Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: P-440/2023-42

U IME REPUBLIKA HRVATSKA

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sucu pojedincu Josipu Bočkai, u pravnoj stvari tužitelja JĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave 27. siječnja 2025., održane u prisutnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvane punomoćnice tuženika, 7. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ZĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.965,93 EUR (slovima: dvijetisućedevetstotinašezdesetpet eura devedesettri centa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 3,95 eura od 01.10.2005. godine

- na iznos od 3,91 eura od 01.11.2005. godine

- na iznos od 4,11 eura od 01.12.2005. godine

- na iznos od 3,20 eura od 01.01.2006. godine

- na iznos od 2,80 eura od 01.02.2006. godine

- na iznos od 1,55 eura od 01.03.2006. godine

- na iznos od 0,88 eura od 01.04.2006. godine

- na iznos od 0,50 eura od 01.05.2006. godine

- na iznos od 1,16 eura od 01.06.2006. godine

- na iznos od 0,83 eura od 01.07.2006. godine

- na iznos od 0,71 eura od 01.09.2006. godine

- na iznos od 0,85 eura od 01.10.2006. godine

- na iznos od 0,36 eura od 01.11.2006. godine

- na iznos od 0,30 eura od 01.12.2006. godine

- na iznos od 0,52 eura od 01.04.2008. godine

- na iznos od 8,28 eura od 01.11.2008. godine

- na iznos od 0,23 eura od 01.12.2008. godine

- na iznos od 8,82 eura od 01.01.2009. godine

- na iznos od 10,13 eura od 01.02.2009. godine

- na iznos od 10,71 eura od 01.03.2009. godine

- na iznos od 8,90 eura od 01.04.2009. godine

- na iznos od 9,18 eura od 01.05.2009. godine

- na iznos od 6,83 eura od 01.06.2009. godine

- na iznos od 4,81 eura od 01.07.2009. godine

- na iznos od 5,27 eura od 01.08.2009. godine

- na iznos od 6,42 eura od 01.09.2009. godine

- na iznos od 6,29 eura od 01.10.2009. godine

- na iznos od 5,19 eura od 01.11.2009. godine

- na iznos od 7,26 eura od 01.12.2009. godine

- na iznos od 8,77 eura od 01.01.2010. godine

- na iznos od 11,20 eura od 01.02.2010. godine

- na iznos od 10,56 eura od 01.03.2010. godine

- na iznos od 13,70 eura od 01.04.2010. godine

- na iznos od 13,01 eura od 01.05.2010. godine

- na iznos od 14,45 eura od 01.06.2010. godine

- na iznos od 23,94 eura od 01.07.2010. godine

- na iznos od 21,91 eura od 01.08.2010. godine

- na iznos od 27,38 eura od 01.09.2010. godine

- na iznos od 25,62 eura od 01.10.2010. godine

- na iznos od 21,90 eura od 01.11.2010. godine

- na iznos od 28,50 eura od 01.12.2010. godine

- na iznos od 37,29 eura od 01.01.2011. godine

- na iznos od 31,24 eura od 01.02.2011. godine

- na iznos od 33,43 eura od 01.03.2011. godine

- na iznos od 30,48 eura od 01.04.2011. godine

- na iznos od 30,91 eura od 01.05.2011. godine

- na iznos od 42,06 eura od 01.06.2011. godine

- na iznos od 42,83 eura od 01.07.2011. godine

- na iznos od 52,83 eura od 01.08.2011. godine

- na iznos od 47,30 eura od 01.09.2011. godine

- na iznos od 42,03 eura od 01.10.2011. godine

- na iznos od 41,38 eura od 01.11.2011. godine

- na iznos od 40,91 eura od 01.12.2011. godine

- na iznos od 43,22 eura od 01.01.2012. godine

- na iznos od 45,66 eura od 01.02.2012. godine

- na iznos od 45,84 eura od 01.03.2012. godine

- na iznos od 44,21 eura od 01.04.2012. godine

- na iznos od 45,01 eura od 01.05.2012. godine

- na iznos od 45,78 eura od 01.06.2012. godine

- na iznos od 44,57 eura od 01.07.2012. godine

- na iznos od 44,97 eura od 01.08.2012. godine

- na iznos od 44,29 eura od 01.09.2012. godine

- na iznos od 42,56 eura od 01.10.2012. godine

- na iznos od 44,39 eura od 01.11.2012. godine

- na iznos od 45,40 eura od 01.12.2012. godine

- na iznos od 45,05 eura od 01.01.2013. godine

- na iznos od 41,13 eura od 01.02.2013. godine

- na iznos od 44,47 eura od 01.03.2013. godine

- na iznos od 44,63 eura od 01.04.2013. godine

- na iznos od 43,22 eura od 01.05.2013. godine

- na iznos od 39,49 eura od 01.06.2013. godine

- na iznos od 39,39 eura od 01.07.2013. godine

- na iznos od 40,18 eura od 01.08.2013. godine

- na iznos od 41,70 eura od 01.09.2013. godine

- na iznos od 44,01 eura od 01.10.2013. godine

- na iznos od 42,82 eura od 01.11.2013. godine

- na iznos od 43,51 eura od 01.12.2013. godine

- na iznos od 44,29 eura od 01.01.2014. godine

- na iznos od 39,96 eura od 01.02.2014. godine

- na iznos od 40,87 eura od 01.03.2014. godine

- na iznos od 40,60 eura od 01.04.2014. godine

- na iznos od 39,52 eura od 01.05.2014. godine

- na iznos od 39,08 eura od 01.06.2014. godine

- na iznos od 39,20 eura od 01.07.2014. godine

- na iznos od 40,59 eura od 01.08.2014. godine

- na iznos od 41,61 eura od 01.09.2014. godine

- na iznos od 41,38 eura od 01.10.2014. godine

- na iznos od 42,35 eura od 01.11.2014. godine

- na iznos od 43,03 eura od 01.12.2014. godine

- na iznos od 42,67 eura od 01.01.2015. godine

- na iznos od 66,92 eura od 01.02.2015. godine

- na iznos od 63,18 eura od 01.03.2015. godine

- na iznos od 65,54 eura od 01.04.2015. godine

- na iznos od 63,72 eura od 01.05.2015. godine

- na iznos od 66,15 eura od 01.06.2015. godine

- na iznos od 65,41 eura od 01.07.2015. godine

- na iznos od 61,28 eura od 01.08.2015. godine

- na iznos od 57,72 eura od 01.09.2015. godine

- na iznos od 57,78 eura od 01.10.2015. godine pa do isplate,

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

II Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove postupka u iznosu od 1.957,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 792,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi je s tuženikom 17. kolovoza 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010679154, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice, A. Nemčića 1 dana 22. kolovoza 2005. godine pod brojem OU-385/2005, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 28.700,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Gore navedenim Ugovorom o kreditu ugovoren je rok otplate kredita od 228 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 190,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćali su se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, no radi podizanja tečaja CHF naspram HRK, protekom vremena anuiteti su se povećavali. Tužitelj smatra kako je način promjene tečaja CHF ništetan, obzirom da se isti mijenjao bez tužitelju jasnih parametara. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. uženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Predmetni kredit je dana 17. prosinca 2015. godine aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR pri čemu je tuženik utvrdio preplatu iznosa po istome kreditu od 386,12 EUR zaključno s danom 30. rujna 2015. godine te tužitelj, obzirom tuženik unatoč provedenoj konverziji tužitelju nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, potražuje razliku daljnjih preplaćenih iznosa od ukupno uplaćenih naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do datuma 30. rujna 2015. godine po prvotnome otplatnome planu. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana sklapanja ugovora pa do dana 30. rujna 2015. godine u obvezi isplatiti novčani iznos od 14.461,06 kn / 1.919,31 EUR. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Posl. br: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, Posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakon o obveznim odnosima. Obzirom je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. u svezi s čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Također, čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. “Slično navodi i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07 i 79/09) „Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.” (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača NN-41/14 i 110/15). Posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jest de facto anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnoga plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Ukoliko bi tuženik osporavao tužiteljev izračun potraživanja izvršen na temelju službene dokumentacije tuženika, tužitelj opreza radi predlaže i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju. Slijedom supra navedenog, tužitelj predlaže sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.919,31 EUR, sa zakonskom zateznom kamartom na svaki pojedini mjesečni iznos preplate, tekućom od 1. siječnja 2011. do ispalte.

1.1. Nakon što je u postupku provedeno knjigovodstveno - financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 20. prosinca 2024. (list 680-683) preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, na način da zbog preplate kredita uslijed primjene ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli potražuje isplatu iznosa od ukupno 2.965,93 EUR, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da je tužitelj namiren i restituiran prilikom konverzije. Tužitelj je sklapajući ovdje predmetni Ugovor bio jednako informiran o svim uvjetima kreditiranja kao da uzima kredit i danas, te je predmetni ugovor sukladno ZID ZPK konvertirao, prihvatio Izvod otvorenih stavaka i otplatni plan, te je namiren preplatom kako je utvrđeno Dodatkom ugovoru. Tužitelj je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a koji je potvrđen od strane javnog bilježnika (dalje: Dodatak ugovoru) radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/2015) (dalje ZIDZPK). Vrhovni sud Republike Hrvatske je u oglednom postupku vođenom pod brojem Gos-1/2019-36 Rješenjem od 04.03.2020 godine odgovorio na postavljeno pitanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe se kako je navedenom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 zauzeto pravno shvaćanje o podnesenom pitanju. Prema tome Sporazum o konverziji odnosno konkretno odredbe Dodatka ugovoru o kreditu valjan je i ima pravne učinke među strankama ovog postupka. Iz obrazloženja naprijed navedene odluke i to u uvodnom dijelu obrazloženja, jasno je ponovljen cilj donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je bio jednokratna mjera u vidu konverzije, a u cilju uspostavljanja ravnoteže i otklanjanja bilo kakove nepoštene prakse. Navedenim je zakonom jasno određen način provedbe konverzije i propisan je izračun konverzije u članku 19 b, a način izračuna u članku 19 c, te je određena i obveza objave kalkulatora sukladno članku 19 c. S izračunom konverzije kreditna je institucija bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavki svakog pojedinačnog klijenata na dan 30.09.2015. Nastavno se ističe da je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske u svojem Rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4.4.2017 godine te je u svojoj odluci istaka kako navedeni zakon ima legitimni cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprečavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprečavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedene mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je poseban zakon (lex specialis) u odnosu na Zakon o obveznim odnosima. Radi se o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Slijedom navedenog dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđivanje ništetnosti Dodatka ugovoru o kreditu koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženi kao kreditor zaključili u potpunosti neosnovan. Napominje se kako korisnici kredita u CHF, koji su svoje obveze konvertirali sukladno ZPK u obveze s naslova ugovora o kreditu u EUR, nemaju pravni interes za vođenje postupka usmjerenog na povrat učinjenih plaćanja s naslova eventualno ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, a što proizlazi argumentum a contrario iz iznesenog stajališta VSRH, a što je detaljno objašnjeno i u obrazloženju Rješenja VSRH broj Gos-1/2019. Zakonodavac je intervenirao u slobodu ugovaranja i uređenja ugovornih odnosa uvođenjem zaštitnih mehanizama kako bi se spriječile posljedice stvarne nejednakosti i kako bi se osiguralo načelo jednakosti i ravnopravnosti sudionika ugovornog odnosa kao i načelo pravednosti. Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 05.04.1993.g. jasno propisuje iznimke od primjene Općih pretpostavki za ništetnost (nepoštenost) i to na način da se ne može raditi o nepoštenim ugovornim odredbama ako je njihov sadržaj preuzet iz pozitivnih propisa, a što se konkretno dogodilo prilikom sklapanja Dodatka ugovoru, odnosno prihvatom konverzije od strane tužitelja. Donošenjem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju došlo je do uspostavljanja ravnoteže interesa između ugovornih strana te je zakonskom intervencijom zakonodavac potpuno otklonio potrebu da se osobama koje su bile ovlaštene tužiti tuženika s osnove odredaba članka 138.a. ZZP-a pruži sudska zaštita i u pogledu njihove restitucije. Položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednačuje sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF se izjednačava s položajem potrošača u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Temeljeno načelo primjene i provedbe Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je bilo da se izjednače korisnici kredita u CHF sa korisnicima kredita u EUR, što je u potpunosti i postignuto i u ovoj konkretnoj pravnoj stvari kada je među strankama sklopljen sklopio Dodatak ugovoru o kreditu koji je potvrđen od strane javnog bilježnika radi provedbe postupka konverzije. Intervencija zakonodavca odnosila se i na valutu i na visinu kamatne stope i to za period od samog zaključenja ugovora, a ista je regulirana odredbama članka 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu ZIDZPK). Tužitelj nije bio u obvezi sklopiti Dodatak ugovora o kreditu, već je to bio njegov izbor, hoće li ili ne prihvatiti ponudu za sklapanje Dodatka ugovora koja se odnosila na konverziju njegova ugovora u valutu EUR i visini kamata koju je tuženik primjenjivao u ugovorima koji su bili zaključeni u valuti EUR. Postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica) učinjene do 30.09.2015. godine odnosno do sklapanja Dodatka ugovoru. Ugovor o kreditu u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati. Gore spomenutim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju određen je i način vraćanja odnosno izračuna konverzije i to člankom 19.c. Kamate i glavnica koje su plaćene preračunate su u kamate i glavnicu plaćenu u EUR po tečaju koji je vjerovnik primjenjivao na dan uplate na kredite iste vrste i uplate u EUR. Ukupno uplaćene svote koje su veće od ukupne svote anuiteta u EUR čine pretplatu i ta se pretplata prema članku 19.c st.5 Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koristi za namirenje budućih obroka (anuiteta) sve dok se pretplata u potpunosti ne iskoristi. Tako je došlo do potpune restitucije potrošača. Slijedom gore navedenog primijenjena metodologija koju je tuženik koristio pri konverziji kredita koja je određena člancima 19.b i 19.c Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dovodi do zaključka da kada je tužitelj prihvatio izračun konverzije i sklopio Dodatak ugovoru o kreditu više se ne može pozivati na eventualnu ništetnost odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i Odluke o promjeni visine kamatnih stopa na koju se poziva u ovoj tužbi. Tužitelj je prihvatio promjenu kamatnih stopa za valutu EUR koje su se već dogodile (nema neodređenosti niti neodredivosti) te tako nema niti neizvjesnosti za period koji je već prošao i time je otklonjen prigovor o neodredivosti kamatne stope i samim time ništetnosti iste. Prema jasnoj i kogentnoj odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju banke su bile obvezne uz izračun konverzije kredita potrošačima dostaviti i prijedlog novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Nema razlike između "novog" ili "izmijenjenog" ugovora o kreditu, jer bez obzira kako je nazvan (novi, izmijenjeni, dodatak..) ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF u cijelosti se mijenja u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR. Prihvatom ponude banke od strane potrošača prestaje postojati ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao da ga nikada nije niti bilo, a nastaje novi ugovor s valutnom klauzulom u EUR kao da je od samog početka bio takav (s valutnom klauzulom u EUR). Obzirom da su stranke sporazumno Dodatkom ugovoru o kreditu razriješile svoj odnos i to na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije (koji na transparentan način prikazuje metodologiju obračuna), to je sukladno Glavi VII. Zakona o obveznim odnosima došlo do prestanka obveze po osnovnom ugovoru i to sukladno članku 160. ZOO-a jer je obveza prestala suglasnošću volja sudionika u obveznom odnosu. Za istači je da je u konkretnom slučaju došlo do prihvata ponude tužitelja (prihvaćen izračun konverzije ) i to ponude kojom je tužitelj bio u potpunosti i na transparentan način informiran o izračunu svih elemenata konverzije, te je imao omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva, odnosno svih relevantnih elemenata kako bi bio u potpunosti informiran čime je doveden u potpuno ravnopravni položaj sa tuženikom i imao je dodatni rok u kojem je mogao odlučiti prihvaća li navedenu zakonom određenu ponudu, čime je jasno da je Potrošač ovdje tužitelj prihvatom ponude i izračuna u potpunosti namiren. Budući da se pravomoćne presude na kojima tužitelj temelji svoje zahtjeve VTSRH, Pž-7129/13 od 13.6.2014 i Pž-6632/17 od 14.6.2018 odnose isključivo na ugovore o kreditu u CHF proizlazi da te presude nemaju nikakove učinke na nove (konvertirane) ugovore u kojima vrijednost obveze u kunama nije vezana uz CHF već uz EUR. Prema tome, za zaključiti je da Ugovor o kreditu koji je bio zaključen u CHF nije više na snazi te je isti prestao postojati, a obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, čime je cjelokupna tužba potpuno pogrešno koncipirana i neutemeljena. Također je navedenim zakonom došlo do konverzije kredita radi promjene valutne klauzule i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačuje s položajem potrošača koji je koristio kredit u EUR-u tako da je tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje ništetnosti i isplatu vezanu uz valutnu klauzulu neosnovan. Slijedom odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tuženik je reobračunavao kredite od samog početka njihova trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao i uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Na navedeni je obračun tužitelj izričito pristao i prihvatio ga kao istinit i točan (imao je jasnu zakonsku mogućnost ne prihvatiti takav obračun!). Kako je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakovo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF to je očito kako s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj više nema i ne može imati bilo kakovih potraživanja odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. U samom Dodatku ugovora utvrđen je i iznos pretplate koji iznos se sukladno članku 19.c. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune i točno obračunava. Pretplata se potrošaču uračunava i koristi za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji dospijevaju nakon sklapanja Dodatka ugovoru, i to na način kako je to određeno Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Tužitelj je navedenim iznosom preplate u potpunosti namiren. Iz Dodatka ugovora nedvojbeno proizlazi da je tužitelju utvrđen predmetni ukupni iznos pretplate kako s osnove preračunatog tečaja, a tako i sa osnove iznosa preplaćenih kamata, čime je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan. Sve ovo jer je konverzijom obuhvaćena ukupna masa sredstava, odnosno sve uplate po svim osnovama koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamata i uplate po osnovi promijene valute CHF. Kako je nesporno da je tužitelj kroz konverziju kredita u cijelosti namiren, usvajanjem postavljanog tužbenog zahtjeva potrošač, odnosno u konkretnom slučaju tužitelj, dobio bi dvostruku zaštitu i sudsku i zakonodavnu te bi ponovno došlo do narušavanja ravnoteže u kojem slučaju bi sada tuženi bio u nepovoljnijem položaju, odnosno došlo bi do dvostruke naplate i temeljem konverzije koji je tužitelj u cijelosti priznao i prihvatio obračun koji je prethodio sklapanju Dodatka ugovora, i temeljem ove tužbe, kada bi došlo do dvostruke naplate. Naime, kako su sve uplate tužitelja obuhvaćene obračunom konverzije i to po svim osnovama to je tužiteljev zahtjev u potpunosti neosnovan, a što jasno proizlazi iz samog teksta i odredaba Dodatka ugovora o kreditu. Konverzija kredita u CHF u odgovarajuće kredite u EUR pojavila se kao jedna od mjera kojim je domaći zakonodavac nastojao ublažiti posljedice kreditnog rizika. Takva konverzija dovela je do toga da korisnici kredita u CHF dolaze u položaj u kojem bi takav korisnik kredita bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren odgovarajući kredit u EUR. Odredbe zakona strogo i podrobno uređuju način na koji se provodi konverzija. Dakle, konverzija je u cijelosti u rukama korisnika kredita, potrošača, jer postoji zakonska obveza banke da pristane na konverziju, ako potrošač to želi, a istodobno potrošač može izabrati konverziju, ali to nije bio obvezan i mogao je odlučiti zadržati kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u CHF. Iz svega gore navedenog jasno je vidljivo da konverzija ne utječe samo na promjenu valute kredita iz CHF u EUR nego uređuje i pravila prema kojima se uplate obroka s naslova kredita u CHF (uplate glavnica i kamata) konvertiraju u uplate obroka s naslova kredita u EUR. Ako su takove uplate veće od svote obroka s naslova kredita u EUR na dan stupanja na snagu pravila o konverziji (pretplata) one se iskorištavaju za otplatu budućih obroka kredita u EUR ili se vraćaju potrošaču kao korisniku kredita. Stoga je očito da svota svih uplata s naslova kredita u CHF služi namirenju kredita u EUR koji zamjenjuje prvotni kredit u CHF, a sukladno prihvaćenom obračunu (izračunu na koji je tužitelj pristao). Višak pretplate koji nije moguće iskoristiti u tu svrhu vraća se potrošaču. Radi se o prisilnim zakonskim odredbama od kojih nije moguće odstupiti, osim ako zakonom nije određeno drugačije. U slučaju konverzije kredita u CHF u odgovarajući kredit u EUR ugovorne strane sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu stvaraju pravnu osnovu za zadržavanje plaćanja učinjenih s naslova plaćanja po osnovnom ugovoru odnosno po ugovoru prije konverzije koji je bio u CHF. U tom pogledu valja naglasiti da konverzija ne obuhvaća samo promjenu valute nego obuhvaća i sve uplaćene uplate obroka s naslova ugovora o kreditu s naslova glavnice i kamata. Nakon konverzije takvim se uplatama koristi radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom (koji zamjenjuje prethodni otplatni plan u CHF). Radi se o plaćanju kredita u EUR kao novog kreditnog odnosa, a koji je utemeljen i određen valjanom pravnom osnovom koja je određena kogentnom zakonskom normom. Tako je svako učinjeno plaćanje utemeljeno na valjanoj pravnoj osnovi i nema mjesta traženjima tužitelja isplate vraćanja, jer su strane vlastitim izborom uklonile ključnu pretpostavku za ostvarenje ovih tužiteljevih zahtjeva - a to bi bio izostanak pravne osnove, koja postoji upravo u Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatku ugovora. Dodatak ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Kako je jasno da postoji pravna osnovanost za sve učinjene uplate (jer su iste u cijelosti obračunate) to nema uvjeta za ostvarivanje isplate temeljem odredaba o stjecanju bez osnove, jer nedostaje pretpostavka za isto koju je potrebno dokazati u svakom konkretnom slučaju, a to je izostanak pravne osnove. Drugačije stajalište u kojem bi potrošač ujedno imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih svota koje su obuhvaćene konverzijom s jedne strane omogućilo bi potrošaču neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu druge ugovorne strane, dok bi s druge strane banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu. Štoviše zakonodavac navodi da je konverzijom uspostavljen ravnopravan odnos između potrošača i banke koji sprečava smanjenje ekonomske supstancije ili njezina neravnopravnog povećanja na teret druge ugovorne strane. Samim time što su sva izvršena plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF obuhvaćena konverzijom, kojom dobivaju novu namjenu (upotreba za otplatu kredita u EUR) promašeno je govoriti o ništetnosti ugovorne odredbe o kamatnoj stopi. Isto tako je u potpunosti neosnovano govoriti o ništetnosti bilo koje ugovorne odredbe na koju u tužbi upire tužitelj. Dovoljno je za zaključiti kako su strane naknadnim sporazumom o konverziji, a u skladu sa strogim zakonskim odredbama, stvorile pravnu osnovu za korištenje prethodno učinjenih pretplata s naslova kredita u CHF. Osim što onemogućuje ostvarivanje restitucijskog zahtjeva, konverzijom se i trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke neovisno o tome kakav je taj odnos bio s naslova prvotnog ugovora o kreditu u CHF. To se upravo postiže određivanjem strogih pravila konverzije koja uspostavljaju ravnopravni odnos između dvije strane. Suprotno stajalište i usvajanje tužbe i tužbenog zahtjeva kojim bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje restitucijskog zahtjeva ili drugog sličnog zahtjeva, unatoč ugovorenoj konverziji, u skladu sa strogim zakonskim pravilima upravo bi narušilo takovu svrhu konverzije i uspostavljenu ravnotežu između ugovornih strana. Tužitelj se neosnovano poziva na presude VTSRHnbr. Pž-7129/13 od 13.6.2014 i br. Pž-6632/17 od 14.6.2018. godine, ne samo iz razloga koji su u ovom odgovoru već navedeni (odnose se na ugovore za CHF, a nakon konverzije tog ugovora više nema već je na snazi ugovor u EUR i restitucija je obavljena u potpunosti), već i zbog toga što zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenog među strankama, to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogledu. Presudom Gž-1654/2017-3 Županijskog suda u Varaždinu navodi se da obzirom je između stranaka predmet ugovora o kreditu Dodatkom ugovoren na drugačiji način no što je ugovoren osnovnim ugovorom i to s učincima od dana sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj nema pravo potraživati isplatu temeljem osnovnog ugovora, a iz tog razloga niti presude iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu predstavljati pravni temelj za utuženo potraživanje. Istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP. U skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P-1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...". Iz navoda tužbe proizlazi zaključak da bi sporni Ugovor o kreditu bio i dalje na snazi, iako tome nije tako, jer je isti u cijelosti prestao i prvo ga je zamijenio ugovor u EUR. Slijedom navedenog, tužba je u cijelosti neutemeljena i činjenični navodi tužbe i tužbenog zahtjeva temelje se na pogrešnim i nepostojećim navodima. Teza tužitelja navedena da bi bila nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražena u CHF je u potpunosti neutemeljena, suprotna zakonima Republike Hrvatske, pravnoj tečevini na kojoj se temelji zakonska i podzakonska regulativa, životnoj i realnoj situaciji u Republici Hrvatskoj, kao i svoj postojećoj sudskoj praksi. Valutna je klauzula u konkretnom ugovoru u skladu sa važećom zakonskom regulativom i drugim propisima kako u trenutku sklapanja Ugovora tako i s njihovim izmjenama i dopunama tijekom trajanja ugovornog odnosa, a što dovodi do zaključka da Ugovor o kreditu zaključen između stranaka nije ništetan pravni posao samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF niti je ta odredba ništetna. Osim toga ugovaranje valutne klauzule dopušteno je odredbama Zakona o obveznim odnosima, dok je člankom 21. ZOO-a propisano načelo monetarnog nominalizma u kojem kada obveza ima za činidbu iznos novca dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obveza glasi, osim kada zakon obvezuje nešto drugo. Ovo načelo monetarnog nominalizma bilo je propisano i ranije važećim Zakonom o obveznim odnosima (NN-53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01) koji se primjenjivao od 01.01.1980. do 31.12.2005. godine i to baš u odredbi članka 394. kojom je bilo propisano da kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi izuzev kada zakon naređuje nešto drugo, pa s obzirom na samo isključivo terminološku razliku u odredbi članka 394. ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima i odredbu članka 21. sada važećeg Zakona o obveznim odnosima jasno je da načelo monetarnog nominalizma ima dugu tradiciju u hrvatskom pravnom sustavu. Navedeno načelo isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti, pa stoga kada obveza glasi na određenu svotu novca vjerovniku pripada pravo na dobitak isplate nominalne svote novca, odnosno onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, a ne i na naknadu štete zbog pada vrijednosti novca (tako i VSRH u odluci Rev-42/96 od 22.4.1999.). Slijedom navedenog, potpuno je jasno da su vjerovnici osiguravali svoje tražbine valutnom klauzulom, a sve kako zbog načela monetarnog nominalizma ne bi trpjeli zbog pada vrijednosti novca, a osobito kada se radilo o dugoročnim kreditima. Valutna klauzula je u bankarstvu na ovim prostorima prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena još od 80-tih godina prošlog stoljeća, naime ranije je odredbom članka 40. Zakona o narodnoj banci Jugoslavije (NN 93/91) ispuštena odredba ranije važećeg Zakona o novčanom sistemu koja je propisivala ništavim ugovorne odredbe što sadržavaju valutnu klauzulu, a ujedno je i zakonom o privremenim mjerama o Izmjenama i dopunama zakona o devizom poslovanju (službeni list SFRJ 85/89) a koji se primjenjivao od 01.01.1990. godine izostavljeni dio koji je zabranjivao ugovaranje valutnih klauzula, odnosno valutna je klauzula bila dopuštena. Ovaj postojeći pravni okvir kao i životna realnost dovela je do toga da je zakonodavac Zakonom o Izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima iz 1994. godine (NN 3/94) izrijekom propisao mogućnost ugovaranja valutne klauzule. U konkretnom slučaju tužitelj je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu mogao birati u koji će ugovorni odnos ući, koji će kredit i koje vrste odabrati za financiranje svojih potreba sukladno vlastitim mogućnostima i potrebama, nakon čega samostalno i slobodno bira i donosi odluku o stupanju u ugovorni odnos kojom prilikom mu je u potpunosti poznato kakvu vrstu kreditnog odnosa ugovora, koja je valuta, koje je vrijeme isplate i otplate, čime je evidentno tužitelju bilo u cijelosti jasno što znači ugovaranje valutne klauzule kao jednog od osnovnih dijelova i sastojaka ugovora o kreditu. Međutim, ne samo da je valutna klauzula izrijekom dopuštena odredbama Zakona o obveznim odnosima i drugih mjerodavnih propisa, već je nuđenje kredita uz valutnu klauzulu banci bio dodatno nametnuto politikom monetarne vlasti koja je valutnu strukturu kredita dovela u vezu s valutnom strukturom depozita koje je banka istodobno primala na štednju. Naime, banka je za svaki kredit koji je odobravala, morala osigurati pokriće u valuti, kroz svo vrijeme otplate kredita. I upravo je radi toga iznimno važan podatak HNB-a da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu više od 80% štednje građana bilo u stranoj valuti dok je udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka iznosio 71%. A sve dok je udio štednje u valutu bio toliko visok, laički rečeno, nije bilo moguće da dominiraju krediti u domaćoj valuti. Prema tome, ne samo da je valutna klauzula dopuštena i određena zakonom, ista je i životna i realna u gospodarstvu i štednji građana i potrošača, njezino ugovaranje bilo je poticano i od strane monetarne vlasti. S obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli zakonom dopuštena, a bila je i u vrijeme sklapanja Ugovora zakonom dopuštena, te s obzirom na opisane stvarne okolnosti koje su nametale njezinu primjenu u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i s obzirom na dugu tradiciju primjene valutne klauzule na ovim prostorima, ona je i danas općepoznata i jasna te se nitko ne može pozivati na to da bi se radilo o nejasnoj, nepoštenoj ili općenito neuobičajenoj ili nemoralnoj odredbi, a sve suprotne tvrdnje su u potpunosti neosnovane. Dapače radi se o čestoj i uobičajenoj odredbi. Osim toga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je poštena, jer je jasna i ne postoji potreba da se tumači bilo kako drugačije od onoga kako je jasno i nedvojbeno napisana, odnosno kako ista u ugovoru glasi. Odredbom članka 319. st. 1. ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Kako je ugovorom jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana onda ne postoji potreba za njegovim tumačenjem. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, kao i u konkretnom slučaju temeljem članka 2. ZOO-a, pa sud nije ovlašten tumačenjem "pronalaziti" neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Kako je ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u kunama izračunava na temelju tečaja te valute u odnosu na CHF jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, onda ona ne podliježe tumačenju već se primjenjuje onako kako glasi (tako i Presuda VSRH, Revt-89/09 od 10.10.2013, Presuda i rješenje VSRH, Rev-x 179/09 od 24.10.2012, Presuda VSRH, Rev-2695/11) Odredbom članka 84. ZZP iz 2003. i člankom 99. ZZP iz 2007. određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Konkretno primjenom ove zakonske odredbe nedopušteno je ocjenjivati nepoštenost ugovornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu, a što tužitelj neosnovano i nedopušteno čini. Za naglasiti je da su stranke u Ugovoru o kreditu jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju, te su to jasno i potvrdile u tekstu samog Ugovora o kreditu gdje je jasno navedeno da su ugovorne strane upoznate sa Općim uvjetima poslovanja tuženika i da pristaju na njihovu primjenu, te su suglasne da su na sve što nije regulirano Ugovorom o kreditu primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune. Također stranke potpisom potvrđuju i izjavljuju da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Korisnik kredita je također izjavio da je upoznat sukladno važećim propisima sa uvjetima kredita i kamatnom stopom te da mu je Banka uručila otplatnu tablicu. Sve navedeno stranke su potvrdile vlastoručnim potpisom, ali je dodatno osnaženje i objašnjenje svih odredbi Ugovora o kreditu potrošač dobio i na način da je Ugovor o kreditu solemniziran odnosno sklopljen u obliku javnobilježničkog akta kojom prilikom je dodatno i javni bilježnik objasnio sudionicima u kreditu smisao navedenog ugovora i tog pravnog posla, zatim sadržaj ugovora i posljedice istog, te je takva isprava istinita i sadrži presumpciju istinitosti. Jednako tako i dodatak ugovoru je solemniziran. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje strane kao i presuda i predstavlja istinu i nesporno među strankama. Slijedom navedenog potpuno je netočan, neživotan i neutemeljen navod tužitelja da bi Ugovor o kreditu bio nepošten ili da bi bilo koja klauzula bila nevaljana ili ništetna. Tužitelj u tužbi navodi kako je u Ugovoru o kreditu prisutna nepoštena ugovorna odredba budući je tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovor o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njezinoj zakonom određenoj svrsi. Navodi tužitelja su u cijelosti proizvoljni i kontradiktorni jasnim odredbama Ugovora o kreditu kojim odredbama je tužitelj, upravo suprotno sadašnjim navodima iz tužbe, izjavio i to potpisao da je bio informiran o svim parametrima za donošenje odluke pa tako pa tako i onim koji bi ukazivali na eventualni rizik od rasta tečaja CHF u odnosu na kunu. Nastavno na izjave i potpis tužitelja, prilikom sklapanja konkretnog ugovora javni je bilježnik strankama dodatno objasnio sadržaj ugovora i posljedice istog, a sve obzirom da se radi o solemniziranoj ispravi u kojoj je navedeno da su stranke o ovom ugovornom odnosu u detalje obaviještene i da im je isti rastumačen , da ga razumiju i da prihvaćaju pravne posljedice pravnog posla i sve što iz njega proizlazi i da upravo to odgovara njihovoj pravnoj volji. Obzirom da je sam tužitelj sklopio ugovor o kreditu i potvrdio njegovu istinitost pred javnim bilježnikom, to su navodi iz tužbe koji su u suprotnosti sa činjenicama koje proizlaze iz sklopljenog ugovornog odnosa u najmanju ruku netočni. Slijedom gore iznesenog navodi tužbe koji govore suprotno od ugovornih utvrđenja su u cijelosti netočni i suprotni dostavljenim dokazima i to materijalnim dokazima. Iz dokaza dostavljenih uz tužbu proizlazi da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita. No ne samo da je tužitelj prije zaključenja Ugovora o kreditu od strane tuženika bio informiran u potpunosti o mogućim promjenama tečaja CHF kroz razdoblje korištenja kredita, nego je ove vrste informacije javnosti upućivala i Hrvatska Narodna Banka. Tako je opće poznato da je Hrvatska Narodna Banka štitila tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu Eur kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način nije štitila i tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Osim navedene opće-poznate činjenice Hrvatska Narodna Banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, a što potvrđuje i priopćenje HNB-a od 25.08.2006 pod naslovom "Pojašnjenje - analize rizika koji nose krediti uz valutnu klauzulu i s promjenjivom kamatom stopom - primjer kredita vezanog uz švicarski franak" objavljeno u Biltenu o bankama br. 12. I guverner Hrvatske Narodne Banke je više puta u javnim istupima upozorio na postojanje rizika kod valutne klauzule u valuti CHF kao valuti utočišta. Prema tome i prije no što je sklopljen predmetni Ugovor, HNB je upoznala javnost na moguće rizike tako što je napravila i objavila analizu hipotetske naravi na primjeru kredita vezanog uz švicarski franak u kojoj analizi je ukazano i na brojčane pokazatelje visine anuiteta praćenjem povijesnog kretanja tečaja i utvrđene su mogućnosti povećanja rata kredita, tako je i iz toga vidljivo da je tužitelj imao saznanja o postojanju eventualne mogućnosti jačanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu. Slijedom navedenog neosnovana je tvrdnja tužitelja da nije znao i nije bio informiran o mogućnosti promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu, jer je isti bio informiran kako u javnim glasilima, od strane HNB, te od strane zaposlenika tuženika, no donio je odluku unatoč navedenim objavama i drugim ponuđenim opcijama, da sklopi upravo konkretni Ugovora o kreditu. Pogrešno se tumače odredbe članka 4. stavka 2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ od 5.4.1993. godine koja glasi: Procjena o tome jesu li neke odredbe nedopuštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U odluci Suda EU od 30.4.2014. godine u predmetu broj: C- 26/13 navedeno je da članak 4. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EZZ treba tumačiti da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku, zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošača bude gramatički točna i razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu, na koji se poziva dotična odredba, kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze. Međutim, ova odluka suda nije u neskladu sa općim pravilima obveznog prava o tumačenju ugovora, a kako smo već ranije i naveli, kojima je određeno i to prema odredbi članka 319. ZOO-a da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Ne može se dokazivati da je volja ugovornih strana različita od onoga što je u pisanoj ispravi jasno napisano. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose - članak 2. ZOO-a. U odnosu na gore navedenu odluku Suda EU C- 26/13 važno je istaći da je navedena odluka donesena u povodu zahtjeva mađarskog suda za prethodnu odluku o tumačenju članka 4. st.2 Direktive Vijeća 93/13/EZZ i da je u odgovoru na drugo pitanje iz zahtjeva mađarskog suda jasno odgovoreno da se traži da "ugovor jasno izloži" uvjete, a ne da se to izloži od strane banke prije sklapanja ugovora. Osim toga odluka suda EU C-26/13 nije primjenjiva u konkretnom slučaju, jer se ona odnosi na situaciju u kojoj se kod odobravanja isplate kredita prema ugovoru primjenjivao kupovni tečaj samog kreditora (mađarskih banaka), a kod otplate njihov prodajni tečaj pa je stoga bilo potrebno - "izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim ugovornim odredbama koje se tiču isplate kredita" - tamo se naime radilo o različitim tečajevima prilikom isplate i prilikom povrata kredita, dok u konkretnom slučaju ne postoji takova razlika između tečaja koji se primjenjuje kod korištenja i tečaja primjenjivog kod otplate kredita. Konkretno kako u Ugovoru o kreditu nisu bila ugovorena dva različita tečaja i dva različita mehanizma nije moguće niti sada niti ranije tumačiti nepostojeći odnos "između mehanizama". U slučaju hrvatskih banaka nisu se ugovarala dva različita tečaja. Sud EU niti jednom odlukom nije doveo u pitanje valjanost ugovora kojim se vrijednost obveze u domaćoj valuti veže uz tečaj te valute prema određenoj stranoj valuti (valutna klauzula). Nema osnove na pozivanje niti na presudu sud EU broj C-118/17 od 14.03.2019.g. koja se bavila pitanjima koja nisu predmetom ovog postupka već situacijom u Mađarskoj gdje je, a kao što smo već naveli došlo do ugovaranja kredita gdje se kredit isplaćivao po jednom tečaju npr. kupovnom dok se kod otplate primjenjivao prodajni tečaj. Osim toga temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena Presuda Europskog suda i učincima Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Slijedom gore navedenog, još jednom se naglašava da je upravo u sprečavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis i to Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis. Uspostava nove pravne osnove u konkretnom slučaju nije nastala neposredno na temelju zakona već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – Dodatka ugovoru i nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Imajući u vidu gore navedeno,konkretno je u odnosu na odredbe Direktive i sudske prakse na koju se tužitelj poziva relevantno to da nema potrebe za dodatnom procjenom dopuštenosti ugovorni odredbi jer su odredbe Ugovora jasno i razumljivo sastavljene. Slijedom svega navedenog i konkretne situacije prilikom sklapanja Ugovora jasno je da je tužitelj bio više no informiran o svim elementima Ugovora o kreditu, njegovim posljedicama i svim značajkama istog. Tako su navodi tužitelja u cijelosti neutemeljeni, netočni i proizvoljni. Tužitelj je poslovno sposobna osoba kojoj su prije i u vrijeme sklapanja ugovora bile dostupne sve informacije o značenju valutne klauzule, a sam tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije zatražio nikakova razjašnjenja u vidu bilo koje ugovorne obveze ili odredbe, ništa mu nije bilo sporno i nije tražio dodatna razjašnjenja. Iz navedenog ponašanja i nespornih činjenica jedino se može zaključiti kako se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama, ocijenivši da mu isti sukladno njegovim potrebama i mogućnostima najviše odgovara. Navedeno ukazuje na činjenicu da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe i prava i obveze iz istog i to solemniziranog ugovora. Pored navedenog, kao sudionik obveznog odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svoje odluke i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali. Kada bi se tumačilo da tužitelj usprkos navedenom nije imao saznanja o uvjetima Ugovora o kreditu došli bi u situaciju da samo tuženik i to Banka preuzima cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje, a tako i za postupanje potpuno poslovno sposobnog su-kontrahenta. U tom slučaju uistinu bi mogli govoriti da je nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka i to kako tijekom pregovora, a tako i u vezi sa zaključivanjem ugovora, te također sa snošenjem pravnih posljedica za obje ugovorne strane. Time dvostrano obvezne ugovore "agresivno" pretvaramo u jednostrane odnose za koje odgovara samo jedna ugovorna strana. Banka ne može preuzeti odgovornost za potrošača, već mu može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti odgovara li njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužitelj u konkretnom slučaju nesporno i učinio. Banka je u ovakovim odnosima pružatelj usluga kao uostalom i drugi pružatelji usluga na slobodnom tržištu, a za istaći je da je tržište u ovim tipovima usluga slobodno i postoji niz pružatelja usluga i raznih "proizvoda" na tržištu za odabir potrošaču. Realno je i tržišno, te životno jedino moguće da postoje različite vrste usluga i proizvoda koje se nude prema različitim uvjetima na tržištu, a sve kako bi potrošač mogao odabrati onaj proizvod koji mu najviše odgovara, njegovim potrebama i realnim mogućnostima. Netočno i proizvoljno navodi tužitelj da bi banka sporni kreditni proizvod sa valutnom klauzulom prikazala kao povoljniji. To ne proizlazi niti iz jednog dokaza, te se radi o netočnoj te neistinitoj tvrdnji tužitelja. Tužitelj je sam ocijenio da bi to u trenutku sklapanja ugovora to bio za njega povoljniji proizvod te ga je stoga i zatražio i sklopio ovdje predmetni Ugovor o kreditu, ali tuženi to svakako na taj način nije nudio, jer je nudio više različitih vrsta proizvoda odnosno ugovora i kreditiranja, a tužitelj kao potrošač je izabrao i sam procijenio koji je za njega najpovoljniji. Pregovori se vode za svaki pojedinačni ugovor na način da se utvrđuje kako mogućnost dobivanja kredita, a tako i opseg i obim usluge koja se ugovara. Tako se prije zaključenja ugovora daju sva potrebna pojašnjenja i informacije, a što je i konkretno bilo učinjeno prilikom sklapanja ovog Ugovora o kreditu. Za istaći je da sami pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju. Prema sudskoj praksi VRSRH Pž-1881/00 od 14.11.2000. godine pregovori koji prethode sklapanju ugovora ne obvezuju i svaka ih strana može prekinuti kada hoće. Na temelju vođenih pregovora ne može se osnovano zahtijevati obvezivanje druge ugovorne strane na sklapanje ugovora. Samim time što postoje pojedine vrste kredita ili proizvoda ne znači da potrošači o njima ne mogu ili ne pregovaraju - jer upravo oni pregovaraju o duljini i načinu otplate, o visini kredita, o osiguranjima, o valuti i trajanju ugovornog odnosa, a što se pojašnjava i detaljno prolazi prilikom sklapanja ugovora pred javnim bilježnikom koji kao ovlaštena osoba razjašnjava ugovorne odredbe kako bi ih strane razumjele, a koji akt ima snagu javne isprave (kao i presuda među strankama). Tako i Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom Ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim klauzulama te jasno navodi: " Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom. Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka ugovora." Javnobilježnički akti su sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu javne isprave. Javna isprava je isprava koju je izdao nadležni sud ili javnopravno tijelo u granicama svoje nadležnosti i u propisanom obliku. Javne isprave dokazuju što se njima utvrđuje ili potvrđuje. Radi se o neoborivoj pretpostavci. Samim time postoji presumpcija istinitosti u odnosu na javne isprave, a tako i konkretno ovaj Ugovor o kreditu čiji sadržaj se smatra istinitim i nema potrebe niti osnove da se isti dokazuje, dapače o ovom se postupku ne može utvrđivati drugačije no što je javnom ispravom određeno. U postupku solemnizacije privatne isprave javni bilježnik provjerava je li pravni posao koji ta isprava sadržava sklopljen u propisanoj formi te objašnjava sudionicima smisao, posljedice i sve pravne učinke te isprave, odnosno pravnog posla sadržanog u toj ispravi. Nakon što javni bilježnik potvrdi (solemnizira) privatnu ispravu ta isprava proizvodi sve učinke koje proizvodi javnobilježnički akt. Solemnizirana privatna isprava, jednako kao i javnobilježnički akt, izjednačena je s presudama i drugim odlukama sudova i drugih tijela u Republici Hrvatskoj. Prema tome kao i drugu izreku presude ne može se utvrđivati u parničnom postupku da je ta izreka presude ništetna, već to može biti predmetom nekog drugog izvanrednog pravnog lijeka ili drugog postupka, ali izreka presude je zakon među strankama i nije predmetom utvrđivanja drugog parničnog postupka, a javna je isprava izjednačena u svojoj snazi upravo sa izrekom presude. Obzirom da je Ugovor o kreditu pisani pravni posao to za njega vrijedi i presumpcija o potpunosti isprave, jer se smatra da su sve klauzule koje su stranke željele u njega i unijele. (tako i sudska praksa VSRH, Rev-895/2003 od 09.02.2005. godine). Tako tužitelj pogrešno tumači smisao odredbe članka 22. ZOO- a navodeći da je tuženi ugovaranjem valutne klauzule u CHF došao do stjecanja nezakonite koristi, jer je pravi smisao navedene odredbe da kroz cijelo vrijeme svog postojanja (dok je postojao, jer sada više nema ugovora) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom. Netočno tužitelj navodi da su ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane bile u nejednakom položaju, a sve budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, štiteći ih od promijene vrijednost domicilne valute. Jedini je mogući i ispravni zaključak da valutna klauzula uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i te neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Za naglasiti je također da je u Ugovoru o kreditu i to u članku 7. otplata kredita ugovorena na način da se isti otplaćuje 228 jednakih anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio navedenog Ugovora o kreditu. Anuiteti su u otplatnoj tablici, kao i iznos kredita koji se isplaćuje izraženi u kunskoj protuvrijednosti za CHF, a nema iznosa anuiteta izraženih u kunama kao obveza tužitelja, te nema niti izražen iznos kredita u kunama. Slijedom navedenog iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva, a koji su izraženi u kunama, ne proizlaze iz Ugovora o kreditu niti iz konkretnog ugovornog odnosa. Navedeni iznosi u kunama su u potpunosti proizvoljni i sporni kako u osnovi tako i u visini, a takova je tužba u cijelosti nepodobna za odlučivanje, jer ne korespondira sa Ugovorom o kreditu. U pogledu gore navedenog govori i pravno stajalište Vrhovnog suda RH koje je izraženo u presudi VS- Rev-1990/91, koja utvrđuje "kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu, tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute." Također i odluka Ustavnog suda RH i to U-I-1746/2006 od 17.6.2009 godine navodi : "Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavka 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praksi prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanaka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu čl.22. st.1 ZOO-a, indeksnu klauzulu čl.23 ZOO-a ili kliznu skalu čl.24 ZOO-a." U konačnici održavanjem valutne klauzule kroz zakonsku osnovu i ranije spomenutim odlukama potrošača o štednji i kreditiranju u stranoj valuti, održavaju se devizne rezerve banaka, a koje devizne rezerve su propisani obavezni načini zaštite od rizika (sukladno regulativi propisanoj od strane HNB-a kao regulatornog tijela monetarne vlasti). Zaključno je za istači da obzirom da je temeljem članka 22. ZOO-a valutna klauzula dopuštena, to Ugovor o kreditu i odredbe istog o valutnoj klauzuli između stranaka su u potpunosti zakonite i poštene, dakle nisu kako to pogrešno tužitelj tvrdi ništetne i ne radi se o ništetnom pravnom poslu niti o ništetnoj odredbi Ugovora o kreditu, zbog toga što je bila ugovorena valutna klauzula i to u CHF. Tuženi prigovara da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., J, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Izjavljuje se i prigovor Prijeboja / radi prebijanja i to u odnosu na već utvrđenu razliku i priznatu razliku u provedenoj konverziji te u odnosu na sve iznose kada je tečaj bio niži odnosno kamata niža od one koju kao usporednu određuje tužitelj. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, a sve kako se radi o zahtjevima za isplatu razlike navodnih kamata kao povremenih mjesečnih iznosa od čijeg je dospijeća do utuženja protekao dulji vremenski period no zakonom određen za pravo na ostvarivanje isplate tih vrsta potraživanja, a tijekom dosadašnjeg razdoblja sukladno čl.241 Zakona o obveznim odnosima zastara nije prekinuta podnošenjem tužbe ili drugom vjerovnikovom odnosno tužiteljevom radnjom protiv tuženika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja ove konkretne tražbine tuženika. Ističe se i prigovor zastare, a sve kako se radi o povremenim tražbinama gdje je zastara 3 godine, te je od dospijeća do danas i inače proteklo više od 3 i više od 5 godina. Tuženi se, a kako je gore detaljno obrazložio protivi tužbi i tužbenom zahtjevu i predlaže neosnovan. Neosnovanost proizlazi iz naprijed navedenih obrazloženja te se još jednom zaključno ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: - postupkom konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru obuhvaćene su sve otplate (kamate i glavnica). Novim se ugovorom dotadašnji ugovor o kreditu u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je i bio sklopljen u EUR (a ne u CHF) stoga ugovorne strane ne mogu na temelju prijašnjeg ugovora u CHF jedna od druge bilo što potraživati, - je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule, - je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena govorom o kreditu i njegovim dodatkom te nema zakonske osnove da se ista tumači, - je Ugovor o kreditu i Dodatak istom solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama, - tužbeni zahtjev koji je postavljen, odnosi se na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog ugovora o kreditu niti iz dodatka ugovoru i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Uz već istaknute prigovore zastare, prigovor promašene aktivne legitimacije u vidu činjenice je li tužitelj potrošač ističe se i opreza radi prigovor radi prebijanja, a sve kako nema osnova za isplatu i koji se odnosi na sve negativne razlike kada je kamatna stopa bila niže od one koju tužitelj ovom tužbom fiksira i razlike iznosa tečaja kada je isti bio niži od onog kojeg tužitelj fiksira, te u odnosu na već priznatu pretplatu temeljem provedene konverzije sukladno čl. 5. Dodatka. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.

2.1. Podneskom od 8. siječnja 2025. tuženik je specificirao prigovor prijeboja u odnosu na utvrđenu i priznatu razliku u provedenoj konverziji u iznosu od 242,84 EUR (preplata utvrđena čl. 5. Dodatka ugovoru) te u iznosu od 4,33 EUR kada su tečaj odnosno kamate bili niži od onih koje kao usporednu određuje tužitelj, sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2015. do namirenja.

3. U postupku sud je izveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu br. 9010679154 od 17. kolovoza 2005., knjigovodstvene kartice prometa po predmetnom kreditu od 26. studenog 2016., Dodatka Ugovora o kreditu br. 9010679154 od 17. prosinca 2015., knjigovodstveno - financijskim vještačenjem po vještakinji Dajani Vuković, stalnoj sudskoj vještakinji …, čitanjem pisanog očitovanje vještakinje od 6. studenoga 2024., saslušanjem vještakinje te tužitelja u svojstvu stranke.

4. Nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, zaključen Ugovor o kreditu br. 9010679154 od 17. kolovoza 2005., na iznos kredita od 28.700,00 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF prema tečajnoj listi Banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), s ugovorenim rokom vraćanja kredita od 19 godina (228 mjeseci), a da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja (čl. 7. toč. 1. i 2. Ugovora), s dospijećem anuiteta svakog prvog u mjesecu i s ugovorenom početnom kamatnom stopom od 4,70 % godišnje, koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva (čl. 4. toč. 1. Ugovora).

5. Nije sporno da je između tužitelja i tuženika zaključen Dodatak Ugovora o kreditu br. 9010679154 od 17. prosinca 2015. (dalje Dodatak ugovoru), kojim je u čl. 2., a sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju sa svim njegovim izmjenama i dopunama, a na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. U čl. 3. Dodataka ugovoru utvrđeno je na dan konverzije kredita 30. rujna 2015. neotplaćena (nedospjela) glavnica kredita iznosi 11.349,69 EUR CHF, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke., te da stranke suglasno utvrđuju da iznos preplate iznosi 386,12 EUR, koji iznos sukladno čl. 19. c st. 1. toč. 5. Zakona o preračunavanju u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujana 2015. iznosi 2.948,99 kn. U čl. 4. Dodatka ugovoru stranke su suglasno utvrdile da je u prijelaznu razdoblju nakon 30. rujna 2015. pa do sklapanja Dodatka ugovoru vršena otplate kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita s valutnom klauzulom CHF, te da razlika između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta s valutnom klauzulom EUR, utvrđenog novim otplatnim planom, iznosi 143,28 EUR te se smatra manje uplaćenim iznosom. U čl. 5. Dodatka ugovorne strane su sporazumno utvrdile da se manje plaćeni iznos iz čl. 4. namiri jednokratno, dok će se preostali iznos preplate u visini od 242,84 EUR koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR, koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka ugovoru na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50 % namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

6. Sporno je da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, da li je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi novčani iznos specificiran u podnesku tužitelja od 20. prosinca 2024. i po kojem osnovu, sporna je aktivna legitimacija tužitelja i zastara utuženog potraživanja te da li je konverzijom kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, ugovorena Dodatkom ugovoru, provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15, dalje ZIDZPK/15), da li je provedenom konverzijom tužitelj u cijelosti obeštećen, da li tužitelj ima status potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju te da li je osnovan tuženikov prigovor prijeboja.

7. Tuženikovog prigovor zastare utuženog potraživanja nije osnovan. Naime, odredbom čl. 242. ZOO određeno je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja, dok je odredbom čl. 392. st. 1. istog Zakona propisano da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Pokretanjem navedenog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pri Trgovačkim sudom u Zagrezu, posl. broj P-1401/12, došlo je do prekida zastare, a zastarijevanje individualnih restitucijskih zahtjeva počelo je teći iznova, i to od trenutka pravomoćnosti citirane presude Trgovačkog sudu u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranim odlukama banaka.

7.1. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanoj 30. siječnja 2020., zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

7.2. Identičan pravni stav zauzeo je Vrhovni sud RH u presudi posl. broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018., u kojoj je istaknuto da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

7.3. S obzirom da je navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, posl. broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu gdje je utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe s valutnom klauzulom u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., tj. danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017- 10, kojom je u tom dijelu potvrđena navedena presuda Trgovačkog sudu u Zagrebu, utvrđeno je da nije nastupila zastara utuženog potraživanja tužitelja, jer od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu (14. lipnja 2018.) pa do dana podnošenja tužbe 7. lipnja 2023. nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

8. Navode tuženika da tužitelj nema status potrošača sud smatra neosnovanim. Naime, odredbom čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP/07) definirano je da je "potrošač" svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Na gotovo identičan način pojam "potrošač" definira i odredba čl. 3. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-75/09,112/12,143/13, 147/13 i 09/15, dalje ZPK), prema kojoj je "potrošač" fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

8.1. Nije sporno da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju odobren kredit za adaptaciju stambenog prostora (čl. 2. toč. 1. Ugovora), a ne u svrhu koja bi bila namijenjena poslovnoj djelatnosti tužitelja ili obavljanju djelatnosti njegovog slobodnog zanimanja. Tuženik ničim nije dokazao da se radi o kreditu čija je namjena adaptacija stambenog prostora u svrhu davanja stambenog objekta s ciljem ostvarivanja novčane dobiti. Slijedom navedenog, utvrđeno je da tužitelj ima status potrošača u smislu citiranih odredbi ZZP/07 i ZZP/14 te da se stoga u ovoj pravnoj stvari uživa zaštitu navedenih zakona.

9. Na temelju provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja utvrđeno je da su ništetne sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, i to konkretno odredba čl. 1. u dijelu gdje je ugovoreno da je odobren kredit u iznosu od 28.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF prema tečajnoj listi Banke na dan korištenja kredita, te odredba čl. 7. toč. 1. i 2., u dijelu gdje je ugovoreno da će se kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima uvećano za obračunatu i pripisanu kamatu koja se obračunava u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja.

9.1. Naime, tužitelj je iskazao da je točno da je s tuženikom zaključio predmetni Ugovor o kreditu od 17. kolovoza 2005., kojim mu je odobren kredit u iznosu od 28.700,00 CHF, protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke za CHF na dan korištenja kredita. Radi se o namjenskom kreditu odobren za adaptaciju stambenog objekta i ostvarena kreditna sredstva je u cijelosti u tu svrhu i iskoristio. Stambeni objekt, za čiju adaptaciju je kredit ostvaren, u naravi je obiteljska kuća koju su on i njegova obitelj koristili i sada koriste isključivo za stanovanje. Nikada taj stambeni objekt nije koristio u nekakve poslovne svrhe. Naime, završio je poljoprivredni fakultet i radio je u savjetodavnoj službi u Virovitičko-podravskoj županiji i nikada se nije bavio nekom drugom poslovnom djelatnošću. Točno je da je ovim Ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenjala jednostranom odlukom banke o promjeni kamatne stope. U vrijeme zaključenja Ugovora jedino je Privredna banka Zagreb, s obzirom na primanja koja je tada imao i odobrila kredit s valutnom klauzulom u valuti CHF i u to vrijeme takav namjenski kredit, s obzirom na ugovorenu početnu kamatnu stopu i tada važeći tečaj CHF, bio je najpovoljniji. Prilikom razgovora o dodjeli kredita djelatnik banke s kojim je razgovarao ni na koji način ga nije upozorio na moguće rizike zaključenja ovakvog ugovora s valutnom klauzulom u valuti CHF, međutim, nakon relativno kratkog vremena od zaključenja Ugovora, kako zbog promjene tečaja CHF, tako i zbog promjene početno ugovorene kamatne stope, mjesečni anuiteti su porasli i do 45 %. Točno je da je s tuženikom zaključio Dodatak ugovoru o kreditu od 17. prosinca 2015., kojim je izvršena konverzija kredita sa valutom u CHF u kredit s valutom u EUR, i točno je da mu je konverzijom Banka priznala određenu razliku u preplati kredita, sada se više ne može sjetiti o kojem točno novčanom iznosu preplate se radilo, no činjenica je da je mjesečni anuitete nakon izvršene konverzije bio nešto manji i iznosio je od 1.100,00 do 1.200,00 kn, dok je prije izvršene konverzije mjesečni anuitet iznosio oko 1.500,00 kn. Što se tiče Ugovora o kreditu naveo je da je Ugovor pročitao, osim onog dijela gdje je tekst ispisan malim sitnim slovima, i u to vrijeme mu nije bilo u potpunosti jasno što znači devizna klauzula, odnosno tečaj u valuti CHF, a posebno napominje da mu nitko ispred banke nije govorio ili ga upozorio da bi tečaj valute CHF mogao tako drastično porasti. Nakon što su mjesečni anuiteti počeli znatno rasti, od strane Banke nitko ga nije obavijestio niti objasnio na temelju kojih parametara je došlo do povećanja mjesečnih anuitete, niti je bio obavješten da je uopće dolazilo do promjene mjesečnih anuitete, jedino što je znao da tako povećane mjesečne anuitete mora plaćati jer je to po zakonu. Koliko se može sjetiti prilikom razgovora o dodjeli kredita sa predstavnikom banke nije ništa govoreno o pojedinoj odredbi ugovora. U slučaju da je imao saznanja da bi mjesečni anuitet toliko mogao narasti vjeruje da takav kredit ne bi prihvatio.

9.2. Iz ovako danog iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije uopće informirao tužitelja o svim potencijalnim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane u tečaj CHF, slijedom čega tužitelj nije niti mogao raspolagati potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navedeno je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Na opisani način tuženik je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN-96/03, dalje ZZP/03), što sporne ugovorne odredbe, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzulom u CHF, čine nepoštenim i stoga ništetnim.

9.3. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u predmetu zaštite kolektivnih interesa potrošača, pokrenut tužbom u tom predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, protiv više banaka, između ostalih i protiv tuženika, u toč. 1. izreke, utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora pravnim prednik tuženika kao trgovac te korisnici kreditnih usluga nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je pravni prednik tuženika postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

9.4. S obzirom da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 17. kolovoza 2005., dakle tijekom razdoblja od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008., za koje je citiranom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te cijeneći da tuženik tužitelja nije upozorio o značenju i posljedicama ugovaranja valutne klauzule u CHF, utvrđeno je da su sporne odredbe čl. 1. i čl. 7. toč. 1. i 2. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF, ništetne, jer se radi o ugovornim odredbama o kojima prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo na način da bi tužitelj u cijelosti bio informiran i upoznat sa svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što navedene ugovorne odredbe čini nepoštenim, a time i ništetnim u smislu odredaba čl. 81., 82. i 90. ZZP/03.

9.5. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu za sud je obvezujuća. Naime, odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN-53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 129/19 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ovoga Zakona (tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.6. Istovjetno je određeno i odredbom čl. 118. ZZP/14, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog Zakona, u smislu povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.7. Identično pravno stajalište zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj presudi posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP), a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Identično pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH i u svojoj odluci, posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., prema kojem u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da temeljem citirane odredbe čl. 502. c ZPP postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

10. Unatoč utvrđenju da su odredbe čl. 1. i čl. 7. toč.1 i 2. predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF te činjenici da je provedenim knjigovodstveno - financijskog vještačenjem utvrđena preplata kredita u visini od 2.965,93 EUR, do koje preplate je došlo, zbog primjene ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, koji iznos tužitelj potražuje specificiranim tužbenim zahtjevom, te unatoč tome čito je odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje ZOO) određeno da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, sud je tužbeni zahtjev za isplatom utuženog iznosa odbio kao neosnovan.

10.1. Naime, sklapanjem navedenog Dodatka ugovoru ostvareno je načelo iz čl. 19. b ZIDZPK/15, prema kojem konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U oglednom postupku Vrhovni sud RH donio je rješenje br. Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., u kojem, odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ?”, Vrhovni sud RH navodi: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN-102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”. Dakle, Vrhovni sud RH zauzima jasno pravno stajalište da dodatak ili aneks ugovora, kojim je izvršena konverzija kredita denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15), imajući prije svega na umu da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

10.2. S obzirom da je nakon izvršene konverzije sklapanjem Dodatka tužitelj nastavio otplatu kredita plaćanjem anuiteta vezanim uz EUR, a preplatu je iskorištena za plaćanje obveza po konvertiranom kreditu i po tome je tužiteljica isplate po osnovi ništetnih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Odredbe ZIDZPK/15 ne propisuju ništetnost spornih ugovornih odredbi niti način restitucije potrošača, ali predviđa da se iznosi koji su plaćeni na ime obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF iskorištavaju u korist potrošača za ispunjenje ugovornih obveza prema novom otplatnom planu, odnosno u konkretnom slučaju koje su ugovorene valjanim Dodatkom ugovoru pa u takvoj pravnoj situaciji Dodatak ugovoru u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe za tužitelja imaju restitucijski učinak. Naime, tuženik je bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija, za razliku od tužiteljice koja nije trebala prihvatiti konverziju, ako joj ponuda nije odgovarala, zbog čega je predmetni kredit konvertiran na temelju očitovanja volje ugovornih strana. S obzirom na to da je prisilne zakonske odredbe ZIDZPK/15 unaprijed odredio zakonodavac, a ne tuženik, te da na temelju ZIDZPK/15 kao posebnog zakonskog uređenja (lex specialis) prijašnja obveza ne postoji, naknadnim utvrđenjem ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi nisu otpali razlozi za preuzimanje obveze zbog sklopljenog Dodatka ugovoru. Slijedom toga, pogrešno je pravno shvaćanje tužitelja da je tuženik dužan isplatiti razliku nastalu zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi unatoč tome što je izvršena konverzija, a budući da je tuženik s tužiteljem kao ugovornom strankom na temelju kogentnih zakonskih odredbi izvršio valjanu novaciju predmetnog Ugovora o kreditu i u skladu s čl. 19. c ZIDZPK/15 te u izračun konverzije uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, nema pretpostavki za povrat zbog stjecanja bez osnove.

10.3. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud RH u svojoj presudi broj Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022., u kojoj je između ostalog navedeno: „ Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa, koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost“, … "U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19. c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u €, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.“, … "Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19. c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19. c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.“, … "U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.“, … "revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19. c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.", … "Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.“, … "Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.“.

10.4. Ustavni sud Republike Hrvatske, u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017., nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti ZIDZPK/15 s Ustavom Republike Hrvatske, jer je utvrdio da su kao jednokratne, interventne mjere zakonodavca bile nužne za ostvarenje legitimnih ciljeva koji su se njima željeli postići, a to je povećanje socijalne zaštite, sprječavanje nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanje produbljivanja dužničke krize, na način da je osporenim zakonima postavljen temelj za provedbu konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, kako bi se potrošače kredita u CHF izjednačilo s položajem u kojem bi bili da su od početka imali ugovorene takve kredite.“ 10.5. Odredbe ZIDZPK/15 nisu u suprotnosti niti sa čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o uspostavljaju ravnoteže u pravima i obvezama između ugovornih strana, jer se odredbama ZIDZPK/15 izjednačava položaj korisnika kredita u CHF s položajem korisnika kredita u EUR u pravima i obvezama ugovornih strana, na način kao da nepoštenih odredaba nije bilo. Naime, Sud Europske unije u svim presudama koje se odnose na zaštitu potrošača, u bitnom naglašava da "… čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je te stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud.".

10.6. Tužitelj u postupku nije osporio da je predmetni Dodatak ugovoru zaključio na temelju slobodnog i informiranog pristanka, slijedom čega sud smatra nespornim da je konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15. Da je tome tako proizlazi i iz vještačkog nalaza i mišljenja knjigovodstvene vještakinje, u kojem je vještakinja izrijekom potvrdila da je konverzija kredita u cijelosti provedena sukladno odredbi čl. 19. c. ZlDZPK/15 te da je prilikom izračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja izvršene na partiju predmetnog kredita.

11. S obzirom na sve navedeno, utvrdivši da je tuženik s tužiteljem kao ugovornom strankom na temelju kogentnih zakonskih odredbi izvršio valjanu novaciju predmetnog Ugovora o kreditu u skladu s odredbom čl. 19. c ZIDZPK/15 te je u izračun konverzije tuženik uvrstio sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primio od tužitelja, utvrđeno je da u konkretnom slučaju nisu ostvarene zakonske pretpostavke za povrat zbog stjecanja bez osnove, slijedom čega je tužbeni zahtjev sud kao neosnovan odbio te presudio kao u izreci.

12. Sud se nije upuštao u utvrđivanje tuženikovog potraživanja istaknutog u podnesenom prigovoru prijeboja, jer do prijeboja, s obzirom da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, ne može niti doći. Naime, samo u slučaju kada bi se utvrdilo da su i tužbeni zahtjev i prigovor prijeboja osnovani sud bi presudom mogao izvršiti prijeboj potraživanja stranaka, a ako bi se pokazalo da prijebojem u cijelosti nije prestalo potraživanje bilo po tužbi bilo po prigovoru prijeboja, ostatak potraživanja bi se presudom dosudio stranici čije je potraživanje veće.

13. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, temeljem koje je sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.957,50 EUR, i to 200,00 EUR na ime nagrade punomoćnice tuženika za sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN-138/23, dalje Tarifa), 800,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 15. prosinca i 29. prosinca 2023. te 10. siječnja i 29. veljače 2024. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), 500,00 EUR za sastav obrazloženih podnesaka od 27. svibnja, 30. srpnja, 18. rujna i 25. studenoga 2024. i 8. siječnja 2025. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), 50,00 EUR za sastav podneska od 24. siječnja 2025. (Tbr. 8. toč. 4. Tarife) te 387,50 EUR na ime PDV-a od 25 % (Tbr. 46. Tarife).

13.1. Slijedom navedenog, sud je obvezao tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 1.957,50 EUR, dok je zahtjev tuženika za naknadom troškova u iznosu od 792,50 EUR sud kao neosnovan odbio.

13.2. Na dosuđeni iznos troškova tužitelj je dužan tuženiku platiti zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude 7. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi određenoj sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO.

U Slatini, 7. ožujka 2025.

S u d a c:

Josip Bočkai

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka. O žalbi rješava županijski sud.

Dostaviti:

1. Predrag Kralik, odvjetnik iz Bjelovara - punomoćnik tužitelja.

2. Maja Čuljak, odvjetnica iz Zagreba - punomoćnica tuženika.