REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2640/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić, u pravnoj stvari tužiteljice ČŠ, iz [adresa], Bolnička c. 34e, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Lani Humljak, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice uz punomoćnicu tužiteljice Lane Humljak Gugić, odvjetnice i punomoćnika tuženika Filipa Fuštine, odvjetnika, dana 07. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se odredba čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu br. 3209754993/07, kreditna partija 7103699781 od 15. 6. 2007. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetnom.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici CŠ, iz [adresa], iznos u visini od 10.620,06 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to tekuće:
- na iznos od 72,35 EUR od 15. studenog 2007. godine do isplate
- na iznos od 71,08 EUR od 15. prosinca 2007. godine do isplate
- na iznos od 73,20 EUR od 15. siječnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 72,82 EUR od 15. veljače 2008. godine do isplate
- na iznos od 140,12 EUR od 15. ožujka 2008. godine do isplate
- na iznos od 139,27 EUR od 15. travnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 134,66 EUR od 15. svibnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 136,33 EUR od 15. lipnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 134,93 EUR od 15. kolovoza 2008. godine do isplate
- na iznos od 134,60 EUR od 15. kolovoza 2008. godine do isplate
- na iznos od 134,49 EUR od 15. rujna 2008. godine do isplate
- na iznos od 139,58 EUR od 15. listopada 2008. godine do isplate
- na iznos od 142,67 EUR od 15. studenog 2008. godine do isplate
- na iznos od 138,15 EUR od 15. prosinca 2008. godine do isplate
- na iznos od 150,09 EUR od 15. siječnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 150,15 EUR od 15. veljače 2009. godine do isplate
- na iznos od 146,05 EUR od 15. ožujka 2009. godine do isplate
- na iznos od 146,91 EUR od 15. travnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 147,02 EUR od 15. svibnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 145,35 EUR od 15. lipnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 145,56 EUR od 15. srpnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 194,95 EUR od 15. kolovoza 2009. godine do isplate
- na iznos od 197,14 EUR od 15. rujna 2009. godine do isplate
- na iznos od 194,53 EUR od 15. listopada 2009. godine do isplate
- na iznos od 196,08 EUR od 15. studenog 2009. godine do isplate
- na iznos od 195,72 EUR od 15. prosinca 2009. godine do isplate
- na iznos od 200,04 EUR od 15. siječnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 202,76 EUR od 15. veljače 2010. godine do isplate
- na iznos od 202,05 EUR od 15. ožujka 2010. godine do isplate
- na iznos od 204,76 EUR od 15. travnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 209,78 EUR od 15. svibnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 183,62 EUR od 15. lipnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 188,76 EUR od 15. prosinca 2010. godine do isplate
- na iznos od 188,48 EUR od 15. kolovoza 2010. godine do isplate
- na iznos od 199,23 EUR od 15. rujna 2010. godine do isplate
- na iznos od 192,79 EUR od 15. listopada 2010. godine do isplate
- na iznos od 194,13 EUR od 15. studenog 2010. godine do isplate
- na iznos od 135,92 EUR od 15. prosinca 2010. godine do isplate
- na iznos od 136,23 EUR od 15. siječnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 134,48 EUR od 15. veljače 2011. godine do isplate
- na iznos od 135,38 EUR od 15. ožujka 2011. godine do isplate
- na iznos od 135,32 EUR od 15. travnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 138,25 EUR od 15. svibnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 144,58 EUR od 15. lipnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 151,82 EUR od 15. srpnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 125,32 EUR od 15. kolovoza 2011. godine do isplate
- na iznos od 115,29 EUR od 15. rujna 2011. godine do isplate
- na iznos od 111,85 EUR od 15. listopada 2011. godine do isplate
- na iznos od 111,97 EUR od 15. studenog 2011. godine do isplate
- na iznos od 112,32 EUR od 15. prosinca 2011. godine do isplate
- na iznos od 115,07 EUR od 15. siječnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 115,82 EUR od 15. veljače 2012. godine do isplate
- na iznos od 114,77 EUR od 15. ožujka 2012. godine do isplate
- na iznos od 114,50 EUR od 15. travnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 114,87 EUR od 15. svibnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 115,57 EUR od 15. lipnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 114,43 EUR od 15. srpnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 114,01 EUR od 15. kolovoza 2012. godine do isplate
- na iznos od 111,38 EUR od 15. rujna 2012. godine do isplate
- na iznos od 113,43 EUR od 15. listopada 2012. godine do isplate
- na iznos od 114,30 EUR od 15. studenog 2012. godine do isplate
- na iznos od 113,51 EUR od 15. prosinca 2012. godine do isplate
- na iznos od 112,58 EUR od 15. siječnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 112,17 EUR od 15. veljače 2013. godine do isplate
- na iznos od 111,76 EUR od 15. ožujka 2013. godine do isplate
- na iznos od 113,61 EUR od 15. travnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 110,55 EUR od 15. svibnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 109,95 EUR od 15. lipnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 110,09 EUR od 15. srpnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 109,66 EUR od 15. kolovoza 2013. godine do isplate
- na iznos od 110,58 EUR od 15. rujna 2013. godine do isplate
- na iznos od 111,13 EUR od 15. listopada 2013. godine do isplate
- na iznos od 111,32 EUR od 15. studenog 2013. godine do isplate
- na iznos od 112,37 EUR od 15. prosinca 2013. godine do isplate
- na iznos od 111,02 EUR od 15. siječnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,34 EUR od 15. veljače 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,40 EUR od 15. ožujka 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,28 EUR od 15. travnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,13 EUR od 15. svibnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,11 EUR od 15. lipnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,15 EUR od 15. srpnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,18 EUR od 15. kolovoza 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,16 EUR od 15. rujna 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,19 EUR od 15. listopada 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,25 EUR od 15. studenog 2014. godine do isplate
- na iznos od 14,22 EUR od 15. prosinca 2014. godine do isplate
- na iznos od 4,20 EUR od 15. siječnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 14,15 EUR od 15. veljače 2015. godine do isplate
- na iznos od 14,11 EUR od 15. ožujka 2015. godine do isplate
- na iznos od 14,07 EUR od 15. travnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 14,03 EUR od 15. svibnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 13,99 EUR od 15. lipnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 13,95 EUR od 15. srpnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 13,91 EUR od 15. kolovoza 2015. godine do isplate
- na iznos od 13,89 EUR od 15. rujna 2015. godine do isplate
sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev preko iznosa od 10.620,06 EUR do iznosa od 10.630,07 EUR tj. za iznos 10,01 EUR kao prekomjerno ukupno zatražen iznos.
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici CŠ, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.724,06 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 07. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3209754993/07 dana 15. lipnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Zagrebačka banke d.d. (čl.2.stavak 2. Ugovora o kreditu). Navodi da tuženik nije prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu pojedinačno pregovarao s tužiteljicom niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre koji utječu na promjenu visine kamatne stope. Tužiteljica se poziva ne odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine. Navodi da je preplatila s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iznos u visini od 77.979,08 kn Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, ističe kako je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkim kreditiranju, te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 08. siječnja 2016. godine, da je tužiteljica slobodnom voljom prihvatila konverziju, pa je između tužiteljice i tuženika nastao novi pravni odnos i da se pravni posao Dodatak Ugovora o kreditu odnosi na konvertiranje u bitna dva sastojka - kamatnu stopu i valutnu klauzulu, pa su stranke sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu konačno uredile svoj pravni odnos sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Navodi da su u trenutku prihvata konverzije tužiteljice bili poznati brojčani iznosi kao i da su bile ugovorene kamatne stope kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, pa se tužiteljica ne može pozivati da nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze iz konvertiranja kredita. Ističe da su preplate s osnova promjene kamatne stope uzete u obzir na način kako je to propisano odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju tj. sve tužiteljičine preplate uvrštene su u izračun konverzije i iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom a preplata je korištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćene korisniku kredita. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u vještački nalaz od 25.05.2019.g. vještaka Mladena Štefančića, račun za izradu izračuna (list 7-9, list 75 spisa), Dodatak Ugovora o kreditu od 08.01.2016.g. (list 10-15 spisa), Obavijest o izračunu efekta konverzije, otplatni plan (list 16-27 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu od 15.06.2007.g. (list 28-43 spisa), Izračun konverzije, ponudu za sklapanje Dodataka Ugovora o kreditu (list 44-49, list 85-97 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope uz otplatni plan (list 50-72 spisa), suglasnost za terećenje računa (list 73-74 spisa), izvještaj revizora o provedenoj konverziji (list 98-100 spisa), promet po kreditu tužiteljice (list 106-117 spisa), odluke Općinskih sudova, oduke Županijskih sudova, doluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 118-127, list 143-210 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je svjedok NŠ i tužiteljica kao stranka u postupku.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.
4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 06. veljače 2020. godine (list 129-131spisa).
Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, ističe prigovor zastare. U bitnom ističe kako je tužiteljica slobodnom voljom prihvatila konverziju pa joj ne pripada povrat iznosa koji zahtjeva tužbenim zahtjevom niti po Zakonu o obveznim odnosima niti pod ZID ZPK/15. Navodi kako ne postoji pravni osnov tužiteljičinog zahtjeva. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos 1/2019 od 04.03.2020. godine, kao i na odluke Županijskih sudova u kojima je zauzeto stajalište da potrošačima - korisnicima kredita kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i koji su konvertirali kredit ne pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa. Tuženik se poziva i na odluke Suda EU broj C-567/20 iz koje jasno proizlazi da se ne primjenjuje Direktiva 93/13 na ugovore koji su konvertirani budući su konverzijom nadomjestile se ništetne ugovorne odredbe. Navodi kako su svi preplaćeni iznosi priznati tužiteljici u izračunu konverzije. Tuženik osporava tužiteljici status potrošača.
Tužiteljica osporava da bi joj bila priznata preplata u iznosu od 58.034,70 kn, navodi kako nije primila na ime preplaćenih kamatne stope niti jedna iznos. Ističe kako je prije sklapanja konverzije kredita dogovarala prava i obveze isključivo za razdoblje nakon prihvata konverzije.
6. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
Između stranaka nije sporno:
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 15. lipnja 2007. godine na iznos od 199.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% na rok od 26 godina, stambeni kredit - kupnja stana (Ugovor o kreditu – list 28-43 spisa),
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 08. siječnja 2016. g. kojim je konvertiran kredit (list 10-15 spisa).
7. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 15. lipnja 2007. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Činjenica da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2007. godine i dalje na snazi proizlazi i iz čl. 24. Dodatka Ugovora o kreditu kojom su stranke ugovorile da ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostaju neizmijenjeni i nadalje na snazi.
Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
8. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.
U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
9. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužiteljica protivi.
Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja tuženika neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužba je u ovoj konkretnoj pravnoj stvari podnesena dana 03. lipnja 2019. godine, pa bi zastara potraživanja stoga nastupila s danom 14. lipnja 2019. godine.
10. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 101.199,77 EUR, da je iznos preplate u visini od 58.034,70 HRK, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4, čl.5., čl.6. čl.7. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).
11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.
12. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
13. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 15. lipnja 2007. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojeg prava se nije odrekla.
14. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Sud je imao u vidu i presudu suda Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
15. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao svjedoka i tužiteljicu.
Svjedok NŠ, suprug tužiteljice, u svom iskazu navodi da je s tužiteljicom odlazio na razgovore u banku radi dobivanja kredita, da su im u banci predstavili kao najpovoljniji kredit u CHF jer je bila najniža kamatna stopa i visina rate koju trebaju otplaćivati mjesečno, a za tu vrstu kredita je tužiteljica bila kreditno sposobna, nisu im nudili drugu vrstu kredita, a oni to nisu niti tražili jer je kredit u CHF predstavljen kao najpovoljniji. Navodi da im je trebao kredit radi kupnje stana za osobne potrebe u kojem i da nas žive. U odnosu na sadržaj ugovora ističe da im je djelatnica banke pokazala jednu tablicu kako bi se vidjelo da valuta CHF nije imala promjenu tečaja tj. da se tečaj nije mijenjao, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nije im tumačila temeljem kojih elemenata bi se kamatna stopa mijenjala. Svjedok iskazuje da je tužiteljica konvertirala kredit jer je bila previsoka rata kredita u CHF, pa su donijeli odluku da konvertiraju kredit. Nadalje iskazuje da tužiteljica nije imala obrt, niti ga sada ima i ona je osobno otplaćivala kredit.
Tužiteljica u svom iskazu navodi da je slušala iskaz svjedoka, svog supruga i u cijelosti je suglasna s istim. Ističe da je kredit u CHF njima predstavljen kao najpovoljnija opcija, a njima je i odgovarala niža rata kredita koju trebaju mjesečno otplaćivati. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu navodi da joj nitko nije pojašnjavao temeljem kojih parametara će se ista mijenjati. Navodi da je osobno otplaćivala kredit i nije bila nositelj obrta. Tužiteljica navodi da je pročitala ugovor prije potpisivanja, ne može se sjetiti nakon toliko dugo godina da li je imala nekakvih pitanja, da je bila svjesna da je bila promjenjiva kamatna stopa ali joj nitko nije pojašnjavao na temelju čega će se ista mijenjati, a osim toga nije očekivala da će joj toliko rasti rata kredita. Tužiteljica navodi da je ovo bio jedini kredit koji je mogla dobiti u banci, pa nije niti mogla birati hoće li fiksnu ili promjenjivu kamatnu stopu. Navodi da je točno da su neke rate kredita plaćene s računa njezina supruga koji je bio klijent tuženika, ali je to poslije s njim rješavala tako da mu vrati tu ratu kredita. Iskazima saslušanog svjedoka i tužiteljice sud je poklonio vjeru jer su isti iznijeti logično i uvjerljivo.
16. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o kreditu) te je ista sklopila ugovor 2007. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.
Nadlaje sud je ocijeni prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice kao neosnovan. Iz iskaza svjedoka i tužiteljice sud je nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica osobno otplaćivala kredit, a mjesečni anuitet koji je isplaćen s računa njezinog supruga koji je klijent tuženika je vraćala suprugu.
17. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.
18. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
19. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 15. lipnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 199.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala kamatna stopa do dana konverzije.
20. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužiteljica se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.
Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
21. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 27. ožujka 2024. (list 257-267 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%. Vještak u mišljenju navodi da:
- ukupna razlika između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje u simuliranom početnom otplatnom planu nakon 01.01.2014.g.), za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, za razdoblje: a) ukupno I (razdoblje 01.08.2007. -01.01.2014.g.) iznosi 14.573,10 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 77.962,09 kn, odnosno po fiksnom tečaju EUR-a (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 10.347,39 EUR.
b) ukupno II (razdoblje 01.02.2014. -01.09.2015.g.) iznosi 336,10 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 2.129,78 kn, odnosno po fiksnom tečaju EUR-a (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 282,68 EUR.
c) ukupno I+II (razdoblje 01.08.2007. -01.09.2015.g.) iznosi 14.909,20 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 80.091,87 kn, odnosno po fiksnom tečaju EUR-a (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 10.630,07 EUR.
- ukupna razlika između kamata prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na kamate prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope (uzimajući u obzir primjenu zakonski utvrđene kamatne stope od 3,23% godišnje u simuliranom početnom otplatnom planu nakon 01.01.2014.g.), za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos u cijelom periodu otplate kredita, iznosi 0,00 CHF/ 0,00 kn/ 0,00 EUR.
Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka jer je vještak u svom izračunu nije uzimao u obzir i iznos od 54.248,18 kn koji iznos je priznat tužiteljici prilikom izračuna konverzije (iznos preplate do dana konverzije tj. 30.09.2015.g.). Ističe kako tužiteljica nije mogla preplaćivati mjesečne anuitete od 01.01.2014. godine jer je tuženik koristio zakonsku kamatnu stopu od 3,23%. Ističe kako je nalaz i mišljenje vještaka pravno irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Tuženik Navodi kako nije odustao od prijedloga da vještak uzme u obzir i preplatu priznatu u konverzije i da je uložio žalbu na procesno rješenje kojim je sud odredio uplatu predujma na teret tuženika.
22. U pismenom očitovanju na primjedbe tuženika od 16. srpnja 2024. godine (list 283-289 spisa) vještak navodi kako je izvršio izračun i dao mišljenje sukladno zadatku suda. Nadalje navodi da je pravno pitanje kako će se vršiti prijeboj preplate iz konverzije. Vještak zaključno navodi da za izračun preplaćenih iznosa bez primjene kamatne stope od 3,23% nakon 01. siječanja 2014. godine potrebno je uplatiti predujam.
Nakon pismenog očitovanja tuženik ustraje na primjedbama na osnovni nalaz i mišljenje vještaka jer je vještak potvrdio da nije uzeo u obzir priznati iznos preplate prilikom izračuna konverzije.
Tuženik u ovoj pravnoj stvari predlaže provođenje dokaza vještačenjem sa zadatkom vještaku izraditi izračun tako da se uzme u obzir preplata priznata tužiteljici prilikom provođenja konverzije u ukupnom iznosu od 58.034,70 kn. Tuženik iako uredno pozvan nije pristupio na pripremno ročište. Sud je rješenjem poslovni broj P- 2640/2023-5 od 14. studenog 2023. godine odredio provođenja dokaza knjigovodstveno financijskim vještačenjem koji dokaz je tuženik predložio u tužbi (list 243-244 spisa). Tuženik dana 28. studenog 2023. godine ulaže žalbu na procesno rješenje suda (list 246-248 spisa). Sud je rješenjem poslovni broj P-2640/2023-9 od 11. ožujka 2024. godine odredio zadatak vještaku kako to predlaže tužiteljica dočim nije određen u zadatak vještaku da prilikom izračuna uzme u obzir priznati iznos preplate jer iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da on nije predložio navedeni dokaz i istom se protivio. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao irelevantne navode tuženika da je vještak trebao kod izračuna imati u vidu i priznate preplaćene iznose kod izračuna konverzije, jer tuženik takav dokaz za izračun ne predlaže kako je prethodno navedeno, a vještak je izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku suda.
Tuženik ostaje kod svih navoda kojim osporava osnov tužbe i tužbenog zahtjeva pozivajući se na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odluku Ustavnog suda Republike koji je potvrdio ustavnost ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.
23. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužiteljica uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da bi preplaćene iznose vratio tužiteljici. Slijedom navedenog sud je ocijenio primjedbe tuženika kao neosnovane i ničim dokazane.
24. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.
25. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.
Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
26. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.
Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.
27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."
Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."
28. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
29. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice ČŠ, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom I. izreke presude.
30. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope u visini iznosa od 10.630,07 EUR. Tužiteljica je uređenim tužbenim zahtjevom zahtijevala isplatu iznosa od 144,58 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15. lipnja 2011. godine do isplate, a nalazom i mišljenjem je utvrđen preplaćeni iznos od 144,59 EUR, te je tužiteljica zahtijevala isplatu iznosa u visini od 4,20 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 15. siječnja 2015. godine do isplate, a nalazom i mišljenjem je utvrđen preplaćeni iznos od 14,20 EUR, ukupno je tužiteljica zahtijevala niži iznos od 10,01 EUR u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka. Kako je ukupan zbroj preplaćenih iznosa 10.620,06 EUR to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke ove presude dočim je tužiteljica odbijena za iznos od 10,01 EUR ukupnog iznosa iz točke II. tužbenog zahtjeva (točka III. izreke presude).
U odnosu na primjenu kamatne stope od 01. siječnja 2014. godine sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da je trebalo izvršiti izračun i nakon 01. siječnja 2014. godine prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi (4,50%) a ne visini kamatne stope od 3,23% jer je propisana visina kamatne stope 3,23% na stambene kredite ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 143/2013) koju je primjenjivao i tuženik što je sud utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje vještaka (točka 2.3. Nalaza – stranica 3-4).
Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
31. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
32. Tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini od 10.630,07 EUR s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Tuženik se protivi objektivnoj preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva u odnosu na specifikaciju tužbenog zahtjeva. Tužiteljica je nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja uskladila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka (podnesak tužiteljice od 16. svibnja 2024. godine – list 277-280 spisa).
Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:
2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem podneskom od 16. svibnja 2024. godine, a tužbu je podnijela unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.
Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužiteljice sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda EU, konkretno presudu ČŠG i ČŠGŠ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.
33. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice.
Sukladno tome i u slučaju preinake tužbe i povećanja tužbenog zahtjeva kojim se potražuje isplata preplaćenih iznosa po ugovoru o potrošačkom kreditu na temelju stečenog bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga kada tužiteljica u ovoj konkretnoj pravnoj stvari temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa ona time nije promijenila istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužiteljica ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužiteljice podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP.
Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku EURopskog suda za ljudska prava u predmetu Č protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
34. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 03.06.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 10.09.2019.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), sastav podneska od 06.02.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 09.11.2020.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 2. OT-a), sastav podneska od 11.05.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.11.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 14.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 16.05.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 17.08.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 23.01.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 07.03.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.900,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 475,00 EUR, ukupno 2.375,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 199,08 EUR, trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 149,98 EUR, ukupno 2.724,06 EUR.
Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 27.12.2020. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a) i sastava podneska od 01.03.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), jer isti nisu bili nužni. Nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.
Sud nije priznao trošak tuženiku jer tužiteljica nije uspjela u sporu u razmjerno neznatnom dijelu.
Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom IV. izreke presude.
U Zagrebu, 07. ožujka 2025. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužiteljici po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
