REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2071/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Domagoju Rukavini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Andrej Šooš Maceljski, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 4. veljače 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice Lucije Špehar Garašić, odvjetnice iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika AK, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., dana 7. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9011356913, sklopljenog između tužiteljice ČK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB:02535697732 koja glasi:

"10. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA

Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate."

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 318,06 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 131,18 EUR od dana 16. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 90,00 EUR od dana 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 96,88 EUR od dana 25. listopada 2010. pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29.

. / .

prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužiteljici ČK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 287,89 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 7. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 26.03.2024. godine navodi da je 18.05.2006. sklopila Ugovor o kreditu br: 9011356913, na iznos od 85.062,69 CHF. Rok otplate kredita je bio 240 mjeseci. Tužiteljica je s tuženikom dana 20.07.2009. sklopila I. Dodatak Ugovoru o kreditu br: 9011356913. Tužiteljica je s tuženikom dana 05.05.2010. sklopila II. Dodatak Ugovoru o kreditu br: 9011356913. Tužiteljica je s tuženikom dana 27.10.2010. sklopila III. Dodatak Ugovoru o kreditu br: 9011356913. U čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je propisao kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije određenog roka u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku. U tom slučaju korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate. Tužiteljica ističe da je Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Gornjom odredbom Ugovora o kreditu tuženik je odredio tužiteljici plaćanje naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema njegovim aktima pa se, kako navodi tužiteljica, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Nadalje, temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu samo jedna ugovorna strana – tuženik je bila ovlaštena svojim aktom odrediti iznos naknade za prijevremenu otplatu, što je, kako navodi tužiteljica, prouzročilo neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora, protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužiteljicu kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je tužiteljica na bilo koji način bila upoznata s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, navedena obveza/naknada prema tako stipuliranoj odredbi Ugovora o kreditu, koju je pripremio tuženik, nije uopće za tužiteljicu bila određena, a ni odrediva, što je protivno odredbi čl. 269 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), a posljedica čega je ništetnost navedene ugovorne odredbe, temeljem čl. 270 st. 1 Zakona o obveznim odnosima. Nastavno, tužiteljica ističe da prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st. 2 istog članka Zakona o zaštiti potrošača određeno da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost (čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača). Zaključno, tužiteljica ističe da odredba čl. 1024 st. 4 Zakona o obveznim odnosima određuje da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, pa je postupanje tuženika protivno navedenoj prisilnoj zakonskoj odredbi ništetno, u smislu čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica nadalje ističe da je na ima naknada za prijevremenu otplatu kredita platila tuženiku ukupan iznos od 318,06 EUR i to:

-988,41 kn / 131,18 EUR dana 16. srpnja 2009.,

-678,13 kn / 90,00 EUR dana 3. svibnja 2010.,

-730,00 kn / 96,89 EUR dana 25. listopada 2010.

Slijedom navedenog, tužiteljica tužbom traži da sud utvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 9011356913, sklopljenog između tužiteljice i tuženika koja glasi:

"10. PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA

Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate, " te da naloži tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 318,06 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 131,18 EUR od dana 16. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 90,00 EUR od dana 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 96,88 EUR od dana 25. listopada 2010. pa do isplate, kao i parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 318,07 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Prije svega, tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003,, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tuženik ističe da je na spornu odredbu ukazao tužiteljici u samom Ugovoru i u Općim uvjetima, tuženik je tužiteljicu o tome informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog Ugovora o kreditu na način da je službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljicom, tužiteljici jasno objasnio da postoji obveza tužiteljice na isplatu naknade u slučaju prijevremene otplate kredita na plaćanje naknade za takvu prijevremenu otplatu. Tuženik ističe da se navedenim pitanjem bavio i Sud EU u predmetu broj C-621/17 (UK protiv CIB Bank Zrt.) u kojem se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Tuženik smatra kako je - uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito odnos naplaćene naknade i prijevremeno vraćenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, da su tužiteljici pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu - očito da navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Slijedom navedenog, kako navodi tuženik, neosnovana je tužiteljičina tvrdnja da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita uzrokovala značajna neravnoteža u pravima i obvezama među strankama, pa da bi se zbog toga ta odredba imale smatrati nepoštenom, odnosno ništetnom. Također, tuženik napominje kako su navedenom odredbom ugovorne strane suglasno ugovorile mogućnost da tužiteljica, u bilo kojem trenutku svojim očitovanjem volje, jednostrano, učini kredit u cijelosti ili djelomično dospjelim. Dakle, da jednostrano izmijeni rok dospijeća neovisno o odredbama Ugovora o kreditu koje uređuju navedeno. Kako tuženiku uslijed prijevremene otplate kredita, odnosno dospijeća kredita suprotno prvotno ugovorenom, nastaje šteta i trpi određene troškove, ugovorena je naknada za prijevremenu otplatu kredita, koja predstavlja unaprijed ugovorenu naknadu štete i troškova. Upravo je stoga, u smislu ravnoteže u pravima i obvezama, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita određena u trenutku prijevremene otplate ovisno o tadašnjim okolnostima, a ne u apsolutnom, fiksnom iznosu. U odnosu na štetu, tuženik ističe kako za isplatu (ugovaranje) kredita prethodno mora osigurati novac koji će pozajmiti (npr. zaduživanjem na financijskim tržištima), a u kojim slučajevima tuženik na tako osigurani novac plaća kamatu svojim zajmodavcima. U slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema istu mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima (npr. kreditoru na financijskom tržištu). Ako tuženik izvanredno primljeni novac nije bio u mogućnosti plasirati dalje, tada je isti bio u obvezi položiti kod središnje banke i na tako položena sredstva plaćati negativnu kamatu. Ujedno, tuženik ističe i kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Naime, banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama te ih pritom uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita, kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, primljeni novac, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Tuženik ističe kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena praksa u bankarskom poslovanju, a takva ugovorna odredba nije protivna niti odredbama Zakona o obveznim odnosima, niti ZPK-a. Odredbom čl. 1024. st. 3. i st. 4. ZOO-a propisano je da tuženik ima pravo na naknadu štete koju je pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, ali ne da u istu ima pravo uračunati kamate koje bi korisnik kredita (potrošač) platio Banci za vrijeme od dana vraćanja kredita do ugovorenog roka dospijeća, a koji iznos tuženik tužiteljici nije naplatio, obzirom da bi u tom slučaju iznos naknade bio višestruko veći. Naime, ZOO-om, odredbom čl. 1024., st. 2. određeno je kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Također, st. 3. istog članka propisano je kako je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Osim toga, odredbom čl. 360. ZOO- a propisano je da kad jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili raskinuti ugovor, a kako u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Pored toga i čl. 16. ZPK-a predviđa pravo vjerovnika da naplati naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita, a što ne bi bio slučaj kada bi naplata takve naknade predstavljala suprotnost prisilnoj odredbi iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima. Dakle, jasno je kako je sporna odredba u suglasnosti za svim gore citiranim zakonskim odredbama te kako je tuženik postupao sukladno svim važećim propisima i pravilima. Slijedom navedenog, a budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, a posljedično tomu ništetnosti sporne odredbe, niti je ista protivna prisilnim propisima, po mišljenju tuženika tužbeni zahtjev je neosnovan. Nadalje, tuženik ističe da je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom imala mogućnost izbora. Međutim, tužiteljica je između svega ponuđenog svjesno odabrala upravo predmetni ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužiteljica ocijenila da joj predmetni ugovor, sukladno njenim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Stoga tuženik ističe da ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sa, kao sudionik obveznih odnosa, procijeniti odgovara li ista njegovim potrebama i mogućnostima, a što je tužiteljica nesporno i učinila. Naime, tuženik ističe da je tužiteljica poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdila potpisom predmetnih ugovora. Osim toga, tužiteljici su ponovno pojašnjena međusobna prava i obveza ugovornih stranaka od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Iz svega navedenog jasno proizlazi kako je tužiteljica bila upoznata sa spornom ugovornom odredbom, te kako je ista tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva te kako je bila predmet pojedinačnih pregovora, zbog čega ista odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Opreza radi, tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 318,07 EUR. Tuženik ističe da je na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita na temelju čl. 10. predmetnog ugovora o kreditu plaćen iznos od 131,18 EUR dana 16.07.2009. godine, iznos od 90,00 EUR plaćen je dana 03.05.2010. godine, te iznos od 96,89 EUR plaćen je dana 25.10.2010. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 26.03.2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za prijevremenu otplatu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), budući je istekao petogodišnji zastarni rok.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 18.05.2006. godine (list 5-10 spisa), u I. (prvi) Dodatak Ugovoru o kreditu br.9011356913 od 20.07.2009. (list 11-12 spisa), u II. (drugi) Dodatak Ugovoru o kreditu br.9011356913 od 5.05.2010. godine (list 13-14 spisa), u III. (treći) Dodatak Ugovoru o kreditu br.9011356913 od 27.10.2010. godine (list 15-16 spisa), u knjigovodstvenu karticu prometa (list 17-23 spisa), u dopis tuženika tužitelju od 14.02.2024. godine (list 25 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 48-49 spisa).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 18.05.2006. sklopila Ugovor o kreditu br: 9011356913, na iznos od 85.062,69 CHF i na rok otplate kredita od240 mjeseci, da je tužiteljica s tuženikom dana 20.07.2009. sklopila I. Dodatak Ugovoru o kreditu br: 9011356913, dana 05.05.2010. II. Dodatak Ugovoru o kreditu br: 9011356913. i dana 27.10.2010. III. Dodatak Ugovoru o kreditu br: 9011356913, kao i da je u čl. 10 predmetnog Ugovora o kreditu tuženik propisao kako korisnik kredita može vratiti kredit i prije određenog roka u cijelosti ili djelomično sukladno aktima banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti banku te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate, a što sve jasno proizlazi i iz navedenog ugovra i navedena tri Dodatka predmetnom Ugovoru.

6. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica na ima naknada za prijevremenu otplatu kredita platila tuženiku ukupan iznos od 318,06 EUR i to:

-988,41 kn / 131,18 EUR dana 16. srpnja 2009.,

-678,13 kn / 90,00 EUR dana 3. svibnja 2010.,

-730,00 kn / 96,89 EUR dana 25. listopada 2010. godine.

7. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2006. godine odlučila kupiti stan u [adresa], površine oko 50 m2, da je otišla u PBZ i u razgovoru s osobnim bankarom zaključila da joj je najpovoljniji kredit u CHF, a to je bio zaključak i sugestija i djelatnice banke. Kredit je bio u protuvrijednosti oko 55.000,00 EUR na rok od 20 godina. U početku joj je bila rata kredita oko 2.300,00 HRK, a onda je naglo skočila gotovo duplo, pa je tužiteljica u više navrata prijevremeno zatvorila taj kredit. Ni ta djelatnica banke, a ni javni bilježnik nije tužiteljici ništa posebno govorio o mogućnosti tako drastičnog rasta tečaja kamata za CHF, niti su spominjali tu nekakvu tzv. izlaznu naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita, a tužiteljica nije o tome ništa ni pitala. Pročitala je Ugovor o kreditu prije nego što ga je potpisala, ali se ne sjeća je li nešto pročitala o toj tzv. izlaznoj naknadi. Navodi da tada nije bilo uopće govora niti mogućnosti da mijenja pojedine odredbe ugovora. Navodi da je banka sastavljala ugovor, da je znala za glavne odredbe ugovora, a to je visina glavnice, kamata i rata kredita, međutim, na sve druge odredbe nije imala utjecaja. Navodi da živi u tom stanu i dan danas, a kupila ga je za svoje osobne potrebe stanovanja. Nije ga nikad iznajmljivala, a u vrijeme otplate kredita radila je za plaću - osobni dohodak. Na poseban upit tužiteljica je odgovorila da joj u vrijeme potpisivanja ugovora o kreditu nitko nije spominjao izlaznu naknadu, a kada je kredit htjela zatvoriti djelatnica banke joj je rekla da se plaća izlazna naknada, da u vrijeme sklapanja ugovora nije pregovarala s tuženikom o mogućnosti smanjenja te naknade, da je pročitala priložena tri dodatka Ugovora o kreditu, a da su ti dodaci bili sklopljeni zbog prijevremene otplate, da je u dva dodatka bio definiran točan iznos naknade, a u jednom ne, da joj je odredba ova prva dva dodatka bila jasna jer je bio naznačen točan iznos naknade, a ona odredba u trećem dodatku joj nije bila jasna, te da nije mogla u ova tri dodatka pregovarati oko visine te izlazne naknade, odnosno eventualno da istu manje plati ili da ju uopće ne plati.

8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao iskren logičan i uvjerljiv.

9. Odredbom čl. 81. st. 1 Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 10. predmetnog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

13. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da su mu djelatnici prednika tuženika ponudili gotovi tipski ugovor na koji nije mogla utjecati, dakle nije mogla pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, pa tako niti o odredbi ugovora koja se odnosi na tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, niti su mu djelatnici tuženika objasnili, niti ga upozorili na navedenu naknadu.

14. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu nije određena, a niti odrediva, niti je o istoj tužiteljica mogla pregovarati s tuženikom, to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade tužitelj financijski oštećen jer je tuženik povrijedio zakon na njegovu štetu.

15. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

16. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

17. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

18. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna, odnosno bez pravne osnove.

19. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da mu tuženik na ime preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 318,06 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 131,18 EUR od dana 16. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 90,00 EUR od dana 3. svibnja 2010. pa do isplate,

- na iznos od 96,88 EUR od dana 25. listopada 2010. pa do isplate, dakle od dana plaćanja svakog pojedinog od tri navedena iznosa do isplate (što je utvrđeno uvidom u Obavijest o otplaćenom kreditu te među strankama i nije sporno), te je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

20. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljičinog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremneom otplatom kredita.

21. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

22. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženih iznosa, jer utvrđenjem ugovorne odredbom ništetnom, potrošač (tuženik ne osporava svojstvo potrošača tužiteljici) stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

23. Sud je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 26.03.2024. u iznosu od 50,00 eur (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 25.04.2024. godine 50,00 eur (tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 10.09.2024. godine 50,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 4.02.2025. godine 50,00 eur (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 7.03.2025. godine 25,00 eur (Tbr. 9. toč. 3. OT), što ukupno čini 225,00 eur, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 281,25 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 6,64 eur, koliko je tužiteljica već i platila, dobije se iznos od 287,89 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom III. izreke presude.

25. Tužiteljici je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.

26. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama trošak sudske pristojbe nije dužna platiti, niti je pozvana da ga plati.

27. Sud nije priznao tužiteljici veći iznos troška, odnosno po većoj tarifi, za radnje nakon podnošenja tužbe, budući da tužiteljica nakon što je jednom u tužbi naznači vrijednost predmeta spora, istu ne može naknadno povećavati, ako se ne radi o preinaci tužbenog zahtjeva, a sukladno čl. 40. ZPP-a.

28. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 7. ožujka 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženika