REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: 15 Gž-153/2023-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CH, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jeleni Dulčić, odvjetnici iz Hvara, protiv tuženika Grad Hvar, Hvar, Milana Kukurina 2, OIB 01250166084, zastupanog po punomoćniku Mirku Butoroviću, odvjetniku iz Hvaru, radi predaje u posjed, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj: P-862/2021 od 8. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 7. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika Grad Hvar se odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj: P-862/2021 od 8. veljače 2023., potvrđuje u pobijanom stavku I. izreke.
II. Žalba tuženika se djelomično uvažava te se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj: P- 862/2021 od 8. veljače 2023. preinačava u odluci o troškovima postupka u stavku II. izreke tako da se iznos troškova postupka od 1.981,72 eura/14.931, 25 kuna zamjenjuje iznosom od 1.919,51 eura/ 14.462,55 kn.
III. Odbij se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.
Obrazloženje
1.Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu-Stalna služba u Starom Gradu, poslovni broj: P-862/2021 od 8. veljače 2023. presuđeno je:
I Nalaže se tuženiku Grad Hvar, [adresa], OIB 01250166084, da u roku od 15 dana od dana donošenja I. stupanjske presude preda – položi Općinskog sudu u Splitu Stala služba u Starom Gradu slobodne od osoba i stvari nekretnine označene kao č. zem. [katastarska čestica], č. zem [katastarska čestica], č. zem [katastarska čestica], č. zem. [katastarska čestica], č. zem [katastarska čestica], č. zem. [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].
II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.981,72 eura 1/ 14.931,25 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos počam od dana donošenja presude I. stupnja pa do isplate, po stopi utvrđenoj u čl. 29. ZOO-a.
2. Protiv ove presude tuženik je uložio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava sa prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje uz naknadu tuženiku troškova žalbe. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07- Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) tuženik navodi opisno i vidi je u tome što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može preispitati. Uz istu postupovnu povredu zakona tuženik ističe da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio bitne činjenice o nepostojanju ugovornog odnosa tuženika sa prednicima tužitelja, po kojem ugovoru tuženik ima pravo na posjed predmetnih nekretnina, zbog čega je donoseći pobijanu presudu sud pogrešno primijenio materijalno pravo na koje se u obrazloženju poziva.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženika o opstojnosti ugovora na koji se poziva tuženika, te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a na bitne povrede odredaba parničnog postupka, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a. Nije osnovano ni isticanje postojanja žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju žalbom ukazuje tuženik, budući je pobijana presuda jasna i razumljiva, može se ispitati i sud za svoje stajalište daje valjane i detaljne razloge.
6. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja kao suvlasnika predmetnih nekretnina upisanog u zemljišnoj knjizi u 2/3 dijela za predaju tih nekretnina koje drži u svom posjedu tuženik, Općinskom sudu u Splitu, Stalnoj službi u Starom Gradu, a što je zahtjev usklađen sa odredbama članka 161. i članka 46. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 dalje: ZV), u vezi s odredbom članka 64. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO).
6.1. Tuženik se protivio predaji u posjed nekretnine tužitelju smatrajući da ima pravo na posjed na temelju Ugovora od 8. rujna 2000., sa ovjerenim potpisima kod javnog bilježnika Jadranke Plenković pod brojem OV-42/01 od 9. siječnja 2001. i brojem OV- 117/01 od 17. siječnja 2001., zaključenog između Grada Hvara i pravnih prednika tužitelja ŠH i FH po kojem ugovoru su zemljišne čestice koje su predmet ovog spora ustupljene Gradu Hvaru za izgradnju parkirališta, a zauzvrat je kao naknadu za to ustupljeno zemljište grad trebao dati zamjensku nekretninu, a u svrhu rješenja stambenog pitanja druge ugovorne strane. Člankom V. Ugovora predaja zamjenske nekretnine je trebala uslijediti u roku od godinu dana od sklapanja toga ugovora. Međutim, u članku VI. istog ugovora između stranaka utanačeno je između stranaka da ako rok iz članka V. ne bude ispoštovan, da ŠH može nastaviti s korištenjem stana u "OH" o čemu će se zaključiti poseban ugovor. U ugovorenom roku, pa ni do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku, Grad Hvar nije ispunio svoju obvezu predaje zamjenske nekretnine suvlasnicima spornog zemljišta, a nema dokaza ni da je o korištenju stana iz članka VI. Ugovora od 8. rujna 2000. zaključen ugovor kojim bi se korištenje tog stana od strane ŠH reguliralo, iako je ona faktično isti stan nastavila koristiti. Upravo zbog te činjenice faktičnog držanja u posjedu stana je pravomoćno odbijena tužba ŠH i FH kojom su zatražili utvrđenje da je ugovor zbog neispunjenja tuženikovih obveza raskinut i kojom su zatražili predaju u posjed zemljišta koje je predmet spora i u ovom parničnom postupku. O tom tužbenom zahtjevu je pravomoćno odlučeno presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-480/14 10. veljače 2019. kojom je preinačena prvostupanjska presuda, a revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske odluke je odbijena, odnosno u jednom dijelu odbačena odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2074/19 od 10. studenog 2020.
6.2. Tužitelj je temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog sa ŠH i izdane tabularne izjave, stekao vlasništvo njenog suvlasničkog dijela od 1/3 na predmetnim nekretninama, dok je drugu trećinu suvlasništva stekao kupnjom od ranijeg suvlasnika. Nakon stjecanja tih suvlasničkih dijelova nekretnina, tužitelj je zatražio od tuženika predaju u posjed istih, odnosno budući nije za to imao suglasnost trećeg suvlasnika na istim nekretninama, zatražio je polaganje istih nekretnina sudu, na kakav zahtjev je ovlašten na temelju odredbe članka 46. stavak 2. ZV u vezi s člankom 64. stavak 2. ZOO-a. U tužbi je kao pravnu osnovu svog reivindikacijskog tužbenog zahtjeva iznio tvrdnju da je Ugovor od 8. rujna 2000. zaključen između tuženika i pravnih prednika tužitelja raskinut. Budući se tuženik kao pravnu osnovu svog posjeda spornih nekretnina upravo pozivao na isti ugovor, sud je u ovoj parnici odlučivao o spornoj činjenici da li je taj ugovor raskinut, kao o prethodnom pitanju o kojem ovisi odluka o podnesenom tužbenom zahtjevu. U postupku su u pogledu raskida ugovora utvrđene činjenice da prema podacima Hvarskog vodovoda od 2018. godine do zaključno 31. 03. 2021. nije bilo potrošnje vode u nekretnini "Vila Gazari", a iz podataka energetske kartice HEP-a u "Vili Gazari" nije bilo potrošnje električne energije od 2006. godine, Grad Hvar je dana 14. veljače 2018. godine izvršio promjenu brava na "Vili Gazari" te na taj način i onemogućio i ŠH i tužitelja kao njenog pravnog sljednika u korištenju i posjedovanju stana u toj nekretnini i da su isti imali namjeru ga posjedovati. Uvidom u Službene glasnike Grada Hvara, pojedinačno navedene pod točkom 16. obrazloženja prvostupanjske presude, sud je utvrdio da je "Vila Gazari" unesena u proračun grada kao stavka ulaganja u adaptaciju i uređenje iste zgrade, iz čega je vidljivo da je ta nekretnina u posjedu tuženika. Sve naprijed navedene činjenice su i nesporne između stranaka, dok je jedinu spornu činjenicu o tome da su novi ključevi promijenjenih brava predani tužitelju, prvostupanjski sud kao neistinitu tvrdnju tuženika utvrdio upravo iz iskaza gradske pročelnice CHU saslušane u svojstvu svjedoka, koja je i izdala nalog za promjenu brava, a koja je iskazala da novi ključevi nisu predani tužitelju.
6.3. Na temelju naprijed iznesenog prvostupanjski sud je zaključio da je Ugovor od 8. rujna 2000. zaključen između tuženika i pravnih prednika tužitelja, raskinut zbog neispunjenja obveza koje je tuženik trebao izvršiti, odnosno davanja zamjenske nekretnine za nekretnine koje su predmet ovog spora, a niti je zaključen ugovor kojim bi se riješilo stambeno pitanje ŠH, kako je bilo ugovoreno u članku VI. ugovora. Zbog toga se tuženik neosnovano nalazi u posjedu predmetnih nekretnina i ne može se s uspjehom protiviti predaji istih u posjed vlasnicima. Neosnovano je žalbeno isticanje tuženika da tužitelj suprotno propisima obveznog prava nije prije nego što je zatražio predaju posjeda nekretnine s osnova raskida ugovora, pozvao tuženika na ispunjenje njegove ugovorne obveze, a to stoga što su još ŠH i ĐH u dopisu od 8. travnja 2019. istakli da su dopisom od 28. lipnja 2004. godine pozvali tuženika na ispunjenje ugovora uz ostavljanje naknadnog roka od šezdeset dana, a u smislu tada važećih odredbi članka 126. stavak 3. ZOO-a, u vezi s člankom 125. ZOO-a.
7. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud zaključio kao prethodno pitanje da je Ugovor od 8. rujna 2000. godine na kojem tuženik temelji svoje pravo na posjed predmetnih nekretnina, valjano raskinut jednostranom izjavom tužiteljevih prednika, i to najkasnije gubitkom faktičnog posjeda stana u "Vili Gazari" dana 14. veljače 2018., u smislu odredbi članka 360., članka 361., pa i članka 363. ZOO-a, pravilnom primjenom materijalnog prava je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, a žalba se pored dijela u kojem se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, ukazuje neosnovanom i u dijelu kojim se pobija pravilnost primjene materijalnog prava, kod odlučivanja suda o glavnoj stvari.
8. Neosnovana je žalba tuženika i u dijelu u kojem se osporava pravilnost odluke o naknadi parničnog troška, i to za nagradu odvjetniku za zastupanje na ročištu od 22. studenog 2022. Naime, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju trošak zastupanja za ročište od 22. studenog 2022. u povećanom iznosu, za razliku od ranijih sudskih ročišta, a do toga je došlo jer je sud pravilno utvrdio da je takav zahtjev punomoćnice tužitelja osnovan, jer je u vrijeme održavanja tog sudskog ročišta, na snazi bila Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 126/22), kojom je vrijednost boda povećana na 15,00 kuna.
8.1. Međutim ovaj sud nalazi da je dio žalbe tuženika osnovan u pogledu visine određene nagrade za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude, koji je sud prvog stupnja neosnovano priznao u visini od 75 bodova, iako odredba Tbr 9. točka 3. Tarife propisuje nagradu od najviše 50 bodova, zbog čega je prihvaćanjem žalbe u tom dijelu preinačena odluka o naknadi parničnog troška tako da je isti u stavku II. izreke presude umanjen za iznos od 375,00 kn/ 49,77 eura, sa pripadajućim PDV-om od 93,75 kn, odnosno 12,44 eura. Pri tome ovaj sud nije našao da bi žalbeni navod o tome da je trošak pristupa na ročište za objavu presude bio potpuno nepotreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. ZPP-a, a to stoga što je sudska praksa uključujući i praksu Vrhovnog suda RH zauzela stajalište da je taj trošak potreban za vođenje postupka i da se stoga dosuđuje strankama.
9. Na temelju odredbe članka 166. stavak 1. i 2. ZPP-a drugostupanjski sud je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer je isti sa žalbom uspio samo u manjem dijelu u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška. Tužitelj nije postavio zahtjev za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.
10. Zbog svega naprijed iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 380. točka 3. ZPP-a kod odluke o troškovima postupka, drugostupanjski sud je odlučio kao u izreci ove presude.
U Požegi 7. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
