REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5382/2023-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŽT, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Nenadu Kovačiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri, d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja Lane Pinjuh, odvjetnice i punomoćnika tuženika MT, odvjetničkog vježbenika, dana 07. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 1. i čl.2. ugovora o namjenskom kreditu broj 7102893029 od 04. listopada 2005. godine u dijelu koji glasi:

"Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 258.000,00 CHF (slovima: dvijestopedesetosamtisuća chf) obračunato prema srednjem tečaju hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u anuitetima iznos od 258.000,00 CHF (slovima: dvijetopedesetosamtisuća chf)... sve u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja."

II. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka dio odredbe čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 7102893029 od 04. listopada 2005. godine u dijelu koji glasi:

"Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.420,86 CHF (slovima: tisućučetristodvadeset i 86/100 švicarskih franaka) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja."

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju ŽT, iz [adresa], iznos u visini od 17.835,10 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne zakonske kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 7,67 EUR tekuće od 11. prosinca 2005. godine do isplate,

- na iznos od 6,86 EUR tekuće od 11. siječnja 2006. godine do isplate,

- na iznos od 0,56 EUR tekuće od 11. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 28,60 EUR tekuće od 11. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 37,41 EUR tekuće od 11. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR tekuće od 11. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 24,24 EUR tekuće od 11. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,52 EUR tekuće od 11. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,83 EUR tekuće od 06. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,04 EUR tekuće od 06. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,50 EUR tekuće od 06. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 19,98 EUR tekuće od 06. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,75 EUR tekuće od 06. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 8,33 EUR tekuće od 06. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,06 EUR tekuće od 06. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 34,51 EUR tekuće od 06 siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,21 EUR tekuće od 06. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,53 EUR tekuće od 06. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 70,29 EUR tekuće od 07. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 69,53 EUR tekuće od 06. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,48 EUR tekuće od 06. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 140,64 EUR tekuće od 06. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 110,10 EUR tekuće od 06. kolovoza 2010.godine do isplate,

- na iznos od 181,91 EUR tekuće od 06. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 161,81 EUR tekuće od 06. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 161,63 EUR tekuće od 11. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 185,11 EUR tekuće od 06. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 229,83 EUR tekuće od 06. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 206,63 EUR tekuće od 06. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 199,23 EUR tekuće od 06. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 181,53 EUR tekuće od 06. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 209,61 EUR tekuće od 06. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 286,20 EUR tekuće od 06. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 261,03 EUR tekuće od 06. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 408,86 EUR tekuće od 09. kolovoza 2011.godine do isplate,

- na iznos od 405,53 EUR tekuće od 06. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 290,84 EUR tekuće od 06. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 284,65 EUR tekuće od 06. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 269,79 EUR tekuće od 06. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 305,51 EUR tekuće od 19. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 315,55 EUR tekuće od 06. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 312,50 EUR tekuće od 06. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 301,91 EUR tekuće od 06. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 306,13 EUR tekuće od 06. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 315,27 EUR tekuće od 06. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 305,87 EUR tekuće od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 309,47 EUR tekuće od 06. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 300,15 EUR tekuće od 06. rujna 2012.godine do isplate,

- na iznos od 287,02 EUR tekuće od 06. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 305,82 EUR tekuće od 06. studenog 2012.godine do isplate,

- na iznos od 301,02 EUR tekuće od 06. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 307,51 EUR tekuće od 06. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 286,05 EUR tekuće od 06. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 294,80 EUR tekuće od 06. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 307,98 EUR tekuće od 06. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 296,17 EUR tekuće od 06. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 273,89 EUR tekuće od 06. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 266,70 EUR tekuće od 06. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 268,74 EUR tekuće od 06. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 284,00 EUR tekuće od 06. rujna 2013.godine do isplate,

- na iznos od 300,18 EUR tekuće od 06. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 293,39 EUR tekuće od 06. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 299,74 EUR tekuće od 06. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 290,09 EUR tekuće od 09. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 266,08 EUR tekuće od 06. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 270,63 EUR tekuće od 06. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 263,99 EUR tekuće od 06. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 262,15 EUR tekuće od 06. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 255,65 EUR tekuće od 06. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 261,64 EUR tekuće od 06. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 268,44 EUR tekuće od 06. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 274,58 EUR tekuće od 06. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 276,51 EUR tekuće od 06. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 283,07 EUR tekuće od 06. studenog 2014. godine do isplate,

- na iznos od 286,64 EUR tekuće od 06. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 17 EUR tekuće od 06. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 289,22 EUR tekuće od 06. rujna 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju ŽT, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.800,00 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 07. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu broj 7102893029 dana 04. listopada 2005. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 258.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, ugovorena kamatna stopa u visini od 4,50% promjenjiva Odlukom tuženika, vraćanje kredita je ugovoreno u mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.420,86 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, trajanje otplate kredita do 01.05.2031. godine. Navodi da je u mjesecu siječnju 2016. godine sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je konvertiran kredit koji je tužitelj sklopio s tuženikom 2005. godine, a kredit je u cijelosti otplatio dana 15. siječnja 2016. godine. Navodi kako su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kredit iz 2005. godine kojim je ugovorena valutna klauzula i da je u odnosu na nepoštenost i nedopuštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu stajalište zauzeto u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a koji se odnosi na pitanje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužitelj ističe kako mu je ugovor o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu švicarski franak ponuđen kao najpovoljniji ugovor s najnižom kamatnom stopom, da nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, pa tužitelj nije znao niti je mogao znati koliko će iznositi njegova mjesečna obveza otplate kredita jer je bila ugovorena i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika. Navodi da odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju nije regulirano rješavanje ugovornih odnosa kojima bi se trebala riješiti ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli time da se tužitelj nije odrekao tražbine koju ima temeljem ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije, niti je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu otklonjena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF do dana konverzije. Tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom sve preplaćene iznose do dana konverzije. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužitelju status potrošača dok tužitelj ne dokaže suprotno, ističe prigovor zastare imajući u vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik nadalje navodi kako je u ovoj pravnoj stvari jedino relevantna činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 14. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora o kreditu iz 2005. godine i da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa osnovnog ugovora te je tužitelj prihvatio promjenjivu kamatnu stopu koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Navodi da je ZID Zakonom o potrošačkom kreditiranju točno propisano kako se vrši konverzija kredita, pa i način provjere izračuna konverzije. Tuženik navodi da je sukladno odredbama ZID ZPK dostavio tužitelju ponudu s izračunom koju je tužitelj i prihvatio. Tuženik navodi da su konverzijom kredita iz CHF u EUR isključene od ispitivanja poštenost/nepoštenost sporne ugovorne odredbe i da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer je zakonodavac uspostavio ravnotežu izmjenom i dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju, poziva se i na odluku Suda EU od 05. svibnja 2022. godine broj C-567/20, na odluku broj C-81/19 i na odluku broj C-243/20. Nadalje navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici održanoj dana 20. prosinca 2022. godine zauzeo stajalište da potrošači koji su sklopili sporazum o konverziji imaju isključivo pravo na zatezne kamate na tzv. preplatu iz konverzije odnosno preplatu koja je nastala do dana konverzije, ali ne i na preplaćene iznose koje zahtjeva tužitelj tužbenim zahtjevom. Tuženik osporava zahtjev tužitelja iz razloga jer tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnova preplaćenih tečajnih razlika i kamata niti zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih po tužitelju ugovornih odredbi jer su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik se poziva na odluke Suda EU, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1014/18 kao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbaciti tužbu budući nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, podredno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 04.10.2005.g. (list 8-17 spisa), pregled promjene kamatnih stopa (list 18-40 spisa),

dopis tužitelja od 03.05.2023.g. (list 41 spisa), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU, odluke Županijskih sudova (list 61-164, list 181-200, list 217-226 spisa), izvještaj kalkulatora za provedbu konverzije (list 165-167 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 168-180 spisa), Dodatak ugovora o kreditu od 14.01.2016.g. (list 253-276 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF sa zateznom kamatom tekućom od dana konverzije do dana isplate.

5. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu.

6. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom pod točkom I. tužbenog zahtjeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz švicarski franak te isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) sa zateznom kamatom.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 04. listopada 2005. godine na iznos od 258.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% na rok od 25 godina, namjena kredita - kupnja stana (Ugovor o kreditu – list 8-17 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu dana 14. siječnja 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 253-276 spisa),

- da je tužitelj otplatio kredit.

8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je trebao kredit za kupnju stana za osobne potrebe, došao je u banku i rekao djelatnici da želi sklopiti ugovor u CHF, djelatnica mu je predala zahtjev koji treba popuniti i dostaviti dokumentaciju. Navodi da se odlučio da će uzeti kredit u CHF jer je za njega to povoljnije i nije ništa pitao djelatnicu banke niti mu je ona nešto govorila i tumačila, nije zahtijevao drugu vrstu kredita niti mu je djelatnica banke nudila drugu vrstu kredita. Tužitelj navodi da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja i znao je što znači valutna klauzula, ali nije znao da bi mu rata mogla dvostruko porasti tijekom otplate kredita. Nadalje iskazuje da je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu jer je u svim medijima pisalo da će biti povoljnija otplata kredita. Osobno je otplaćivao kredit, a isti je otplatio nakon što je sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, ne sjeća se da li je imao neku preplatu kod izračuna konverzije. Navodi da supruga i on su osnivači trgovačkog društva ali njihovo trgovačko društvo nije registrirano sa sjedištem na adresi stana kojeg je kupio iz sredstava odobrenog i isplaćenog kredita koji je predmet ovog spora.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijeti logično i uvjerljivo.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 04. listopada 2005. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. U tijeku postupka tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač. Sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o kreditu, iskaz tužitelja). Iz sadržaja Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana, a tuženik na kojem je teret dokaza i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 07. lipnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

13. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 129.162,44 EUR, da je iznos preplate u visini od 4.730,06 kn, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4. čl., 5. i čl. 6. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.1, čl. 3., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristao na konverziju kredita.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 04. listopada 2005. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP- a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli.

Sud je imao u vidu i presudu Suda EZ broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Suda EU i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

21. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 04. listopada 2005. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 258.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

22. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 20. kolovoza 2024.g. (list 237-247 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 134.378,70 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 17.835,10 EUR,

- ukupna razlika s osnove valutne kluzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 10.066,26 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 1.336,05 EUR,

- prema Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (naknadno dostavljena dokumentacija) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015.g. te iznosi 4.730,06 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 619,79 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom izračunu vještaka. Tuženik ističe da sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara i stvarne otplate, bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji kao i za iznos za koji je tuženik više umanjio glavnicu prilikom konverzije. Ukazuje na odredbu članka 5. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan 30. rujna 2015. godine preplata priznata u konverziji iznosi 619,79 EUR, dakle nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od 619,79 EUR i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima, tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Tuženik ističe da je konverzija provedena sukladno zakonu, sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravom Europske unije i Ustavom Republike Hrvatske. Ostaje kod dosadašnjih navoda koje je isticao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka. Nadalje navodi da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovela bi do ne pripadajuće imovinske koristi za tužitelja i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata priznato konverzijom. Ujedno ističe da sud treba umanjiti tražbinu tužitelja za utvrđeni iznos od 1.336,05 EUR s osnova tzv. negativne razlike.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužitelju priznati konverzijom tuženik je preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužitelj uplatio s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog prema stajalištu ovog suda pogrešno je stajalište tuženika da bi tužitelj bio dva puta obeštećen za preplaćene iznose.

23. Nadalje u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 1.336,05 EUR s osnova tzv. negativne razlike u smislu da sud umanji tražbinu tužitelja sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane.

Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

24. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 04. listopada 2005. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak.

25. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja ŽT, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i II. izreke presude.

Visinu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu CHF u iznosu od 17.835,10 EUR sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom III. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

26. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO- a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

27. Tužitelj nakon dostave nalaza i mišljenja uskladio je tužbeni zahtjev podneskom od 13. rujna 2024.g.. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva za iznos od 1.152,71 EUR. Tužitelj je tužbom zahtijevao isplatu iznosa u visini od 18.987,81 EUR s osnova valutne klauzule. Konačno specificiranim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtjeva isplatu 17.835,10 EUR. Tuženika se protivi djelomičnom povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva.

Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika usklađenju tužbenog zahtjeva kojim je tužbeni zahtjev djelomično povučen budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a smanjenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Smanjenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice. Slijedom navedenog sud je ocijenio protivljenje tuženika djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva kao neosnovano.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ž protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

31. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 07.06.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 04.07.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.09.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.01.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 2.000,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 500,00 EUR, ukupno 2.500,00 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 2.800,00 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Sud nije priznao tuženiku trošak parničnog postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva u visini iznosa od 1.152,71 EUR. Sud je imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2603/2011 od 19.03.2013. godine da se o troškovima odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva, s tim da tuženiku pripada pravo na naknadu troškova koje je imao u vezi dijela tužbenog zahtjeva za koji je zahtjev smanjen neovisno o uspjehu u sporu, jer smanjenje tužbenog zahtjeva u biti predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, ali to samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva (Revr-1428/2009-2 od 27. listopada 2010. i Rev-402/04-2 od 21. rujna 2005.). Slijedom navedenog sud nije dosudio trošak tuženiku za povučeni dio tužbenog zahtjeva u visini iznosa od 800,00 EUR uvećano za PDV u iznosu od 200,00 ukupno 1.000,00 EUR i to za sastav odgovora na tužbu od 28.12.2023.g., pristup na dva ročišta i sastav podneska od 21.05.2025.g.).

U Zagrebu, 07. ožujka 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku