REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćevka 1, 52000 Pazin

P-64/2024-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tijani Licul, kao sucu pojedincu, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Kristine Pauletić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKOG ZAVODA ZA MIROVINSKO OSIGURANJE Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB 84397956623, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju ČB, dipl. iur., protiv tuženika CROATIA osiguranje d. d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica po zaposlenju SB, dipl. iur. prema generalnoj punomoći 39-Su 78/15, od 8. lipnja 2015., radi isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnica tužitelja i tuženika, 7. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d. d. Zagreb, Vatroslava Jagića 33, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb, Mihanovićeva 3, isplati iznos od 7.598,64 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23.3.2019. do 31.12.2022. po prosječnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i da mu naknadi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana od primitka presude.“, kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 748,29 eura (sedamstočetrdesetosameuraidvadesetdevetcenti) u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 18. lipnja 2019. podnio tužbu radi naknade štete u iznosu od 7.598,64 eura (ranije 57.251,98 kuna). U tužbi je naveo da se 26. kolovoza 2008. dogodila prometna nesreća na raskrižju ceste B-8 Istarskog Y, Državne ceste broj 303 i Županijske ceste broj 5077 na način kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu MUP-a, PU Istarska, Policijska postaja Rovinj, broj 511-08-28/3-K-379/2008 od 26. kolovoza 2008. u kojoj je smrtno stradao osiguranik tužitelja ŽB. U nesreći da je sudjelovao ĐB na način da je upravljao teretnim vozilom marke Peugeot, tip Partner, reg. oznaka [registarska oznaka], koji je bio osiguran kod tuženika. Pred Općinskim sudom u Puli, vodio se kazneni postupak K-723/12 u kojem je ĐB proglašen krivim za ovdje predmetnu prometnu nesreću. Pred Trgovačkim sudom u Pazinu u vezi štetnog događaja vođen je parnični postupak P-1379/11 u kojem je tužitelj potraživao naknadu štete na ime isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 26. kolovoza 2008. do 30. rujna 2010. Povodom spora sklopljena je nagodba 22. studenog 2018. kojom su se strane sporazumjele da omjer podijeljene odgovornosti iznosi 25:75 u korist tužitelja, te da ostaju otvoreni daljnji zahtjevi tužitelja po istom osnovu za razdoblje nakon 30. rujna 2010. Rješenjem broj 111206 od **.**.2008. TB, djetetu umrlog ŽB i udovici ŠB, priznato je počevši od 26. kolovoza 2008. pravo na obiteljsku mirovinu, s kojeg osnova se i nadalje isplaćuju mirovinska davanja. Tužitelju je počinjena šteta time što je isplaćivao novčana davanja iz mirovinskog osiguranja s osnova obiteljske mirovine korisnici TB, stoga je u skladu s odredbama članaka 160. do 167. ranijeg ZOMO (Narodne novine broj 102/98), koji je bio na snazi do 31. prosinca 2013., napravljen izračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine od 6. veljače 2019., prema kojem za razdoblje od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2013. razmjerna šteta iznosi 5.255,22 eura (ranije 39.595,45 kuna), a s osnova utvrđene odgovornosti od 75 % iznosi 3.941,41 eura (ranije 29.696,59 kuna). U skladu s odredbama članaka 161. do 170. ZOMO (Narodne novine broj 157/13, 33/15, 120/16, 18/18 i 115/18) tužitelj je napravio obračun novčanih davanja od 15. siječnja 2019. prema kojem stvarna šteta za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018. iznosi 9.741,40 eura (ranije 73.396,56 kuna), a s osnove utvrđene odgovornosti od 75 % iznosi 7.306,05 eura (ranije 55.047,42 kuna). Iz navedenog slijedi da ukupna šteta za razdoblje od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2018. iznosi 11.247,46 eura (ranije 84.744,01 kuna). Tuženiku je dostavljen odštetni zahtjev – poziv za izvansudsko namirenje od 1. ožujka 2019. kojim je tuženik pozvan na isplatu navedenog iznosa, po kojem je tuženik podmirio dug u iznosu od 3.648,82 eura (ranije 27.492,03 kuna), tako da preostali dug iznosi 7.598,64 eura (ranije 57.251,98 kuna). Slijedom svega naprijed navedenog, tužitelj temeljem članaka 161. do 170. ZOMO od tuženika potražuje na ime naknade štete iznos od 7.598,64 eura (ranije 57.251,98 kuna) sa zateznim kamatama od 23. ožujka 2019. do isplate, zajedno s troškovima ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je učinio nespornim pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja, činjenicu da je vozač ĐB pravomoćno proglašen krivim presudom Općinskog suda u Puli, K-723/12, da je udovici umrlog osiguranika tužitelja, ŠB i djetetu TB tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu. Učinio je nespornim omjer podijeljene odgovornosti na način da je za štetni događaj osiguranik tuženika ĐB suodgovoran u 75 % dok je osiguranik tužitelja suodgovoran u 25 %, da je tuženik uredno podmirio svoje obveze za prethodno obračunsko razdoblje od 26. kolovoza 2008. do 30. rujna 2010., dok je temeljem izvansudskog zahtjeva tužitelja od 1. ožujka 2019. za nastavno razdoblje od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2018. isplatio razmjerni iznos obiteljske mirovine u iznosu od 3.648,82 eura (ranije 27.492,03 kuna) za period od 1. ožujka 2016. do 31. prosinca 2018. jer smatra da su tužiteljeva potraživanja starija od 1. ožujka 2016. u zastari (tri godine od izvansudskog odštetnog zahtjeva). Smatra da se na ovu pravnu stvar ima primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku štetnog događaja, u konkretnom slučaju Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 102/98 sa svojim izmjenama i dopunama koje su stupile na snagu do dana štetnog događaja 26. kolovoza 2008.). Stoga se odgovornost tuženika može temeljiti samo na odredbi članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05) i na odredbi članka 160. i članka 163. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 97/07). Iz navedenih odredbi proizlazi da tužitelj ima pravo potraživati naknadu štete u visini razmjernog iznosa, a ne u stvarno isplaćenom iznosu kako to tužitelj neosnovano potražuje u ovom postupku. Tuženik je istaknuo prigovor zastare i to za sva potraživanja starija od 21. lipnja 2016., naime tuženik je navedenog dana podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari te se prema stavu tuženika primjenjuje trogodišnji zastarni rok iz članka 230. stavak 1. i 2. ZOO. Smatra da su sve pojedino isplaćene mirovine izvršene prije 21. lipnja 2016. u zastari i to iznos od 3.941,41 eura (ranije 29.696,59 kuna) na ime razmjernog iznosa isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2013. u cijelosti te iznos od 3.657,23 eura (ranije 27.555,39 kuna) koji predstavlja razliku isplaćenog stvarnog/punog iznosa mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 7.306,05 eura (ranije 55.047,42 kuna) i isplaćenog razmjernog iznosa mirovine od 3.589,81 eura (ranije 27.047,42 kuna). Tuženik ne ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja za razdoblje isplaćene obiteljske mirovine od 21. lipnja 2016. do 31. prosinca 2018., ali i dalje osporava da bi tužitelj imao pravo na naknadu pune štete u stvarnom iznosu prema odredbama članaka 161. do 170. ZOMO/13. Budući da je tuženik isplatio razmjerni iznos u visini od 3.648,82 eura (ranije 27.492,03 kuna) u mirnom postupku, to smatra da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, slijedom čega predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev te naloži tužitelju da mu naknadi troškove ovog postupka.

3. Tužitelj se u podnesku od 8. siječnja 2020. očitovao na prigovor zastare tuženika te je naveo kako smatra da je isti u cijelosti neosnovan iz razloga jer da su se ovdje stranke dana 22. studenog 2018. sklapanjem nagodbe sporazumjele da „ostaju otvoreni daljnji zahtjevi HZMO-a po istom osnovu za period nakon 30. rujna 2010.“, a kako je tuženiku odštetni zahtjev dostavljen dana 7. ožujka 2019. to je tuženikov prigovor zastare neosnovan u cijelosti. Nadalje, smatra da je tuženikov prigovor zastare neosnovan i radi odredbe iz članka 225. ZOO koja se ima primijeniti na ovu pravnu stvar i koja propisuje petogodišnji zastarni rok.

4. Trgovački sud u Pazinu je 28. veljače 2020. donio presudu P-319/2019-9 kojom je odlučeno:

„I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 57.251,98 kuna (pedesetsedamtisućadvjestopedesetjednakunaidevedesetosamlipa) sa zateznim kamatama koje na isti iznos teku od 23. ožujka 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 88,00 kuna (osamdesetoosamkuna) u roku od 15 dana.“.

5. U povodu žalbe tuženika Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u presudi Pž-2034/2020-3 od 17. rujna 2021. odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Pazinu P-319/2019-9 od 28. veljače 2020.

6. U povodu revizije po dopuštenju tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2034/2020-3 od 17. rujna 2021. zbog pravnih pitanja: "1. Kada tužitelj temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti potražuje naknadu štete, je li za osnovanost zahtjeva mjerodavno pravo koje sudovi trebaju primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, NN br. 151/05 (u daljnjem tekstu: ZOOP) kao lex specialis u odnosu na Zakon o mirovinskom osiguranju? 2. Treba li se u sporu u kojem HZMO kao posredni oštećenik potražuje naknadu štete od osiguravatelja štetnika primijeniti zastarni rok od tri godine iz čl. 230. ZOO-a, (NN br.35/05) ili privilegirani (duži) rok iz čl. 231. ZOO-a?", Vrhovni sud Republike Hrvatske je u rješenju Rev 1252/2022-2, od 24. listopada 2023. prihvatio reviziju tuženika te ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2034/2020-3 od 17. rujna 2021. i presudu Trgovačkog suda u Pazinu P-319/2019-9 od 28. veljače 2020. i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje. Odluke su ukinute jer prema pravnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u naprijed navedenoj odluci za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa plaćenih s osnova mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje u tekstu: ZOOP) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete. U nastavku postupka, prema uputi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, potrebno je utvrditi visinu iznosa obiteljske mirovine koja bi bila isplaćena članovima obitelji smrtno stradalog osiguranika tužitelja u smislu odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP te postoji li razlika u odnosu na iznose koji se isplaćuju.

7. Tužitelj je u podnesku od 9. travnja 2024. precizirao tužbeni zahtjev u skladu sa Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku (Narodne novine broj 57/22., 88/22.) i Odlukom o objavi o uvođenju Eura kao službene valute u Republiku Hrvatsku (Narodne novine broj 85/22.) te člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.).

8. U ovom postupku sud je pročitao isprave koje se nalaze u spisu i to zapisnik o očevidu (list 2-4 spisa), presudu Općinskog suda u Puli-Pola K-723/12 od 28. veljače 2014. (list 5-14 spisa), izvansudsku nagodbu od 22. studenog 2018. (list 15-16 spisa), rješenje tužitelja od 23. rujna 2008. (list 17-18 spisa), izračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine za TB od 6. veljače 2019. (list 19 i 51-52 spisa), obračun novčanih davanja iz mirovinskog osiguranja od 15. siječnja 2019. (list 20 i 53 spisa), potvrdu o svoti mirovine za TB od 3. siječnja 2019. (list 21 i 54 spisa), ispis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 22-38 spisa), odštetni zahtjev od 1. ožujka 2019. (list 39 i 49-50 spisa), povratnicu (list 40 spisa), nalog za doznaku po šteti (list 55 spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 56 spisa), potvrda o svoti mirovine od 20. siječnja 2020. (list 67 spisa), dopis tužitelja od 13. listopada 2021. (list 228 spisa), nalog za doznaku po šteti od 22. listopada 2021. (list 229 spisa), rekapitulacija obračuna kamata (list 230 spisa), nalog za doznaku po šteti od 28. listopada 2021. (list 231 spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 232 spisa), sadržaj e-maila od 4. studenog 2021. (list 233 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Bojane Galinec, dipl. oec. od 1. listopada 2024. (list 240-244 spisa), sadržaj e-mail od 26. rujna 2024. (list 302 spisa), izvod FINA-e od 24. rujna 2024. (list 303-304 spisa) te obavijest o povratu sredstava po šteti (list 305-306 spisa).

9. Nije proveden dokaz uvidom u spis Općinskog suda u Novom Zagrebu Pn- 570/15, ni u spis Općinskog suda u Puli, P-1379/11 s obzirom da je okolnost na koju su ti dokazi predloženi (omjer suodgovornosti osiguranika tužitelja pok. ŽB i osiguranika tuženika) nesporna u ovom postupku. Nije provedeno financijsko vještačenje na okolnost da je u zastari tužiteljevo potraživanje isplaćeno prije 21. lipnja 2016. jer je na temelju dokaza koji se nalaze u spisu utvrđeno da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Tužitelju nije naloženo da dostavi cjelokupni mirovinski spis ŽB broj 0111206 budući su odlučne činjenice utvrđene na temelju dokaza koji su provedeni u ovom postupku. Sud nije na prijedlog tuženika pozivao tužitelja da u spis dostavi izračun razmjernog iznosa obiteljske mirovine za cijeli utuženi period od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2018. jer je razmjerni iznos mirovine u skladu s člankom 27. stavak 2 i 3. ZOOP utvrđen na temelju financijskog vještačenja pa takav dokazni prijedlog nije važan za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom postupku. Vještakinja za financije i računovodstvo Bojane Galinec, dipl. oec. nije saslušavana usmeno na raspravi s obzirom na to da stranke nisu imale primjedbe na pisani nalaz, a sud nije smatrao da je treba pozvati, stoga je u skladu s člankom 492. c stavak 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje u tekstu: ZPP) rješenjem P-64/2024-57 od 20. siječnja 2025. stavio izvan snage točku II. izreke rješenja P-64/2024-56 od 6. studenog 2024.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim od tuženika potražuje isplatu iznosa kojeg je tužitelj s osnova priznatog prava na obiteljsku mirovinu isplatio korisnici mirovine TB, za razdoblje od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2018., u ukupnom iznosu od 7.598,64 eura (ranije 57.251,98 kuna) sa zateznim kamatama od

23. ožujka 2019. do isplate.

11. Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

12. Među strankama u ovom postupku nije sporno:

- da se 26. kolovoza 2008. dogodila prometna nesreća na raskrižju ceste B-8 Istarskog Y, Državne ceste broj 303 i Županijske ceste broj 5077 na način kako to proizlazi iz Zapisnika o očevidu MUP-a, PU Istarska, Policijska postaja Rovinj, broj 511-08-28/3-K-379/2008 od 26. kolovoza 2008., da je u predmetnom štetnom događaju smrtno stradao osiguranik tužitelja ŽB, te da je u nesreći sudjelovao ĐB na način da je upravljao teretnim vozilom marke Peugeot, tip Partner, reg. oznaka [registarska oznaka], koji je bio osiguran kod tuženika;

- da se pred Općinskim sudom u Puli, vodio kazneni postupak K-723/12 u kojem je ĐB pravomoćno proglašen krivim za naprijed opisanu prometnu nesreću, a da je presuda Općinskog suda u Puli, K-723/12 od 28. veljače 2014. (list 5- 14 spisa) postala pravomoćna 21. listopada 2016.;

- da je udovici umrlog osiguranika tužitelja ŠB i djetetu TB tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu rješenjem od 23. rujna 2008.;

- da omjer suodgovornosti vezano za predmetni štetni događaj iznosi 75 % na strani osiguranika tuženika ĐB dok je osiguranik tužitelja suodgovoran 25 %;

- da je tuženik za prethodno obračunsko razdoblje od 26. kolovoza 2008. do 30. rujna 2010. uredno podmirio svoje obveze, dok je temeljem izvansudskog zahtjeva tužitelja od 1. ožujka 2019. kojeg je tuženik zaprimio 7. ožujka 2019., za razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2018. isplatio razmjerni iznos obiteljske mirovine u iznosu od 27.492,03 kuna.

- da je tužitelj izvršio povrat isplaćenih iznosa po pravomoćnoj presudi P- 319/2019-9 od 28. veljače 2020. i to u ukupnom iznosu od 8.799,10 eura, dana 25. rujna 2024.

13. U ovom postupku je prvenstveno sporno da li je potraživanje tužitelja u zastari te u kojem iznosu tužitelj od tuženika kao društva za osiguranje ima pravo potraživati štetu koja mu je nastala isplatom obiteljske mirovine članu obitelji pok. ŽB.

14. U ovom slučaju šteta je uzrokovana kaznenim djelom pa se u odnosu na istaknuti prigovor zastare koji se odnosi na obračunsko razdoblje od 1. listopada 2010. do 20. lipnja 2016., primjenjuje odredba članka 231. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje u tekstu: ZOO). Takav pravni stav zauzet je i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1252/2022- 2, od 24. listopada 2023. Navedenom odredbom je propisano da u slučaju kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona (stavak 1.); prekid zastare kaznenog progona povlači za sobom i prekid zastare zahtjeva za naknadu štete (stavak 2.); isto vrijedi i za zastoj zastare (stavak 3.)

15. U skladu s člankom 20. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 84/05, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 71/06, 110/07, dalje u tekstu: KZ) zastara kaznenog progona počinje teći od dana kad je kazneno djelo počinjeno (stavak 1.), a zastara se prekida svakom postupovnom radnjom koja se poduzima radi kaznenog progona počinitelja zbog počinjenog kaznenog djela (stavak 2.). U konkretnom slučaju zastarni rok za kazneni progon kaznenog djela izazivanje prometne nesreće iz članka 272. stavak 4. KZ u vezi s člankom 19. stavak 1. KZ iznosi pet godina. Na temelju sadržaja presude Općinskog suda u Puli, K-723/12 od 28. veljače 2014. utvrđeno je da je predmetno kazneno djelo počinjeno 26. kolovoza 2008., a da je podizanjem optužnog prijedloga od strane Općinskog državnog odvjetništva u Puli – Pola, broj K-DO-388/09 od 11. svibnja 2009. zasigurno prekinut tijek zastare kaznenog progona od 5 godina u skladu s člankom 20. stavak 2. KZ s obzirom da je navedenim optužnim aktom Općinskom državnog odvjetništva u Puli – Pola kao ovlaštenog tužitelja pokrenut kazneni postupak (što proizlazi iz sadržaja prvog pasusa obrazloženja navedene presude). Slijedom navedenog, pravomoćnim okončanjem kaznenog postupka 21. listopada 2016., ponovno je počeo teći petogodišnji zastarni rok (članak 20. stavak 5. KZ u vezi sa člankom 245. stavak 1. ZOO). Navedeno je u skladu i sa pravnim stavom izraženim u odluci Vrhovnog suda, Rev-1686/90, od 6. prosinca 1990. prema kojem pokretanje i vođenje kaznenog postupka prekida zastarijevanje kaznenog progona i povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete koje ponovno počinje teći od pravomoćnosti osuđujuće kaznene odluke. Cijeneći naprijed navedeno, kao i činjenicu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnijeta 18. lipnja 2019., slijedi da je tužitelj podnio tužbu prije isteka zastarnog roka koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na ovu pravnu stvar. Naime, tužitelj je nesporno podnio tužbu prije 22. listopada 2021., a najstarije dospjelo potraživanje tužitelja koje se odnosi na listopad 2010. je moglo u skladu s člankom 87. ZOMO/98 biti isplaćeno najranije 1. studenog 2010. pa je zastarni rok od 5 godina na to potraživanje mogao najranije početi teći 2. studenog 2010. Međutim, kako je optužni prijedlog podnijet 11. svibnja 2009., to znači da je zastarni rok od 5 godina predviđen za kazneni progon kaznenog djela iz članka 272. stavak 4. KZ ponovno počeo teći, kako za to najstarije potraživanje, tako i za druga potraživanja, tek nakon pravomoćnog dovršetka kaznenog postupka, tj. nakon 21. listopada 2016. Iz svega naprijed navedenog slijedi da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan. Ujedno se u odnosu na sve naprijed navedeno ukazuje da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev 1252/2022-2, od 24. listopada 2023., koji se odlučujući o reviziji po dopuštenju ovdje tuženika u odnosu na drugo postavljeno pitanje - treba li se u sporu u kojem tuženik kao posredni oštećenik potražuje naknadu štete od osiguratelja štetnika primijeniti zastani rok od tri godine iz članka 230. ZOO ili privilegirani (duži) rok iz članka 231. ZOO, pozvao na ranije odluke Rev 837/78 od 12. prosinca 1978., Rev-x 674/10-2 od 17. studenog 2011., Rev 678/2022-2 od 3. studenog 2022.

16. U odnosu na pitanje primjene materijalnog prava (prvo postavljeno pitanje u reviziji po dopuštenju ovdje tuženika), prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1252/2022-2 od 24. listopada 2023. za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa plaćenih s osnova mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14., dalje u tekstu: ZOOP), u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine. To iz razloga jer se tuženica kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač - štetnik. Obveza tuženice proizlazi iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženica može odgovarati samo u okviru odredbi zakona koji regulira obveze iz ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti, konkretno ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu (kada su za to ispunjene propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (konkretnog vozača kao štetnika), i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Prema odredbi članka 8. stavka 1. ZOOP, a u pogledu učinka ugovora o obveznom osiguranju, društvo za osiguranje je dužno sklopiti ugovor o osiguranju u skladu s navedenim zakonom i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja. Prema daljnjem shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju Rev 68/2019-2 od 1. ožujka 2022., tuženica kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju u skladu s odredbama ZOOP, a kojim je odredbama uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića temeljem čega se, u skladu s načelom razmjernosti, obračunava i naplaćuje premija osiguranja. Stoga je u ovoj pravnoj stvari u pogledu prava tužitelja da od tuženika potražuje naknadu iznosa koje je isplatio s osnova obiteljske mirovine članici obitelji pok. ŽB u razdoblju od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2018. trebalo odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to članka 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

17. U skladu s naprijed navedenim, sud je proveo vještačenje po vještakinji za financije i računovodstvo Bojani Galinec, dipl. oec. koja je za potrebe postupka sačinila pisani nalaz i mišljenje od 1. listopada 2024., koji je ocijenjen vjerodostojnim jer je dan objektivno i u skladu s pravilima struke, a vještakinja je detaljno i u potpunosti, pozivajući se na relevantne zakonske i podzakonske odredbe, odgovorila na zadatak koji joj je postavio sud. Odredbom članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP (koja odredba se u svom sadržaju kroz cijelo utuženo razdoblje nije mijenjala) propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. navedenog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni u skladu s propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.), a razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Rješenjem tužitelja od **.**.2008. ŠB (udovici umrlog osiguranika tužitelja) priznato je pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 26. kolovoza 2008. u iznosu od 824,39 kuna, a koju mirovinu neće koristiti udovica već dijete – TB koja je određena u iznosu od 721,34 kune mjesečno i umjesto koje će se vršiti isplata najniže mirovine u iznosu od 1.107,97 kuna. Visina obiteljske mirovine na koju bi ostvarila pravo TB u slučaju da je uzrok smrti ozljeda na radu nastala u prometu na dan 26. kolovoza 2008. iznosi 1.376,08 kuna, iz čega proizlazi da obiteljska mirovina u slučaju da je uzrok smrti ozljeda na radu iznosi 1.250,75 kuna. Kako je ona niža od najniže mirovine koja na dan ostvarivanja prava iznosi 1.528,24 kuna, isplatila bi se najniža mirovina. Na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da je tužitelj TB na ime obiteljske mirovine za razdoblje od 1. listopada 2010. do 31. prosinca 2018. isplatio ukupan iznos od 118.929,51 kuna tj. iznos od 15.784,66 eura, a u slučaju da su uzrok smrti pok. ŽB ozljede na radu zadobivene u prometu tužitelj bi bio u obvezi isplatiti obiteljsku mirovinu u ukupnom iznosu od 164.037,72 kuna tj. iznos od 21.771,55 eura, a što je detaljno prikazano u tabelarnom izračunu prikazanom u pisanom nalazu i mišljenju (Prikaz br. 2. na stranici 242 do 244 spisa). Slijedom navedenog, na temelju provedenog vještačenja utvrđeno je da za utuženo razdoblje tužitelj bi na ime obiteljske mirovine uslijed smrti osiguranika kojoj su uzrok zadobivene ozljede na radu bio u obvezi uplatiti iznos veći za 45.108,21 kuna tj. iznos veći za 5.986,89 eura u odnosnu na obiteljsku mirovinu koju je tužitelj isplaćivao u utuženom razdoblju, iz čega slijedi da primjenom odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP nema štete za tužitelja. Stoga, kako na temelju činjenica utvrđenih provedenim financijskim vještačenjem proizlazi da je u utuženom razdoblju tužitelj tuženiku isplaćivao manji iznos od onog kojeg bi isplaćivao na temelju članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP, to je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje u tekstu: ZPP/19) i članka 155. ZPP/19. Tuženiku je kao osnovan priznat trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 245,01 eura (ranije 1.846,00 kuna) u skladu s člankom 4. stavak 1. točka 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18., dalje u tekstu: ZSP) u vezi s Tar. br. 3. stavak 1. i Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19, dalje u tekstu: Uredba o Tarifi). S tog osnova nije mu priznat daljnji iznos od 13,27 eura (ranije 100,00 kuna) kojeg je sud obračunao na rješenje P-319/2019-13, od 10. ožujka 2020. u skladu s člankom 28. ZSP budući da tuženik sudsku pristojbu na žalbu nije platio u trenutku njezine predaje pa ga je sud morao pozvati navedenim rješenjem zbog čega je uzrokovao taj trošak. Kako je tuženik uspio u ovom sporu ima pravo i na naknadu troška u iznosu od ukupno 380,78 eura (ranije 2.869,00 kuna) koje je tuženik platio po rješenju naslovnog suda P-319/2019-20, od 13. listopada 2021., i to za sudsku pristojbu za odgovor na tužbu u iznosu od 61,25 eura (ranije 461,50 kuna), za sudske pristojbe na tužbu, presudu, odgovor na žalbu u ukupnom iznosu od 306,26 eura (ranije 2.307,50 kuna) koje je tuženik morao platiti po pravomoćnom okončanju postupka P-319/2019 jer je tužitelj bio oslobođen plaćanja pristojbi u skladu s odredbom članka 13. stavak 1. i 2. ZSP, a tuženik je bio izgubio spor te iznos od 13,27 eura (ranije 100,00 kuna) kojeg je sud obračunao na rješenje P-319/2019-20, od 13. listopada 2021. u skladu s člankom 28. ZSP. Sud je tuženiku priznao naprijed navedene troškove u punom iznosu jer je iste bio dužan podmiriti tek po pravomoćnom završetku postupka, što je pravovremeno učinio 18. listopada 2021. (tuženik je presudu drugostupanjskog suda od 17. rujna 2021. i rješenje naslovnog suda P-319/2019-20, od 13. listopada 2021. zaprimio 13. listopada 2021.). Nadalje, tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude u iznosu od 122,50 eura (ranije 923,00 kuna) u skladu s odredbom članka 4. stavak 1. točka 1. ZSP u vezi s Tar. br. 3. stavak 1. i Tar. br. 1. stavak 1. Uredbe o Tarifi, a s tog osnova mu nije priznat iznos od 13,27 eura (ranije 100,00 kuna) kojeg je sud obračunao na rješenje P-319/2019-25, od 10. studenog 2021. u skladu s člankom 28. ZSP budući da tuženik nije sudsku pristojbu na prijedlog za dopuštenje revizije platio u trenutku predaje prijedloga pa ga je sud morao pozvati spomenutim rješenjem, dakle svojom radnjom je uzrokovao taj trošak. Iz navedenog slijedi da tuženik osnovano od tužitelja potražuje naknadu troškova u ukupnom iznosu od 748,29 eura pa je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

19. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Pazinu 7. ožujka 2025.

Sutkinja

Tijana Licul

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri pisana primjerka u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

1. Tužitelj,

2. Tuženik.