REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U PAZINU

Dršćavka 1, Pazin

P-147/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sucu Ivanu Dujiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DOMIZIL KRUPP d.o.o. Poreč, Vukovarska 19, OIB: 87198737094, kojeg zastupa punomoćnica Edviga Sušenj Janjatović, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika PODPEŠKI GAJ d.o.o. Ljubljana, Na jami 14, Republika Slovenija, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, na dan objave 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku PODPEŠKI GAJ d.o.o. iz Republike Slovenije, Ljubljana, Na jami 14, MS 6928722000 da tužitelju DOMIZIL KRUPP d.o.o. Poreč , Vukovarska 19, OIB 87198737094 plati iznos od 130.000,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos počam od 01. siječnja 2021. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotna poena za razdoblje od dana dospijeća pa do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II Odbija se tužiteljev za naknadu troškova postupka, u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 3. svibnja 2024. navodi da se nadležnost ovog suda temelji na odredbi čl. 34.b Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) i odredbi čl. 11. Ugovora o zajedničkom ulaganju sklopljenom između parničnih strana 23. rujna 2020. S obzirom da je tuženik slovenska pravna osoba, tužitelj ističe da je odredbom čl. 3. st.1. Konvencije o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (80/934/EEZ, dalje: Rimska konvencija) stipulirano da se na ugovor primjenjuje pravo koje izaberu ugovorne stranke. Izbor mora biti izražen ili proizlaziti s razumnom sigurnosću iz uvjeta ugovora ili okolnosti slučaja. Stranke mogu odabrati pravo koje se primjenjuje na cijeli ugovor ili samo na neki dio ugovora. Odredbom čl. 10. Ugovora o zajedničkom ulaganju ugovorena je primjena hrvatskog Zakona o obveznim odnosima, dok je odredbom čl. 11. tog Ugovora ugovorena mjesna nadležnost hrvatskog suda. Odredbom čl. 4. st. 1 Rimske konvencije određeno je da „U slučaju da pravo koje se primjenjuje na ugovor nije odabrano sukladno članku 3., na ugovor se primjenjuje pravo države s kojom je najuže povezan.“. Budući da je zajednički cilj parničnih/ugovornih strana bilo izgraditi stambeno – poslovne objekte na području Republike Hrvatske te je novčanu obvezu tuženik trebao platiti na račun tužitelja u hrvatskoj banci, hrvatsko pravo je pravo države s kojom je ugovor najuže povezan. Parnične stranke su bile u dvostranoobveznopravnom odnosu temeljem Ugovora o zajedničkom ulaganju sklopljenim 23. rujna 2020. Svrha spomenutog Ugovora o zajedničkom ulaganju, određena sadržajem njegove odredbe čl. 2., bila je izgradnja stambeno – poslovnih objekata na području Grada Rovinja. U svrhu realizacije svrhe Ugovora parnične strane, kao ugovorne strane, preuzele su novčanu obvezu koja se trebala ispuniti na način da svaka od strana isplati po 300.000,00 EUR na žiro – račun tužitelja. Rok dospijeća određen je sa danom 31. prosinca 2020. Tuženik, međutim, unatoč pozivima tužitelja, nije postupio u cijelosti sukladno preuzetim ugovornim obvezama, već je samo djelomično ispunio obvezu na način da je na žiro račun tužitelja 2. prosinca 2020. isplatio novčani iznos od 70.000,00 EUR, 3. prosinca 2020. 50.000,00 EUR te 8. prosinca 2020. 50.000,00 EUR, odnosno sveukupno je isplatio novčani iznos od 170.000,00 EUR od dugovanih 300.000,00 EUR. Sukladno čl. 360. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) u dvostranoobveznim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije s to drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveže ili, pod pretpostavkama predviđenim u idućim člancima istog Zakona, raskinuti ugovor jednostavnom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Dug nastaje stupanjem u obveznopravni odnos i činjenicom da je druga ugovorna strana svoju obvezu ispunila ili da ju je spremna ispuniti, sve u smislu čl. 9. i 358. ZOO-a. Tužitelj predlaže da sud donese slijedeću presudu:

„I Nalaže se tuženiku PODPEŠKI GAJ d.o.o. iz Republike Slovenije, Ljubljana, Na jami 14, MS 6928722000 da tužitelju DOMIZIL KRUPP d.o.o. Poreč , Vukovarska 19, OIB 87198737094 plati iznos od 130.000,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče na navedeni iznos počam od 01. siječnja 2021. godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja je propisana Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15,29/18), primjenom uvećanja prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotna poena za razdoblje od dana dospijeća pa do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude do isplate, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.“.

2. Tuženiku je poziv na odgovor na tužbu (u roku od 40 dana) dostavljen (po odredbama Uredbe EU br. 2020/1784 Europskog Parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2020. o dostavi u državama članicama, sudskih i izvansudskih pismena u građanskim ili trgovačkim stvarima) 4. srpnja 2024. (potvrda o dostavi na str. 25-27), ali tuženik nije dostavio odgovor na tužbu.

3. Odredbom čl. 331.b st. 1. ZPP-a propisano je da će se, ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, donijeti presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe), ako bude udovoljeno ovim uvjetima: 1) ako su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, 2) ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi; 3) ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje se općepoznate, 4) ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu).

4. Uvidom u tužbu i njoj priložene isprave sud je zaključio da iz činjenica navedenih u tužbi ne proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva (razloge, zbog kojih je i odbijen tužbeni zahtjev, sud iznosi nastavno u ovom obrazloženju). Stoga sud nije donio presudu zbog ogluhe već je odredio pripremno ročište.

5. Na pripremnom ročištu 30. siječnja 2025. (održanom u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, kojem je poziv dostavljen, po Uredbi EU br. 2020/1784, 23. listopada 2024., potvrda o dostavi na str. 40-42) tužitelj je naveo da je saslušanje svog zakonskog zastupnika predložio samo ukoliko to sud smatra potrebnim, a sve radi utvrđenja činjenica navedenih u tužbi, a uvid u izvod prometa po žiro računu tužitelja, također po potrebi i to radi utvrđenja činjenica navedenih pod točkom 3. tužbe odnosno da je tuženik samo djelomično ispunio svoju obvezu sukladno predmetnom Ugovoru o zajedničkom ulaganju i to na način da je isplatio ukupan iznos od 170.000,00 eura od ugovorenih 300.000,00 eura. Dodao je da tužbenim zahtjevom potražuje ispunjenje predmetnog Ugovora u cijelosti, a ne troškove i štetu (iz članka 9. tog Ugovora), a sve budući da Ugovor nije raskinut, a zaključen je na neodređeno vremensko razdoblje.

6. Proveden je dokazni postupak uvidom u isprave u spisu i to u Ugovor o zajedničkom ulaganju na str. 4 – 6 spisa, konto karticu na str. 7 spisa, e-mail korespondenciju na str. 8 – 10 spisa.

7. Tužbeni zahtjevi nije osnovan.

8. Kao što u tužbi navodi tužitelj, iz Ugovora o zajedničkom ulaganju sklopljenom između parničnih strana 23. rujna 2020. (str. 4-6 spisa, dalje: Ugovor) proizlazi da su stranke ugovorile nadležnost hrvatskog suda (čl. 11.) te primjenu hrvatskog prava - Zakona o obveznim odnosima (čl. 10.). Svrha tog Ugovora bila je izgradnja stambeno

– poslovnih objekata na katastarskim česticama na području Grada Rovinja, za prodaju kojih je Grad Rovinj raspisao natječaj (čl. 2. i 3.). U svrhu realizacije svrhe Ugovora parnične strane, kao ugovorne strane, preuzele su novčanu obvezu koja se trebala ispuniti na način da svaka od strana isplati po 300.000,00 EUR na žiro – račun tužitelja, i to najkasnije do 31. prosinca 2020. (čl. 4.). Ugovoreno je da će ugovorne sudjelovati u raspodjeli financijskog rezultata (dobiti ili gubitku) zajedničkog ulaganja u jednakim omjerima (čl. 5.). Ugovoreno je da će nositelj projekta biti DOMIZIL KRUPP d.o.o. Poreč, da će se u njegovoj knjigovodstvenoj evidenciji projekt voditi kao zaseban profitni centar, da će odluke o realizaciji investicije partneri donositi zajednički, što će biti detaljno definirano i razrađeno u Anexu Ugovora, nakon izbora konkretnih čestica na kojima će se ulaganje realizirati (čl. 6.) Ugovorne strane su utvrdile da, u slučaju da Domizil Krupp d.o.o, kao nositelj projekta, ne bude izabran kao najbolji ponuđač na objavljenom natječaju, i dalje imaju interes za ulaganjem u slične projekte na području Grada Rovinja i okolice, te je ugovoreno da će u tom slučaju, samostalno ili uz pomoć agencija za nekretnine pokušati pronaći drugu lokaciju na kojoj bi se mogli izgraditi stambeno - poslovni objekti, a sve u cilju realizacije zajedničkog ulaganja (čl. 7.). Određeno je da se Ugovor sklapa na neodređeno vremensko razdoblje, odnosno, na razdoblje u kojem će zajednički projekt biti izgrađen i prodan u cijelosti (čl. 8.). Ugovoreno je da će, ako bilo koja ugovorna strana povredi koju od obveza preuzetu tim Ugovorom, ili Anexima Ugovora ili ako počini propust koji se sukladno odredbama Ugovora može smatrati bitnim, druga stana biti ovlaštena odmah raskinuti Ugovor, a ugovorna strana koja je prouzročila raskid biti će obvezna u potpunosti nadoknaditi drugoj ugovornoj strani sve troškove i štetu prouzročenu navedenom povredom Ugovora (čl. 9.).

9. U tužbi je tužitelj učinio nespornim da je tuženik djelomično ispunio svoju obvezu iz čl. 4. Ugovora, na način da je na žiro račun tužitelja 2. prosinca 2020. isplatio novčani iznos od 70.000,00 EUR, 3. prosinca 2020. 50.000,00 EUR te 8. prosinca 2020. 50.000,00 EUR, odnosno sveukupno iznos od 170.000,00 EUR.

10. Kao što je naveo na pripremnom ročištu 30. siječnja 2025., tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje ispunjenje predmetnog Ugovora u cijelosti, a ne troškove i štetu (iz čl. 9. tog Ugovora), a sve budući da Ugovor nije raskinut, a zaključen je na neodređeno vremensko razdoblje.

Ispravno tužitelj u tužbi navodi da dug nastaje stupanjem u obveznopravni odnos i činjenicom da je druga ugovorna strana svoju obvezu ispunila ili da ju je spremna ispuniti, sve u smislu odredbe čl. 9. i čl. 358. ZOO-a (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-5255/2014-2 od 17. srpnja 2017.). Naime, sukladno pravilu istodobnog ispunjenja iz čl. 358. st. 1. ZOO-a, u dvostranoobveznim ugovorima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istodobno ispuniti svoju obvezu, osim ako je što drugo ugovoreno ili zakonom određeno, ili ako što drugo proistječe iz naravi posla.

U konkretnom slučaju je svaka ugovorna strana, sukladno čl. 4. Ugovora, trebala uplatiti iznos od 300.000,00 EUR najkasnije do 31. prosinca 2020., s time da se u knjigovodstvenoj evidenciji nositelja projekta DOMIZIL KRUPP d.o.o. Poreč projekt imao voditi kao zaseban profitni centar (čl. 6. Ugovora). Dakle, iz predmetnog Ugovora proizlazi da je tuženik trebao uplatiti iznos od 300.000,00 EUR najkasnije do 31. prosinca 2020. na račun tužitelja (čl. 4. Ugovora), a da je tužitelj također trebao uplatiti iznos od 300.000,00 EUR najkasnije do 31. prosinca 2020. (čl. 4. Ugovora) pri čemu su ti iznosi u knjigovodstvenoj evidenciji tužitelja trebali biti vidljivi pod knjigovodstvenom stavkom „zasebni profitni centar“, sukladno čl. 6. Ugovora. S obzirom na prethodno navedeno u ovoj točki obrazloženja, tužitelj bi sukladno čl. 358. ZOO-a mogao s uspjehom potraživati isplatu preostalog dijela tuženikove obveze (tek) kad bi se utvrdilo da je on do 31. prosinca 2020. izvršio svoju obvezu (iz čl. 4. Ugovora) uplate iznosa od 300.000,00 EUR (odnosno da je taj iznos najkasnije do 31. prosinca 2020. prenio pod knjigovodstvenu stavku „zasebni profitni centar“, sukladno čl. 6. Ugovora).

Prema odredbi čl. 219. ZPP-a, svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava (čl. 221. a ZPP-a). U ovakvom slučaju, kad nije dostavljen odgovor na tužbu, sud činjenice utvrđuje na temelju zakonske presumpcije (načelo tzv. afirmativne litiskontestacije) da je tuženik svojom pasivnošću priznao istinitost činjeničnih navoda iz tužbe. Međutim, tužitelj u konkretnom slučaju (unatoč tome što se u tužbi sam pozvao na to da dug nastaje činjenicom da je druga ugovorna strana svoju obvezu ispunila ili da ju je spremna ispuniti, u smislu odredbe čl. čl. 358. ZOO-a) nije niti ustvrdio (u tužbi, a ni kasnije tijekom postupka) da je on svoje obveze iz Ugovora ispunio. Tužitelj tako nije ustvrdio da je on do 31. prosinca 2020. izvršio svoju obvezu (iz čl. 4. Ugovora) uplate iznosa od 300.000,00 EUR (odnosno da je taj iznos najkasnije do 31. prosinca 2020. prenio pod knjigovodstvenu stavku „zasebni profitni centar“, sukladno čl. 6. Ugovora), a niti da je izvršio bilo kakvu drugu radnju vezano uz ispunjenje i provedbu predmetnog Ugovora (a niti je radi utvrđenja tih činjenica predložio dokaze). Tužitelj ne navodi niti da je izvršio bilo kakvu protučinidbu za po tuženiku nesporno uplaćeni iznos od 170.000,00 eura.

Narav ugovora o zajedničkom ulaganju je (kao što proizlazi iz samog naziva ugovora) da stranke zajednički ulažu (a ne da ulaže samo jedna ugovorna stranka). Stoga u konkretnoj situaciji, kada tužitelj niti ne tvrdi da je svoje obveze iz Ugovora ispunio, a tuženik je svoju obvezu nesporno većim dijelom ispunio (na račun tužitelja uplatio je iznos od 170.000,00 eura), tužitelj ne može s uspjehom tražiti ispunjenje ostatka tuženikove obveze, jer bi to bilo protivno pravilu istodobnog ispunjenja iz čl. 358. st. 1. ZOO-a.

Zbog navedenog je sud zaključio da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi pa da, stoga, nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 331.b ZPP-a za donošenje presude zbog ogluhe.

Iz istih razloga (navedenih u ovoj točki obrazloženja) sud je, nakon provedene glavne rasprave, odbio tužbeni zahtjev (točka I izreke).

11. Na pripremnom ročištu 30. siječnja 2025. tužitelj je naveo da je saslušanje svog zakonskog zastupnika predložio samo ukoliko to sud smatra potrebnim, a sve radi utvrđenja činjenica navedenih u tužbi, a uvid u izvod prometa po žiro računu tužitelja, također po potrebi i to radi utvrđenja činjenica navedenih pod točkom III tužbe (da je tuženik samo djelomično ispunio svoju obvezu sukladno predmetnom Ugovoru o zajedničkom ulaganju i to na način da je isplatio ukupan iznos od 170.000,00 eura od ugovorenih 300.000,00 eura). Budući da je navedene dokaze tužitelj predložio „samo ukoliko to sud smatra potrebnim“ i da su ti dokazi predloženi na okolnosti navedene u tužbi, a da je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim zbog okolnosti koje tužitelj uopće nije naveo (obrazloženo pod točkama 10. ovog obrazloženja), sud nije izveo dokaz saslušanje zakonskog zastupnika tužitelja i uvidom u izvod prometa po žiro računu tužitelja (koji, uostalom, tužitelj nije ni dostavio).

12. Temeljem odredbe čl. 154. ZPP-a, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka II izreke).

U Pazinu, 7. ožujka 2025.

Sudac

Ivan Dujić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu.

DNA

- tužitelju po pun., uz rješenje o pristojbi na presudu,

- tuženiku.