REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-1692/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Miro Marinović, odvjetnik u Zagrebu, Pere Budmanija 5/4, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Plašćar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 3. veljače 2024. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 53688/06 sklopljenog dana 14. listopada 2006. između FK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Societe Generale-Splitska banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242 kao kreditora s druge strane, a kojim je ugovornim odredbama ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica kredita.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.720,13 eura sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i to:

- na iznos od 0,08 eura od 11.prosinca 2006. do isplate,

- na iznos od 0,71 eura od 10. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 4,06 eura od 10. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 2,42 eura od 10. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 11,78 eura od 12. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 15,35 eura od 10. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 19,72 eura od 10. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 12,04 eura od 10. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,68 eura od 11. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,96 eura od 10. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,73 eura od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 10,20 eura od 10. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 7,68 eura od 12. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 9,92 eura od 10. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 9,92 eura od 10. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 8,63 eura od 10. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 13,84 eura od 11. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 17,25 eura od 10. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 16,08 eura od 11. ožujka 2010 do isplate,

- na iznos od 19,43 eura od 12. travnja 2010 do isplate,

- na iznos od 23,61 eura od 10. svibnja 2010 do isplate,

- na iznos od 26,59 eura od 11. lipnja 2010 do isplate,

- na iznos od 34,48 eura od 12. srpnja 2010 do isplate,

- na iznos od 27,28 eura od 10. kolovoza 2010 do isplate,

- na iznos od 45,02 eura od 10. rujna 2010 do isplate,

- na iznos od 37,45 eura od 11. listopada 2010 do isplate,

- na iznos od 37,11 eura od 10. studenog 2010 do isplate,

- na iznos od 44,60 eura od 10. prosinca 2010 do isplate,

- na iznos od 56,08 eura od 11. siječnja 2011 do isplate,

- na iznos od 44,18 eura od 10. veljače 2011 do isplate,

- na iznos od 47,74 eura od 10. ožujka 2011 do isplate,

- na iznos od 42,70 eura od 11. travnja 2011 do isplate,

- na iznos od 54,10 eura od 10. svibnja 2011 do isplate,

- na iznos od 61,92 eura od 10. lipnja 2011 do isplate,

- na iznos od 72,37 eura od 12. srpnja 2011 do isplate,

- na iznos od 104,87 eura od 10. kolovoza 2011 do isplate,

- na iznos od 67,50 eura od 12. rujna 2011 do isplate,

- na iznos od 62,13 eura od 11. listopada 2011 do isplate,

- na iznos od 63,29 eura od 10. studenog 2011 do isplate,

- na iznos od 62,78 eura od 12. prosinca 2011 do isplate,

- na iznos od 68,28 eura od 11. siječnja 2012 do isplate,

- na iznos od 71,20 eura od 13. veljače 2012 do isplate,

- na iznos od 72,10 eura od 12. ožujka 2012 do isplate,

- na iznos od 69,48 eura od 11. travnja 2012 do isplate,

- na iznos od 70,95 eura od 10. svibnja 2012 do isplate,

- na iznos od 72,31 eura od 11. lipnja 2012 do isplate,

- na iznos od 70,27 eura od 10. srpnja 2012 do isplate,

- na iznos od 69,63 eura od 13. kolovoza 2012 do isplate,

- na iznos od 65,77 eura od 11. rujna 2012 do isplate,

- na iznos od 67,89 eura od 11. listopada 2012 do isplate,

- na iznos od 70,40 eura od 12. studenog 2012 do isplate,

- na iznos od 69,49 eura od 10. prosinca 2012 do isplate,

- na iznos od 70,38 eura od 11. siječnja 2013 do isplate,

- na iznos od 67,08 eura od 11. veljače 2013 do isplate,

- na iznos od 65,64 eura od 11. ožujka 2013 do isplate,

- na iznos od 70,13 eura od 12. travnja 2013 do isplate,

- na iznos od 63,44 eura od 13. svibnja 2013 do isplate,

- na iznos od 62,04 eura od 11. lipnja 2013 do isplate,

- na iznos od 61,83 eura od 11. srpnja 2013 do isplate,

- na iznos od 64,15 eura od 12. kolovoza 2013 do isplate,

- na iznos od 64,43 eura od 11. rujna 2013 do isplate,

- na iznos od 66,96 eura 11. listopada 2013 do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.009,43 eura sa zateznim kamatama, tekućim od 7. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 859,55 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2025. do isplate kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je sa FK (dalje u tekstu: prednik tužitelja) sklopio dana 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine, kojim ugovorom je tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz činjenice kako je upravo tuženik pravni sljednik Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242. Naime dana **.**.2006. FK i Societe Generale-Splitska banka d.d. sklopili su Ugovor o kreditu, broj: 53688/06, i to pravni prednik tuženika kao kreditor, a FK kao korisnik kredita. Tim Ugovorom tuženik je tužitelju kao potrošaču odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 19977,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te je kredit , odnosno vraćanje kredita ugovoreno sa valutnom klauzulom u valuti švicarski franak. Ugovorne odredbe, kojim je ugovorena valuta švicarski franak, uz koju je vezana glavnica nezakonite su i ništetne.

Navedeno iz razloga što se među strankama predmetnog Ugovora o kreditu, o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a sam pravni prednik tuženika prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije u cijelosti, a niti potpuno informirao korisnika kredita o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Takvo (ne)postupanje pravnog prednika tuženika prouzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, a na štetu korisnika kredita.

Činjenica da je tuženik, odnosno pravni prednik tuženika, prilikom sklapanja ugovora o kreditima, u razdoblju od početka 2004. godine do kraja 2008. godine, a u koje razdoblje spada i predmetni Ugovor o kreditu, ugovarao ništetne valutne klauzule u valuti CHF pravomoćno je utvrđena u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem: P-1401/12, a ista je činjenica potvrđena drugostupanjskom presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17. Unatoč činjenici što se radilo o ništetnim ugovornim odredbama, pravni prednik tuženika odnosno tuženik je uredno obračunavao ukupan iznos anuiteta sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli, a što je za posljedicu imalo povećanje kunskog mjesečnog anuiteta (danas protuvrijednost eura) za korisnika kredita, a samim time i povećanje korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku.

Nastavno, ništetnost odredbi valutne klauzule u valuti CHF ujedno znači i da su nezakonita sva povećanja korisnikovih obveza prema tuženikovom pravnom predniku, odnosno tuženiku, na temelju jačanja tečaja valute CHF u odnosu na valutu HRK (danas protuvrijednost EUR-a).Po toj osnovi korisnik je preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu za iznos koji čini razliku između svakog nezakonito uvećanog anuiteta i početnog mjesečnog anuiteta, odnosno ukupno 2.720,13 eura prema konačno specificiranom tužbenom zahtjevu u podnesku od 10. srpnja 2024.

2. Tuženik u odgovor na tužbu ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je čl. 9.6.4. Ugovora o kreditu broj 53688/06 od 14. listopada 2006. ugovoreno da korisnik kredita ne može svoja prava i obveze ustupiti/prenijeti bez odobrenja kreditora. Budući da Korisnik kredita od tuženika nije zatražio odobrenje na ustupanje/prijenos tražbina koje bi eventualno imao iz predmetnog ugovora, to ugovor o ustupu/prijenosu tražbine na tužitelja nema nikakvog učinka prema tuženiku. Nadalje ističe kako odluke suda donesene u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač (dalje: „Parnica Potrošač“), tj. korisnika kredita s valutnom klauzulom u CHF, obvezuju sudove samo u postupku koji potrošač osobno pokrene, a da ne obvezuju sudove u postupcima koje pokrenu treće osobe koje nemaju status potrošača kakav je ovdje slučaj.

Nadalje ističe prigovor zastare, osporava primjenu utvrđenja iz parnice potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju, odnosno presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice potrošač i presude VTS-a.

Ističe kako je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, odnosno sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena.

Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP- a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZPa, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i Korisnik kredita, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

Osporava visinu te ističe kako tužitelj potražuje razliku između početno ugovorenih mjesečnih obroka i kasnije naplaćenih anuiteta. Međutim, sama činjenica eventualne ništetnosti odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti prvotno ugovoreni tečaj. Predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom.Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te da obveže tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnog prednika tuženika društva Splitska banka d.d. od 11. srpnja 2022. (list 7- 56 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnog prednika tuženika društva Dalmatinska banka d.d. od 11. srpnja 2022. (list 57-110 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnog prednika tuženika društva Dalmatinska banka d.d. od 6. lipnja 2023. (list 111-165 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za pravnog prednika tuženika društva Splitska banka d.d. od 11. srpnja 2022. (list 167-216 spisa), ugovor o kreditu br. 53688/06 od 14. listopada 2006. (list 217-222 spisa), izlist banke Societe Generale – Splitska banka (list 223 spisa), brisovno očitovanje od 8. studenog 2017. (list 227 spisa), obavijest ovdje tuženika upućen FK predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 285 spisa), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: Obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 286 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 287-292 spisa), izlist Splitske banke d.d. za klijenta FK (list 306-316 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića od 2. srpnja 2024. (list 337-341 spisa), iskaz svjedoka FK (list 365-367 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu broj: 53688/06 od 14. listopada 2006. o valutnoj klauzuli te isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti te odredbe.

6. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, visina te zastara predmetnog potraživanja.

7. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 53688/06 sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 14. listopada 2006. između FK i Societe Generale - Splitska banka d.d.(pravni prednik tuženika), dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.977,00 CHF. Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita. Prema odredbi čl. 2. do 4. Ugovora namjena kredita je kupnja novog vozila iz točke 9.3. Ugovora, sa rokom otplate 84 mjeseca i nominalnom kamatnom stopom od 5,10% promjenjivom .

8. ZK je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu (list 287 spisa) tražbine prema kojem ustupitelj ustupa primatelju sve svoje tražbine prema Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d.) (tuženiku) navedene u čl. 1. toga ugovora, kao i ostale ustupiteljeve tražbine koje bi postojala prema tuženiku a temeljile bi se ili bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, zajedno da svim sporednim pravima (čl. 2.). Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

9. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

10. Nadalje stranke ugovora o kreditu jesu ugovorile da korisnik kredita svoja prava i obveze ne može ustupiti bez odobrenja tuženika i ta je odredba valjana i proizvodi pravni učinak, ali se ona ne može primijeniti na ustupanje tražbine koja je predmet ovoga spora, zato što ovdje nije riječ o pravima i obvezama iz ugovora, nego o zahtjevu za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih ugovornih odredba iz članka 323. ZOO-a. Ništetnost je takva nevaljanost ugovora koja poništava njegov učinak od početka (ex tunc) i dovodi do toga da se za ugovor ili pojedine ugovorne odredbe smatra da nikada nisu sklopljene.

Naime u čl. 9.6. st. 4. Ugovora o kreditu nije izričito navedeno da je riječ o pravima i obvezama iz tog ugovora, ali to jasno proizlazi iz st. 3. istoga članka koja govori o pravu kreditora da u slučaju naplate tražbina iz predmetnog ugovora od osiguratelja , može ustupiti sve ili pojedine svoje tražbine i pripadajuća (sva ili pojedina) sredstva osiguranja osiguratelju, neovisno o pokretanju ili tijeku sudskog ili drugog postupka prisilne naplate, pa kad u nastavku stranke ugovaraju zabranu ustupanja prava i obveza korisnika kredita, jasno je da se to odnosi na prava i obveze iz ugovora o kreditu.

Stoga obzirom da su ustupitelji tražbine prenijeli tužitelju onu tražbinu koju su stekli zbog toga što su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim pravomoćnom sudskom odlukom donesenom u postupku povodom tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača, ne može se osnovano smatrati da je riječ o tražbini koja proizlazi iz prava korisnika kredita iz ugovora o kreditu, koju kreditor ne bi mogao ustupiti bez pisanog odobrenja kreditora (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odlluci posl. Broj: Pž1276/23).

11. Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

12. U pogledu istaknutog prigovora zastare relevantno je pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

-u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., jer je ista u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine,

-u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13. lipnja 2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14. lipnja 2018. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

Slijedom navedenog u konkretnom slučaju istaknuti prigovor zastare nije osnovan, jer je zastara u konkretnom slučaju počinje teći od 14. lipnja 2018. (obzirom na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) a tužba je podnesena 13. lipnja 2023., dakle unutar zastarnog roka u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a.

13. U konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. te odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017.) kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.), kojima je, između ostalog, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje u tekstu ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09 dalje u tekstu ZZP/07.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i

- da je tuženik u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Nadalje, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

15. Prema čl. 138.a ZZP/07 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

17. Prema tome, zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovor o kreditu koji su sklopili FK i tuženik. Taj ugovor o kreditu sklopljen je 14. listopada 2006., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrži identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je također utvrđeno i u ovom predmetu na temelju iskaza svjedoka FK , te je isto dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

18. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka FK te iz njegovog iskaza u bitnom proizlazi da je 2006. u Splitskoj banci podigao kredit u vrijednosti od oko 100.000,00 u valuti CHF za kupnju osobnog vozila, koje je isključivo koristio u privatne svrhe. Od strane bankarskog službenika ponuđen mi je isključivo kredit u CHF valuti a od strane autokuće kod koje sam kupovao automobil upućen je da kredit podigne kod Splitske banke. Bila je riječ o tipiziranom ugovoru koji je pročitao, znao je što pojam valutne klauzule podrazumijeva međutim nije bio upozoren na bilo kakve rizike porasta vrijednosti valute CHF u odnosu na kunu te mu se u jednom trenutku uduplala rata kredita.

.

Sud je prihvatio iskaz svjedoka FK vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv. Dakle iz iskaza svjedoka a niti izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao FK o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR. Također iz njegovog iskaza je utvrđeno da je motorno vozilo koji je kupljen ona temelju predmetnog ugovora o kreditu svjedoka FK koristio za osobne potrebe.

19. Kako je visina predmetnog potraživanja između stranaka bila sporna to je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje te je istim utvrđena visina preplaćenih anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na iznos anuiteta koji bi se plaćali da se od početka otplate primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita.

Iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o. od 2. srpnja 2024. proizlazi kako je razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. studenog 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (10. listopada 2013.), a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja / dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 2.720,13 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika). Dok razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj manje platio), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. studenog 2006.) do dana dospijeća posljednje obveze (10. listopada 2013.), a koja proizlazi iz razlike izmjenu tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja / dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno -107,90 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika) odnosno tzv negativne razlike. .

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o. jer je isti detaljan, izrađen u skladu s pravilima struke a stranke na isti nisu imale primjedbi.

21. U odnosu na dani izračun u pogledu tzv. negativnih razlika valja napomenuti kako plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje. Ujedno osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema. Međutim u konkretnom slučaju tuženik nije niti stavio prigovor radi prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev. Obzirom na navedeno izračun tih razlika iz vještačenja nije od utjecaja na utvrđeni iznos pretplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

22. Nadalje, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

24. Pri tome valja napomenuti kako nisu osnovani navodi tuženika kako bi u konkretnom slučaju bila riječ o zabrani manjeg značaj pa da se u tom slučaju ništetnost i ne može isticati u smislu odredbe čl. čl. 326. st. 2. ZOO-a jer je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

25. Dakle, budući su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi čl. 323. st. 1., čl. 1111. st. 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz promjene tečaja CHF i to u iznosu od 2.720,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 utvrđeno da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, iz toga proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene stoga na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne i to od dana izvršenih plaćanja, koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Naime tuženik se kao ugovorna strana bio dužan rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu je u svakom slučaju od trenutka svake pojedine uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da mu taj više plaćeni iznos ne pripada.

26. Prema tome tuženik je dužan tužitelju isplatiti iznos od 2.720,13 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa).

Tužitelju je priznat trošak sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podnesaka od 22. studenog 2023. i 10. srpnja 2024.. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za sastav podneska od 21. ožujka 2024. iznos od 50,00 eura (Tbr. 8/4 Tarife), za trošak pristupa na ročišta 25. ožujka 2024. i 3. veljače 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), za trošak pristupa na ročište od 31. listopada 2024. iznos od 50,00 eura (Tbr. 9/5 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.375,00 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 56,48 eura i presudu u iznosu od 112,95 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), trošak financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 400,00 eura, troškovi pristupa za svjedoka (iznos od 65,00 eura sukladno rješenju od 3. veljače 2025.) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 2.009,43 eura sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 7. studenog 2024. budući isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka kao niti trošak zatražen preko iznosa koji tužitelju pripada sukladno Tarifi i Zakonu o sudskim pristojbama i priznatom trošku svjedoku, te je stoga odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 7. ožujka 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.