Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj: P-18/2025-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Osijeku, po sutkinji Marini Ljubičić Knežević, u pravnoj stvari tužitelja KEMOBOJA-COMMERCE d.o.o., OIB: 84432581046, Đakovo, Kralja Tomislava 57, kojeg zastupa Ranko Zatezalo, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u Osijeku, Stjepana Radića 21, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa MF, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik u OD Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, Bužanova 4, radi isplate ukupnog iznosa od 1.998,57 EUR, nakon glavne i javne rasprave zaključene 13. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" II. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6. OIB 14036333877, da tužitelju KEMOBOJA COMMERCE d.o.o. Đakovo, Kralja Tomislava 57., OIB 84432581046 , isplati iznos od 15.058,21 kn na ime više plaćenih kamata. u odnosu na prvobitno ugovorenu kamtnu stopu uz primjenu 3M LIBOR uvećanog za maržu od 4,25%, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o promjenjivim ugovornim kamatama ima vratiti tužitelju, sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos više otplaćene rate kredita, počam od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 01.08.2015. a od 01.08.2015. za 5 postotna poena, te nastavnim odlukama HNB o izmjenama odluke o kamatnim stopama i to:

- na iznos od 1.773,98 kn od 31.07.2009. do isplate

- na iznos od 1.642,85 kn od 31.10.2009. do isplate

- na iznos od 1.545,18 kn od 31.01.2010. do isplate

- na iznos od 1.371,84 kn od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 1.332,29 kn od 31.07.2010. do isplate

- na iznos od 1.173,29 kn od 31.10.2010. do isplate

- na iznos od 1.066,65 kn od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 1.036,87 kn od 30.04.2011. do isplate

- na iznos od 1.219,79 kn od 31.07.2011. do isplate

- na iznos od 1.148,01 kn od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 1.174,64 kn od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 572,82 kn od 30.04.2012. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznom kamatom određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskom trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od donošenja prvostupanjske presude do isplate , u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju KEMOBOJA-COMMERCE d.o.o., OIB: 84432581046, Đakovo, Kralja Tomislava 57, isplatiti tuženiku ADDIKO BANK d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, parnični trošak u iznosu 2.947,51 EUR (dvijetisućedevetstočetrdesetsedameura i pedesetjedancent) zajedno sa zateznim kamatama koje na taj trošak teku od 7. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 296,45 EUR (dvjestodevedesetšesteura i četrdesetpetcenti), odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka u bitnom navodi kako su pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita 3. travnja 2006. sklopili Ugovor o dugoročnom kreditu, kojim kreditor stavlja na raspolaganje korisniku kredita iznos od 500.000,00 kn u protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom određeno je kako je korisnik kredita dužan kreditoru vratiti kredit u roku od 6 godina u jednakim tromjesečnim ratama plativo u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan plaćanja, kao i plaćati kamatu u visini tromjesečnog LIBOR-a vezano za CHF uvećano za 4,25 % marže godišnje. Nadalje, prilikom sklapanja Ugovora o dugoročnom kreditu tuženik je unaprijed formulirani standardni ugovor sastavio na način da je u isti uglavio više nepoštenih ugovornih odredbi, a kao bitan sastojak Ugovora o kreditu tuženik je unio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu (čl. 5. Ugovora) kojom ugovorna obveza povrata iznosa kredita ovisi o jednostranoj odluci banke i to bez obrazloženja na koji način će se ista mijenjati. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., odnosno ističe kako su pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u sporu kolektivne pravne zaštite kojima se utvrđuje kako su nezakonite i ništetne konkretne odredbe ugovora koje je koristio ovdje tuženik identične odredbama iz ovdje spornog Ugovora i odnose se na promjenu kamatne stope. Dalje navodi kako ništetna ugovorna odredba spornog Ugovora, odnosno jednostrana odluka banke vezana za promjenu kamatne stope, nije podložna kontroli od strane korisnika kredita niti treće osobe te je tuženik iskoristivši takvu ništetnu odredbu o određivanju kamatne stope obračunavao rate kredita po kamatnoj stopi koja je veća od inicijalno ugovorene, manipulirajući fiksnim dijelom (nepromjenjivim) ugovorene kamate na način da je povećao fiksni dio (maržu) kada su referentne kamatne stope padale (EURIBOR/LIBOR), što je uzrokovalo povećanje anuiteta. Tužitelj također navodi kako su bili dugoročno neizvjesni bitni elementi ugovora, uz napomenu kako cijenu, koja ovisi o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka kao vjerovnik te smatra kako je čl. 5. u svezi sa čl. 4. Ugovora o kreditu nezakonit i ništetan te kako je tuženik unatoč takvim odredbama u razdoblju od 31. prosinca 2009. do 30. studenog 2011. jednostrano mijenjao visinu rate kredita u odnosu na kamatu ugovorenu na dan sklapanja Ugovora, odnosno tužitelju se kontinuirano povećavala otplatna rata. Nadalje, u razdoblju od 31. prosinca 2009. do 30. studenog 2011. na temelju ništetnih odredbi Ugovora o dugoročnom kreditu u dijelu koji se odnosi na redovne kamate na kredit, tuženik je od tužitelja naplatio iznos od najmanje 14.000,00 kn više nego bi to iznosilo da je mjesečni anuitet kredita obračunavan uz redovitu kamatnu stopu. Dalje tužitelj navodi kako je prilikom sačinjavanja Ugovora o kreditu tuženik u čl. 7. uglavio odredbu kojom je predvidio plaćanje naknade u visini od 1,25 % od visine kredita jednokratno i to za usluge odobravanja i praćenja kredita te je s tog osnova prilikom realizacije kredita tužitelju naplatio iznos od 6.250,00 kn te tužitelj smatra kako se ne radi o pravednim i objektivnim troškovima koji su nastali prilikom sklapanja kredita, kako isti ne čine stvarnu uslugu i kako isti nisu transparentno ugovoreni pa tuženik nije imao nikakvo zakonsko uporište naplatiti istu, a posebno ne u iznosu koji je naplaćen. Obzirom se radi o ulaznoj naknadi unaprijed formuliranoj u ugovoru na koju tužitelj nije mogao utjecati, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita, a posebno kada se uzme u obzir činjenica kako tužitelju nije predočeno u čemu se sastoje navedeni troškovi niti bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva. Iz navedenog razloga tužitelj smatra kako je čl. 7. Ugovora o kreditu ništetan te iz svega naprijed navedenog postavlja zahtjev za povrat onoga što je primljeno na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivim kamatama i naknadama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnom ističe prigovor zastare, s obzirom na činjenicu kako je tužitelj utužene iznose uplatio tuženiku od travnja 2006. do travnja 2012., a tužbu je podnio 7. siječnja 2021., odnosno tuženik navodi kako se na vraćanje danog na temelju ništetne odredbe primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove i opći zastarni rok. Tuženik dalje navodi kako se tužitelj u tužbi poziva na postupke za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a što je u konkretnom slučaju u potpunosti neosnovano, s obzirom na činjenicu kako je Ugovor o dugoročnom kreditu, sklopljen između tužitelja i tuženika, trgovački ugovor, a ne potrošački ugovor. Nadalje, tuženik ističe kako je tužitelj kao trgovačko društvo kao sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka), odnosno prilikom preuzimanja, kako prava, tako i obveza iz ovdje spornog Ugovora o dugoročnom kreditu tužitelj je imao postupati s povećanom pažnjom pa ukoliko mu određena odredba nije bila jasna prilikom sklapanja Ugovora bio je dužan ili zatražiti pojašnjenje iste ili odbiti zaključiti ugovor. Također, parnične stranke su prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o odredbama istog pregovarale i to o iznosu, valuti uz koju je glavnica vezana, kamatnoj stopi, ulaznoj naknadi, roku otplate, instrumentima osiguranja i dr. te tuženik osporava kako je Ugovor predstavljao unaprijed formulirani ugovor. Nadalje, tužitelju je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno način na koji se ista mijenja, bila pojašnjena od strane radnika tuženika prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik također navodi kako su tužitelju u cijelosti bile prihvatljive ugovorne odredbe, na koje je pristao svojim potpisom na Ugovoru o dugoročnom kreditu, a što proizlazi iz njegova postupanja nakon sklapanja istog, odnosno prilikom njegova ispunjenja, obzirom je tužitelj bezuvjetno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta pa se ne može tvrditi kako je tuženik jednostrano i bez suglasnosti tužitelja mijenjao kamatnu stopu. Dalje navodi kako je u konkretnom slučaju riječ o solemniziranom ugovoru prilikom kojeg je javni bilježnik potvrdio kako odredbe Ugovora o kreditu predstavljaju pravu volju ugovornih strana i da iste prihvaćaju pravne posljedice koje iz takvog pravnog posla proizlaze. Tuženik navodi kako je neosnovan navod tužitelja kako tuženik nije pravilno izračunao i obračunavao kamatu te kako je istu više naplatio tužitelju, odnosno kako su se stranke čl. 4. Ugovora o dugoročnom kreditu sporazumjele o kamatama u otplati i kamatama u korištenju te također kako tuženik nije mogao utjecati na visinu LIBOR-a. Ugovaranjem promjenjive kamatne stope tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno kako se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope, a potpisom spornog Ugovora tužitelj je bez prigovora pristao na eventualnu promjenu kamatne stope koje bi bila izvršena od strane tuženika. Dakle, neosnovani su navodi tužitelja kako je tuženik proizvoljno izračunavao kamatnu stopu kada je izvjesno kako je izvršena promjena kamatne stope imala ugovorno uporište u čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu, a da je na takvu ugovornu odredbu tužitelj svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izričito pristao pa se ne radi o jednostranom postupanju tuženika, odnosno tuženik osporava kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila ništetna. Tuženik dalje navodi kako osporava i kako je ništetan čl. 7. Ugovora o kreditu kojim se tužitelj obvezao platiti naknadu koja je ugovorena u iznosu od 1,25 % na iznos kredita, odnosno kako u bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknadu za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, a sve u skladu s čl. 173. tada važećeg Zakona o bankama iz čega proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Nadalje, prilikom sklapanja Ugovora tuženik je postupao savjesno i u dobroj vjeri zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, a što proizlazi iz pravnog shvaćanja s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004.

3. Podneskom od 20. srpnja 2021. tužitelj se očitovao na navode odgovora na tužbu te u bitnom naveo kako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara te se poziva na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., dok se u podnesku od 10. rujna 2021. tuženik poziva na pravno shvaćanje s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 14. studenog 2013.

4. Podneskom od 8. ožujka 2022. tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, odnosno tužitelj umjesto iznosa od 2.389,01 EUR (ranije 18.000,00 kn) potražuje iznos od 1.998,57 EUR (ranije 15.058,21 kn) na ime više plaćenih kamata, a prema pravnom shvaćanju sa treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika.

5. Tuženik se podneskom od 22. ožujka 2022. očitovao na gore navedeno djelomično povlačenje tužbe te je postavio zahtjev za naknadu troškova postupka u razmjernom dijelu, odnosno tuženik je pristao na povlačenje. Također, u navedenom podnesku tuženik se pozvao na Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 1. ožujka 2022. te ponovno istaknuo kako je u konkretnoj pravnoj stvari nastupila zastara.

6. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku, poslovni broj: P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. prihvaćen je tužbeni zahtjev te je pod toč. I. izreke utvrđen ništetnim čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu br. 40938/06 sklopljenog 3. travnja 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, pod toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 1.998,57 EUR (ranije 15.058,21 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, pod toč. III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je tužitelj tražio utvrđenje kako je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 40938/06 sklopljenog dana 03.04.2006. godine između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, kojom je predviđeno plaćanje jednokratne naknade za usluge odobravanja i praćenja kredita, u visini 1,25 % na iznos kredita te zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti iznos od 829,52 EUR (ranije 6.250,00 kn) kn na ime naplaćene jednokratne naknade za usluge odobravanja i praćenja kredita, sa zakonskom zateznom kamatom od 19.04.2006. do isplate u roku od 15 dana te je pod toč. IV. izreke naloženo tuženiku isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 364,23 EUR (ranije 2.744,28 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u roku od 15 dana.

7. Protiv prethodno navedene presude tužitelj i tuženik podnijeli su žalbe, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-2437/2022- 3 od 24. svibnja 2023. odbijene su kao neosnovane tužiteljeva i tuženikova žalba i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. te je također odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 48,56 EUR.

8. Nadalje, tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. te je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 4159/2023-2 od 20. prosinca 2023. dopuštena revizija tuženiku protiv navedene presude radi pravnog pitanja: „Je li odredba ugovora o kreditu sklopljenog između trgovca (obrtnika) i kreditne institucije, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika, a kojom je ugovoreno pravo kreditne institucije izvršiti promjenu visine kamatne stope sukladno kretanju i dinamici promjene ugovorenog EURIBOR / LIBOR na tržištu kapitala i izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama kreditne institucije, protivna odredbi iz čl. 3., ili čl. 10. st. 3., ili čl. 269. st. 2., ili čl. 271. ili čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05)?".

9. Tuženik je podnio reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2437/2022 od 24. svibnja 2023. te je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-704/2024-2 od 2. listopada 2024. preinačena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2437/2022-3 od 24. svibnja 2023. u toč. I. izreke i presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-2/2021-28 od 28. travnja 2022. u toč. I. izreke te je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu br. 40938/06 sklopljen 3. travnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju odluke tužene banke. Također, ukinuta je navedena presuda pod toč. I. izreke u dijelu kojim je odbijena žalba protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P- 2/2021-28 od 28. travnja 2022. i potvrđena ta presuda pod toč. II. i IV. izreke kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev na isplatu 1.998,57 EUR (ranije 15.058,21 kn) sa zatraženim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka i u tom dijelu predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

10. Pod toč. 11. obrazloženja presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-704/2024-2 od 2. listopada 2024. dana je uputa nižestupanjskom sudu kako će isti u ponovljenom postupku raspraviti i utvrditi odlučne činjenice za odluku o zahtjevu tužitelja za isplatu te o tom zahtjevu, kao i o zahtjevu za naknadu troškova postupka ponovno odlučiti, iz čega proizlazi kako sud u ponovljenom postupku odlučuje o zahtjevu tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 1.998,57 EUR (ranije 15.058,21 kn) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama te zahtjevu tužitelja za isplatu parničnog troška.

11. U dokaznom dijelu postupka sud je izveo dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tužitelja TF (str. 94-95 spisa), izvršio uvid u Ugovor o dugoročnom kreditu broj 40938/06 uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen između Slavonske banke d.d. Osijek kao Banke i tužitelja kao korisnika kredita založnog i mjeničnog dužnika te TF kao mjeničnog dužnika od 3. travnja 2006. (str. 7-15 spisa), podatke o kretanju stope LIBOR-a za CHF (str. 16-19 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu tuženika na ime tužitelja od 8. prosinca 2020. (str. 20 spisa), otplatni plan tuženika na ime tužitelja od 8. prosinca 2020. (str. 21 spisa), izvadak o stanju i prometu po računu tužitelja od 19. travnja 2006. (str. 23 spisa), podaci o plaćanju uslijed primjene valutne klauzule (str. 24 spisa), izvod iz zapisnika sa 1. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004. (str. 37 spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 628/2021-2 od 8. srpnja 2021. (str. 44-52 spisa), rješenje Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-956/2020-2 od 25. veljače 2021. (str. 53-60 spisa), izvod iz zapisnika sa 3. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 14. studenog 2013. (str. 61 spisa), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2922/2018 od 20. veljače 2020. (str. 62-74), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. (str. 75-82 spisa), stručni članak mr. sc. FF pod nazivom Zastara restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla (str. 83-89 spisa) te je izveo dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na okolnost povećanih mjesečnih anuiteta u odnosu na kamatnu stopu koja je različito obračunata od ugovorene po stalnom sudskom vještaku FINANCIJE j.d.o.o. (nalaz i mišljenje vještaka str. 109-113 spisa).

12. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

13. Nisu sporne činjenice kako je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o dugoročnom kreditu broj 40938/06 uz valutnu klauzulu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 7-15 spisa) te kako se tijekom otplatnog razdoblja tužitelju povećavala otplatna rata (str. 16-19, 20, 21 i 24 spisa), a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi kako je tužitelj tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 2.780,33 CHF, što preračunato prema tečaju za CHF tečajne liste HNB-a na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 1.998,57 EUR (ranije 15.058,21 kn) (str. 109-113 spisa).

14. Nesporno je i kako nije ništetan čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu br. 40938/06 sklopljen 3. travnja 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita, u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju odluke tužene banke, a što proizlazi iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-704/2024-2 od 2. listopada 2024.

15. Među parničnim strankama sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, a ako je tužbeni zahtjev osnovan, sporan je i tijek zateznih kamata na utuženi iznos, s obzirom na činjenicu kako tužitelj iste potražuje od uplate svakog pojedinog iznosa, a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo kako tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

16. Također, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara.

17. Kao što je i navedeno, tijekom postupka utvrđeno je kako nije ništetan čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu koji su sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita pa se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., odnosno ne može se primijeniti kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; u daljnjem tekstu ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, nego se primjenjuje opći zastarni rok.

18. Naime, čl. 225. ZOO-a propisano je kako tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

19. Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje iznose naplaćene u razdoblju od 31. srpnja 2009. do 30. travnja 2012., a tužba je podnesena 7. siječnja 2021. te s obzirom na činjenicu kako je u konkretnom slučaju protekao zastarni rok od pet godina od dana kada su utuženi iznosi naplaćeni do dana podnošenja tužbe, sud je utvrdio kako je prigovor zastare osnovan te odbio tužbeni zahtjev.

20. Također, a s obzirom na osnovanost prigovora zastare, sud nije posebno cijenio izvedene dokaze.

21. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka SF iz razloga što je tijekom postupka činjenično stanje dovoljno i jasno utvrđeno kako bi sud mogao donijeti odluku, a sve u skladu sa čl. 10. st. 1., čl. 220. i čl. 492.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; u daljnjem tekstu ZPP).

22. Odluku o naknadi parničnih troškova sud je donio primjenom čl. 151., čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. i st. 4. ZPP-a, a visina istih odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23; u daljnjem tekstu OT) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj 37/23).

23. Sud je tuženiku priznao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.947,51 EUR.

24. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu od 16. lipnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak sastav podneska od 10. rujna 2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak sastav podneska od 22. ožujka 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. OT), trošak sastava žalbe od 13. svibnja 2022. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 10. t. 1. OT), trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije u iznosu od 300,00 EUR (Tbr. 10. t. 5. OT), trošak sastava revizije u iznosu od 300,00 EUR (Tbr. 10. t. 5. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 12. listopada 2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT), trošak zastupanja na ročištu održanom 5. travnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT) i trošak zastupanja na ročištu održanom 13. veljače 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. OT), sve uvećano za PDV, odnosno ukupno 2.562,50 EUR.

25. Također, sud je tuženiku priznao trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu od 66,49 EUR (Tar. br. 3. t. 1.), trošak sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 159,26 EUR (Tar. br. 3. t. 1.) i trošak sudske pristojbe za reviziju u iznosu od 159,26 EUR (Tar. br. 3. t. 1.).

26. Cijeneći koji su troškovi bili potrebni za vođenje ovog spora i u kojoj visini, sud je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 296,45 EUR odbio kao neosnovan, iz razloga što je tuženik tražio trošak sastava odgovora na žalbu i trošak sudske pristojbe za isto, a u konkretnom slučaju ne radi se o trošku potrebnom za vođenje parnice, u skladu sa čl. 155. ZPP-a.

27. Nadalje, tuženik je tražio trošak sudske pristojbe za prijedlog za dopuštenje revizije i trošak sudske pristojbe za reviziju, oboje u iznosu od 172,53 EUR, a sud mu je priznao trošak u iznosu od 159,26 EUR za svaku sudsku pristojbu, koji trošak mu i pripada.

28. Slijedom navedenog, riješeno je kao u izreci.

U Osijeku 7. ožujka 2025.

Zapisničar:

Sutkinja:

Sanda Gučić

Marina Ljubičić Knežević

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranka može izjaviti žalbu Visokom Trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana putem ovog suda.

U postupku u sporovima male vrijednosti žalba protiv presude ili rješenja ne odgađa ovrhu, osim ako sud koji donosi presudu ili rješenje, iznimno, po službenoj dužnosti, obrazloženim rješenjem, odredi drukčije. (čl. 467.a ZPP-a).