REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5122/2023-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Stipi Vuletić, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri, d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 23. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika tužiteljice Stipe Vuletića, odvjetnika i punomoćnika tuženika ČF, odvjetničog vježbenika, dana 07. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu br. 3209185121 koji su tužiteljica ŠF, [adresa], kao korisnik kredita i tuženik ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića br. 10, Zagreb, kao kreditor zaključili dana 15. svibnja 2007.godine i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učine za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužiteljici ŠF, iz [adresa], iznos u visini od 14.331,04 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog obroka do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
- na iznos od 2,76 EUR tekuće od 15. kolovoza 2007. godine do isplate,
- na iznos od 1,08 EUR tekuće od 15. rujna 2007. godine do isplate,
- na iznos od 2,93 EUR tekuće od 16. studenog 2007. godine do isplate,
- na iznos od 9,63 EUR tekuće od 16. siječnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 9,43 EUR tekuće od 08. veljače 2008. godine do isplate,
- na iznos od 21,02 EUR tekuće od 08. ožujka 2008. godine do isplate,
- na iznos od 17,00 EUR tekuće od 09. travnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 1,66 EUR tekuće od 09. svibnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 3,40 EUR tekuće od 11. srpnja 2008. godine do isplate,
- na iznos od 7,30 EUR tekuće od 09. rujna 2008. godine do isplate,
- na iznos od 19,41 EUR tekuće od 08. listopada 2008. godine do isplate,
- na iznos od 40,83 EUR tekuće od 08. studenog 2008. godine do isplate,
- na iznos od 20,99 EUR tekuće od 10. prosinca 2008. godine do isplate,
- na iznos od 65,05 EUR tekuće od 10. veljače 2009. godine do isplate,
- na iznos od 71,46 EUR tekuće od 07. ožujka 2009. godine do isplate,
- na iznos od 58,10 EUR tekuće od 07. travnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 55,36 EUR tekuće od 09. svibnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 52,21 EUR tekuće od 10. lipnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 45,19 EUR tekuće od 07. srpnja 2009. godine do isplate,
- na iznos od 45,88 EUR tekuće od 11. kolovoza 2009. godine do isplate,
- na iznos od 51,82 EUR tekuće od 08. rujna 2009. godine do isplate,
- na iznos od 49,57 EUR tekuće od 08. listopada 2009. godine do isplate,
- na iznos od 49,31 EUR tekuće od 07. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 53,29 EUR tekuće od 18. studenog 2009. godine do isplate,
- na iznos od 50,70 EUR tekuće od 10. prosinca 2009. godine do isplate,
- na iznos od 64,86 EUR tekuće od 12. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 69,91 EUR tekuće od 28. siječnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 72,91 EUR tekuće od 09. veljače 2010. godine do isplate,
- na iznos od 85,62 EUR tekuće od 10. travnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 88,67 EUR tekuće od 08. svibnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 109,69 EUR tekuće od 10. lipnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 128,91 EUR tekuće od 10. srpnja 2010. godine do isplate,
- na iznos od 107,38 EUR tekuće od 11. kolovoza 2010. godine do isplate,
- na iznos od 161,77 EUR tekuće od 09. rujna 2010. godine do isplate,
- na iznos od 137,09 EUR tekuće od 08. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 137,09 EUR tekuće od 08. listopada 2010. godine do isplate,
- na iznos od 133,38 EUR tekuće od 09. studenog 2010. godine do isplate,
- na iznos od 162,52 EUR tekuće od 09. prosinca 2010. godine do isplate,
- na iznos od 190,23 EUR tekuće od 06. siječnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 168,35 EUR tekuće od 10. veljače 2011. godine do isplate,
- na iznos od 170,56 EUR tekuće od 08. ožujka 2011. godine do isplate,
- na iznos od 159,52 EUR tekuće od 09. travnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 180,34 EUR tekuće od 07. svinja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 220,73 EUR tekuće od 08. lipnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 228,83 EUR tekuće od 09. srpnja 2011. godine do isplate,
- na iznos od 295,18 EUR tekuće od 05. kolovoza 2011. godine do isplate,
- na iznos od 234,12 EUR tekuće od 09. rujna 2011. godine do isplate,
- na iznos od 215,52 EUR tekuće od 08. listopada 2011. godine do isplate,
- na iznos od 214,37 EUR tekuće od 09. studenog 2011. godine do isplate,
- na iznos od 214,24 EUR tekuće od 10. prosinca 2011. godine do isplate,
- na iznos od 230,15 EUR tekuće od 10. siječnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 239,71 EUR tekuće od 11. veljače 2012. godine do isplate,
- na iznos od 240,48 EUR tekuće od 09. ožujka 2012. godine do isplate,
- na iznos od 235,05 EUR tekuće od 07. travnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 237,54 EUR tekuće od 10. svibnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 244,68 EUR tekuće od 12. lipnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 236,06 EUR tekuće od 07. srpnja 2012. godine do isplate,
- na iznos od 239,69 EUR tekuće od 08. kolovoza 2012. godine do isplate,
- na iznos od 230,49 EUR tekuće od 08. rujna 2012. godine do isplate,
- na iznos od 226,27 EUR tekuće od 10. listopada 2012. godine do isplate,
- na iznos od 237,62 EUR tekuće od 10. studenog 2012. godine do isplate,
- na iznos od 234,92 EUR tekuće od 11. prosinca 2012. godine do isplate,
- na iznos od 239,80 EUR tekuće od 11. siječnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 225,83 EUR tekuće od 09. veljače 2013. godine do isplate,
- na iznos od 227,30 EUR tekuće od 08. ožujka 2013. godine do isplate,
- na iznos od 238,78 EUR tekuće od 09. travnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 224,81 EUR tekuće od 09. svibnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 217,43 EUR tekuće od 08. lipnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 212,76 EUR tekuće od 09. srpnja 2013. godine do isplate,
- na iznos od 219,03 EUR tekuće od 08. kolovoza 2013. godine do isplate,
- na iznos od 220,38 EUR tekuće od 10. rujna 2013. godine do isplate,
- na iznos od 233,65 EUR tekuće od 10. listopada 2013. godine do isplate,
- na iznos od 228,84 EUR tekuće od 09. studenog 2013. godine do isplate,
- na iznos od 236,25 EUR tekuće od 10. prosinca 2013. godine do isplate,
- na iznos od 226,87 EUR tekuće od 10. siječnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 182,31 EUR tekuće od 08. veljače 2014. godine do isplate,
- na iznos od 184,34 EUR tekuće od 07. ožujka 2014. godine do isplate,
- na iznos od 181,28 EUR tekuće od 08. travnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 179,02 EUR tekuće od 10. svibnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 176,85 EUR tekuće od 07. lipnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 179,94 EUR tekuće od 08. srpnja 2014. godine do isplate,
- na iznos od 184,70 EUR tekuće od 08. kolovoza 2014. godine do isplate,
- na iznos od 188,35 EUR tekuće od 09. rujna 2014. godine do isplate,
- na iznos od 186,54 EUR tekuće od 08. listopada 2014. godine do isplate,
- na iznos od 191,72 EUR tekuće od 08. studenog 2014. godine do isplate,
- na iznos od 194,58 EUR tekuće od 11. prosinca 2014. godine do isplate,
- na iznos od 195,21 EUR tekuće od 13. siječnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 10. veljače 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 07. ožujka 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 09. travnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 09. svibnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 09. lipnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 09. srpnja 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 08. kolovoza 2015. godine do isplate,
- na iznos od 195,58 EUR tekuće od 08. rujna 2015. godine do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
"III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Trg bana Josipa Jelačića br. 10, Zagreb, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju ŠF, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s osnova manje obračunatog iznosa glavnice za konverziju iznos od 8.561,90 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana 1.10.2015.godine pa do isplate i to za razdoblje 1.10. 2015. pa do 31.12.2022.godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koje je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužiteljici ŠF, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.511,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 07. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3209185121 dana 15. svibnja 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu), temeljem kojeg je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u visini iznosa od 164.779,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita i da je sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je konvertiran kredit koji je sklopila s tuženikom 2007. godine. Navodi da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe Ugovora o kredit iz 2007. godine kojim je ugovorena valutna klauzula i da je u odnosu na nepoštenost i nedopuštenost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu stajalište zauzeto u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14.lipnja 2018. i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. godine, a koji se odnosi na pitanje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljica ističe kako je s osnova nepoštene primjene valutne klauzule tuženik bez valjane pravne osnove stekao nepripadnu korist koju joj je tuženik u obvezi vratiti. Nadalje navodi da ne posjeduje Dodatak Ugovoru o kreditu te je isti zahtijevala od tuženika a koji joj Dodatak Ugovora o kredit nije dostavio do dana podnošenja tužbe. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako nisu ispunjene pretpostavke za podnošenja stupnjevite tužbe, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, osporava tužiteljici status potrošača dok ne dokaže suprotno, ističe prigovor zastare imajući vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik nadalje navodi kako je u ovoj pravnoj svari jedino relevantna činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 08.01.2016.g. kojim je izvršena konverzija osnovnog Ugovora o kreditu iz 2005. godine i da je Dodatkom promijenjena ugovorena valutna klauzula i kamatna stopa osnovnog ugovora. Navodi da je ZID Zakonom o potrošačkom kreditiranju točno propisano kako se vrši konverzija kredita, pa i način provjere izračuna konverzije. Navodi da je konverzijom kredita iz CHF u EUR isključena od ispitivanja poštenost/nepoštenost i da su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača jer je zakonodavac uspostavio ravnotežu izmjenom i dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik osporava zahtjev tužiteljice iz razloga jer tužiteljica nema valjanu pravnu osnovu za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnova preplaćenih tečajnih razlika i kamata niti zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih po tužiteljici ugovornih odredbi jer su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu. Tuženik se poziva na odluke Suda EU, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019. Tuženik u odnosu na razlike glavnice ističe kako razlika glavnice nije iznos koji je tužiteljica više platila tuženiku već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 15.05.2007.g. (list 13-17, list 275-283 spisa), Zahtjev za izdavanjem dokumentacije (list 18-19 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije, ponuda za sklapanje Dodatka Ugovora o namjenskom kreditu (list 158-169, list 196-216 spisa), Odluke Županijskih sudova, Odluke Suda EU, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske (list 39-134, list 136-144, list 170-190, list 232-240, list 245-254, list 374-402, list 464-507, list 520-545 spisa), revizijski izvještaj (list 193-195 spisa), pregled prometa po kreditu tužiteljice (list 217-231, list 284-297 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 298-310 spisa), Dodatak Ugovora o namjenskom kreditu od 08.01.2016.g. (list 311-318 spisa), obavijest o izračunu efekata konverzije (list 319-324 spisa), stručne članke (list 403-451 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica kao stranka u postupku.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.
4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF te isplate razlike glavnice.
5. U tijeku postupka tužiteljica osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kako u podnesku od 19.01.2024. godine (list 257-274 spisa). Tužiteljica u bitnom ističe da konverzijom ništetne ugovorne odredbe ne mogu konvalidirati, ističe kako nije izgubila pravni interes za vođenje ovog konkretnog spora samo iz razloga jer je kredit konvertiran. U odnosu na razliku glavnice ističe kako je glavnica kredita iz konverzije viša nego glavnica po početnom otplatnom planu koja je jedina glavnica koja vrijedi na temelju pravomoćne kolektivne presude. Osporava istaknuti prigovor zastare.
Tuženik ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužiteljice sadržajno kao u podnesku od 13. veljače 2024. godine (list 325-330 spisa).Tuženik u bitnom ističe da je ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine propisao zakonsku obvezu tuženiku ponuditi tužiteljici sklapanje sporazuma (Aneksa), da je tužiteljica odlučivala da li želi ili ne želi sklopiti sporazum o konverziji, te da tužiteljica nema pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s osnova eventualne ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
Ostaje kod istaknutog prigovora zastare.
6. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi.
U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 05. lipnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).
Tuženik navodi da je tužiteljica mogla podnijeti tužbu povodom kolektivne presude do 14. lipnja 2023. godine, da joj je tuženik dovoljno rano dostavio dokumentaciju koja je zahtijevala i to prije nastupa zastare, da je tužiteljica uredila svoj tužbeni zahtjev podneskom od 19. siječnja 2024. godine pa se predlaže sud odbaciti tužbu u ovoj konkretnoj pravnoj stvari.
Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane te je istaknuti prigovor zastare ocijenio kao neosnovan. Tužiteljica je zahtijevala dostavu dokumentacije dana 24. svibnja 2023. godine i od dana 13. lipnja 2024. godine (list 18-19, list 331-344 spisa spisa), tužba je podnesena dana 05. lipnja 2023. godine. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) ne dostavlja dokaz da je tužiteljici pravovremeno dostavio dokumentaciju kako to tvrdi nakon što je zaprimio zahtjev za dostavu dokumentacije dana 25.05.2023.g. (list 191 spisa). Uvidom u preslik kuverte upućene punomoćniku tužiteljice koja prileži na listu 335 utvrđeno je da je uputio dokumentaciju tužiteljici poštom dana 14. lipnja 2023. godine, nakon podnošenja tužbe. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovan prijedlog tuženika za odbačajem tužbe jer da nisu ispunjene pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe kao i istaknuti prigovor zastare.
7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.
Između stranaka nije sporno:
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 15. svibnja 2007. godine na iznos od 164.779,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,50% na rok od 30 godina, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 13-17 spisa),
- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu dana 08. siječnja 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 311-316 spisa),
8. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu saslušao tužiteljicu.
Tužiteljica u svom iskazu navodi da su ona i suprug htjeli kupiti veći stan jer su imali dvoje male djece različitog spola, da su prodali mali stan i trebalo im je još 100.000 EUR-a za plaćanje većeg stana. Navodi da se obratila u RBA banku a oni su joj rekli da nije kreditno sposobna i da je suprug zahtijevao kredit u Splitskoj banci gdje je bio klijent pa je dobio isti odgovor. Tužiteljica iskazuje da su nakon toga otišli u Zagrebačku banku d.d. Zagreb i rečeno im je da nije kreditno sposobna za kredit u valuti EUR, ali da ovaj iznos od 100.000,00 EUR može se realizirati kao kredit u CHF i da je ona za taj kredit kreditno sposobna. Navodi da joj nitko nije pojašnjavao ugovorne odredbe niti je upozorio na neki rizik u odnosu na sklapanje ugovora u CHF, da je ugovor o kreditu pročitala i za nju je valutna klauzula značila da se kredit veže uz neku valutu. Tužiteljica iskazuje da joj niti javni bilježnik nije tumačio ugovorne odredbe. Ističe da je potpisala Dodatak ugovora o kreditu kojim je konvertiran kredit jer je donesena izmjena zakona time da rata kredita u CHF je već dosegnula 80 % njezine mjesečne plaće. Navodi da je osobno otplaćivala kredit putem trajnog naloga, nije bila nositelj obrta.
Iskazu saslušane tužiteljice sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.
9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili dana 15. svibnja 2007. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.
10. Tuženik osporava status potrošača tužiteljice. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužiteljica sklopila ugovor kao fizička osoba radi kupnje stana (čl. 6. Ugovora o kreditu) te je ista sklopila ugovor 2007. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužiteljica nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju stana, pa ukoliko tužiteljica je koristila kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.
Nadalje sud je ocijeni prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice kao neosnovan. Iz iskaza tužiteljice sud je nedvojbeno utvrdio da je tužiteljica osobno otplaćivala kredit.
11. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.
U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 88.424,26 EUR, da je iznos preplate u visini od 48.625,27 kn, i da je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 2, čl. 3., čl. 4. čl., 5. i čl. 6. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – uvjeti otplate kredita, visina kamatne stope, čl.9. - čl. 18. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).
13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te da je dobrovoljno pristala na konverziju kredita.
14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
15. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 15. svibnja 2007. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
16. Nadalje, točkom 4. čl.19.c ZID ZPK je propisano da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate. Odredbama ZID ZPK nisu stavljene van snage odredbe o stjecanju bez osnove niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi (čl.1111. ZOO-a). Slijedom navedenog sud je stajališta da tuženik je u obvezi vratit tužiteljici sve iznose koje je uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (preplaćene iznose).
Sama činjenica da je ZID ZPK izjednačio položaj korisnika kredita koji su sklopili ugovor o kreditu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak s korisnicima kredita koji su sklopili ugovor o kreditu kojim je glavnica vezana uz valutu EUR nije sam po sebi razlog da tuženik se oslobodi obveze povrata preplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora niti je tužiteljica mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj kao potrošač sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.
17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
18. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu na dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.
19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, ovaj sud mišljenja je da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljici niti je tuženik dokazao da bi tužiteljici pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
20. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 15. svibnja 2007. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini od 164.779,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti (stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.
21. Sud je po prijedlogu tužiteljice proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 28. kolovoza 2024. (list 343-3363 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,50% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 4,50%. Vještak u mišljenju navodi da:
- ukupno razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 107.976,93 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 14.331,04 EUR,
-ukupno razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi -153,36 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi -20,36 EUR,
- ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 30.09.2015. godine iznose 5.053,94 EUR,
- ukupno zatezne kamate na razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule do dana 12.08.2024. godine iznose 13.224,96 EUR,
- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema simuliranom početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 64.509,63 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 8.561,90 EUR,
- Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita, Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.
- prema Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.9.2015. (list 164 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015. i iznosi 6.371,17 EUR, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015. iznosi 48.625,27 HRK. Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, navodi da je vještak primjenjivao tečaj na dan plaćanja dočim je trebao koristiti tečaj na dan isplate kredita. Nadalje navodi da je tužiteljici priznat preplaćeni iznos u visini od 48.625,27 kn u konverziji, pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljica bila dva puta obeštećenja. Navodi da sud treba imati u vidu i utvrđene tzv. negativne razlike u visini od 20,36 EUR.
22. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak. U odnosu na preplaćene iznose koji su tužiteljici priznati konverzijom sud ističe kako je tuženik preplaćene iznose koristio za umanjenje mjesečnih anuiteta u EUR kreditu, a koju preplatu je utvrdio izračunom konverzije kojim su bili obuhvaćeni i iznosi koje je tužiteljica uplatila s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog prema stajalištu ovog suda pogrešno je stajalište tuženika da bi tužiteljica bila dva puta obeštećena za preplaćene iznose koje joj nije vratio već je iste koristio za buduću otplatu kredita u EUR.
23. Nadalje u odnosu na utvrđeni manje uplaćeni iznos od 20,36 EUR s osnova tzv. negativne razlike u smislu da sud umanji tražbinu tužiteljice sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane.
Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima. Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."
24. Sud je dopunski saslušao vještaka u odnosu na primjedbi tuženika u odnosu na primjenu tečaja prilikom izračuna preplaćenih iznosa. Vještak u dopunskom očitovanju navodi u odnosu na primjedbe tuženika da je na stranici 7 i 8 prikazana tablica izračuna između anuiteta s osnove valutne klauzule gdje je prije tablice iskazan tečaj na dan isplate kredita te je u tablici u stupcu 6 prikazan iznos anuiteta prema obračunu banke u CHF iskazan u stupcu 3 pomnožen s tečajem na dan isplate kredita, a srednji tečaj na dan plaćanja koji je iskazan u stupcu 4. je pomnožen također s anuitetom u CHF prema obračunu banke iskazan u stupcu 5., te u stupcu 7. iskazana razlika je razlika u kunama između anuiteta banke obračunate po srednjem tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitet po srednjem tečaju na dan isplate kredita.
Ovakvim dopunskim očitovanjem po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.
25. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika sadržajno kao u podnesku od 26. travnja 2023. godine.
Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
26. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 15. svibnja 2007. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.
U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak, a niti javni bilježnik nije joj tumačio ugovorne odredbe.
Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice ŠF, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.
27. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 14.331,04 EUR. Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke ove presude.
Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
28. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
29. Tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini od 8.561,90 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2005. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.
Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 141.509,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu 2007. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tuženik nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan isplate kredita u odnosu na dan konverzije u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od EUR. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe kako tužiteljica neosnovano navodi da nije ostvarila potpunu restituciju jer je nastala razlika u glavnici. Naime ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na stambene kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisano prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužiteljica je u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o namjenskom kreditu mogla znati visinu kamatne stope za stambene kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužiteljici. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na stambene kredita tuženika bile poznate u razdoblju od 2007. godine do dana konverzije, pa tužiteljica nije trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa.
Nadalje tužiteljica je prihvatila izračun konverzije, nije bila prisiljena prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužiteljica u tužbi to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.
Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
30. Tužiteljica nakon dostave nalaza i mišljenja uskladila je tužbeni zahtjev podneskom od 20. rujna 2024.g. Tuženik se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva te se protivi i objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva povišenjem istoga, ističe i prigovor zastare. U odnosu na isplatu razlike glavnice sud je prihvatio objektivnu preinaku tužbe i tužbenog zahtjeva budući je tužiteljica zahtijevala isplatu razlike tužbom od 05. lipnja 2023. godine.
Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:
2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
Kako je tužiteljica uskladila tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem a tužbu je podnijela unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.
Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva tj. povišenju tužbenog zahtjeva. Sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika povišenju dijela tužbenog zahtjeva budući je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužiteljici, već je u pravilu potrebno provesti knjigovodstveno financijsko vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povišenje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznosi nove činjenice. Slijedom navedenog sud je ocijenio protivljenje tuženika objektivnoj preinaci tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva kao neosnovano.
Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Š protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
31. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 05.06.2023. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 19.01.2024. g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.06.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 05.07.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.09.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), sastav podneska od 14.01.2024.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 23.01.2025.g. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 3.500,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 875,00 EUR, ukupno 4.375,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (25,40%), priznat je trošak u iznosu od 1.111,25 EUR te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR, ukupno 1.511,25 EUR.
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 07. ožujka 2025. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
