REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5479/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu tužitelja MI, odvjetnička vježbenica i punomoćnika tuženika PI, odvjetničkog vježbenika, dana 07. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, platiti tužitelju GI, iz [adresa], iznos u visini od 13.440,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- iznos od 15,88 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2008. sve do isplate,

-iznos od 53,15 EUR s kamatom tekućom od 10.01.2009. sve do isplate,

-iznos od 59,08 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2009. sve do isplate,

-iznos od 65,57 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2009. sve do isplate,

-iznos od 47,51 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2009. sve do isplate,

-iznos od 52,11 EUR s kamatom tekućom od 12.05.2009. sve do isplate,

-iznos od 46,20 EUR s kamatom tekućom od 10.06.2009. sve do isplate,

-iznos od 49,02 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2009. sve do isplate,

-iznos od 40,30 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2009. sve do isplate,

-iznos od 47,70 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2009. sve do isplate,

-iznos od 40,50 EUR s kamatom tekućom od 10.10.2009. sve do isplate,

-iznos od 44,38 EUR s kamatom tekućom od 11.11.2009. sve do isplate,

-iznos od 44,80 EUR s kamatom tekućom od 11.12.2009. sve do isplate,

-iznos od 59,81 EUR s kamatom tekućom od 12.01.2010. sve do isplate,

-iznos od 68,60 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2010. sve do isplate,

-iznos od 65,73 EUR s kamatom tekućom od 11.03.2010. sve do isplate,

-iznos od 80,06 EUR s kamatom tekućom od 10.04.2010. sve do isplate,

-iznos od 89,86 EUR s kamatom tekućom od 11.05.2010. sve do isplate,

-iznos od 105,13 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2010. sve do isplate,

-iznos od 123,63 EUR s kamatom tekućom od 10.07.2010. sve do isplate,

-iznos od 103,56 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2010. sve do isplate,

-iznos od 161,22 EUR s kamatom tekućom od 11.09.2010. sve do isplate,

-iznos od 131,82 EUR s kamatom tekućom od 12.10.2010. sve do isplate,

-iznos od 118,81 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2010. sve do isplate,

-iznos od 164,80 EUR s kamatom tekućom od 02.12.2010. sve do isplate,

-iznos od 188,77 EUR s kamatom tekućom od 11.01.2011. sve do isplate,

-iznos od 156,97 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2011. sve do isplate,

-iznos od 176,11 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2011. sve do isplate,

-iznos od 161,41 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2011. sve do isplate,

-iznos od 163,04 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2011. sve do isplate,

-iznos od 203,63 EUR s kamatom tekućom od 02.06.2011. sve do isplate,

-iznos od 211,12 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2011. sve do isplate,

-iznos od 262,68 EUR s kamatom tekućom od 02.08.2011. sve do isplate,

-iznos od 217,86 EUR s kamatom tekućom od 10.09.2011. sve do isplate,

-iznos od 214,92 EUR s kamatom tekućom od 02.10.2011. sve do isplate,

-iznos od 206,76 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2011. sve do isplate,

-iznos od 204,02 EUR s kamatom tekućom od 02.12.2011. sve do isplate,

-iznos od 214,14 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2012. sve do isplate,

-iznos od 225,45 EUR s kamatom tekućom od 02.02.2012. sve do isplate,

-iznos od 225,71 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2012. sve do isplate,

-iznos od 218,65 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2012. sve do isplate,

-iznos od 220,97 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2012. sve do isplate,

-iznos od 225,32 EUR s kamatom tekućom od 02.06.2012. sve do isplate,

-iznos od 221,19 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2012. sve do isplate,

-iznos od 221,49 EUR s kamatom tekućom od 02.08.2012. sve do isplate,

-iznos od 217,52 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2012. sve do isplate,

-iznos od 209,64 EUR s kamatom tekućom od 02.10.2012. sve do isplate,

-iznos od 218,71 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2012. sve do isplate,

-iznos od 221,29 EUR s kamatom tekućom od 02.12.2012. sve do isplate,

-iznos od 221,49 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2013. sve do isplate,

-iznos od 208,37 EUR s kamatom tekućom od 02.02.2013. sve do isplate,

-iznos od 216,82 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2013. sve do isplate,

-iznos od 219,10 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2013. sve do isplate,

-iznos od 214,04 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2013. sve do isplate,

-iznos od 199,82 EUR s kamatom tekućom od 02.06.2013. sve do isplate,

-iznos od 194,20 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2013. sve do isplate,

-iznos od 200,05 EUR s kamatom tekućom od 02.08.2013. sve do isplate,

-iznos od 206,02 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2013. sve do isplate,

-iznos od 217,02 EUR s kamatom tekućom od 02.10.2013. sve do isplate,

-iznos od 211,71 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2013. sve do isplate,

-iznos od 214,59 EUR s kamatom tekućom od 02.12.2013. sve do isplate,

-iznos od 216,55 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2014. sve do isplate,

-iznos od 183,32 EUR s kamatom tekućom od 02.02.2014. sve do isplate,

-iznos od 186,10 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2014. sve do isplate,

-iznos od 184,13 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2014. sve do isplate,

-iznos od 180,58 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2014. sve do isplate,

-iznos od 178,82 EUR s kamatom tekućom od 02.06.2014. sve do isplate,

-iznos od 180,34 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2014. sve do isplate,

-iznos od 184,58 EUR s kamatom tekućom od 02.08.2014. sve do isplate,

-iznos od 190,01 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2014. sve do isplate,

-iznos od 190,91 EUR s kamatom tekućom od 02.10.2014. sve do isplate,

-iznos od 192,79 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2014. sve do isplate,

-iznos od 195,96 EUR s kamatom tekućom od 02.12.2014. sve do isplate,

-iznos od 194,12 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 11.02.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 11.04.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 09.05.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 11.06.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 11.07.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 11.08.2015. sve do isplate,

-iznos od 196,56 EUR s kamatom tekućom od 22.09.2015. sve do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

" II. Nalaže se tuženoj ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK D.D., 51000 RIJEKA, JADRANSKI TRG 3A, OIB: 23057039320 da tužitelju GI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije isplati iznos od 5.983,52 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 01.10.2015. godine pa sve do isplate sve po stopi koja se od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana".

III. Nalaže se tuženiku Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, naknaditi tužitelju GI, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.028,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 07. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-510397798 dana 03. lipnja 2008. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 165.369,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak (CHF) na dan korištenja kredita koji kredit se tužitelj obvezao vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način kako je ugovoreno, da je 18.sijječnja 2016. godine sklopio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu, a potom dana 26. veljače 2016. godine sklopio s tuženikom Aneks broj 2 Ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit u kunama s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR. Ističe da je odredbama Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula odnosno da je vrijednost ugovorene obveze izračunata na temelju vrijednosti valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti to jest u vrijednosti švicarskog franka, tužitelj osporava valjanost ugovaranja valutne klauzule sukladno odredbama sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača tako i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je prilikom otplate kredita doveden u nepovoljan položaj zbog aprecijacije CHF u odnosu na HRK, a da na to kao mogućnost prilikom ugovaranja obveze iz Ugovora o kreditu nije bio upozoren niti mu je obrazložena valutna klauzula i rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF. Navodi kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine utvrdio da je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Tužitelj ističe da je prihvatio ponudu tuženika radi konverzije kredita sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, ali imajući predmetni Ugovor o kreditu na snazi takvo zaključenje Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužitelj potražuje iznose koje preplatio s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi. Nadalje navodi je utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. godine u iznosu od 142.354,08 CHF, odnosno 993.741,38 kn i da je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom važećeg tečaja za CHF na dan 30.9.2015. te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja tijekom cijelog razdoblja otplate kredite, da je sukladno Dodatku ugovoru o kreditu tuženik utvrdio ukupno do tada uplaćeni iznos u EUR valuti u iznosu od 61.845,18 EUR, sukladno ZID ZPK. Ističe kako simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30.09.2015. godine, a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu od 90.987,47 EUR odnosno u iznosu od 694.423,47 kn, a koju glavnicu je tužitelj nastavio otplaćivati nakon konverzije. Navodi da prema početnom otplatnom planu, da nije bilo primjene nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (valutna klauzula CHF) na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica koja je iznosila 142.354,08 CHF, trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 650.630,48 kn čega proizlazi da je i nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu, no sada uvećanu za puno manji iznos nego prije provedbe konverzije, što u je utvrđena visina neotplaćene glavnice na dan 30.9.2015. godine u iznosu od 142.354,08 CHF, odnosno 993.741,38 kn. Naglašava kako je visina glavnice utvrđena od strane tuženika primjenom važećeg tečaja za CHF na dan 30.9.2015. te je prilikom izrade izračuna konverzije tuženik primjenjivao sve promjene tečaja tijekom cijelog razdoblja otplate kredite. Nadalje ističe da sukladno Aneksu Ugovora o kreditu tuženik je utvrdio ukupno do tada uplaćeni iznos u EUR valuti u iznosu od 61.845,18 EUR, sukladno ZID ZPK. Simulacijom otplate po valuti EUR od početka kredita pa sve do 30.09.2015. godine, a sukladno ZID ZPK preostala nedospjela glavnica izračunata je u iznosu od 90.987,47 EUR odnosno u iznosu od 694.423,47 kn, a koju glavnicu je tužitelj nastavio otplaćivati nakon konverzije time da prema početnom otplatnom planu, da nije bilo primjene nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (valutna klauzula CHF) na dan 30.9.2015. nedospjela glavnica bi iznosila 142.354,08 CHF, a trebala je po početnom tečaju na dan korištenja kredita iznositi 650.630,48 kn iz čega proizlazi da je i nakon konverzije tužitelj nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu, no sada uvećanu za puno manji iznos nego prije provedbe konverzije, što u konačnici predstavlja pozitivni učinak konverzije, ali pro futuro. Navodi da je primjenom tečaja na dan 30.9.2015. nastala razlika glavnice od 43.792,99 kn koja se tužitelju mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija. Tužitelj navodi da je kao i ostali potrošači koji su svoje ugovore inicijalno sklopljene u CHF valuti konvertirali u EUR valutu temeljem ZID ZPK 15 nisu tada imali izbor između mogućnosti utuženja razlike tečaja temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora te s druge strane sklapanja aneksa u konverziji, takva praksa sudova nije postojala te su oni imali mogućnost ili ostati u ugovornom odnosu s višom glavnicom ili sklopiti aneks temeljem kojeg su nastavili otplaćivati nižu glavnicu. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupaka sa zateznom kamatom tekućom do dana presuđenja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju status potrošača, ističe prigovor zastare imajući u vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik nadalje navodi kako je u ovoj pravnoj stvari jedino relevantna činjenica da su stranke sklopile Aneks Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora o kreditu i da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa osnovnog ugovora te je tužitelj prihvatio promjenjivu kamatnu stopu koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je ZID Zakonom o potrošačkom kreditiranju točno propisano kako se vrši konverzija kredita, pa i način provjere izračuna konverzije. Tuženik navodi da su konverzijom kredita iz CHF u EUR isključene od ispitivanja poštenost/nepoštenost sporne ugovorne odredbe i da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer je zakonodavac uspostavio ravnotežu izmjenom i dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju, poziva se i na odluku Suda EU od 05. svibnja 2022. godine broj C-567/20 te na odluku broj C-81/19. Nadalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Gos- 1/2019 zauzeo stajalište da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navodi da je Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je i da Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Ističe kako tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, budući da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tuženik se poziva na odluke Suda EU, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Tuženik u odnosu na razlike glavnice ističe kako razlika glavnice nije iznos koji je tužitelj više platio tuženiku već je predmetni iznos posljedica sklapanja Aneksa Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, ističe prigovor zastare jer je Aneks Ugovoru o kreditu sklopljen dana 18. siječnja 2016. godine pa je protekao rok od 5 godina do dana podnošenja tužbe. U odnosu na valutnu klauzulu ističe kako je primjena valutne klauzule u Ugovoru o kreditu koje su stranke sklopile odraz dispozitivne zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tako da je mogao shvatiti sve ekonomske posljedice ugovora kredita u kojem se glavnica veće za valutu švicarski franak, da su tužitelj bile dostupne sve informacije i u brošurama tuženika te su i djelatnici banke pružali sve informacije potrošačima pa tako i tužitelju. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 03.06.2008.g. (list 13-19 spisa), Otplatni plan, pregled prometa po kreditu tužitelja (list 20-36 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu od 18.01.2016.g. (list 37-41 spisa) ponudu za konverziju uz izračun (list 42-46 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU, odluke Županijskih sudova (list 70-92, list 214-377, list 389-501, list 562-611 spisa), reklamne materijale za kredite, Informacije o valutnoj klauzuli, pisani iskaz ZI, priopćenje HNB-a (list 93-188 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku i svjedok.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF sa zateznom kamatom, te isplate razlike glavnice sa zateznom kamatom.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 10. lipnja 2024. godine (list 192-213 spisa). Tužitelj u bitnom navodi u odnosu na tvrdnju tuženika da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav kako korisnik kredita ima pravni interes za podnošenjem tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Navodi da su odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke kao i ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare. Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu. Protivi se navodima tužitelja sadržajno kao u podnesku od 21. lipnja 2024. godine (list 378-389 spisa).

6. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) sa zateznom kamatom te razliku glavnice sa zateznom kamatom.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu dana 03. lipnja 2008. godine na iznos od 165.369,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 5,80% na rok od 339 mjeseci, namjena kredita - stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 13-19 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Aneks broj 1 Ugovoru o kreditu dana 18. siječnja 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 37-41 spisa).

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao stambeni kredit za kupnju stana za osobne potrebe, javio se investitoru koji ga je uputio kod tuženika. Navodi da je u banci razgovarao s djelatnicom banke o mogućnosti uzimanja kredita jer je htio kredit u EUR, banka mu je ponudila kredit u CHF i rekla mu je djelatnica da nije kreditno sposoban za kredit u EUR već kredit u CHF i da oni svim klijentima sada nude kredit u CHF. Tužitelj ističe kako mu djelatnica banke nije tumačila ugovorne odredbe niti ga je upozorila na rizike sklapanja ugovora o kreditu u CHF, a javni bilježnik je samo pročitao ugovor i nije tumačio odredbe i da su mu u banci predali tipski ugovor, nije niti znao da bi mogao pregovarati. Tužitelj iskazuje da je znao da će rata biti u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF, da je pročitao ugovor, nije razumio sve pravne pojmove, a po struci je dipl. ing. elektrotehnike. Iskazuje da ga u banci nisu upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF kao što štiti tečaj u EUR. Nadalje navodi da je sklopio dodatak ugovoru jer su donijeli izmjene zakona time da je kod konverzije vidio da bi mu glavnica bila manja u kunama. Navodi da mu je tuženik preplaćeni iznos vratio. Osobno je otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta niti nekih poslovnih aktivnosti. Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa broj 1 Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 03. lipnja 2008. godine, jer su sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Aneks Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Aneks Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksa Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. U tijeku postupka tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač. Sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, stambeni kredit (čl. 3. Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja). Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, a tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu - stambeni kredit, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je osobno otplaćivao kredit. Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je kredit otplaćivao osobno.

Sud je u tijeku dokaznog postupka ocijenio Pisani iskaz Danice ZI kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime iz sadržaja Pisanog iskaza od 27. siječnja 2020. godine proizlazi kako je AI uputila e-mail zaposlenicima banke da trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava kako bi bili svjesni mogućnosti promjene tečaja, te je uputila materijale u kojima je naglašeno na koji način trebaju odgovarati na pojedina pitanja klijenata, kao i da treba postaviti letak u poslovnicama banke na vidljivo mjesto. Kako iz Pisanog iskaza ZI ne proizlazi da bi tužitelju bile predočene sve bitne informacije u odnosu na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i da su tužitelju predočeni svi parametri koji utječu na mogućnost promjene kamatne stope to je sud ocijenio sadržaj Pisanog iskaza kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 07. lipnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

13. Uvidom u Aneks 1 Ugovora o kreditu od 18.01.2016.g. (dalje: Aneks 1 Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 90.987,47 EUR, da je iznos preplate u visini od 35.281,80 kn, te je ukupan iznos pretplate korišten za otplatu kredita od 50% (čl. 5. i čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.1, čl. 3., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, kamatna stopa, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, izračun konverzije, čl.8. – anuiteti, čl.9.,čl. 10.,čl.11. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristao na konverziju kredita.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Aneksa 1 Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 03. lipnja 2008. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu na dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa 1 Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda Europske unije i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev-18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda Europske unije i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 03. lipnja 2008. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit u visini od 165.369,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

22. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 21. kolovoza 2024. (list 508-519 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 5,800% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 5,800%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 101.694,81 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 13.497,22 EUR,

- ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 118,98 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 15,79 EUR,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 54.500,39 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.233,44 EUR,

- Prema Izračunu konverzija na dan 30.09.2015. godine utvrđen je više plaćeni iznos (preplata) tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. iznosi 33.413,62 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 4.434,75 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom izračunu vještaka, ističe kako je vještak u izračunu koristio početnu ugovorenu kamatnu stopu ali je od 01.01.2014.g. koristio kamatnu stopu u visini od 3,23%. Ostaje kod svih navoda kojim osporava osnov tužbenog zahtjeva.

23. Vještak se pismeno očitovao na primjedbe tuženika. U pismenom očitovanju od 10.10.2024.g. vještak navodi da je u nalazu od dana 12. kolovoza 2024. godine od dana 01.02.2014. godine primijenio kamatnu stopu 3,23% godišnje na početni otplatni plan obzirom da je ista primijenjena od strane tuženika i da je definirana zakonom. Vještak je izvršio izračun prema primjeni početno ugovorene kamatne stope sve do dana konverzije.

Sud je odlučivao o visini tužbenog zahtjeva prema izračunu visine tužbenog zahtjeva uz primjenu kamatne stope od 01.01.2014.g. budući je na temelju pismenog očitovanja vještaka utvrđeno da je tuženik primjenjivao kamatnu stopu od 3,23% što je i bila zakonska obveza tuženika.

24. Tuženik navodi da je bio dužan napraviti izračun konverzije i ponuditi tužitelju sklapanje aneksa, a sam tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Navodi da sporazum o konverziji je valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na navode tuženika da je sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od dana sklapanja sud ističe kako takva činjenica nije niti sporna. Naime u pravu je tuženik kada navodi da je smisao ZID ZPK/15 bilo otklanjanje neravnoteže u slučaju kredita u CHF i kredita u EUR. Donošenjem ZID ZPK samo se izjednačio položaj potrošača koji su sklopili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz švicarski franak i potrošača kojima je odobren i isplaćen kredit kojim je glavnica vezana uz valutu EUR. U spornom vremenskom razdoblju u kojem tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa valuta EUR je bila stabilna i nije se mijenjao tečaj budući je Hrvatska narodna banka "branila" tečaj EUR ali ne i valutu CHF koji tečaj je rastao a time i obveze tužitelja po kreditu. Stoga sama činjenica da se izjednačio 2015. godine položaj potrošača koji su bili zaduženi u kreditima s valutnom klauzulom kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i uz valutu EUR ne otklanja obvezu tuženika da izvrši povrat preplaćenih iznosa, jer u konačnici da se štitio tečaj CHF ne bi niti tužitelj uplaćivao visoku razliku u mjesečnim anuitetima s osnova glavnice i promjenjive kamatne stope, a na koje posljedice tj. rizik nije bio upozoren. U konačnici ZID ZPK/15 ne stavlja van snage odredbe Zakona o obveznim odnosima - pravila o stjecanju bez osnove i odredbu kojom je propisano da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Članak 19.c. ZID ZPK/15 propisuje samo način izračuna konverzije, a koju odredbu tuženik tumači na način da i sve uplaćene iznose pa i preplaćene iznose s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunava prilikom izrade simultanog otplatnog plana u EUR.

Nadalje u odnosu na navode tuženika da Aneks 1 Ugovoru o kreditu proizvodi pravne učinke retroaktivno i da je riječ o novom pravnom osnovu sud je ocijenio takve navode kao neosnovane. Aneksom Ugovora o kreditu stranke su ugovorile čl. 12.4. i čl. 13. da sve odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu i dalji su na snazi, iz čega proizlazi da Aneksom su sukladno odredbama ZID ZPK izmijenjene odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, ali ne i ostale odredbe Osnovnog Ugovora o kreditu koji je i dalje na snazi. Nadalje tuženik je preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužitelj uplatio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

25. Nadalje u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 15,79 EUR s osnova tzv. negativne razlike sud nije umanjio tražbinu tužitelja. Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

26. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 03. lipnja 2008. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.

27. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., iz Rijeke, Jadranski trg 3a, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja GI, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Visinu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF u iznosu od 13.497,22 EUR sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Tužitelj konačno specificiranim tužbenim zahtjevom u podnesku od 15.10.2024. godine zahtjeva isplatu ukupnog iznosa u visini od 13.440,52 EUR, pa kako je tužitelj zahtijevao niži iznos od utvrđenog nalazom i mišljenjem vještaka od 10. listopada 2024. godine to mu je sud dosudio zahtijevani iznosa (tužitelj ne zahtjeva isplatu iznosa od 3,70 EUR za mjesec listopada 2008. godine i iznos od 53,00 EUR za mjesec studeni 2008. godine). Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

28. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

29. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 5.983,52 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2008. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 144.848,35 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na namjenske kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2008. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bila u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelju neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

30. Nadalje ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na namjenske kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisana prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelj je u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu mogao znati visinu kamatne stope za nenamjenske kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužitelju. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR za stambene kredite bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na namjenske kredite tuženika bile poznate u razdoblju od 2008. godine do dana konverzije, pa tužitelja nije niti trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa, a takvu primjenu kamatne stope propisao je zakonodavac pa kako je riječ o prisilnom propisu za tuženika to je tužitelj mogao znati sve detalje načina izračuna u postupku konvertiranja kredita jer je isto propisano čl. 19.c. ZIDZKP. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, nije bio prisiljen prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužitelj u tužbi to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom II. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

31. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja uskladio je tužbeni zahtjev podneskom od 15. listopada 2024.g. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Nadalje tuženik se sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a protivi povišenju tužbenog zahtjeva povišenju istoga.

Sud je dopustio objektivnu preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao u izreci ovog rješenja.

Sud je ocijenio prigovor zastare tuženika na povećani dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan. Naime na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Nadalje sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika objektivnoj prenici tužbe budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP- a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povišenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu G protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

32. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 07.06.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.06.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.07.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.09.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 15.10.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 06.12.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.01.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 07.03.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 3.600,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 900,00 EUR, ukupno 4.500,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (38,4%%) priznat je trošak u iznosu od 1.728,00 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 2.028,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 07. ožujka 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku