Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-690/2023.-21.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kao pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 28. siječnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Brune Mudronje, odvjetnika u Zagrebu i zamjenika punomoćnika tuženika ŽD, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članaka ugovora o kreditu broj: 311659 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od 25. listopada 2006., potvrđen po Javnom bilježniku Obreniji Ribarić od 27. listopada 2006. pod brojem ovjere OU-1073/2006, sklopljenog između tužitelja ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, kao kreditora, u dijelu u kojem je tuženik nametnuo tužitelju nepoštene odredbe o naknadi za obradu kredita te primjeni tuženikovih akata (općih uvjeta) koji budu doneseni u toku trajanja ugovora o kreditu, i to:

- odredba članka 5.1. u dijelu koji glasi:

„Administrativna naknada: 0,75% (slovima: nulacijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.“

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 651,05 EUR, uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 9. studenoga 2006. te se određuju do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.585,41 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 9. studenoga 2006. te se određuju do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznos od:

- 44,55 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 45,06 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 45,64 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 46,58 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 46,00 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 63,64 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 64,11 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 64,10 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 63,22 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 64,27 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 65,64 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 68,07 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 66,87 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 97,46 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 99,39 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 101,50 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 98,13 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 97,78 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 97,42 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 97,10 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 96,48 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 97,05 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 96,05 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 96,55 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 96,72 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 98,53 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 99,96 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 99,63 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 101,85 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 103,41 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,00 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 108,62 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,26 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 113,41 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 109,34 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 109,18 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 113,08 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 120,04 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 114,75 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 114,87 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 112,85 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 116,85 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 122,54 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 123,42 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 136,29 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 125,06 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 123,10 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 103,04 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 102,72 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,07 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,52 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,93 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,68 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 107,04 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 108,11 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,90 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 107,19 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,25 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,60 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,81 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,73 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 107,40 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,54 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,46 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 107,23 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,41 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 104,89 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 103,84 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 104,47 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 104,83 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,56 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,93 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 106,90 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 15,99 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,19 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,26 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,19 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,13 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,09 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,15 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,27 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,36 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,33 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,48 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,53 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,55 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 16,03 EUR od 10.03.2016. do isplate;

u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 11.145,88 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 9. studenoga 2006. te se određuju do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznos od:

- 10,81 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 6,37 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 7,03 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 5,70 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 2,61 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 2,75 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 11,02 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 5,89 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 7,66 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 22,70 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 15,29 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 34,83 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 43,43 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 52,82 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 37,81 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 36,24 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 34,66 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 33,24 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 30,48 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 33,00 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 28,56 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 30,76 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 31,54 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 39,58 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 45,95 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 44,49 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 54,35 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 61,28 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 68,35 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 84,48 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 69,52 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 105,80 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 87,67 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 86,95 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 104,30 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 135,27 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 111,77 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 112,28 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 103,31 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 121,11 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 146,41 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 150,30 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 207,55 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 157,61 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 148,89 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 144,18 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 142,49 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 154,90 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 162,55 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 164,68 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 163,37 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 165,28 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 170,93 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 164,55 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 166,08 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 155,82 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 157,66 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 164,04 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 163,60 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 167,17 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 157,36 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 156,95 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 166,25 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 156,67 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 153,93 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 148,40 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 151,75 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 153,62 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 162,73 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 159,43 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 164,52 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 151,78 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 158,25 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 160,52 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 158,22 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 156,16 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 155,07 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 157,04 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 160,94 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 164,03 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 163,09 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 167,99 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 169,65 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 170,09 EUR od 10.03.2016. do isplate;

- 152,98 EUR od 10.03.2016. do isplate;

u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.718,38 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje teku od 9. studenoga 2006. te se određuju do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

VI. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate na iznose više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope (točka III. izreke ove presude) i iznose više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule (točka IV. izreke ove presude) i to od zatraženog dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do dana konverzije 9. ožujka 2016.

VII. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja u iznosu od 3.105,45 EUR uvećana za zatezne kamate tekuće od dana 24. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VIII. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju ZD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.722,75 EUR uvećane za zakonske zatezne kamate na troškove postupka po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude 7. ožujka 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 25. listopada 2006. zaključio ugovor o kreditu broj 311659 s pravnim prednikom tuženika - Volksbank d.d. kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 142.000,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 30 godina. Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja ugovora. Člankom 4.1. ugovora o kreditu je ugovorena početna redovna kamatna stopa od 4,19% godišnje koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Povrat iznosa kredita ugovoren je u valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema prodajnom tečaju za devize tuženika za CHF na dan dospijeća.

1.1. O navedenim ugovornim odredbama se nisu vodili pojedinačni pregovori te su protivne Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima te se smatraju nepoštenima jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

1.2. Tuženik je naveo da je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu tvrtka tuženika glasila Volksbank d.d. Tuženik je u međuvremenu nekoliko puta mijenjao tvrtku, prvo u Sberbank d.d., potom u Sberbank d.d. – u sanaciji, zatim ponovno u Sberbank d.d. te u Nova hrvatska banka (kasnije pripojen Hrvatskoj poštanskoj banci d.d.).

1.3. Smatra da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i obvezi vraćanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, pozivajući se pritom na pravomoćnu sudsku odluku donijetu u kolektivnom sporu u kojem je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

1.4. Utvrđenja iz kolektivne presude po čl. 502. c Zakona o parničnom postupku i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača imaju obvezujući učinak za ostale sudove koji odlučuju o individualnim tužbama oštećenih potrošača te u ovom postupku nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak. Smatra da ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tuženiku bio tužan platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli smatra da ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku da je primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu na dan zaključenja ugovora o kreditu. Zastara je prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu.

1.5. Dodatno je zatražio i utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je tuženik tužitelju nametnuo nepoštene ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita (tzv. ulazna naknada) jer se o istoj nije pregovaralo i ista je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca i potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj. Nikakav dodatni administrativni trošak zbog obrade kredita ili tuženikove prijevremene otplate kredita nije nastao, a nije ni navedeno od čega se sastoje troškovi obrade kredita od 0,75% iznosa kredita.

1.6. Poziva se na čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Zaključenjem aneksa ugovora o kreditu tužitelj se nije odrekao svog prava na preplaćene iznose zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Time nije otklonjena ništetnost odredbi te ništetan ugovor ne postaje valjan čak ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Ako bi se aneks ugovora smatrao eventualno obnovom u smislu čl. 145. Zakona o obveznim odnosima, tada bi po čl. 148. st. 1. istoga zakona obnova bila bez učinka ako je prijašnja obveza bila ništetna. U hrvatskom pravu zakonska konverzija provedena aneksom ugovora nije ostvarila potpunu uspostavu potrošačkog prava na cjelokupni povrat koristi.

1.7. Tužitelj je naknadno kao tuženika naznačio Hrvatsku poštansku banku d.d. kao pravnog sljednika Nove hrvatske banke d.d. (ranije Volksbank d.d. i Sberbank d.d.).

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Poziva se na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Gos-1/19 prema kojem se daje konačna i obvezujuća potvrda sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Isto predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje obvezuje sve sudove po čl. 502. n Zakona o parničnom postupku. Svrha zakonske konverzije je bila da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Time je nastala potpuno nova pravna osnova među strankama koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, bez obzira na odnos stranaka iz prvotnog ugovora.

2.1. Istaknuo je prigovor zastare tražbine tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz čl. 230. Zakona o obveznim odnosima, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla.

2.1. Smatra da u ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu je zadatak suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Presuda u kolektivnom sporu ne bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz kolektivne parnice.

2.2. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz kolektivne parnice, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Tužitelj svoj stav o ništetnosti ugovornih odredbi u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz kolektivne parnice zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Člankom 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, 79/07), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016). Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. O promjenjivosti kamatne stope se prethodno pregovaralo te su stranke izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika koja je bila dostupna svima te je tužiteljica mogla u svakom trenutku odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu.

2.3. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008. godine) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirana su kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužiteljice kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke

– nezakonita, odnosno nepoštena. Odredbe ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava.

2.4. Tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Već samim pregledom ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Tužitelj je prije sklapanja ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sama bila dužna informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora. Od raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu je mogla zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje.

2.5. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Od 1999. do 2010. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada) i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31. prosinca 2008., na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz kolektivne parnice. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. U vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus).

2.6. Osporio je da bi koristio nepoštenu poslovnu praksu ugovarajući tzv. ulaznu klauzulu. Propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade. Takva je odredba jasna i lako uočljiva. Čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja, to nipošto nije značilo da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih jer se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Iznos i valuta naknade bila je propisana Odlukom o naknadama i kamatama tuženika, s čim je tužitelj pri zaključenju ugovora o kreditu bio upoznat i dostupna je svima. Tužitelj nije odabrao neki drugi model kredita.

2.7. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva nije osporio. Slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Eventualna ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, nipošto ne znači da bi se trebala primijeniti fiksna kamatna stopa tijekom cijelog razdoblja otplate kredita.

2.8. Tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja na način da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika u iznosu od 3.105,45 EUR na ime preplate po učinjenoj konverziji sa zateznom kamatom tekućom od 24. veljače 2016. do isplate, potom donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeve i tuženikove tražbine te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu broj 311659 i osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama na str. broj 20-29 spisa, u priloge ugovoru na str. 30-166 spisa, u aneks ugovora broj 1 po kreditu na str. 208-213 spisa, u parametre kamatne stope , otplatni plan, izvod otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015., u obavijest o izračunu konverzije kredita, izračun konverzije kredita sa otplatnim planom u EUR, u obavijest o promjeni anuiteta i u obavijest o provedenoj konverziji te u ostalu dokumentaciju na str. 214-274 spisa, saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja i proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. iz Zagreba.

3.1. Podneskom od 17. siječnja 2025. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev kao u izreci.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

4.1. Tuženik se upustio u raspravljanje po neznatno povišenom tužbenom zahtjevu nakon što je isti usklađen s nalazom i mišljenjem vještaka te se u smislu čl. 190. st. 4. ZPP-a smatra da postoji njegov pristanak na takvu preinaku.

5. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu.

6. Pravni prednik tuženika Volksbank d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 25. listopada 2006. ugovor o kreditu te je tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 142.000,00 CHF po kupovnom tečaju za devize kreditora važećem na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 30 godina te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu odlukom o kamatama i naknadama kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,19% godišnje. Istim je ugovorom ugovorena i administrativna naknada jednokratno na iznos odobrenog kredita od 0,75%.

7. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je su banke u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8. Ista je presuda djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Time je pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim Sberbank d.d., koji je bio pravni sljednik Volksbank d.d.).

9. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba većine banaka protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Istom odlukom utvrđeno je da su ugovori o kreditu sadržavali odredbe o valuti CHF uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja ugovora banke nisu u cijelosti informirale potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana i povredom odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno je istom presudom pravomoćno utvrđena i nepoštenost (ništetnost) odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka koje su u mjerodavnom razdoblju sklapale tužene banke, kao i odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi koje je ugovarala Sberbank d.d. (pravni prednik tuženika), ranijom tvrtkom Volksbank d.d.

10. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF.

11. Prigovor zastare nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO) zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle za pravnog prednika Sberbank d.d. (ranija tvrtka Volksbank d.d.) od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023. to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćanju od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

11.1. U skladu s takvim pravnim shvaćanjem zastarni rok za isplatu administrativne naknade počinje teći tek od dana pravomoćnosti presude donijete po pojedinačnoj tužbi u ovom predmetu. Dakle u vrijeme donošenja presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

11.2. Nije nastupila ni zastara za povišeni dio tužbenog zahtjeva jer u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva.

12. Tužitelj je zaključio predmetni ugovor u svojstvu potrošača. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Z,C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12.1. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio u privatne svrhe, radi rješavanja stambenog pitanja. Cijeli iznos kredita utrošen je u tu svrhu. Kupio je stan u kojem i danas živi. Nije utrošen ni u kakve komercijalne svrhe. Odlučio se za kredit u CHF jer je kod tih kredita u to vrijeme bila najniža kamatna stopa te se isto reklamiralo i na televiziji. Ni na kakve ugovorne odredbe nije mogao utjecati. Ne sjeća se jesu li mu ponuđeni neki drugi ugovori o kreditu vezano uz npr. EUR ili kn. Ugovor je bio unaprijed sastavljen i sastavila ga je tadašnja Volksbanka. Nije imao razgovore s bankarskim službenikom koji bi dubinski ulazili u ugovor. Naime, predao je papire za kredit te je naknadno pozvan kad je kredit odobren te mu je rečeno da sutradan dođe radi solemnizacije i potpisa ugovora. Sve je unaprijed bilo pripremljeno. Zato mu ništa nije objašnjeno, bilo za jednostrano mijenjanje kamatne stope, rizike vezano uz valutu CHF, niti o tome na što se odnosi ulazna naknada. Za ulaznu naknadu je samo rečeno da postoji i koliko se sjeća, ali u to nije 100% siguran iznosila je 1% od kredita. Ugovor je dobio netom prije potpisivanja, može 15 minuta prije, pročitao ga, nije mu bila sasvim jasna terminologija, a za to nije bilo ni vremena. On je po zanimanju tehničar za TV i radiokomunikaciju.

12.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju stana.

12.3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva redovna kamata u skladu sa promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika.

14. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Osim provedenog saslušanja tužitelja, tuženik nije predlagao druge dokaze na ovu okolnost.

16. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužitelja, kojeg je sud prihvatio kao logičnog i uvjerljivog, da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužitelja informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, time je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužitelj je i zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

16.1. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate U predmetnom ugovoru nisu navedeni razlozi za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

16.2. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

16.3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je, između ostalog, regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16.4. Tužiteljev zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

16.5. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davala odgovarajuće obavijesti o sadržaju sporne odredbe.

16.6. U odnosu na administrativnu naknadu valja reći da osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu prema ponudi banke koja je sadržavala i spornu administrativnu naknadu, okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito potvrđuje da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03. Sud smatra da je time povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Smatra da, time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

16.7. Iako se pojedine Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud Europske unije ustanovio je u pravu Europske unije načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava Europske unije te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

16.8. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze

16.9. Tužitelj je informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) odnosno o njenoj krajnjoj svrsi. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Sud Europske unije je svojim presudama C- 84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21 dalje u tekstu: ZOO) propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe domaćeg zakonodavstva proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (Zaključak pod točkom 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na administrativne ulazne naknade.

17. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj stopi za redovnu kamatu.

17.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

18. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa i promjenama tečaja valute CHF mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelju, a odredbe ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope i vezivanje glavnice uz valutu CHF utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora kao i početni tečaj CHF vezan uz dan isplate kredita, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose pobliže označene u tužbenom zahtjevu, uključujući i plaćenu ulaznu naknadu od 651,05 EUR, što je utvrđeno po sadržaju prometne kartice po kreditu broj 311659 koja je plaćena 8. studenoga 2006.

20. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio prema promjenjivoj kamatnoj stopi po ugovoru o kreditu te iznosa koji bi on otplaćivao da je kamatna stopa ostala nepromijenjena kao i na okolnost razlike po osnovi valutne klauzule te razlike glavnice iz konverzije određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o. iz Zagreba.

20.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos jest 7.585,41 EUR.

20.2. Istim je vještačenjem utvrđeno da ukupna razlika anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos jest 11.145,88 EUR. Manje plaćeni iznos anuiteta iznosi -69,39 EUR. Zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta do dana konverzije iznose 8.083,98 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 3.105,45 EUR. Prema rekapitulaciji tražbine tužitelja umanjen za preplatu iz konverzije, kad se uzme u obzir zatezna kamata obračunata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije (8.083,98 EUR), više plaćene razlike anuiteta s osnove promjena kamatne stope od 7.585,41 EUR, više plaćane razlike anuiteta s osnove valutne klauzule od 11.145,88 EUR, preplata utvrđena konverzijom od 3.105,45 EUR, ukupna tražbina tužitelja iznosi 23.709,82 EUR.

20.3. Tuženik se nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, niti je tužitelj na isto stavljao primjedbe.

20.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

20.5. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20.6. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećen, to se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika te je tuženik ovaj iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

20.7. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

20.2. Međutim, tuženiku po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa od 8.718,38 EUR na ime razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Konverziju nitko od stranaka nije osporavao. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a tužitelj nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

20.3. U odnosu na tzv. negativne razlike ističe se da prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne.

21. No, tužitelj je nakon dostave nalaza i mišljenja financijskog vještaka i dalje ostao u odnosu na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule kod zahtjeva za glavnicom i opisno zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom na svaki od pojedinih mjesečnih više plaćenih iznosa od dospijeća pa do isplate te nije posebno zatražio apsolutni iznos zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja do dana konverzije.

21.1. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužitelja za taj iznos, a što tužitelj tužbenim zahtjevom nije učinio. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a za isti iznos preplate ne može se umanjiti glavnica, već prvenstveno kamata. Sud je o tome bio dužan voditi računa te je, u situaciji kad tužitelj nije u tužbenom zahtjevu apsolutno izrazio zateznu kamatu obračunatu na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunatu do dana konverzije, od kojeg iznosa bi jedino bilo pravilno oduzeti preplatu priznatu u konverziji od 3.105,45 EUR, odbio dio zahtjeva tužitelja za zakonskom zateznom kamatom tekućem od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do dana konverzije po obje ništetne odredbe jer sud nije mogao izvršiti uračunavanje preplate priznate u konverziji na drukčiji način od onog kako je to učinio vještak i kako to nalaže zakonska odredba (oduzevši isti iznos od apsolutno izraženog iznosa zatezne kamate). Iz opisno izraženog zahtjeva za isplatom zakonske zatezne kamate na više plaćene razlike anuitete po obje osnove od dospijeća pa do isplate nije se moglo izvršiti uračunavanje sukladno čl. 172. ZOO-a te je taj dio zahtjeva za zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do dana konverzije sud odbio u cijelosti, a dosudio je tužitelju zakonsku zateznu kamatu na sve priznate iznose razlike anuiteta od dana konverzije pa do isplate.

22. Povodom prigovora radi prijeboja kojeg je u odgovoru na tužbu istaknuo tuženik valja reći da se iznos preplate priznate u konverziji ne može smatrati tražbinom tuženika jer mu isti iznos niti u jednom trenutku nije pripadao, već je isti predstavljao isključivo umanjivanje obveze tužitelja iz konverzije kroz buduće mjesečne anuitete nakon konverzije i to iznosom koji je nastao isključivo kao rezultat primjene ništetne ugovorne odredbe iz ugovora, a ista je priznata i u cijelosti uračunata jer je iznos preplate iz konverzije niži od apsolutno izraženog iznosa zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta po obje ništetne ugovorne odredbe.

21. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a, a od 1. siječnja 2023. sukladno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 68,97% (19.382,34/28.100,72), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (68,97%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (68,97%-31,03%=37,94%), dobiva se iznos od 37,94% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

22.1. Parnični trošak tužitelja obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-250 bodova), trošak zastupanja na ročištu 15. svibnja 2024., 28. kolovoza 2024. i 28. siječnja 2025. (tbr. 9/1-250 bodova), trošak sastava podnesaka od 6. svibnja 2024. i 17. siječnja 2025. (tbr. 8/1-250 bodova), što ukupno iznosi 1.500,00 bodova ili 3.000,00 EUR računajući vrijednost jednog boda od 2,00 EUR. PDV na taj iznos jest 750,00 EUR, što ukupno iznosi 3.750,00 EUR, što umanjeno za postotak uspjeha tužitelja u parnici od 37,94% iznosi 1.422,75 EUR.

22.2. Tužitelju pripada trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.722,75 EUR.

22.3. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

22.4. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) te čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/2022) tekuće od presuđenja do isplate.

22.5. Tužitelju nije priznat trošak prelimiranog vještačenja prije pokretanja sudskog postupka jer je u ovom postupku po odluci suda i prijedlogu tužitelja proveden dokaz financijskim vještačenjem.

23. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen kao neosnovan jer tuženik nije uspio u parnici.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 7. ožujka 2025.

S u d a c

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Igor Mucalo, Zagreb

2. Odvj. Ivo Šućur, Zagreb

3. eOglasna ploča suda

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte