REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska ul. br. 31

Poslovni broj: P-111/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vukovaru, po sucu Mariji Knežević Karamijatović, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužiteljice KAV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupane po punomoćnici Maji Džajić, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. (ranije Nova hrvatska banka d.d., ranije Sberbank d.d.) OIB 87939104217, [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave održane u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja 23. siječnja 2025., na osnovi čl. 335. Zakona o parničnom postupku, 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj 212935 od 10.12.2007. godine, ovjerenog po javnoj bilježnici Zdenka Pavelić Musa iz Osijeka dana 11. 12. 2007. g. pod posl.br.Ov-26.307/07, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita novčanog iznosa 14.549,50 CHF u protuvrijednosti u kunama i Volksbank d.d. Zagreb / sada: Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217, kao kreditora u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno jednostranoj odluci kreditora, te stoga ista ne proizvodi nikakve pravne učinke od početka za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 1. i čl. 8. Ugovora o kreditu broj 212935 od 10.12.2007. godine, ovjerenog po javnoj bilježnici Zdenka Pavelić Musa dana 11.12 2007.g, pod posl.br.Ov-26.307/07, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita novčanog iznosa 14.549,50 CHF u protuvrijednosti u kunama i Volksbank d.d. Zagreb /Hrvatska poštanska banka d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB 87939104217 kao kreditora kojim se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF) te ista za ugovorne strane od početka zasnivanja obveznopravnog odnosa ne proizvodi nikakve pravne učinke.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., OIB 87939104217, [adresa] da tužiteljici KAV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati s naslova promjenjive kamatne stope novčani iznos od 165,36 eura (slovima: stošezdesetpeteuraitridesetišestcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 2,92 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 2,95 eura od 1. veljače 2009. do isplate,

- 2,96 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 2,93 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

- 2,92 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 2,88 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 2,83 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 2,85 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 2,88 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

- 5,33 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

- 5,31 eura od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 5,40 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 5,48 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 5,53 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 5,52 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 5,66 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 5,62 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 5,69 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 6,05 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 5,96 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 6,26 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 6,11 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 5,97 eura od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 6,37 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 6,58 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 6,38 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 6,41 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 6,32 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 6,42 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 6,73 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 6,81 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 7,33 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

te da isplati s naslova valutne klauzule novčani iznos od 3.887,12 eura (tritisuće osamstoosamdesetisedameuraidvanaestcenti) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 1,74 eura od 1. siječnja 2008. do isplate,

- 3,87 eura od 1. veljače 2008. do isplate,

- 5,85 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,

- 7,62 eura od 1. travnja 2008. do isplate,

- 3,76 eura od 1. svibnja 2008. do isplate,

- 2,47 eura od 1. lipnja 2008. do isplate,

- 4,17 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,

- 1,43 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate,

- 1,85 eura od 1. rujna 2008. do isplate,

- 4,10 eura od 1. listopada 2008. do isplate,

- 14,80 eura od 1. studenoga 2008. do isplate,

- 6,80 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

- 16,80 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

- 18,04 eura od 1. veljače 2009. do isplate,

- 18,94 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,

- 17,32 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

- 16,97 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,

- 15,06 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,

- 12,62 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,

- 13,46 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- 14,70 eura od 1. rujna 2009. do isplate,

- 13,29 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

- 13,00 eura od 1. studenoga 2009. do isplate,

- 15,20 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,

- 17,17 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,

- 18,67 eura od 1. veljače 2010. do isplate,

- 18,31 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,

- 22,07 eura od 1. travnja 2010. do isplate,

- 20,86 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,

- 22,78 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,

- 31,97 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,

- 29,73 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,

- 37,58 eura od 1. rujna 2010. do isplate,

- 33,59 eura od 1. listopada 2010. do isplate,

- 30,02 eura od 1. studenoga 2010. do isplate,

- 40,27 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,

- 45,81 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,

- 40,75 eura od 1. veljače 2011. do isplate,

- 41,37 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,

- 39,13 eura od 1. travnja 2011. do isplate,

- 41,69 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,

- 49,76 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,

- 51,90 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,

- 65,23 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,

- 2.944,30 eura od 10. kolovoza 2011. do isplate

po stopi od 14% godišnje do 30. lipnja 2011, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 (slovima:petnaest) dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva kako je to tužiteljica učinila u podnesku od 8. listopada 2024.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. OIB 87939104217, [adresa] da tužiteljici KAV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.640,45 eura (slovima: tisućušestočetrdeseteuraičetrdesetpetcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 7. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 (slovima:petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu u iznosu od 235,99 eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika 3. svibnja 2022. podnio tužbu ovom sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi navodi da je 10. prosinca 2007. godine tužiteljica kao korisnik kredita s Volksbank d.d. sklopila Ugovor o kreditu br. 212935, ovjeren po javnoj bilježnici Zdenka Pavelić Musa iz Osijeka dana 11. 12. 2007 .pod posl.br.Ov- 26.307/07 a kojim se Ugovorom tuženik kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 14.549,05 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize kreditora važećem na dan isplate. Tužiteljica navodi da je pravni sljednik tuženika je Sberbank d.d. koji rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl brojem: Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. mijenja naziv/tvrtku u Nova hrvatska banka d. d. 1.1. Nadalje tvrdi da je odredba o nadležnosti suda koja je ugovorena u ugovoru ništetna jer se o istoj nije pregovaralo, stoga ne proizvodi nikakve pravne učinke i da se ovdje treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača u kojem je implementirana Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te se na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača.

1.2. Tužiteljica dalje navodi da se obvezala tuženiku iznos kredita platiti u mjesečnim anuitetima, uz redovnu kamatnu stopu od 6,15% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, a kako je to određeno člankom 2. predmetnog Ugovora, da je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu te je zbog toga došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj otplatio za razliku od onih sadržanih u otplatnom planu kredita, da tužiteljica nije mogla utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogla provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene jer za to nije imala nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga je odredba članka 2. predmetnog Ugovora koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope temeljem odluke kreditora/tuženika ništetna.

1.3. Tužiteljica se nadalje poziva na predmet koji je pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam najvećih hrvatskih banaka, te navodi da je u istome donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 09. travnja 2015. godine, presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. godine te je utvrđeno da su kamatne stope tuženici, među kojima je i ovdje tužena, mijenjali bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samo obaviješću o promjeni o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo te je stoga zauzet stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, a prema tome i ništetne. U navedenim presudama se, između ostaloga, navodi kako pojedini potrošači u slučaju da sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

1.4. Kako prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st.1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika, a dio odredbe članka 2. predmetnog ugovora ima se smatrati ništetnim. Svako povišenje kamatne stope na temelju ništetne odredbe uzrokovalo je stjecanje bez pravne osnove na strani tuženika, po pravnoj osnovi koja je naknadno utvrđena ništetnom protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom izloženog tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.5. Nadalje odredbom čl. 1. predmetnog Ugovora određeno je da iznos kredita čini kunska protuvrijednost iznosa od 14.549,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate dok je odredbom čl.8. ugovoreno da korisnik kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 213,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika za devize važećem na dan dospijeća.

1.6. Tužiteljica pojašnjava da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. god. - koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) – pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.7. Nadalje se u tužbi poziva i na presudu Europskog suda (pravde) od dana 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 kojom je utvrđeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva nego i da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Nadalje, presudom Europskog suda (pravde) od dana 20. rujna 2017. godine u predmetu broj C-186/16 utvrđeno je da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva da, u slučajevima ugovora o kreditu, financijske institucije moraju korisnicima kredita pružiti dovoljno informacija kako bi mogli donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu prema kojoj se zajam mora vratiti u istoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost aprecijacije ili deprecijacije strane valute u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen, već može i procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Međutim, u konkretnom slučaju, tuženik - kao trgovac nije informirao tužitelja

- kao potrošača, niti prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja ugovora, o karakteristikama i specifičnostima valute CHF i mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u CHF.

1.8. Tako tuženik nije obavijestio/upozorio tužitelja na sljedeće činjenice da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u EUR-ima, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom; da je CHF valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize, odnosno tzv. valuta utočišta. To znači da za vrijeme recesije ova valuta naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. Dakle, da CHF nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita (posebice na dugi vremenski period), odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u istoj; da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik, rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta; da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu (u to vrijeme) skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan; da je CHF valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, odnosno da su pravi temelj za potrošačke kredite depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama; da istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

1.9. Dakle, iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorna odredba kojom se glavnica veže uz CHF nije bila jasna i razumljiva tužitelju - budući da tužitelj, kao prosječni potrošač, ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik (kao banka – trgovac) ga o tome ni na koji način nije informirao. Tužitelj je od strane tuženika bio informiran samo (paušalno) da se može dogoditi da tečaj CHF-a naraste ili padne – a što je zapravo (općepoznata) činjenica koju je tužitelj znao i ranije. Međutim, budući da nije informiran o karakteristikama i specifičnostima valute CHF, odnosno da nije upozoren na naprijed navedene rizike – tužitelj je Ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate ostati otprilike isti, odnosno da će samo neznatno oscilirati. Naime, ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika je standardni, tipizirani ugovor, koji je u tom periodu tuženik sklopio s vrlo velikim brojem korisnika, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao nikakav utjecaj niti mu je dana mogućnost pregovora glede bilo koje odredbe istoga. Dakle, tuženik (kao banka - trgovac) je u vrijeme zaključenja Ugovora prihvatio samo opći rizik koji se veže uz bilo koju valutnu klauzulu – dok je tužitelj, kao potrošač, prihvatio i taj opći rizik i dodatni veliki rizik koji je specifičan za CHF kao valutu utočišta. Tužitelj u ovom postupku predlaže utvrditi ništetnim i dijelove ugovornih odredbi kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta veže uz valutu CHF pa - temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima – od tuženika potražuje preplaćene iznose i po toj osnovi, kao i po osnovi preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari pozivajući se na to da su parnične stranke čl. 11.4. predmetnog ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u Zagrebu, navodeći da Zakon o parničnom postupku u čl. 70. dozvoljava strankama prorogaciju mjesne nadležnosti, osim ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost.

2.1. Tuženik je nadalje istaknuo da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti navodeći da je potraživanje tužitelja je u zastari, da utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, da i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; da i da ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP), a prigovara i načinu postavljanja tužbenoga zahtjeva te ističe prigovor zastare.

2.1. Tuženik smatra da ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice „Potrošač“ jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Navodi da se kolektivnom zaštitom osigurava preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača pa je u individualnom sporu zadatak suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a.

2.2. Tuženik smatra da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva i da njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, te da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisio je o tržišnim uvjetima i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika.

2.3. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Smatra da je s porna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva.

2.4. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.

3. U podnesku od 10. lipnja 2024. tužiteljica ističe da su navodi iz odgovora na tužbu činjenično neutemeljeni i pravno neosnovani, da se u odnosu na mjesnu nadležnost treba primijeniti Zakon o zaštiti potrošača ( konkretno odredbe čl. 49. i 51.) u kojem je implementirana Direktiva vijeća br. 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, da tuženik prigovara mjesnoj nadležnosti, a zatim predlaže saslušanje tužitelja sa područja ovoga suda da pristupi u Općinski građanski sud u Zagrebu radi saslušanja, što predstavlja prekomjeran trošak. U odnosu na prigovor zastare tužiteljica ističe da se u ovoj pravnoj stvari radi o stjecanju bez osnove u kojem je zastarni rok 5 godina te ističe činjenicu da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa (slučaj „Franak”) dana 04.04.2012.g. prekinut tijek zastare dok je pravomoćnim okončanjem spora dana 14.06.2018.g. zastarni rok od 5 godina počeo ponovo teći, a o čemu je stav zauzeo i VSRH u odluci br: Rev-2245/17 od 20.03.2018.g. ističe da nije bio u mogućnosti mijenjati, niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Također, ukazuje da je na tuženiku teret dokaza na okolnosti pojedinačnog pregovaranja u svezi sa spornim ugovornim odredbama, a na navedene okolnosti tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi osporio osnovanost tužbenog zahtjeva. Nadalje tužitelj predlaže da sud donese odluku kojom se prihvaća prijedlog tužitelja za određivanjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja po ovlaštenom sudskom vještaku, po izboru suda, koji će se prema ispravama koje prileže spisu i prema potrebi uvidom u poslovne knjige tuženika, očitovati se na okolnost preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka (CHF).

.

4. Prije svega, prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda istaknut od strane tuženika sud je ocijenio neosnovanim radi čega ga je i odbio rješenjem donesenim na glavnoj raspravi 18. rujna 2024.

4.1. Nesporno je da je ugovorom o kreditu ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora u Zagrebu, a što je u skladu s odredbom čl. 70. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP). Pored toga, nesporno je da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja ugovora. Radi toga je nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 dalje u tekstu: ZZP/07), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4.3. Nadalje, odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) sadrži takvu istu regulativu.

4.4. Sukladno čl. 3. citirane Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O tome je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

4.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11.4. predmetnog ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta u [adresa] radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, što svakako uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora dovodi do toga da bi ostvarenje njegovog prava bilo znatno otežano u slučaju primjene ugovorene nadležnosti. Također, prema zaključku sa sjednice Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-308/20, od 5. studenog 2020., zauzeto je shvaćanje da se prorogacijska klauzula u korist registriranog sjedišta banke ima smatrati da je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je između ostalog zauzeto shvaćanje da se tom prilikom mora imati u vidu kako vrijednost predmeta spora, ali isto tko i udaljenost između prebivališta tužitelja tj. potrošača i sjedišta tuženika tj. banke, mogućnost dolaska na sud i slično. Primjenom sporne ugovorne odredbe tužitelj bi bio onemogućen i na ostvarenje prava na mjesnu nadležnost suda temeljem čl. 19.l. st.1 Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16) kojom je propisano pravo potrošača na pokretanje postupka pred sudom mjesta njegovog prebivališta u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, a na kojoj odredbi tužitelj očito zasniva svoje pravo na pokretanje postupka pred prvostupanjskim sudom slijedom čega je ovaj sud utvrdio kako je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te je upravo iz tog razloga i odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda od strane tuženika.

5. Rješenjem ovog suda broj P-111/2022-12 od 20. rujna 2024., određeno je izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Tomislavu Borkoviću iz Vinkovaca, na okolnost utvrđenja razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na prvotno ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope koje su promijenjene odlukom tuženika, i to pojedinačno za svaki mjesec od početka otplate do kraja otplate kredita, kao i na okolnost razlike u uplatama vršenim od strane tužitelja u odnosu na kretanje tečaja CHF, pri tome uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita i sve naknadne izmjene tečaja CHF, i to pojedinačno za svaki mjesec od početka do kraja otplate kredita.

6.Tužitelj je nakon provedenog vještačenja u pisanom podnesku zaprimljenom kod ovog suda 8. listopada 2024. specificirao tužbeni zahtjev u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka te zatražio da mu tuženik isplati iznos od 165,36 eura s osnove preplate zbog promjenjive kamatne stope sa zateznima kamatama i iznos od 3.887,12 eura s osnove preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF sa zateznim kamatama.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu broj 212935 od 10. prosinca 2007. (list 10-15 spisa), otplatnu tablicu po kreditu broj 212935 (list 16-17 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 31-32 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 212935 (list 33-37 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. (list 38-39 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. (list 46-47 spisa), nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja (list 85-93 spisa), saslušao je tužiteljicu u svojstvu parnične stranke, a također je usmeno saslušao i vještaka Tomislava Borkovića.

8. Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi članka 1. i 8. Ugovora o kreditu broj od 212935 od 10.12.2007. . kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, te članka 2. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i isplatu novčanog iznosa preplaćenog zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule CHF zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačno utužene iznose.

9. Nesporno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 8. listopada 2024. nakon provođenja dokaza knjigovodstveno – financijskim vještačenjem izvršio preinaku tužbe na način da umjesto iznosa od 23.114,93 kn odnosno 3.067,88 eura potražuje iznos od 165,36 eura s naslova promjenjive kamatne stope te iznos od 3.887,12 eura s naslova valutne klauzule.

9.1. S obzirom na gore navedeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva za isplatu jer je tek s provođenjem financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđen preplaćeni iznos. Nakon izvršene preinake tuženik se upustio u raspravljanje o glavnoj stvari te se prije toga nije protivio preinaci pa se sukladno čl. 190. st. 4. ZPP smatra da je pristao na preinaku, radi čega je riješeno kao u točki I. izreke rješenja.

10. Na osnovi provedenog dokaznog postupka i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj: 212935 od 10. prosinca 2007., nesporno je da su tužitelj i Volksbank d.d. kao pravni prednik tuženika zaključili ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio tužitelju kao korisniku kredita na raspolaganje novčani iznos od 14.549,05 CHF, s tim da se isti kredit isplaćivao u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, da je ugovor o kreditu zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, a da je ona na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 6,15%, s tim da je člankom 2. istog ugovora o kreditu ugovoreno da se ona može mijenjati u skladu s odlukama o kamatnim stopama kreditora, a da je čl. 8. istog ugovora o kreditu određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, te da je isti kredit odobren u svrhu kupovine pokretnine.

10.1. Među strankama je također nesporno da je podignuti iznos temeljem zaključenog ugovora o kreditu tužiteljica u cijelosti otplatila.

10.2. Uvidom u otplatnu tablicu po kreditu broj 212935 (list 16-17 spisa), plan otplate u jednakim anuitetima (list 31-32 spisa), prometnu karticu po kreditu broj 212935 (list 33-37 spisa),utvrđeno je da se tijekom razdoblja otplate kredita u nekoliko navrata mijenjala visina ugovorne kamatne stope, zbog čega se mijenjala i visina anuiteta koji je tužitelj bio obvezan plaćati, tako da je u jednom razdoblju došlo do znatnog povećanja u otplati mjesečnih anuiteta u odnosu na početni anuitet, a uslijed povišenja kamatne stope i rasta tečaja CHF u odnosu na kunu.

10.3. Nadalje, nesporno je da je Udruga Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb pokrenula 04. travnja 2012. pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak protiv osam banaka između ostalih i protiv prednika tuženika radi zaštite kolektivnih interesa potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora te nepoštene prakse banaka u odnosu na ugovaranje valutne klauzule i na ugovaranje promjenjive kamatne stope.

10.4. Pored toga, nesporno je da je presudom Trgovačkog sudu u Zagrebu P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalog i prednik tuženika Sberbank d.d., u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača , a koje povrede traju i nadalje, kao i da je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i u ugovoru utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03).

10.5. Također je nesporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. oznake Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene.

10.6. Nesporno je i da su presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH Rev- 2221/18-11 od 03. rujna 2019., potvrđene naprijed citirane presude trgovačkih sudova P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i Pž-6632/2017 od 14. 06.2018., odnosno odbijene su revizije tuženih banaka.

10.7. Nesporno je i da je tijekom postupka tuženik Nova hrvatska banka d.d. (ranije Sberbank d.d.) pripojena Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Radi toga je sud rješenjem broj P-111/2022-3 od 11. siječnja 2024. prekinuo i nastavio postupak u ovoj pravnoj stvari te pozvao pravnog slijednika Hrvatsku poštansku banku d.d. [adresa] OIB 87939104217 da preuzme postupak.

11. Sporno je među parničnim strankama je li ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio članka 2. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i dio članka 1. i 7., kojim je ugovorena valutna klauzula.

11.1. Sporno je među parničnim strankama primjenjuju li se na predmetni spor pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13.06.2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. 06.2018. presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019.

11.2. Sporan je nadalje način na koji tužitelj predlaže da se utvrdi eventualna preplata temeljem odredbi ugovora o kreditu za koje on tvrdi da su ništetne.

11.3. Sporno je među strankama i je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

12. Cijeneći sve provedene dokaze sukladno čl. 8. ZPP sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Uzimajući u obzir zauzeto shvaćanje Ustavnoga suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj U-III/3581/2021, od 30. lipnja 2022., o dosegu pravomoćnosti presude koja je donesena u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača, odnosno da su u tom sporu pravomoćno utvrđene okolnosti o nerazumljivosti ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima o općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne informacije davale banke; o nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju, te je posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama, odnosno da predmet dokazivanja u tom postupku nije bilo utvrđivanje jesu li točno određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora o kreditu davane odgovarajuće obavijesti o odredbama toga ugovora, to je iz tog razloga a s obzirom da je tuženik u odgovoru na tužbu navodio da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita upozoravan na valutni rizik i na mogućnost promjene kamatne stope, ali da je unatoč tome pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu, na iste okolnosti saslušana tužiteljica kao parnična stranka.

14. Tužiteljica saslušana kao stranka na glavnoj raspravi 23. siječnja 2025. navela je da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe, da su joj u izabranoj autokući rekli da surađuju s bankom Volksbank d.d. pa je iz tog razloga s navedenom bankom i sklopila ugovor o kreditu. U autokući su joj dali potrebne papire s kojima je otišla u banku te potom kod javnog bilježnika na ovjeru ugovora. Kada je u banci sklapala ugovor o kreditu, s djelatnicom banke nije ništa posebno pregovarala, nego su joj i u autokući a i u banci rekli da za autokredit u ponudi imaju ugovor u valuti CHF i s promjenjivom kamatnom stopom. Tužiteljica je navela dalje da je pročitala ugovor o kreditu, nije se upuštala u sve detalje i u tom trenutku odgovaralo joj je razdoblje otplate kredita i iznos mjesečnog anuiteta. Bila je svjesna da se tijekom razdoblja otplate kredita zbog promjenjive kamatne stope i tečaja rata kredita mogla mijenjati, ali nije očekivala da će porasti i duplo čak i troduplo te ju na to nitko nije upozorio. Da ju je netko iz banke upozorio da postoji takva mogućnost, ne bi ugovorila takav kredit. Navele ja i da od strane službenika banke nije upozorena na rizike sklapanja ugovora u valuti CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, da ju banka kao potrošača prije zaključenja ili u vrijeme zaključenja ugovora nije obavijestila ni upozorila o karakteristikama i specifičnostima valute CHF ili mogućim ekonomskim pojavama tijekom otplate kredita koje bi mogle uzrokovati znatnu neravnotežu, da je u trenutku podizanja kredita bila trgovac, da je sada računovođa, ali u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bila toliko financijski pismena da sama može prepoznati te rizike.

Iz iskaza tužiteljice, kojeg ovaj sud prihvaća kao istinitog i uvjerljivog proizlazi kako tužiteljica od strane tuženika nije upozorena na valutni rizik i mogućnost promjene kamatne stope.

15. U odnosu na primjenjivost pravnih utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" na predmetni spor, valja navesti da ranije citirane presude trgovačkih sudova i Vrhovnog suda RH, odnosno presude u kolektivnom sporu imaju učinak i na predmetni ugovor kreditu za kupnju vozila sklopljen 10. prosinca 2007. između tužiteljice i prednika tuženika, odnosno u razdoblju na koje se odnosi presuda iz kolektivne tužbe.

16. Odluka u kolektivnom sporu na osnovi odredbe čl. 502c ZPP-a obvezujuća je za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Naime, odredbom čl. 502 c Zakona o parničnom postupku propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st.1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Ovo je značajno zbog toga što potrošači u individualnim restitucijskim parnicama, a takva je i ova parnica, imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope i tečaja CHF došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu.

17. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 (str. 62) navodi se kako se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke odnosno kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, naknade štete, izmjene ugovora i sl. mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa. Na navedeni način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne zaštite koju pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove. Navedeno stajalište je u skladu s odredbom čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i dr. – dalje ZZP) koji propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1 ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja je uzrokovana postupanjem tuženika (koje obuhvaća i povrede učinjene kod potrošačkog kreditiranja).

18. U odnosu na pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

18.1. Prema odredbi čanka 96. stavak 1. ZZP/07, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom stavka 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, prema stavku 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18.2. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07. Odredbom čl. 99. ZZP/07 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 102. st. 1. ZZP/07 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

19. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, a i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznate su bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta, a često im daje i pojedinačnu procjenu da su kreditno sposobni samo za sklapanje ugovora koji sadrži odredbe kojima se glavnica veže za tečaj švicarskog franka.

19.1. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o kreditima kao predmetni ugovor su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

20. Ocjenjujući ugovornu odredbu čl. 1. i 8. predmetnog ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno ovaj sud zaključuje da su takve odredbe za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banke nerazumljive jer joj nisu na valjan način objašnjene posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, dok je banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Stoga je za navedene odredbe valjalo utvrditi da su nepoštene i ništetne primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

21. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, u čl. 2. ugovora ugovoreno je da iznosi 6,15 godišnje i da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora. Očigledno je iz citirane odredbe da o istoj ugovorne strane nisu pregovarale, da ne postoje parametri poznati korisniku kredita koje će banka primjenjivati prilikom promjene ugovorene kamatne stope što stvara neravnotežu u pravima i obvezama i da tuženik može ugovorenu kamatu mijenjati isključivo na temelju svojih odluka. Stoga je opravdano takvu odredbu ocijeniti nepoštenom i sukladno naprijed citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/07) i ništetnom.

22. Naprijed navedene odredbe Zakona o zaštiti potrošača/07 koji se primjenjuje u predmetnom slučaju s obzirom na dan zaključenja osnovnog ugovora, jednako kao i kasnije odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i dr.) koji je bio na snazi za vrijeme otplate kredita, odnosno sada važeći Zakon o zaštiti potrošača (NN 19/22 i dr.) formuliraju pojam nepoštene ugovorne odredbe, okolnosti koje se uzimaju u obzir prilikom ocjene ugovora, nedopuštenost ocjene pojedinih odredaba ugovora te posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, a implementirane su putem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Riječ je o Direktivi kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača. Odredba čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u sebi sadrži implementiranu odredbu čl. 3. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koji sadrže test nepoštenosti i ukazuje na elemente i postupanja koja nacionalni sudovi moraju provoditi unutar kontrole nepoštenosti koje je Europski sud tumačio u nizu svojih odluka.

23. Zaštita koju pruža Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluge što se tiče pregovaračke snage i razine informacija iz presude Europskog suda C-194/14 od 17. srpnja 2014 i dr. prvi uvjet unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredaba o kojim se nije pojedinačno pregovaralo. Radi se o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču ili drugoj ugovornoj strani uvjete u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Drugi bitan element koji dovodi do neravnopravnosti stranka predstavlja sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa što proizlazi iz niza odluka npr. presude suda C-92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013. i dr.

24. Uzimajući u obzir odredbu čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača slijedi zaključak da odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ovom slučaju nisu bile jasne, uočljive i lako razumljive.

25. Slijedom navedenoga, na temelju ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku, te uzimajući u obzir iskaz saslušane tužiteljice kao stranke da joj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, zbog čega joj tuženik nije ponudio sve potrebne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku u pogledu zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ocjena je suda da u ovom postupku tuženik nije dokazao da je tužiteljicu kao potrošača obavijestio o rizicima fluktuacije tečaja CHF koji su mogli utjecati na donošenje njegove odluke, ali da je unatoč tome svejedno pristala na zaključenje takvog ugovora o kreditu, niti je tužena banka predočila bilo kakva druga dopunska dokazna sredstva koja bi potvrđivala da su potrošaču dane odgovarajuće obavijesti.

26. Upravo iz tog razloga stav je suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP/07, slijedom čega su iste i ništetne sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/07.

27. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15; dalje u tekstu ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku i koja kao takva obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, a takav stav zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev 3142/18, od 19. ožujka 2019. iz koje nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak, jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača. Navedena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske i to upravo povodom podnese ustavne tužbe ovdje tuženika protiv presude poslovni broj Rev-3142/18, od 19. ožujka 2019., te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud RH u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U- III-2233/19, od 10. lipnja 2020., utvrdio da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

28. Kako je utvrđena ništetnom odredba o načinu ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne, to na osnovi odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a u svezi s čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje u tekstu: Zakona o obveznim odnosima), tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetne odredbe ugovora.

29. Svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, a slijedom toga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da potrošač stekne pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

30. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju provedeno je odgovarajuće financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću iz Vinkovaca.

31. Iz nalaza i mišljenja provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja proizlazi da je vještak uzeo u obzir cjelokupan period korištenja i otplate kredita, a također i slučajeve kada je tužitelj uplaćivao manje nego što bi uplatio da nije bilo promjene kamatne stope odlukom tuženika kao niti promjene tečaja u odnosu na tečaj po kojemu je kredit plasiran. Nadalje, proizlazi da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i naknadne promjene kamatne stope koje su promijenjene odlukom tuženika i to od početka pa do konačne otplate kredita iznosi 165,36 eura. Pored toga, proizlazi da ukupna razlika u visini anuiteta u odnosu na promjenu tečaja CHF-a i to uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadne promjene tečaja CHF-a i to od početka pa do konačne otplate kredita iznosi 3.887,12 eura.

32. Na nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka tužiteljica nije imala primjedbi, te je sukladno tom nalazu i mišljenju tužitelj i specificirala tužbeni zahtjev podneskom od 8. listopada 2024. zahtijevajući od tuženika na ime preplate zbog promjene kamatne stope iznos od 165,39 eura i iznos od 3.887,12 eura na ime preplate radi promjene tečaja CHF.

33. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, odnosno nije iznio primjedbe na isti.

34. Nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan iz razloga jer je isti nalaz sačinjen sukladno nalogu suda, Vještak je saslušan usmeno na raspravi 23. siječnja 2025. kojom prilikom je iskazao da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja od 1. listopada 2024. te u odnosu na podnesak tužitelja od 8. listopada 2024. kojim uređuje tužbeni zahtjev navodi da je isti usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka te na isti nema što dodati. Vještak je naveo da prilikom vještačenja nisu utvrđene tzv. negativne tečajne razlike odnosno tijekom trajanja otplate kredita važeći tečaj na ugovorom određene datume dospijeća anuiteta bili su veći od početnog tečaja primijenjenog u izračunu.

34.1. Na temelju navedenog nalaza i mišljenja sud je utvrdio razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF.

35. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 165,36 eur na ime preplate zbog promjene kamatne stope i iznosa od 3.887,12 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama je u cijelosti usvojen, a sve to iz razloga jer je kako u postupku koji je vođen radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pa tako i u ovom postupku, utvrđeno da su odredbe o promjeni kamatne stope i o načinu ugovaranja valutne klauzule ništetne i upravo iz tog razloga iste odredbe je nužno izuzeti iz primjene bez ikakve izmjene njenog sadržaja, osim one koja proizlazi iz ništetnosti takve odredbe, a što znači da sud nema mogućnosti na drugačiji način kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa, već ju je nužno u potpunosti izuzeti iz primjene, a što je moguće jedino na način da se preplata utvrđuje uzimajući u obzir kamatnu stopu i tečaj kakav je bio na dan korištenja kredita a kako je to i utvrđeno u ovom postupku.

36. Upravo iz naprijed navedenih razloga tuženik je obvezan vratiti tužitelju iznos od 165,36 eura na ime preplate zbog promjene kamatne stope i iznosa od 3.887,12 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačno mjesečno više plaćeni iznos i to od dana od dana stjecanja utvrđene razlike, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s tim što je stopa zatezne kamate određena prema čl. 29. st. 1. i 2. ZOO.

37. Tijek zakonskih zateznih kamata određen je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO i to iz razloga jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem koji je kao takav obvezan platiti tužiteljici zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno odredbi čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima, a takav stav u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata zauzet je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-1294/21, od 12. listopada 2021.

38. Odbijen je istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje tužitelja. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope i valute u odnosu na prednika tuženika (Sberbank d.d.) postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom VSRH Rev- 2221/18 od 03. rujna 2019. Prema ustaljenoj sudskoj praksi VSRH rok za restituciju kod ništetnog ugovora teče od svake pojedine isplate, a takvo pravno shvaćanje VSRH je izrazio u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. kojom je odbio reviziju Zagrebačke banke d.d. Zagreb koja je izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Osijeku Gž-820/17-3 od 29. lipnja 2017., a predmet koje je bilo utvrđenje ništetnosti i isplate dakle u istovjetnoj pravnoj stvari. Na predmetno potraživanje primjenjuje se zastarni rok od 5 godina pa kako je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava 04. travnja 2012. proizlazi da je podnošenjem iste prekinuto zastarijevanje. Za navesti je i da je zastarijevanje ponovno otpočelo nakon što je navedena presuda Trgovačkog suda postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a kako je tužitelj predmetnu tužbu podnio 3. svibnja 2022. razvidno je da nije protekao petogodišnji rok do podnošenja tužbe tako da je prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

39. Uvažavajući naprijed navedena utvrđenja sud je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 165,36 eura na ime preplate zbog promjene kamatne stope i iznos od 3.887,12 eura na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule.

40. O tužbenom zahtjevu sud je odlučio temeljem odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, te čl. 502 c ZPP-a i čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača/07.

41. O troškovima tužitelja odlučeno je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23, dalje u tekstu OT), kao i to da je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, te su zbog toga tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznati kao potrebni i nužni i to trošak sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT sa 100 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 18. rujna 2024. i 23. siječnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. OT i to za svako ročište po 100 bodova odnosno ukupno 200 bodova, trošak sastava obrazloženih podnesaka od 10. lipnja 2024. i 8. listopada 2024. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i na nalaz i mišljenje vještaka prema Tbr. 8. toč. 1. OT sa 100 bodova za svaki podnesak, odnosno ukupno 200 bodova, te trošak ročišta za objavu odluke prema Tbr. 9. toč. 3. OT sa 50 bodova odnosno za sve poduzete radnje u postupku ukupno 550 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 1.100,00 eura, te uvećano za PDV od 25% odnosno 275,00 eura sveukupno iznosi 1.375,00 eura.

41.1. Pored ovog iznosa tužitelju je još priznat trošak predujmljenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura tako da ukupno priznati troškovi tužitelja iznose 1.640,45 eura.

41.2. Sud tužitelju nije priznao trošak sudske pristojbe na tužbu jer tužitelj navedeni trošak nije niti imao s obzirom da do dana donošenja presude nije uplatio navedeni iznos pristojbe. Također, sud tužitelju nije priznao ni trošak sudske pristojbe na presudu budući da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23) propisano da su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi slijedom čega tužitelj nije u obvezi platiti pristojbu na presudu.

41.3. Sud tužitelju također nije priznao zatraženi trošak podneska od 26. svibnja 2023. u iznosu od 50,00 eura kojim je tužiteljica predložila sudu donošenje presude zbog ogluhe budući da taj podnesak nije bio nužan za vođenje postupka.

41.4. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude 7. lipnja 2024. temeljem odredbe čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

42. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja. U [adresa] 7. ožujka 2025.

Sudac:

Marija Knežević Karamijatović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Tužitelju putem punomoćnika

2. Tuženiku