REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-2830/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: LK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku HK, protiv tuženika: ZAGREBAČKA BANKA DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, zastupan po Kruno Knežević, odvjetnik u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o radi: isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 23.siječnja 2025.godine a objavljene na ročištu dana 07. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Djelomično se usvaja tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točkama I. i III. koje glase:

I.Utvrđuje se da su nepoštene odnosno ništetne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog dana 20.04.2006. godine između tužitelja i tuženika broj: 85/06, kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak odnosno kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima te promjenjiva kamatne stope sukladno odluci banke, pa te odredbe tih članaka ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane kao ni za sudužnike i založne dužnike.

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 13.394,70 EUR-a uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- 3,90 EUR-a od 1.11.2008.g

- 34,07 EUR-a od 1.01.2009.g

- 34,57 EUR-a od 1.02.2009.g

- 18,47 EUR-a od 1.03.2009.g

- 22,16 EUR-a od 1.04.2009.g

- 24,27 EUR-a od 1.05.2009.g

- 16,54 EUR-a od 1.06.2009.g

- 17,65 EUR-a od 1.07.2009.g

- 10,13 EUR-a od 1.08.2009.g

- 19,10 EUR-a od 1.09.2009.g

- 11,61 EUR-a od 1.10.2009.g

- 16,45 EUR-a od 1.11.2009.g

- 15,68 EUR-a od 1.12.2009.g

- 28,74 EUR-a od 1.01.2010.g

- 37,13 EUR-a od 1.02.2010.g

- 35,32 EUR-a od 1.03.2010.g

- 43,65 EUR-a od 1.04.2010.g

- 58,92 EUR-a od 1.05.2010.g

- 62,20 EUR-a od 1.06.2010.g

- 80,15 EUR-a od 1.07.2010.g

- 79,54 EUR-a od 1.08.2010.g

- 116,75 EUR-a od 1.09.2010.g

- 93,67 EUR-a od 1.10.2010.g

- 100,09 EUR-a od 1.11.2010.g

-123,63 EUR-a od 1.12.2010.g

- 125,73 EUR-a od 1.1.2011.g

- 122,88 EUR-a od 1.2.2011.g

- 122,43 EUR-a od 1.3.2011.g

- 116,85 EUR-a od 1.4.2011.g

- 138,16 EUR-a od 1.5.2011.g

- 176,90 EUR-a od 1.6.2011.g

- 198,02 EUR-a od 1.7.2011.g

- 230,02 EUR-a od 1.8.2011.g

- 184,82 EUR-a od 1.9.2011.g

- 166,38 EUR-a od 1.10.2011.g

- 164,69 EUR-a od 1.11.2011.g

- 167,57 EUR-a od 1.12.2011.g

- 186,29 EUR-a od 1.1.2012.g

- 191,92 EUR-a od 1.2.2012.g

- 189,47 EUR-a od 1.03.2012.g

- 183,94 EUR-a od 1.04.2012.g

- 187,87 EUR-a od 1.05.2012.g

- 193,37 EUR-a od 1.06.2012.g

- 202,11 EUR-a od 1.07.2012.g

-186,74 EUR-a od 1.08.2012.g

- 174,62 EUR-a od 1.09.2012.g

- 182,49 EUR-a od 1.10.2012.g

- 189,12 EUR-a od 1.11.2012.g

- 184,72 EUR-a od 1.12.2012.g

- 185,36 EUR-a od 1.01.2013.g

- 178,11 EUR-a od 1.02.2013.g

- 176,17 EUR-a od 1.03.2013.g

- 188,88 EUR-a od 1.04.2013.g

-169,35 EUR-a od 1.05.2013.g

- 169,64 EUR-a od 1.06.2013.g

- 168,25 EUR-a od 1.07.2013.g

- 169,02 EUR-a od 1.08.2013.g

- 173,50 EUR-a od 1.09.2013.g

- 177,93 EUR-a od 1.10.2013.g

- 180,16 EUR-a od 1.11.2013.g

- 188,87 EUR-a od 1.12.2013.g

- 180,09 EUR-a od 1.1.2014.g

- 190,38 EUR-a od 1.02.2014.g

- 194,40 EUR-a od 1.03.2014.g

-191,02 EUR-a od 1.04.2014.g

- 184,39 EUR-a od 1.05.2014.g

- 185,73 EUR-a od 1.06.2014.g

- 1.017,08 EUR-a od 23.06.2014.g

- 190,17 EUR-a od 1.07.2014.g

- 193,71 EUR-a od 1.08.2014.g

- 194,62 EUR-a od 1.09.2014.g

- 198,42 EUR-a od 1.10.2014.g

- 203,87 EUR-a od 1.11.2014.g

-204,90 EUR-a od 1.12.2014.g

- 205,70 EUR-a od 1.01.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.02.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.03.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.04.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.05.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.06.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.07.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.08.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.09.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.10.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.11.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.12.2015.g

- 205,29 EUR-a od 1.01.2016.g

pa do isplate.

2.Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja sadržan u točkama II. i IV. koji glase:

"II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 7.056,73 EUR-a uvećan za zakonske zatezne kamate koje na pojedinačne iznose teku kako slijedi:

- 46,37 EUR-a od 1.11.2007.g

- 45,57 EUR-a od 1.12.2007.g

- 46,95 EUR-a od 1.01.2008.g

- 46,98 EUR-a od 1.02.2008.g

- 91,35 EUR-a od 1.03.2008.g

- 90,81 EUR-a od 1.04.2008.g

- 87,86 EUR-a od 1.05.2008.g

- 88,98 EUR-a od 1.06.2008.g

- 88,17 EUR-a od 1.07.2008.g

- 87,41 EUR-a od 1.08.2008.g

- 87,88 EUR-a od 1.09.2008.g

- 91,65 EUR-a od 1.10.2008.g

- 93,30 EUR-a od 1.11.2008.g

- 90,39 EUR-a od 1.12.2008.g

- 98,24 EUR-a od 1.01.2009.g

- 98,33 EUR-a od 1.02.2009.g

- 95,69 EUR-a od 1.03.2009.g

- 96,29 EUR-a od 1.04.2009.g

- 96,64 EUR-a od 1.05.2009.g

- 95,37 EUR-a od 1.06.2009.g

- 95,55 EUR-a od 1.07.2009.g

- 128,49 EUR-a od 1.08.2009.g

- 130,50 EUR-a od 1.09.2009.g

- 128,83 EUR-a od 1.10.2009.g

- 129,91 EUR-a od 1.11.2009.g

- 129,74 EUR-a od 1.12.2009.g

- 132,65 EUR-a od 1.01.2010.g

- 134,53 EUR-a od 1.02.2010.g

- 134,12 EUR-a od 1.03.2010.g

- 135,98 EUR-a od 1.04.2010.g

- 139,39 EUR-a od 1.05.2010.g

- 140,13 EUR-a od 1.06.2010.g

- 144,14 EUR-a od 1.07.2010.g

- 144,00 EUR-a od 1.08.2010.g

- 152,31 EUR-a od 1.09.2010.g

- 147,16 EUR-a od 1.10.2010.g

- 148,59 EUR-a od 1.11.2010.g

- 90,99 EUR-a od 1.12.2010.g

- 91,27 EUR-a od 1.01.2011.g

- 90,89 EUR-a od 1.02.2011.g

- 90,83 EUR-a od 1.03.2011.g

- 90,10 EUR-a od 1.04.2011.g

- 92,91 EUR-a od 1.05.2011.g

- 98,03 EUR-a od 1.06.2011.g

- 100,82 EUR-a od 1.07.2011.g

- 83,35 EUR-a od 1.08.2011.g

- 78,61 EUR-a od 1.09.2011.g

- 76,68 EUR-a od 1.10.2011.g

- 76,50 EUR-a od 1.11.2011.g

- 76,80 EUR-a od 1.12.2011.g

- 78,76 EUR-a od 1.01.2012.g

- 79,35 EUR-a od 1.02.2012.g

- 79,10 EUR-a od 1.03.2012.g

- 78,52 EUR-a od 1.04.2012.g

- 78,93 EUR-a od 1.05.2012.g

- 79,51 EUR-a od 1.06.2012.g

- 80,42 EUR-a od 1.07.2012.g

- 78,81 EUR-a od 1.08.2012.g

- 77,54 EUR-a od 1.09.2012.g

- 78,37 EUR-a od 1.10.2012.g

- 79,06 EUR-a od 1.11.2012.g

- 78,60 EUR-a od 1.12.2012.g

- 78,67 EUR-a od 1.01.2013.g

- 77,91 EUR-a od 1.02.2013.g

- 77,70 EUR-a od 1.03.2013.g

- 79,04 EUR-a od 1.04.2013.g

- 76,99 EUR-a od 1.05.2013.g

- 77,02 EUR-a od 1.06.2013.g

- 76,87 EUR-a od 1.07.2013.g

- 76,95 EUR-a od 1.08.2013.g

- 77,42 EUR-a od 1.09.2013.g

- 77,89 EUR-a od 1.10.2013.g

- 78,12 EUR-a od 1.11.2013.g

- 79,04 EUR-a od 1.12.2013.g

- 78,11 EUR-a od 1.1.2014.g

pa do isplate."

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju iznos od 9.100,77 EUR-a uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od 21.01.2016.godine"

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.749,52 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1.Tužitelj i tuženik zaključili su Ugovor o namjenskom kreditu dana 20. travnja 2006. godine u [adresa], ovjeren kod javnog bilježnika Petra Žanke pod brojem ovjere OV- 1643/06 da bi potom dana 21.1.2016. godine u [adresa] sklopili Dodatak ugovoru o kreditu.

2.Predmetnim ugovorom , točnije člankom 1. i člankom 7. istog kreditiranje i povrat kredita vezivao se uz valutu švicarski franak. Ugovorne odredba u predmetnom ugovoru o kreditu kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak nepoštena i ništetna. Takav stav zauzeo je i Visoki trgovački suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

3. U citiranoj presudi sud je zauzeo stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

4.Odredbom članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Citirane odredbe, prema Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju moraju se tumačiti u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, koje pitanje pojedinačnog pregovaranja određuje u članku 3. stavku 2. koji glasi: „Uvijek će se smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora, kao što je upravo slučaj kod predmetnih ugovora o kreditu. Tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj odredbe predmetnih kredita kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak.

5.Tuženik je tužitelju ponudio sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima u skladu s njegovom kreditnom sposobnošću, koja je ovisila o visini anuiteta, pri čemu je anuitet ovisio (osim o glavnici) o ugovornoj kamati, koja je bila najniža za švicarske franke. Tužitelj na ovaj način nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tužitelj je pregovarao isključivo o sklapanju ponuđenih ugovora, a ne o spornim ugovornim odredbama. On nije mogao promijeniti ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, nego, ukoliko ne prihvaća te odredbe, samo odustati od sklapanja predloženog ugovora. Dakle, o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak stranke nisu pojedinačno pregovarale.

6.Ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak nejasne su, nisu lako razumljive i da nisu dovoljno uočljive. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom članka 99. ZZP/07 određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći, vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

7.Tuženik prije i u vrijeme zaključivanja predmetnih ugovora propustio je informirati tužitelja kao potrošača o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim tim i ništetnim. Propuštanjem davanja odgovarajućih informacija tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti jer tuženik u predugovornoj fazi tužitelju kao potrošaču nije predočio informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, u duhu prava EU, na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. U predmetnim ugovorima ,čiji je sastavni dio ugovorna odredbe odnosno dijelovi ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, nisu sadržane odgovarajuće informacije o ugovorenoj valutnoj klauzuli u švicarskim francima pa tuženik te informacije tužitelju kao potrošaču nije pružio ni prije sklapanja ugovora, čime su povrijeđeni njegovi interesi i prava kao potrošača.

8.Dakle, u samim ugovorima koji sadrže odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu, objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te zaštitne klauzule. Tužitelj nije dobio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa nije niti mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.

9.U citiranoj presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske sud je zauzeo stav da treba ocijeniti je li sporna odredba razumljiva prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj, a ne da li bi prosječni potrošač samo na temelju reklame sklopio ugovor. Prema točki 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksi suda Europske Unije, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike. Potrošač je u članku 2. točka a) Direktive 2005/29/EZ definiran kao svaka fizička osoba koja, u poslovnoj praksi na koju se odnosi ta Direktiva, djeluje u svrhe koje sežu izvan njezine trgovačke odnosno poslovne djelatnosti, obrta ili slobodnog zanimanja. U smislu zahtjeva za jasno i razumljivo sastavljen tekst ugovornih odredaba, ova definicija znači da potrošač, koji je slabija i ranjiva strana, na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, pri čemu treba uzeti u obzir razinu pažnje koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću (mišljenje Nezavisnog odvjetnika u predmetu C-186/16, t. 63.).

10.Tužitelj u konkretnom slučaju nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih spornih odredaba za njega proizlaze. Prosječni potrošač kao što je tužitelj, ako nije u razumnoj mjeri obaviješten, budući da sam ne raspolaže stručnim znanjem, ne samo da ne razumije, nego ne može ni biti svjestan da ne razumije određenu ugovornu odredbu. Tužitelj je mogao uzeti u obzir samo informacije koje mu je banka dala i primijeniti ih na svoju ekonomsku situaciju kako bi donio odluku hoće li prihvatiti sporne ugovorne odredbe, koje nisu zajednički sastavili on i banka pojedinačno pregovarajući o njima, nego ih je banka sastavila unaprijed. No, kako tužitelj nije dobio dostatne informacije, ne može donijeti informiranu odluku, jer sam ne raspolaže stručnim znanjem. Pravo je tužitelja kao potrošača da prije nego dobije ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobije dostatne informacije da bi kao dobro obaviještena osoba uz razumnu pažnju i oprez mogao donijeti informiranu pojedinačnu odluku, koje pravo je postupanjem tuženika povrijeđeno.

11.Na pitanje o kojim su to činjenicama, koje je tuženik znao, a nije ih znao tužitelj kao potrošač, a o kojima je tuženik bio dužan dužne obavijestiti tužitelja kao potrošača da bi on mogao razumjeti sporne odredbe na način da može predvidjeti njihove eventualne ekonomske posljedice na svoju pravnu i financijsku situaciju, odgovorio je sam tuženik u premetu koji se vodio radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača.

12.Tužena je u tom postupku isticala na postojanje specifičnog rizika vezanog uz valutu švicarski te da je u svojim uputama djelatnicima banke naglasila da kredite u valutama različitim od eura nude samo na upit jer zahtijevaju bolju educiranost potrošača. Dakle, tužena je bila i jest svjesna da postoji rizik valutne klauzule u švicarskim francima s kojim bi svi potrošači pa tako i tužitelj trebali biti upoznati da bi tužitelj kao i svaki prosječni potrošač imajući u vidu i to saznanje mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s ugovornom odredbom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Tužena je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora, u namjeri da ga uvjeri da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, uvjeravala da je švicarski franak sigurna valuta. Da je tužena tužitelja kao potrošaču objasnila pravo značenje tog pridjeva i značaj te valute kao sigurnog utočišta, što tužena niti njezini djelatnici nisu učinili, zapravo bi ga istinito informirala da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za njega kao potrošača. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjela je samo tužena kao banke, a ne i tužitelj kao prosječni potrošač. Tužena je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znala ili morala znati, a što tužitelj kao prosječni potrošač nije znao. Ako tužitelj kao prosječni potrošač nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tužitelj kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad je sklopljen predmetni ugovor nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga tužitelju odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu bile razumljive.

13.Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27). Odredbe članka 81. stavka 1. ZZP/03 i članka 96. stavka 1. ZZP/07 kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, treba tumačiti sukladno cilju Direktive 93/13, koja na određeni način predstavlja pravni i moralni temelj društvenog ponašanja koje se prema citiranim odredbama zahtijeva od sudionika u obveznim odnosima. Ugovorne odredbe u predmetnim ugovorima o kreditu koje su predmet ovog spora, kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, dovode do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja već zbog činjenice da tužitelj nije mogao pregovarati o sadržaju ugovornih odredaba budućeg ugovora na sklapanje kojeg ga je tužena navela svojim reklamama.

14.U citiranoj odluci za zaštitu kolektivnih prava i interesa Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo je stav da „u vrijeme oglašavanja i sklapanja ugovora koji sadrže ugovorne odredbe koje su predmet ovog spora, a kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, premda ni jedan zakon ni drugi propis nije izričito propisivao dužnost davatelja kredita da u fazi oglašavanja potrošače informira o nekim konkretnim činjenicama na temelju kojih bi prosječni potrošači kao potencijalni korisnici kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima mogli procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njih proizaći sklapanjem tog ugovora vezano za obim njihovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora, izostanak regulative u tom dijelu ne znači da u smislu morala ne postoji opća dužnost svih sudionika u obveznom odnosu učiniti sve da se u punom smislu postigne informirana suglasnost o svim bitnim elementima namjeravanog pravnog posla uključujući i to da se potrošači upozore na sve postojeće tečajne rizike koje potrošači prihvaćanjem spornih ugovornih odredbi preuzimaju, za čije postojanje kao osobe bez stručnih znanja ne znaju, a banke znaju. Budući da je inače nemoguće unaprijed predvidjeti rješenja za sve životne situacije koje se mogu u praksi dogoditi, postoje pravna načela kojima se popunjavaju uočene pravne praznine, pa čak i ispravljaju nepravedna rješenja. U tom smislu u članku 12. ZOO/01 odnosno u članku 4. ZOO/05 izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Visoki Trgovački sud RH zauzeo je stav da činjenica da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, na što se tuženici pozivaju tvrdeći da propuštanjem davanja odgovarajućih informacija na koje se poziva tužitelj nisu mogli prekršiti i da nisu prekršili propis kojega u tom obliku nije niti bilo, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa i o interesima druge strane, potrošača. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u predugovornoj fazi daju određene informacije ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koji idu uz koju valutu i razlikama između valuta. Da je zakon detaljno u tom smislu regulirao obvezu banaka, ne bi u ovom slučaju bilo niti potrebe zakonima o zaštiti potrošača posebno propisati da se primjenjuje načelo savjesnosti i poštenja. Nije ni moguće propisati sve konkretne obveze za sve varijante pojedinih vrsta ugovora. Zbog toga se kolektivni interesi potrošača i štite na način da je ZZP-om izričito propisano da je ništetna svaka odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu među strankama na štetu potrošača. Tek Zakonom o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09; dalje: ZPK) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010., a protekom prijelaznog roka potrebnog za prilagodbu poslovanja vjerovnika i kreditnih posrednika njegovim odredbama, 1. siječnja 2011. prestale su važiti odredbe glave IX ZZP/ 09 (članak 71. -86.) o potrošačkom zajmu koje su uređivale istu materiju, uređen je niz pitanja kojima se štite posebna prava potrošača te je sveobuhvatno uređena obveza informiranja potrošača prije i nakon zaključenja ugovora u cilju zaštite od nepoštenih ugovornih odredaba. Stoga, bez obzira što u vrijeme kad su bili sklopljeni ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora zakonom nije bilo propisano da se u reklamama moraju navesti svi parametri pojedinog kredita, banke su sukladno načelu savjesnosti i poštenja potrošače trebale informirati o svim rizicima koje potrošači sklapanjem predloženog ugovora prihvaćaju, ili te iste informacije uklopiti u sadržaj ugovora, kako bi potrošači mogli razumjeti što im donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Temeljna načela kao što je načelo savjesnosti i poštenja postoje upravo zato da bi se njima nadopunile pravne praznine, što je upravo ovdje slučaj.“

15.Već sama činjenica da u trenutku sklapanja predmetnih ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze tužitelja, uzrok je određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj nije znao za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bila tuženiku kao banci ali ne i tužitelju kao prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga djelatnici banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirali, tužitelj nije mogao biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudio najnižu ugovornu kamatu, čime je stvorio opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora uvjeravao tužitelja da je švicarski franak sigurna valuta. Tako je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu s tom, za njega, posebno rizičnom valutnom klauzulom. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, s tim da je banka, koja je u predmetnom ugovoru vjerovnik, znala da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač odnosno tužitelj, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak tuženik je na nepošten način potakao tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivno načelu savjesnosti i poštenja.

16.Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi. Ovo načelo se ne temelji na strogo formalnoj primjeni prava nego na međusobnim moralnim obvezama suugovaratelja čiji se sadržaj prilagođava konkretnim okolnostima i povjerenju. Navedene okolnosti se ne ocjenjuju prema subjektivnim kriterijima nego prema pravnim standardima. Konkretno, u određenoj situaciji kao mjerilo ponašanja je ponašanje prosječnog čovjeka, prosječnog potrošača odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika ili dobrog domaćina, ako je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Kao što proizlazi iz citiranih zakonskih opisa trgovca i potrošača, nema nikakve sumnje da su tuženik kao banke bila svjesna svog položaja vezano za svoje stručno znanje i da je morala biti svjesna da tužitelj kao prosječni potrošač nema stručna znanja o onome što ona sama zna, i to ne samo na temelju definicija iz zakona, nego i iz svog iskustva. Svaki trgovac obavlja profesionalnu djelatnost radi ostvarenja profita. U ovom slučaju banka, čija je (između ostalog) poslovna aktivnost sklapati ugovore o kreditu s potrošačima radi ostvarenja profita, ima financijska znanja koja potrošač nema. To znaju i potrošači i banke. Tužitelj kao prosječni potrošač, budući da je znao da nema stručnih znanja, a banka da ih ima i tužitelj je toga bio svjestan, svoje neznanje nadomještao je povjerenjem prema banci. Nema drugog načina, jer ono što mu je trebalo, pokušavao je ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da tužitelj dobije novac, morala je biti obzirna prema tužitelju i njegovim interesima i u razumnoj mjeri ih informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito obzirom da se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom. To izričito ne piše u zakonu, ali joj takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja.

17.Tužitelj je kao prosječni potrošač nije bio upoznat niti s pojmom valutne klauzule, a posebno nije bio upoznat da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak. Budući da to nije znao, bilo mu je svejedno za koju stranu valutu će vezati glavnicu te stoga nije znao da odredbu kojom je iznos glavnice vezao za valutu švicarski franak koja mu je bila jasna, zapravo ne razumije, i nije znao da ne razumije ni kakve će ekonomske posljedice za njega proizaći iz sklopljenog ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Prema oglasima tuženika, jedini razlikovni kriterij između ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima i ugovora s valutnim klauzulama u drugim valutama bila je početna stopa ugovorne kamate, koja nije bila ista za svaku valutnu klauzulu. Logično je da je tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema tuženoj kao banci, na temelju niže stope ugovorne kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima procijenio da će njegova obveza vraćanja ( čija visina ovisi osim o kamatama i o tečaju valute) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njemu najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima tuženik je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja naveo tužitelja na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Bankovna službenica tuženika je navela tužitelju da je švicarski franak sigurna valuta. Švicarski franak je siguran za ulagače, ovdje tuženika kao banku, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a postoji mogućnost povećanja vrijednosti. No, za drugu ugovornu stranu , odnosno tužitelja, postoji rizik da će mu vrijednost narasti. S obzirom da je tužitelj taj koji kredit otplaćuje u kunama, dakle u valuti u kojoj zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisna glavnica koju otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj, i to ne znajući za opisani rizik.

18.Iz navedenog proizlazi da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret tužitelja. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok tužitelj prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 5 godina, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a tužitelj ih ne razumije i nije bio ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa je mislio da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule.

19.Predmetni ugovor koji sadrži ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrži odredbe kojima bi tužitelju bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamata ne znači da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate tužitelju nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke. Kako je tužena banka znala za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da tužitelj to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, o tome obavijestila tužitelja, na način on dobije i razumljivo upozorenje, kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak ili neće, u opisanim okolnostima tužena banaka nije u odnosu na tužitelja postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ta neravnoteža između prava i obaveza stranaka nastala već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je tužitelj taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskom formuliranom ugovoru koji je banka sastavila sama, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe. Sporne ugovorne odredbe i dalje se koriste, sve dok traje otplata pojedinog kredita. Stoga je korištenjem predmetnih odredaba tuženik povrijedio interese i prava tužitelja.

20.Također, i odredba čl.2. Ugovora o kreditu je ništava, odnosno suprotna je odredbi čl.46 st.2. ZOO-a (odnosno 269 ZOO/05 i čl.4 .ZOO-a) (čl.270 ZOO/05). Kamata kao cijena za novac, kao bitan element ugovora, nije određena niti odrediva, već se mijenja temeljem jednostrane odluke jedne od stranaka, na koju druga strana nije mogla utjecati. Ugovorom nije utvrđen niti čvrsti kriterij za promjenu kamatne stope. Radi se stoga o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača jer je tuženik iskoristio izostanak zakonskih odredbi koje bi regulirale obvezu da se, ukoliko ugovor sadrži odredbu o promjeni kamatne stope, mora sadržavati elemente za koji sve veže promjena kamatne stope, koje kriterije je banka trebala odrediti kao savjesni gospodarstvenik. Međutim, banka je prilikom sklapanja predmetnog ugovora vodila računa samo o vlastitoj koristi i interesu, te je nametnula tužitelju kao potrošaču odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, a što sve je u opreci sa načelom savjesnosti i poštenja te temeljnim načelom pacta sunt servanda. Navedenim sve treba promatrati kroz odredbe čl.83 Zakona o zaštiti potrošača.

21.Također, nije odrediv niti jasan mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa (cijena) pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita. Tuženik je bio dužan prije jednostrane promjene kamatne stope pozvati tužitelja i obavijestiti ga o promjenama iste, te zaključiti s njim aneks ugovora ili drugi ugovor s izmijenjenim uvjetima, jer je kamatna stopa (marža) bitan sastojak ugovora zbog čega se određuje i mijenja isključivo i jedino suglasnošću volja stranaka, a ne izjavom ili odlukom jedne od stranka ugovora, a sve u smislu čl.26 ZOO-a koji utvrđuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne stranke suglasile sa bitnim elementima ugovora.

22.S obzirom da je tuženik bez obrazloženja mijenjao kamatu, a radi se o bitnom elementu ugovora, u odnosu na ugovor koji je adhezijske naravi, kojom je tužitelj pristupio, odnosno uvjete ugovora odredio je tuženik kao dominantna strana ugovora te je tužitelj samo mogao zaključiti ugovor bez utjecaja na izmjenu bitnih elemenata ugovora ( koje je jednostrano određivao tuženik) ili odustati od njegova zaključenja, izvjesno je da ugovorne strane nisu bile ravnopravne u smislu odredbe čl.11 ZOO-a, da se tužena nije pridržavala načela savjesnosti i poštenja u smislu č. 12 ZOO-a a prekršeno je načelo pacta sunct servanda u smislu čl.15 ZOO-a. Končano nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici o kojoj opet ovisi kamatna stopa pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita, pa sama ništetnost čl.2 predmetnog ugovora proizlazi iz kršenja odredbe čl.46 st.2 ZOO-a.

23. Nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke u podnesku tužitelja od 22.siječnja 2025.godine je uređen tužbeni zahtjev točno onako kao što stoji u izreci presude.

24. Tuženik u odgovoru na tužbu od 04. rujna 2023.godine se protivio istoj ističući da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 85/06 od 20.04.2006.godinekojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 181.200,25, a tužitelj tužbom postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i na način podešavanja kamatne stope te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 5.000,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatama bez navođenja pojedinačnih iznosa. Zbog čega u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja jer tužitelj u ovom postupku je dužan dokazati svoj status potrošač ate predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje, tuženik je istakao i prigovor zastare jer je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari a s obzirom da se na ovakav zahtjev tužitelj ima primijeniti trogodišnji zastarni rok i to u smislu odredbe članka 126 ZPP- a a u svezi odredbe članka 230 ZOO. Slijedom navedenog okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 04.08.2023. tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelj u zastari. Naime,kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012.godine a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom,odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika nastupila bi opet dana 15.06.2023.godine. odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2019.godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 04.08.2023.godine nema pravo potraživati navodno pretplaćene tečajne razlike kao što je i nastupila zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope( potraživanje po osnovi) nastupila dana 14.06.2019.godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019.godine čime je tužitelj podnošenjem tužbe na dan 04.08.2023.godine,nema pravo potraživati navodno pretplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.

25.Odlučna činjenica u ovom predmetu, a koju sud treba uzeti u obzir, jest da su tužitelj i tuženik dana 21.01.2016.godine sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15- dalje ZID ZPK/15). Tim dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Euro, a koji dodatak je tužitelj prihvatio i koji dodatak je tužena vršila na točno zakonom propisani način. Naime, sukladno odredbama ZID ZPK/ nje bilo samo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR (uzimajući u obzir cjelokupne uplaćene iznose) nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji a za što je tuženik u cijelosti postupio na način da je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika, kao što je i pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita tužitelju sa stanje na dan 30.rujna 2015.godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u Euro, utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit pri tom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Kako je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom te se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka, tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu te predlaže istu odbiti. Sukladno zaključku suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi (odluka suda u predmetu C-81/19 i C-243/20) isključene iz primjene Direktive i da se s toga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Nadalje, navodeći da korisnici kredita koju su konvertirali svoj kredit po ZID ZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kava obeštećenja koja bi mogla proizlazi iz odnosa između banke i korisnika kredita a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravom osnovom među strankama te ustrajao da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

26.U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 85/06 kreditna partija 7103069741 od 20.04.2006.godine a solemiziran od strane Javnog bilježnike Petar Žanko u [adresa] pod brojem Ou -132/06 od 03.svibnja 2006.godine. Pregledao dodatak ugovoru o kreditu od 21.01.2016, pregledao Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Ines Lozić od 25.04.2024.godine, te saslušan tužitelj kao stranka.

27.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništavim odredba o valutnoj klauzuli a koja je određena Ugovorom o kreditu koji su sklopili dana 20.travnja 2006.godine tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor.

28.Naime, nesporno je da je tužitelj s tuženikom kreditorom dana 20.04.2006.godine zaključio Ugovor o namjenskom kreditu a temeljem kojeg ugovora je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 181.200,25 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita a koji iznos kredita se korisnik kredita to jest tužitelj obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđeno tim ugovorom(članak 1). Člankom 2 određeno je da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 181.200,25 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate a sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, te na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu osim na dospjelu neplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate koju će kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i to za cijelo razdoblje do dana plaćanja, s time da ako je redovna kamatna stopa veća od kamatne stope po dospijeću primjenjuje se redovna kamatna stopa. U tom članku 2. je određeno da korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknade za usluge kreditora. Člankom 3 određen je rok otplate kredita koji iznosi 360 mjeseci a koji rok otplate je 20.04.2037.godine dok je člankom 6. određena namjena i to kupnja stana. Člankom 7. je određeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatom po srednjem tečaju HNB važeće na dan plaćanja za CHF koji prvi anuitet iznosi 908,43 CHF a koji anuitet u sebi sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja tog ugovora.

29.Nesporno je da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatnu stopu što je razvidno i iz otplatnog plana kao i iz Nalaza i mišljenja vještaka Ines Lozić.

30.Nesporno je i da je dana 21.siječnja 2016.godine tužitelj zajedno s s tuženikom zaključio dodatak ugovora o kreditu a temeljem kojeg dodatka je izvršena konverzija kredita iz CHF u Ugovor o kreditu u EUR.

31.Sporno je da li je tuženik dužan isplatiti tužitelju pretplaćene iznose zbog promjene valutne klauzule za utuženo razdoblje jer je tuženik sa tužiteljem temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršio konverziju predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR kojim je regulirano pitanje promjene valute, promjene kamatne stope, utvrđenje preostalog iznosa, odnosno da su sve tužiteljeve uplate po CHF kreditu iskorištene za namirenje kredita u EUR, zbog čega tužitelj nema pravo potraživati utužene iznose.

32.Nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

33.Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

34.U ovom postupku tužitelj se pozvao na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe.

35.Neosnovano tuženik smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na konkretan kredit jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

36.Slijedom gore iznesenog ovaj sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u točkama I. i III., budući da su sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne jer se radi o unaprijed tipiziranim ugovorima o čijim odredbama, odnosno člancima tog ugovora, se nije pojedinačno raspravljalo, a što je utvrđeno i iz iskaza samog tužitelja saslušanog kao stranka kada je kazao da kad je došao kod tuženika ostvariti stambeni kredit, tuženik mu je ponudio baš taj ugovor u CHF kao najbolji i najisplativiji, da se radilo o tipskom ugovoru nigdje je bilo rečeno uzmi ili ostavi, odnosno da se nije pojedinačno raspravljalo o odredbama tog ugovora te da nitko od trećih osoba i kod javnog bilježnika nije ju upozorio da će doći do promjene mjesečnih anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečajnoj razlici navodeći da su u njegovo ime a budući je pomorac mjesečne anuitete plaćali otac, majka ili brat, Sve ovo proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018 -2 od 19. ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP-a , a isto tako čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. 41/14, 110/15 dalje ZPP/14 ) vezano za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu a to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnosti i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

37.Sukladno čl. 323 st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno čl. 323 st. 2 ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog Ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih Ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno tečajne razlike što bi ostvario da je ostao na snazi tečaj koji je bio i trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa na ime naknade za kredit i tečajne razlike zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111 st. 1 ZOO-a.

38.Za utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, odnosno koliko je tužitelj pretplatio temeljem promjene valutne klauzule, te da li su u Dodatku ugovora o konverziji obuhvaćeni iznosi koje tužitelj tužbom potražuje, to je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić. Ista je u svom Nalazu i mišljenju od 25.04.2024.godine iskazala da su dana 20.04.2006.godine tužitelj sklopio Ugovor o namjenskom kreditu s tuženikom te supscesivno isplaćivan u 3 tranše isplata na dana 11.05. i 16.05.2006.godine, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 4,50% godišnje i ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u rok otplate od 360 mjeseci,dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu je bilo 01.07.2006.godine u iznosu 908,42 CHF što primjenom ugovorenog tečaja na dan isplate kredita iznosi 4.258,05 Kuna a sljedećih anuiteta svakog prvog dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja ( članak 7.Ugovora o kreditu). Dana 21.01.2016.godine sklopljen je Dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita koji navodi da iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30.09.2015.godine iznosi 96.174,01 Eur što primjenjivim tečajem na dan 30.09.2015.godine iznosi 734.007,55 Kuna ( tečaj 7,632078 Kuna za 1 Euro). Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđen je manjak tužitelja na dan 30.09.2015.godine u iznosu od 192,72 Eura, odnosno 1.470,85 Kuna.

39. Na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak je iskazao da pod pretpostavkom da se tužitelju tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenja konverzije kredita nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj CHF, ukupan iznos pretplata,a uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate dodana provođenja konverzije kredita iznose 20.451,43 Eur od kojeg iznosa je tužitelj pretplatio na ime promjene kamatne stope iznos od 7.056,73 Eur te je pretplatio zbog rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 13.394,70 Eur. Ukupno je manje plaćeni iznos od 2.198,83 Eura od kojeg iznosa je zbog pada kamatne stope manje plaćeni iznos od 1.611,90 Eur,a zbog pada tečaja za otplatu ispod tečaja na dan isplate kredita iznos od 586,93 Eura. Slijedom navedenog sveukupan iznos koji je više plaćen ( zbroj više i manje otplaćeno) za vrijeme otplate kredita, slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na početni tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita iznosi 18.252,60 Eura i to ukupno više plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita dodana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 5.444,83 Eur dok ukupno više plaćeno između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( na dan plaćanja anuiteta) i početnog tečaja za CHF ( iznosi su korigirani za iznos razlike sadržan u razlici obveza koje proizlaze iz promjena kamatnih stopa), uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana provođenja konverzije kredita iznosi ukupno 12.807,77 Eura. Glavnica po kreditu u CHF temeljem prilagođenog inicijalnog otplatnog plana uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan 21.01.2016.godine iznosila 662.023,10 Kuna dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica i iznosu od 730.592,82 Kune. Slijedom navedenog razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja iznosi 9.100,77 Eura. Prilikom provođenja konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju članak 19. c, te utvrdio manjak tužitelja u iznosu 1.470,85 Kuna. Što je na dan izračuna konverzije,odnosno na dan 30.09.2005.godine iznosilo 192,72 Eura.

40.Kako na ovakav Nalaz i mišljenje stranke više nisu imale primjedbi te je kao stručno i sukladno pravilima struke prihvatio i ovaj sud a tužitelj u podnesku od 22.01.2025.godine konačno uredio tužbeni zahtjev na način da je zbog promjene kamatne stope potraživao iznos od 7.056,73 Eura , te zbog promjene valutne klauzule iznos od 13.394,70 Eura te iznos od 9.100,77 Eura na ime razlike u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja, ovaj sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 13.394,70 Eura,koliko je tužitelj više pretplatio zbog promjene valutne klauzule od početka otplate kredita do konverzije jer je iz vještva vještaka Ines Lozić utvrđeno da taj pretplaćeni iznos nije uzet u obzir u Dodatku ugovoru o kreditu od 21.01.2016.godine,posebno što tuženik do zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja,niti materijalopravni prigovor prijeboja a niti protutžbeni zahtjev zbog čega nije bilo mjesta umanjivanju tužiteljeve tražbine s takozvanim potplaćenim iznosima,odnosno negativnom tečajnim razlikama koje se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita i za koji iznos je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u točci III. jer taj iznos predstavlja iznos više plaćenog a što nije obuhvaćeno konverzijom ikoji tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ( N.N. 53/91, 73/91. 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 94/96, 112/99, 88/01, 35/05, 132/06, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15) koji propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to a koje stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41.Obirom da je u postupku zaštite kolektivnih ugovora potrošaču utvrđeno nesavjesno i nepošteno postupanje tužene, sukladno odredbi članka 1111. ZOO-a tužena je kao nesavjesna ugovorna stana koja je iskoristila nepoštene ugovorne odredbe, dužna isplatiti tužitelju pripadajuće kamate na pretplaćene iznose i to od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa do konačne isplate.

42.Što se tiče tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 7.056,73 Eura zbog promjene kamatne stope a sadržan u točci II izreke presude ovaj sud je istog odbio jer se radi o zastari potraživanja. Naime, kako je predmetna tužba podnesena 09.06.2023.godine a zakon kod Instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastrani rok uslijed čega se ima primijeniti članak 225 ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014.godine a nastupa 14.lipnja 2019.godine, dok je za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći donošenje odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine a nastupa 15.lipnja 2023.godine, u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnove zbog promjene kamatne stope teče od 13.lipnja 2014.godine a nastupa 14.lipnja 2019.godine, zbog čega je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 7.056,73 Eura u zastari jer je podnesen nakon proteka roka od 5 godina ( zahtjev za isplatu tog iznosa podnesen u podnesku od 23.08.2024., odnosno 22.01.2025.godine) a zastara potraživanja nastupila 14.lipnja 2014.godine i zbog čega je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom ovog iznosa i u kojem dijelu je osnovan prigovor tuženika o zastari potraživanja. Međutim,neosnovan je prigovor tuženika o zastari potraživanja isplate preplaćenih iznosa zbog promjene valutne klauzule jer je za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine a nastupa 15.lipnja 2023.godine. Kako je tužba podnesena 09.06.2023.godine za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništavosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli to je istaknuti prigovor tuženika neosnovan budući da je tužba podnesena unutra zastarnog roka od pet godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15.lipnja 2023.godine. Inače, isti prigovor zastare nije osnovan budući da je o pitanju zastare Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela VSRH od 30.siječnja 2020.godine, da zastarni rok kod restitucije počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost, a koje glasi : " zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovrne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", a ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava konkretno odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika,odnosno ugovorne odredbe iz članka 1. i 7.

43.Sukladno iznesenom jasno je kako utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući zastarijevanje počinje tek od pravomoćnosti ove odluke a kojom su utvrđene ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu.

44.Što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 9.100,77 Eura koji se odnosi na razliku u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem početnog otplatnog plana i tečaja,ovaj sud je odbio zahtjev tužitelja za isplatom tog iznosa jer je taj iznos posljedica sklapanja dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita,kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz članka 19. c t.6 ZIDZPK na način kako to nalaže zakon. Kako je tužitelj pristao na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika,te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30.rujna 2015.godine pa na dalje, to tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu tog iznosa a iz kojih razloga je odbijen sa svojim tuženim zahtjevom sadržan u točci IV. sadržan u izreci presude.

45 .Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 2. Zakon o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91,3 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 125/08 ) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne Novine" broj: 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 ) a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to na sastav tužbe 200,00 eura, zastupanje na ročištima od 22.01.2024., 26.06.2024., 13.09.2024., 18.10.2024.,09.12.2024.,13.01.2025.,svako po 200,00 eura,sastav podnesak od 23.08.2024.,i 22.01.2025., svaki po 200,00 eura daje trošak punomoćnika tužitelja od 1.800,00 eura, odnosno uvećano za PDV od 450,00 Eura daje trošak punomoćnika tužitelja od 2.250,00 Eura. Kako je tužitelj djelomično uspio s tužbenim zahtjevom i to umjesto zatraženih 29.552,20Eura uspio 13.394,70 Eura to je onda uspjeh tužitelja 45% a za koji postotak je i umanjen trošak a sukladno kojem uspjehu je punomoćniku tužitelja za zastupanje dosuđeno 990,00 Eura. Kada se ovim troškovima pridoda trošak vještačenja i iznosu od 530,89 Eura te pristojba tužen od48,23, Eura i pristojba presude 180,40 Eura onda je sveukupni trošak 1.749,52 Eura koliko je dosuđeno u točci 3. izreke presude.

.U [adresa], 7. ožujka 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis