REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Posl. br. P-640/2023-87

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, po sucu Željki Štrk-Vozila, kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu po tužbi tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, Područna služba u Rijeci, Slogin kula b.b. (OIB: 84397956623), protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Podružnica Varaždin, Zagrebačka 63 (OIB: 22694857747), kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, Pisarnica Rijeka, Riva 8, radi naknade štete, VPS: 4.370,03 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave dana 18. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja VP, zaposlenice tužitelja, mag. iur. iz Rijeke, i punomoćnika tuženika Marina Matića, odvjetnika u Rijeci, dana 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 4.370,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od

- 857,06 EUR od 12. veljače 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 (osam) dana, a na iznos od

- 62,06 EUR od 2. ožujka 2016. do isplate,

- 3.450,91 EUR od 2. ožujka 2016. do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 (osam) dana."

II. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.727,99 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 7. ožujka 2025. do isplate po stopi u visini kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećane za 3 postotnih poena, u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 25. veljače 2014. podnio tužbu protiv uvodno označenog tuženika radi isplate iznosa od 6.457,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama. U tužbi je naveo da je rješenjem tužitelja broj klasa:141-02/2011- 01/03089099694, UR.BROJ: 341-14-05/3-2011-13409, br. 31855 od 2. lipnja 2011., osiguraniku tužitelja HP, priznat pravo na invalidsku mirovinu. Osiguranica je pretrpjela ozljedu na način što je stradala kao putnik osobnog vozila [registarska oznaka] u prometnoj nesreći koju je 8 studenoga 2009. skrivio vozač osobnog automobila VW Golf, LP reg oznake [registarska oznaka] iz Koprivnice, koje vozilo je bilo osigurano kod tuženika s brojem police [broj police]. Protiv ŽP vodio se je kazneni postupak u kojem je on oglašen krivim. Tužitelj se obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom od 17. siječnja 2014., ali do danas šteta nije naplaćena. Slijedom navedenog, tužitelj je podnio tužbu kojom potražuje od tuženika naknadu štete na temelju odredbi čl. 52 ZPP, u vezi čl. 160. do 167. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 102/98, dalje ZOMO/98) i predložio da se nakon provedenog postupka tuženika obveže na isplatu nastale štete nastale isplatama invalidske mirovine HP u razdoblju od 6. travnja 2011. do 31. listopada 2013., sukladno obračunu razmjernog izračuna mirovine od 8. siječnja 2014.

2. Tužitelj je uz tužbu dostavio presliku rješenja HZMO, zapisnik o očevidu. presudu Općinskog suda u Rijeci broj K-179/2010, odštetni zahtjev, obračun isplate, izvodi iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja, te izračun razmjernog iznosa invalidske mirovine osiguranika HP.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu priznao činjenicu da se 8. studenoga 2009. dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka], koje je bilo osigurano kod tuženika policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Naime, vlasnik je u trenutku nezgode imao kod tuženika sklopljen na temelju čl. 22. ZOOP Ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti za štetu, koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog tjelesne ozljede, smrti, narušavanja zdravlja i uništenja ili oštećenja stvari. međutim, tuženik je osporio odgovornost za nastanak predmetne prometne nezgode budući da isto ne proizlazi iz dokumentacije u spisu. Osporio je i uzročno posljedičnu vezu između nezgode i zadobivenih povreda budući da niti to ne proizlazi iz dokumentacije u spisu. Tuženik je osporio aktivnu legitimaciju, te je istaknuo i prigovor promašene pasivne legitimacije. Navodi kako spisu ne prileži dokaz o tome da je zadobivena tjelesna ozljeda priznata kao ozljeda na radu. Istaknuo je da tužitelj neosnovano potražuje zatezne kamate na iznose glavnice od dana plaćanja računa do isplate.

4. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka u cijelosti ustrajao kod tužbe i kod tužbenog zahtjeva. U odnosu na prigovorenu suodgovornost tužiteljeve osiguranice radi nevezivanja sigurnosnim pojasom, istome se protivi budući da iz zapisnika o očevidu koji prileži spisu, na str. 3. proizlazi da je osiguranica koristila sigurnosni pojas. Naveo je da je rješenjem tužitelja broj 31855 od 2. lipnja 2011., a koje je konačno u upravnom postupku, osiguraniku tužitelja određena invalidska mirovina radi profesionalne nesposobnosti za rad. priznanjem prava na invalidsku mirovinu osiguranici HP, odnosno isplatama mirovine, tužitelj trpi štetu. Pojasnio je da donošenjem rješenja kojim se priznaje pravo na invalidsku mirovinu prethodi postupak na temelju prijedloga liječnika koji je liječio osiguranika. Nalaz i mišljenje o invalidnosti na temelju kojeg se stječe pravo prema Zakonu o mirovinskom osiguranju obavezno podliježe reviziji. U konkretnom predmetu cijenjen je kao prethodno pitanje i ustanovljeno do strane ovlaštenog vještaka da je osiguranik kod predmetnog štetnog događaja pretrpio takve ozljede koje su uzrokovale invalidnost. Budući da je kao prethodno pitanje ustanovljeno da su u osiguranikovoj invalidnosti ozljede zadobivene izvan rada uzrokovale invalidnost, to je potpuno neosnovan i paušalan tuženikov prigovor nedostatka uzročno posljedične veze između predmetnog štetnog događaja odlaska osiguranika tužitelja u invalidsku mirovinu. Uzročno posljedična veza da se odlučuje i raspravlja samo u upravnom postupku te se o valjanosti i zakonitosti donijete odluke ne može raspravljati u parničnom postupku, jer je to učinjeno u upravnom postupku donošenjem rješenja na temelju kojeg se šteta potražuje. U ovoj pravnoj stvari tužitelj traži naknadu štete nastale isplatama invalidske mirovine osiguraniku tužitelja HP na temelju rješenja br. 31855 od 2. lipnja 2011 primjenom čl. 160 st. 1., st. 2. toč- 1,. čl. 161 st. 1., u vezi čl. 163. st. 1 ZOMO. Naveo je da je Zakon o mirovinskom osiguranju u odnosu na potraživanje tužitelja prema tuženiku specijalan propis, pa se ne može primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj je podneskom od 2. ožujka 2016. dostavio obračun razmjernog iznosa invalidske mirovine za razdoblje od 1. studenoga 2013. do 31. prosinca 2013. te je povisio zahtjev za iznos od 457,59 kn koji iznos čini (budući da je uzrok invalidnosti 50 % bolest a 50% ozljedi izvan rada) razmjerni iznos invalidske mirovine isplaćene na temelju rješenja tužitelja od 2. lipnja 2011. Istakao je da je 1. siječnja 2014. stupio na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju (NN br 157/13, 151/14), te je sukladno tome za nastalo razdoblje od 1.01.2014. do 29. veljače 2016. povisuje tužbeni zahtjev za iznos od 26.000,89 kn (što čini 50% od ukupne svote mirovine isplaćene u razdoblju od 1.01.2014. do 29. veljače 2016. u iznosu od 52.001,78 kn. To stoga što je uzrok invalidnosti 50% bolest, a 50% ozljeda izvan rada.

Slijedom navedenog tužitelj je ustrajao kod tužbe i precizirao tužbeni zahtjev na način da je zatražio od tuženika isplatu iznosa od 6.457,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom od 12. veljače 2014. do isplate, iznos od 467,59 kn sa zakonskom zateznom kamatom, koja teče od 2. ožujka 2016. do isplate, te iznos od 26.000,89 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 2. ožujka 2016. do isplate.

5. Tužitelj je u spis dostavio obračun razmjernog iznosa invalidske mirovine, izvode iz banke podataka, te obračune isplata.

6. U daljnjem tijeku postupka tuženik je ustrajao kod odgovora na tužbu i prigovora. Naveo je da ne spori činjenicu da se dogodila prometna nezgoda, kao ni odgovornost svog osiguranika za nastanak štetnog događaja, međutim, istaknuo je prigovor suodgovornosti za nastanak predmetne prometne nezgode zbog nevezivanja sigurnosnim pojasom. Osporio je uzročno posljedičnu vezu između prometne nezgode i umirovljenja osiguranika tužitelja. Tuženik je osporio osnovanost tužbenog zahtjeva.

7. Dana 15. ožujka 2019. donesena je prvostupanjska presuda posl.br. P- 499/2014-29, kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 3145/2019-3 od 17. studenog 2020., preinačena je prvostupanjska presuda te je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti.

9. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-612/2022-2 od 22. ožujka 2023., prihvaćena je revizija tužitelja, te je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-3145/2019-3, pod točkom I. i II. izreke, te je predmet vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke navodi se da je rješenje kojim je odlučeno o pravu osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu, a koje je HZMO kao upravno tijelo nadležno za odlučivanje o pravima iz mirovinskog osiguranja donijelo u upravnom postupku uz primjenu odredbe članka 52. ZOMO, predstavlja pravni akt, te da je parnični sud u smislu odredbe članka 12. ZPP-a vezan za rješenje nadležnog upravnog tijela HZMO, o umirovljenju osiguranika tužitelja u granicama pravomoćnosti tog upravnog akta, i nije ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost takvog upravnog akta. Naime, ono što je utvrđenom izrekom pravomoćnog upravnog akta, donesenog u zakonitom postupku, da se smatra dokazanim, a ako stranka, konkretno tuženik, to osporava i tvrdi suprotno, teret dokaza da je na toj stranci. S toga da je ovdje na tuženiku teret dokaza postojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda osiguranika tužitelja zadobivenih u prometnoj nezgodi s njegovim umirovljenjem. Drugostupanjski sud da je stoga pogrešno primijenio materijalno pravo kada je primjenjujući pravila o teretu dokazivanja zaključio da je teret dokaza na tužitelju.

10. Rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž- 3147/2023-2 od 9. listopada 2023., ukinuta je ovosudna presuda posl.br. P- 499/2014-29 od 15. ožujka 2019., te je predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke navodi se da je u međuvremenu došlo do promjene pravnog shvaćanja tog suda zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Prvostupanjski sud da je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, i to za razdoblje od 6. travnja 2011. do 31. prosinca 2013., odredbe članka 160. do 167. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 102/98, 71/99, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02), dalje ZOMO/08, a od 1. siječnja 2014. do 29. veljače 2016., odredbe članka 161. do 170. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), dalje ZOMO/13, odnosno prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme isplate invalidske mirovine kao vremenu nastanka štete. Međutim, za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, da je mjerodavan zakon o obveznim osiguranjima u prometu, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, tj. u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a prema pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 9. lipnja 2022. U obrazloženju se još navodi da je, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u ukidnoj odluci, teret dokaza uzroka invalidnosti, kao i omjer uzroka invalidnosti, na tuženiku, budući da osporava utvrđenja iz rješenja tužitelja, donesenog u upravnom postupku. Kako je tuženik predložio na ovu okolnost odnosno na okolnost uzročno-posljedične veze između prometne nezgode i umirovljenja tužiteljeve osiguranice, izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku medicine rada, te je potrebno provesti taj dokaz. Glede prigovora suodgovornosti tužiteljeve osiguranice tvrdnjom da nije bila vezana sigurnosnim pojasom, tuženik da je predložio izvođenje dokaza kombiniranim sudskomedicinskim vještačenjem, ali prvostupanjski sud da se pozvao na zapisnik o očevidu koji je javna isprava, iz kojeg da proizlazi da je tužiteljeva osiguranica bila vezana sigurnosnim pojasom, a tuženik da ne tvrdi da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice, pa da je odbijen prigovor suodgovornosti tužiteljeve osiguranice, i time počinjena daljnja povreda odredaba parničnog postupka, iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

11. U ponovljenom postupku, rješenjem posl.br. P-640/2023-63 od 4. travnja 2024., određeno je financijsko vještačenje radi utvrđenja razlike između invalidske mirovine koja je isplaćena osiguranici tužitelja HP u utuženom razdoblju od 6. travnja 2011. do 29. veljače 2016., i invalidske mirovine za isto razdoblje koja bi bila isplaćena u slučaju povrede na radu. Vještačenje je povjereno Marinu Rameši iz Kastva, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije.

12. Dana 14. listopada 2024. vještak je dostavio u spis pisani nalaz i mišljenje.

13. Tužitelj u podnesku od 29. listopada 2024. ističe, u odnosu na ukidno rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da ustraje kod tužbenog zahtjeva u cijelosti, te kod svih istaknutih navoda i dokaznih prijedloga. U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka, ističe da isti osporava u cijelosti. Utvrđenje vještaka o razlici između stvarne i isplaćene invalidske mirovine u odnosu na mirovinu koja bi bila isplaćena u slučaju ozljede na radu, da je irelevantno za ovaj postupak. Ovo stoga, jer da je osiguranici tužitelja pravo iz mirovinskog osiguranja priznato rješenjem HZMO br. 31855 od 2. lipnja 2011., i to na način da joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu 50 % zbog ozljede izvan rada, i 50 % zbog bolesti. Tim rješenjem da je određena isplata mirovine na način da joj se u trenutku priznanja prava i isplate mirovinskih primanja, mirovina izračunavala s mirovinskim faktorom 0,5, iz razloga što se osiguranica tužitelja tada nalazila u radnom odnosu, a od 1. studenog 2011., mirovina da se izračunavala s mirovinskim faktorom 0,8 zbog prestanka radnog odnosa. Vještak da je izračunao invalidsku mirovinu koja bi bila određena u slučaju ozljede na radu, koja uzrokuje djelomičnu nesposobnost za rad, koristeći mirovinski faktor 0,6667, kao da se osiguranica nalazi u radnom odnosu, i invalidsku mirovinu koja bi osiguranici bila određena u slučaju ozljede na radu koja uzrokuje potpunu nesposobnost za rad, koristeći mirovinski faktor 1,0. Taj izračun da je pogrešan, u prvom redu stoga jer je osiguranici priznata mirovina 50 % zbog ozljede izvan rada, pa da je onda u tom omjeru trebalo računati i teoretsku mirovinu koja bi bila priznata zbog ozljede na radu. Nadalje, vještak da uzima mirovinski faktor 0,6667, i izračunava potencijalnu invalidsku mirovinu koja bi bila priznata osiguranici tužitelja da je zbog ozljeda pretrpljenih u prometnoj nesreći koja bi od HZZO-a bile priznate kao ozljede na radu, kao da je ostvarila pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, ako se nalazila u radnom odnosu. Osiguranik kojem je priznata invalidska mirovina zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, da ne mora biti u radnom odnosu, i u konkretnom slučaju osiguranica tužitelja da nije bila u radnom odnosu od 1. studenog 2011. Tada da se prilikom izračuna potencijalne invalidske mirovine koja bi joj se isplaćivala, koristi mirovinski faktor 0,8, a vještak da tu mirovinu nije izračunao, već je primijenio faktor 1,0, koji se primjenjuje kada je zbog ozljeda pretrpljenih u prometnoj nesreći, koje su od HZZO-a bile priznate kao ozljeda na radu, nastao potpuni gubitak radne sposobnosti. Tužitelj tvrdi da se radi o fiktivnom izračunu, pa da sud ne može odlučivati o pravu kojem ne postoji, pa tako niti o pretpostavljenoj isplati invalidske mirovine uslijed ozljede na radu koja nije utvrđena u upravnom postupku. Tužitelj da nema razloga sumnjati u samu tehniku izračuna i primjenu matematičkih formula, ali da se radi o fiktivnom izračunu koji nije pravilan, niti pravno valjan, pa da stoga tužitelj izračune vještaka ne prihvaća. Tužitelj da potražuje sva novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na mirovinu, u razmjernoj svoti, za razdoblje od 6. travnja 2011. do 31. prosinca 2013., a od 1. siječnja 2014. do 29. veljače 2016., pozivom na odredbe ZOMO/98 i ZOMO/13. Ističe da se na konkretni slučaj ne može primijeniti ZOOP. Tužitelj kao nositelj mirovinskog osiguranja osnovanost svog potraživanja dokazuje vlastitim rješenjem o priznanju prava na invalidsku mirovinu oštećeniku, tj. pravomoćnim aktom nadležnog tijela, donesenim u upravnom postupku, i to rješenje da je osnova potraživanja štete koja tužitelju nastaje isplatom mirovine. Stvarno isplaćena invalidska mirovina da predstavlja umanjenje imovine tužitelja, jer njezinom isplatom tužitelju nastaje stvarna šteta. Tužitelj se poziva i na odredbu članka 27. stavak 1. ZOOP-a, prema kojoj je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog mirovinskog ili socijalnog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama preuzetim ugovorom o osiguranju. Prema odredbi stavka 2. istog članka, stvarnom štetom da se smatra, između ostalog, i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Smisao tih odredaba da je da se zavodima koji obavljaju poslove mirovinskih osiguranja, nadoknadi stvarna šteta, a ne da se izbjegne plaćanje te štete.

14. Raspravnim rješenjem od 14. siječnja 2025. određeno je dopunsko vještačenje, predmet kojeg je izračun pretpostavljene invalidske mirovine za slučaj ozljede na radu, tako da se u obračun uzme 50 % od ukupno isplaćenog iznosa od strane tužitelja njegovoj osiguranici na ime invalidske mirovine u utuženom razdoblju, uz primjenu faktora 0,667, za razdoblje do 31. listopada 2011. i 0,8 za razdoblje od 1. studenog 2011. nadalje.

15. Dana 13. veljače 2025. vještak je dostavio u spis dopunski nalaz i mišljenje.

16. Tužitelj u podnesku od 18. veljače 2025. ponavlja da u ovom sporu treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju, a ne Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

17. Na ročištu za glavnu rasprava dana 18. veljače 2025. tuženik je izjavio da nema primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje vještaka, ističući da iz istog proizlazi da je tužitelj plaćao manje od iznosa kojeg bi plaćao da je umirovljenje rezultat ozljede na radu. Tužitelj je istakao da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, ali i nadalje osporava tužbeni zahtjev iz razloga iznesenih u tijeku postupka.

18. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu, vještačenjem po vještaku knjigovodstveno-financijske struke Gordani Padjen- Štefanić, te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Marinu Rameši.

19. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

20. U predmetnoj pravnoj stvari među strankama su nesporne slijedeće činjenice:

- da se 8. studenoga 2009. godine dogodio štetni događaj, prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo vozilo registarskih oznaka [registarska oznaka] koje je bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 0806413970;

- da je u prometnoj nezgodi osiguranica tužitelja HP doživjela ozljedu izvan rada i da na osnovu iste prima mirovinu koju joj isplaćuje tužitelj na temelju rješenja broj 3155 od 2. lipnja 2011. (50 % po osnovi bolesti, i 50 % po osnovi predmetne ozljede);

- da je u postupku pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem K-179/2010 od 11. listopada 2011. donijeta presuda u kojoj je ŽP (osiguranik tuženika), oglašen krivim budući da je 8. studenoga 2009. protivno odredbi čl. 51 st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propustio prilagoditi brzinu kretanja vozilo osobinama i stanju ceste čime je prouzročio prometnu nezgodu na način da je zadnjim desnim bočnim dijelom vozila udario u smjerokazni stupić s desne strane kolnika a potom udario u osobno vozilo marke Renault Clio reg oznake [registarska oznaka], kojim je propisno svojom desnom prometnom trakom njemu u susret upravljao DP, a kojom prilikom je osiguranica tužitelja pretrpjela ozljede (prijelom trupa prsne kosti, prijelom udaljenog dijela palčane kosti, prijelom prvog članka desnog kažiprsta i prijelom drugog slabinskog kralješka koje ozljede su teške naravi).

21. Prvenstveno je sporno da li se na konkretni odnos glede obračuna opsega i visine štete imaju primijeniti odredbe ZOMO/98 i ZOMO/13, ili odredbe ZOOP-a, te s tim u svezi, sporno je da li je tužitelj pretrpio štetu, i u kojem iznosu.

22. Sporna je aktivna legitimacija tužitelja i pasivna legitimacija tuženika.

23. Sporna je uzročno-posljedična veza između predmetne prometne nezgode i umirovljenja osiguranice tužitelja.

24. Sporno je da li postoji suodgovornost osiguranice tužitelja za zadobivene ozljede.

25. Sporna je visina tužbenog zahtjeva.

26. Sporan je i tijek zateznih kamata.

27. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZOMO/13, kao i prema odredbi članka 163. stavak 1. ZOMO/98, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete i izravno od društva za osiguranje, kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu. Isto tako, prema odredbi članka 27. stavak 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, NN 36/09, NN 75/09, NN 76/13 i NN 152/14), dalje ZOOP, društvo za osiguranje, obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

28. Iz navedenih zakonskih odredbi, proizlazi aktivna legitimacija tužitelja kao Zavoda za mirovinsko osiguranje, koji je isplatio invalidsku mirovinu svojoj osiguranici HP, i tuženika kao društva za osiguranje, kod kojeg u konkretnom slučaju vlasnik vozila kojim je upravljao ŽP, osiguran od odgovornosti policom br. [broj police].

29. Glede visine isplaćenih iznosa od strane tužitelja njegovoj osiguranici HP po osnovi invalidske mirovine, iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Gordane Pađen-Štefanić (str. 100-101 spisa), proizlazi da je tužitelj redovno vršio isplate mirovine svojoj osiguranici, te da je ukupno isplaćeno za razdoblje koje je bilo predmet vještačenja, tj. od 6. travnja 2011. pa do 31. listopada 2013., 55.182,28 kn. Vještak Marin Rameša, stalni sudski vještak za računovodstvo i financije, u svom nalazu i mišljenju (str. 260-274 spisa), utvrdio je da je tužitelj svojoj osiguranici HP za cijelo utuženo razdoblje (od 6. travnja 2011., pa do 29. veljače 2016.), isplatio ukupno 108.299,86 kn.

30. Stranke nisu imale primjedbe na utvrđenja vještaka u ovom dijelu, a sud nalaze i mišljenja vještaka ocjenjuje stručnim, objektivnim i potpunim, te ih prihvaća u cijelosti. Slijedi da prigovor tuženika na činjenicu isplate, kao i na visinu iznosa kojeg je tužitelj isplatio svojoj osiguranici HP po osnovi invalidske mirovine, nije osnovan.

31. Glede primjene materijalnog prava, u odnosu na opseg i visinu štete, odnosno način izračuna stvarne štete, eventualno nastale tužitelju, ističe se kako slijedi.

32. Prema odredbi članka 160. stavak 1. ZOMO/98, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima predviđenim u tom Zakonu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Prema odredbi stavka 5. istog članka, visina naknade štete određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

33. Prema odredbi članka 161. stavak 1. ZOMO/13, Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja, iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju. Prema odredbi stavka 2. istog članka, naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa tako i između ostalog, novčana davanja ispaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.

34. Prema odredbi članka 27. stavka 2. ZOOP-a, stvarnom štetom smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji. Prema odredbi stavka 3. istog članka, razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine, utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

35. U ovoj pravnoj stvari valja primijeniti odredbu članka 27. ZOOP-a koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja, a ne odredbe članka 160. stavak 5. ZOMO/98, odnosno članka 161. stavak 2. ZOMO/13, i to prema recentnom pravnom shvaćanju Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, od 9. lipnja 2022., te prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u većem broju odluka (npr. posl.br. Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Revx-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev- 3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021., Rev- 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev-622/2022 od 28. studenog 2023.).

36. Prema navedenim pravnim shvaćanjima, tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, pa tako i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, koja materija je uređena ZOOP-om, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja, primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, tj. ZOOP. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom motornog vozila, imaju obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika, odnosno vozača, i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom, i to ZOOP-om. Člankom 8. stavak 1. tog Zakona, propisano je da je društvo za osiguranje dužno sklopiti ugovor o osiguranju, sukladno tom zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.

37. Prema mjerodavnoj odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP-a, obveza tuženika kao društva za osiguranje postoji samo onda ukoliko bi iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja po osnovi ozljede izvan rada, bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a koji razmjerni iznos se prema odredbi stavka 3. istog članka određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

38. Radi utvrđivanja ove razlike proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Marinu Rameši iz Kastva. U svom nalazu i mišljenju (str. 260-274 spisa), dopunjenom dopunskim nalazom i mišljenjem od 13. siječnja 2025. (str. 410- 412 spisa), vještak je utvrdio da bi iznos mirovine koji bi bio isplaćen u slučaju da je mirovina obračunavana s mirovinskim faktorom 0,667 do 30. listopada 2011., a nakon toga s mirovinskim faktorom 0,8, dakle, u slučaju ozljede na radu bio za 935,43 EUR viši od iznosa mirovine koji je bio u predmetnom razdoblju isplaćen osiguranici tužitelja prema rješenju od 2. lipnja 2011. 50 % od tog iznosa (budući je osiguranici tužitelja HP utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog bolesti 50 %, i ozljede izvan rada, tj. ozljede zadobivene u predmetnom štetnom događaju 50 %), da iznosi 467,72 EUR, odnosno vještak, dakle, utvrđuje da u odnosu na dio mirovine koji je tužitelj isplatio svojoj osiguranici HP po osnovi prometne nezgode od 8. studenog 2009., postoji negativna razlika od 467,72 EUR. To znači da bi tužitelj u slučaju isplate invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu isplatio više nego što je zaista isplatio.

39. Sud je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka u cijelosti, cijeneći isti stručnim, objektivnim i potpunim, te cijeneći činjenicu da stranke na nalaz i mišljenje u stručnom dijelu nisu imale primjedbi, odnosno tužitelj je ustrajao samo kod prigovora da se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZOMO, te opseg štete utvrđivati primjenom propisa o mirovinskom osiguranju.

40. Slijedi da ne postoji pozitivna razlika u smislu prije citirane odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP-a, pa ne postoji niti šteta u smislu odredbe članka 27. stavak 3. ZOOP-a. Naime, u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35,05, NN 41,08, NN 125/11, NN 78/15), dalje ZOO, za postojanje odgovornosti za štetu, potrebno je kumulativno ispunjenje svih zakonskih pretpostavki, tj. postojanje štetnika (odgovorne osobe) i oštećenika, štetne radnje štetnika, štete, uzročne veze između štetne radnje i štete i protupravnost. U konkretnom slučaju, kako je prije obrazloženo, nema štete. Već stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

41. Slijedom navedenog, sud se nije upuštao u ocjenu osnovanosti ostalih prigovora tuženika glede postojanja ostalih pretpostavki za odgovornost za štetu, odnosno glede postojanja uzročnoposljedične veze između prometne nezgode i umirovljenja tužiteljeve osiguranice, i glede suodgovornosti tužiteljeve osiguranice za pretrpljene ozljede, i nije proveo dokaz vještačenjem po vještaku specijalistu medicine rada, odnosno kombiniranim sudsko- medicinskim vještačenjem.

42. Slijedom svega navedenog, valjalo je tužbeni zahtjev tužitelja odbiti i presuditi kao u točki I. izreke presude.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, NN 91/92, NN 112/99, NN 117/03, NN 88/05, NN 2/07, NN 84/08, NN 123/08, NN 57/11, NN 25/13, NN 70/19, NN 80/22, NN 114/22 i NN 155/23), dalje ZPP.

44. Tuženiku je kao potreban trošak priznat trošak zastupanja po odvjetniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), dalje OT, i to: sastav odgovora na tužbu 75 bodova (Tbr. 8.1 OT), pristup na pripremno ročište dana 9. rujna 2014. 37,5 bodova (Tbr. 9.2. OT), pristup na ročišta za glavnu raspravu dana 4. veljače 2015., 19. veljače 2015. i 10. ožujka 2016. po 37,5 bodova (Tbr. 9.2. OT), pristup na ročište za glavnu raspravu dana 9. studenog 2016. 75 bodova (Tbr.9.1.OT), pristup na ročišta za glavnu raspravu dana 6. veljače 2018., 30. siječnja 2019., 14. siječnja 2025. i 18. veljače 2025. po 100 bodova (Tbr.9.1.OT), pristup na ročište dana 15. veljače 2024. 50 bodova (Tbr.9.2.OT), pristup na ročište dana 5. prosinca 2024. 25 bodova (Tbr.9.5.OT), sastav žalbe 125 bodova (Tbr.10.1.OT), odnosno ukupno 900 bodova (vrijednost boda 2,00 EUR – Tbr. 53.OT), PDV 25 % 450,00 EUR, pristojba na žalbu 180,24 EUR, trošak financijskog vještačenja 297,75 EUR.

U Rijeci, 7. ožujka 2025.

Sudac

Željka Štrk - Vozila

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana dostave iste, u smislu odredbe članka 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu (čl. 348. st. 1. i čl. 500.t. 2. ZPP- a).