Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita
Posavskog 5
Poslovni broj: P-78/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz ZOU Marijana Fosin, Božica Petak Vujec i Andreja Fosin, odvjetnicima iz Varaždina, protiv tužene OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 21. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 7. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 43041/07 od 12. veljače 2007., sklopljen između tužiteljice TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, sada pravni slijednik OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Čubelića iz Siska, 12. veljače 2007. pod brojem OU-180/07, u članku 11., a koji glasi: "redovna kamata je promjenjiva, a utvrđuje se odlukom kreditora", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 43041/07 od 12. veljače 2007., sklopljen između tužiteljice TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d., Split, sada pravni slijednik OTP banke d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Čubelića iz Siska, 12. veljače 2007. pod brojem OU-180/07, u članku 2., a koji glasi: "sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora, izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja … Korisnik kredita samostalno isključivo odgovara za izbor valute ugovora. Korisnik kredita i ostali sudionici potvrđuju upoznatost sa mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po ugovora i pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora, neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.", te u članku 10. koji glasi: "Mjesečni anuiteti izraženi u CHF – valuti ugovora, podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju oprema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća", te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz članka 2. Ugovora o kreditu oprema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužiteljici TV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 5.864,77 €, zajedno sa zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu zatri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
1.) po osnovi promjenjive kamatne stope:
na iznos od 50,15 EUR sa kamatom od 11.9.2010. do plaćanja;
na iznos od 48,60 EUR sa kamatom od 12.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 48,85 EUR sa kamatom od 11.11.2010. do plaćanja;
na iznos od 50,28 EUR sa kamatom od 11.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 52,58 EUR sa kamatom od 11.1.2011. do plaćanja;
na iznos od 41,73 EUR sa kamatom od 11.2.2011. do plaćanja;
na iznos od 42,35 EUR sa kamatom od 11.3.2011. do plaćanja;
na iznos od 41,56 EUR sa kamatom od 12.4.2011. do plaćanja;
na iznos od 43,28 EUR sa kamatom od 11.5.2011. do plaćanja;
na iznos od 44,89 EUR sa kamatom od 11.6.2011. do plaćanja;
na iznos od 45,31 EUR sa kamatom od 12.7.2011. do plaćanja;
na iznos od 52,21 EUR sa kamatom od 11.8.2011. do plaćanja;
na iznos od 45,73 EUR sa kamatom od 13.9.2011. do plaćanja;
na iznos od 44,93 EUR sa kamatom od 11.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 44,98 EUR sa kamatom od 11.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 42,18 EUR sa kamatom od 13.12.2011. do plaćanja; sve u roku od 15 dana,
2.) po osnovi promjene tečaja CHF:
na iznos od 84,15 EUR sa kamatom od 11.9.2010. do plaćanja;
na iznos od 70,95 EUR sa kamatom od 12.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 73,08 EUR sa kamatom od 11.11.2010. do plaćanja;
na iznos od 85,30 EUR sa kamatom od 11.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 104,81 EUR sa kamatom od 11.1.2011. do plaćanja;
na iznos od 83,63 EUR sa kamatom od 11.2.2011. do plaćanja;
na iznos od 89,96 EUR sa kamatom od 11.3.2011. do plaćanja;
na iznos od 81,88 EUR sa kamatom od 12.4.2011. do plaćanja;
na iznos od 99,46 EUR sa kamatom od 11.5.2011. do plaćanja;
na iznos od 115,82 EUR sa kamatom od 11.6.2011. do plaćanja;
na iznos od 120,13 EUR sa kamatom od 12.7.2011. do plaćanja;
na iznos od 190,63 EUR sa kamatom od 11.8.2011. do plaćanja;
na iznos od 124,42 EUR sa kamatom od 13.9.2011. do plaćanja;
na iznos od 116,21 EUR sa kamatom od 11.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 116,76 EUR sa kamatom od 11.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 116,78 EUR sa kamatom od 13.12.2011. do plaćanja;
na iznos od 125,94 EUR sa kamatom od 11.1.2012. do plaćanja;
na iznos od 131,30 EUR sa kamatom od 11.2.2012. do plaćanja;
na iznos od 131,97 EUR sa kamatom od 13.3.2012. do plaćanja;
na iznos od 128,35 EUR sa kamatom od 11.4.2012. do plaćanja;
na iznos od 130,19 EUR sa kamatom od 11.5.2012. do plaćanja;
na iznos od 134,16 EUR sa kamatom od 12.6.2012. do plaćanja;
na iznos od 129,55 EUR sa kamatom od 11.7.2012. do plaćanja;
na iznos od 129,94 EUR sa kamatom od 11.8.2012. do plaćanja;
na iznos od 122,02 EUR sa kamatom od 11.9.2012. do plaćanja;
na iznos od 124,63 EUR sa kamatom od 11.10.2012. do plaćanja;
na iznos od 130,28 EUR sa kamatom od 13.11.2012. do plaćanja;
na iznos od 128,54 EUR sa kamatom od 11.12.2012. do plaćanja;
na iznos od 131,35 EUR sa kamatom od 11.1.2013. do plaćanja;
na iznos od 124,04 EUR sa kamatom od 12.2.2013. do plaćanja;
na iznos od 121,95 EUR sa kamatom od 12.3.2013. do plaćanja;
na iznos od 129,50 EUR sa kamatom od 11.4.2013. do plaćanja;
na iznos od 123,43 EUR sa kamatom od 11.5.2013. do plaćanja;
na iznos od 120,44 EUR sa kamatom od 11.6.2013. do plaćanja;
na iznos od 112,88 EUR sa kamatom od 11.7.2013. do plaćanja;
na iznos od 118,19 EUR sa kamatom od 13.8.2013. do plaćanja;
na iznos od 121,63 EUR sa kamatom od 11.9.2013. do plaćanja;
na iznos od 126,09 EUR sa kamatom od 11.10.2013. do plaćanja;
na iznos od 126,48 EUR sa kamatom od 12.11.2013. do plaćanja;
na iznos od 129,13 EUR sa kamatom od 11.12.2013. do plaćanja;
na iznos od 124,06 EUR sa kamatom od 11.1.2014. do plaćanja;
na iznos od 130,72 EUR sa kamatom od 11.2.2014. do plaćanja;
na iznos od 132,73 EUR sa kamatom od 11.3.2014. do plaćanja;
na iznos od 31,70 EUR sa kamatom od 11.4.2014. do plaćanja; sve u roku od 15 dana.
III. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužiteljica se odbija.
IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, da tužiteljici TV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.399,06 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 7. ožujka 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja iz podneska od 16. rujna 2020. za razdoblje od 8. rujna 2010. do 9. svibnja 2015.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja od 30. lipnja 2020. u dijelu u kojem tužitelj razdvaja anuitete po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule a u odnosu na tijek zateznih kamata, dok se odbija preinaka tužbenog zahtjeva i proširenje istog za razdoblje od 11. veljače 2009. do 11. kolovoza 2010. te za razdoblje od 11. lipnja 2015. do 11. rujna 2015.
III. Odbija se preinaka tužbenog zahtjeva iz podneska od 16. rujna 2020., kojom tužitelj proširuje tužbeni zahtjev za razlike anuiteta i zakonske zatezne kamate na mjesečne iznose za razdoblje od 11. veljače 2009. do 11. kolovoza 2010. te za razdoblje od 11. lipnja 2015. do 11. rujna 2015.
Obrazloženje
1. Tužitelj TV, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje tužitelj) podnijela je ovom sudu tužbu 20. svibnja 2019. protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833 (dalje tuženik). U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita 12. veljače 2007., s prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu broj: 43041/07 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 96.928,00 CHF, obračunato po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 300 mjeseci. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz valutu CHF, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Što više tužitelj navodi da o gore navedenoj odredbi tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga tužitelj ističe su predmetne citirane odredbe Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Uz činjenicu da se o valutnoj klauzuli u CHF s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tužitelj navodi i da je predmetna odredba bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika. Navodi da na nepoštenost istih posebno ukazuje činjenica da su tuženiku bile poznate sve okolnosti i informacije vezane uz vrlo visoku rizičnost valute CHF, koje informacije je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, a istovremeno za sebe otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa se nedvojbeno radi o postupanju tuženika i odredbama Ugovora koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Stoga tužitelj navodi da su navedene odredbe Ugovora u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva i na utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu Stoga smatra da su u Ugovoru o kreditu tužitelja ništetne u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i u dijelu u kojem se kredit otplaćuje mjesečnim ugovorenim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tužitelj tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF, plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita te je na taj način, u razdoblju od veljače 2009. do dana konverzije 11. rujna 2015., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao ukupan s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 9.570,45 €, s time da tužitelj posebno potražuje zakonske kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate u odnosu na kamatne stope i u odnosu na valutu. Nadalje, tužitelj navodi da su stranke 18. veljače 2016. sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj ističe da mu konverzijom nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik stekao bez osnove, primjenom ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi da, ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su korisnik kredita i tuženik 18. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Ističe da je tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ističe da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik navodi da je očito da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Međutim, tuženik navodi da sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, navodi da tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Ističe prigovor zastare.
3. Tužitelj je u tužbi potraživao ukupan iznos razlike anuiteta s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule i zakonske kamate od dospijeća svakog iznosa do isplate za razdoblje od 8. rujna 2010. do 9. svibnja 2015. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je povisio tužbeni zahtjev za iznos od 7.913,10 kn, sada 1.050,25 €, s time da potražuje mjesečne iznose od 11. veljače 2009. pa do 11. rujna 2015. Tuženik se protivio ovoj preinaci tužbenog zahtjeva. Sud nalazi da se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isto utuženo razdoblje (rujan 2010. do svibnja 2015.,) koje je bilo obuhvaćeno i samom tužbom, radi se o preinaci koja je dozvoljena sukladno članku 190 stavak 3. ZPP-a, jer u odnosu na isto tužitelj nije mogao znati točan iznos kod utuženja jer ne raspolaže ekonomskim znanjima, dok u odnosu na iznose prije 8. rujna 2010. i nakon 9. svibnja 2015., radi se o preinaci tužbenog zahtjeva za koju je potreban pristanak tuženika sukladno članku 190. stavak 1., jer u tom dijelu tužitelj proširuje razdoblje za koje potražuje naknadu, isto je mogao znati već kod podnošenja tužba te je sud odbio preinaku tužbenog zahtjeva u tom dijelu jer neovisno o svrsishodnosti istoga, time bi omogućio tužitelju da utuži nešto što nije ranije utužio i narušio bi načelo ravnopravnosti stranaka u postupku stavljajući tužitelja u povoljniji položaj. Sud je također dozvolio uređenje tužbenog zahtjeva na način da tužitelj posebno potražuje kamatu na dospijeće svakog pojedinog iznosa razlike u kamati i razlike u valutnoj klauzuli budući da je nakon vještačenja tužitelj mogao iste točno odrediti sukladno članku 190 st. 3 ZPP-a.
4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid ugovor o kreditu (stranica 8- 11 spisa), Dodatak ugovoru o kreditu (stranica 12-13 spisa), podatke tekućeg računa tužiteljice (stranica 81-88 spisa), ponuda konverzije (stranica 173-184 spisa), Sporazum o korištenju preplate po konverziji (stranica 186 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Vedranu Panjkoviću, saslušana je tužiteljica kao stranka.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 12. veljače 2007. broj ugovora 43041/07, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 96.928,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja za CHF, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom. Ugovorena je kamatna stopa 5,00%. Čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 300 mjeseci. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to tako da se iznos 64.619,00 CHF isplaćuje prodavatelju UV, dok preostali iznos od 32.309,00 CHF, 30%, odnosno 9.693,00 CHF-a isplatit će se u kunskoj protuvrijednosti izvođača radova, a 70% od 32.309,00 CHF, odnosno 22.616,00 CHF uplatit će se za zatvaranje posebnog kredita kreditora. Člankom 10. određena je otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, njih 299 u iznosu od 570,19 CHF, i jedan preostali u iznosu od 570,84 CHF. Mjesečni anuiteti dospijevaju 10-og u mjesecu.
7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.
8. U svom iskazu tužitelj u svom iskazu navodi da je inače bila korisnik usluga tada Splitske banke, prednika ovdje tuženika te je 2007. htjela adaptirati obiteljsku kuću i trebao joj je kredit. Otišla je u Splitsku banku te je zatražila kredit. Od strane djelatnika banke je bila gotovo nagovarana da uzme kredit u CHF-u jer je on bio puno povoljniji. Nitko joj u banci nije objašnjavao niti joj je znao objasniti zašto je kredit u CHF-u povoljniji od kredita u EUR, a ona je kao i velika većina drugih ljudi prihvatila tu njihovu uputu jer se radilo doista o velikoj razlici u rati kredita. Sama po sebi je znala što je valutna klauzula i kamatna stopa no nije ni u snu očekivala da bi i kamatna stopa i valutna klauzula mogle narasti u tako velikom iznosu. Tijekom otplate kredita je došlo do toga da je njoj gotovo cijela plaća odlazila na ratu kredita. Nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi kredita, odnosno kredit je bio napisan na obrascu tuženika. Kako joj je rata kredita neprestano rasla, ona je sklopila konverziju kredita 2016. u veljači, ali ni to baš nije bilo puno bolje, te je u konačnici prodala nekretninu i vratila kredit. Službenici u banci ju nisu obavijestili o tome koji parametri utječu na promjenu kamatne stope niti su ju upozoravali na ikakve rizike valutne klauzule CHF i dapače, preporučali su joj taj proizvod. Nitko nije govorio o tome da HNB ne štiti CHF u odnosu na HRK. Ne smatra da je provedenom konverzijom u cijelosti obeštećena. Nije se raspitivala o kretanju CHF-a jer je njoj bilo bitno da je manja rata i u banci su joj govorili kako je to povoljan i dobar proizvod. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila je službenik u FINI i unutra svoje obiteljske kuće nije imala nikakav OPG, obrt ili sl.
9. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- Ugovorom o kreditu) sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF). Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su ga u banci upravo nagovarali na navedeni kredit i predlagali ga kao najpovoljniji, te tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.
10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene u tom obrascu primjerice čl. 9. točka 2. Ugovora u kojem se navodi o sredstvima osiguranja tražbina naplate nisu navedena imena i podaci založnog dužnika i sl. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju nije navedeno ime predlagatelja osiguranja već se samo navodi predlagatelj osiguranja. Isto tako, tijekom cijelog ugovora govori se o korisniku kredita, sudužniku, ne navodeći konkretna imena što ukazuje na to da se radi o obrascu tuženika koji koristi za sklapanje kredita).
12. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 19. Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore izjavljuju da je upoznat sa uvjetima odobravanja kredita, odredbama važećih općih akata kreditora, pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.
13. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
14. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).
15. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 FV i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 T i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“
16. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
17. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.
19. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).
20. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.
21. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupnju kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.
22. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 IV od 23. travnja 2015, par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
23. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti deklaratorno utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula i temeljem istoga potraživati i isplatu.
24. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.
25. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje, a za koji je sud odlučio da je predmet ovog postupka dospio 8. rujna 2010., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužiteljice. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
26. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 20. svibnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.
27. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Vedranu Panjkoviću, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, koji je svoj nalaz i mišljenje dao 11. studenog 2019. te dopunski nalaz 5. studenog 2019. Vještak je također i usmeno obrazložio svoj nalaz i mišljenje. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to od 12. siječnja 2009. kamatna stopa je promijenjena na 5,70%, od 10. siječnja 2010. na 6,20%., od 7. siječnja 2011. na 5,99%, te od 1. siječnja 2014. na 3,23%. Vještak je rezultate svog nalaza prikazao u tablicama priloženima uz nalaz (stranica 209-214 spisa) i u njima je prikazala iznose mjesečnih anuiteta sukladno originalnom planu i ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,00%, iznose kamata sukladno inicijalno ugovorenoj kamati 5,00%, iznose stvarno plaćenih kamata u anuitetima kao posljedica promjene kamatne stope, razlika u stvarno plaćenim kamatama u odnosu na ugovorene kamate, razliku u ukupnim anuitetima u odnosu na početni tečaj CHF. Iz navedenog je utvrđeno da je kroz utuženo razdoblje tužitelj pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz promjenjivu kamatnu stopu, platio više 10.372,45 kn (1.376,66€), a u odnosu na valutnu klauzulu pod uvjetom ništetnosti ugovorenih odredaba vezanih uz valutnu klauzulu 61,736,17 kn (8.193,80 € ).
28. Nalaz i mišljenje vještakinje, a u odnosu na koji u matematičkom dijelu stranke nisu imale prigovora, sud smatra danim potpuno, točno i u skladu s pravilima struke te je osnovom istog utvrdio visinu potraživanja tužitelja. s time da je sud uzeo u obzir samo one pretplate koje su nastale u prvotno utuženom razdoblju jer nije dopustio preinaku i na nova razdoblja koja nisu ranije bila obuhvaćena. Prigovori tuženika odnosili su se na isticanje neosnovanosti zahtjeva tužitelja, no kako se isti prigovori nisu odnosili na stručnost samog vještaka, vještak je dao i neposredno obrazloženje svog nalaz i mišljenja.
29. Između tužitelja i tuženika je18. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu broj (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).
30. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.
31. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.
32. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 U od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).
33. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
34. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je tužitelj platio znatno više od onog što mu je konverzijom vraćeno, konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne stope), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO
35. U odnosu na navode tuženika da je tužitelju izvršena preplata po konverziji, priloženog sporazuma o korištenju pretplate po konverziji kredita utvrđeno je da tužiteljica i tuženik čine nespornim da je tužiteljici s osnova kredita broj 43041/07 nastala pretplata u iznosu od 14.126,54 kn (1.874,91 €) te će se taj iznos koristiti za namirenje budući anuiteta koji će se umanjivati za 50%). U odnosu na preplatu a koja je tužiteljici priznata Konverzijom ovaj sud smatra da se u tom slučaju ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužiteljici priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika i za koji iznos je umanjena njegova obveza po predmetnom Ugovoru, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužiteljici. Obzirom da je ista preplata priznata tužiteljici (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužiteljici, a koja potražuje iznova navedenu razliku u cijelosti, već priznata razlika ne pripada budući da je već uračunata i priznata u dug po kreditu. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužiteljice koja tražbina joj je već priznata i uračunata i za koju mu je već umanjena njegova obveza slijedom čega sud nije mogao iznova dosuditi tužiteljici puni utvrđeni iznos, već iznos utvrđen od strane vještaka umanjen za priznati iznos.
36. Obzirom da je preplata nastala trenutkom Konverzije, sud je umanjio potraživanje tužiteljice i to prvenstveno od iznosa razlike temeljem valutne klauzule, tako da je navedene iznos odbijao od zadnjeg dospjelog iznosa s osnova valutne klauzulu, pa dok se nije u cijelosti "potrošio" iznos priznat konverzijom i u tom dijelu je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice.
37. Sud ovdje napominje da tužiteljica nije mogla odbiti isplatu dužnog iznosa, a bez utvrđenja ništetnosti sporne odredbe ugovora, odnosno bez podnošenja tužbe u predmetu kolektivne zaštite potrošača, jer bi u slučaju zakašnjenja ili neplaćanja (pa i djelomičnog) i jedne dospjele mjesečne rate a prema obračunu samog tuženika, tužitelj došao u nepovoljni položaj odnosno tuženik bi aktivirao sredstva, a čime bi i cijela svrha Ugovora o kreditu bila dovedena u pitanje (adaptacija nekretnine za život). Stoga ovaj sud smatra da nema osnova za primjenu čl. 1112. ZOO.
38. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
39. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužitelj je uspijevao sa 75,78%, a tuženik sa 24,22%, te nakon što se prebiju uspjesi stranaka, tužitelj je uspio sa 51,56%. Tužitelju bi imali pripasti troškovi: sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 20. rujna 2019., 16. rujna 2020., 8. listopada 2024., svaki u iznosu od 250,00 EUR, zastupanje na ročištima 24. listopada 2019., 13. prosinca 2019., 22. listopada 2020., 1. listopada 2024., 21. siječnja 2025., svako u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 131,66 EUR, trošak vještačenje u iznosu od 331,80 EUR, što ukupno iznosi 2.713,46 EUR, no kako je tužiteljica uspijevala sa 51,56%, to joj je dosuđen iznos od 1.399,06 EUR.
40. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesak od 30. listopada 2020., budući da je tužitelja više puta mijenjala tužbeni zahtjev bez ikakvog razloga pa je sve naveden moglo biti rečeno u jednim od gore priznatih podnesaka. Tužiteljici nije priznat ni sastav podneska od 23. prosinca 2020. jer je sve navedeno tužiteljica već mogla ranije navesti i dostaviti sudsku praksu na koju se poziva. Tužiteljici nije priznat niti sastav podneska do 27. lipnja 2024. jer ga sud ne smatra nužnim za ovaj postupak, a budući da se tužiteljica u njemu poziva samo na sudsku praksu, ne navodeći nikakve nove činjenice. Tužiteljica je potraživala i trošak prijevoza punomoćnika iz [adresa] u [adresa], cestarinu [adresa], koji troškovi joj nisu priznati budući da nisu bili nužni za ovaj postupak jer je tužiteljica mogla angažirati odvjetnika iz područja grada [adresa], te je njen izbor odvjetnika iz Varaždina i njena odluka da snosi trošak njegovog dolaska, koji nije nužan za ovaj postupa. Tužiteljica je potraživala i trošak izbivanja iz pisarnice od tri sata na ročištu na kojem je došla baš punomoćnica iz Varaždina, međutim iz istih razloga, tužiteljici nije priznat ovaj trošak, kao što joj nije priznat trošak dolaska njenog punomoćnika iz Varaždina.
41. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.
42. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.
Sisak, 7. ožujka 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijana Fosin, Božica Petak Vujec i Andreja Fosin, odvjetnicima iz Varaždina
2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukina i Partneri d.o.o. iz Zagreb
