Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-583/2024-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 9. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i zamjenika punomoćnika tužitelja Jelene Guljaš, odvjetnice u Osijeku, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 7. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu broj: 504003028- 60010474844/2007, zaključen između tužitelja i tuženika dana 14.11.2007.g., potvrđen po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka, broj OV- 36431/07, dana 16.11.2007.g. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30(trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“.
II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju MJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 727,51 EUR (sedamstodvadesetsedam eurapedesetjedancent) s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 04.11.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju MJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove u iznosu od 562,50 EUR, sa zateznom kamatom koja teče od dana 7.ožujka 2025. od konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 27.lipnja 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući da je Hypo Alpe Adria-Bank d.d. (sada Addiko Bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Navodi da je tužitelj je sa Slavonskom bankom d.d. dana 14. studenog 2007. godine, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 504003028-60010474844/2007, sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sa kojim se ugovorom tuženik, kao Banka obvezao staviti tužitelju kao korisniku kredita i založnom dužniku na raspolaganje iznos od 489.000,00 HRK za kupovinu stana, dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate preplaćenih anuiteta, uslijed ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, te se o istom vodi postupak pred Općinskim sudom u Osijeku, pod poslovnim brojem P-1908/2019. Osim što je tužitelj oštećen uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je predmet postupka P-1908/2019 na Općinskom sudu u Osijeku, tuženik je tužitelja oštetio nezakonitom naplatom «izlazne naknade» za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30(trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“ Tužitelj je odlučio isplatiti kredit, te u tom procesu banka naplatila iznos od 727,51 eur/ 5.481,46 HRK na ime izlazne naknade za prijevremeni povrat kredita. Odredba kojom je predviđena mogućnost banke da naplaćuje naknade za prijevremenu otplatu kredita je ništetna, apstraktna i nejasne svrhe i pravne naravi. O toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj nikada nije dobio tarife banke iz kojih proizlazi naplaćeni iznos niti mu je u vrijeme potpisivanja ugovora bio upoznat sa visinom naknade. Budući se u konkretnoj situaciji radi o tipskom ugovoru u kojem se tuženik prema tužitelju postavio sa stavom „uzmi ili ostavi“, to je riječ o odredbi kredita o kojoj se uopće nije moglo raspravljati. Sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita je u protivnosti sa čl. 1024.st.2 i 3. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnoj situaciji, riječ je o vrsti ugovorne kazne, a ugovorna kazna se ne može ugovarati za novčane obveze, prema čl. 350. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj opravdano drži da je sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je ona ništetna u smislu čl. 87.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07). Tužitelj drži da je sporna odredba ništetna i prema čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15). Prema odredbi članka 1024. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.), a u tom slučaju korisnik kredita je dužan banci kao davatelju kredita nadoknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.).Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zlouporabe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i već spomenutih odredbi ZOO-a, koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje onda je potpuno razvidno da je tuženik jednostranim ugovaranjem naknade, prema Odluci tuženika o visini naknade za uslugu banke, povrijedio zakon na štetu tužitelja, koja povreda spomenutih odredbi ugovora za posljedicu mora imati ništetnost. Odredba članka 1024. stavak 2. i 3. ZOO-a je potpuno jasna a svodi se na (a) pravo tužitelja kao korisnika kredita da nakon što obavijesti banku da isplati kredi prije ugovorenog roka, (b) dužnost da banci nadoknadi štetu prema pravilima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, pod uvjetom ako je davatelj kredita pretrpio štetu. Navedena odredba čl. 1024. ZOO-a, a u vezi sa odredbom čl. 64. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07). Nesporno je prisilnopravna odredba tj. izričito je propisano što je korisnik kredita dužan naknaditi banci u slučaju da, kako mu to zakon i ugovor dopuštaju, ranije otplati kredit. Iz sadržaja sklopljenog ugovora razvidno je da je isti tipski ugovor sastavljen od strane tuženika i ponuđen na potpis tužitelju po principu „uzmi ili ostavi“, tako da je tužitelj zapravo dostavljeni ugovor sklapao na način gdje sa tuženikom uopće nije bilo moguće raspravljati o nezakonitim ili pretjerano strogim te izrazito nepovoljnim uvjetima prema tužitelju. U konkretnom slučaju imaju se između ostalog primijeniti i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ( NN broj 96/03) koji je bio na snazi od 1. rujna 2004.g. do 6. kolovoza 2007.g., a od 7. kolovoza 2007.g. do 31.12.2008.g. važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN broj 79/07, 125/07, 75/0979/09, 89/09 i 133/09) dalje ZZP i to odredbe čl. 96. i čl. 97. ZPP-a u bitnom uz obrazloženje da je tuženik koristio u ugovoru o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena odredba prema kojoj u slučaju prijevremene otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke, odnosno u skladu sa jednostrukom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku koju visinu „ izlazne naknade“ na ime prijevremene otplate kredita će platiti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom donošenju odluke o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sve na štetu potrošača. U konkretnom slučaju ne radi se o povredi zbog neispunjenja ugovora ili u zakašnjenju u ispunjenju ugovora, već se radi o zakonskom pravu tužitelja da ugovor o kreditu raskine prije nego što je počeo koristiti kredit ili da ga vrati prije određenog (ugovorenog) roka za vraćanje, a pri tome je dužan („ius cogens“) nadoknaditi štetu tuženiku ako je tuženiku šteta nastala. Pri tome treba istaknuti kako je tuženik ugovaranjem mogućnosti prijevremene otplete kredita pristao na mogućnost plaćanja manjeg iznosa po osnovi kredite obveze, pa se ne može pozivati da mu je tom radnjom tužitelj uzrokovao štetu. Kako je razvidno iz sadržaja ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj zahtjeva, tuženik je taj koji je sa tužiteljem ugovorio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u određenom postotku, a koja ne predstavlja nikakvu naknadu štete, već naknadu za USLUGU BANKE prema Tarifi Banke. Tako ugovorena naknada ne predstavlja po svom sadržaju ništa drugo nego ugovornu kaznu koja je definirana odredbom članka 350. st. 1. ZOO-a na način da „vjerovnik i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti vjerovniku određeni novčani iznos ili pribaviti drugu materijalnu korist, ako ne ispuni svoju obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem ili ako je neuredno ispuni.“ Međutim, odredba članka 350. stavak 3. ZOO-a propisuje da ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obveze („ius cogens) kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, pa je tako sporna ugovorena odredba ništetna. Da je tuženik prilikom ugovaranja kredita sa tužiteljem postupao na izloženi način potvrđuje i primjena odredbe članka 355. stavak 1. ZOO-a odnosno tuženik je naplatio tužitelju naknadu za usluge banke od 727,51 eur/ 5.481,46 HRK, iako nije pretrpio nikakvu štetu. I sama naplata tzv. „naknade“ bila je prinudna, a ne dobrovoljna. Zakon o zaštiti potrošača iz 2009. g. prepoznao je nedopuštene ugovorne odredbe koje su kako tvrdi sam tuženik predstavljale uobičajeno ugovaranje u bankarskom poslovanju, te predvidio pojam i definirao kada je moguće i u kojoj visini obračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te time samo potvrdio da su prijašnje naknade bile nezakonito obračunavate, jer su predstavljale štetu, a ne realne troškove! Logično je da je zakon donesen kako bi se zaštitili potrošači od nepoštene poslovne prakse banaka. Dakle, nesporno je da uobičajena bankarska praksa nije bila transparentna niti na zakonu utemeljena, zbog čega se tužitelj osnovano poziva na ništetnost dijela konkretne ugovorne odredbe. Tužiteljev stav potvrđen je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Županji broj: P-428/13 od 28. ožujka 2014., potvrđenom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž- 1837/14 od 05.11.2014.g., kao i presudom Županijskog suda u Splitu broj: Gž- 2359/17 od 23.11.2017.g. koje dostavljamo u prilogu. O predmetu tih sporova već je odlučivao i Vrhovni sud RH koju odluku također dostavljamo u spis. Naime, prijevremena otplata kredita je ugovorom i zakonom predviđena, ne radi se o protupravnoj radnji, pa ne može biti niti izvor za jednostrano određivanje naknada koje su nerazmjerne i dovode korisnika kredita u nepovoljan položaj u slučaju da se odluči ranije otplatiti kredit pri čemu baci ne uzrokuje nikakvu štetu. Budući da zakonski propisi (Zakon o zaštiti potrošača NN 96/03, čl. 64. i navedeni članci ZOO- *a) ne dopuštaju tuženiku obračun naknada za prijevremenu otplatu očigledno je da se radi o nezakonitoj ugovornoj odredbi koja je kao takva ništetna. Naknadno izmijenjen Zakon o potrošačkom kreditiranju samo je detaljnije uredio prava potrošača tj. postrožio obveze banaka. Uz to i sama Hrvatska narodna banka prepoznala je problematičnost «izlaznih naknada» te javno savjetovala bankama da iste ne naplaćuju klijentima neovisno o postojanju ili nepostojanju pravnog osnova.
Predlaže sudu donijeti sljedeću presudu:
I.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. st.2. Ugovora o kreditu broj: 504003028- 60010474844/2007, zaključen između tužitelja i tuženika dana 14.11.2007.g., potvrđen po javnom bilježniku Lidija Perić iz Osijeka, broj OV-36431/07, dana 16.11.2007.g. u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30(trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“
II.Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] novčani iznos od 727,51 eur/ 5.481,46 HRK s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 04.11.2022.g. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sve u roku od 15 dana
III. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., [adresa], OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju SJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnične troškove uvećane za zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana donošenja presude do konačne isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Navodi da svojstvo potrošača se ne presumira, te je na tužitelju teret dokaza da sporni Ugovor o kreditu nije sklopio u poslovne već privatne svrhe. Tuženik navodi da tužitelj u tužbi ističe navodnu ništetnost odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 504003028-60010474844/2007 od 14. studenog 2007.g. (dalje: Ugovor o kreditu) na temelju koje je tuženik imao pravo naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Spornom odredbom se međutim na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužitelja jednokratno podmiriti troškove prijevremene otplate kredita, a tužitelj je u trenutku sklapanja ugovora znao da će morati platiti naknadu i koliko ta naknada iznosi, kako je uostalom potvrdio potpisom na Ugovoru o kreditu. Sporna naknada je i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika te je upravo ta naknada sadržana u Ugovoru o kreditu. Pritom, zahtjev jasno i razumljivo sastavljene ugovorne odredbe koji predviđa Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a na koju se tužitelj poziva, tužitelj neosnovano tumači na način da je trebao biti informiran o radnjama koje je tuženik na temelju Ugovora o kreditu trebao obaviti i za koje je naplaćena sporna naknada, odnosno da je spornom ugovornom odredbom trebala biti detaljno predviđena struktura navedenih troškova. Ovo najprije stoga što i u skladu sa sudskom praksom Suda EU2 , zahtjev transparentnosti iz Direktive 93/13 EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu. Drugim riječima, važno je da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi. Nadalje, zahtjev transparentnosti propisan Direktivom 93/13 EEZ vodi računa o tome da taj zahtjev ne prekoračuje ono što se razumno može očekivati od tuženika. Obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se moraju obaviti u zamjenu za određene naknade bila bi pretjerano i neopravdano opterećenje tuženika te bi od tuženika u biti zahtijevala da opravda svaku ugovornu odredbu o cijeni. Navedeno bi se protivilo čitavom smislu iznimke propisane čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 EEZ, a to je upravo izbjegavanje nužnosti da prodavatelji robe ili pružatelji usluga opravdavaju svoje pristojbe te da se na taj način sudovi spriječe u zadiranju u njihove cjenovne strategije. U tom smislu, nisu od utjecaja na ovaj postupak ni navodi tužitelja da bi mu naknadom za prijevremenu otplatu kredita bila nametnuta prekomjerna ili ekonomski neopravdana obveza budući da, kako je već rečeno, pitanje primjerenosti cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, u smislu odredbi Direktive 93/13 EEZ izuzeto je iz provjere eventualne nepoštenosti budući da ne postoji nikakva tablica ili objektivan pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjere te primjerenosti. 1 cit.: „Ugovornim stranama je ugovor protumačen te ga u znat prihvata prava i obveza vlastoručno potpisuju i potvrđuju (solemniziraju) kod javnog bilježnika.“ (čl. 25. Ugovora o kreditu) 2 Presuda od **.**.2014., S i ŽJ (C-26/13, EU:C:2014:282, t. 75.); presuda od **.**.2015., PJ (C-96/14, EU:C:2015:262, t. 50.) i od **.**.2017., M i dr. (C-186/16, EU:C:2017:703, t. 45.) 3 tako i nezavisni odvjetnik Gerard Hogan u mišljenju od 2. travnja 2020.g. 4 Konačno, cijena robe ili usluge u tržišnom gospodarstvu nije kao takva izravno povezana s radnjama koje se moraju obaviti ili troškovima proizvodnje, nego s ponudom i potražnjom. Slijedom navedenog, načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama prijevremene otplate kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove prijevremene otplate kredita. Polazeći od naprijed navedenog, za zaključiti je da je sporna ugovorna odredba jasna i razumljiva. Tužitelj je razumno morao shvatiti prirodu usluge prijevremene otplate kredita, a osim toga razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora o kreditu naplaćuju. Pravna priroda ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i njezine financijske posljedice za tužitelja nisu se promijenile od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu, a kod prosječnog potrošača koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću i koji je sklapanjem Ugovora o kreditu pristao na naplatu troškova prijevremene otplate kredita koji su u tom trenutku određeno bili navedeni moralo je postojati shvaćanje njegovih obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe kojom su ti troškovi predviđeni. Tuženik nadalje ističe da članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o „ukupnom iznosu koji plaća potrošač”, koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao „zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača”. U tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna. Zakonom o zaštiti potrošača kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju u koji su implementirane odredbe navedene direktive nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. „…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.“ Štoviše, čl. 16. važećeg Zakona o potrošačkom kreditiranju, izrijekom je omogućeno pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. 5 Tako i Županijski sud u Puli – Pola posl. br. Gž- 311/2018-2 od 3.9.2018.g., cit.: „Sud prvog stupnja pogrešno ocjenjuje ništavom odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, jer je ugovoreno za slučaj prijevremene otplate plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada banke, koja je tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bila ili mogla biti poznata, jer je također objavljena na internetskim stranicama tuženice, neovisno o tome što iznos naknade nije naznačen u samom ugovoru, jer je u svakom slučaju ta naknada određena i odrediva, kad se ugovorom navodi izvor odnosno Odluka o tarifi naknada, na temelju koje će se naknada obračunati. Ta ugovorena naknada odrediva je i u smislu čl. 272. ZOO koji propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, a postojanje Odluke o tarifi naknada je svakako podatak kojim je ta naknada određena.“. Problematikom prava na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita bavila se i Europska Komisija koja je nesumnjivo zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu takve naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita, a kako to ne spori ni sam tužitelj, nije bila zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos među strankama. Štoviše, sporna ugovorna odredba je uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača“ u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ6 , a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu. Direktiva 2008/48 EZ ne sadržava ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača. Sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom. Odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu je s odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kojom je propisano da tuženik ima pravo na naknadu štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita. Odredbom čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima, kreditoru je jedino zabranjeno u tu naknadu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik nije u naknadu za prijevremenu otplatu kredita uračunao kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Navedeno je razvidno iz izračuna spomenute kamate, a koja bi bila znatno viša od naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik je naime, tužitelju naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini od 5.481,46 kuna, a kamata iznosi čak 139.695,80 kuna. Oodredba čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima mora se primijeniti i tumačiti u skladu s ciljem i svrhom Direktive 87/102/EEC od 22.12.1986.g. koja je u čl. 8. predvidjela mogućnost prijevremene otplate kredita bez ikakve zabrane da 6 Člankom 3. točkom (g) direktive definiraju se „ukupni troškovi kredita za potrošača“ na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. 5 ugovorne strane predvide pravo vjerovnika da naplati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koje pravo vjerovnika zapravo predstavlja protutežu pravu dužnika da prijevremeno otplati kredit. Odredbom na temelju koje je tužitelj imao mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit, ugovorne strane su suglasno ugovorile da tužitelj, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim, odnosno da jednostrano izmijeni rok dospijeća i način otplate kredita, neovisno o odredbama Ugovora o kreditu kojima je ranije uređeno drugačije. Uslijed prijevremene otplate kredita suprotno izvorno ugovorenim uvjetima, tuženik trpi troškove i nastaje mu šteta. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik naime, za isplatu, odnosno ugovaranje kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti i to putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničar(i) ili zaduživanjem na financijskim tržištima. U svim slučajevima, tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, uslijed čega mu nastaje šteta jer isti i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (štediši, dioničaru, kreditoru na financijskom tržištu). Prijevremenom otplatom kredita, tuženik ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate kredita nije očekivao. S obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta i nemogućnost plasiranja tako izvanredno ostvarenog priljeva novca tuženik je bio u obvezi ista položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank i na njih plaćati negativnu kamatu
. S obzirom da tuženik zaprimljena novčana sredstva nije mogao dalje plasirati na tržištu već je zaprimljena sredstva morao oročiti kod inozemnih banaka Citibank i Deutsche Bank, šteta koja je nastala tuženiku uslijed držanja novčanih sredstava u valuti EUR kod inozemnih banaka postoji s obzirom na obračunane i naplaćene negativne kamate (troškove likvidnosti). Dodatno, naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, odnosno, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Navedena obveza proizlazi iz Zakona o kreditnim institucijama i obvezama koje svojim podzakonskim aktima nameće Hrvatska narodna banka u cilju upravljanja rizicima u poslovanju kreditnih institucija. Negativne kamatne stope predstavljaju slučaj kada se zajmoprimcima priznaje kamata umjesto da plaćaju kamate zajmodavcima. Doslovno, navedeno predstavlja slučaju u kojem banka naplaćuje držanje položenog novca na računu. Sve da je tuženik mogao u trenutku prijevremene otplate kredita izvanredno ostvareni priljev novca ponovno plasirati u obliku kredita, i u tom bi slučaju pretrpio štetu budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja Ugovora o kreditu na način da se kamatna stopa znatno snizila. U prilogu navedenog tuženik dostavlja simulaciju otplatnog plana za kredit s valutnom klauzulom u eurima, kojeg je tuženik imao u ponudi u trenutku prijevremene otplate kredita. Tuženik na okolnost utvrđenja administrativnih troškova koji mu nastaju uslijed prijevremene otplate kredita predlaže i pročitati izjavu svjedokinje DJ, voditeljice administracije kredita tuženika. ve navedeno dakle ukazuje da tuženiku u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i trpi troškove. Tako nasuprot prava korisnika kredita na vraćanje kredita prije roka određenog za vraćanje, stoji obveza korisnika kredita na naknadu štete, koja je u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, dopuštajući postojanje karakteristične uzročne veze između prijevremenog vraćanja kredita i nastale štete. „Davanjem zajmoprimcu prava jednostrano izazvati prestanak ugovora u situaciji kad na strani zajmodavca ne postoji razlog koji bi to opravdavao, ZOO je narušio ravnotežu ugovornih strana. Kako bi tu ravnotežu ponovno uspostavio, ZOO je obvezao zajmoprimca koji je odustao od ugovora da zajmodavcu naknadi štetu koju bi ovaj pretrpio zbog odustanka. …zajmodavcu pripada pravo na naknadu štete u svakom slučaju,…čim između zajmoprimčeva odustanka i zajmodavčeve štete postoji potrebna uzročna veza.“.U takvim okolnostima, nema osnove za zaključak da bi sporna odredba Ugovora o kreditu prouzročila znatnu neravnotežu korisnika kredita. Štoviše, njome se ponovno uspostavlja ravnoteža među ugovornim stranama, koja je spornom odredbom narušena na štetu tuženika. U smislu ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, ističe se i kako je naknada za prijevremenu otplatu kredita 7 određena u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate, a ne u apsolutnom, fiksnom, iznosu. Tuženik nadalje ističe da sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.). Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je, u bitnom, odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti. Ugovor o kreditu prema tome nije unaprijed formulirani ugovor, a teret dokaza o suprotnom je na tužitelju. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imao stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio je tužitelju značenje sporne ugovorne odredbe. Uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, za naglasiti je i da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste ili zatražiti odgovarajuću izmjenu. Konačno, sve da se u ovom postupku i utvrdi da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, navedeno još uvijek ne znači da je ugovorna odredba nepoštena s obzirom da se za njezinu eventualnu nepoštenost moraju ispuniti i daljnji zahtjevi, a to su neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja mora biti znatna i postojati na strani potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Utvrđenje da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, ima za posljedicu tek zaključak da sporna ugovorna odredba nije izuzeta od testa nepoštenosti, a ne i to da je ugovorna 9 Prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. 8 odredba ništetna. Navedene pretpostavke međutim nisu ispunjene, kako je obrazloženo ranije. Tuženik ističe i prigovor zastare s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Zaključno, ističe se da je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njegov zahtjev i bio osnovan, što tuženik u cijelosti osporava. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH10 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." .Slijedom navedenoga, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.
3. Radi utvrđenja odlučnih činjenica za rješenje ovog spora sud je proveo dokaze tako što je izvršio uvid u Izvod iz registra trgovačkog suda, Ugovor o namjenskom kreditu, Obavijest o prijevremenom zatvaranju kredita,dopis od 21.02.2024.,Transakcijski račun potrošača, Izvadak iz odluke o visini aktivnih kamatnih stopa u poslovanju s građanstvom, Simulirani otplatni plan,Izjave svjedoka DJ i IJ, Aneks br.3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU,te saslušao tužitelja u svojstvu stranke.
4. Dakle, predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade prilikom prijevremene otplate kredita.
5. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 504003028- 60010474844/2007 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama (str. 16 spisa) utvrđeno je da je sklopljen dana 14. studenog 2007. godine između Slavonske Banke d.d. Osijek kao kreditora i korisnika kredita MJ iz [adresa]. Sudužnik po navedenom ugovoru o kreditu je JJ iz [adresa],a založni dužnici GJ iz [adresa] i CJ iz [adresa].
Navedenim ugovorom tuženik je tužitelju odobrio kredit za kupovinu stana u iznosu od 489.000,00 HRK (čl. 2. ugovora).
Člankom 9.st. 2 ugovoreno je da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30(trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“. U članku 25. ugovora navedeno je da potpisom ugovora i potvrdom kod Javnog bilježnika, stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koje iz njega proistječu kao i pravne posljedice koje za njih proistječu iz ovog ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja ugovora. Potpisom na ovom ugovoru korisnik kredita – založni dužnik, sudužnik – prikriveni vlasnik,sudužnik i založni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe poslovnih uvjeta banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge banke, kao i sve kasnije njihove izmjene i dopune.
6. Nije sporno da je navedeni ugovor solemniziran po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka broj OV- 36431/2007 od 16. studenog 2007.
7. Nije sporno da su pravni prednici tuženika Slavonska banka d.d. Osijek te Hypo Alpe Adria Bank d.d. Dakle, tužena je pravni sljednik Slavonske banke d.d.,te je za navesti da sukladno odredbi čl.522.st.3. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj,imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni sljednik pripojenog društva,te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva.
8. Tužitelj SJ, izjavio je saslušan u svojstvu stranke da 2007. godine, trebala su mu sredstva za kupovinu stana, te se odlučio podići kredit. Obišao je više banaka, te se odlučio podići kredit u Slavonskoj banci, s obzirom da je bio klijent te banke. Ponuđen mu je kredit u kunama. Rekli su da je to domaća valuta i da je najbolje za njega da se odluči za traj kredit, te se s obzirom na navedeno odlučio za navedeno. Kredit je podignut na iznos od 489.000,00 kuna te mu je isplaćen. Pozvan je u banku da dođe sa jamcima i sudužnicima potpisati ugovor o kreditu, ništa mu nije posebno pojašnjavano. Ugovor je pročitao prije potpisivanja ali mu nije ništa posebno pojašnjavano od strane djelatnika banke. Znao je da se kredit može ranije otplatiti, ali mu nije rečeno da mora pri tom platiti neku naknadu, niti mi je objašnjeno uopće kako će se ta naknada određivati. Nikada mu nije predočena nikakva Tarifa o toj naknadi, niti parametri po kojima će se ta naknada obračunati. On je sam ovaj kredit prijevremeno otplatio na način da je podigao kredit u Erste banci gdje su bili povoljniji uvjeti i tim sredstvima otplatio odnosno zatvorio ovaj kredit. Pri tom mu je naplaćena naknada u iznosu od nekih 700,00 eura, te pri tom mu nije rečeno što taj iznos sadrži i što ja zapravo plaća. U vrijeme podizanja ovog kredita 2007. godine bio je u radnom odnosu u Luci Tranzit Osijek, kao poslovođa održavanja. Nije imao niti privatnu firmu niti obrt. Tim sredstvima kupio je svoju prvu nekretninu, stan u [adresa] na adresi [adresa] u kojem stanu je stanovao sve do prošle godine tj. do 10 mj. 2024. pa s obzirom da je taj stan bio neuvjetan odnosno premal za njegovu obitelj, kupio je veći stan. Ovaj kredit iz 2007. godine je zatvorio odnosno otplatio 2022. godine. Kredit je sam otplatio i isplatio, te je također sam platio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita (stranica 166 spisa).
9. Tužitelj svoje potraživanje dokazuje dokumentacijom tuženika i to Obaviješću Addiko bank d.d. o prijevremenom zatvaranju kredita, iz sadržaja koje Obavijesti proizlazi da je tužitelju obračunata naknada za prijevremeni povrat kredita 1,50% u iznosu od 5.481,21 kn (stranica 40 spisa),te dopisom Erste bank d.d. upućenom u ovom predmetu tužitelju SJ u kojem je navedeno da je dana 4.studenog 2022. izvršena uplata od strane Erste bank d.d. u svrhu zatvaranja stambenog kredita u Addiko banci korisnika kredita SJ. Iz sadržaja dopisa razvidno je da je u uplaćenom iznosu sadržana i naknada za prijevremeni povrat 1,50% u iznosu od 5.482,21 HRK (stranica 41 spisa),s napomenom da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da je ovaj kredit prijevremeno otplatio na način da je podigao kredit u Erste banci gdje su bili povoljniji uvjeti i tim sredstvima otplatio odnosno zatvorio ovaj kredit.
10. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetna odredba predmetnog ugovora o kreditu u čl. 9. st. 2. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu djelomičnu i konačnu otplatu kredita, ukoliko o toj namjeri obavijesti Banku najmanje 30 (trideset) dana unaprijed. U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.“
11. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da prijevremenom otplatom kredita trpi troškove i nastaje mu šteta, te da ugovorena naknada predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita s obzirom da bi stvarno utvrđivanje nastalog iznosa štete i troškova bilo povezano s nerazmjernim troškovima.
12. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, o čemu mora obavijestiti banku, a stavkom 3. navedenog članka propisano je da je korisnik kredita u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunavati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.
13. Odredbom 96.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/2007) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,a prema stavku 2 navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl.102. st.1.Zakona o zaštiti potrošača smatra se da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te s obzirom da iz sadržaja predmetne odredbe proizlazi da nije precizno definirano odnosno ugovoreno na koji način će se formirati sporna naknada za prijevremenu otplatu kredita, odnosno nisu jasno ugovoreni parametri za navedeno, da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da je tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja, s obzirom da utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe pravo na restituciju neosnovano plaćenog iznosa.
15. Za napomenuti je da prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 05. studenog 2020.godine (Zaključak br. Su IV -308/2020 pod brojem 8.) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o njoj nije pregovaralo, a što je upravo konkretan slučaj (Županijski sud u Zagrebu broj Gž- 746/21-2 od 17.kolovoza 2021.).
16. U konkretnom slučaju imajući u vidu sadržaj odredbe čl.9.st.2. ugovora o kreditu i navode tuženika u odgovoru na tužbu i tijekom postupka, evidentno je da predmetnim ugovorom o kreditu nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova zbog vraćanja kredita prije roka, te je evidentno da plaćeni iznos u konkretnom slučaju nije odraz stvarne štete koju je tuženik navodno trpio zbog vraćanja kredita prije roka,iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za prijevremenu otplatu kredita tuženik te troškove odnosno navodno postojanje štete nije uopće izračunavao, niti procjenjivao tj. njezina postojanje, stvarni obim i visina nisu niti bili utvrđeni, te u plaćenom iznosu evidentno nije obračunata stvarna šteta. S obzirom na izloženo sud nije provodio dokaz vještačenjem po vještaku financijsko – knjigovodstvene struke predloženo po tuženiku na okolnost štete koju je tuženik navodno trpio zbog prijevremene otplate kredita,jer u konkretnom slučaju ugovorom nije ugovorena metoda izračuna visine predmetne naknade kojom bi tuženik bio ovlašten teretiti tužitelja u svrhu obeštećenja radi prijevremene otplate kredita, budući da se predmetna naknada određuje sukladno poslovnoj politici banke,odnosno ugovorom nije definirano temeljem čega i na koji način će visina iste naknade biti utvrđena u momentu prijevremene otplate kredita.
17. Glede priloženih pisanih izjava svjedoka IJ, izvršnog direktora riznice tuženika i DJ, voditeljice administracije kredita tuženika, za navesti je da iz sadržaja navedenih izjava je evidentno da IJ i DJ (stranica 75,79 spisa) nisu sudjelovali u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu,odnosno nemaju neposrednih saznanja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu.
18. U odnosu na navode tuženika kojima osporava tužitelju status potrošača za navesti je da iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita – stambeni kredit za kupovinu stana,te da je korisnik kredita (tužitelj) naznačen kao fizička osoba, dakle, izvan eventualne profesionalne djelatnosti ili djelatnosti slobodnog zanimanja, jer bi to moralo biti navedeno u sadržaju ugovora, s napomenom da je tužitelj saslušan u svojstvu stranke izjavio da u vrijeme podizanja ovog kredita 2007. godine bio je u radnom odnosu u Luci Tranzit Osijek, kao poslovođa održavanja, nije imao niti privatnu firmu niti obrt. Tim sredstvima kupio je svoju prvu nekretninu, stan u [adresa] na adresi [adresa] u kojem stanu je stanovao sve do 10 mjeseca 2024., pa s obzirom da je taj stan bio premali za njegovu obitelj, kupio je veći stan, a ovaj kredit je zatvorio odnosno otplatio 2022. godine. Stoga, s obzirom na izloženo nedvojbeno proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imao status potrošača.
19. U odnosu na prigovor zastare za navesti je da temeljem odredbe čl. 215. st. 1. ZOO/05 zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
19.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio Zaključak koji glasi:
"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".
20. S obzirom na navedeno prigovor zastare nije osnovan.
21. S obzirom na izloženo naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 727,51 EUR (5.481,46 kn), sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl.1115. ZOO; čl.29. ZOO). Naime, s obzirom da je utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštena, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3.Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.
22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.st.1. ZPP (čl.155 ZPP).
22.1. Naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 562,50 EUR, koji trošak se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku za sastav tužbe (Tbr.7.t.1.) 75 bodova, sastav pisanog podnesaka 16.10.2024. (Tbr.8.t.1.) 75 bodova koji podnesak je sadržajno bio potreban, te nije doveo do odugovlačenja postupka, te za zastupanje na ročištu kod suda dana 09.01.2025. (Tbr.9.t.1) 75 bodova, koji trošak je određen u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika plus PDV.
23. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a, čl. 29. ZOO).
24. S obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci.
Osijek, 7.ožujka 2025.
SUDAC
Spomenka Rodić
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.
DOSTAVITI:
-punomoćniku tužitelja
-punomoćniku tuženika
.
