Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-3083/2024

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Ivan Šalina odvj. u Zadru, protiv tuženika ADDIKO BANKA d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupan po pun. Hrvoje Matić odvj. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 13. srpnja 2022. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja Lada Rađa odvj. vjež. u Zadru, i zamj. pun. tuženika Ana Jurić odvj. u Splitu, dana 07. ožujka 2025. godine,

r i j e š i o j e :

Odbacuje se tužba u dijelu koji se odnosi na glavni tužbeni zahtjev koji glasi;

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora 216-511/2005, zaključen između tužiteljice i tuženika dana 05. prosinca 2005. god. ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti–vratiti tužiteljici iznos od 65. 079,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 275,00 EUR sa kamatom od 27.01.2006. godine

− iznos od 270,75 EUR sa kamatom od 28.02.2006. godine

− iznos od 269,83 EUR sa kamatom od 31.03.2006. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 08.06.2006. godine

− iznos od 381,84 EUR sa kamatom od 09.06.2006. godine

− iznos od 268,76 EUR sa kamatom od 07.07.2006. godine

− iznos od 266,77 EUR sa kamatom od 28.07.2006. godine

− iznos od 267,97 EUR sa kamatom od 30.08.2006. godine

− iznos od 271,42 EUR sa kamatom od 28.09.2006. godine

− iznos od 278,05 EUR sa kamatom od 15.11.2006. godine

− iznos od 280,71 EUR sa kamatom od 29.12.2006. godine

− iznos od 280,71 EUR sa kamatom od 04.01.2007. godine

− iznos od 275,67 EUR sa kamatom od 19.02.2007. godine

− iznos od 280,18 EUR sa kamatom od 20.03.2007. godine

− iznos od 270,89 EUR sa kamatom od 09.05.2007. godine

− iznos od 549,48 EUR sa kamatom od 30.06.2007. godine

− iznos od 566,73 EUR sa kamatom od 29.08.2007. godine

− iznos od 275,00 EUR sa kamatom od 30.10.2007. godine

− iznos od 282,43 EUR sa kamatom od 19.11.2007. godine

− iznos od 281,77 EUR sa kamatom od 24.11.2007. godine

− iznos od 278,72 EUR sa kamatom od 02.01.2008 godine

− iznos od 314,55 EUR sa kamatom od 28.01.2008. godine

− iznos od 287,34 EUR sa kamatom od 16.02.2008. godine

− iznos od 291,33 EUR sa kamatom od 04.03.2008. godine

− iznos od 310,57 EUR sa kamatom od 15.04.2008. godine

− iznos od 301,68 EUR sa kamatom od 19.05.2008. godine

− iznos od 305,26 EUR sa kamatom od 26.06.2008. godine

− iznos od 299,95 EUR sa kamatom od 01.08.2008. godine

− iznos od 305,26 EUR sa kamatom od 26.08.2008. godine

− iznos od 310,57 EUR sa kamatom od 09.10.2008. godine

− iznos od 325,17 EUR sa kamatom od 03.12.2008. godine

− iznos od 327,56 EUR sa kamatom od 24.12.2008. godine

− iznos od 336,45 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine

− iznos od 523,59 EUR sa kamatom od 11.03.2009. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 22.04.2009. godine

− iznos od 667,60 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 24.07.2009. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 07.08.2009. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 02.09.2009. godine

− iznos od 380,25 EUR sa kamatom od 25.09.2009. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 29.10.2009. godine

− iznos od 335,92 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 22.12.2009. godine

− iznos od 342,03 EUR sa kamatom od 12.01.2010. godine

− iznos od 344,55 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine

− iznos od 341,63 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine

− iznos od 348,93 EUR sa kamatom od 08.04.2010. godine

− iznos od 348,53 EUR sa kamatom od 04.05.2010. godine

− iznos od 356,36 EUR sa kamatom od 05.06.2010. godine

− iznos od 376,93 EUR sa kamatom od 02.07.2010. godine

− iznos od 362,47 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

− iznos od 387,15 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

− iznos od 378,26 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine

− iznos od 368,17 EUR sa kamatom od 03.11.2010. godine

− iznos od 386,22 EUR sa kamatom od 03.12.2010. godine

− iznos od 402,15 EUR sa kamatom od 04.01.2011. godine

− iznos od 389,14 EUR sa kamatom od 02.02.2011. godine

− iznos od 386,22 EUR sa kamatom od 05.03.2011. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.04.2011. godine

− iznos od 117,79 EUR sa kamatom od 21.04.2011. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine

− iznos od 139,36 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine

− iznos od 150,91 EUR sa kamatom od 01.07.2011. godine

− iznos od 423,52 EUR sa kamatom od 06.07.2011. godine

− iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine

− iznos od 73,95 EUR sa kamatom od 02.09.2011. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 10.09.2011. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine

− iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 13.12.2011. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 11.01.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.02.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 14.03.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.04.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 15.05.2012. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 23.06.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 13.07.2012. godine

− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 21.08.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 17.09.2012. godine

− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 13.10.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 13.11.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 12.12.2012. godine

− iznos od 1990,84 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 12.02.2013. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 11.03.2013. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 11.04.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.05.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 11.06.2013. godine

− iznos od 2927,87 EUR sa kamatom od 21.06.2013. godine

− iznos od 442,02 EUR sa kamatom od 15.07.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 21.08.2013. godine

− iznos od 163,91 EUR sa kamatom od 03.09.2013. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 02.10.2013. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 29.11.2013. godine

− iznos od 530,89 EUR sa kamatom od 18.12.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 08.02.2014. godine

− iznos od 38,58 EUR sa kamatom od 18.02.2014. godine

− iznos od 92,91 EUR sa kamatom od 27.02.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 06.03.2014. godine

− iznos od 106,18 EUR sa kamatom od 14.03.2014. godine

− iznos od 663,61 EUR sa kamatom od 25.03.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 11.04.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 12.05.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 17.06.2014. godine

− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 30.07.2014. godine

− iznos od 56,80 EUR sa kamatom od 18.08.2014. godine

− iznos od 153,57 EUR sa kamatom od 16.09.2014. godine

− iznos od 72,80 EUR sa kamatom od 16.10.2014. godine

− iznos od 226,78 EUR sa kamatom od 19.11.2014. godine

− iznos od 260,84 EUR sa kamatom od 27.11.2014. godine

− iznos od 182,68 EUR sa kamatom od 19.12.2014. godine

− iznos od 453,25 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine

− iznos od 1035,35 EUR sa kamatom od 12.03.2015. godine

− iznos od 214,38 EUR sa kamatom od 01.04.2015. godine

− iznos od 338,47 EUR sa kamatom od 11.05.2015. godine

− iznos od 2950,33 EUR sa kamatom od 08.06.2015. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 14.08.2015. godine

− iznos od 60,72 EUR sa kamatom od 02.10.2015. godine

− iznos od 49,84 EUR sa kamatom od 23.10.2015. godine

− iznos od 1108,93 EUR sa kamatom od 30.10.2015. godine

− iznos od 146,11 EUR sa kamatom od 13.11.2015. godine

− iznos od 339,75 EUR sa kamatom od 07.12.2015. godine

− iznos od 146,11 EUR sa kamatom od 15.12.2015. godine

− iznos od 230,94 EUR sa kamatom od 30.12.2015. godine

− iznos od 3,51 EUR sa kamatom od 31.12.2015. godine

− iznos od 346,41 EUR sa kamatom od 09.05.2016. godine

− iznos od 172,54 EUR sa kamatom od 14.06.2016. godine

− iznos od 225,63 EUR sa kamatom od 19.07.2016. godine

− iznos od 338,18 EUR sa kamatom od 12.08.2016. godine

− iznos od 86,82 EUR sa kamatom od 28.10.2016. godine

− iznos od 146,12 EUR sa kamatom od 15.11.2016. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 23.11.2016. godine

− iznos od 146,12 EUR sa kamatom od 15.12.2016. godine

− iznos od 631,38 EUR sa kamatom od 22.12.2016. godine

− iznos od 572,75 EUR sa kamatom od 30.01.2017. godine

− iznos od 348,00 EUR sa kamatom od 01.03.2017. godine

− iznos od 690,99 EUR sa kamatom od 04.04.2017. godine

− iznos od 346,76 EUR sa kamatom od 01.06.2017. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 06.06.2017. godine

− iznos od 349,60 EUR sa kamatom od 14.07.2017. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 21.08.2017. godine

− iznos od 346,41 EUR sa kamatom od 15.09.2017. godine

− iznos od 701,72 EUR sa kamatom od 08.11.2017. godine

− iznos od 346,41 EUR sa kamatom od 29.12.2017. godine

− iznos od 345,44 EUR sa kamatom od 01.02.2018. godine

− iznos od 350,23 EUR sa kamatom od 01.03.2018. godine

− iznos od 343,22 EUR sa kamatom od 06.04.2018. godine

− iznos od 685,49 EUR sa kamatom od 04.05.2018. godine

− iznos od 338,97 EUR sa kamatom od 17.07.2018. godine

− iznos od 345,50 EUR sa kamatom od 02.08.2018. godine

− iznos od 365,24 EUR sa kamatom od 05.09.2018. godine

− iznos od 325,17 EUR sa kamatom od 17.09.2018. godine

− iznos od 341,10 EUR sa kamatom od 26.10.2018. godine

− iznos od 365,24 EUR sa kamatom od 05.12.2018. godine

− iznos od 0,04 EUR sa kamatom od 27.12.2018. godine

− iznos od 318,53 EUR sa kamatom od 30.01.2019. godine

− iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 31.01.2019. godine

− iznos od 362,85 EUR sa kamatom od 01.03.2019. godine

− iznos od 26,54 EUR sa kamatom od 07.03.2019. godine

− iznos od 359,51 EUR sa kamatom od 02.04.2019. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 07.05.2019. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 21.05.2019. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 05.06.2019. godine

− iznos od 343,75 EUR sa kamatom od 02.07.2019. godine

− iznos od 330,48 EUR sa kamatom od 12.08.2019. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 12.09.2019. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 11.10.2019. godine

− iznos od 313,23 EUR sa kamatom od 06.11.2019. godine

− iznos od 333,13 EUR sa kamatom od 10.12.2019. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 13.01.2020. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 11.02.2020. godine

− iznos od 311,90 EUR sa kamatom od 11.03.2020. godine

− iznos od 337,78 EUR sa kamatom od 14.04.2020. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 19.05.2020. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 25.06.2020. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 29.07.2020. godine

− iznos od 331,87 EUR sa kamatom od 18.08.2020. godine

− iznos od 326,50 EUR sa kamatom od 02.09.2020. godine

− iznos od 332,44 EUR sa kamatom od 02.10.2020. godine

− iznos od 334,46 EUR sa kamatom od 25.11.2020. godine

− iznos od 333,13 EUR sa kamatom od 28.12.2020. godine

− iznos od 334,46 EUR sa kamatom od 12.01.2021. godine

− iznos od 334,33 EUR sa kamatom od 12.02.2021. godine

− iznos od 334,46 EUR sa kamatom od 12.03.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 13.04.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 12.05.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 17.06.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 13.07.201. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 10.08.2021. godine

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 27. siječnja 2006. godine pa do 31.prosinca 2007.godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30.lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31. srpnja 2015. godine, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2015. godine po stopi od 8,14 % godišnje, za vrijeme od 01. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05 %, za vrijeme od 01. srpnja 2016. pa do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88 %, za vrijeme od 01. siječnja 2017. godine pa do 30. lipnja 2017. godine po stopi od 7,68%, za vrijeme od 01. srpnja 2017. godine pa do 31. prosinca 2017. godine po stopi od 7,41 %, za vrijeme od 01. siječnja 2018. godine pa do 30. lipnja 2018. godine po stopi od 7,09 %, za vrijeme od 01. srpnja 2018. godine pa do 31. prosinca 2018. godine po stopi od 6,82 %, za vrijeme od 01. siječnja 2019. godine pa do 30. lipnja 2019. godine po stopi od 6,54 %, za vrijeme od 01. srpnja 2019. godine pa do 31. prosinca 2019. godine po stopi od 6,30 %, za vrijeme od 01. siječnja 2020. godine pa do 30. lipnja 2020. godine po stopi od 6,11%, za vrijem od 01. srpnja 2020. godine pa do 31. prosinca 2020. godine po stopi od 5,89 %, za vrijeme od 01. siječnja 2021. godine pa do 30. lipnja 2021. godine po stopi od 5,75 %, za vrijeme od 01. srpnja 2021. godine pa do isplate po stopi od 5,61 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. p r e s u d i o j e :

I Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6. Ugovora o kreditu 216-214/2005, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 13.lipnja 2005. god., te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio, kao i promjenjivom tečaju CHF.

U preostalom dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 3 Ugovora o kreditu 216-214/2005, koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 13.lipnja 2005. god., tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

II Dužan je tuženik isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa, iznos od 4.504,34 EUR i to na;

− iznos od 13,83 EUR sa kamatom od 15.11.2006. godine

− iznos od 13,81 EUR sa kamatom od 29.12.2006. godine

− iznos od 13,75 EUR sa kamatom od 04.01.2007. godine

− iznos od 13,65 EUR sa kamatom od 19.02.2007. godine

− iznos od 13,77 EUR sa kamatom od 20.03.2007. godine

− iznos od 13,42 EUR sa kamatom od 09.05.2007. godine

− iznos od 13,34 EUR sa kamatom od 30.06.2007. godine

− iznos od 13,47 EUR sa kamatom od 29.08.2007. godine

− iznos od 13,20 EUR sa kamatom od 30.10.2007. godine

− iznos od 22,29 EUR sa kamatom od 19.11.2007. godine

− iznos od 22,23 EUR sa kamatom od 24.11.2007. godine

− iznos od 21,99 EUR sa kamatom od 02.01.2008. godine

− iznos od 22,39 EUR sa kamatom od 28.01.2008. godine

− iznos od 22,42 EUR sa kamatom od 16.02.2008. godine

− iznos od 22,86 EUR sa kamatom od 04.03.2008. godine

− iznos od 44,96 EUR sa kamatom od 14.04.2008. godine

− iznos od 43,47 EUR sa kamatom od 19.05.2008. godine

− iznos od 43,83 EUR sa kamatom od 26.06.2008. godine

− iznos od 43,40 EUR sa kamatom od 01.08.2008. godine

− iznos od 43,31 EUR sa kamatom od 26.08.2008. godine

− iznos od 44,93 EUR sa kamatom od 09.10.2008. godine

− iznos od 45,75 EUR sa kamatom od 03.12.2008. godine

− iznos od 46,72 EUR sa kamatom od 24.12.2008. godine

− iznos od 47,99 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine

− iznos od 53,52 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine

− iznos od 54,85 EUR sa kamatom od 11.03.2009. godine

− iznos od 52,83 EUR sa kamatom od 22.04.2009. godine

− iznos od 52,53 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine

− iznos od 52,24 EUR sa kamatom od 24.07.2009. godine

− iznos od 52,07 EUR sa kamatom od 07.08.2009. godine

− iznos od 52,02 EUR sa kamatom od 25.09.2009. godine

− iznos od 51,64 EUR sa kamatom od 29.10.2009. godine

− iznos od 52,39 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine

− iznos od 52,80 EUR sa kamatom od 22.12.2009. godine

− iznos od 53,43 EUR sa kamatom od 12.01.2010. godine

− iznos od 53,98 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine

− iznos od 53,78 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine

− iznos od 54,93 EUR sa kamatom od 08.04.2010. godine

− iznos od 54,83 EUR sa kamatom od 04.05.2010. godine

− iznos od 56,11 EUR sa kamatom od 05.06.2010. godine

− iznos od 59,33 EUR sa kamatom od 02.07.2010. godine

− iznos od 57,07 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

− iznos od 60,95 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

− iznos od 59,54 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine

− iznos od 57,96 EUR sa kamatom od 03.11.2010. godine

− iznos od 60,84 EUR sa kamatom od 03.12.2010. godine

− iznos od 57,80 EUR sa kamatom od 04.01.2011. godine

− iznos od 55,95 EUR sa kamatom od 02.02.2011. godine

− iznos od 55,57 EUR sa kamatom od 05.03.2011. godine

− iznos od 55,04 EUR sa kamatom od 13.04.2011. godine

− iznos od 56,90 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine

− iznos od 59,01 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine

− iznos od 58,94 EUR sa kamatom od 06.07.2011. godine

− iznos od 68,63 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine

− iznos od 60,11 EUR sa kamatom od 10.09.2011. godine

− iznos od 59,06 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine

− iznos od 46,60 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 69,27 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine

− iznos od 70,14 EUR sa kamatom od 13.02.2012. godine

− iznos od 69,55 EUR sa kamatom od 13.04.2012. godine

− iznos od 69,81 EUR sa kamatom od 13.07.2012. godine

− iznos od 69,39 EUR sa kamatom od 13.10.2012. godine

− iznos od 69,52 EUR sa kamatom od 12.12.2012. godine

− iznos od 70,07 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 68,68 EUR sa kamatom od 11.03.2013. godine

− iznos od 68,23 EUR sa kamatom od 13.05.2013. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 21.06.2013. godine

− iznos od 68,10 EUR sa kamatom od 15.07.2013. godine

− iznos od 68,75 EUR sa kamatom od 03.09.2013. godine

− iznos od 69,15 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 69,92 EUR sa kamatom od 18.12.2013. godine

− iznos od 69,98 EUR sa kamatom od 08.02.2014. godine

− iznos od 70,24 EUR sa kamatom od 25.03.2014. godine

− iznos od 3,29 EUR sa kamatom od 25.03.2014. godine

− iznos od 3,29 EUR sa kamatom od 30.07.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 19.11.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 12.03.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 11.05.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 08.06.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 14.08.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.10.2015. godine

po stopi propisanoj Uredbom Vlade RH o visini stope zakonske zatezne kamate koja teče za razdoblje do 31. prosinca 2007.god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. siječnja 2008. god., do 31. srpnja 2015. god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., do 31. prosinca 2022. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., te po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, za razdoblje od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate.

U odnosu na više zatraženi iznos od 0,04 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev se odbija kao previsoko postavljen.

III Dužan je tuženik isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 5.235,36 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na;

− iznos od 6,14 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine

− iznos od 9,15 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine

− iznos od 16,22 EUR sa kamatom od 11.03.2009. godine

− iznos od 5,45 EUR sa kamatom od 22.04.2009. godine

− iznos od 3,82 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine

− iznos od 2,26 EUR sa kamatom od 24.07.2009. godine

− iznos od 1,39 EUR sa kamatom od 07.08.2009. godine

− iznos od 1,10 EUR sa kamatom od 25.09.2009. godine

− iznos od 3,07 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine

− iznos od 5,27 EUR sa kamatom od 22.12.2009. godine

− iznos od 8,63 EUR sa kamatom od 12.01.2010. godine

− iznos od 11,59 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine

− iznos od 10,54 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine

− iznos od 16,69 EUR sa kamatom od 08.04.2010. godine

− iznos od 16,34 EUR sa kamatom od 04.05.2010. godine

− iznos od 23,00 EUR sa kamatom od 05.06.2010. godine

− iznos od 40,21 EUR sa kamatom od 02.07.2010. godine

− iznos od 28,10 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

− iznos od 48,90 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

− iznos od 41,37 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine

− iznos od 32,91 EUR sa kamatom od 03.11.2010. godine

− iznos od 48,32 EUR sa kamatom od 03.12.2010. godine

− iznos od 66,86 EUR sa kamatom od 04.01.2011. godine

− iznos od 55,85 EUR sa kamatom od 02.02.2011. godine

− iznos od 53,53 EUR sa kamatom od 05.03.2011. godine

− iznos od 50,42 EUR sa kamatom od 13.04.2011. godine

− iznos od 61,49 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine

− iznos od 74,02 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine

− iznos od 73,66 EUR sa kamatom od 06.07.2011. godine

− iznos od 131,29 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine

− iznos od 80,60 EUR sa kamatom od 10.09.2011. godine

− iznos od 74,32 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine

− iznos od 74,73 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 81,76 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine

− iznos od 86,26 EUR sa kamatom od 13.02.2012. godine

− iznos od 83,20 EUR sa kamatom od 13.04.2012. godine

− iznos od 84,53 EUR sa kamatom od 13.07.2012. godine

− iznos od 82,38 EUR sa kamatom od 13.10.2012. godine

− iznos od 83,06 EUR sa kamatom od 12.12.2012. godine

− iznos od 85,91 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 78,71 EUR sa kamatom od 11.03.2013. godine

− iznos od 76,35 EUR sa kamatom od 13.05.2013. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 21.06.2013. godine

− iznos od 75,71 EUR sa kamatom od 15.07.2013. godine

− iznos od 79,06 EUR sa kamatom od 03.09.2013. godine

− iznos od 81,13 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 85,14 EUR sa kamatom od 18.12.2013. godine

− iznos od 85,42 EUR sa kamatom od 08.02.2014. godine

− iznos od 86,81 EUR sa kamatom od 25.03.2014. godine

− iznos od 86,55 EUR sa kamatom od 30.07.2014. godine

− iznos od 92,95 EUR sa kamatom od 19.11.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 12.03.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 11.05.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 08.06.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 14.08.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.10.2015. godine

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje do 31. srpnja 2015. god., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. god., do 31. prosinca 2022. god., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. god., do 29. prosinca 2023. god., te po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, za razdoblje od 30. prosinca 2023. god., pa do isplate.

IV Svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Obrazloženje

Tužiteljica (ex. E) je dana 12. travnja 2019. god., podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su stranke dana 05. prosinca 2005. god., zaključile Ugovor o kreditu br. 216-511/2006 sa sporazumom o osiguranju novčana tražbine, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kreditni iznos od 72.100,00 CHF. Spomenutim ugovorom ugovorena je promjenjiva kamatna stopa od 3,99 % (čl. 3 i čl. 6). Mjesečna otplatna rata s tom kamatnom stopom je iznosila 436,53 CHF.

Tuženik je obzirom na odredbe citiranog Ugovora, jednom obavijestio tužiteljicu o promjeni kamatne stope, na što je tužiteljica usmeno prigovorila, dok je kasnije promjene vršio bez da o tome obavijesti tužiteljicu kao ugovornu stranku na bilo koji način, tako da tužiteljica nije ni imala mogućnosti za prigovor.

Tužiteljica je istina, kroz mjesečne rate osjetila da je došlo do promjene, tako da joj je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni znatno porastao, međutim kao i u odnosu na prvi prigovor, i daljnji prigovori tužiteljice su ostali bez ikakvog rezultata. Dakle, sa niti jednom promjenom se tužitelj nije usuglasio.

Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite, što je uostalom i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta, tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik nije kamatnu stopu promijenio na niže, odnosno u korist tužiteljice. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog, budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju.

Naime, na međunarodnom tržištu, kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Libor na CHF). Od početka 2009. god., Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53 %, pa je dakle jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu, tuženik je tužiteljici trebao spustiti kamate.

Svakako, sporne promjene kamatne stope i sama ugovorna odredba o tome nisu zakoniti ni iz sljedećih razloga:

-Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužiteljica nije mogla pregovarati. Nju je tužiteljica kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa spada u red nepoštenih odredbi iz čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača,

-sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Ne navođenjem tih razloga ona stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj. Njoj prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužiteljica kao potrošač nije mogla provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe, što je protivno čl. 97 st. 1 alineja 10 i 11 Zakona o zaštiti potrošača.

Ugovorne odredbe koje su protivne čl. 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača su prema čl. 102 toga zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužiteljice, iako je s obzirom na stanje na tržištu to mogao učiniti i u korist tužiteljice. Kako to tuženik nije činio, to je njegovo postupanje suprotno čl. 296 ZOO-a.

Odredba tuženika je pored prednjega, suprotna i čl. 82 st. 1 alineja 11 Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora, pa se takva odredba sukladno čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, ima smatrati ništavom.

Odredba tuženika je protivna čl. 110 st. 1 i 2 alineja 8, te čl. 111 st. 1 i 2 alineja 1 Zakona o zaštiti potrošača.

Konačno, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom čl. 4 st. 2 Direktive 93/13 EEZ.

Pored promjenjive kamatne stope, i odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom po tužbi Potrošača, pa i protiv tuženika pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužiteljica zaduživana po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primila, te joj je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate, to je tužiteljica i na taj način izvršila povrat iznosa koji, kao takav, nije morala. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost tužiteljica kao slabija ugovorna strana nije mogla pregovarati.

Osim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe, što svakako čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način, što ga opet u konačnici čini ništetnim.

Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakon o obveznim odnosima, i to konkretno čl. 1111, svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužiteljice, tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužiteljici, dok s druge strane tužiteljica ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata, i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata, dok na strani tužiteljice imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama, ispada da je tužiteljica u tom slučaju isplatila i preplatila pozamašan iznos, koji nažalost u ovom trenutku ne može odrediti budući da joj nedostaje određena dokumentacija koja se kao takva nalazi u posjedu tužene strane koja joj to odbija predati. Stoga će se konačan iznos odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju, i nakon što se provede financijsko vještačenje, odnosno vještačenje po vještaku financijske- ekonomske struke.

U svakom slučaju tužiteljica ima pravo na povrat iznosa koje je preplatila s osnova nezakonitog povećanja po promjenjivoj kamatnoj stopi, te po ništetnoj valutnoj klauzuli, odnosno tečajnoj razlici.

Tužiteljica mora napomenuti i da je nepoštena praksa prema čl. 108 Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.

Dakle, tužiteljica je zbog nepoštenog mijenjanja kamatne stope od strane tuženika, te ništetne valutne klauzule, isplatila tuženiku veći iznos od onoga što bi morala da su te odredbe bile valjane, međutim točan iznos, kao i u slučaju ništetnosti cjelokupnog Ugovora o kreditu, ne može u ovom trenutku odrediti zbog nepostojanja dokumentacije koja se nalazi u posjedu tužene strane.

Tužiteljica je predložila sudu da nakon što provede predložene dokaze, donese presudu kojom će utvrditi da je Ugovor o kreditu br. 216-511/2006 sa sporazumom o osiguranju novčana tražbine, zaključen između stranaka, ništetan, te da kao takav ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti-vratiti tužiteljici iznos koji će tužiteljica odrediti kada tuženik preda svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu br. 216-511/2006 sa sporazumom o osiguranju novčana tražbine zaključen između stranaka, a posebno obračunske liste, odluke-obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi, te evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužiteljice, i nakon što isti bude utvrđen knjigovodstveno-financijskim vještačenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni mjesečni iznos počevši od dospijeća, pa do isplate.

Ukoliko iz nekog razloga sud utvrdi da bi prednji tužbeni zahtjev bio neosnovan, tužiteljica je predložila sudu da usvoji podredni tužbeni zahtjev, a kojim se utvrđuje da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3 i čl. 6 Ugovora o kreditu br. 216-511/2006 sa sporazumom o osiguranju novčana tražbine, te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna i odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica nije bila dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio, kao i promjenjivom tečaju CHF, a koje promjene su izvršene nakon 05. prosinca 2005. godine.

Tužiteljica je predložila sudu da usvoji i podredni tužbeni zahtjev kojim se tuženik obvezuje da joj isplati – vrati na ime nepripadno plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule, odnosno promjene u tečaju CHF, iznos koji će tužiteljica konačno precizirati po provedenom vještačenju, po vještaku financijske struke, a nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

U odgovoru na tužbu od 24. rujna 2021.god., tuženik navodi da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini. Ne spori da je sklopljen ugovor o kreditu broj 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: ugovor). Međutim, predmetni je ugovor izmijenjen u dijelu valute obveze i kamatne stope, sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu broj: 216-511/2005 (dalje: aneks) i to 7. ožujka 2016., a u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/2015, ZID ZPK).

Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik ističe kako je predmetnim aneksom provedena konverzija u skladu sa ZID ZPK iz kojeg razloga tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

Pored toga, aneksom kojim je provedena konverzija dospjelog duga utvrđena je preostala glavnica na dan sklapanja tog sporazuma. Sklapanje takvih sporazuma kojim je provedena konverzija i kojim se utvrđuje preostala glavnica predstavlja izričito priznanje duga. Iz navedenog razloga, tužiteljica nema pravni interes utvrđivati ništetnost ugovora o kreditu, niti eventualno postojanje preplate temeljem ništetnih odredbi do datuma sklapanja aneksa kojim je priznao dug. Stoga je zahtjev tužiteljice neosnovan i isti treba odbiti.

Pogrešno tužiteljica drži da je ugovor o kreditu ništetan. Naime, Zakon o obveznim odnosima (dalje: ZOO), razlikuje ništetnost pravnog posla od ništetnosti pojedinih odredbi.

Člankom 324. ZOO-a, propisano je da ništetnosti pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništetnost cijelog ugovora, ako bi isti mogao opstati i bez te, ništetne odredbe.

Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09, dalje ZPK), kao lex specialis za uređenje odnosa vjerovnika i potrošača pri sklapanju potrošačkih ugovora o kreditu, nije bio u primjeni 2005. godine, kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu.

S druge strane, člankom 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik kredita se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

Iz gore citirane odredbe vidljivo je koji su bitni sastojci ugovora o kreditu, odnosno koje sve elemente neki pravni posao mora sadržavati da bi bilo riječi o ugovoru o kreditu.

Nadalje, sudska praksa je zauzela stav da su bitni sastojci ugovora oni dijelovi ugovora koji ga čine određenim pravnim poslom, i bez kojih on ne bi mogao postojati. Oni mogu biti određeni propisom, po prirodi pravnog posla ili voljom stranaka. Dakle, mogućnost opstojnosti ugovora osnovni je kriterij kod određivanja bitnih sastojaka ugovora.

Već je na prvi pogled razvidno da definicija ugovora o kreditu iz čl. 1021. ZOO- a, ne sadrži valutnu klauzulu kao bitan sastojak ugovora o kreditu. Dakle, ista nije propisana zakonom kao bitan element, niti su stranke ugovorom utvrdile istu kao bitnim elementom ugovora o kreditu.

Kada je riječ o kamati kao sastojku ugovora o kreditu, valja istaknuti da ZOO kod ugovora o kreditu navodi obvezu korisnika kredita banci plaćati ugovorene kamate. Izuzetno je bitno razlikovati ugovorenu kamatu odnosno visinu kamatne stopu iz čl. 3. ugovora o kreditu, od njezine naknadne promjenjivosti odnosno povećanja i sniženja iste koje je ugovoreno odredbama članka 6. ugovora o kreditu.

Imajući gore navedeno na umu, vidljivo je da je pogrešan stav tužiteljice da bi zbog ništetnosti naknadnih, jednostranih povećanja kamatne stope bio ništetan cijeli ugovor o kreditu. To iz razloga jer isti može, u skladu s odredbom članka 324. ZOO-a, opstati i bez tog dijela promjenjivosti koji bi eventualno bio utvrđen ništetnim.

Stav o isključivo djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu, potvrđen je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, konkretno u presudi Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., gdje sud ističe primjenu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 105. st. 1. i čl. 1163. ZOO-a, i to kako slijedi: „U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi… …ovaj sud je protumačio i primijenio (navedene odredbe ZZP-a i ZOO-a, op. a) na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“

U odnosu na valutnu klauzulu, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je zauzeo stav da se u istovrsnim predmetima ne može utvrditi ništetnosti ugovora o kreditu u cijelosti, uz obrazloženje, kada je riječ o valutnoj klauzuli, kako slijedi: „Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“

Slijedom navedenoga, potpuno je pogrešan stav tužiteljice da je cijeli ugovor o kreditu ništetan.

Tuženik nadalje navodi da je člankom 19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 143/13 dalje ZPK), naloženo tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora. Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, predložio je tužiteljici sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje odredbu o valuti obveze i kamatnim stopama.

Tako je tužiteljica sklapanjem aneksa u cijelosti izmijenila odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, člankom 3. aneksa ugovora o kreditu. Aneks se primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, a što proizlazi i iz otplatnog plana koji je tužiteljica primila uz aneks, gdje je obračunata konverzija ugovora o kreditu na temelju izmijenjenih odredbi. Tako je visina otplate anuiteta (glavnica i kamata) određena istovrsno kao i u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u EUR valuti, i to od dana početka otplate ugovora o kreditu.

Stoga je nesporno da je aneksom ugovora o kreditu izmijenjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu, i to člankom 3., na način da je određeno da kamatna stopa predstavlja zbroj promjenjivog dijela kamatne stope i fiksnog dijela kamatne stope, dok se promjenjiva kamatna stopa veže uz šestomjesečni EURIBOR, te se ista u skladu s EURIBORom usklađuje odnosno mijenja. Odredba članka 3. usklađena je sa čl. 11.a ZPK, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa.

Kako bi predmetna odredba bila što jasnija korisniku kredita, termin EURIBOR (Euro Interbank Offered Rate) je obrazložen. Isti predstavlja prosjek kamatnih stopa po kojima više od 50 europskih banaka međusobno posuđuje sredstva, i kao takav se smatra najvažnijom referentnom kamatnom stopom europskog novčanog tržišta, a mijenja se sukladno promjenama na tržištu novca i na njegovu promjenu nema utjecaja tuženik.

Navedene odredbe su zamijenjene s retroaktivnom primjenom, kao da je odredba čl. 3. aneksa ugovorena na dan sklapanja osnovnog ugovora. Navedeno je u skladu sa ZPK, kojim je određeno da se svi korisnici kredita sa valutnom klauzulom u CHF moraju izjednačiti sa korisnicima kredita sa valutnom klauzulom u EUR valuti. Isto je moguće ispuniti samo ako se ugovorna obveza izmjeni retroaktivno.

Stoga je za cijelo vrijeme trajanja ugovora obveza po promjenjivoj kamatnoj stopi odrediva jer se ista mijenja sukladno objektivnom pokazatelju tj. promjeni EURIBOR-a na tržištu. Iz navedenog je razvidno da su potpuno neosnovani paušalni navodi tužiteljice da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz aneksa bila ništetna.

Tuženik ističe da sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači i ništetnost samog ugovora, stoga se na predmetnu pravnu situaciju ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 1. ZOO-a, koja zabranjuje konvalidaciju kada je ništetan cijeli ugovor.

Naime, smisao odredbe čl. 326. st. 1. ZOO-a, ogleda se u tome što zbog apsolutne ništetnosti nepostojeći ugovor (contractus nullus) ne postoji ni faktično ni pravno, dok ništetan ugovor postoji samo faktično ali ne i pravno, slijedom čega u oba slučaja ugovor nije nastao pravno i kao takav se ne može naknadno ni osnažiti, konvalidirati, već bi se jedino mogao sklopiti novi ugovor (Dr. C, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 468).

Suprotno navedenom, kod ništetnosti pojedine odredbe ugovora, zakonodavac odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a, podržava načelo afirmacije ugovora po kojem treba nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održi na snazi (Dr. C, Komentar zakona o obveznim (obligacionim) odnosima, Zagreb 1978, str. 467). Iz tog razloga su ugovorne strane ovlaštene eventualno ništetne odredbe ugovora zamijeniti valjanima.

Dapače, ugovaranje obveze ugovornih strana da zamijene eventualno ništetnu odredbu valjanom uobičajena je pravna praksa prilikom sklapanja ugovora. Tako se kao sastavni dio ugovora navode salvatorne klauzule sljedećeg sadržaja: „Ako bi se za neku od odredbi ovog ugovora naknadno utvrdilo da je ništetna, ta činjenica neće imati učinka na ostale odredbe ovog ugovora. Ugovor u cjelini ostaje valjan s time da se ugovorne strane obvezuju da će ništetnu odredbu zamijeniti valjanom koja će u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti ostvarivanje cilja koji se htio postići odredbom za koju je ustanovljeno da je ništetna.“

Člankom 19.e. ZPK 102/15, naloženo je tuženiku i drugim bankama da izjednače korisnike kredita sa monetarnom klauzulom u CHF sa korisnicima kredita sa monetarnom klauzulom u EUR valuti, i to ponudom novog ili izmijenjenog ugovora.

Budući da je tuženik morao postupiti u skladu sa predmetnim zakonom, isti je predložio tužiteljici sklapanje aneksa kojim se mijenjaju odredbe ugovora, a što uključuje i odredbu o kamatnim stopama.

Opreza radi, ukoliko sud ne bi smatrao da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu zamijenjena aneksom, tuženik predlaže saslušanje djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužiteljici bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze. Također i na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

Nadalje tuženik ističe da su ugovorne strane sklapanjem aneksa uz ugovor o kreditu suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Tako su odredbe čl. 2. i 3. u cijelosti zamijenjene odredbom čl. 2. aneksa ugovora o kreditu i to retroaktivno.

Budući da se presuda u kolektivnom sporu primjenjuje isključivo na ugovore o kreditu u kojima je valuta vezana uz glavnicu u CHF, a koji su sklopljeni s tuženikom u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., ista nije primjenjiva u ovom postupku.

Stoga, tužiteljica potpuno pogrešno tvrdi kako je pravna osnova njegovog tužbenog zahtjeva odluka u kolektivnom sporu, a za koju bi sud kao trebao biti vezan prilikom donošenja odluke. Također, ugovor s valutnom klauzulom u EUR valuti, ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača budući da, niti u vrijeme sklapanja ugovora, a ni danas ne postoji veliki rizik tečajnih razlika.

Također, tuženik i tužiteljica su izmijenili valutu obveze iz CHF u EUR, aneksom prije donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetu Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Stoga, tužiteljica ne može isticati prigovor kako je aneksom izmijenjena ništetna odredba.

Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima, pa u tu svrhu dostavlja izjavu djelatnice tuženika koja je provodila navedene edukacije, a podredno predlaže njezino saslušanje.

Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima, dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom, pa tužiteljica potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužiteljica, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

Predmetnim je ugovorom ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 20 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 20 godina.

Tuženik posebno ističe da predmetnim aneksom nije došlo do konvalidacije eventualno ništetne odredbe tj. ista nije pravno osnažena, što uostalom i nije moguće po odredbama ZOO-a. Međutim, ovdje je došlo do zamjene postojeće odredbe novom. Tu nema govora o konvalidaciji ništetne odredbe, budući da više nije riječ o istoj odredbi. Dakle, odredbe aneksa u dijelu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u EUR treba promatrati kao nove odredbe kojima su ugovorne strane slobodno i u skladu s načelom slobode ugovaranja uredile svoje odnose s retroaktivnim učinkom i koje nisu ništetne.

Konačno, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi posl. br. Rev- 1172/18 od 19. ožujka 2019., zauzet je stav kako se eventualno ništetne ugovorne odredbe mogu izmijeniti voljom stranaka. Tako sud ističe: „Odredbama ZID ZoPK/12 je dakle pružena mogućnost strankama ugovora da same otklone razloge djelomične ništetnosti odredbe čl. 2. i 7. predmetnog Ugovora, pri čemu je Banci naloženo određivanje parametara koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, na način da banka mora ponuditi potrošaču parametre čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane, a to primjerice mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri (stranica 16 presude).“

U konačnici, izmjena odredbi, smisao je Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Kada se predmetne odredbe ne bi mogle valjano izmijeniti, kako bi zakonodavac mogao naložiti tuženiku takvu obvezu?

Odredbe o valuti obveze i promjenjivoj kamatnoj stopi izmijenjene su u skladu sa zakonom. Budući da je zakonodavac naložio predmetnu promjenu s retroaktivnim učinkom, tužiteljica je stavljena u položaj kao da je od dana sklapanja ugovora, iznos kredita i povrat vezan za EUR valutu. Tako je tužiteljica nakon konverzije ispunjavala svoju obvezu iz ugovora o kreditu u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke za EUR valutu.

Slijedom navedenog, tužiteljica ne može osnovano zahtijevati pravnu zaštitu kao da još uvijek ima obvezu po ugovoru o kreditu u CHF valuti. Isto, jer je kolektivnom presudom utvrđeno pravo na zaštitu samo onih korisnika kredita kojima je obveza vezana za CHF valutu.

Tuženik posebno ukazuje na obrazloženje presude VSRH Rev-2221/18, i to str. 21-22. obrazloženja koje glasi: „Kod činjenice da je tužitelj odlukom Vlade Republike Hrvatske u smislu odredbi ZZP/09 određen osobom ovlaštenom za pokretanje postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a tužitelj pokrenuo ovaj postupak vezano za ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditiranju u kojima je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica kredita, a koji ugovori su sklapani u razdoblju 2004.-2008., a za koje ugovorne odredbe tužitelj smatra da su nepoštene te ništetne, onda se nameće zaključak kako je tužitelj imao pravni interes za pokretanje ovog postupka u vrijeme podnošenja tužbe, a koji pravni interes postoji i dalje, unatoč tome da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 102/15) omogućeno korisnicima tih kredita konverzija iznosa kredita vezanih uz švicarski franak vezati uz EUR. To stoga što je tim Zakonom potrošačima

– korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Dakle, obrazlažući pitanje pravnog interesa za utvrđenjem ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji su temeljem posebnog propisa konvertirani, Vrhovni sud Republike Hrvatske je iznio jasan i nedvojben stav da takav interes postoji kod onih ugovora koji su ostali na snazi s valutnom klauzulom u CHF, dakle nekonvertirani ugovori o kreditu.

Stoga, kako je ovdje napravljena konverzija, i sporna odredba je zamijenjena novom, i to s retroaktivnim učinkom, tužiteljica nema više interesa voditi ovaj postupak, niti ima pravo na bilo kakvo obeštećenje.

Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo je pravni stav kako: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Dakle, predmetnom odlukom je utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost Aneksa, tužiteljica nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

Konačno, da se u ovom slučaju radi o retroaktivnoj primjeni aneksa, potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., rješenjem od 4. travnja 2017. gdje se navodi: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“

Dodatno, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku Gos-1/2019, zauzeo stav da se pravni interes za podnošenje tužbe kod tzv. konvertiranih kredita odnosi na pravne situacije kada konverzija nije pravilno provedena: „U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. (stranica 6. rješenja)“.

Logičnim tumačenjem nameće se zaključak kako tužiteljica sklapanjem Aneksa, u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa ZIDZPK, nema više pravni interes niti pravo potraživati daljnje iznose na ime obeštećenja.

Sudski vještak, Ručević vještačenja d.o.o., potvrdio je ispravnost načina izračuna konverzije od strane tuženika. Isto se prilaže kao dokaz da je konverzija provedena sukladno ZIDZPK.

U prilog navedenom, tuženik dostavlja i presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl. br. Gž-1172/2018 od 30. lipnja 2020., kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravo zbog činjenice da je sklopljen Aneks ugovora o kreditu, a uz primjenu pravnog stajališta zauzetog u oglednom postupku. Dostavlja se i presuda Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-9/19 od 16. ožujka 2020. u kojoj je također zauzet isti pravni stav.

Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Navodi da tužiteljica očito zahtijeva isplatu u visini koja predstavlja razliku kao da se kamatna stopa nije mijenjala za cijelo vrijeme trajanja otplate.

Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio fiksnu kamatnu stopu na predmetni ugovor o kreditu.

Čak niti Savez „Potrošač“, kao tužitelj u kolektivnom sporu, nije potraživao fiksnu kamatnu stopu već da visina kamatne stope bude vezana za varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu.

Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica u tužbi nije ni na koji način obrazložila kolika bi prema njenom stavu trebala iznositi promjenjiva kamatna stopa već istu samo paušalno određuje kao početno ugovorenu kamatnu stopu.

Tako tužiteljica stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore s fiksnom kamatom u bilo kojoj valuti obveze. Čak i da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznos navodne preplate mogao bi se računati isključivo u odnosu na prosječnu kamatnu stopu na tržištu u utuženom razdoblju.

Tuženik ističe kako je konačni saldo preplate iz postupka konverzije na dan provođenja konverzije tužiteljici priznat u iznosu 4.661,84 kn, a čime je tužiteljica u cijelosti obeštećena.

Nadalje, ukoliko tužiteljica tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, to tuženik ističe kako bi se u tom slučaju izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu.

Naime, u prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15), prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Stoga je tada predmetni izračun sačinjen u skladu sa zakonom, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem ročnosti, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope kako je to određeno u tužbi.

Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a, zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazala ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora.

Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima, treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

U prilog tome govori i presuda Općinskog suda u Splitu P-1798/19 od 23. travnja 2021., kao i ranija presuda istog suda P-2563/18 od 23. listopada 2020. gdje se navodi: „Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U ovom slučaju tužiteljima stečeno bez osnove na strani tuženika temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripada od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe 21. srpnja 2015. godine do isplate. Tužitelji, odnosno njihova prednica, su tek nakon uspjeha kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, do tada, odnosno do dana podnošenja ove tužbe sami tužitelji, ni njihova prednica, nisu ukazivali na ništetnost odredaba, sud je stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima od dana podnošenja tužbe tužitelja u ovom predmetu. Dakle, za više zatraženo zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan. U ovom dijelu, zatraženih kamata, zaista ima mjesta primjeni stava sa sjednice Građanskog odjela VS RH održane 5. ožujka 2004. godine, analognoj primjeni istog kao i kod ništavog ugovora o zajmu po kojem ugovorne strane istog treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju zatezne kamate pripadaju od dana podnošenja zahtjeva.“

Tuženik je stava da je ovdje riječ o identičnoj pravnoj situaciji, te da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata.

Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare iz razloga kako slijedi. Budući da tužiteljica ističe pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P- 1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužiteljicu u ovom postupku, tuženik navodi kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a.

Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredbe u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a, uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja, dok tužiteljica u ovom postupku potražuje isplatu.

Primjena čl. 241. ZOO, u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužiteljice primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.

Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice, sud one potrošače koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.

Također, u slučaju potrošača koji su izmijenili valutu obveze u EUR, ističe se i pravno mišljenje prof. dr.sc. CZ i doc. dr.sc. DZ iz stručnog članka „Učinci revizijskih odluka Vrhovnog suda iz veljače i rujna 2019. na konverziju kredita u CHF (slučaj "franak")“ gdje se navodi: „Ostvarenje povrata svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora u CHF-u obuhvaćenih konverzijom (dakle ne i povratom pretplate koja se sukladno pravilima o konverziji mora vratiti korisniku kreditu) dovelo bi korisnike kredita u CHF-u u položaj koji više ne bi bio izjednačen s položajem korisnika kredita u eurima jer bi takvi korisnici zadržali ugovore o kreditu u eurima, a pritom ostvarili i povrat učinjenih plaćanja s naslova ranijeg ugovora o kreditu u CHF-u. Drugim riječima, takvo stajalište dovelo bi do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi korisnika kredita (potrošača) na štetu banke.“

Slijedom navedenog, tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

Konačno, tuženik je predložio sudu da izvanraspravnim rješenjem odredi prekid ovog parničnog postupka u skladu sa čl. 213. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku.

Tužiteljica u podnesku od 27. listopada 2021. god., ističe da su navodi tuženika u suprotnosti:

-sa odredbama Zakona o zaštiti potrošača na koje se pozvala u tužbi;

-sa pravomoćnim presuđenjem po kolektivnoj tužbi potrošača u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br.P-1401/12, koja odluka obvezuje sud u ovom postupku;

-suprotni odredbama Zakona o obveznim odnosima, naročito odredbi čl.1111 i čl.1115 Zakona o obveznim odnosima;

-suprotni odredbama Direktive 93/13/EEZ, naročito odredbi čl.3 st.1 i čl.5 citirane Direktive;

-suprotni odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 i Rev-1172/2018 u identičnim pravnim stvarima;

te, konačno, a što je vrlo bitno za osnovni tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog ugovora;

-suprotni odluci Europskog suda za ljudska prava donesenog u predmetu C- 118/17 u identičnoj pravnoj stvari, u kojem postupku je utvrđeno da je cjelokupan ugovor koji glasi na valutu CHF ništetan, budući da ne može opstati bez ništetnih odredbi, a koje odredbe su, i do sada, u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu pod posl.br.P-1401/12, utvrđene ništetnim, a koja odluka se temelji na naprijed citiranim odredbama materijalnog prava.

Također, tuženik ukazuje na rješenje Vrhovnog suda RH broj Gos 1/2019 iz kojeg bi, navodno, slijedilo da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan. Međutim, tuženik zaboravlja da citirano rješenje na bilo koji način ima utjecaja na ishod ovoga postupka i prava koja tužiteljica potražuje u ovom postupku. Da je tomu tako dovoljno je proučiti izreku citiranog rješenja, te zadnja tri stavka citiranog rješenja i tada bi tuženiku trebalo puno toga biti jasnije.

U svakom slučaju, ukoliko ni nakon toga tuženik ne bi shvatio o čemu tužiteljica piše, tada tužiteljica, ipak, ističe da je Vrhovni sud RH citirano rješenje donio u pogledu točno označenog pravnog pitanja, istina po mišljenju tužiteljice potpuno nepotrebnog i sasvim pogrešno koncipiranog, te da je Vrhovni sud vezan granicama postavljenog pravnog pitanja. To pravno pitanje, nesporno, odnosilo se na valjanost odnosno ništetnost sporazuma o konverziji, što ovdašnja tužiteljica, zasigurno, nije problematizirala na bilo koji način u ovom postupku.

Ovdašnja tužiteljica, nesporno, u ovom postupku traži utvrđenje ništetnim osnovnog ugovora ili, podredno, ništetnim pojedinih odredbi osnovnog ugovora sukladno pravomoćnom presuđenju iz kolektivnog spora. Da se radi o ništetnim odredbama koje, kao takve, daju tužiteljici pravo na postavljanje kondemnatornog zahtjeva ne bi smjelo biti sporno i o tom je, u nekoliko navrata, svoj stav zauzeo i Vrhovni sud RH, a na te odluke, čak toliko, ukazao je Vrhovni sud RH u rješenju dostavljenom od strane tuženika. Radi se, naime, o odlukama broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019.godine, te Rev 2221/2018 od 03.rujna 2019.godine. Iz ovih odluka, dakle, nesporno slijedi da tužiteljica, neovisno o provedenom postupku konverzije, ima pravo potraživati isplatu koju potražuje u ovom postupku. O kolikom iznosu se radi, svakako, utvrdit će se po vještaku financijske struke nakon provođenja toga dokaza koji je tužiteljica i predložila i na način kako je to tužiteljica predložila.

Prednje odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12.veljače 2019. godine, te Rev 2221/2018 od 03.rujna 2019. godine su, ujedno, odluke u kojima je Vrhovni sud RH, kao ¨korektor¨ sudske prakse, zauzeo bitno drugačije pravno shvaćanje od odluka Općinskih i Županijskih sudova na koje ukazuje tuženik u svojem podnesku i koje odluke su, nesporno, s obzirom na brojnost drugih odluka koje su donesene u korist tužiteljice, izuzeci s kojima se tužena strana ne bi trebala posebno hvaliti.

U podnesku od 13. prosinca 2021. god., tužiteljica navodi da ovim podneskom precizira zadatak vještačenja, a koji zadatak je Naslov zamoljen dostaviti imenovanom vještaku, zajedno sa dokumentacijom koju će naložiti tuženiku da dostavi u spis.

Slijedom prednje navedenog, tužiteljica predlaže da vještak financijske struke utvrdi ukupne uplate svih do sada plaćenih mjesečnih anuiteta od strane tužiteljice prema tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu uz obračun zakonskih zateznih kamata na svaki isplaćeni anuitet. Također, treba izračunati u kojem trenutku odnosno s isplatom kojeg anuiteta, kada se računa uplaćena glavnica po mjesečnim obrocima uvećana za zakonske zatezne kamate do dana obračuna (izrade nalaza i mišljenja) je došlo do zatvaranja-prijeboja međusobnih tražbina između stranaka, odnosno u kojem trenutku je tužiteljica prema tuženiku isplatila kunsku vrijednost kredita, te da nakon toga posebno naznači preostale isplaćene mjesečne anuitete sa zakonskom zateznom kamatom. Sve naprijed navedeno vezano je za osnovni tužbeni zahtjev.

U pogledu podrednih tužbenih zahtjeva vještak bi trebao izračunati preplatu tužiteljice u odnosu na predmetni kredit, a koja preplata se odnosi na promjenu kamatne stope i tečaja švicarskog franka, s tim da bi trebao računati da bi kroz sav period otplate kredita od njegovog ugovaranja pa nadalje trebala važiti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu važeći na dan sklapanja spornog ugovora o kreditu. U ovom dijelu, a da bi tužiteljica bila u mogućnosti posebno urediti tužbeni zahtjev s osnova preplate po ništetnoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nužno je da vještak u različitim tablicama prikaže svaku navedenu preplatu.

Na pripremnom ročištu dana 17. prosinca 2021. god., tuženik je predložio prekid postupka do odluke suda EU u predmetu C-767/2020, koje je pitanje postavio OGS Zagreb. Ukoliko sud ne donese odluku o prekidu postupka, tuženik ukazuje kako tužiteljica nije postupila sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 186 b, tj. nije se obratila banci za dostavu podataka o prometu po kreditu prije pokretanja postupka, tako da nema uvjeta za stupnjevitu tužbu, pa predlaže da se prijedlog za dostavu podataka odbaci.

Nadalje predlaže i financijsko vještačenje na sljedeće okolnosti:

- da se vještak očituje i na okolnost ispravnosti konverzije, te je li tuženik sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu u CHF, dakle uključujući i plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu,

- da se izračun izvrši primjenom promjenjive kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom periodu,

- da se izračunaju i pretplate i manjkovi (tzv. pozitivne i negativne razlike).

Tuženik je uz podnesak od 22. prosinca 2021. god., dostavio u dokazne svrhe kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule.

U podnesku od 22. ožujka 2022. god., tužiteljica navodi da je zaprimila dopis vještaka u kojem traži da se precizira uputa za izračun preplate po kreditu u odnosu na zatraženo utvrđenje ništetnim cijelog ugovora. Prvenstveno se očituje kako je za osnovni tužbeni zahtjev, odnosno utvrđenje ništetnim cijelog ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženika, potrebno samo prikazati sve mjesečne uplate koje je tužiteljica uplaćivala tuženiku na ime otplate kredita, odnosno da u tom dijelu nema potrebe vršiti bilo kakav obračun u smislu što tim uplatama tužiteljica podmiruje. Takav zadatak vještaku bi bio potpuno irelevantan. Dakle, jednostavno, vještak je dužan samo prikazati izvršene uplate (visinu uplaćenog anuiteta i dan kad je taj anuitet uplaćen) a sve kako bi nakon toga tužiteljica mogla urediti tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog ugovora.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec. u vještvu od 04. travnja 2022. god., navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 17. prosinca 2021. god., izrađen nalaz i mišljenje u pravnoj stvari između tužiteljice, protiv tuženika, radi isplate.

Zadaća vještaka je: Za osnovni tužbeni zahtjev utvrditi iznos kunske isplate kredita, te svih plaćanja izvršenih od strane tužitelja na ime otplate kredita.

Za podredni tužbeni zahtjev utvrditi iznose preplate izražene u kunama po mjesecima nastale po osnovi 1) ništetnosti promjenjive kamatne stope i 2) ništetnosti valutne klauzule, te u ukupnom zbroju u kreditu zaključenom između tužiteljice i tuženika, sukladno zahtjevu tužiteljice.

Sukladno zahtjevu tuženika, po nalogu suda je potrebno izračunati i pretplate i manjkove nastale promjenom tečaja. Očitovati se na okolnost ispravnosti konverzije, te da li je tuženik sve uplate tužitelja iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

Navodi da je dana 12.04.2019., tužiteljica podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, te podredno i dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka od strane kreditora.

Kredit pod brojem 216-511/2005 je ugovoren dana 05.12.2005. godine, između tužiteljice kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=72.100,00, na rok od 240 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=72.100,00. Isplaćen je u kunama 16.12.2005., prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,786 Kn, te je i naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 3,99% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 436,53 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 31.01.2006. godine. Banka je od 30.09.2006. godine povisila kamatnu stopu na 4,60% godišnje, te ju je kroz otplatu višekratno mijenjala i bila je viša od početno ugovorene sve do 01.01.2014., kada je zakonski određena.

Tužiteljica i tuženik su sukladno zakonu o potrošačkom kreditiranju 07.03.2016., potpisale anex s datumom valute 30.09.2015., kojim je kredit retroaktivno konvertiran u denominaciju EUR, a tuženik je tužiteljici temeljem anexa priznao i naknadno vratio preplatu u iznosu od 1.968,60 Kn. Iz tog je razloga podredni tužbeni zahtjev izračunat do 30.09.2015. godine.

Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta kojeg je tužiteljica uredno plaćala, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.

U tablici br. 1. koja prileži ovom nalazu su evidentirana međusobna plaćanja između tužiteljice i tuženika u svrhu reguliranja obračuna po osnovnom tužbenom zahtjevu. U retku br. 3 prikazan kunski iznos isplate kredita, dok su u retku br. 4 prikazana sva plaćanja tužiteljice prema tuženiku, a uključuju podmirenja svih anuiteta i zateznih kamata po kreditu.

U tablici br. 2. koja prileži ovom nalazu je prikazan obračun plaćanja kredita usporedbom primjene početne i stvarno korištene mijenjane kamatne stope. Povećanje iznosa anuiteta zbog promjene kamatne stope su prikazani u stupcu br. 12, a kunska je protuvrijednost dobivena umnoškom razlike anuiteta s tečajem na dan plaćanja u stupcu 16. Više plaćeni mjesečni anuiteti zbog promjene tečaja CHF/KN su prikazani u stupcu br. 17, a dobiveni su razlikom umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan plaćanja i umnoška početnog anuiteta uz primjenu tečaja važećeg na dan korištenja kredita. Zbirni je iznos ukupne razlike anuiteta prikazan u stupcu broj 18. tablice.

U dijelu otplate kredita do kraja 2008 godine, tečaj CHF/Kn pri otplati anuiteta je bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen. Manje plaćeni dio anuiteta zbog povoljnijeg tečaja je uzet u obračun pri izračunu ukupne preplate, a posljedični ukupni saldo preplate kredita je prikazan u stupcu broj 19 iz kojeg je vidljivo da se nakon podmirivanja manje plaćenih anuiteta od 31.05.2008., počela stvarati preplata temeljem rasta tečaja i kamatne stope.

Datumi od kojeg je tužiteljica preplatila anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta, čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj po kojem je obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.

Bitno je napomenuti kako je izračun napravljen sukladno tužbenom zahtjevu tužiteljice. Tuženik je predlagao primjenu drugih kamatnih stopa od početno ugovorene, u kojem bi se slučaju radilo o zasebnom izračunu. Odluka o primjeni kamatne stope je pravno pitanje, te se odlukom suda u eventualnoj dopuni nalaza može izvršiti i drugačiji izračun.

Vještak je mišljenja da je vještvo napravljeno sukladno rješenju ovog suda od 17. prosinca 2021. godine. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja je :

Tužiteljica (kao korisnik) i tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 216-511/2005. U razdoblju od 30.09.2006. do 31.12.2013., tuženik je mijenjao kamatnu stopu na više u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/KN tuženika važeći na dan plaćanja.

Tuženik je 16.12.2005., isplatio tužiteljici cjelokupni iznos kredita u iznosu Kn=345.070,60, dok je tužiteljica na ime povrata glavnice i kamata kroz razdoblje otplate do 10.08.2021., do kada su vještaku dostupni podatci, platila tuženiku ukupno Kn=490.341,04. Iznosi pojedinih plaćanja s navedenim datumima su prikazani u tablici br. 1 koja priloži nalazu i mišljenju.

Podredno, tužiteljica je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.10.2006. do 30.09.2015., platila veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=33.938,22. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju cjelokupne otplate, uključujući i razdoblja nižeg tečaja, platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Kn=35.884,61. Pojedinačni iznosi prikazani su u tablici br. 2 koja prileži nalazu i mišljenju.

Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Kn=69.822,83, a navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih zbirnih iznosa s odbijenim manje plaćenim anuitetima je predočen tablično u nastavku.

Konverzija kredita u valutu EUR je izvršena sukladno zakonu o potrošačkom kreditiranju, te su sve uplate tužitelja iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu, uz napomenu kako konverzija nije predmet tužbenog zahtjeva, a tako niti izračuna vještaka.

Tužiteljica u podnesku od 13. travnja 2022. god., navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje u dijelu u kojem vještak u mišljenju tabelarno prikazuje u Tablici 1 obračun plaćanja zbog ništetnosti ugovora, te je s obzirom na to tužiteljica u mogućnosti urediti osnovni tužbeni zahtjev.

Međutim, imenovani vještak je u tablici 2. stupac 17, kod prikaza razlike otplaćenih anuiteta po tečajnoj razlici i valutnoj klauzuli prikazao negativne i pozitivne razlike, te prilikom izračuna ukupnog iznosa razlike od pozitivnih oduzeo negativne razlike. S obzirom da je tužiteljica kao zadatak za vještaka navela da imenovani vještak prikaže sve pozitivne razlike otplaćenih anuiteta po tečajnoj razlici, odnosno valutnoj klauzuli, te nije naložila nikakvo „prebijanje“ pozitivnih i negativnih razlika, to je imenovani vještak zamoljen da kod razlike otplaćenih anuiteta po tečajnoj razlici odnosno valutnoj klauzuli prikaže samo pozitivnu razliku, odnosno zbroj ukupne pozitivne razlike.

Slijedom navedenog zamoljen je Naslov da dostavi imenovanom vještaku prigovor tužiteljice, te naloži istom da u jednom kratkom roku izradi dopunu nalaza u odnosu na prigovor tužiteljice s obzirom da se radi o jednostavnoj stvari.

U podnesku od 14. travnja 2022. god., tuženik navodi da osporava nalaz i mišljenje vještaka, budući da u izračunu nije uzeo u obzir da je fiksiran tečaj za uplatu od 12. ožujka 2015., pojedini datumi plaćanja iz dokumentacije se razlikuju od datuma plaćanja koje je naveo vještak, te je u izračun pogrešno uvršten anuitet od 30. rujna 2015. (isti nije bio plaćen prije konverzije). Točnim izračunom eventualna ukupna razlika bi iznosila 69.097,29 kn.

Nadalje, tuženik osporava metodologiju koju je vještak koristio u nalazu i mišljenju, budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit. Naime, izračunom kakav je prezentiran u ovom predmetu ugovor o kreditu pretvara se u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da je bila ugovorena CHF valuta obveze i promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik napominje da je vještak nalazom i mišljenjem utvrdio kako su konverzijom kredita sve uplate tužiteljice iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu.

Nadalje, vještak je u nalazu i mišljenju propustio utvrditi da je konverzijom utvrđena preplata za korist tužiteljice u iznosu od 4.661,84 kn, a što je vidljivo iz Obavijesti o provedenoj konverziji koja je dostavljena uz odgovor na tužbu.

S obzirom na činjenicu da je tužiteljici, s osnove predmetnog ugovora o kreditu, već utvrđena preplata, vještak je bio obvezan izračunate razlike umanjiti za ukupno utvrđeni iznos preplate.

Kada se tužbeni zahtjev ne bi umanjio sa utvrđenom preplatom tada bi tužiteljica predmetni iznos preplate primila dva puta, a sve s osnove plaćanja anuiteta za isti ugovor o kreditu. Naime, ZIDZPK je naložio tuženiku da predmetni ugovor o kreditu konvertira u EUR, pri čemu je tužiteljici izračunata preplata anuiteta u iznosu od 4.661,84 kn. U ovom parničnom postupku tužiteljica potražuje isplatu s osnove istog ugovora o kreditu, uz izračun kao da se radi o kunskom ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, te potražuje isplatu preplate svih anuiteta kao da nikada nije primila utvrđenu preplatu.

Nadalje, tuženik ponovno ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, zauzeo pravni stav da je: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Predmetnom je odlukom utvrđeno da je aneks o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke. To znači da se pravni učinci ocjenjuju u cijelosti i punom opsegu, a to se odnosi onda i na retroaktivan učinak aneksa. Kada to ne bi bilo tako, tada utvrđenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je aneks valjan i da proizvodi pravne učinke ne bi imalo nikakvog smisla. Stoga, imajući u vidu valjanost aneksa, tužiteljica nema pravo na povrat plaćenog na temelju eventualno ništetnih odredbi osnovnog ugovora.

Isto proizlazi i iz činjenice da je tužiteljica izmijenila sporne odredbe, te su iste uklonjene iz pravnog prometa kao da nikada nisu ni postojale.

U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, tuženik ponovno ističe kako je pogrešan tužiteljičin stav da bi zbog eventualne ništetnosti nekih ugovornih odredbi, bio ništetan cijeli ugovor o kreditu. To stoga što isti može, u skladu s odredbom članka 324. ZOO-a, opstati i bez tog dijela promjenjivosti koji bi eventualno bio utvrđen ništetnim.

U odnosu na navedeno ističe se sudska praksa u tzv. „kolektivnom sporu“, a gdje je stav o isključivo djelomičnoj ništetnosti ugovora o kreditu potvrđen i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, konkretno u presudi Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., gdje sud ističe primjenu čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 105. st. 1. i čl. 1163. ZOO-a i to kako slijedi: „U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi… …ovaj sud je protumačio i primijenio (navedene odredbe ZZP-a i ZOO-a, op. a) na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“

U odnosu na valutnu klauzulu bitno je istaknuti odluku Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., gdje je zauzet stav da se u istovrsnim predmetima ne može utvrditi ništetnost ugovora o kreditu u cijelosti, uz obrazloženje, kada je riječ o valutnoj klauzuli, kako slijedi: „Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu. To znači da je banka, koja je ispunila svoju obvezu, i dalje ovlaštena od potrošača zahtijevati vraćanje dobivenog novčanog iznosa u ugovorenom vremenskom razdoblju, i to ne odjednom, nego prema uvjetima iz ugovora, jer nije ništetan cijeli ugovor, nego je ništetna samo zaštitna klauzula kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak.“

Slijedom navedenoga, očito je kako je potpuno je neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu.

Tuženik i dalje predlaže prekid ovog parničnog postupka u skladu sa čl. 213. st. 1. t. 2. Zakona o parničnom postupku. Navedeno, iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske podnio zahtjev Sudu Europske unije o tumačenju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, a u svezi provedene konverzije na temelju Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je tužiteljica u svezi predmetnog ugovora o kreditu sklopila Aneks u skladu s predmetnim zakonom, to je tumačenje Suda Europske unije obvezujuće i za donošenje odluke u ovom parničnom postupku.

U skladu s navedenim zauzeto je pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/21) od 1. ožujka 2021., u kojem se ističe kako u slučaju kada je zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije već podnesen u drugom postupku (Rev 1042/2017-3), a odluka suda ovisi o rješenju tog zahtjeva (tužbe potrošača radi isplate zbog ništetnosti kad postoji sporazum o konverziji CHF/EUR), potrebno je prekinuti postupak.

Tuženik ponovno ističe prigovor zastare za eventualna potraživanja jer su ista zastarjela, u zastarnom roku od pet godina. Međutim, čak i primjenom pravnog stajališta kako do prekida zastare dolazi podnošenjem kolektivne tužbe, dio potraživanja je zastario, i to za sva plaćanja izvršena prije travnja 2007. godne. Naime, ne može početi ponovno teći zastara za ona potraživanja za koja je nastupila zastara prije eventualnog prekida. Tuženik ističe, u tom smislu, objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine.

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl.oec. u dopuni vještva od 24. svibnja 2022. god., navodi da je na temelju rješenja ovog suda od 29. travnja 2022. god., izrađena dopuna nalaza i mišljenja u pravnoj stvari između tužiteljice, protiv tuženika (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je očitovati se na prigovore na vještvo iz podneska tužiteljice od 13. travnja 2022. god. i podneska tuženika od 14. travnja 2022. godine.

U odnosu na prigovore tuženika: Tuženik prigovara kako se pojedini datumi plaćanja iz dokumentacije razlikuju od datuma navedenih u vještvu, te kako je u izračun pogrešno uvršten anuitet od 30. rujna 2015., a plaćen je nakon obračuna konverzije. Vještaku je nejasno na koje pojedinačne uplate se prigovor odnosi, međutim kao i u svom nalazu ponavlja kako je mjesečni iznos preplate nastao na onaj datum kada dospijeva anuitet, a ne na dan plaćanja. Datum plaćanja služi za dobivanje tečaja uplate, te ukoliko i postoje razlike evidencije vještaka i tuženika, radi se o zanemarivim razlikama mjerenima u lipama. Anuitet od 30. rujna 2015. godine je uvrstio u izračun jer je izračun rađen do datuma obračuna konverzije.

Tuženik prigovara metodologiji izračuna iz nalaza i mišljenja jer je izvršen kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit. Odluka o primjeni kamatne stope i tečaja je pravno pitanje i osnova tužbenog zahtjeva, ne odabir vještaka, te se jedino odlukom suda može izvršiti i drugačiji izračun.

Tuženik prigovara da je vještak propustio utvrditi da je konverzijom utvrđena preplata za korist tužitelja u iznosu od 4.661,84 kn. Iz obavijesti o konverziji koju je tuženik uputio tužitelju, evidentno je da je na dan 30.09.2015., utvrđena preplata od 1.968,60 Kn. Kasnije povećanje preplate se odnosi na prijelazno razdoblje do ugovaranja konverzije, tj. na kredit denominiran u valuti EUR i nije razdoblje obuhvaćeno Nalazom i Mišljenjem vještaka. Stoga je mišljenja kako je preplata na dan 30.09.2015., koju je tuženik vratio tužiteljici jednaka 1.968,60 Kn.

Tuženik prigovara da vještak nije uzeo u obzir da je fiksiran tečaj za uplatu od 12. ožujka 2015. godine. Tuženik nije u pravu, prilikom izračuna je uplatu od 12. ožujka 2015. godine obračunao po zakonski fiksiranom tečaju od 6,39 Kn za 1 CHF.

U odnosu na prigovor tužiteljice: Tužiteljica zahtjeva da vještak sačini izračun preplate otplaćenih anuiteta po tečajnoj razlici i valutnoj klauzuli samo sa pozitivnim iznosima, bez prebijanja pozitivnih i negativnih razlika. O ispravnosti uključivanja negativnih razlika treba odlučiti sud, te je kao drugu opciju izvršio izračun po zahtjevu tužiteljice.

U nastavku je u tablici br. 3. koja je priložena ovoj dopuni nalaza i mišljenja prikazao preplatu anuiteta ukoliko bi se izračun vršio samo za više plaćene anuitete. Isključivši manje plaćene anuitete tužiteljica je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.10.2006. do 30.09.2015., platila veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Kn=33.938,22. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita.

Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju otplate od 30.11.2008. do 30.09.2015. platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu Kn=39.446,03.

Pojedinačni iznosi prikazani su u tablici br. 3 koja prileži dopuni nalaza i mišljenja.

Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Kn=73.384,25, a navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih zbirnih iznosa je predočen tablično u nastavku.

Tužiteljica u podnesku od 15. lipnja 2022. god., navodi da u odnosu na Financijsko vještačenje sačinjeno od strane Marijana Jovića stalnog sudskog vještaka za financije od dana 04. travnja 2022. god., nema nikakvih primjedbi.

Navodi da je zbog prednje navedenog u mogućnosti, konačno precizirati svoj glavni tužbeni zahtjev, pa je predložila sudu da donese odluku kojom će utvrditi da je Ugovor o kreditu, broj ugovora 216-511/2005 od 05. prosinca 2005. god., ništetan te da kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti– vratiti tužiteljici iznos od ukupno 490.341,04 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na način pobliže opisan u toč. I izreke presude.

Tužiteljica je za slučaj da ukoliko iz nekog razloga sud utvrdi da bi glavni tužbeni zahtjev bio neosnovan, predložila sudu da usvoji podredni tužbeni zahtjev pobliže opisa nu toč. II i iii izreke presude.

U podnesku od 16. lipnja 2022. god., tuženik navodi da ostaje kod svih prigovora iznesenih u podnesku od 14. travnja 2022. godine. Posebice ostaje kod prigovora pogrešnog uračunavanja preplate kod konverzije. Netočno je i posve nerazumljivo pojašnjenje vještaka ako je riječ o nekakvom prijelaznom razdoblju, pa da zato nije mogao uzeti u obzir čitav iznos utvrđene preplate. Tužiteljici je isplaćen iznos od 4.661,84 kn, i to nije sporno, pa se stoga cijeli taj iznos treba uračunati u preplatu.

U slučaju da vještak ostane kod svog nalaza, tuženik predlaže novo vještačenje o trošku tuženika, te da se isto provede i primjenom kamatnih stopa na kune kako je to tuženik već predlagao tijekom postupka.

Nadalje, tuženik se očituje na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a s obzirom na odluku suda Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352), te ponovno ističe da ne postoji pravna osnova za isplatu nakon provedbe konverzije.

U odnosu na primjenu tumačenja Direktive 93/13 EEZ, tuženik ističe kako je sud Europske unije u predmetu C-567/20, A. H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352) u postupku donošenja odluke po prethodnom pitanju upućenom od strane Općinskog građanskog suda Republike Hrvatske utvrdio kako: „38. U ovom slučaju Direktiva 93/13 nije primjenjiva na originalni ugovor koji je doveden u pitanje u glavnom postupku, s obzirom na to da je sklopljen 15. listopada 2007., dakle prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji, koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013. Stoga, kao što je to nezavisna odvjetnica u biti istaknula u točkama 34. i 40. svojeg mišljenja, eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive.“

Slijedom navedenoga, na ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ne može se primijeniti Direktiva 93/13, budući da je isti sklopljen 21. travnja 2006. godine.

Tako u hrvatskom pravu ne postoji ni tzv. pravo na puno obeštećenje potrošača uslijed nepoštenosti ugovornih odredbi koje su naknadno izmijenjene. U tom smislu tuženik ukazuje i na t. 40 presude C-567/20 gdje se zaključuje: „40.…eventualna obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.“

Stoga je na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te eventualnu restituciju na temelju osnovnog ugovora o kreditu primjenjivo isključivo hrvatsko pravo i tumačenja stvarno nadležnih sudova u Republici Hrvatskoj.

U skladu sa navedenim tumačenjem Suda Europske unije, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, također utvrdio da se na tzv. „konverzije“ ne može primijeniti tumačenje iz predmeta Dunai. Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključuje: „Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. (stranica 6. rješenja)“.

Iako su Sud Europske unije i Vrhovni sud Republike Hrvatske predmetno utvrđenje temeljili na različitim pravnim tumačenjima, nesporno je da je zaključak isti te da se na ugovore o kreditu denominirane u CHF, a koji su nakladno sklapanjem Aneksa konvertirani u EUR, ne može primijeniti tumačenje o „punom obeštećenju potrošača“ nakon provedbe konverzije.

Međutim, tužiteljica, kao i većina potrošača koji su izvršili konverziju ugovora o kreditu, tvrdi kako je matematički obračun u odnosu na kunske kredite puno veći od onih utvrđenih konverzijom koja je izvršena u odnosu na EUR te smatraju, upravo zbog većeg obračuna, da usprkos tome što su sklopili Aneks ugovora o kreditu imaju pravo na dodatnu isplatu.

Tuženik ističe da matematički izračun proizlazi isključivo iz pravne osnove, a što je u ovom slučaju isključivo Aneks ugovora o kreditu. Stoga, sud ne može ignorirati Aneks prilikom donošenja odluke u ovom predmetu.

U odnosu na Aneks ugovora o kreditu sud Europske unije u predmetu C-567/20 zauzeo je stav kako se na isti primjenjuje Direktiva 93/13: „Nasuprot tomu, Direktiva 93/13 primjenjuje se na Dodatak originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen 8. siječnja 2016., dakle nakon datuma pristupanja…“

Stoga se na tumačenje Aneksa i njegove pravne posljedice primjenjuje Direktiva 93/13 i odluke suda Europske unije, a što se svakako odnosi i na odluku C-567/20, A.

H. protiv Zagrebačke Banke d.d. (ECLI:EU:C:2022:352).

Općinski građanski sud u Zagrebu u biti, svojim pitanjem, traži tumačenje suda Europske unije o sukladnosti čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 i sudske prakse u predmetu D sa ZIDZPK tj. Dodatkom ugovora o kreditu, a kako bi se utvrdilo da li potrošači, usprkos sklopljenom Dodatku, „imaju pravo ostvariti povrat sve koristi koje je banka neopravdano stekla“.

U odnosu na tako postavljeno pitanje sud Europske unije je dao jasno i nedvosmisleno tumačenje kako su, sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13, odredbe Aneksa izuzete od ocjene nepoštenosti kada su odraz zakonskih ili regulatornih odredbi (t. 55., 56. i 57. presude).

Naime, smatra se da je zakonodavac pri donošenju zakona uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza adresata (t. 57. presude), pa su odredbe ugovora, koje su unesene na temelju zakona, poštene. U tom smislu je na ovom sudu, pred kojim se vodi pojedinačni postupak, da utvrdi jesu li odredbe Aneksa u cijelosti u skladu sa ZIDZPK-a (t. 58. presude). Također sud Europske unije utvrđuje da je sud koji je uputio zahtjev navodi kako je Dodatak u cijelosti u skladu sa glavom IV. Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine.

Tuženik ističe kako u ovom predmetu ne bi trebalo biti sporno da je Aneks koji su sklopili tužiteljica i tuženik u cijelosti odraz ZIDZPK-a. Slijedom navedenoga, odredbe Aneksa obvezuju ugovorne strane i sud mora donijeti odluku u skladu s izmjenama osnovnog ugovora.

Tuženik ponovno ističe kako je isto utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem od 4. ožujka 2020., donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, kada je zauzeo pravni stav da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Iz otplatnog plana uz Aneks i činjenice da je za korist tužiteljice, upravo zbog retroaktivnosti, utvrđena preplata, očito je da se ugovorne odredbe Aneksa primjenjuju retroaktivno.

Ta retroaktivnost je određena na temelju ZIDZPK jer se u suprotnome ne bi moglo staviti tužiteljicu u isti položaj kao da je sklopila ugovor o kreditu uz EUR valutu. Upravo je na sudu koji vodi postupak da utvrdi jesu li ugovorne strane izmijenile retroaktivno svoja prava i obveze Aneksom tj. je li ZIDZPK naložio retroaktivnost.

U odnosu na retroaktivnost ZIDZPK banke su pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, u spojenim predmetima U-I-3685/2015 i dr., isticale prigovor zabrane retroaktivne primjene ZIDZPK, a koje prigovore je Ustavni sud Republike Hrvatske odbacio uz sljedeće obrazloženje: „U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu zadovoljeni.“

Tako je očito da je Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio da ZIDZPK ima retroaktivnu primjenu. No, da je ista dopuštena budući da je legitimni cilj takve intervencije u postojeće ugovorne odnose suglasan s Ustavom i nije u neskladu sa zaštitom pravne sigurnosti kao jednog od aspekata vladavine prava.

Stoga je potpuno nejasno kako se može ignorirati obvezujuće odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavnog suda Republike Hrvatske i sada i tumačenje Suda Europske unije i ustrajati na zahtjevu za isplatom kao da nikada nije sklopljen Aneks ugovora o kreditu.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu posl. br. Rev-1014/2018 od 20. listopada 2021., a u kojem je tužitelj nakon sklapanja Aneksa, povukao tužbu zauzeo je stav kako je sklapanjem Aneksa došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva. Tako se utvrđuje: „Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata, pa osnovano u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu troškova parničnog postupka u skladu s odredbom članka 158. stavak 1. ZPP.“

Naime, kada se radi o troškovima postupka i naknadi istih tužitelju, nakon povlačenja, uslijed sklapanja Aneksa, VSRH je zauzeo stav da isti padaju na teret tuženika budući da je došlo do ispunjenja tužbenog zahtjeva.

Tuženik navodi da se ne može očekivati da VSRH zauzme drugačiji stav, kada bude odlučivao o tužbenom zahtjevu na isplatu nakon sklapanja Aneksa, jer bi različito pravno utvrđenje u odnosu na glavni tužbeni zahtjev i troškove postupka grubo narušilo pravnu sigurnost i pravni poredak.

Tužiteljica u podnesku od 27. lipnja 2022. god., navodi da se tuženik u svom očitovanju poziva na odluku Suda EU od dana 05. svibnja 2022. godine, pa navodi kako je potonjom odlukom sud EU utvrdio kako potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi sumirajući navedeno kako je sud EU meritorno odlučio kako je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. Međutim, tuženik je kontradiktoran svojim navodima citirajući navedeni članak s obzirom da se isti temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prodavatelja robe ili pružatelja usluga. Stoga je, a kako Sud EU navodi: „ Na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora o kreditu kao pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pri tom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu čl. 1. st. 2. iste direktive treba tumačiti usko.“.

Cilj Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a što proizlazi iz čl. 19. b., bio je izjednačavanje korisnika kredita denominiranih u švicarskim francima s korisnicima kredita denominiranih u eurima. Dakle ni jednom odredbom cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštećenje dužnika. Aneksima o konverziji uređen je ugovorni odnos samo nakon konverzije, čime pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije svakako nije riješeno.

Za istaći je da je VSRH u rješenju broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., izložio pravno stajalište da činjenica da su stranke sklopile ugovor o konverziji na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326.s st.1. ZOO-a), osim u iznimnim uvjetima koje propisuje odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen), te stoga korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav zauzeo je i Županijski sud Velikoj Gorici u svojoj presudi posl. broj Gž- 1451/2019, Županijski sud u Zadru presudi i rješenju posl. broj Gž- 834/2021, Općinski građanski sud u Zagrebu u presudi broj Gž-5030/19, Županijski sud u Vukovaru presuda posl. broj Gž- 589/2020.

Također, bez obzira na provedenu konverziju, kao i da se uzme u obzir činjenica da cijeli ugovor o kreditu nije ništetan, a jest, svakako je ništetna i bez učinka dodatkom ugovora provedena konverzija valute pošto je sama valuta švicarski franak odnosno odredba o predmetu ugovora i predmetu dodatka ugovora, nepoštena i ništetna, pa se prema tome nešto što ne postoji od prvog dana ex tunc niti ne može valjano konvertirati u nešto drugo, a što je i izričito pripisano čl. 351. ZOO-a time da je obnova, dakle ugovaranje nove obveze, bez učinka ukoliko je prijašnja obveza bila ništetna, a što kod ugovora o kreditu jest. To što su tužiteljica i tuženik u jednom trenutku ugovornog odnosa na drugačiji način regulirali svoj odnos za ubuduće, ne može imati za posljedicu učinak u smanjenju prava koja tužiteljici pripadaju prema Zakonu o zaštiti potrošača, a čiji je imperativ uspostava početne pravne i činjenične situacije eliminiranjem nepoštenih odredbi ugovora, zajedno sa povratom koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužiteljice, a upravo temeljem tog nepoštenog ugovora. Provedbom konverzije nije postignuta nikakva ravnoteža među strankama s obzirom da je dodatkom ugovora o kreditu tužiteljica dovedena u još gori financijski položaj jer je na taj način konvertirao nezakonito i znatno povećanu glavnicu pošto je ista obračunata prema tada važećem i iznimno povećanom tečaju švicarskog franka i pretvorene u kune, odnosno došlo je do trajnog povećanja dugovanja s osnova glavnice zbog čega tužiteljica i danas osjeća ekonomske posljedice nepoštenosti. Navedeno stajalište zauzeo je i Općinski sud u Splitu u presudi posl. broj P-1378-2018.

Na ročištu dana 13. srpnja 2022. god., tuženik navodi da se protivi preinaci tužbenog zahtjeva budući da je isti povećan na 490.341,04 kn, te slijedom navedenog predlaže da sud odluči o preinaci prije nastavka raspravljanja. Ujedno prigovara zastari na povećani tužbeni zahtjev jer je isti postavljen nakon 13. 06. 2019. god. (kada je za promjenjivu kamatnu stopu nastupila zastara). Predložio je izvesti dokaz saslušanjem svjedoka PZ i saslušanjem tužiteljice, te podredno dokaz saslušanjem EZIO, ukoliko sud ne prihvati njenu izjavu koja je ranije dostavljena u spis predmeta.

Presudom ovog suda posl. br. P-1645/19 od 07.listopada 2022. god., glavni tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan (toč. I izreke), a prihvaćen podredni tužbeni zahtjev (toč. II i III izreke), te je donijeta odluka da svaka stranka snosi svoje parnična troškove (toč. IV izreke).

Rješenjem Županijskog suda u Puli ukinuta je presuda ovog suda posl. br. P- 1645/19 od 07.listopada 2022. god., u točkama II, III i IV izreke, i predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o kreditu br. 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. prosinca 2005. god., Izvadak iz zemljišne knjige ovog suda br. S.I.26478/05 od 22. studenog 2005. god., Anex uz ugovor o kreditu br. 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 07.03.2016. god., Obavijest o provedenoj konverziji od 07.03.2016. god., otplatni plan po Ugovoru o kreditu br. 216-511/2005, Izjavu svjedoka od 24.08.2020. god., Mišljenje

– Ručević vještačenja d.o.o od 13.11.2015. god., Presudu i rješenje VSRH br. Rev- 2221/2018-11 od 03.09.2019. god., Presudu Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-1172/2018-2 od 30.06.2020. god., Presudu Županijskog suda u Puli br. Gž-9/2019-2 od 16.03.2020. god., Podnesak tužitelja – potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 01.12.2012. god., Izvod iz zapisnika s prve sjednice Građanskog odjela VSRH od 05.03.2004. god., Presudu Općinskog suda u Splitu br. P-2563/18 od 23.10.2020. god. i br. P-1798/19 od 23.04.2021. god., Kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, Vještvo br. 18/22 stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl.oec. od 04. travnja 2022. god., Realizirani i simulirani otplatni plan, Izvod iz zapisnika VSRH br. Su-IV-16/2021-5 od 01. ožujka 2021. god., i br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. god., Dopunu vještva br. 18/22 stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl.oec. od 24. svibnja 2022. god., te 2. Dopunu vještva br. 18/22 stalnog sudskog vještaka za financije Marijan Jović dipl.oec. od 03. siječnja 2025. godine.

Glavni tužbeni zahtjev je nedopušten.

Podredni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu br. 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. prosinca 2005. godine, koji je sklopljen između tuženika (ex. Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb) kao kreditora, tužiteljice (ex. EZI) kao korisnika kredita, CZI kao sudužnika, i DZI kao založnog dužnika. Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika (ex. Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb), na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik (ex. Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb) u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Ovaj sud je cijenio da predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik (ex. Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb) u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Nadalje je ovaj sud cijenio da je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d. Split.

Osim toga, ovaj sud je bio mišljenja kako nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu br. 216-511/2005 od 05. prosinca 2005. godine, može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Radi navedenog, prvotno postavljeni glavni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u cijelosti, te radi isplate cjelokupnog iznosa na ime otplate predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu, u cijelosti je odbijen kao neosnovan, te je donijeta odluka kao u toč. I izreke presude posl. br. P-1645/19 od 07. listopada 2022. godine.

Slijedom navedenog, a kako je unatoč ništetnosti spornih dijelova predmetnog Ugovora o kreditu br. 216-511/2005 od 05. prosinca 2005. godine, predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 3,99 %, (čl. 3. Ugovora), ovaj sud je cijenio da stoga kamatna stopa u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita.

Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužiteljici bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (a i sama tužiteljica se poziva na te ”poznate” parametre), pa je ovaj sud cijenio i to da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud je cijenio da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužiteljica je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznala za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznala donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnijela dana 12. travnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Nadalje je ovaj sud cijenio da tuženik nije u mogućnosti s uspjehom isticati niti prigovor na tijek zakonskih zateznih kamata, pozivajući se na odredbu čl. 1115 ZOO- a, kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Naime, u odredbi čl. 10. st. 2 ZOO-a, propisno je da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Stoga se je tuženik po mišljenju ovog suda neosnovano protivio i tijeku zatraženih zakonskih zateznih od dana plaćanja - stjecanja pojedinih uplaćenih iznosa anuiteta, navodeći da u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije mogao imati saznanja da bi pojedine odredbe predmetnog ugovora o namjenskom kreditu bile ništetne, a sve iz razloga što tuženiku kao dobrom stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, po ocjeni ovog suda u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta, nije mogla ostati nepoznata činjenica da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile ništetne.

Osim toga, tuženik neosnovano ističe da je vještak dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužiteljica plaćala manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih, pozivajući se na odredbe čl. 323 ZOO-a, što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužiteljici, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužiteljica plaćala i anuitete po nižem tečaju i nižoj kamatnoj stopi od onoga po kojem je kredit bio isplaćen i one kamatne stope koju je tužiteljica inicijalno plaćala.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

U odredbi čl. 261 st. 2 ZPP-a, propisano je da će se ukoliko je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, vještačenje obnoviti s istim ili drugim vještacima, dok je u odredbi st.3 istog članka, propisano da će se u slučaju ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnje ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražiti mišljenje drugih vještaka.

Imajući u vidu naprijed navedene Zakonske odredbe, razvidno je da će sud obnoviti vještačenje sa drugim vještacima ili pak zatražiti mišljenje drugih vještaka, jedino u slučaju kada smatra da je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili proturječan sa izviđenim okolnostima, ili ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a nikako samim time što jedna od parničnih stranaka ustraje u iznesenim prigovorima na vještvo.

Ovaj sud je cijenio da su vještvo i dopuna vještva stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., logični, uvjerljivi i lišeni bilo kakvih proturječnosti, pa je valjalo odbiti prijedlog tuženika da se izvede dokaz ponovnim vještačenjem od strane drugog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke.

Osim toga, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni ugovor o krediti pravovaljan u cijelosti.

Među strankama nisu sporni niti sklapanje i sadržaj priloženog Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen dana 07. ožujka 2016. god., pa nije jasno iz sadržaja kojih odredbi sklopljenog Aneksa uz predmetni Ugovor o kreditu, tuženik zaključuje da se Aneks primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno, te da su ugovorne strane sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa.

Ustav Republike Hrvatske (N.N. br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), propisuje u odredbi čl. 115 st. 3, da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.

Dakle, primarni izvori prava za sudove u Republici Hrvatskoj su Ustav i Zakoni Republike Hrvatske, pa tek nakon toga međunarodni ugovori i drugi važeći izvori prava. Tuženik se je i sam tijekom postupka pozivao na domaće zakonodavstvo, pa stoga nije u mogućnosti s uspjehom predlagati prekid ovog parničnog postupka u skladu sa čl. 213. st. 1. t. 2. ZPP-a, iz razloga što je Vrhovni sud RH podnio zahtjev sudu Europske unije o tumačenju članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, u svezi provedene konverzije na temelju Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koje tumačenje suda Europske unije da bi bilo obvezujuće i za donošenje odluke u ovom parničnom postupku.

Osim toga, nije jasno niti protivljenje tuženika preinaci tužbenog zahtjeva, gdje navodi da se protivi preinaci budući da je tužbeni zahtjev povećan na 490.341,04 kn, a obzirom da tužbeni zahtjev radi isplate nije bio niti postavljen do provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, a nakon kojega je postavljen pisanim podneskom tužiteljice od 15. lipnja 2022. godine.

Stalni sudski vještak Marijan Jović dipl. oec., u svojem vještvu ističe da su stranke sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju 07.03.2016., potpisale Anex s datumom valute 30.09.2015. god., kojim je kredit retroaktivno konvertiran u denominaciju EUR, a tuženik je tužiteljici temeljem Anexa priznao i naknadno vratio preplatu u iznosu od 1.968,60 Kn. Iz tog je razloga podredni tužbeni zahtjev izračunat do 30.09.2015. godine. Naime, navodi da je iz obavijesti o konverziji koju je tuženik uputio tužiteljici, evidentno je da je na dan 30.09. 2015. god., utvrđena preplata od 1.968,60 Kn. Kasnije povećanje preplate se odnosi na prijelazno razdoblje do ugovaranja konverzije, tj. na kredit denominiran u valuti EUR i nije razdoblje obuhvaćeno Nalazom i Mišljenjem vještaka. Stoga je mišljenja kako je preplata na dan 30.09.2015. god., koju je tuženik vratio tužiteljici jednaka 1.968,60 Kn.

Radi svega navedenog, presudom ovog suda posl. br. P-1645/19 od 07. listopada 2022. god., prihvaćen je podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 3., i čl. 6 i odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom tečaju CHF predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kao i na isplatu na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, i na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, s tim što dosuđeni iznos zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama valja umanjiti za iznos od 1.968,60 kn, a koji iznos je tuženik priznao tužiteljici temeljem sklopljenog Anexa predmetnog ugovora i naknadno vratio kao preplatu, te je donijeta odluka kao u toč. II i III izreke presude posl. br. P-1645/19 od 07. listopada 2022. godine.

Kako je već navedeno, Rješenjem Županijskog suda u Puli ukinuta je presuda ovog suda posl. br. P-1645/19 od 07.listopada 2022. god., u točkama II, III i IV izreke, i predmet u tom dijelu vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U obrazloženju ukidne odluke suda drugog stupnja se navodi da je predmet ovog spora, u žalbenoj fazi postupka, deklaratorni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi (članak 3. i 6.) i valutnoj klauzuli u CHF sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 5. prosinca 2005. te, posljedično tome, kondemnatorni (restitucijski) zahtjev za isplatu (vraćanje) iznosa od 33.938,22 kuna po osnovi preplate zbog povećanja kamatnih stopa i 39.446,03 kuna po osnovi preplate zbog povećanja valutnog tečaja, s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja, po pravilima o stjecanju bez osnove.

Tužiteljica svoj zahtjev temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013., koja je u pogledu odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dok je u pogledu odluke o valutnoj klauzuli potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

Tužbeni zahtjev za utvrđenje istog Ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti i vraćanje cjelokupnog stečenog iznosa je pravomoćno odbijen točkom I. izreke prvostupanjske presude, koja nije pobijana žalbom.

U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i prednica tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.), kao banka kreditor, 5. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju stana na iznos od 72.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaj tuženice važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 20 godina te iznosom anuiteta u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 436,53 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja i s redovnim kamatama po stopi koja u trenutku ugovaranja iznosi 3,99% godišnje, a promjenjiva je u skladu s važećim odlukama tuženice. Nije sporno ni da je tečaj CHF na dan isplate kredita 16. prosinca 2005. iznosio 4,786 kuna za jedan CHF te da je stopa redovnih kamata višekratno povećavana.

Nije sporno ni da su stranke 7. ožujka 2016. sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu broj: 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Aneks Ugovora o kreditu) u skladu s mjerodavnim odredbama ZID ZPK/15 kojim je suglasno utvrđena visina nedospjele glavnice u iznosu od 31.237,28 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za EUR te stopa ugovorne kamate koja je promjenjiva pod uvjetima pobliže navedenim u Aneksu, a tuženica je tužiteljici na temelju Aneksa priznala i naknadno vratila preplatu u iznosu od 1.968,60 kuna.

Iz nalaza i mišljenja vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Marijana Jovića proizlazi da je tužiteljica u razdoblju od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. po osnovi povećanja stope redovnih kamata preplatila iznos od 33.938,22 kuna, a po osnovi povećanja tečaja CHF iznos od 39.446,03 kuna, što predstavlja samo pozitivne razlike, dok s uključenim negativnim razlikama (kada je tečaj CHF bio niži od početnog) preplata po ovoj osnovi iznosi 35.884,61 kuna.

Među strankama je, prije svega, sporno pitanje pravnih učinaka konverzije odnosno ima li tužiteljica više bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa s obzirom na to da je izvršena konverzija na koju je tužiteljica pristala sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu na temelju ZID ZPK/15 uz valutnu klauzulu u EUR kojim su izmijenjene odredbe Ugovora o kreditu u pogledu valute obveze i stope redovnih kamata te utvrđen iznos neotplaćene glavnice i postignut sporazum o raspolaganju preplatom.

Sporno je i to radi li se uopće o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu u pogledu ugovaranja promjenjive stope redovnih kamata na kredit i valutnoj klauzuli u CHF odnosno je li tužiteljica o tome bila informirana da bi mogla dati svoj pristanak, je li nastupila zastara, koju kamatnu stopu treba primijeniti u slučaju da se odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdi ništetnom, treba li iznos preplate umanjiti za tzv. negativne razlike i od kada bi tužiteljica eventualno imala pravo na zatezne kamate.

Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora i vraćanje preplaćenoga na temelju ništetnih ugovornih odredbi zaključivši:

- da je nejasno tuženičino protivljenje „preinaci“ tužbe iz podneska od 15. lipnja 2022., jer da do tada odnosno do provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužbeni zahtjev nije bio ni postavljen,

- da je sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a vezan za utvrđenja iz pravomoćno dovršenog kolektivnog spora radi zaštite interesa i prava potrošača te da se u ovom postupku ne može preispitivati pravilnost i zakonitost odluka iz tog spora,

- da je, unatoč djelomičnoj ništetnosti, predmetni Ugovor o kreditu pravno valjan u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa od 3,99% (članak 3. Ugovora), prema članku 324. ZOO-a, odnosno da na ugovorni odnos treba primijeniti početno ugovorene parametre (početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita),

- da je neosnovan prigovor zastare pozivom na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje: ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a od pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora do podnošenja predmetne tužbe 12. travnja 2019. da nije protekao opći zastarni rok od pet godina (članak 225. ZOO/05),

- da je tuženica dužna platiti zatezne kamate od dana stjecanja prema članku 1115. ZOO/05, jer je nepošteni stjecatelj budući da je sukladno članku 10. stavku 2. ZOO/05 u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti bila dužna postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka) te joj u trenutku stjecanja uplaćenih iznosa anuiteta nije mogla ostati nepoznata činjenica da su pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne,

- da tuženica neosnovano ističe da je vještak bio dužan uzeti u obzir i iznose odnosno razdoblja kad je tužiteljica plaćala manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih, tzv. negativne razlike, jer da tijekom postupka nije isticala protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja,

- da nije jasno na temelju čega tuženica zaključuje da se Aneks Ugovora o kreditu broj 216-511/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 7.ožujka 2016. primjenjuje na pravni odnos stranaka retroaktivno te da su ugovorne strane sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu suglasno izmijenile obvezu vraćanja kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa,

- da je stoga osnovan podredni tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članaka 3. i 6. i odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom tečaju CHF predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kao i na isplatu na ime nepripadno plaćenog zbog izmjene kamatne stope i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF, s time što dosuđeni iznos zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama valja umanjiti za iznos preplate od 1.968,60 kuna, a koji iznos je tuženica priznala tužiteljici Aneksom Ugovora o kreditu i naknadno vratila kao preplatu, dok se kasnije povećanje preplate odnosi na prijelazno razdoblje do ugovaranja konverzije, tj. na kredit denominiran u valuti EUR.

Prvostupanjski sud odluku temelji i na odredbama članaka 296., 322. stavka 1., 323. i 324. ZOO/05.

Pobijana odluka ispitana je u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14., dalje: ZPP/14), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.).

Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a s obzirom na to da su u pobijanoj presudi navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njena zakonitost i pravilnost. Ova povreda nije ostvarena niti time što sud nije u posebnoj točki odbio tužbeni zahtjev za iznos preplate (za koji je umanjio dosuđujući dio), već se u tom dijelu tužba smatra povučenom budući da stranke nisu u zakonskom roku podnijele prijedlog za donošenje dopunske presude, prema članku 339. stavku 2. ZPP-a. U dosuđujućem dijelu izreka nije nerazumljiva ni neprovediva, jer je odrediva, ali je (ipak) rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, kako će biti obrazloženo u nastavku ove odluke.

Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 186.b ZPP-a time što sud nije pozvao tužiteljicu da postavi određeni tužbeni zahtjev za isplatu prije zaključenja prethodnog postupka te je u konačnici odlučio o zahtjevu postavljenom tijekom glavne rasprave, a niti su s time u vezi počinjene povrede iz članka 354. stavka 2. točaka 12. i 13. ZPP-a. Naime, predmetni postupak pokrenut je tzv. stupnjevitom tužbom iz članka 186.b stavka 3. ZPP-a koja omogućuje tužitelju da, u situaciji kada su za to ispunjene pretpostavke, određeni tužbeni zahtjev postavi u roku koji mu sud odredi tijekom postupka (članak 186.b stavak 4. ZPP-a) nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Tužiteljica je određeni tužbeni zahtjev postavila nakon provedenog vještačenja (koje se provodi tijekom glavne rasprave), a iz spisa ne proizlazi da je prije toga raspolagala podacima za postavljanje tužbenog zahtjeva.

U prvostupanjskom postupku nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a.

Međutim, osnovano žaliteljica ističe da je u prvostupanjskom postupku počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP- a, jer nije saslušan sudski vještak unatoč primjedbama koje je tuženica iznijela na nalaz i mišljenje odnosno na pisanu dopunu nalaza i mišljenja, a vezano za uračunavanje preplate uslijed konverzije. Naime, vještak svoj nalaz i mišljenje daje usmeno na raspravi, a može ga dati i u pisanom obliku prije rasprave, dakle pisano i usmeno na raspravi (članak 260. stavak 1. ZPP-a). Budući da je svrha usmenog iznošenja nalaza i mišljenja vještaka omogućiti strankama da se postavljanjem pitanja vještaku razjasne prigovori i primjedbe na vještakov nalaz i mišljenje, činjenica da u ovom postupku vještak nije saslušan iako je tuženica i nakon pisane dopune isticala primjedbe na njegov nalaz i mišljenje, mogla je biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva valja, prije svega, navesti da se u ovom postupku s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na temelju odredbe članka 1163. stavka 1. ZOO/05 primjenjuju odredbe ZOO/91, a ne odredbe ZOO/05 na koje se pozvao prvostupanjski sud.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski je sud pravilno pošao od odredbe članka 502.c ZPP/14 kojom je propisan direktni učinak presuda iz spora za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, u konkretnom slučaju presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

S time u vezi, i odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Nadalje, odredbom članka 81. stavka 1. i 2. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 87. ZZP/03, posljedica nepoštene ugovorne odredbe je ništetnost.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća stav suda prvog stupnja izražen u pobijanoj odluci da sklapanje sporazuma o konverziji (Aneks Ugovora o kreditu), samo po sebi, ne znači gubitak prava potraživati od tuženice vraćanje preplaćenog, odnosno onog što je tuženičina prednica kao davateljica kredita naplatila od tužiteljice na temelju ništetnih ugovornih odredbi (jednako kao i potrošači i korisnici kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju), pod pretpostavkom da glede toga nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konvertiranja kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

U prilog takvom shvaćanju govore pravila po kojima je izvršeno konvertiranje kredita, koja su sadržana u odredbi članka 19.c ZID ZPK/15, pri čemu niti tom a niti kojom drugom odredbom navedenog Zakona, a isto tako ni odredbama Aneksa Ugovora o kreditu koji su stranke ugovora sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja preplaćenog u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi (ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valutnoj klauzuli u CHF), a u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa ni u vrijeme konverzije još nije niti bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Konverzija kredita u valuti CHF odnosno s valutnom klauzulom u CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, korisnica kredita (tužiteljica) se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa Ugovora o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a odredbom članka 41. stavka 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći prava koja ima na temelju tog Zakona i drugih zakona kojima se štite prava potrošača niti mu se ista mogu ograničiti. Iz sadržaja Aneksa Ugovora o kreditu ne proizlazi da bi se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni ispunjenja (članak 308. ZOO/91, članak 167. ZOO/05).

Tzv. konverzija predviđena ZID ZPK/15 ne predstavlja konverziju propisanu u članku 106. ZOO/91 (članak 325. ZOO/05), jer za to ne postoje pretpostavke, u prvom redu zato što tuženica nije bio savjesna strana u sklapanju Ugovora o kreditu koji je sadržavao ništetne odredbe, a potom i zato što je tuženica zakonskom odredbom bila prisiljena ponuditi potrošačima sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu. Zato se, po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, ne radi u punom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u EUR i s ugovorenom kamatnom stopom od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, već od sklapanja Aneksa, a svođenje kredita na kredit s valutnom klauzulom u EUR s odgovarajućom kamatnom stopom poslužilo je kako bi se u vezi s tim mogli utvrditi ostatak glavnice i preplata koja međutim ne znači i potpuno obeštećenje potrošača, već mu na određeni način olakšava situaciju u koju je bio doveden porastom kamatne stope i znatnim porastom tečaja valute CHF te rješava situaciju ubuduće, a ta situacija je detaljno obuhvaćena Aneksom jer sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice u EUR i promjenjivosti kamatne stope.

Ovaj sud je istovjetno pravno shvaćanje o pravnim učincima konverzije iskazao u većem broju recentnih odluka, npr. poslovni broj Gž-797/2024 od 17. lipnja 2024., Gž-837/2023 od 17. lipnja 2024., Gž-953/2024 od 21. lipnja 2024., Gž-75/2024 od 23. siječnja 2024., a u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. prosinca 2023. pa je stoga neodlučno žaliteljičino pozivanje na raniju odluku ovog suda s drugačijim pravnim shvaćanjem.

Tuženica se pri osporavanju prava tužiteljice na obeštećenje zbog činjenice da je pristala na sklapanje Aneksa Ugovora o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita, neutemeljeno poziva na shvaćanje iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer to ne znači da je isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banke kao davatelja kredita i isplatu preplaćenog na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi ako sklapanjem navedenog Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Slijedom navedenog, suprotno tumačenju tuženice, proizlazi da korisnik kredita, kao potrošač, neovisno o izvršenoj konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate tako i ona o vezanju glavnice za valutu CHF, pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime preplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

Međutim, neovisno o učincima presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava propisanim odredbom članka 502.c ZPP-a, u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tomu što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće bavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Posljedično tomu, obveza je sudova da u pojedinačnim potrošačkim sporovima (kakav je i ovaj aktualan) provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora. Ako tuženici ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tomu što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženoj nije omogućeno dokazivanje o protivnom. To bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

Budući da je tuženica predložila saslušati svjedoka PZ kao osobu koja je u ima banke sudjelovala u sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu na okolnost da su tužiteljici bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuta obveze te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja Ugovora o kreditu odnosno na okolnost da je pri sklapanju Ugovora o kreditu obavijestio tužiteljicu o relevantnim okolnostima i upozorio je na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule, dok je tužiteljica predložila saslušati parnične stranke, prvostupanjski je sud radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja trebao izvesti te dokaze i ispitati je li tužiteljica bila informirana o parametrima koji utječu na promjenu kamatne stope i riziku fluktuacije tečaja CHF.

Ako bi zaposlenik banke tvrdio da je tužiteljica bila obaviještena o parametrima promjene kamatne stope i o rizicima fluktuacije tečaja, a tužiteljica navedeno osporavala, to ne sprječava prvostupanjski sud da razmotri, s obzirom na poslovnu praksu i običaje koji su prevladavali u mjerodavno vrijeme te interne akte banke, uvažavajući pritom i sadržaj te narav informacija koje su potrošaču trebale biti dane, od kakvog je utjecaja na ocjenu iskaza zaposlenika banke činjenica da banka nije predočila nikakva dopunska dokazna sredstva u pisanom obliku koja potvrđuju da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti i ako o tomu na temelju takvih, eventualno, međusobno proturječnih iskaza potrošača i zaposlenice banke ne bi bilo moguće utvrditi jesu li obavijesti dane, i jesu li, ako su uistinu dane, obavijesti bile odgovarajuće kako bi se pristanak na sklapanje ugovora mogao smatrati „informiranim“, zaključak o tomu spornom pitanju sud prvog stupnja donijet će po pravilima o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a), imajući u vidu da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača na bankama.

Slijedom navedenoga, kako je u ovom sporu teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora na tuženici - banci, obveza prvostupanjskog suda bila je na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužiteljice), a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, izvesti dokaze koje je banka, kao tuženica, predložila, a posljedično tome radi mogućnosti konfrontiranja iskaza, saslušati i tužiteljicu (parnične stranke) kako je predlagala tužiteljica.

Osim navedenoga, žaliteljica osnovano prigovara i načinu na koji je u pobijanoj presudi uračunata preplata priznata prilikom konverzije, jer je uračunavanje trebalo izvršiti primjenom odredbi članaka 171. i 172. ZOO/91. To znači da je, pod pretpostavkom osnovanosti tužbenog zahtjeva, dosuđujući iznos trebalo umanjiti za iznos preplate priznat prilikom konverzije na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30. rujna 2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji.

Ovome valja dodati da ovaj drugostupanjski sud podržava zauzeto pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u pogledu primjene početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja CHF, nepriznavanja tzv. negativnih razlika, pitanja zastare i tijeka zateznih kamata s obzirom na nepoštenje tuženice kao stjecateljice, s time da tužiteljici zatezne kamate pripadaju od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a ne od dana dospijeća obveze po Ugovoru o kreditu, jer je tek izvršenom isplatom tuženica stekla dio navedenih iznosa bez osnove.

Valjalo je stoga prihvatiti tuženičinu žalbu i ukinuti presudu u pobijanom dijelu te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, na temelju odredbi članka 369. stavka 1. i članka 370. ZPP-a.

S obzirom na to da je pobijana presuda ukinuta, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka sadržanu u točki IV. izreke (članak 380. točka 3. u vezi odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a), o kojima će se, kao i o troškovima povodom pravnog lijeka, odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP-a).

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud dužan je izvesti predloženi dokaz saslušanjem svjedoka PZ, a i saslušanjem tužiteljice (parničnih stranaka) ako na tome dokaznom prijedlogu tužiteljica bude ustrajala, na okolnost jesu li tužiteljici prilikom sklapanja Ugovora o kreditu objašnjeni parametri promjene kamatne stope i rizik fluktuacije tečaja CHF. Ako prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka i tužiteljice utvrdi da ne postoje posebne okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, saslušat će sudskog vještaka i raspraviti prigovore koje je tuženica iznijela na nalaz i mišljenje, posebice u odnosu na priznatu visinu preplate u konverziji te će putem financijskog vještaka uračunati iznos preplate prema odredbama članaka 171. i 172. ZOO/91, vodeći računa da tužiteljici zatezne kamate pripadaju od dana plaćanja, a ne od dana dospijeća obveze. Na temelju utvrđenog prvostupanjski će sud donijeti novu, valjano obrazloženu odluku o zahtjevu tužiteljice, a posebno će obrazložiti i iz kojeg razloga nalazi ništetnom i odredbu članka 3. Ugovora o kreditu budući da je promjenjiva kamatna stopa ugovorena člankom 6. istog Ugovora.

Tužiteljica u podnesku od 18. rujna 2024. god., navodi da s obzirom da je od 01. siječnja 2024. službena valuta u Republici Hrvatskoj EUR te svi iznosi moraju biti iskazani u spomenutoj valuti, ovim putem precizira tužbene zahtjeve u službenoj valuti koristeći fiksni tečaj konverzije, 1 EUR=7.53450 HRK.

Dana 08. travnja 2022. godine tužiteljica je zaprimila Financijsko vještačenje sačinjeno od strane Marijana Jovića stalnog sudskog vještaka za financije od dana 04. travnja 2022. god. pa u odnosu na isto tužiteljica ističe da nema nikakvih primjedbi.

Upravo zbog prednje navedenog tužiteljica je u mogućnosti, konačno precizirati svoj tužbeni zahtjev pa predlaže sudu, nakon što provede predložene dokaze, donijeti sljedeću presudu:

"I. Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu, broj ugovora 216-511/2005, zaključen između tužiteljice i tuženika dana 05. prosinca 2005. god. ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti–vratiti tužiteljici iznos od 65. 079,44 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate na svaki plaćeni iznos i to na:

− iznos od 275,00 EUR sa kamatom od 27.01.2006. godine

− iznos od 270,75 EUR sa kamatom od 28.02.2006. godine

− iznos od 269,83 EUR sa kamatom od 31.03.2006. godine

− iznos od 159,27 EUR sa kamatom od 08.06.2006. godine

− iznos od 381,84 EUR sa kamatom od 09.06.2006. godine

− iznos od 268,76 EUR sa kamatom od 07.07.2006. godine

− iznos od 266,77 EUR sa kamatom od 28.07.2006. godine

− iznos od 267,97 EUR sa kamatom od 30.08.2006. godine

− iznos od 271,42 EUR sa kamatom od 28.09.2006. godine

− iznos od 278,05 EUR sa kamatom od 15.11.2006. godine

− iznos od 280,71 EUR sa kamatom od 29.12.2006. godine

− iznos od 280,71 EUR sa kamatom od 04.01.2007. godine

− iznos od 275,67 EUR sa kamatom od 19.02.2007. godine

− iznos od 280,18 EUR sa kamatom od 20.03.2007. godine

− iznos od 270,89 EUR sa kamatom od 09.05.2007. godine

− iznos od 549,48 EUR sa kamatom od 30.06.2007. godine

− iznos od 566,73 EUR sa kamatom od 29.08.2007. godine

− iznos od 275,00 EUR sa kamatom od 30.10.2007. godine

− iznos od 282,43 EUR sa kamatom od 19.11.2007. godine

− iznos od 281,77 EUR sa kamatom od 24.11.2007. godine

− iznos od 278,72 EUR sa kamatom od 02.01.2008 godine

− iznos od 314,55 EUR sa kamatom od 28.01.2008. godine

− iznos od 287,34 EUR sa kamatom od 16.02.2008. godine

− iznos od 291,33 EUR sa kamatom od 04.03.2008. godine

− iznos od 310,57 EUR sa kamatom od 15.04.2008. godine

− iznos od 301,68 EUR sa kamatom od 19.05.2008. godine

− iznos od 305,26 EUR sa kamatom od 26.06.2008. godine

− iznos od 299,95 EUR sa kamatom od 01.08.2008. godine

− iznos od 305,26 EUR sa kamatom od 26.08.2008. godine

− iznos od 310,57 EUR sa kamatom od 09.10.2008. godine

− iznos od 325,17 EUR sa kamatom od 03.12.2008. godine

− iznos od 327,56 EUR sa kamatom od 24.12.2008. godine

− iznos od 336,45 EUR sa kamatom od 12.01.2009. godine

− iznos od 339,77 EUR sa kamatom od 04.02.2009. godine

− iznos od 523,59 EUR sa kamatom od 11.03.2009. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 22.04.2009. godine

− iznos od 667,60 EUR sa kamatom od 08.06.2009. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 24.07.2009. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 07.08.2009. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 02.09.2009. godine

− iznos od 380,25 EUR sa kamatom od 25.09.2009. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 29.10.2009. godine

− iznos od 335,92 EUR sa kamatom od 23.11.2009. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 22.12.2009. godine

− iznos od 342,03 EUR sa kamatom od 12.01.2010. godine

− iznos od 344,55 EUR sa kamatom od 05.02.2010. godine

− iznos od 341,63 EUR sa kamatom od 05.03.2010. godine

− iznos od 348,93 EUR sa kamatom od 08.04.2010. godine

− iznos od 348,53 EUR sa kamatom od 04.05.2010. godine

− iznos od 356,36 EUR sa kamatom od 05.06.2010. godine

− iznos od 376,93 EUR sa kamatom od 02.07.2010. godine

− iznos od 362,47 EUR sa kamatom od 04.08.2010. godine

− iznos od 387,15 EUR sa kamatom od 01.09.2010. godine

− iznos od 378,26 EUR sa kamatom od 05.10.2010. godine

− iznos od 368,17 EUR sa kamatom od 03.11.2010. godine

− iznos od 386,22 EUR sa kamatom od 03.12.2010. godine

− iznos od 402,15 EUR sa kamatom od 04.01.2011. godine

− iznos od 389,14 EUR sa kamatom od 02.02.2011. godine

− iznos od 386,22 EUR sa kamatom od 05.03.2011. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.04.2011. godine

− iznos od 117,79 EUR sa kamatom od 21.04.2011. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 10.05.2011. godine

− iznos od 139,36 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 10.06.2011. godine

− iznos od 150,91 EUR sa kamatom od 01.07.2011. godine

− iznos od 423,52 EUR sa kamatom od 06.07.2011. godine

− iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 10.08.2011. godine

− iznos od 73,95 EUR sa kamatom od 02.09.2011. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 10.09.2011. godine

− iznos od 291,99 EUR sa kamatom od 10.10.2011. godine

− iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 10.11.2011. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 13.12.2011. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 10.01.2012. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 11.01.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.02.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 14.03.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.04.2012. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 15.05.2012. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 23.06.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 13.07.2012. godine

− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 21.08.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 17.09.2012. godine

− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 13.10.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 13.11.2012. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 12.12.2012. godine

− iznos od 1990,84 EUR sa kamatom od 10.01.2013. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 12.02.2013. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 11.03.2013. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 11.04.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 13.05.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 11.06.2013. godine

− iznos od 2927,87 EUR sa kamatom od 21.06.2013. godine

− iznos od 442,02 EUR sa kamatom od 15.07.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 21.08.2013. godine

− iznos od 163,91 EUR sa kamatom od 03.09.2013. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 02.10.2013. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 29.11.2013. godine

− iznos od 530,89 EUR sa kamatom od 18.12.2013. godine

− iznos od 265,45 EUR sa kamatom od 08.02.2014. godine

− iznos od 38,58 EUR sa kamatom od 18.02.2014. godine

− iznos od 92,91 EUR sa kamatom od 27.02.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 06.03.2014. godine

− iznos od 106,18 EUR sa kamatom od 14.03.2014. godine

− iznos od 663,61 EUR sa kamatom od 25.03.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 11.04.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 12.05.2014. godine

− iznos od 106,89 EUR sa kamatom od 17.06.2014. godine

− iznos od 185,81 EUR sa kamatom od 30.07.2014. godine

− iznos od 56,80 EUR sa kamatom od 18.08.2014. godine

− iznos od 153,57 EUR sa kamatom od 16.09.2014. godine

− iznos od 72,80 EUR sa kamatom od 16.10.2014. godine

− iznos od 226,78 EUR sa kamatom od 19.11.2014. godine

− iznos od 260,84 EUR sa kamatom od 27.11.2014. godine

− iznos od 182,68 EUR sa kamatom od 19.12.2014. godine

− iznos od 453,25 EUR sa kamatom od 09.01.2015. godine

− iznos od 1035,35 EUR sa kamatom od 12.03.2015. godine

− iznos od 214,38 EUR sa kamatom od 01.04.2015. godine

− iznos od 338,47 EUR sa kamatom od 11.05.2015. godine

− iznos od 2950,33 EUR sa kamatom od 08.06.2015. godine

− iznos od 199,08 EUR sa kamatom od 14.08.2015. godine

− iznos od 60,72 EUR sa kamatom od 02.10.2015. godine

− iznos od 49,84 EUR sa kamatom od 23.10.2015. godine

− iznos od 1108,93 EUR sa kamatom od 30.10.2015. godine

− iznos od 146,11 EUR sa kamatom od 13.11.2015. godine

− iznos od 339,75 EUR sa kamatom od 07.12.2015. godine

− iznos od 146,11 EUR sa kamatom od 15.12.2015. godine

− iznos od 230,94 EUR sa kamatom od 30.12.2015. godine

− iznos od 3,51 EUR sa kamatom od 31.12.2015. godine

− iznos od 346,41 EUR sa kamatom od 09.05.2016. godine

− iznos od 172,54 EUR sa kamatom od 14.06.2016. godine

− iznos od 225,63 EUR sa kamatom od 19.07.2016. godine

− iznos od 338,18 EUR sa kamatom od 12.08.2016. godine

− iznos od 86,82 EUR sa kamatom od 28.10.2016. godine

− iznos od 146,12 EUR sa kamatom od 15.11.2016. godine

− iznos od 132,72 EUR sa kamatom od 23.11.2016. godine

− iznos od 146,12 EUR sa kamatom od 15.12.2016. godine

− iznos od 631,38 EUR sa kamatom od 22.12.2016. godine

− iznos od 572,75 EUR sa kamatom od 30.01.2017. godine

− iznos od 348,00 EUR sa kamatom od 01.03.2017. godine

− iznos od 690,99 EUR sa kamatom od 04.04.2017. godine

− iznos od 346,76 EUR sa kamatom od 01.06.2017. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 06.06.2017. godine

− iznos od 349,60 EUR sa kamatom od 14.07.2017. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 21.08.2017. godine

− iznos od 346,41 EUR sa kamatom od 15.09.2017. godine

− iznos od 701,72 EUR sa kamatom od 08.11.2017. godine

− iznos od 346,41 EUR sa kamatom od 29.12.2017. godine

− iznos od 345,44 EUR sa kamatom od 01.02.2018. godine

− iznos od 350,23 EUR sa kamatom od 01.03.2018. godine

− iznos od 343,22 EUR sa kamatom od 06.04.2018. godine

− iznos od 685,49 EUR sa kamatom od 04.05.2018. godine

− iznos od 338,97 EUR sa kamatom od 17.07.2018. godine

− iznos od 345,50 EUR sa kamatom od 02.08.2018. godine

− iznos od 365,24 EUR sa kamatom od 05.09.2018. godine

− iznos od 325,17 EUR sa kamatom od 17.09.2018. godine

− iznos od 341,10 EUR sa kamatom od 26.10.2018. godine

− iznos od 365,24 EUR sa kamatom od 05.12.2018. godine

− iznos od 0,04 EUR sa kamatom od 27.12.2018. godine

− iznos od 318,53 EUR sa kamatom od 30.01.2019. godine

− iznos od 398,17 EUR sa kamatom od 31.01.2019. godine

− iznos od 362,85 EUR sa kamatom od 01.03.2019. godine

− iznos od 26,54 EUR sa kamatom od 07.03.2019. godine

− iznos od 359,51 EUR sa kamatom od 02.04.2019. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 07.05.2019. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 21.05.2019. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 05.06.2019. godine

− iznos od 343,75 EUR sa kamatom od 02.07.2019. godine

− iznos od 330,48 EUR sa kamatom od 12.08.2019. godine

− iznos od 338,44 EUR sa kamatom od 12.09.2019. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 11.10.2019. godine

− iznos od 313,23 EUR sa kamatom od 06.11.2019. godine

− iznos od 333,13 EUR sa kamatom od 10.12.2019. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 13.01.2020. godine

− iznos od 345,08 EUR sa kamatom od 11.02.2020. godine

− iznos od 311,90 EUR sa kamatom od 11.03.2020. godine

− iznos od 337,78 EUR sa kamatom od 14.04.2020. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 19.05.2020. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 25.06.2020. godine

− iznos od 335,79 EUR sa kamatom od 29.07.2020. godine

− iznos od 331,87 EUR sa kamatom od 18.08.2020. godine

− iznos od 326,50 EUR sa kamatom od 02.09.2020. godine

− iznos od 332,44 EUR sa kamatom od 02.10.2020. godine

− iznos od 334,46 EUR sa kamatom od 25.11.2020. godine

− iznos od 333,13 EUR sa kamatom od 28.12.2020. godine

− iznos od 334,46 EUR sa kamatom od 12.01.2021. godine

− iznos od 334,33 EUR sa kamatom od 12.02.2021. godine

− iznos od 334,46 EUR sa kamatom od 12.03.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 13.04.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 12.05.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 17.06.2021. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 13.07.201. godine

− iznos od 331,81 EUR sa kamatom od 10.08.2021. godine

II. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom počevši od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Ukoliko iz nekog razloga sud utvrdi da bi prednji tužbeni zahtjev tužiteljice bio neosnovan tada tužiteljica predlaže usvojiti slijedeći tužbeni zahtjev:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl.3. i čl. 6. Ugovora o kreditu 216-214/2005 koji je zaključen između tužiteljice i tuženika dana 13.lipnja 2005. god te da su nezakonito donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužna plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio kao i promjenjivom tečaju CHF.

II. Dužan je tuženik isplatiti-vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa isplatiti iznos od 4.504,38 EUR i to:

− iznos od 13,83 EUR sa kamatom od 31.10.2006. godine

− iznos od 13,81 EUR sa kamatom od 30.11.2006. godine

− iznos od 13,75 EUR sa kamatom od 31.12.2006. godine

− iznos od 13,65 EUR sa kamatom od 31.01.2007. godine

− iznos od 13,77 EUR sa kamatom od 28.02.2007. godine

− iznos od 13,42 EUR sa kamatom od 31.03.2007. godine

− iznos od 13,34 EUR sa kamatom od 30.04.2007. godine

− iznos od 13,34 EUR sa kamatom od 31.05.2007. godine

− iznos od 13,47 EUR sa kamatom od 30.06.2007. godine

− iznos od 13,47 EUR sa kamatom od 31.07.2007. godine

− iznos od 13,20 EUR sa kamatom od 31.08.2007. godine

− iznos od 22,29 EUR sa kamatom od 30.09.2007. godine

− iznos od 22,23 EUR sa kamatom od 31.10.2007. godine

− iznos od 21,99 EUR sa kamatom od 30.11.2007. godine

− iznos od 22,39 EUR sa kamatom od 31.12.2007. godine

− iznos od 22,42 EUR sa kamatom od 31.01.2008. godine

− iznos od 22,86 EUR sa kamatom od 29.02.2008. godine

− iznos od 44,96 EUR sa kamatom od 31.03.2008. godine

− iznos od 43,47 EUR sa kamatom od 30.04.2008. godine

− iznos od 43,83 EUR sa kamatom od 31.05.2008. godine

− iznos od 43,40 EUR sa kamatom od 30.06.2008. godine

− iznos od 43,31 EUR sa kamatom od 31.07.2008. godine

− iznos od 44,93 EUR sa kamatom od 31.08.2008. godine

− iznos od 45,75 EUR sa kamatom od 30.09.2008. godine

− iznos od 46,72 EUR sa kamatom od 31.10.2008. godine

− iznos od 47,99 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine

− iznos od 53,52 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 54,85 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

− iznos od 54,85 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

− iznos od 52,83 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 52,53 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 52,53 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

− iznos od 52,24 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 52,07 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 52,02 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 51,64 EUR sa kamatom od 30.09.2009. godine

− iznos od 52,39 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

− iznos od 52,80 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 53,43 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 53,98 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

− iznos od 53,78 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

− iznos od 54,93 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 54,83 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 56,11 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

− iznos od 59,33 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 57,07 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

− iznos od 60,95 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 59,54 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 57,96 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

− iznos od 60,84 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 57,80 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 55,95 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 55,57 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 55,04 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 56,90 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 59,01 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 58,94 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 68,63 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

− iznos od 60,11 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 59,06 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 46,60 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 69,27 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 70,14 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 69,55 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 69,81 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 69,39 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 69,52 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 70,07 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 70,07 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 70,07 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

− iznos od 70,07 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

− iznos od 70,07 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine

− iznos od 68,68 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 68,23 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 67,83 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine

− iznos od 68,10 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

− iznos od 68,75 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

− iznos od 69,15 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

− iznos od 69,92 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 69,98 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

− iznos od 70,24 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

− iznos od 3,29 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine

− iznos od 3,29 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine

− iznos od 3,35 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine

te s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli odnosno promjene u tečaju CHF iznos od 5.234,46 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od plaćanja od strane tužitelja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na

− iznos od 6,14 EUR sa kamatom od 30.11.2008. godine

− iznos od 9,15 EUR sa kamatom od 31.12.2008. godine

− iznos od 16,22 EUR sa kamatom od 31.01.2009. godine

− iznos od 16,22 EUR sa kamatom od 28.02.2009. godine

− iznos od 5,45 EUR sa kamatom od 31.03.2009. godine

− iznos od 3,82 EUR sa kamatom od 30.04.2009. godine

− iznos od 3,82 EUR sa kamatom od 31.05.2009. godine

− iznos od 2,26 EUR sa kamatom od 30.06.2009. godine

− iznos od 1,39 EUR sa kamatom od 31.07.2009. godine

− iznos od 1,10 EUR sa kamatom od 31.08.2009. godine

− iznos od 3,07 EUR sa kamatom od 31.10.2009. godine

− iznos od 5,27 EUR sa kamatom od 30.11.2009. godine

− iznos od 8,63 EUR sa kamatom od 31.12.2009. godine

− iznos od 11,59 EUR sa kamatom od 31.01.2010. godine

− iznos od 10,54 EUR sa kamatom od 28.02.2010. godine

− iznos od 16,69 EUR sa kamatom od 31.03.2010. godine

− iznos od 16,34 EUR sa kamatom od 30.04.2010. godine

− iznos od 23,00 EUR sa kamatom od 31.05.2010. godine

− iznos od 40,21 EUR sa kamatom od 30.06.2010. godine

− iznos od 28,10 EUR sa kamatom od 31.07.2010. godine

− iznos od 48,90 EUR sa kamatom od 31.08.2010. godine

− iznos od 41,37 EUR sa kamatom od 30.09.2010. godine

− iznos od 32,91 EUR sa kamatom od 31.10.2010. godine

− iznos od 48,32 EUR sa kamatom od 30.11.2010. godine

− iznos od 66,86 EUR sa kamatom od 31.12.2010. godine

− iznos od 55,85 EUR sa kamatom od 31.01.2011. godine

− iznos od 53,53 EUR sa kamatom od 28.02.2011. godine

− iznos od 50,42 EUR sa kamatom od 31.03.2011. godine

− iznos od 61,49 EUR sa kamatom od 30.04.2011. godine

− iznos od 74,02 EUR sa kamatom od 31.05.2011. godine

− iznos od 73,66 EUR sa kamatom od 30.06.2011. godine

− iznos od 131,29 EUR sa kamatom od 31.07.2011. godine

− iznos od 80,60 EUR sa kamatom od 31.08.2011. godine

− iznos od 74,32 EUR sa kamatom od 30.09.2011. godine

− iznos od 74,73 EUR sa kamatom od 31.10.2011. godine

− iznos od 81,76 EUR sa kamatom od 30.11.2011. godine

− iznos od 86,26 EUR sa kamatom od 31.12.2011. godine

− iznos od 83,20 EUR sa kamatom od 31.01.2012. godine

− iznos od 84,53 EUR sa kamatom od 29.02.2012. godine

− iznos od 82,38 EUR sa kamatom od 31.03.2012. godine

− iznos od 83,06 EUR sa kamatom od 30.04.2012. godine

− iznos od 85,91 EUR sa kamatom od 31.05.2012. godine

− iznos od 85,91 EUR sa kamatom od 30.06.2012. godine

− iznos od 85,91 EUR sa kamatom od 31.07.2012. godine

− iznos od 85,91 EUR sa kamatom od 31.08.2012. godine

− iznos od 85,91 EUR sa kamatom od 30.09.2012. godine

− iznos od 78,71 EUR sa kamatom od 31.10.2012. godine

− iznos od 76,35 EUR sa kamatom od 30.11.2012. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 31.12.2012. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 31.01.2013. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 28.02.2013. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 31.03.2013. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 30.04.2013. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 31.05.2013. godine

− iznos od 74,28 EUR sa kamatom od 30.06.2013. godine

− iznos od 75,71 EUR sa kamatom od 31.07.2013. godine

− iznos od 79,06 EUR sa kamatom od 31.08.2013. godine

− iznos od 81,13 EUR sa kamatom od 30.09.2013. godine

− iznos od 85,14 EUR sa kamatom od 31.10.2013. godine

− iznos od 85,42 EUR sa kamatom od 30.11.2013. godine

− iznos od 86,81 EUR sa kamatom od 31.12.2013. godine

− iznos od 86,81 EUR sa kamatom od 31.01.2014. godine

− iznos od 86,55 EUR sa kamatom od 28.02.2014. godine

− iznos od 92,95 EUR sa kamatom od 31.03.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.04.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.05.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.06.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.07.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.08.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.09.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.10.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.11.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.12.2014. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.01.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 28.02.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.03.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.04.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.05.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.06.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.07.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 31.08.2015. godine

− iznos od 92,93 EUR sa kamatom od 30.09.2015. godine

po stopi od 15% godišnje za vrijeme od 31. listopada 2006. godine pa do 31.prosinca 2007.godine, po stopi od 14% godišnje za vrijeme od 01. siječnja 2008. godine pa do 30.lipnja 2011.godine, po stopi od 12% godišnje za vrijeme od 01. srpnja 2011.godine pa do 31. srpnja 2015. godine, za vrijeme od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi od 8,14 % godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku do 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Na raspravnom ročištu dana 27. rujna 2024. god., tuženik u odnosu na podnesak od 18. rujna 2024. god., kojim tužiteljica precizira zahtjev u eurima, te traži ništetnost čitavog ugovora i isplatu, a što joj je bilo odbijeno i na što se nije žalila, pa je sada isto pravomoćno, ukazuje sudu kako se u konkretnom radi o presuđenoj stvari, pa se protivi tako postavljenom zahtjevu. U nastavku postupka predlaže izvesti dokaz saslušanjem svjedoka PZ i tužiteljice.

Raspravnim rješenjem je radi izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka PZ i tužiteljice u svojstvu parnične stranke, glavna rasprava odgođena na dan 24. listopada 2024. godine.

Tuženik na kojem je teret dokazivanja, podneskom od 09. listopada 2024. god., odustao je od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka LZ, dok tužiteljica na raspravnom ročištu dana 24. listopada 2024. god., nije ustrajala u prijedlogu da je sud sasluša u svojstvu parnična stranke.

Raspravnim rješenjem od 24. listopada 2024. god., odlučeno je da će se spis predmeta dostaviti stalnom sudskom vještaku za financije Marijan Jović, dipl. oec, radi izrade dopune vještva sukladno nalozima iz ukidnog rješenja Žup. suda u Puli, posl. br. Gž-66/2023-6 od 01. srpnja 2024. godine. (točka 22 obrazloženja).

Stalni sudski vještak za financije Marijan Jović dipl. oec. u 2. Dopuni vještva od 03. siječnja 2025. god., navodi da je na temelju Rješenja Općinskog suda u Splitu, od 24. listopada 2024. god., izrađena dopuna nalaza i mišljenja u pravnoj stvari između tužitelja EZ iz [adresa], protiv tuženika Addiko bank d.d. (u daljnjem tekstu Banka), radi isplate.

Zadaća vještaka je: Izraditi dopunu vještva sukladno nalozima iz ukidnog rješenja Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-66/2023-6, nastavno na nalaz i mišljenje od 24.05.2022.

Županijski je sud u svom rješenju u odnosu na izračun vještaka naložio:

-da se dosuđujući iznos trebao umanjiti za iznos preplate priznat prilikom konverzije (1.968,60 Kn tj. 261,28 Eur) na način da se na svaki mjesečni iznos preplate na temelju ništetnih ugovornih odredbi obračunaju zatezne kamate od dana plaćanja do dana konverzije 30.09.2015. dok se ne dosegne preplata koja je priznata u konverziji.

-da zatezne kamate tužiteljici pripadaju od dana plaćanja anuiteta a ne od dana dospijeća obveze po Ugovoru o kreditu.

Uvažavanjem naloga Županijskog suda je u nastavku u tablici br. 4. koja je priložena ovoj dopuni nalaza i mišljenja, prikazao izračun zatezne kamate na pojedine anuitete do dosizanja preplate priznate u konverziji i naveo datume naplate pojedinih anuiteta.

Također, sve su vrijednosti preračunate u valutu Eur po fiksnom tečaju konverzije.

Tako sada mišljenje vještaka glasi:

S anuitetom naplaćenim 16.02.2008. je obračunat iznos zatezne zakonske kamate na preplaćene anuitete kojom je dosegnut iznos preplate priznat prilikom konverzije i do tada se po novoj presudi ne treba obračunavati zatezna kamata na preplatu, odnosno na preplate od anuiteta naplaćenog 04.03.2008. na dalje treba obračunavati zateznu kamatu.

Izraženo u valuti Eur, tužiteljica je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju od 31.10.2006. do 30.09.2015., platila veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu Eur=4.504,34. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužiteljica je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, u razdoblju otplate od 30.11.2008. do 30.09.2015. , platila pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu Eur=5.235,36.

Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi Eur=9.739,70, a navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Prikaz pojedinačnih mjesečnih zbirnih iznosa je predočen tablično u nastavku.

datum

preplata

razlika

UKUPNA

naplate

anuiteta

RAZLIKA

anuiteta

zbog kamate zbog tečaja

ANUITETA

u Eur

15.11.2006. 13,83

0,00

13,83

29.12.2006. 13,81

0,00

13,81

04.01.2007. 13,75

0,00

13,75

19.02.2007. 13,65

0,00

13,65

20.03.2007. 13,77

0,00

13,77

09.05.2007. 13,42

0,00

13,42

30.06.2007. 13,34

0,00

13,34

30.06.2007. 13,34

0,00

13,34

29.08.2007. 13,47

0,00

13,47

29.08.2007. 13,47

0,00

13,47

30.10.2007. 13,20

0,00

13,20

19.11.2007. 22,29

0,00

22,29

24.11.2007. 22,23

0,00

22,23

02.01.2008. 21,99

0,00

21,99

28.01.2008. 22,39

0,00

22,39

16.02.2008. 22,42

0,00

22,42

04.03.2008. 22,86

0,00

22,86

15.04.2008. 44,96

0,00

44,96

19.05.2008. 43,47

0,00

43,47

26.06.2008. 43,83

0,00

43,83

01.08.2008. 43,40

0,00

43,40

26.08.2008. 43,31

0,00

43,31

09.10.2008. 44,93

0,00

44,93

03.12.2008. 45,75

0,00

45,75

24.12.2008. 46,72

0,00

46,72

12.01.2009. 47,99

6,14

54,13

04.02.2009. 53,52

9,15

62,67

11.03.2009. 54,85

16,22

71,07

11.03.2009. 54,85

16,22

71,07

22.04.2009. 52,83

5,45

58,28

08.06.2009. 52,53

3,82

56,35

08.06.2009. 52,53

3,82

56,35

24.07.2009. 52,24

2,26

54,50

07.08.2009. 52,07

1,39

53,46

25.09.2009. 52,02

1,10

53,12

29.10.2009. 51,64

0,00

51,64

23.11.2009. 52,39

3,07

55,46

22.12.2009. 52,80

5,27

58,07

12.01.2010. 53,43

8,63

62,06

05.02.2010. 53,98

11,59

65,57

05.03.2010. 53,78

10,54

64,32

08.04.2010. 54,93

16,69

71,62

04.05.2010. 54,83

16,34

71,17

05.06.2010. 56,11

23,00

79,11

02.07.2010. 59,33

40,21

99,54

04.08.2010. 57,07

28,10

85,17

01.09.2010. 60,95

48,90

109,85

05.10.2010. 59,54

41,37

100,91

03.11.2010. 57,96

32,91

90,87

03.12.2010. 60,84

48,32

109,16

04.01.2011. 57,80

66,86

124,66

02.02.2011. 55,95

55,85

111,80

05.03.2011. 55,57

53,53

109,10

13.04.2011. 55,04

50,42

105,46

10.05.2011. 56,90

61,49

118,39

10.06.2011. 59,01

74,02

133,03

06.07.2011. 58,94

73,66

132,60

10.08.2011. 68,63

131,29

199,92

10.09.2011. 60,11

80,60

140,71

10.10.2011. 59,06

74,32

133,38

10.11.2011. 46,60

74,73

121,33

10.01.2012. 69,27

81,76

151,03

13.02.2012. 70,14

86,26

156,40

13.04.2012. 69,55

83,20

152,75

13.07.2012. 69,81

84,53

154,34

13.10.2012. 69,39

82,38

151,77

12.12.2012. 69,52

83,06

152,58

10.01.2013. 70,07

85,91

155,98

10.01.2013. 70,07

85,91

155,98

10.01.2013. 70,07

85,91

155,98

10.01.2013. 70,07

85,91

155,98

10.01.2013. 70,07

85,91

155,98

11.03.2013. 68,68

78,71

147,39

13.05.2013. 68,23

76,35

144,58

21.06.2013. 67,83

74,28

142,11

21.06.2013. 67,83

74,28

142,11

21.06.2013. 67,83

74,28

142,11

21.06.2013. 67,83

74,28

142,11

21.06.2013. 67,83

74,28

142,11

21.06.2013. 67,83

74,28

142,11

21.06.2013. 67,83

74,28

142,11

15.07.2013. 68,10

75,71

143,81

03.09.2013. 68,75

79,06

147,81

31.10.2013. 69,15

81,13

150,28

18.12.2013. 69,92

85,14

155,06

08.02.2014. 69,98

85,42

155,40

25.03.2014. 70,24

86,81

157,05

25.03.2014. 3,29

86,81

90,10

30.07.2014. 3,29

86,55

89,84

19.11.2014. 3,35

92,95

96,30

09.01.2015. 3,35

92,93

96,28

09.01.2015. 3,35

92,93

96,28

12.03.2015. 3,35

92,93

96,28

12.03.2015. 3,35

92,93

96,28

12.03.2015. 3,35

92,93

96,28

11.05.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

08.06.2015. 3,35

92,93

96,28

14.08.2015. 3,35

92,93

96,28

30.10.2015. 3,35

92,93

96,28

4.504,34

5.235,36

9.739,70

Na raspravnom ročištu dana 30. siječnja 2025. god., tužiteljica je predložila sudu da zaključi glavnu raspravu, dok je tuženik izjavio da nema prigovora na matematički izračun stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., ali ostaje kod prigovora u odnosu na metodologiju kojom je izrađena 2. Dopuna vještva od 03. siječnja 2025. god., imenovanog sudskog vještaka.

Tuženik nije ustrajao u prijedlogu radi izvođenja dokaza usmenom dopunom 2. Dopune vještva od 03. siječnja 2025. god., od strane imenovanog sudskog vještaka na raspravnom ročištu.

Ovaj sud cijeni da je metodologija kojom je izrađena 2. Dopuna vještva od 03. siječnja 2025. god., stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec., sukladna nalozima sadržanim u ukidnom rješenju Županijskog suda u Puli, posl. br. Gž-66/2023- 6 od 01. srpnja 2024. god., pa su prigovori tuženika u odnosu na metodologiju izrade 2. Dopune vještva od 03. siječnja 2025. god., imenovanog sudskog vještaka, odbijeni kao neosnovani.

Slijedom svega navedenog, tuženik u odnosu na novopostavljeni glavni tužbeni zahtjev, a kojim tužiteljica ponovno predlaže sudu da donese odluku o ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti i pripadajućoj isplati kao posljedici ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti, navodi da je glavni tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen presudom ovog suda posl. br. P-1645/19 od 07. listopada 2022. god., pa da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari.

Osim toga, i u ukidnoj odluci suda drugog stupnja se konstatira da je tužbeni zahtjev za utvrđenje istog Ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti i vraćanje cjelokupnog stečenog iznosa, pravomoćno odbijen točkom I. izreke prvostupanjske presude ovog suda posl. br. P-1645/19 od 07. listopada 2022. god., koja nije pobijana žalbom.

Radi svega navedenog, tužba je odbačena u dijelu koji se odnosi na novopostavljeni glavni tužbeni zahtjev, a budući da se radi o pravomoćno presuđenoj stvari koja kao negativna procesna pretpostavka sprječava daljnje vođenje postupka o ovom dijelu tužbenog zahtjeva, te je donijeta odluka kao u izreci rješenja.

Podredni deklaratorni tužbeni zahtjev je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 6 i odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivom tečaju CHF predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, dok je odbijen kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 3 predmetnog Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, obzirom da se ista odredba ugovora ne odnosi na promjenjivu kamatnu stopu (toč. I izreke presude).

Podredni kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime nepripadno plaćenog zbog promijenjenih kamatnih stopa, sukladno 2. Dopuni vještva stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec. od 03. siječnja 2025. god., djelomično je prihvaćen i tuženik obvezan na isplatu tužiteljici iznosa od 4.504,34 EUR sa zakonsko zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini preplaćeni iznos počevši od dana plaćanja, pa do isplate, dok je u odnosu na više zatraženi iznos od 0,04 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev odbijen kao previsoko postavljen (toč. II izreke presude).

Podredni kondemnatorni tužbeni zahtjev radi isplate na ime nepripadno plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno promjene u tečaju CHF, sukladno 2. Dopuni vještva stalnog sudskog vještaka Marijan Jović dipl. oec. od 03. siječnja 2025. god., prihvaćen je u cijelosti i tuženik obvezan na isplatu tužiteljici iznosa od ukupno 5.235,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini preplaćeni iznos počevši od dana plaćanja, pa do isplate, a obzirom da je tužiteljica pogrešno zbrojila preplaćene iznose koje potražuje od tuženika navodeći da potražuje ukupan iznos od 5.234,46 Eur (toč. III izreke presude).

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154. st. 2 ZPP-a. Pregledom spisa predmeta je utvrđeno da su parnične stranke imale približno iste parnične troškove tj. izdatke učinjene u tijeku i u povodu postupka, a imajući u vidu zastupanje po punomoćniku sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, troškove sudskih pristojbi sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi i troškove knjigovodstveno-financijskog vještačenja. Obzirom na približno jednak uspjeh stranaka u parnici, a imajući u vidu pravni osnov i visinu kumuliranog (deklaratornog i kondemnatornog) glavnog i kumuliranog (deklaratornog i kondemnatornog) podrednog tužbenog zahtjeva, valjalo je donijeti odluku da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

U Splitu, 07. ožujka 2025. godine

S U D A C

Živomir Topić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte