REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-3162/2022-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Biserki Pavković Fućak, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Eduardu Geberu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Klinički bolnički centar Zagreb, Ulica Mije Kišpatića 12, OIB: 46377257342 uz sudjelovanje umješača Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, radi naknade štete, nakon zaključene glavne i javne rasprave, dana 10. ožujka 2025. god.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi;

"Nalaže se tuženiku da plati tužitelju;

1. iznos od 1.847,50 eura sa kamatama od 01.01.2014. godine pa do konačnog plateža,

2. iznos od 6.261,12 eura s kamatama od 01.01.2014. godine pa do konačnog plateža,

3. iznos od 29.862,63 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do konačnog plateža

4. rentu zbog izgubljene zarade mjesečni iznos od 225,63 eura mjesečno unaprijed, najkasnije do 5. u mjesecu za tekući mjesec počam od 01.01.2014. godine pa ubuduće, s time da na dospjele obroke plati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospjeća svakog pojedinog obroka pa do konačnog plateža,

5. rentu za tuđu pomoć i njegu u mjesečnom iznosu od 240,81 eura mjesečno unaprijed najkasnije do 5. u mjesecu za tekući mjesec počam od 01.01.2014. godine pa ubuduće, s time da na dospjele obroke plati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dospjeća svakog pojedinog obroka pa do konačnog plateža,

6. parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do konačnog plateža, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

II Nalaže se tužitelju platiti tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 159,80 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je medicinski tehničar zaposlen u Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević u Zagrebu na mjestu medicinskog tehničara na Odjelu za infektivne bolesti jetre. Sve do operativnog zahvata koji je predmet ove tužbe radio je u smjenama, no nakon operativnog zahvata više za isto nije sposoban jer mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad. HZMO je rješenjem od 11.12.2012. utvrdio kako je kod tužitelja prema Nalazu i mišljenju ovlaštenog vještaka zbog bolesti nastala profesionalna nesposobnost za rad jer mu je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice prema tjelesno i psihički zdravom osiguraniku iste ili slične naobrazbe i sposobnosti uz isključenje rada u noćnoj smjeni i težih fizičkih poslova. Od rođenja **.**.1979. godine pa sve do svoje dvadesete godine tužitelj nije imao problema s radom srca. Između 2000. i 2003. godine kod tužitelja se u tri navrata pojavila tahikardija koju bi izazvao neki nagli pokret, a trajala bi oko 20-30 sek. Tužitelj je ovakvu tahikardiju zaustavljao tzv. valsalvinim manevrom tj. kompresijom zraka iz pluća u srce ili zapljuskivanjem hladnom vodom po prsima. Godine 2003. tužitelj je obavio prve preglede u Poliklinici za prevenciju kardiovaskularnih bolesti a kojom prilikom nije uočeno da bi imao kakvih problema u radu srca. Dana 19.02.2009. godine tužitelj je bio na sistematskom pregledu gdje je utvrđeno da ima normalan EKG odnosno da nema nikakvih problema s radom srca. Tijekom 2011 godine, a nakon napada tahikardije obratio se zaposleniku tuženika dr.sc. ŠČ koji mu je nakon pregleda savjetovao tzv ablaciju spore grane hisovog snopa srca s objašnjenjem kako nakon tog zahvata više nikada neće imati komplikaciju s radom srca niti pojavom tahikartdije, te mu objasnio kako po njegovom iskustvu pacijenti nakon takvog zahvata nisu imali komplikacija. Tužitelj je primljen kod tuženika u Kliniku za bolesti srca i krvnih žila 21.10.2011. godine a otpušten dana 26.10.2011. godine, te nakon toga dolazio na kontrole 01.12.2011. i 17.05.2012. godine. Prema otpusnom pismu nad tužiteljem je uspješno učinjena ablacija "sporog puta" AV čvora, te da je tužitelj zaprimljen kod tuženika na liječenje zbog sljedećih dijagnoza; av nodalna (reentry) tahikardije, PQ prolongacije i ablacia "sporog puta". Operativni zahvat učinjen je 21.10.2011. godine, a ne 24.10.2011. godine kako piše u otpusnom pismu. Iz medicinske dokumentacije sačinjene uglavnom od strane dr. ŠČ proizlazi da je tužitelj i ranije imao PQ prolongaciju što ne odgovara istini obzirom iz EKG-a sačinjenom prije operativnog zahvata (04.10.2011. i 05-10-2011. godine) proizlazi da je isti bez znakova PQ prolongacije i bez AV blokova. Zbog tegoba nakon zahvata tužitelj se obradio u Kliniku za kardiovarskularne bolesti Magdalena gdje je utvrđeno da je kod tužitelja izvršena ablacija brzog a ne sporog puta pri kojem operativnom zahvatu je oštećen i spori put, odnosno kompaktni AV čvor. Iz navedenog proizlazi kako je zahvatom djelatnika tuženika došlo do liječničke pogreške zbog koje je tužitelju spaljena kriva grana hisovog snopa i to brza grana umjesto one koja je trebala biti spaljena - spora grana, a koja je prilikom zahvata oštećena. Zbog toga tužitelj ima velike probleme s radom srca uz česte probleme s gušenjem, lupanjem srca i nedostatkom kondicije i snage, a sve to zbog pojavi AV blokova, AV topova i PQ prolongacije. Zbog promjena zdravstvenog stanja prouzročenog gornjim postupanjem tuženika, tužitelj je upućen na ocjenu sposobnosti za rad te mu je rješenjem HZMO-a od 11.12.2012. godine priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad počam od 25.07.2012. godine. Zbog nemogućnosti rada u smjenama tužitelj je 11.01.2013. godine sklopio s poslodavcem Anex ugovora o radu kojim je određeno da će tužitelj obavljati poslove stručnog prvostupnika sestrinstva ali uz isključenje rada u noćnoj smjeni i težih fizičkih poslova. Zbog navedenog tužitelj je ostvarivao prosječno manju plaću za 1.160,00 kuna mjesečno, te ističe zahtjev za plaćanje rente s naslova izgubljene zarade u navedenom iznosu tekućom od 01.01.2013. godine ubuduće sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Zbog svega navedenog, tužiteljev stil i način života je uvelike promijenjen, a s čime se tužitelj teško nosio te se u proljeće 2013. godine obratio psihijatru za pomoć, dok mu je bitno smanjena životna aktivnosti. Stoga, a obzirom na pretrpljeni strah, bolova, te bitno smanjenu životnu aktivnost potražuje naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti u visini od 225.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, zatim iznos od 13.920,00 kuna sa kamatama od 01.01.2014. godine pa do isplate s naslova dospjelih iznosa izgubljene zarade, s naslova rente zbog izgubljene zarade mjesečni iznos od 1.700,00 kuna počevši od 01.01.2014. godine pa ubuduće, iznos od 47.174,40 kuna s kamatama od 01.01.2014. godine pa do isplate s naslova dospjele naknade za tuđu pomoć i njegu, s osnova rente za tuđu pomoć i njegu počevši od 01.01.2014. godine u buduće u mjesečnom iznosu od 1.814,40 kuna, te trošak parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti kako u osnovi tako i visini. Iz dokumentacije učinjene nakon operativnog zahvata vidljivo je da tužitelj postiže 100% opterećenje na ergometriji koje se očekuje od zdrave osobe istih karakteristika i bez ikakvih tegoba. Ovakav nalaz je identičan u nekoliko navrata. UZV srca potpuno je uredan također u nekoliko navrata. Prema dnevniku aktivnosti u Holteru od 16.11.2012. tužitelj navodi da je napravio oko 100 sklekova, ubrzani hod i 5 minuta trčanja i penjanje uz stube na 4. katu bez tegoba, kao i da je od 19-07 sati radio noćnu smjenu gdje je od 01,00-05,30 sati spavao, dok HZMO mjesec dana nakon ovih pretraga donosi odluku od 50% invalidnosti te ograničenju fizičkih aktivnosti, a za što tuženik smatra da nije bilo razloga. Također, nije priložena dokumentacija koja ukazuje na razloge zbog kojeg je doneseno rješenje HZMO-a. Obrazlaže da iz dokumentacije proizlazi da nije točno da je tužitelj prije operacije bio zdrav i nije imao tegoba. Nije točno da je tužitelj s dijagnozama av nodalna (reentry) tahikardije, PQ prolongacija i ablacia "sporog puta" zaprimljen u bolnicu, već je s istima otpušten. Iz dokumentacije, suprotno navodima tužitelja, proizlazi da tužitelj i prije abalacije nije imao normalni provodni sustav te da je imao nekoliko neovisnih različitih vrsta artrijskih aritmija što ukazuje da ni atriji nisu bili normalni iako je UZV bio uredan. Također, tužitelj je i prije zahvata imao povremenu PQ prolongaciju te je postojala latentna bolest provodnog sustava. Navodi da anksioznost tužitelja može također biti razlog njegove aritmije i tegoba samostalno ili u kombinaciji s bolesti provodnog sustava. Navodi kako utvrđenja iz Klinike za kardiovaskularne bolesti Magdalena nisu točni budući je tužitelj i prije operacije imao tegobe, te je posljednji holter prije operacije bio star 8 godina a nekoliko EKG traka u mirovanju koje se snimaju kroz desetak sekundi su bile uredne što ne čudi kad je poremećaj u to vrijeme bio tek intermitentan. Tegobe koje tužitelj navodi, osim palpitacija koje su posljedice aritmije, su već tada ukazivale na jedan latentni anksiozno-depresivni poremećaj. Ablacija AVNRT koja se radi petnaestak godina počela je kao ablacija brzog puta a koja se u literaturi navodi kao moguća terapija AVNRT tj. aritmije koju tužitelj ima. Posljedica ablacije brzog puta je uvijek PQ prolongacija. Konačno navodi kako je osnovni problem i dominantni razlog tegoba tužitelja teški psihički anksiozno- depresivni poremećaj a što proizlazi iz nalaza psihijatra.

3. Umješač je naveo da se u cijelosti pridružuje navodima tuženika istaknutim tijekom postupka.

4. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u potvrde Klinike za infektivne bolesti (list 11 i 13 spisa), u potvrdu Privredne banke Zagreb d.d. (list 12 spisa), u Rješenje HZMO-a od 11.12.2012. godine (list 14-15 spisa), u medicinsku dokumentaciju tužiteljice (list 16-108, 115-122, 134, 344-349, 354-357 spisa), izvršen je uvid u presliku zdravstvenog kartona tužitelja (list 135-170 spisa), izvršen je uvid u spis HZMO-a osiguranika tužitelja, provedeno je medicinsko vještačenje po Povjerenstvu za medicinska vještačenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i to po dr. Klementina Ružić i dr. Alen Ružić (list 186-200 spisa), u pisano očitovanje vještaka dr. Klementina Ružić (list 259-260 spisa), te u njezino usmeno saslušanje (list 314 spisa), u pisano očitovanje vještaka dr. Alen Ružić (list 329-331 spisa), te u njegovo usmeno saslušanje (list 360 spisa),

u pisano očitovanje Medicinskog fakulteta i to dr. Klementina Ružić i dr. Alen Ružić (list 417-418 spisa),

5. U ovom predmetu sud je dana 20. studenog 2020. godine donio presudu, a koja je ukinuta presudom Županijskog suda u Osijeku od dana 10. studenog 2022. godine.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj dana 21. listopada 2011. godine kod tuženika bio na zahvatu ablacija sporog puta AV čvora. Stranke također čine nespornim da je taj operativni zahvat bio adekvatan za liječenje tužitelja.

7. Sporno je da li je tuženik, odnosno djelatnik tuženika pogrešno izveo zahvat, te da li je posljedica tako izvedenog zahvata stanje tužitelja kako isto opisuje tužitelj u tužbi.

8. Na tu okolnost sud je proveo medicinsko vještačenje po Povjerenstvu za medicinska vještačenja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci i to po dr. Klementina Ružić , psihijatar i dr. Alen Ružić, specijalist kardiologije.

9. Sud će prvo izložiti navode dr Alena Ružića jer je isti, kao kardiolog, upravo vještak specijalist u čiju nadležnost spada odgovor na pitanja, između ostalih, da li je tuženik napravio pogrešku pri izvođenju predmetnog operativnog zahvata, odnosno da li je isti izveden sukladno pravilima struke, te eventualne posljedice istoga, te postoji li uzročno-posljedična veza između zahvata i zdravstvenog stanja tužitelja nakon operativnog zahvata.

10. Tako je vještak naveo da je tužitelj prije predmetnog zahvata imao višestruku bolest provodnog sustava srca koja je obuhvaćala poremećaj automatizma SA (sino- atrijskog) čvora, intermitentne smetnje AV (atrio-ventrikularne) provodnje tj. intermitentnu PQ-Prolongaciu, paroksizmalnu AVNR (atrio-ventikularnu kružnu nodalnu tahikardiju, sporo-brzi tip), te eltopično izvorište atrijskog automatizma. Vodeći simptom bio je osjećaj lupanja srca ("tahikardija"). AVNRT visoke (220/min) frekvencije ispravno je evidentirana kao suptrat subjektivnih smetnji - tahikardije tj. povremenih naglih napada lupanja srca, te ona i je predstavljala klinički najznačajniji element s jasnom indikacijom za pokušaj terapijskog zbrinjavanja.

11. Dalje navodi kako prilikom predmetnog operativnog zahvata nije nastala pogreška, a po svim dostupnim podacima je zahvat izveden pravilno u skladu s pravilima struke. Riječ je o zahvatu ablacije sporog puta koji predstavlja terapijsku mjeru za navedenu simptomatsku i klinički značajnu aritmiju - AVNRT obzirom se prekidom sporog puta onemogućava stvaranje kružnih električnih impulsa u AV čvoru koji čine osnov aritmije te se tako trajno terapijski rješava potencijalno opasna tahikardija. Iz relevantne literature i kliničke prakse, poznato je da zbog bliskosti milimetarskih struktura sporog i brzog puta, te njihovim mogućih anatomskih varijanti kao nuspojava zahvata ablacije sporog puta može doći do oštećenja brzog puta tj. da preciznost ablacije sporog puta nije i ne može biti uvijek potpuno precizna i selektivna, no isto ne predstavlja pogrešku već je jasno definirano kao poznata, očekivana i moguća nuspojava zahvata.

12. Prema nalazu kontrolne elektrofiziološke obrade koja je učinjena u studenom 2014. godine u KBC Sestara milosrdnica, a koja pretraga je najmjerodavnija metoda u procjeni funkcionalnog statusa provodnog sustava srca, jasno je kako je ablacijskim postupkom postignut terapijski cilj - AVNRT se više ne može izazvati, te da sada prodvodnja AV čvorom ide sporim putem. Da se ne radi do pogreški niti o krivo provedenom zahvatu (tužitelj implicira da je indicirana ablacija brzog, a učinjena ablacija sporog puta) valja reći da se prije više od 10 godina AVNRT liječila ablacijom brzog puta. Kako je PQ prolongacija tada bila česta nuspojava ovaj zahvat je napušten i u rutinsku primjenu je ušao zahvat ablacije sporog puta. I kod njega se javlja PQ prolongacija kao neizbježna nuspojava no s manjom incidencijom. Kako su spori i brzi put anatomski vrlo bliske strukture, ne postoji način da se s potpunom sigurnošću pri ablaciji odista napravi samo i isključivo ablacija ovog puta zbog čega ponekad uz ispravnu provedbu postupka ipak bude zahvaćen i spori put. PQ prolongacija kao nuspojava je vrlo heterogena skupina poremećaja provodnje kroz AV čvor koja obuhvaća tri stupnja težine od kojih je prvi stupanj upravo PQ prolongacija koja je kod tužitelja postojala kao intermitentna pojava prije ablacije, a prisutna je trajno nakon ablacije. Ovakav oblik smetnji provodnje AV čvorom je ponekad prirodno prisutan i u zdravih i mladih ljudi, osobito sportaša, te u obliku u kojem se javlja kod tužitelja ne može se smatrati uzrokom subjektivnih smetnji.

13. Ostaje teoretska mogućnost povremenog poklapanja atrijske i ventrikulske kontrakcije s "topovskim" udarcima koji onda mogu biti simptomatski. Ova mogućnost koja je opisana u većem broju kontrolnih pregleda nakon ablacije je realna ali je statistički malo vjerojatna osobito u opciji da se stalno ponavlja i uzrokuje opetovane smetnje. Viši stupnjevi AV bloka (prolongacije) obuhvaćaju AV blok II i onaj III stupnja. Vodeći kriterij procjene njihovog kliničkog značaja je postojanje značajnih pauza u Holter monitoringu a koje bi bile uzrokovane AV blokom II i III stupnja. Ove pauze predstavljaju klinički značajan element te su često uzrok subjektivnih smetnji (obično omaglica ili sinkopa) te predstavljaju indikaciju za ugradnju trajnog elektrostimulatora (pacemaker) no one se kod tužitelja ne javljaju. Također, najčešći supstrat nepodnošenja napora u bilo kojem obliku PQ prolongacije je nemogućnost primjerenog porasta frekvencije srčanog rada tijekom fizičke aktivnost a što kod tužitelja nije slučaj temeljem priložene dokumentacije jer se kod njega u naporu primjereno povećava srčana frekvencija.

14. Iz detaljno učinjene obrade nakon ablacijskog postupka (Holter-monitorin više puta, ergometrija) razvidno je kako kod tužitelja ne postoje tahikardni (ranije zabilježena AVNRT patološke frekvencije od čak 220/min), a ni bradikardalni (eventualne veće pauze) poremećaji ritma. Također, primjeren je porast frekvencije u naporu. Navodi kako s kardiološke strane nema elemenata za priznanje 50%-tnog invaliditeta tužitelja na koje se poziva tužitelj navodeći na priznato pravo na invalidsku mirovinu. Konačno, posljedice po zdravlje tužitelja nakon pravilno provedenog zahvata s pojavom nuspojave PQ prolongacije nisu značajne i ne mogu biti osnov opisanih subjektivnih smetnji. Jedina, mada po vjerojatnosti javljanja tek teoretska mogućnost je simptomatičnost "topovskih udaraca" koji bi u PQ prolongaciji mogli izazivati smetnje, ali ne na način i u učestalosti kako to opisuje tužitelj te ne mogu uzrokovati većinu subjektivnih smetnji koje tužitelj navodi. Ukoliko ova opcija i postoji, ista se može terapijski u potpunosti zbrinuti ugradnjom trajnog elektrostimulatora srca a atrio-ventrikulskom sinkronizacijom a što je tužitelju i predloženo, ali je u pravilu rezerviran za više stupnjeve AV bloka od onog opisanog kod tužitelja.

15. Nakon učinjene ablacije tužitelj više nema ranije prisutne značajne opasne aritmije (AVNRT) niti se ona može u ponovljenom elektrofiziološkom ispitivanju izazvati. Dakle, u tom pogledu je tužitelj izliječen. PQ prolongacija koja se nakon zahvata trajno upisuje (za razliku od ranijeg povremenog javljanja) posljedica je zahvata tj. nuspojava ispravno provedene intervencije koju po literaturi u nekih bolesnika nije moguće izbjeći. Ovakva PQ prolongacija nije suptrat tužiteljevih smetnji iza operacije. Kod tužitelja ne postoji invalidnost koja bi bila uzrokovana kardiovaskularnom bolešću/statusom obzirom tužitelj u testu opterećenja izvršava za dob i spol primjerena opterećenja, ima očuvanu funkcionalnu kardiorespiratornu rezervu i primjeren porast frekvencije srca u naporu, ima očuvanu sistoličku finkciju srca, te osim PQ prolongacije u ponavljanom 24 satnom EKG-u (Holter) nema značajnih tahikardnih poremećaja srca kao ni značajnih RR pauza. Kod tužitelja nije nastupilo trajno smanjenje životne i radne aktivnost koje bi bilo povezano/uzrokovano kardiovaskularnim statusom nakon operativnog zahvata.

16. Odgovarajući na prigovore tužitelja, vještak je naveo da se elektrofiziološki postupak sastoji od 2 osnovna dijela - u prvom dijelu se vrlo detaljno snimaju električki potencijali unutar srca (intrakardijalni EKG), utvrđuje stanje i na temelju utvrđenog radi plan intervencije tj. ablacije koja predstavlja drugi dio zahvata. U EKG zapisima i Holterima prije hospitalizacije u KBC Zagreb od 21. -16. listopada 2011. godine tijekom koje je napravljeno elektrofiziološko ispitivanje s ablacijom nije zabilježena A-V prolongacija, no ona je utvrđena interkardijalnim EKG-om prije ablacije, u prvom - dijagnostičkom dijelu eletrofiziološkog postupka, a koje je puno osjetljivije od EKG-a i Holtera jer, dok oni predstavljaju snimanje struja koje protiču kroz srce s površine tijela, eletrofiziologija predstavlja snimanje tih istih strujnih potencijala izravno u srcu. Tako je eltroktrofiziološko ispitivanje utrvdilo višestruku bolest provodnosg sustava i to; inducibilnu AVNRT, intermitentnu A-V prolongaciju, spori oporavak SA čvora, te dodatni atrijski fokus izbijanja, a koja odstupanja (uz dodatno neprimjerenu sinusnu tahikardiju) čine višestruku bolest provodnog sustava srca koja je postojala prije ablacije. Od opisanih komponentni, AVNRT (A-V nodalna kružna tahikardija) je tužitelju stvarala značajne smetnje, zbog čega je zahvat i indiciran dok druge promjene koje su nedvojbeno postojale i prije zahvata, nisu bile manifestirane (odnosno nisu davale simptome). Sve gore navedene promjene (dijagnoze) koje su postojale prije ablacije nisu ranije otkrivene, iako su postojale od rođenja, ali očito nisu mogle biti utvrđene do izrade intrakardijalnog EKG-a jer je ova pretraga invazivna, kateterom se kroz žile ulazi u srce, pa se ta pretraga ne radi u sklopi sistematskih pregleda, već predstavlja prvi (dijagnostički) dio standardnog postupka eletrofiziologije u bolesnika koji imaju jasnu indikaciju za invazivni postupak. U svim opisanim simtomatskim napadima ubrzanog srčanog rada radilo se o AVNRT dok ostale promjene nisu davale simptome iako su postojale. Inače A-V prolongacija je promjena koja ne daje simptome, često se javlja u mlađih i zdravih osoba te osoba dobre fizičke kondicije i ne zahtijeva liječenje. Nakon zahvata se A-V prolongacija bilježi i u EKG-u. Obzirom se prilikom ablacije abliraju dijelovi srčanog provodnog sustava odgovorni za A-V provodnju, popratna pojave izvedene ablacije može biti kasnije javljanje A-V prolongacije što ne znači da je ablacija učinjena krivo. Kako je tužitelj imao intermitentnu ablaciju u interkardijalnim snimkama i prije zahvata znači da je put provodnje između atrija i ventrikula već bio djelomično promijenjen i prije zahvata, te se i uz pravilno izveden ablacijski zahvat A-V prolongacija javila i u EKG zapisima nakon zahvata. Kod tužitelja je indicirana i provedena ablacija sporog puta pri kojoj je oštećen i brzi put. Najmjerodavnija dijagnostička metoda za potvrdu navedenog je elektrofiziološko ispitivanje koje je učinjeno 25.11.2014. godine u KBC Sestre milosrdnice. PQ prolongacija i A-V prolongacija su sinonimi.

17. Kod tužitelja nema indikacije za ugradnju trajnog eletrostimularota srca, dok je vještak ovu mogućnost naveo kao krajnju i samo teoretsku terapijsku opciju. Naime, tužitelj nema utvrđenih promjena koje bi bile podloga njegovih subjektivnih smetnji i navode o tegobama činile vjerodostojnima. U testu opterećenja (ergometrija) bolesnik izvrsno provodi fizički napor prema kriterijima za dob i spol a smetnje koje navodi u oporavku ne nalaze svoju poveznicu u EKG zapisu. Potpuno teoretska mogućnost opisanih "topovskih udaraca" na taj je način isključena.

18. Ablacija je postupak ciljanog oštećenja tkiva, te se rano nakon događaja razvijaju lokalne prolazne promjene. Stoga nodalni ritam nakon nalaza ne znači da će srce raditi trajno bez spore i bez brze grane, te ne znači da su obje bile oštećene niti da su obje bile spaljene. Isto se odnosi na nalaza Holtera nakon ablacije.

19. Dalje se očitujući o prigovorima tužitelja, vještak odgovara da ergometrijsko ispitivanje obuhvaća sve razine fizičkog opterećenja pa nema prostora razmatranju situacija "napora većeg od hodanja na traci ergometrijskog ispitivanja" kako to navodi tužitelj jer test obuhvaća sve ono što se kod ispitanika u realnom životu i provedbi napora događa, a iz čega slijedi da nema prostora sumnji u rezultate ergometrijskog testa, odnosno pozivanje na simptome u većem i dužem naporu od onog pri ergometrijskom testu. Topovski udarci nisu na testu dokazani, oni su tek teoretska mogućnost.

20. U svom usmenom saslušanju vještak je naveo kako po pravilima struke liječnik operater upozorava pacijente na mogućnost nastanka trajne PQ prolongacije obzirom je to posljedica koja se ne može kontrolirati tijekom zahvata. Postoji mogućnost da je uslijed zahvata došlo i do spaljivanja tzv. brzog puta no ne u cijelosti jer da je došlo do spaljivanja u cijelosti nastao bi totalni AV blok. Sinusna tahikardija je vrlo česta pojava koja predstavlja nešto brži puls i po preporuci se liječi ansilitikom ili korlentorom koji selektivno djeluje na SA čvor koji stvara impulse, a indikacija za takvu terapiju je simptomatičnost no i to nije bolest. U 5-10% slučajeva se kod zahvata sporog puta zahvatio i brzi put, dok se isto smanjuje napretkom tehnologije te postotak varira o tome kada su vršene studije odnosno istraživanja.

21. Po ovakvom vještačenju tužitelj je ostao kod prigovora navodeći kako navodi vještaka ne odgovaraju dokumentaciji koja se nalazi u spisu, prvenstveno iz razloga što iz medicinske dokumentacije, odnosno nalaza Sestara milosrdnica i Sveučilišne bolnice u Mainzu, Njemačka, proizlazi suprotno, da je spaljen brzi put, a oštećen spori put, a iz čega zaključuje da je očito došlo do greške prilikom operativnog zahvata.

22. Po uputi Županijskog suda, sud je proveo dopunsko vještačenje sa zadatkom da se u obzir prilikom vještačenja uzme u obzir i dokumentacija koja je dostavljena u spis od strane tužitelja nakon zaključenja prethodnog postupka, a koja datira od 24.11.2014. i 26.07.2017. godine. Ovdje je samo za navesti da je, i prije dopunskog vještačenja, vještak naveo da, sve i da je uzeo u obzir gore navedene nalaze, isto ne bi promijenilo njegovo mišljenje, a što je bilo navedeno i u presudi.

23. U svom dopunskom očitovanju vještak dr. Alen Ružić naveo je da je izvršio detaljan uvid i analizu ukupne medicinske dokumentacije, a posebno dokumentacije od dana 24.11.2014. i 26.07.2017. godine, te da uvid u cjelokupnu dokumentaciju ne utječe na njegovo konačno mišljenje te da ostaje u cijelosti pri pisanom nalazi i mišljenju, pisanom očitovanju na prigovore stranaka te na datom iskazu.

24. Dr. Klementina Ružić je pak navela kako se dokumentacija od 24.11.2014. i 26.07.2017. godine odnosi na liječenje srčanih bolesti, radi čega je analiza iste i očitovanju u domeni vještaka kardiologa. Navela je da u cijelosti ustraje pri dosadašnjem nalazu i mišljenju.

25. Sud smatra kako prigovori tužitelja nisu osnovani. Naime, sud je mišljenja kako je vještak vrlo stručno, razumno i detaljno obrazložio svoj nalaz i mišljenje dok sud nije našao nikakvog razloga sumnjati u isto. Naime, vještak je razjasnio i mogućnost subjektivnog doživljaja tužitelja, dok je temeljem dokumentacije, literature te osobnog iskustva objektivizirao stanje tužitelja, vrlo detaljno i jasno, te naveo kako zdravstveno stanje kako ga opisuje tužitelj nije u vezi s kardiovaskularnim statusom tužitelja nakon predmetnog operativnog zahvata, te isključuje svaku mogućnost za isto. Također, isključuje navode tužitelja da je prilikom zahvata došlo do greške operatera navodeći kako je moglo doći do oštećenja brzog puta, no da se isto česta pojava koja se zbog anatomije srca ne može isključiti, no da sve i da se isto dogodilo, to ne utječe na kardiovaskularno zdravlje tužitelja, kao što na njegovo zdravlje ne utječe posljedica zahvata PQ prolongacija, a za koju je vještak vrlo jasno i detaljno obrazložio da je ista postojala i prije zahvata no u intermitentnom stupnju. Sud zaista nije imao razloga sumnjati u sve navode vještaka obzirom na iskazanu stručnost, logičnost i detaljnost, te nije našao razloga za provođenjem novog vještačenja. Stoga je zaključio da zaposlenik tuženika nije počinio grešku prilikom operativnog zahvata, a niti zdravstveno stanje tužitelja kako ga isti opisuje u tužbi i tijekom postupka, nije u uzročno posljedičnoj vezi s postupanjem zaposlenika tuženika prilikom izvođenja zahvata ablacije sporog puta. Također, niti naknadno dostvaljena dokumentacija nije utjecala na nalau i mišljenje vještaka.

26. Ovdje valja reći kako je tužitelj predlagao da se dopunsko vještačenje povjeri ad hoc vještaku dr. primariusu DČ, a što sud nije prihvatio. Naime, sud nije imao razloga sumnjati u stručnost vještaka koji su vještačili u ovom predmetu i to upravo iz gore navedenih razloga. Također, sukladno čl. 252 st. 2 ZPP-a vještaci se u prvom redu određuju iz reda stalnih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja. U ovom slučaju, po mišljenju suda, nije bilo nikakvih razloga da se odredi ad hoc vještačenje, dok smatra da se ne bi niti smanjili troškovi jer bi ad hoc vještak trebao provesti potpuno novo vještačenja. Također, tužitelj navodi da nalaz i mišljenje, iako dato po Medicinskom fakultetu u Rijeci, zapravo predstavlja mišljenje dr. Alena Ružića. Ovdje je za napomenuti da u situacijama kada se vještačenje povjeri stručnoj ustanovi, vještačenje poduzimaju članovi kolektiva stručnjaka, a nekad i u tim slučajevima samo jedan stručnjak, dok je to stvar procjene ustanove, koja je u ovom slučaju procijenila da će isto provesti dr. Alen Ružić, specijalist intesnist-kardiolog i dr, PČ, specijaloist psihijatrije. Slijedom svega navedenog, sud je cijenio nalaz i mišljenje vještaka kao date od Medicinskog fakulteta te nije našao razlog za provođenjem novog vještačenja kao niti da bi se dopunsko vještačenje povjerilo ad hoc vještaku.

27. U ovom slučaju imaju se primjenjivati odredbe čl. 1054. i 1061 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO)

28. Prema odredbi čl. 1061. st. 1. ZOO, za štetu koju zaposlenik u radu ili u vezi s radom uzrokuje trećoj osobi, odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku uzrokovanja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuje odgovornost zaposlenika. Kako je iz provedenog vještačenja sud zaključio da zaposlenik tuženika nije učinio grešku koja bi bila u uzročno posljedičnoj vezi sa opisanim zdravstvenim stanjem tužitelja, to sud smatra kako tuženik nije niti trebao dokazivati da je njegov zaposlenik postupao onako kako treba, a zbog čega nije niti proveden dokaz saslušanjem dr. ŠČ.

29. Za nastanak obvezno pravnog odnosa izvanugovorne odgovornosti za štetu potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki; oštećenik, štetnik, šteta, štetna radnja, uzročna veza, protupravnost štetnika. Kako sud smatra da nisu ispunjene sve pretpostavke, odnosno protupravnost tuženika i uzročna veza između eventualne štete i radnje tuženika, to sud smatra da je zahtjev tužitelja neosnovan.

30. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka dr. Klementina Ružić valja reći kako iz istog proizlazi da tužitelj, a na temelju podataka dobivenih od tužitelja i iz zdravstvenog kartona, nije imao psihičke smetnje niti simptome koji bi zahtijevali psihijatrijske intervencije prije predmetnog operativnog zahvata, a niti su evidentirani podaci o postojanju simptoma ili propisivanje lijekova iz skupine psihofarmaka. Postoji uzročno posljedična veza između predmetnog operativnog zahvata i zdravstvenog stanja tužitelja nakon operativnog zahvata i nastale štete, obzirom mu se tek nakon zahvata manifestiraju simptomi koji su dijagnosticirani kao anksiozno - depresivni poremećaj te je bio na psihijatrijskom tretmanu u vremenu od 15.03.2013. do 17.06.2013. godine uz simptomatsku terapiju sukladno vodećim simptomima. Po njezinom iskustvu, a u nedostatku dokumentacije, anksiozno - depresivni poremećen nije dijagnostička kategorija na temelju koje bi se ostvarila invalidnost, eventualno može u manjem opsegu povećati postotak invalidnosti. Smanjenje životne aktivnosti s osnova psihijatrijskih smetnji može se ocijeniti sa oko 5-7%. Kod tužitelja se i dalje uočavaju psihičke smetnje no u aktualnom statusu nalazi simptome intrapsihičke tenzije i tjeskobe uz naglašene somatizacije kao i redukciju voljno nagonskih dinamizama, kao i smetnje spavanja uz posljedično kronični umor. Smetnje su na razini simptoma, a ne zadovoljavaju kriterije za kliničku sliku.

31. Po prigovoru tuženika vještakinja je navela je u zdravstvenom kartonu propisivanje anskiolitika evidentirano 17.05.2012. godine radi nabijanja u prsima a propisivanje hipnotika 29.11.2012. godine iz čega proizlazi da je tužitelj imao izolirane psihičke simptome i prije prvog javljanja psihijatru. Kod prvog psihijatrijskog pregleda tužitelj je imao skupinu simptoma koji nisu više bili izoliranog karaktera već su bili u formi sindroma koji zadovoljavaju kriterije za postavljanje psihijatrijske dijagnoze Anksiozno depresivnog poremećaja. Točno je da u nalazu psihijatra nije evidentirana jasna povezanost simptoma i operativnog zahvata, ali se evidentiraju somatizacije od strane srca (ne evidentiraju se drugi stresori). Operativni zahvat mogao je biti triger za nastanak psihotičnog poremećaja ili prave i trajne duševne boli što nije slučaj. Da su ostali životni stresori (rastava, stresan smjenski rad, srčane tegobe i sl) uzrok psihičkog poremećaja kod tužitelja, tada bi se poremećaj razvio u kontekstu navedenih životnih okolnosti odnosno nakon ovih životnih stresora, a razvio se nakon operativnog zahvata. U usmenom iskazu navodi kako tužitelj nije osoba koja bi zbog rastave braka ili smjenskog rada razvila psihičke smetnje, te da je upravo predmetni događaj to izazvao obzirom se radilo o životno ugrožavajućim okolnostima po doživljaju tužitelja tijekom operacije.

32. Dakle, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, postoji jasna poveznica, odnosno uzročno posljedična veza između operativnog zahvata i psihičkog stanja tužitelja koje je umanjilo njegove životne aktivnosti za 5-7%. No bez obzira na navedeno, sud smatra kako za isto nije odgovoran tuženik obzirom ne nalazi da bi djelatnik tuženika prilikom operativnog zahvata počinio grešku, odnosno da bi na njegovoj strani postojala protupravnost, a upravo koja bi bila u uzročno posljedičnoj vezi sa psihičkim zdravljem tužitelja. Naime, sud je poklonio vjeru vještaku dr. Klementina Ružić u gornjim navodima, no subjektivni doživljaj samog operativnog zahvata sud ne može povezati s odgovornošću tuženika kada ne postoji njegova greška odnosno odgovornost, pa stoga sud smatra da tužitelj niti po ovoj osnovi nema pravo na naknadu štete od tuženika.

33. Slijedom navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja jer smatra da, a prvenstveno obzirom na nalaz i mišljenje vještaka dr. Alen Ružić ne postoji greška zaposlenika tuženika, dakle niti njegova protupravnost, a samim time niti odgovornost za zdravstveno stanje tužitelja.

34. Sud nije ovlašten ocjenjivati rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, a samim time niti razloge i temelj njegovog donošenja, dok također sud niti ne raspolaže stručnim znanjem za iste, te je upravo iz toga razloga provedeno vještačenje u ovom predmetu kojem je bio cilj i zadatak utvrditi eventualnu grešku zaposlenika tuženika, a time i njegovu odgovornost, a što je vještak i učinio te je sud donio odluku prvenstveno temeljenu na provedenom vještačenju, za koje smatra da je u skladu s dokumentacijom koja se nalazi u spisu. Također, vještvo je u ovom predmetu učinjeno upravo po vještaku kardiologu, a koji je stručan za odgovor na ključno pitanje u ovom predmetu dok iz predmetnog rješenja HZMO-a nije razvidno iz kojeg je razloga tužitelju utvrđena nesposobnost za rad. Također, upravo se u ovom postupku kroz vještačenja daje strankama mogućnosti stavljanja prigovora i pitanja, a koji rješavaju nedoumice stranaka, a tako i suda, dok sud nije vezan odlukom HZMO- a u ovom predmetu, te ne ulazi u razloge i temelje njegovog donošenja.

35. Slijedom svega navedenog, sud je mišljenja kako kod tužitelja u predmetnom štetnom događaju nije došlo do povrede prava osobnosti u smislu odredbe čl. 19 i čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima koja povreda se očituje u povredi prava na zdravlje, odnosno kako zdravstveno stanje kako ga tužitelj opisuje nije u uzročno posljedičnoj vezi s postupanjem zaposlenika tuženika.

36. Obzirom na navedeno, sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja obzirom smatra da su provedeni dokazi dovoljan temelj sudu za donošenje gornje odluke, dok, obzirom na stav suda, nije provodio niti ostale predložene dokaze.

37. Iako tužitelj nije precizirao tužbeni zahtjev u valutu euro, to je isto sačinio sud uzimajući u obzir odredbe Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22. i 88/22.),

38. Temeljem čl. 15 st. 1 ZPP-a, sud je tuženiku dosudio trošak parničnog postupka i to trošak pristupa vještaka dr. Klementine Ružić na ročište održano dana 24. svibnja 2019. godine u iznosu od 159,80 eura (1.204,00 kuna), a na plaćanje kojeg je tuženik dužan temeljem pravomoćnog rješenja od 30. kolovoza 2019. godine.

39. Sud tuženiku nije dosudio trošak sudske pristojbe na tužbu, odgovora na tužbu i presudu obzirom tuženik tražene pristojbe nije platio, a niti je bio pozvan odnosno obvezan iste platiti. Također, tuženik nije platio trošak vještačenja, te mu niti taj trošak nije dosuđen.

40. Sud tužitelju nije dosudio trošak parničnog postupka sukladno čl. 154. st. 1 ZPP-a.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 10. ožujka 2025. godine

Sudac

Biserka Pavković Fućak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1) punomoćniku tužitelja

2) tuženiku

3) umješaču