REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5920/2023-7

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Petru Markoviću, odvjetniku iz ODVJETNIČKOG DRUŠTVA ETEROVIĆ, ŠARAC I TOPIĆ j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Branku Bulatu, odvjetniku u ŠAVORIĆ & PARTNERI odvjetničko društvo, d.o.o. iz Zagreba na temelju generalna punomoći broj Su- 1459/2019, radi utvrđenja i isplate, dana 7. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Prekida se postupak u ovoj pravnoj stvari.

II. Postupak će se nastaviti nakon što Vrhovni sud Republike Hrvatske donese odluku povodom revizije u postupku poslovni broj Rev-604/2023 ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na donošenje te odluke.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 9. lipnja 2023. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 069-50-370689 (dalje: predmetni Ugovor o kreditu) kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 258.778,17 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Nadalje je navela da je u odredbi čl. 7. Ugovora ugovorena valutna klauzula na način da se kredit otplaćuje u 180 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. Tužiteljica je isto tako navela da je navedena klauzula Ugovora temeljem presudeTrgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, utvrđena nedopuštenom u odnosu na potrošača, te kao takva ništetnom. Tužiteljica je, također, navela da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ona sastavni dio tipskog ugovora koji je unaprijed sastavila banka, a da pritom nije upozorila, niti informirala tužiteljicu o rizicima koji se vežu uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, što predstavlja značajnu neravnotežu među ugovornim stranama i to na štetu potrošača. Budući da je Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju obuhvaćenom presudama donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe (Ugovor je sklopljen 30. rujna 2006.), to tužiteljica smatra da je sud vezan za pravna utvrđenja iz navedenih presuda. Tužiteljica je, nadalje, navela da je tuženik izvršio konverziju kredita, te da je potpisala aneks ugovora o kreditu kojim je izmijenjena valutna obveza, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice. Međutim, tužiteljica smatra da time nije izgubila pravni interes za vođenje ovog postupka jer ništetnost nastupa od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Također je navela da je prilikom provedbe konverzije utvrđeno da nova glavnica iznosi 792.000,09 kn, dok bi prema otplatnom planu, ako sud utvrdi ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, uzevši početni tečaj navedena glavnica na dan konverzije iznosila 160.815,23 CHF, odnosno 738.112,32 kn, ako se uzme u obzir tečaj CHF za kunu prilikom isplate kredita. Još je navela da takvu uvećanu glavnicu tužiteljica u cijelosti otplatila 23. lipnja 2016. jer je kredit prijevremeno zatvoren, slijedom čega potražuje i navedenu razliku od 7.152,13 EUR (53.887,77 kn) s kamatama tekućim od dana isplate kredita pa do isplate. Isto tako tužiteljica je navela da je tuženik u odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu u naveo naknadu od 0,80% od iznosa kredita, jednokratno koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, te da joj je naplatio naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 1.261,13 EUR (9.501,95 kn). Tužiteljica je navela da se o toj odredbi nije posebno pregovaralo, te da nije mogla utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a. Pritom je navela i da nigdje u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoje jednokratni troškovi za obradu kredita, odnosno koji su to troškovi koji kreditor ima prilikom obrade.

2. Slijedom navedenoga, tužiteljica tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništenim i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "kunska protuvrijednost CHF 258.778,17 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita.“ (t. 1. tužbenog zahtjeva), te dio odredbe sadržan u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: „naknade 0,80% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“ (t. 2. tužbenog zahtjeva), kao i dio odredbe sadržan u čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća." (t. 3. tužbenog zahtjeva). Tužiteljica navedenim tužbenim zahtjevom, nadalje, od tuženika potražuje isplatu iznosa od 33.031,38 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate (t. 4. tužbenog zahtjeva), te i isplatu iznosa od 7.152,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. lipnja 2016. do isplate (t. 5. tužbenog zahtjeva), kao i isplatu iznosa od 1.261,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2007. do isplate (t. 6. tužbenog zahtjeva), sve uz naknadu troškova postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (t. 7. tužbenog zahtjeva). Tužiteljica je u slučaju da su ne prihvati t. 4. i 5. tužbenog zahtjeva postavila eventualno kumulirani tužbeni zahtjev koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na iznose koje je banka bez osnove stekla zbog ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli u CHF od dana stjecanja pa do dana konverzije, te istim od tuženika potražuje isplatu iznosa od 9.243,77 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev, te je istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa. Naveo je da tužiteljica potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta zbog čega se primjenjuje zastarni rok sukladno odredbi čl. 226. ZOO-a, a prema kojem takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga je tuženik istaknuo da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužiteljica potražuje u tužbi. Tuženik je opreza radi istaknuo prigovor zastare utuženog iznosa iz t. 2. i 6. tužbenog zahtjeva navodeći da iz tužbe proizlazi da je tužitelj tuženiku navodno naplatio naknadu za obradu kredita prilikom korištenja kredita, znači 2006., dok je tužbu u navedenom predmetu podnio 9. lipnja 2023. dakle čak sedamnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Iako tužiteljica nije priložila nijedan dokaz da je naknadu za obradu kredita uistinu platila, tuženik smatra da je nastupila zastara tog potraživanja sukladno općem zastarom roku iz odredbe čl. 225. ZOO-a čak i u slučaju da je utuženi iznos plaćen. Tuženik je, nadalje, naveo da se tužiteljica u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog u odredbama čl. 502.c ZPP-a, čl. 138.a ZZP-a jer odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Smatra da nije moguće da na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolazi do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti je moguće tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Pored toga je naveo da tužiteljica nije dokazala pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Tuženik je isto tako naveo da je tužiteljica prije podnošenja tužbe pristala na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da je 2. veljače 2016. sklopila Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 069-50-3706890 kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje: Dodatak). Stoga tuženik smatra da tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka. Još je naveo da je sklapanjem Dodatka došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR i do promjene kamatne stope te da je samim time otpala i osnova potraživanja navodne preplate CHF kredita, a s obzirom na to da su svi iznosi koje je tužiteljica platila iskorišteni za namirenje EUR kredita. Tuženik je još naveo da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da stoga nije dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Također je naveo i da odredbom o naknadi za obradu kredita nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja te da je ugovoren točan iznos naknade, kao i način na koji će tuženik naplatiti navedene troškove. Tuženik je nastavno osporio i visinu tužbenog zahtjeva, kao i metodu kojom tužiteljica postavlja zahtjev na isplatu. Zaključno, tuženik je osporio i tijek zateznih kamata te je predložio odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. Tužiteljica je na pripremnom ročištu održanom 6. ožujka 2025. predložio da se u ovom predmetu odredi prekid postupka do okončanja postupka koji se vodi pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-604/2023.

5. Načelo konverzije kredita sadržano je u odredbi čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015.; dalje: ZID ZPK), prema kojem konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR-e i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Stoga je, po stajalištu ovog suda, za pravomoćno okončanje predmetnog postupka neophodno razjašnjenje važnog pitanja, a to je jesu li sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK, nakon što je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije riješeni svi sporni odnosi u smislu ZPK-a kojim je regulirana konverzija kredita ugovorenih u CHF u protuvrijednosti kuna ili tužiteljica unatoč konverziji ima pravo i na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora (pa tako i Županijski sud u Osijeku, poslovni broj Gž-3301/2020-3). Navedeno pitanje se, dakle, ne odnosi na pravni interes potrošača, niti zakonitost i valjanost provedene konverzije, već isključivo na pravo potrošača (konkretno tužiteljice) na daljnje obeštećenje i potpunu restituciju unatoč činjenici provedene konverzije (koju je tužiteljica prihvatila).

6. Uvidom u odluku (rješenje) Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd- 2185/2020-2 od 27. rujna 2022. je utvrđeno da je povodom prijedloga za dopuštanje revizije tamo privatne tužiteljice dopuštena revizija protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-658/2018-2 od 29. travnja 2020. (kojom je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice u pravnoj stvari u kojoj je tamo tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika (banke), a koja je po svom sadržaju, pravnoj prirodi i zahtjevima, istovrsna predmetnoj tužbi) u odnosu na u njezinom prijedlogu za dopuštenje revizije naznačeno pitanje: “Da li su sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, a kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama ZID ZPK-a, nakon što je tužiteljica dobrovoljno prihvatila izračun konverzije osnovnog kredita iz 2006., riješeni svi sporni odnosi u smislu ZPK-a kojim je regulirana konverzija kredita ugovorenih u CHF u protuvrijednosti kuna - ili tužiteljica unatoč konverziji ima pravo na i daljnje obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa od trenutka sklapanja glavnog ugovora?“.

7. Uvidom u spis Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2185/2020 putem aplikacije eSpis, utvrđeno je da je po rješenju istog suda Revd-2185/2020-2 od 27. rujna 2022. podnesena revizija, a koja revizija je dostavljena Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na rješavanje i koji sud je zaprimio istu reviziju pod poslovnim brojem Rev-604/2023, te da postupak po podnesenoj reviziji još nije okončan, niti je donesena odluka po takvoj reviziji.

8. Kako je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske po pitanju postavljenom u predmetu Rev-604/23 u svezi dopuštene revizije u predmetu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-2185/2020 indirektno vezana i za predmet ovog postupka, odnosno kako odgovor na isto pitanje za predmet ovog postupka ima prethodni značaj, te s obzirom na to da isti postupak pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske još nije okončan, niti je donesena odluka po navedenoj reviziji, sud je na temelju odredbe čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP-a odlučio kao u t. I. izreke ovog rješenja.

9. Postupak će se nastaviti nakon što Vrhovni sud Republike Hrvatske donese odluku o reviziji podnesenoj po dopuštenju istog suda rješenjem poslovni broj Revd- 2185/2020, a koja revizija je zaprimljena kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-604/2023 ili kada sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na donošenje te odluke (čl. 215. st. 4. ZPP-a). Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 7. ožujka 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa rješenja. Žalba se podnosi ovom sudu u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

- tužitelju po odvj. Petru Markoviću

- tuženiku po odvj. Branku Bulatu