Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

Karlovac

Poslovni broj: Pr-129/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu toga suda Vesni Gračan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice PG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca, protiv tuženika Kordun alati d.o.o., [adresa], OIB: 35626211689, zastupanog po punomoćnicima Hrvoju Rožmanu i Mirjani Oredić, odvjetnicima iz OD Rožman & Oredić iz Karlovca, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave, održane 12. prosinca 2024. u nazočnosti punom. tužitelja Hasana Karajića, odvjetnika iz Karlovca, te punom. tuženika GG, odvjetničke vježbenice u OD Rožman & Oredić, po objavi 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku Kordun Alati d.o.o., [adresa], OIB: 35626211689 da tužiteljici PG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade troškova za prijevoz na posao, isplati iznos od 4.497,98 EUR / 33.890,03 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom i to :

(Tečaj: 1 Eur / 7.5345 HRK)

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.09.2018. godine,

-na iznos od 62,99 Eur / 474,67 kn, počevši od 01.10.2018. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.11.2018. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.12.2018. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.02.2019. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.03.2019. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn , počevši od 01.04.2019. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.05.2019. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.06.2019. godine,

-na iznos od 31,50 Eur / 237,33 kn, počevši od 01.07.2019. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.08.2019. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.09.2019. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.10.2019. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.11.2019. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.12.2019. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.01.2020. godine,

-na iznos od 62,99 Eur / 474,67 kn, počevši od 01.02.2020. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.03.2020. godine,

-na iznos od 62,99 Eur / 474,67 kn, počevši od 01.04.2020. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.05.2020. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.06.2020. godine,

-na iznos od 94,49Eur / 712,00 kn, počevši od 01.07.2020. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.08.2020. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.09.2020. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.10.2020. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.11.2020. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.12.2020. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.01.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.02.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.03.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.04.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.05.2021. godine,

-na iznos od 62,99 Eur / 474,67 kn, počevši od 01.06.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.07.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.08.2021. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.09.2021. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.10.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.11.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.12.2021. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.01.2022. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.02.2022. godine,

-na iznos od 94,49 Eur / 712,00 kn, počevši od 01.03.2022. godine,

-na iznos od 47,24 Eur / 356,00 kn, počevši od 01.04.2022. godine,

-na iznos od 62,99 Eur / 474,67 kn, počevši od 01.05.2022. godine,

-na iznos od 49,30 Eur / 369,08 kn, počevši od 01.09.2022. godine,

-na iznos od 49,30 Eur / 369,08 kn, počevši od 01.10.2022. godine,

-na iznos od49,30 Eur / 369,08 kn, počevši od 01.11.2022. godine,

-na iznos od 49,30 Eur / 369,08 kn, počevši od 01.12.2022. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.01.2023. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.02.2023. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.03.2023. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.04.2023. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.05.2023. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.06.2023. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.07.2023. godine,

-na iznos od 98,62 Eur / 743,00 kn, počevši od 01.08.2023. godine,

tekuće sve do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa sve do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eur uvećan za pripadajuću zateznu kamatu, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je radila kod tuženika u neprekinutom razdoblju od 05.02.2018. na poslovima galvanizacije, zavarivanja, brušenja i poliranja, rad na prešama, rezanje cijevi oštrenju, kaljenju, brušenju i pomoćnim poslovima, te da ima pravo na materijalne dodatke utvrđene pravilnikom tuženika. Poziva se na čl. 34. Pravilnika tuženika o plaćama, naknadama plaća i dr. materijalnim pravima radnika, prema kojem ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao, te potražuje naknadu troškova u visini cijene mjesečne autobusne vozne karte na relaciji [adresa] – [adresa] ([adresa]). Pobliže navodi da je u utuženom razdoblju cijena mjesečne autobusne vozne karte u razdoblju od 01.srpnja 2018. do 27.lipnja 2022. iznosila 712,00 kn / 94,49 eur, a u razdoblju od 27.lipnja 2022. do 01.kolovoza 2023. da je iznosila 743,00 kn / 98,62 eur. No, tuženik joj nije isplatio naknadu troška prijevoza u razdoblju od početka kolovoza 2018. do kraja srpnja 2023.godine, pa dakle sada istu potražuje ovom tužbom. Posebno napominje da je u kolovozu svake godine polovicu mjeseca koristila (kolektivni) godišnji odmor i za te mjesece potražuje polovicu troška mjesečne karte javnog prijevoznog sredstva odnosno iznos od 356,00 kn / 47,24 eur. Također napominje da je na bolovanju bila u mjesecima svibanj, lipanj i srpanj 2022. pa za navedene mjesece ne potražuje naknadu prijevoza. U svakom slučaju slijedom navedenog na ime dugovanog troška prijevoza u utuženom razdoblju potražuje naknadu u ukupnom iznosu od 5.197,17 eur / 39.158,08 kn, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos troška prijevoza, te uz to potražuje pripadajući trošak parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku 15 dana.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje da je tužiteljica bila zaposlenica tuženika u utuženom razdoblju, ali tvrdi da je isplatio tužiteljici cjelokupni trošak prijevoza na posao i s posla sukladno odredbama Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika od dana 15. travnja 2004. godine. Pri tom potvrđuje da je člankom 34. Pravilnika propisano kako radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, tako da mu se kupi i preda mjesečna karta za sredstvo javnog prijevoza ili isplati iznos koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada, te nastavno ističe da tužiteljica neosnovano potražuje iznos naknade troškova prijevoza. Naime, obrazlaže da tužiteljica sukladno Pravilniku ima pravo da joj poslodavac kupi i preda mjesečnu autobusnu kartu ili da joj poslodavac isplati procijenjeni trošak prijevoza, pa tvrdi da je tuženik to i učinio, te nastavno iznosi: "Sada se postavlja pitanje tko ima pravo izabrati koju od ovih alternativnih mogućnosti predviđenih pravilnikom?". Nastavno se poziva na članak 32. Zakona o obveznim odnosima, kojim je za alternativne obveze određeno da "ako neka obveza ima dvije ili više činidaba, ali je dužnik dužan ispuniti samo jednu, da bi se oslobodio obveze, pravo izbora, ako nije što drugo ugovoreno, pripada dužniku, i obveza prestaje kad on ispuni činidbu koju je izabrao." Kako međutim tužiteljica nije nikada tuženika tražila da joj se kupi i preda mjesečnu autobusnu kartu, niti je tuženiku dostavila mjesečnu kartu kao dokaz da se koristi autobusnim prijevozom u dolasku na posao i odlasku s posla, a niti je od poslodavca

– tuženika ikada zatražila naknadu troškova mjesečne autobusne karte, to se prema tuženiku ima zaključiti da na posao nije putovala autobusom te joj je tuženik isplatio procijenjeni iznos troška koji joj pripada. Slijedom toga nastavlja: “Svaki onaj dan na koji tužiteljica nije dolazila na posao, bilo da je koristila godišnji odmor (GO – oznaka u evidenciji radnog vremena) ili je bila na bolovanju (BO – oznaka u evidenciji radnog vremena) ili joj se radni dan evidentira kao odrađen pa tužitelj ne dolazi na posao (8. - osam s točkom u evidenciji radnog vremena), nema niti pravo na naknadu troškova prijevoza – jer joj takav trošak ni ne nastaje.“ Stoga i opet zaključuje da tužiteljica neosnovano potražuje naknadu troška za prijevoz na posao i s posla u iznosu naznačenom u tužbi. Pobliže ukazuje i kako tužiteljica u tužbi tvrdi da je tijekom cijelog utuženog razdoblja kupovala mjesečne autobusne karte za [adresa] zona I, u iznosima kako je navedeno u tužbi, a na relaciji od 11,06 km, pa tuženik računa da je imala troškove puta u iznosu od 1,08 eura u jednome smjeru. Kada se pak uzme u obzir dnevni trošak u oba smjera (1,08 eura x 2 = 2,16 eura), kako ističe, taman da je tužiteljica i putovala mjesečno na posao 30 dana „a što nije“ po njemu, došlo bi do maksimalno opravdanog troška u iznosu od 64,80 eura mjesečno, koliko bi joj iznosili stvarni putni troškovi. Slijedom toga osporava i visini zatraženih troškova.

2.1. Nadalje tuženik prigovara da tužiteljica nije priložila uz tužbu dokaz kojim bi dokazala stvarno postojanje troškova prijevoza, odnosno nije priložila nijednu kupljenu autobusnu kartu za utuženo razdoblje. Za potvrdu o cijeni karte koja je priložena uz tužbu iznosi „da ne dokazuje ništa više od visine cijene mjesečne autobusne Autotransport Karlovac d.d.“, ne i činjenicu da je tužiteljica kroz utuženi period stvarno kupovala prijevoznu kartu i nastavlja: “Bilo bi logično i životno da je tužiteljica predala sudu bilo kakav materijalni dokaz o tome da je kupovala mjesečnu kartu za javni autobusni prijevoz, a ne da predaje sudu potvrdu prijevoznika o cijeni autobusne karte, koja ne može biti vjerodostojan dokaz. Posebno je neobično što tužiteljica u tužbi navodi da je bila zaposlena u Kordun Alati d.o.o., do kraja srpnja 2023. godine, a tužbu je podnijela svega 3 tjedna nakon toga. Ako je tužiteljica putovala cijelo vrijeme na posao autobusnim prijevozom i kupovala mjesečne autobusne karte, zašto nije tužbi priložila makar zadnju kupljenu kartu, onu za srpanj 2023. godine, a za koju se pretpostavlja da je u vrijeme sastavljanja tužbe ima u svom posjedu“. Zatim ponovno zaključuje:“ Tome je tako iz razloga što tužiteljica nikada nije kupovala mjesečne autobusne karte.“

2.2. Najzad iznosi kako tužiteljica potražuje naknadu troškova autobusnog prijevoza za razdoblje od ožujka 2020. godine do lipnja 2020. godine, kada autobusi prijevoznika Autotransport Karlovac d.d. nisu vozili zbog pandemije Covid – 19 virusa (korona), te da time sama potvrđuje da nije mogla putovati a niti je putovala na posao, pa da joj stoga nije ni nastao trošak prijevoza (u pogledu naprijed naznačenog vremena zasigurno se radi o grešci lapus calami obzirom utuženo razdoblje obuhvaća vremenski period od 01. kolovoza 2018. do kraja srpnja 2023.). U pogledu potonje okolnosti tuženik predlaže saslušati direktora tuženika KG i službenim putem pribaviti od Autotransporta Karlovac d.d. izvadak iz evidencije o korisnicima mjesečnih karata, te podatak je li tužiteljica kupovala mjesečne karte, za koju liniju i za koje mjesece, kao i za koji linijski vozni red u utuženom razdoblju. Završno opetuje da je tužiteljici sukladno članku 34. Pravilnika isplaćen procijenjeni iznos troškova prijevoza, te kako tužiteljica nije dostavila u spis niti jedan dokaz o kupovanju mjesečne autobusne karte i nije nikada tražila od tuženika da joj kupi i preda mjesečnu kartu ili isplati naknadu za kupljenu autobusnu mjesečnu kartu, to po tuženiku tužiteljica nema pravo na zatraženi trošak prijevoza u visini mjesečne autobusne karte. Slijedom toga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i istoj naložiti da njemu - tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

3. Radi utvrđenja činjenica i pravilne ocijene činjeničnog stanja sud je izvršio je uvid u Odluku o redovnom otkazu Ugovora o radu od 26.07.2023., u Potvrdu HZMO-a, Područni ured u Karlovcu na listu 8-11 spisa, u Potvrdu o kretanju cijene mjesečne (autobusne) karte na listu 12 spisa, u Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i dr. materijalnim pravima radnika Korduna Alati d.o.o. za proizvodnju i usluge iz travnja 2004. na listu 13-22 spisa, u podnesak Autotransporta Karlovac d.d. od 26.03.2024. kojim se potvrđuje da tužiteljica nije evidentirana kao korisnica mjesečne karte na upitanoj relaciji, u podnesak tuženika na listu 109 spisa kojim se ispričava nedolazak pozvanog zakonskog zastupnika tuženika radi saslušanja, te uvid u Troškovnik tužitelja i tuženika. Pored toga pročitao odgovor na tužbu s Korduna Lav d.o.o. s evidencijama o radnom vremenu tužitelja i dr. prilozima u privitku, podnesak tužitelja od 05.12.2023. i 12.12.2023. kojim nakon dostave evidencija pobliže obrazlaže na koji je način došao do izračuna pojedinog mjesečnog iznosa potraživanja predmetne naknade plaće i precizirao tužbeni zahtjev, te je najzad pročitao iskaz tužiteljice dan na ročištu od 12.prosinca 2022.godine.

4. Tužiteljica nije pridonijela Ugovor o radu ili drugi akt o njenom radnom statusu kod tuženika, ali za tim nije ni bilo potrebe jer je tuženik priznao radno pravni status tužiteljice i pridonio evidencije o njezinom radnom angažmanu, pa je iz takvih dokaza bilo razvidno da je u utuženom vremenu za koje potražuje troškove prijevoza bila u radnom odnosu kod tuženika. Također je o radnom odnosu i putovanju do radnog mjesta kod tuženika, tužiteljica posvjedočila u iskazu danom na zapisniku s ročišta od 07.studenog 2024.godine. Vezano uz okolnosti predmeta postupka tužiteljica je pobliže navela se u vrijeme od kojeg potražuje naknadu putnoga troška taman zaposlila u Kordunu i tvrdi da za cijeli period od zaposlenja pa nadalje nije dobivala naknadu za prijevoz, pa istu sada potražuje ovom tužbom. Ističe da je putovala na relaciji od [adresa] do [adresa] u [adresa], u dužini od cca 11-15 km, a potom pješke hodala od Korza do sjedišta proizvodnog pogona na Baniji. Pri tom čak ističe da nije uvijek mogla koristiti gradski autobus jer isti „naprosto nije išao u vrijeme kada bi (njoj) najčešće završavao posao ako je radila u drugoj smjeni. Stoga dodatno iznosi: „U situacijama kada nisam mogla koristiti gradski prijevoz znao me je na posao odvesti muž našim automobilom ili bih putovala sa susjedom koja je radila u HS-u. Ponekad sam kupovala mjesečnu kartu za putovanje na toj relaciji. “ Na upit svog pun. izričito iznosi da nije mogla koristiti prijevoz željeznicom i da u utuženom razdoblju nije niti jedan put od tuženika dobila naknadu za prijevoz. Na upit pun. tuženika odgovara da za vrijeme dok je radila u Kordunu nije podnosila tužbu „jer nitko od radnika nije podnosio tužbu pa se ni ona nije usuđivala podignuti, bilo joj je (samo) bitno da radi“, iako je dakle znala da ima pravo na naknadu za prijevoz.

5. Obzirom na takav iskaz i druge provedene dokaze, u odnosu na naknadu troška prijevoza u utuženom periodu, utvrđuje se da je tužiteljica prema predočenom Pravilniku o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika, kao i odredbama Zakona o radu, Kolektivnog ugovora i ostalih važećih propisa imala pravo na naknadu troška prijevoza na posao kakvo potražuje u tužbi i tužbenom zahtjevu u ovom predmetu. U spomenutom Pravilniku takvo je pravo sadržano u odredbama glave IV Pravilnika pod nazivom „Druga materijalna prava radnika“. Naime, Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika, koji u spisu prileži na listu 13-22, u čl. 34. određuje da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao i s posla, s time da se takva naknada može ostvariti „kupnjom i predajom mjesečne karte za sredstvo javnoga prijevoza, ili isplatom iznosa koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza na relaciji od mjesta stanovanja do mjesta rada“. Također je određeno da se naknada priznaje u visini najjeftinijeg prometa, ako na relaciji kojom zaposlenik putuje postoji više vrsta javnog prometa. Dakle, proizlazi da se trošak prijevoza realizira na način da poslodavac kupi i preda zaposleniku mjesečnu kartu za sredstvo javnoga prometa ili mu isplati iznos koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza od strane poslodavca, na relaciji od mjesta stanovanja zaposlenika do mjesta rada. Tuženik međutim tvrdi da tužiteljica nije nikada i nije stvarno kupovala prijevoznu mjesečnu kartu, što bi značilo da nije imala takav trošak, te uopće potraživanje tužiteljice smatra neosnovanim. Istodobno navodi kako je člankom 34. Pravilnika propisano da radnik ima pravo na naknadu troškova prijevoza na posao, koja se dakle ostvaruje na način kako je navedeno; da se radniku kupi i preda mjesečna karta za sredstvo javnog prijevoza ili mu se isplati iznos koji odgovara procijenjenom trošku prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta rada, te čak tvrdi da je tužiteljici plaćen takav trošak, ali to i ne dokazuje. Da pak nije putovala i imala trošak predlaže od Autotransporta Karlovac d.o.o. službenim putem pribaviti podatak o korisnicima mjesečnih karata, odnosno podatak da je tužiteljica kupovala mjesečne karte, s podatkom za koju liniju i za koje mjesece te koji linijski prijevoz u utuženom razdoblju.

6. Potonji podatak na prijedlog tuženika je doista pribavljen službenim putem, te je isti formalno pravno potvrdio ono što sugerira tuženik, da tužiteljica nije evidentirana u utuženom razdoblju kao korisnica mjesečne karte na upitanoj relaciji. Međutim, nedostatak takvog dokaza ne odriče činjenicu i ne negira utvrđenje da je tužiteljica u svakom slučaju na neki način morala doputovati na posao, te da je svakako putovala na posao i s posla nekim prijevoznim sredstvom; bilo sredstvom javnog prijevoza ili na drugi način, za koje putovanje sada potražuje naknadu troška prijevoza. Potonje je neosporno obzirom da iz upisanih podataka u spisu proizlazi da je jedina adresa prebivališta i boravišta tužiteljice bila u [adresa], te da je radila kod poslodavca i tuženika na adresi u [adresa], do kojeg mjesta i sjedišta poslodavca je dakle morala putovati bilo javno prijevoznim sredstvom ili na drugi način. To je uostalom tužiteljica osobno potvrdila u svome iskazu kada je opisala da je odlazeći na posao putovala na relaciji od [adresa] do Korza, a onda nastavljala pješke od Korza do proizvodnog pogona na Baniji, da bi u situaciji kada nije mogla koristiti gradski autobus, zbog rada u smjenama i ne prometovanja javnog prijevoznog sredstva, na posao dolazila na način da ju je muž vozio njihovim automobilom ili bi putovala sa susjedom koja je radila u HS-u. Čak je, kako navodi, ponekad kupovala mjesečnu kartu za putovanje na toj relaciji, pa prethodno očitovanje samo dodatno potvrđuje neugodnosti koje je imala zbog nemogućnosti urednog korištenja javno prijevoznog sredstva, pa sve naprijed navedeno ni u kojem slučaju ne odriče da je tužiteljica neminovno imala troškove prijevoza zbog svakodnevne potrebe putovanja na posao i s posla u radne dane.

7. Dakle, tužiteljica je svakako morala imati i imala troškove prijevoza zbog putovanja na posao i s posla, bilo autobusom kao javno prijevoznim sredstvom ili zbog putovanja na drugi način, na koje troškove uostalom ima pravo prema Pravilniku i drugim naprijed spomenutim propisima, a za koje ovom tužbom potražuje od tuženika naknadu troška prema spomenutim propisima, te je uz to nedvojbeno da joj tuženik nije isplatio takav trošak prijevoza u visini mjesečne karte, niti u bilo kojoj drugoj visini, već je štoviše negirao da bi putovala i da bi joj takav trošak uopće nastao, pa je valjalo usvojiti tužbu i donijeti afirmativnu odluku kao u izreci presude.

8. Naime, prema Potvrdi o cijeni mjesečne autobusne karte na predmetnoj relaciji utvrđeno je da je cijena mjesečne vozne autobusne karte na id. relaciji u utuženom razdoblju od 01.07.2018.g. do 21.06.2022.godine bila 712,00 kuna, a u razdoblju od 27. lipnja 2022. do 01.kolovoza 2023. godine 743,00 kune, odnosno 98,62 eura. Dokaz da je tome tako prileži na listu 12 spisa, pa je slijedom navedenog prihvaćena kao meritorna id. visina naknade u utuženom periodu. Uostalom, tuženik nije prigovarao tako izraženoj visini mjesečne autobusne karte, već je tužiteljici osporavao pravo na naknadu i iznosio brojne druge prigovore zbog kojih tužiteljica ne bi trebala ostvariti pravo na naknadu troška prijevoza. No, navedeni se prigovori ne nalaze utemeljenima i opravdanima, a ni samo potraživanje nije u zastari.

9. U vezi zastare napominje se da je Zakonom o radu, NN 93/14, produžen zastarni rok za novčana potraživanja iz radnog odnosa, te povećan s tri na pet godina. Time je isti rok izjednačen s općim zastarnim rokom prema propisima koji uređuju obvezne odnose i doprinose za obvezna socijalna osiguranja. No, kod zastare doprinosa drugačije je uređen trenutak od kada zastara počinje teći. Zastara novčanog potraživanja radnika računa se od dana kada je određeni novčani primitak trebalo isplatiti, pa ako je izvorima radnoga prava propisan kao rok isplate plaće 10. u mjesecu za određeni mjesec, zastara počinje teći slijedećeg 11. dana u tom mjesecu. Novi rok zastare od pet godina odnosi se na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu nakon stupanja novog Zakona o radu, ali i na potraživanja koja su dospjela prije njegova stupanja na snagu, uz uvjet da do 7.kolovoza 2014. nisu pala u zastaru prema starom zakonu. Tužba u ovom predmetu je podnesena dana 22.kolovoza 2023. za potraživanje od kolovoza 2018. do kraja srpnja 2023., pa svakako id. potraživanje nije u zastari.

10. Tužitelj je pri tom potraživao naknadu troška prijevoza za svaki mjesec utuženog razdoblja u visini mjesečne autobusne karte kao naprijed, a nakon pridonošenja evidencije o radnom vremenu pobliže je precizirao potraživanje i obrazložio kako je obzirom na ostvareni rad iz pridonesenih podataka o rasporedu i radu u navedenom periodu, izračunao naknadu za pojedine mjesece utuženog razdoblja. U podnesku od 12.prosinca 2023.g. kojim precizira tužbeni zahtjev kao na listu 97-100 spisa, tužitelj je umanjio potraživanje mjesečne naknade u mjesecima u kojima je koristio dane godišnjeg odmora, bolovanja ili imao dr. izostanke s posla u trajanju dužem od pet dana. Razmjerno tome potraživao je mjesečne naknade troška prijevoza kao u izreci presude, već prema broju dana ostvarenog rada, što se u cijelosti utvrđuje osnovanim i dosuđuje naknada kao u izreci.

11. Naime, po čl. 34. Pravilnika o plaćama, naknadama plaća i dr. materijalnim pravima radnika tužitelj ostvaruje pravo na naknadu troškova prijevoza, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi tužitelju isplatio bilo kakvu naknadu za korištenje prijevoza u utuženom razdoblju, već je dakle negirao postojanje takvog troška prijevoza. Prema iskazu tužitelja također je neosporno utvrđeno da tuženik nije plaćao tužitelju, a evidentno ni drugim zaposlenicima, bilo kakvu naknadu za trošak prijevoza, te je u odgovoru na tužbu i u daljnjim podnescima negirao da bi dakle tužitelj imao takve troškove putovanja od mjesta stanovanja do posla na udaljenosti od 11,06 km, dok sud utvrđuje da su takvi troškovi postojali i da je slijedom navedenog opravdano priznati tužitelju naknadu troška prijevoza u utuženom razdoblju, u visini mjesečne karte za korištenje autobusa kao javnog prijevoznog sredstva, tim više što nije utvrđeno a ni dokazano da bi postojalo dr. povoljniji prijevoz odnosno prikladnije prijevozno sredstvo za prijevoz tužitelja na posao.

12. Treba još reći da je id. Pravilnik o plaćama, naknadama plaća i drugim materijalnim pravima radnika, na kojem tužitelj temelji svoje potraživanje, donesen 06.travnja 2004.g. a isti u završnim odredbama čl. 41. sadrži ovlaštenje direktora društva da donese odluke i dr. akte određene Pravilnikom „uz prethodno savjetovanje s Radničkim vijećem“. U stavku 2 članka 41. određeno je da se do donošenja novih akata na odgovarajući način mogu primjenjivati pravna pravila iz dosadašnjih akata, koja nisu u suprotnosti s odredbama ovog Pravilnika. Slijedom toga proizlazi da se ni ne mogu primijeniti one Odluke poslodavce o visini troškova prijevoza koje su donesene u vremenu prije nego je donesen cit. Pravilnik iz travnja 2004.g., a navedena odredba čl. 41. Pravilnika samo potvrđuje da radnik ima pravo na naknadu troška prijevoza na posao i s posla kupnjom i predajom mjesečne karte za korištenje sredstva javnog prijevoza, odnosno u visini mjesečne karte za javno prijevozno sredstvo, sve to obzirom tuženik nije dokazao da bi u vremenu nakon 06.04.2004.god. bila donesena drugačija Odluka o visini naknade troška prijevoza, koja bi se imala primijeniti u ovome slučaju da je donesena.

13. Stoga je donesena odluka kao u izreci presude, te je tužitelju dosuđen trošak postupka sukladno članku 154. Zakona o parničnom postupku, jer je uspio u postupku. Tužitelj je potraživao trošak prema Troškovniku priloženom na zaključnom ročištu za radnje i u visini od po 200,00 kn za sastav tužbe i podnesaka od 05.12.2023. i 12.12.20223., te za zastupanje na četiri ročišta, uključujući ročište za objavu odluke, s time da je za potonje ročište potraživao 100,00 eur. Tužitelju je dosuđen navedeni trošak kao opravdan, s time da je samo za prvo ročište dosuđena 50%-na naknada u iznosu od 100,00 eur kao i za ročište objave odluke. Ukupno je tužitelju za navedene radnje dosuđena naknada troška postupka u iznosu od 1.200,00 eur ili računajući pdv. iznos od 1.500,00 sa zakonskom zateznom kamatom kao u dijelu izreke ove odluke.

U Karlovcu 7. ožujka 2025.

Sudac:

Vesna Gračan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, pismeno u tri primjerka putem ovoga suda.

Dna:

1.Tužitelju po punom. Damiru Karajiću, odvjetniku iz Karlovca.

2.Tuženiku po punom. iz OD Rožman & Oredić iz Karlovca.