REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-9558/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja EČ iz Točka, Točak 25, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Maru Ogresti, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupan po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 29. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja, tužiteljevog punomoćnika i zamjenika tuženikovog punomoćnika, dana 10. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 914,33 eura sa zateznim kamatama tekućima od 16. rujna 2011. do isplate i to do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 789,82 eura sa zateznim kamatama tekućima od 10. ožujka 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 19,91 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je 13. rujna 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 163.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člankom 23. točka D) Ugovora je propisano da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada za usluge tuženika, odnosno općim uvjetima poslovanja tuženika, važećim u trenutku prijevremene otplate. 15. rujna 2011. tužitelj je prijevremeno otplatio predmetni kredit, prilikom čega je s osnova naknade za prijevremenu otplatu tuženiku platio iznos od 6.889,00 kn. Člankom 23. točkom D) Ugovora je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa redovne kamate koju je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja redovne otplate predmetnog kredita. To ju čini ništetnom odredbom, jer je protivna članku 1024. stavku 4., u vezi članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, s posljedicama ništetnosti u smislu članaka 323. stavka 1. te 324. stavka 1. ZOO. S tim u vezi valja istaknuti i da se radi o odredbi iz formuliranog ugovora o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženik i na sadržaj koje tužitelj nije imao utjecaja niti je o istoj mogao pregovarati (maknuti je iz ugovora), pa se u pogledu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. ZOO. Pored toga, radi se o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika, što je čini nepoštenom te ništetnom odredbom i u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužitelju iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada ju je tužitelj platio pa do isplate te potražuje iznos od 914,33 eura sa zateznim kamatama od 16. rujna 2011. do isplate te naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare s obzirom da je naknada za prijevremenu otplatu u iznosu od 914,33 eura naplaćena 15. rujna 2011., znači skoro 13 godina prije podnošenja tužbe. Naime, tužba u kolektivnom sporu pred TS Zagreb br. P– 1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka za tužiteljeve zahtjeve za isplatu po osnovi naplaćene naknade. Osim što su zahtjevi po toj osnovi zastarjeli, zahtjevi su u cijelosti neosnovani. U odnosu na prigovor zastare, tuženik ukazuje na presudu Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. Tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom. Tuženik ističe kako tužitelj ne predlaže niti jedan jedini dokaz u prilog svojim tvrdnjama, pa već samim time takav tužbeni zahtjev treba odbiti primjenom načela o teretu dokazivanja. Naknada za prijevremenu otplatu kredita iz odredbe članka 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu temelji se, osim na slobodi ugovaranja po Zakonu o obveznim odnosima, također i na posebnim propisima namijenjenim zaštiti potrošača. U tim posebnim propisima, namijenjenim upravo zaštiti potrošača, naknadu uređuju sljedeće odredbe: čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/2009); potom je Zakonom o izmjenama i dopunama toga Zakona („Narodne novine“, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom „pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi“; ministar financija je 31. siječnja 2014. donio Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za prijevremenu otplatu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) glasi: Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja. Da je zakonodavac smatrao kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita nezakonita, onda takvu naknadu ne bi dodatno uredio gore citiranim posebnim propisima koji sadrže izričito ovlaštenje banke naplatiti naknadu. Isto potvrđuje i HNB na svojim internetskim stranicama. Naposljetku, zakonodavac je tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.), propisao, da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze, ali samo u slučaju stambenih potrošačkih kredita, pri čemu se ta zabrana ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji su sklopljeni prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 101/2017 od 12. listopada 2017.) Očito je dakle, kako je tek donesenim Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju u određenoj mjeri ograničeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ali samo i isključivo u odnosu na stambene potrošačke kreditiranje i bez bilo kakve retroaktivnosti u primjeni na ugovore o kreditu sklopljene prije stupanja na snagu spomenutog Zakona. Očito je stoga, kako je neosnovan tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost dijela članka 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ovlaštenje banke naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a s obzirom da predmetna odredba nije bila protivna prisilnim propisima koji su primjenjivi na predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2006., dakle 11 godina prije donošenja spomenutog Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju. Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, 46/2007, 79/2007) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Gore navedena odredba Zakona o zaštiti potrošača je u skladu sa člankom 4. stavkom 2. Direktive 93/13 koja propisuje da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučenih usluga i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U konkretnom slučaju obveza plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ugovorena jasnim, lako razumljivim i uočljivim odredbama Ugovora o kreditu. Visina naknade je također jasno, lako uočljivo i razumljivo određena pozivom na odredbe Odluke o Tarifi naknada za usluge pa uopće nije dopušteno ocjenjivati da li je predmetna odredba nepoštena. Upravo je odredbom čl. 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. Nadalje, Odlukom o Tarifi naknada za usluge je u točci B3.7.5.3. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 1% od iznosa uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Odredbom čl. 23. st. 1. točka C. Ugovora o kreditu propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o Tarifi naknada Kreditora. U vrijeme sklapanja Ugovora na snazi je bila Odluka o Tarifi naknada Kreditora iz 2006. koja je u točci B3.7.5. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu stambenih kredita u iznosu od 2% od iznosa uplate. U vrijeme prijevremene otplate na snazi je bila Odluka o Tarifi naknada za usluge iz 2011. koja je u točci B3.7.5.3. na jasan, razumljiv, određen odnosno odrediv način propisana naknada za uvećanu uplatu ili prijevremenu konačnu otplatu stambenih kredita ugovorenih do 31.12.2009. u iznosu od 1% od iznosa uplate. Odluka o Tarifi naknada za usluge je u svako doba (kao i danas) dostupna u poslovnicama Banke. Banka je uvijek na sve klijente primjenjivala Tarifu koja je propisivala manju naknadu pa je na tužitelja primijenjena Odluka o Tarifi naknada za usluge iz 2011. koja je propisivala naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je 50% manja nego ona koju je propisivala Odluka koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora. Tužitelj stoga ne može tvrditi da nije znao u kojem postotku će platiti naknadu niti da je banka jednostrano odredila iznos naknade na štetu tužitelja. U slučaju da Naslovni sud ipak smatra kako navedena odredba podliježe testu (ne) poštenosti tuženik prvenstveno ističe kako je u smislu odredbe članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno utvrditi da li je predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je dužan provjeriti sud koji provodi postupak. Naime, neosnovano je shvaćanje tužitelja, da bi naknada za prijevremenu otplatu kredita prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, činjenica da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, još sama po sebi nipošto ne znači da uz to ne treba posebno dokazati da u konkretnom slučaju nije došlo do takve, značajne neravnoteže. Praksa automatskog povezivanja činjenice da se o nekoj odredbi potrošačkog ugovora nije pregovaralo ne vodi neposredno zaključku da je time među ugovornim stranama nastala značajna neravnoteža. Značajnu neravnotežu treba posebno utvrđivati, neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Automatsko povezivanje te dvije okolnosti, prema praksi Suda Europske unije ne dolazi u obzir. Naime, prema presudi tog Suda C-415/11 E: Koncepcija pojma 'značajnije neravnoteže“ na štetu potrošača mora se ocijeniti u svjetlu analize pravila nacionalnog prava koje bi se primijenilo u odsutnosti bilo kakvog sporazuma među strankama, kako bi se utvrdilo da li, i ako da, u kojoj mjeri, ugovor stavlja potrošača u manje povoljnu pravnu situaciju, nego li je to ona koja je propisana važećim nacionalnim pravom. Nadalje, u vezi postojanja neravnoteže između banke i potrošača prilikom ugovaranja naknade tužena Banka upućuje i na stavove iz presude Suda EU u predmetu C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU tako objašnjava da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača te da li je iznos naknade nerazmjeran u odnosu na iznos zajma. U slučaju kada je naknada za prijevremenu otplatu kredita u vrijeme sklapanja ugovora bila: izričito zakonski dopuštena; ugovorena na jasan, uočljiv i lako razumljiv način u čl. 23. Ugovora o kreditu; iznosila 1% od iznosa kredita; određena odnosno odrediva i lako provjerljiva u svakom trenutku; tuženik smatra kako se ne može smatrati da bi predmetna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama odnosno da bi naknada bila nerazmjerna iznosu zajma i/ili povrijedila načelo dobre vjere pa da bi se posljedično imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Također, u gore navedenom predmetu C-621/17 sud EU se bavio i pitanjem da li ugovorna odredba o naknadama koja ne sadrži konkretne usluge banke koje se pružaju u zamjenu za tu naknadu uzrokuje znatnu neravnotežnu u pravima i obvezama stranaka. Sud EU je na (prvo) postavljeno pitanje: treba li članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena valja razumjeti tako da nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi naknade za upravljanje i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose- odgovorio: Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. U istom predmetu sud EU je u na (drugo) postavljeno pitanje: treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora-odgovorio: Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Sud svoju odluku temelji na razmišljanju kako su predmetne ugovorne odredbe bile dovoljno jasne i razumljive da tužitelj može procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a da nije potrebno navesti točne usluge koje se pružaju s obzirom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Budući da je primijenjena mjerodavna odredba Tarife Banke koja je propisivala naknadu u iznosu od 1 % od iznosa uplate, ali ne manje od 50 kuna, ovdje nije riječ o nikakvoj jednostranoj odluci banke, nego o fiksnoj stopi, koja se primjenjuje na jasno opisno određenu osnovicu. Svakomu prosječnom korisniku kredita, pa i potrošaču razumljivo je da će, primjerice, na dan prijevremene otplate od 100.000,00 kn platiti 1.000,00 kn naknade za prijevremenu otplatu. Riječ je naprosto o primjeni prostog postotnog računa koji je određen odnosno odrediv u svakome trenutku. Naime, za procjenu značajnije neravnoteže potrebno je stoga preispitivanje načina na koji ugovorna odredba utječe na prava i obveze stranaka. U mjeri u kojoj postoje dodatna pravila od kojih odstupa ugovorna odredba, ona će se smatrati primarnim kriterijem za procjenu znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. U pogledu pitanja bankovne naknade za prijevremenu otplatu kredita: takva odredba nacionalnog prava postoji: riječ je upravo o odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a koja predviđa da vjerovnik u slučaju prijevremene otplate ima pravo na naknadu (stvarne) štete; stoga ako bi se utvrdilo da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita nepoštena odnosno ništetna, tada bi na njeno mjesto stupila ta zakonska odredba, pa bi banka, umjesto naknade za prijevremenu otplatu kredita, bila ovlaštena tražiti naknadu takve (stvarne) štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a. U takvim okolnostima, ugovorna odredba čl. 23. st. 1. t. c) očito ne prouzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima između kreditne institucije i potrošača. Ona, u obostranom interesu ugovornih strana, rješava ovo pitanje na prikladan način, propisivanjem naknade za prijevremenu otplatu kredita (i) čija je formula unaprijed poznata strankama, definira se jasno, i time zapravo (ii) uklanja sporove između stranaka o tom pitanju, (iii) uklanja daljnje troškove koji se odnose na utvrđivanje konkretne štete, ali nipošto ne manje važno, (iv) unaprijed omogućuje potrošačima predvidljivost visine te naknade, a time (iv) i donošenje informirane odluke o prijevremenoj otplati kredita odnosno (v) administrativno jednostavnu i brzu provedbu takve odluke. Troškovi izravno povezani s prijevremenom otplatom redovito i neizbježivo postoje. Stoga je osnova naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita naknađivanje odnosnog troška, a ne dug s osnove ugovorne kamate koju bi korisnik kredita u skladu s ugovorom inače platio do konačne otplate kredita. Također, tuženik ističe kako se odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima, kojom je određeno da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, nikako ne isključuje mogućnost banke naplatiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremenog povrata kredita, jer plaćanje izlazne naknade ne predstavlja uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je tužitelj po ugovoru trebao vratiti. Ponajprije valja razumjeti da svi relevantni zakoni koji su u protekla dva desetljeća pa do danas uređivali poslovanje banaka odnosno kreditnih institucija, redovito polaze od sljedeće definicije bankovnih usluga: bankovne usluge su primanje depozita ili drugih povratnih sredstava od javnosti i odobravanje kredita iz tih sredstava, za svoj račun. Iz toga proizlaze dva važna zaključka: (i) banka ne može uzeti depozit i na taj depozit plaćati kamate deponentu ili kreditoru (vjerovniku banke), ako (ii) taj novac ne plasira korisniku kredita. Da bi poslovanje banke imalo ekonomskog smisla i da bi time ujedno banka uopće mogla zakonito poslovati s obzirom na svoju striktnu zakonsku obvezu solventnog poslovanja, ona mora korisniku kredita zaračunavati višu kamatu negoli što je duguje vjerovniku banke, tako da banka ostvaruje zaradu na razlici između kamate koju banka zaračunava korisniku kredita i kamate koju duguje vjerovniku. Kamata koju banka plaća svojem vjerovniku predstavlja temeljni trošak nabave novca koji ona plasira korisniku kredita. Kad bi banka imala samo jednog deponenta koji je kod nje oročio depozit od 100.000,00 kn uz kamatnu stopu od x posto, na 10 godina, ona bi tada morala plasirati korisniku kredita taj novac na 10 godina, uz višu kamatu, da bi ispunila elementarni zakonski zahtjev vlastitog solventnog poslovanja, odnosno kako ne bi ugrozila vlastitu sposobnost podmirenja obveza prema svojim deponentima. Isto vrijedi i kad bi se banka kreditno zadužila u svrhu odobravanja takvog kredita. Ako bi korisnik kredita prijevremeno otplatio kredit u petoj godini, banka bi i nadalje ostala izložena trošku plaćanja kamate deponentu tako dugo dok on drži depozit u banci, te bi stoga trebala naći novog korisnika kredita koji bi nadomjestio prethodnoga i plaćao kamatu iz koje bi banka nastavila podmirivati kamatu deponentu (pritom valja uzeti u obzir važnu činjenicu: banke po propisima ne mogu na vlastitu inicijativu prijevremeno vratiti primljeni depozit deponentu). U takvom slučaju, međutim, redovito postoji stanoviti vremenski raskorak, pa banka nastavlja plaćati kamatu deponentu za svo vrijeme dok ne nađe novog korisnika kredita. Ta kamata koju banka plaća deponentu a koja još nije pokrivena kamatnim prihodom iz novog kredita jest za banku trošak koji nastaje isključivo izborom korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ako je banka kredit plasirala iz sredstava kredita na 10 godina za koji se zadužila, pa korisnik kredita prijevremeno otplati svoj kredit u petoj godini, tada banka kao dužnik, na pretpostavci da je tako ugovoreno s njenim kreditorom, može prijevremeno otplatiti svoj kredit, ali za to u svakom slučaju nedvojbeno sama mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita vjerovniku kod kojeg se zadužila. Obveza plaćanja takve naknade je opet izravna posljedica odluke korisnika kredita da prijevremeno otplati svoj kredit. Ovo pokazuje da su banka i korisnik kredita u istoj pravnoj poziciji za slučaj da se odluče prijevremeno se razdužiti: oni oboje jednako moraju svom kreditoru platiti naknadu za prijevremenu otplatu, jer su time svom vjerovniku uzrokovale trošak kojega on nije planirao kod odobrenja kredita, niti je namjeravao da taj trošak uopće nastane. Ako takva naknada nije ugovorena, tada banka mora nastaviti otplaćivati kredit i plaćati kamatu, kao i deponentu. Stoga, kod prijevremene otplate kredita, banka: ili ima trošak kamate koji plaća deponentu u opisanom vremenskom raskoraku (kao i neke druge troškove poput npr. troška osiguranja depozita za svakog deponenta u tom razdoblju); ili ima trošak naknade za prijevremenu otplatu koju plaća svojem vjerovniku kod kojeg se kreditno zadužila. Dakle, prijevremena otplata svakog kredita koji je banka ugovorila s korisnikom kredita, izravno uzrokuje ovakve stvarne troškove. U bankama naravno postoje tisuće deponenata, te se koriste i mnogobrojne kreditne linije, pa se stvarni trošak ne može unaprijed dovesti striktno u vezu s konkretnim prijevremeno otplaćenim kreditom, jer je u krajnjoj liniji i nemoguće predvidjeti da li će, i kad će se neki korisnik kredita odlučiti da prijevremeno otplati svoj kredit. Stoga su se takvi troškovi, u pravnom režimu koji se odnosi na ugovor tužitelja 2006., po važećim propisima, unaprijed ugovorno utvrđivali u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita po općim uvjetima poslovanja banke, tako da i sam korisnik kredita unaprijed ima predodžbu o iznosu kojeg će platiti u slučaju da u nekom trenutku odluči prijevremeno otplatiti svoj kredit. Tužitelj je otplatio svoj kredit 8 godina prije isteka roka trajanja ugovora o kreditu te mu je pri prijevremenoj otplati kredita, naplaćena naknada za prijevremenu končanu otplatu kredita u primjeni odredbe čl. 23. st. 1. toč. C) ugovora o kreditu u vezi s tbr. B3.7.5.3. Odluke o Tarifi naknada iz 2011. godine, kojom je za prijevremenu konačnu otplatu kredita ugovorenih do 31.12.2009. utvrđena naknada od 1%, najmanje 50,00 kn, od iznosa uplate. Kad iznos naknade stvarnih troškova sporazumom stranaka ne bi bio unaprijed ugovoren u vidu naknade za prijevremenu otplatu kredita, on bi se morao utvrđivati u svakom konkretnom slučaju i to tek u vrijeme kad korisnik kredita zatraži prijevremenu otplatu kredita. Posljedice takvog pristupa bile bi sljedeće: to bi zahtijevalo poseban angažman oko računanja pojedinačnog troška u vezi s okolnostima svake konkretne prijevremene otplate kredita i izvora njegova financiranja, što bi po prirodi stvari znatno uvećalo trošak prijevremene otplate kredita, jer bi zahtijevalo svojevrsno interno vještačenje; pritom, posljedično taj trošak za korisnika kredita ne bi bio unaprijed predvidljiv niti u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, niti u vrijeme kad korisnik kredita uzme u razmatranje prijevremenu otplatu kredita. S time u vezi, pri utvrđivanju ništetnosti sporne ugovorne odredbu iz ugovora o kreditu iz 2006. kako to traži tužitelj, tada bi sud trebao ocijeniti bi li time došlo do značajne neravnoteže u smislu prava zaštite potrošača, a to pak zahtijeva ocjenu u smislu kriterija iz presude Suda Europske unije u predmetu E. Tuženik dodatno ukazuje se i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 9. lipnja 2020. godine, broj Pž-5327/2018. Tuženik ukazuje i na odluku Visokog trgovačkog suda RH od dana 24. lipnja 2020. broj Pž-1572/2018-2, odluku Županijskog suda u Puli od 3. rujna 2018. broj Gž-311/2018-2 i odluku Županijskog suda u Šibeniku od 28. travnja 2020. broj Gž-866/2018-2. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu troška ovog postupka tuženiku.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 5-10 spisa), Potvrdu tuženika od 14. rujna 2023. (list 11 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 12-15 spisa), Odluku o tarifi naknada za usluge (list 35-93 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

5. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje:ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid te kao među strankama nesporno u bitnom je utvrđeno sljedeće:

- da je između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207354542 od 13. rujna 2006. za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 163.700,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, a koji je kredit odobren za kupnju kuće na kčbr. [katastarska čestica].ZGR površine 63 m2 k. o. [katastarska općina] i refinanciranje kredita u PBZ-u, uz ugovoreni rok otplate kredita od 12 godina; da je Ugovor potvrđen 21. rujna 2006. po Javnom bilježniku Lidiji Pejović-

Z iz [adresa] pod brojem OU-386/2006;

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača

(„Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP),

- da je u članku 23. točki D) Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate;

- da je tužitelju prilikom prijevremene konačne otplate kredita 15. rujna 2011. po osnovi naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita naplaćen iznos od 6.889,00 kuna/914,33 eura.

7. Sporno je, da li je tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja ugovarajući predmetnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita te je li tuženik tužitelju obrazložio kako i na koji način će biti ugovorena visina te naknade.

8. U svom iskazu tužitelj navodi da je u rujnu 2006. sklopio Ugovor o kreditu jer je htio zatvoriti kredit za stan, a dio novca iz kredita je išao za kupovinu kuće za odmor. Tu istu kuću za odmor je 10-tak godina nakon dizanja kredita davao u najam i to oko godinu dana. On je otplaćivao kredit, jer je imao dobru plaću. Na glavnoj raspravi koja je bila prije radi utuženja na osnovi ništetnosti valutne klauzule spominjao se OPG koji ima sin, a novac nije trošen na nikakav OPG. OPG je otvoren 10 godina nakon što je dignut kredit. Nije pregovarao o naknadi za privremenu otplatu kredita i visini naknade, već je pregovarao o kamati i roku otplate. Nije niti razmišljao o prijevremenoj otplati kredita. Nisu mu objašnjavali ništa vezano za uvjete promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF. Nije ništa pitao bankara vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Letimično je pročitao samo bitne stvari u Ugovoru, jer je dugačak, to je cijela knjiga. Nije pročitao odredbu koja se odnosi na naknade, žurio se i morao je sve na brzinu obaviti, bili su rokovi za isplate. Nije u vrijeme sklapanja znao da treba platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, jer nije niti čitao niti razmišljao o prijevremenoj otplati. Saznao je da treba platiti naknadu kada je radio konačnu isplatu i bio je iznenađen. Nije pitao bankara o kojem iznosu se radi i od čega se taj iznos sastoji. Ne sjeća se s kojim iznosom je zatvorio kredit i koji je iznos naknade, bile su kune. Prvi stan koji su supruga i on kupovali je na Malešnici 30, korišten je za obitelj i još uvijek je u toj namjeni. Kuća za odmor se nalazi na Ugljanu, Kali, Sv. Lovre 24. Nije prigovarao banci vezano za plaćanje prijevremene naknade.

9. Prije svega valja reći da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. ZZP/03 da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

10. Sama činjenica da je tužitelj potrošač proizlazi iz provedenih dokaza, prije svega logičnog i životnog iskaza tužitelja u kojem navodi da je kredit podigao u svrhu zatvaranja kredita za kupnju stana za potrebe obitelji te kupnje kuće za odmor, koju je tek kratko vrijeme i to desetak godina nakon dizanja kredita davao u najam, a iz samog ugovora je razvidno da je istom isplaćen kredit za istu svrhu, dok je iz pregleda prometa po kreditu proizlazi da je kreditne uplate vršio upravo tužitelj.

11. Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi određeno da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji je tužitelj zaključio kao fizička osoba.

12. Nadalje iskazom tužitelja sud je sa sigurnošću utvrdio da je predmetni Ugovor o kreditu bio sa svim svojim odredbama unaprijed sastavljen od strane tuženika kao da i u trenutku sklapanja Ugovora sa tuženikom nije pojedinačno pregovarao ni o kakvoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita niti mu je objašnjeno koliko bi ona iznosila.

13. U vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03, koji se primjenjuje na konkretni odnos kao lex specialis. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog Ugovora trgovca. Nadalje, u st. 3. istog čl. propisano je da se činjenica o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog Ugovora ocjene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena Ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardu trgovca, dok je u st. 4. propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom Ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu Ugovora i primjerenosti cijene poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom standardiziranom (tipskom) ugovoru, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke. Ugovor sadrži odredbe da je prijevremena otplata kredita moguća uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate. U ugovoru međutim nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada, na što se ista naknada odnosi, niti su definirani egzaktni parametri o načinu određivanja i izračunu visine te naknade. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kredita koje reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari niti ne može pojedinačno pregovarati.

15. Tuženik niti ne poriče činjenicu da s tužiteljem o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao već drži da je tužitelj, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu imao mogućnost zatražiti zaposlenike tuženike za pojašnjenje tih odredbi te ističe da su tužitelju sve informacije o pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu bile dostupne i prije sklapanja Ugovora te je u trenutku sklapanja Ugovora bio u obvezi upotrijebiti dužnu pažnju.

16. Na temelju utvrđenih činjenica proizlazi da je odredba kojom je ugovoreno kako se Korisnik kredita obvezuje platiti za prijevremenu otplatu kredita naknadu sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate, bila teško razumljiva jer u trenutku sklapanja Ugovora tužitelj nije bio upoznat sa parametrima koje utječu na visinu te naknade, a tuženik je kao jača strana u Ugovoru jednostrano donio odluku o plaćanju naknade, a da o tome sa tužiteljem nije pregovarao, pa se ista primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 smatra nepoštenom. Sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U odnosu na odredbu čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 155/23., dalje: ZOO) u st. 2. je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome prije obavijestiti banku, te je u tom slučaju dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, međutim u st. 4. čl. 1024. ZOO-a jasno je propisano da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanja kredita do dana kada ga je trebao vratiti pa prethodno istaknuta argumentacija tuženika ne stoji.

17. Nadalje odredbom čl. 295. ZOO-a je propisano je da su Opći uvjeti Ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj Ugovora koje je jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja Ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom Ugovoru), bilo da se na njih Ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom Ugovoru. Odredbom čl. 269. st. 1. propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. istog čl. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, Ugovor je ništetan.

18. Glede gore navedenih odredbi proizlazi da je predmetna ugovorna odredba neodrediva jer Ugovor ne sadrži jasno definirane parametre o načinu određivanja i izračuna visine te naknade pa je ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe čl. 270. ZOO-a.

19. Prihvaćanjem takve ugovorne odredbe o kojoj stranke nisu unaprijed pregovarale, već je obveza rezultat prihvaćanja standardiziranog Ugovora, unaprijed sročenog i priređenog od strane banke, tužena je kao jača strana ugovornog odnosa postupila nepošteno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. i 5. ZOO-a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa je navedena odredba ništetna i u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

20. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

21. Nadalje, valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ZZP/03 koji je u čl. 64. st. 1. propisivao da potrošač može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje, dok je u st. 2. bilo propisano da u slučaju iz st. 1. tog članka, potrošač ima pravo na razmjerno sniženje ukupnog troška zajma koji se sastoji u razlici iznosa kamata od trenutka plaćanja do trenutka u kojem je prema Ugovoru trebalo izvršiti plaćanje.

22. Također bila je na snazi i odredba čl. 1025. ZOO-a koja je u st. 1. propisivala da korisnik kredita može raskinuti Ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit, po st. 2. korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome obavijestiti banku, dok po st. 3. u oba slučaja korisnik kredita je dužan naknaditi štetu, a koju je davatelj kredita pretrpio.

23. U ovoj pravnoj stvari, a obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, nije odlučno pitanje da li je u smislu čl. 1024. st. 3. ZOO-a tuženik zbog prijevremenog vraćanja kredita pretrpio stvarnu štetu koju je onda i naplatio tužitelju u visini utuženog iznosa, nego je ključno pitanje da li odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećoj na dan prijevremene otplate ništetan s posljedicom koja je propisana za ništetnost, a to je da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos koji je platio s osnova prijevremene otplate kredita.

24. Nadalje, čl. 3. Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 2003. jednako se kao i u ZZP/03 definira pojam nepoštene ugovorne odredbe pri čemu se uz taj čl. 3. nalazi i prilog koji sadrži indikativan i netaksativni popis odredbi koje se mogu smatrati nepoštenim, a među njima je i neopozivo obvezivanje potrošača na odredbe s kojima nije imao stvarne mogućnosti upoznati se prije sklapanja Ugovora, a tužitelj ovdje nije imao stvarne mogućnosti s obzirom da mu nije bilo objašnjeno na koji točno način će se utvrditi visina izlazne naknade, a tuženik je tužitelju u konkretnom slučaju naplatio naknadu.

25. Dakle, u situaciji kada se o utuženim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visine tih naknada, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se predmetne odredbe Ugovora o kreditu imaju smatrati nepoštenim te slijedom toga i ništetnim.

26. Obzirom je među stankama nesporna visina zahtjeva, radi svega navedenog sud je tužitelju dosudio na ime plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 914,33 eura sa zateznim kamatama od dana nakon plaćanja tj. 16. rujna 2011. do isplate, jer su takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja, pa je sud tužitelju dosudio navedene iznose temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

27. U odnosu na prigovor zastare, valja istaći da je isti u cijelosti neosnovan, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju ustanovljeno donošenjem ove presude, pa je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

29. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava obrazloženog podneska od 02. ožujka 2024. (Tbr. 8./1.), zastupanja na ročištima 03. rujna 2024. i 29. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 75 bodova. Dakle, ukupno 300 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 750,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eura te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 19,91 euro, jer može platiti polovinu pristojbe ako je plaćena u roku od tri dana.

30. Na taj je način tužitelju ukupno dosuđena naknada troška od 789,82 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen (zahtijevan ukupan trošak od 809,73 eura).

31. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud. Presuda se može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku (osim iz čl. 354. st. 2. točke 3.). Žalba protiv presude ne odgađa ovrhu.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana