Republika Hrvatska
Općinski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita
Posavskog 5
Poslovni broj: P-424/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A I R J E Š E N J E
Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužitelja VJ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Zajedničkom odvjetničkom uredu Danko Kovač i Ivan Borić iz Siska, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d. d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, zastupan po punomoćniku Odvjetničko društvo METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 25. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 7. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, isplatiti tužitelju VJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 10.373,94 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a od 30. prosinca 2023. pa do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:
- na iznos od
3,05 € odnosno
5.3.2008
do isplate
- na iznos od
2,35 € odnosno
5.4.2008
do isplate
- na iznos od
5,99 € odnosno
6.10.2008
do isplate
- na iznos od
15,40 € odnosno
5.11.2008
do isplate
- na iznos od
8,14 € odnosno
5.12.2008
do isplate
- na iznos od
26,75 € odnosno
5.1.2009
do isplate
- na iznos od
29,95 € odnosno
5.2.2009
do isplate
- na iznos od
32,24 € odnosno
5.3.2009
do isplate
- na iznos od
25,37 € odnosno
6.4.2009
do isplate
- na iznos od
45,77 € odnosno
4.5.2009
do isplate
- na iznos od
43,42 € odnosno
5.6.2009
do isplate
- na iznos od
47,82 € odnosno
23.7.2009
do isplate
- na iznos od
38,29 € odnosno
6.8.2009
do isplate
- na iznos od
41,46 € odnosno
5.9.2009
do isplate
- na iznos od
90,16 € odnosno
2.11.2009
do isplate
- na iznos od
289,16 € odnosno
15.12.2009 do isplate
- na iznos od
265,52 € odnosno
15.1.2010
do isplate
- na iznos od
131,20 € odnosno
15.2.2010
do isplate
- na iznos od
54,12 € odnosno
15.3.2010
do isplate
- na iznos od
54,44 € odnosno
15.4.2010
do isplate
- na iznos od
54,42 € odnosno
14.5.2010
do isplate
- na iznos od
54,85 € odnosno
15.6.2010
do isplate
- na iznos od
65,73 € odnosno
16.7.2010
do isplate
- na iznos od
99,98 € odnosno
16.8.2010
do isplate
- na iznos od
67,29 € odnosno
15.9.2010
do isplate
- na iznos od
102,48 € odnosno
15.10.2010 do isplate
- na iznos od
89,55 € odnosno
15.11.2010 do isplate
- na iznos od
94,94 € odnosno
15.12.2010 do isplate
- na iznos od
112,20 € odnosno
14.1.2011
do isplate
- na iznos od
116,54 € odnosno
16.2.2011
do isplate
- na iznos od
106,85 € odnosno
16.3.2011
do isplate
- na iznos od
189,10 € odnosno
15.4.2011
do isplate
- na iznos od
111,53 € odnosno
13.5.2011
do isplate
- na iznos od
43,38 € odnosno
15.6.2011
do isplate
- na iznos od
140,88 € odnosno
15.7.2011
do isplate
- na iznos od
254,51 € odnosno
16.8.2011
do isplate
- na iznos od
38,95 € odnosno
15.9.2011
do isplate
- na iznos od
228,55 € odnosno
14.10.2011 do isplate
- na iznos od
217,87 € odnosno
14.11.2011 do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
15.12.2011 do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
13.1.2012
do isplate
- na iznos od
135,01 € odnosno
15.2.2012
do isplate
- na iznos od
136,66 € odnosno
15.3.2012
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
13.4.2012
do isplate
- na iznos od
160,32 € odnosno
15.5.2012
do isplate
- na iznos od
159,47 € odnosno
14.6.2012
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
13.7.2012
do isplate
- na iznos od
136,91 € odnosno
14.8.2012
do isplate
- na iznos od
138,91 € odnosno
14.9.2012
do isplate
- na iznos od
136,91 € odnosno
15.10.2012 do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
14.11.2012 do isplate
- na iznos od
142,35 € odnosno
14.12.2012 do isplate
- na iznos od
140,23 € odnosno
15.1.2013
do isplate
- na iznos od
136,91 € odnosno
14.2.2013
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
15.3.2013
do isplate
- na iznos od
146,33 € odnosno
15.4.2013
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
14.5.2013
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
13.6.2013
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
12.7.2013
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
14.8.2013
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
12.9.2013
do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
14.10.2013 do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
13.11.2013 do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
13.12.2013 do isplate
- na iznos od
134,25 € odnosno
14.1.2014
do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
18.2.2014
do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
12.3.2014
do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
14.4.2014
do isplate
- na iznos od
228,45 € odnosno
13.5.2014
do isplate
- na iznos od
221,81 € odnosno
12.6.2014
do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
14.7.2014
do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
13.8.2014
do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
12.9.2014
do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
14.10.2014 do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
12.11.2014 do isplate
- na iznos od
208,54 € odnosno
12.12.2014 do isplate
- na iznos od
286,84 € odnosno
13.1.2015
do isplate
- na iznos od
282,14 € odnosno
12.2.2015
do isplate
- na iznos od
226,93 € odnosno
1.3.2015
do isplate
- na iznos od
226,93 € odnosno
14.4.2015
do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, da tužitelju VJ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.757,72 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počam od 7. ožujka 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika.
II. Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva kako je to tužitelj odredio podneskom
od 15. listopada 2020.
Obrazloženje
1. Tužitelj VJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (dalje: tužitelj) podnio je ovom sudu tužbu 7. lipnja 2019. protiv tuženika Erste & Steiermarkischebank d.d., OIB 23057039320, Jadranski trg 3/a, Rijeka (dalje tuženik), radi obvezno-isplata. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita 22. veljače 2007., s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652- 5103440009 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg Ugovora mu je odobren i isplaćen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 62.000,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 216 mjeseci. Tužitelj ističe da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača kao i Zakona o obveznim odnosima. Što više tužitelj navodi da o gore navedenoj odredbi tuženik nije posebno pregovarao s tužiteljem. Stoga tužitelj ističe su predmetne citirane odredbe Ugovora, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i kamatna stopa, nepoštene, u smislu odredbi važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Uz činjenicu da se o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi s tužiteljem nije posebno pregovaralo, tužitelj navodi i da je predmetna odredba bila dio unaprijed sastavljenog standardnog ugovora tuženika. Navodi da na nepoštenost istih posebno ukazuje činjenica da su tuženiku bile poznate sve okolnosti i informacije vezane uz vrlo visoku rizičnost valute CHF, koje informacije je tužitelju prešutio, odnosno uskratio, a istovremeno za sebe otklonio svaku odgovornost i cijeli rizik vezan uz valutu CHF, kao valutu Ugovora, prebacio na tužitelja, pa se nedvojbeno radi o postupanju tuženika i odredbama Ugovora koje su protivne načelu savjesnosti i poštenja i kao takve uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Stoga tužitelj navodi da su navedene odredbe Ugovora u dijelu u kojem se plaćanje kamata i plaćanje mjesečnih anuiteta otplate kredita veže uz tečaj valute CHF (valutna klauzula u CHF), u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, ništetna. Tužitelj se u svojoj tužbi poziva i na utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12. Tužitelj se poziva na pravno utvrđenje iz navedene pravomoćne presude u odnosu na kamatne stope i valutnu klauzulu. Stoga smatra da su u Ugovoru o kreditu tužitelja iste ništetne u dijelu u kojem se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja i u dijelu u kojem se kredit otplaćuje mjesečnim ugovorenim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, obračunatim po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Tužitelj tvrdi da je uslijed postupanja tuženika temeljem ništetnih ugovornih odredbi s valutnom klauzulom u CHF, plaćala veći iznos od onoga koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF na dan puštanja (isplate) kredita te je na taj način, u razdoblju od ožujka 2008. do travnja 2015., tužitelj preplatio, a tuženik neosnovano stekao iznos od ukupno 10.373,94 € s osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i osnova razlike nastale temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, pa tužitelj tuži navedene iznose uvećane za zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Nadalje, tužitelj navodi da su stranke 20. siječnja 2016. sklopile Dodatak uz Ugovor o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj ističe da mu konverzijom nije vraćeno ono što je preplatio, a tuženik stekao bez osnove, primjenom ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi. U konkretnom slučaju tužitelj smatra da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 20. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već dapače, s obzirom na postojanje nastale razlike koja je naprijed navedena, logično je i matematički da bi glavnica u EUR kreditu utvrđena u konverziji, bila pogrešna, odnosno previsoko odmjerena, budući da ista nije umanjena za CHF glavnice koja je porasla uslijed ništetne valutne klauzule i ništetne kamatne stope no tužitelj tu restituciju ne potražuje, već samo na istu ukazuje.
2. Tužbom je tužitelj potraživao razliku u iznosu od 10.134,57 € (76.358,88 kn). Nakon provedenog vještačenja tužitelj je podneskom od 15. listopada 2020. povisio tužbeni zahtjev na iznos od 10.373,94 € (78.162,48 kn), na koje povišenje tužbenog zahtjeva od 239,37 €, tuženik nije stavljao prigovor, te je temeljem članka 190. stavak 2., 3. 4., valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja pod točkom II.
3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, ističe prigovor mjesne nenadležnosti, smatra da je odlučna činjenica da su stranke 20. siječnja 2016. sklopile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR te je nastala nova pravna osnova bez značaja obnove, ističe prigovor zastare potraživanja. Nadalje navodi da je tužitelj bio odgovarajući informiran glede valute za koji se veže glavnica kredita, da je tužitelj mogao vidjeti sve uvjete kredita i vrste proizvoda. Tuženik nije ostvario nikakav ekstra profit niti namjeru ostvarivanja istog te sukladno odredbama o kreditu vezanih uz valutu, ne mogu biti nepoštene. Isto tako tuženik ističe da su sve promjene kamatne stope izvršene sukladno pravnim propisima te tuženik spori da bi tužitelju nastala bilo kakav šteta koju bi prouzročio tuženik radi sitog predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno da ga odbaci.
4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid ugovor o kreditu (stranica 7-9 spisa), otplatnu tablicu (stranica 10-12 spisa), pregled prometa po partiji kredita (stranica 14-25 spisa), Aneks ugovoru o kreditu od 20. siječnja 2016. (stranica 26-28 spisa), izračun konverzije (stranica 29-30 spisa), informativne letke (stranica 94-113 spisa), saslušan je tužitelj kao stranka, svjedokinja VJE, te je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, izvršen je uvid u mail korespondenciju i izjavu UJ.
5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
6. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu od 22. veljače 2007., broj ugovora 2402006-1031262160/51401652-5103440009, koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (dalje: Ugovor o kreditu), utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren kredit u iznosu 62.000,00 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita, ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način određen tim ugovorom. Ugovorena je kamatna stopa 8,25%. Čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoren rok otplate od 216 mjeseci. Čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je način otplate i to u jednakim mjesečnim anuitetima, anuiteti dospijevaju prvog dana u mjesecu.
7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, sud je saslušao tužitelja kao stranku.
8. U svom iskazu tužitelj navodi da je trebao kredit za otkup stana te je otišao kod tužene koja je njegova banka i u kojoj je podizao i ranije kredite. Odlučio je tim kreditom zatvoriti druge kredite, te je zatražio od svog osobnog bankara što je za njega najpovoljnije i on mu je ponudio kredit u CHF-u. Prije potpisivanja, ugovor je pročitao i ono što je njemu bilo bitno je da može podmirivati mjesečne obveze s osnova kredita. Nitko ga nije upozoravao da bi u bilo kojem smislu CHF bio rizična valuta niti da bi mogao doći do tako drastičnih promjena kamatnih stopa. Nije mu ponuđen niti jedan drugi kredit, pristao je na konverziju budući da mu je rata kredita znatno porasla i nije mogao podmirivati. Znao je da valutna klauzula znači da se rata kredita može mijenjati, ali nije znao niti ga je bilo tko upozoravao da bi te promjene mogle biti drastične. Nadalje tužitelj navodi kako o pojenim odredbama kredita nije mogao pregovarati, a isto tako niti o konverziji koju je naknadno potpisao. Kod sklapanja kredita mu nije bilo poznato niti ga je bilo tko upozoravao da bi u slučaju sudskog spora morao ići u Rijeku, smatra da je za njega pristupačnije i bolje i fizički i materijalno da se spor vodi u [adresa] gdje on ima prebivalište. Svi krediti koje je imao ranije i koje je objedinio ovim kreditom, odnosili su se za obiteljske potrebe njega i obitelji.
9. Svjedokinja UJE u svom iskazu navodi da je zaposlenica tužene i 2007. je radila u poslovnici tužene u [adresa]. Tužitelja poznaje iz viđenja, zna ga po imenu, ne sjeća se da bi isti sklopio kredit kod tužene 2007. no sjeća ga se kao klijenta. U navedenom razdoblju raspolagali su operativnim uputama temeljem kojih bi se davale informacije svakom klijentu. Postoji letak u kojem je navedena vrsta kredita, rok otplate, a temeljem kojeg bi sa svakim klijentom prolazili sve važno vezano za kredit, valuta, kamata, rokovi isplate. Spomenuti letci bili su dostupni klijentima tijekom razgovora o kreditu, a djelatnik banke bi temeljem dobivenih informacija i pitanja klijenta na letku vršio bilješke i pojašnjavao klijentu razne varijante ovisno radi li se o kreditu za kupovinu nekretnina, automobila ili drugo. Letci su sadržavali podatke o raznim valutama u kojima je bio moguć kredit, tada CHF, EUR, u to vrijeme nije bilo kredita u kunama, po njenom sjećanju, klijenti su sami bili u mogućnosti odabrati valutu kredita. Klijenti su upozoravani kako će anuiteti eventualno biti mijenjani ovisno o kretanju tečaja valute u svakom mjesecu. Ističe kako je na spomenutom letku bio islikan grafikon za svaku valutu pojedinačno i o kretanju tečaja valute u određenom vremenskom razdoblju, no više ne može precizirati o kojem razdoblju se radilo. Po njenom sjećanju, letak je tijekom 2007. promijenjen, ne sjeća se detalja. Pri sklapanju ugovora s klijentima naglašavali su kako svaka rata ovisi o tečaju valute sa kojom je sklopljen ugovor o kreditu. Svjedokinja govori samo uopćeno o politici tuženika i načinu postupanja kod sklapanja kredita, međutim iz iskaza svjedokinje se ne može utvrditi da li se na isti način postupalo i sa tužiteljem, odnosno da li su mu davane sve potrebne informacije.
10. Dakle, iz iskaza tužitelja, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati (između ostalog jer je isti i u skladu s drugim provedenim dokazima- saslušanja svjedokinja nema neposrednih saznanja; Ugovor o kreditu) sud je utvrdio da je upravo tužitelj, potrošač, a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da su isti u konkretnom slučaju u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti) a radi kupnje kuće u kojoj su živjeli isključivo kao fizičke za osobne potrebe (dakle ne i za obavljanje zanimanja niti je takva okolnost tijekom postupka dokazana). Nastavno iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno nije pregovarao o sporoj ugovornoj odredbi (dakle valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, kamatnoj stopi, nadležnosti). Osim toga, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mu u banci upravo preporučali navedeni kredit i predlagali ga kao najpovoljniji, te tužitelj imajući povjerenja u djelatnike banke, nije prepoznao rizik u takvoj ponudi, a po mišljenju ovog suda u smislu čl. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) s obzirom na svoja znanja, tužitelja nema potrebna znanja iz područja financija i bankarstva, nije niti trebao znati niti mogao znati.
11. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika (obrazac, a što je vidljivo i iz odredaba koje su navedene u tom obrascu primjerice čl. 10. Ugovora u kojem razlaže naknada, koristi se naziv "korisnik kredita", a ne navodi se konkretno ime i prezime ugovaratelja, pa iz navedenog sud zaključuje da se radi o tipiziranom obrascu tuženika. Slijedom navedenog je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju spornim o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, kamatnu stopu, mjesnu nadležnost) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao. Protivno tome u svom iskazu sam tužitelj navodi da je Ugovor o kreditu sastavila banka i dala mu samo na potpis.
13. Dakle, iz navedenog vidljivo je da se tužitelja kao potrošača u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije posebno informiralo niti upozoravalo u svezi valutne klauzule a koja je vezana za valutu CHF. Naime, sama gramatička i jezička konstrukcija iz čl. 23. R Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da korisnik kredita i druge ugovore stranke na strani korisnika kredita izjavljuje da je upoznat s činjenicom da je kredit te sve obveze povrata kredita iz tog ugovora vezani uz valutnu klauzulu pa time i izrekom potvrđuje da pristaju na sve rizike i učinke koju mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa, po mišljenju ovog suda, a obzirom na obveze iz ZZP (transparentno informiranje), nije dostatna, a obzirom na utvrđenu činjenicu da tužitelj nije mogao zaključiti niti sumnjati da CHF nije stabilna valuta (niti je ovu činjenicu tuženik dokazao tim više što je tužitelj iskazao da su ga nagovarali na kredit kao najpovoljniji). Tuženiku kao pravnoj osobi koja se bavi kreditiranjem je bila poznata, ili mu je barem trebala biti poznata, izuzetni riskantnost ugovora sa valutnom klauzulom CHF, što zbog samih specifičnosti švicarskog franka kao valute utočišta u odnosu na koji Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune (kao što štiti u odnosu na valutu EUR), što zbog relativno niskog stupnja financijske pismenosti naših potrošača. Usprkos tome tuženik je plasirao takve kredite potrošačima, između ostalog i tužitelju, a koji je u pregovorima bio u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjestan stvarnog rizika u koji se upušta, te upravo propust tuženika da valjano informira tužitelja o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta je doveo do neravnoteže u odnosima među strankama upravo na štetu tužitelja (znatno uvećanje njegove obveze u odnosu na korist ostvarenog kreditom), a što se u konačnici imalo za pravnu posljedicu ništetnost takvih ugovornih odredaba.
14. Tijekom postupka, sud je izvršio uvid u pisanu izjavu UJ od 27. siječnja 2020. ocijenio kao takvu (a ne kao iskaz svjedoka), a što je sud i bio obvezan u smislu čl. 8. ZPP, a iz koje izjave je vidljivo da je ista do kolovoza 2004. radila kao voditelj službe upravljanja ciljanim proizvodima i zamjenik direktora direkcije podrške, a od kolovoza 2004. kao v.d. direktora Direkcije podrške u prodaji, u oba slučaja nadležna za upravljanje proizvodima. Nastavno UJ u izjavi navodi da u razdoblju od 2000. do 2008. su bili uobičajeni krediti s valutnim klauzulama, u početku u DEM, odnosno EUR a od travnja f2004. je po prvi puta Banka u ponudu uvela, na početku samo stambene, kredite u valutnoj klauzuli u USD i CHF. U izjavi UJ navodi da je u trenutku uvođenja kredita u USD i CHF, u travnju 2004., kako djelatnik Službe za upravljanje ciljanim proizvodima, poslala email na cijeli sektor građanstva, s detaljnim pojašnjenima tog proizvoda te način na koji djelatnici (financijski savjetnici-osobni bankari) trebaju komunicirati s klijentima. Nastavno je navela da je djelatnicima, uz navedeni email, dostavila i grafički prikaz povijesnog kretanja tečaja valute EUR, USD i CHF i to za razdoblje posljednjih 6 godina. Navela je da se svaki klijent mogao odlučiti za financiranje u bilo kojoj od tri ponuđene valute. Nastavno je izjavila da je djelatnicima tuženika poslala i dokument s učestalim pitanjima i odgovorima a u cilju odgovaranja na pitanja klijenata. Navodi da je u poslovnicama postojao letak: Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, a u kojoj se detaljno objašnjava pojam valutne klauzule i pripadajući rizici. Navodi da su svi letci bili dostupni klijentima, ali i na web stranicama banke, a dodaje i da su isti leci trebali biti sastavni dio dokumentacije koja se uobičajeno prezentirala klijentima u fazi pregovora oko uvjeta pojedinog kredita. Ističe da je banka u to vrijeme veliku pažnju posvećivala edukaciji djelatnika, kao i da su se provodile redovito provjere da li djelatnici poštuju standarde koje je banka propisala (metoda: tajni kupac), a navodi da su rezultati provjere bili zadovoljavajući.
15. Dakle, iz izjave EJ, vidljivo je da ista nema osobnih saznanja (dakle nije osobno sudjelovala u sklapanju predmetnog ugovora) već isključivo saznanja o načelnim postupanjima djelatnika tuženika prilikom davanja ponude. Takva saznanja, iako ukazuju na pravila postupanja, ne dokazuju i činjenicu da se u konkretnom slučaju (sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu) postupalo u pravo po tim načelima, tim više što i sama UJ u svojoj izjavi navodi da su rezultati provjere djelatnika ("tajni kupac") bili zadovoljavajući, dakle ne i odlični ili drugi rezultat koji bi ukazivao da uopće odstupanja od pravila nema. Dakle, vezano za predmetni Ugovor o kreditu, izjava EJ uopće nije relevantna jer sama UJ nema neposrednih saznanja vezanih za predmetni Ugovor o kreditu a time i davanja potpune informacije tužitelju. Činjenica da su postojali leci sa informacijama ne ukazuje i na konkretno činjenicu da su tužitelju i uručeni takvi leci odnosno informacija o rizicima ugovaranja kredita vezanog za CHF.
16. Uvidom u e-mailove upućene upravo od strane EJ Sektoru građanstva (dakle sektoru koji radi na ponudi kredita građanima) utvrđeno je da je UJ tijekom 2004. dostavljala e-mailove djelatnicima tuženika navodeći da se u ponudi tuženika, osim kredita vezanih za EUR, se kao novost odobravaju i stambeni krediti u CHF i USD, te da je prilikom ponude tih kredita klijentima potrebno posebno naglasiti važnost valutne klauzule. Ovakav dokaz, iako načelno dokazuje da je UJ upozoravala na obvezu upozoravanja klijenta na valutnu klauzulu (no ne i na način koji bi bio dovoljno transparentan i potpun u odnosu upravo na tu valutu) nije i dokaz da je upravo u konkretnom slučaju djelatnik tuženika na isti način postupio niti to tužitelj u svom iskazu potvrđuje, dok sam tuženik nije predložio druge dokaze vezane u prav za konkretni Ugovor o kreditu.
17. Nadalje, uvidom u eSpis Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 te s njime povezanog eSpisa Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Erste & Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
18. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Iz izreke navedene presude, vidljivo je da se takvo utvrđenje odnosi na ugovore o potrošačkom kreditiranju (što predmetni ugovor je).
19. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe valja reći da je riječ o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 RJ i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 V i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“
20. Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.
21. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužiteljica, pokrenuo protiv ovdje tuženika a upravo vezano za ugovorne odredbe (kao sadržajno tako i vremenski) o kojima je raspravljao i odluku donio Trgovački sud u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12.
23. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača a koja pravna zaštita nema kompenzacijski karakter, tužitelj u predmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredita, a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).
24. Na takvo utvrđenje se dalje nadovezuju činjenice i utvrđenja koja proizlaze iz ovog konkretnog parničnog postupka (obzirom da svakog potrošača valja promatrati neovisno i jedinstveno), i to da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF, činjenice da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju znatno rastao (a kako to proizlazi i iz provedenog vještačenja i iskaza tužitelja), te da se o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti su same odredbe bile dovoljno jasne i transparentne da bi tužitelj samim čitanjem shvatio njihovo značenje i pravne i financijske posljedice takvih odredaba a sam tuženik prednika tužiteljice nije upozorio na rizike intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za eur.
25. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Ono što je tužitelju bilo bitno, a u svezi ugovora o kreditu, je bio iznos kredita koji bi bio dostatan za kupnju kuće te u konačnici rata kredita koja će mjesečno opterećivati njegova primanja.
26. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli, kamatnoj stopi i nadležnosti u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 AJ od 23. travnja 2015., par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, te promjenjivu kamatnu stopu međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF i kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, kao i utjecaju promjenjive kamatne stope na rate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.
27. Sukladno navedenom, tužitelj ima pravo u ovom postupku tražiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula isplatu.
28. Tuženik je isticao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda. Isti prigovor sud nalazi neosnovanim jer prorogacija nadležnosti podrazumijeva sporazum stranaka, a kojem su prethodili pregovori, a postojanje takvog sporazuma tužitelj ne potvrđuje dok sam tuženik nije ponudio dokaze da bi stranke se doista, jasno i na transparentan način, sporazumjele o prorogaciji nadležnosti. Osim navedenog, niti iz odredaba samog Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije to jasno izraženo (primjena i provedba valutne klauzule) slijedom čega ovaj sud zaključuje da sami navodi ugovora o kreditu nisu jasni niti dovoljno transparentni da bi tužitelj mogao zaključiti (ili naslutiti) da će u budućnosti doći do takvog nerazmjera (uvećanja) između početnog anuiteta kredita i anuiteta prema otplatnom planu a zbog povećanja tečaja CHF (niti takvo što proizlazi iz otplatnog plana), a sam tuženik nije dokazao da bi na takav rizik s tužiteljem pojedinačno pregovarao i istog upozorio. Dakle, iz naprijed navedenog, ovaj sud zaključuje (a obzirom na teret dokaza iz čl. 81 ZZP/03) da se u svezi Ugovora o kreditu nije pregovaralo pojedinačno niti o jednoj spornoj ugovornoj odredbi (valutnoj klauzuli) pa tako niti o nadležnosti suda u slučaju spora odnosno odredbi čl. 16. Ugovora o kreditu, a jedina činjenica o kojoj se stvarno i doista pregovaralo je iznos kredita koji je tužitelju isplaćen (visina kupoprodajne cijene) te visina mjesečne rate. Obzirom na navedeno ovaj sud smatra da je odredba 16. Ugovora o kreditu ništetna, a temeljem čl. 81s t. 1.i 2. ZZP/03 slijedom čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti odredba čl. 19.L. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16 dalje: ZPK, a koji se u konkretnom odnosu u odnosu na nadležnost, a obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, ima primijeniti) odnosno čl. 59. ZPP-a, a u skladu s kojom je tužitelj odabrao sud mjesne nadležnosti prema svom prebivalištu i prema podružnici tuženika u [adresa]. Stoga je taj prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda ocijenjen neosnovanim, pa je valjalo odlučiti kao u rješenju ove odluke. U konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo niti o jednoj odredbi kredita pa tako niti o mjesnoj nenadležnosti. S obzirom da je sjedište tuženika u Rijeci, a tužitelj ima prebivalište u [adresa], financijski i fizički bi mu bio otežan odlazak na sud u Rijeku. Sve navedeno prema stajalištu ovog suda predstavlja očiti nesrazmjer na štetu tužitelja u odnosu na ugovornu odredbu o mjesnoj nenadležnosti. Sukladno navedenom, sud je odbio prigovor o mjesnoj nenadležnosti tuženika i odlučio kao u izreci ove odluke.
29. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO.
30. Tijekom postupka tuženik je istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. No, razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, kamatnim stopama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju najstariji mjesečni iznos koji tužitelj svojom tužbom potražuje je dospio 31. listopada 2005., slijedom čega je podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. godine, a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za najstarije potraživanje tužiteljice. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.).
31. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 7. lipnja 2019., a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja niti dijelom nije u zastari, kako u odnosu na glavno potraživanje tako i na sporedna.
32. Sud je na prijedlog tužitelja izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještakinji Dragani Bubalo, stalnoj sudskoj vještakinji za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, koja je svoj nalaz i mišljenje dala 24. rujna 2020. te se neposredno očitovala na ročištu od 24. prosinca 2024. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tijekom otplate kredita tuženik je jednostrano mijenjao kamatnu stopu i to od 1. travnja 2009. kamatna stopa je promijenjena na 9,20%. Od 1. listopada 2011. na 8,85%. Od 1. srpnja 2011. na 8,843%, te od 1. siječnja 2015. na 8,831%. Vještakinja je rezultate svog nalaza prikazala u tablicama priloženima uz nalaz (stranica 258-260 spisa) i u njima je prikazala i pozitivne i negativne razlike nastale kao posljedica početno ugovorenog otplatnog plana i kasnije nastalih promjena temeljem kamatnih stopa i promjene u valuti. Sud je u ovom postupku uzeo u obzir samo pozitivne razlike, budući da su ti mjeseci i utuženi od strane tužitelja, a tuženik nije stavio niti protutužbeni zahtjev niti je podnio protutužbu pa bi uzimanjem u obzir ovih razlika koje su bile negativne, došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva. Nadalje, vještakinja je u ovom postupku utvrdila da je kod konverzije ugovora o kreditu također nastala razlika u glavnicama pri konverziji u iznosu od 15.667,78 kn no kako taj iznos tužitelj nije utužio niti je za njega istakao prigovor prijeboja, sud nije o istome odlučivao. Dakle, vještakinja je utvrdila da je tužitelj kroz utuženo razdoblje preplatio iznos od 10.373,94 € pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu.
33. Tuženik je prigovarao nalazu vještaka no prema stajalištu ovog suda, vještakinja je neposredno u cijelosti obranila svoj nalaz, odgovorila je na sva pitanja tuženika, a tuženikovi prigovori su pravne naravi pa je sud u cijelosti poklonio nalazu i mišljenju vještakinje.
34. Između tužitelja i tuženika je 20. siječnja 2016. sklopljen Aneks Ugovora o kreditu broj (dalje: Konverzija) kojim su izmijenjene odredbe Ugovora u pogledu valutne klauzule, kamatne stope, iznosa preostale glavnice, a sve na temelju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranu (Narodne novine broj: 102/2015, dalje ZID ZPK).
35. Nesporno je tužitelj prihvatio izračun konverzije a i samu Konverziju, a koji prihvat tuženik nije mogao odbiti temeljem odredaba ZID ZPK.
36. No, ovdje sud ističe da sama činjenica da su stranke, a s ciljem propisanim čl. 19c. ZID ZPK, sklopile Konverziju i kojom su se stranke sporazumjele o raspolaganju preplatom nije prepreka za ispitivanje odnosno ocjenu nepoštenosti odnosno ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora konkretno u dijelu u kojem se ugovora promjenjiva kamatna stopa i anuiteti se vežu uz valutu švicarski franak, sukladno navedenim odredbama ZZP. Naime, ništetnost (pa tako i sporne odredbe Ugovora) nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen (čl. 326. ZOO), što u ovom predmetu nije slučaj (Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020.). Dakle, samom Konverzijom nisu osnažene predmetne Ugovorne odredbe, a koje su ništetne, niti se Konverzijom retroaktivno iste mogu osnažiti.
37. Ovdje sud ističe da u presudi Europskog suda u predmetu C-118/17 U od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207., u predmetu u kojemu je navedeni sud raspravljao situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrđeno je kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne mogu imati učinak na smanjenje zajamčene zaštite potrošača (par. 43. navedene odluke).
38. Dakle, činjenica da je između stranaka provedena konverzija ne isključuje sama po sebi provođenje kontrole nepoštenosti odnosno ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do uspostavljanja pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.
39. Kako je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je tužitelj platio znatno više od onog što mu je konverzijom vraćeno, isto tako iako to nije utuženo, utvrđeno je da je kod konverzije nastala razlika u glavnicama, te da konverzijom tužitelj nije obeštećen, odnosno nije mu namirena gore utvrđena razlika. Isto tako, vještakinja je utvrdila da je konverzijom tužitelju s osnova razlike u kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, utvrđena preplata 3.469,88 €, no taj iznos je bitno manji od iznosa izračunate razlike pa iz tog razloga tužitelj zasigurno nije u cijelosti obeštećen.
40. Sukladno navedenom, ovaj sud nalazi da konverzijom nije u potpunosti uspostavljena pravična ravnoteža u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno nije u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala utvrđenjem nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi tužitelj je više platio po osnovi ništetne valutne klauzule, kamatne stope), slijedom čega upravo tužitelj ima pravo povrata plaćenog iznosa bez pravnog osnova, a temeljem čl. 1111. st. 3. ZOO-a.
41. U odnosu na navode tuženika da je tužitelju izvršena preplata po konverziji, utvrđeno je da je tužitelju s osnova ovopredmetnog kredita nastala pretplata u iznosu od 3.469,88 €, čije korištenje će se dogovoriti Sporazumom stranaka, međutim niti vještakinja bilo gdje navodi da je taj iznos doista i isplaćen tužitelju, a niti je tuženik u ovom postupku dokazao Sporazumom, za koji navodi da će se sklopiti temeljem Aneksa ugovora, da je navedeni iznos doista isplaćen. U odnosu na preplatu koja je utvrđena Aneksom ugovora, nije vidljivo da je doista isplaćena, ovaj sud smatra da se ne radi o tražbini tuženika već činjenici da je tuženik upravo tužitelju priznao umanjenje obveze po Ugovoru odnosno u konačnici Konverziji i to upravo temeljem razlike koja je nastala osnovom valutne klauzule vezane za valutu CHF i kamatnu stopu. Naime, među strankama nije sporno, da je Konverzija provedena u skladu sa pozitivnim propisima a iz Izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. vidljivo je da je ugovorna kamata (početna) u Ugovoru ali i tečaj CHF (početni) u svakom slučaju niži od tečaja EUR u otplatnom razdoblju kao i od ugovorne kamate ugovorene Konverzijom (odnosno za kredit veza za valutu EUR). Dakle, obzirom da je utvrđeno da je valutna klauzula vezana za valutu CHF (a koja je ugovorena Ugovorom) ništetna jasno je da upravo iznos preplate koji je Konverzijom priznat predniku tuženika, rezultat ništetne ugovorne odredbe i njezine primjene jer u protivnom takve razlike (a obzirom na visinu početno ugovorene kamatne stope i početnog tečaja za CHF Ugovora i s druge strane ugovorene kamate i tečaja za EUR ugovorenog Konverzijom odnosno po kojem je izvršen izračun Konverzije) ne bi bilo niti bi ista pripala tužitelju. Obzirom da je ista preplata priznata tužitelju (isključivo kao rezultat ništetnih ugovornih odredbi vezanih za valutu CHF i kamatnu stopu) jasno je da sada tužitelju, ne bi ponovno pripadao taj iznos, međutim kako tuženik nije predlagao niti dostavljao u spis navedeni sporazum iz kojeg bi bilo vidljivo da je utvrđen iznos tužitelju doista isplaćen, isti ne može bit uračunat i ne može se za njega umanjivati utvrđena razlika. Dakle, po mišljenju ovog suda radi se o tražbini tužitelja koja tražbina mu je priznata no nije vidljivo niti iz jednog dokaza u ovom postupku da je ista i uračunata i da mu je umanjena daljnja obaveza nakon konverzije za taj iznos, pa je temeljem navedenog tužitelju dosuđena cjelokupna razlika utvrđena temeljem ništetnih ugovornih odredbi, dočim bi sud da je tuženik isto potkrijepio dokazima, kako je gore obrazloženo, navedeni iznos umanjio za iznos utvrđene i priznate razlike temeljem točke 5.3. Aneksa.
42. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana isplate svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja) a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
43. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP-a, obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, to mu je dosuđen trošak: sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, trošak sastava podnesaka od 12. svibnja 2020., 30. srpnja 2020., 15. listopada 2020., 18. prosinca 2024., svaki u iznosu od 250,00 EUR, trošak zastupanja na ročištima od 14. studenog 2019., 16. lipnja 2020., 28. srpnja 2020., 27. prosinca 2024., 25. veljače 2025., svako u iznosu od 250,00 €, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 132,72 EUR, što sveukupno iznosi 2.757,72 EUR.
44. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška te temeljem čl. 151. st. 3. ZPP i to u visini određenoj čl. 29. ZOO.
45. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.
Sisak, 7. ožujka 2025.
Sudac
Andrea Vasiljević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužitelju po ZOU Danko Kovač i Ivan Borić, odvjetnici iz Siska
2. Tuženiku po Odvjetničkom društvu METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o. iz Zagreba
