Poslovni broj: P-1524/2019-24

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku po sucu Jadranki Longin, u pravnoj stvari OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dariji Silov, odvjetnici iz ZOU "Darija Silov i Ivan Milin" u Šibeniku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po punomoćniku Krunu Kneževiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva "Metelko, Knežević & partneri" d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 13. veljače 2025. u nazočnosti pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, na ročištu za objavu odluke dana 07. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Usvaja se djelomično tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića br. 10, d.d. da isplati tužitelju iznos od 6.980,24 Eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i to kako slijedi:

- na iznos od 127,57 Eura od dana 15. 09. 2011., pa do isplate;

- na iznos od 115,46 Eura od dana 15. 10. 2011., pa do isplate;

- na iznos od 116,27 Eura od dana 15. 11. 2011., pa do isplate;

- na iznos od 117,94 Eura od dana 15. 12. 2011., pa do isplate;

- na iznos od 128,39 Eura od dana 15. 01. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 131,53 Eura od dana 15. 02. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 128,11 Eura od dana 15. 03. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 127,59 Eura od dana 15. 04. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 129,33 Eura od dana 15. 05. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 132,32 Eura od dana 15. 06. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 128,58 Eura od dana 15. 07. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 127,54 Eura od dana 15. 08. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 118,31 Eura od dana 15. 09. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 126,27 Eura od dana 15. 10. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 129,98 Eura od dana 15. 11. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 127,51 Eura od dana 15. 12. 2012., pa do isplate;

- na iznos od 124,56 Eura od dana 15. 01. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 123,54 Eura od dana 15. 02. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 122,49 Eura od dana 15. 03. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 129,84 Eura od dana 15. 04. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 119,03 Eura od dana 15. 05. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 117,26 Eura od dana 15. 06. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 118,32 Eura od dana 15. 07. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 117,21 Eura od dana 15. 08. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 121,16 Eura od dana 15. 09. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 123,72 Eura od dana 15. 10. 2013., pa do isplate.

- na iznos od 124,97 Eura od dana 15. 11. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 129,43 Eura od dana 15. 12. 2013., pa do isplate;

- na iznos od 124,93 Eura od dana 15. 01. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 103,75 Eura od dana 15. 02. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 106,22 Eura od dana 15. 03. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 104,07 Eura od dana 15. 04. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 100,97 Eura od dana 15. 05. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 101,64 Eura od dana 15. 06. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 103,85 Eura od dana 15. 07. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 105,61 Eura od dana 15. 08. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 106,06 Eura od dana 15. 09. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 107,95 Eura od dana 15. 10. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 110,67 Eura od dana 15. 11. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 111,18 Eura od dana 15. 12. 2014., pa do isplate;

- na iznos od 111,58 Eura od dana 15. 01. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 02. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 03. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 04. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 05. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 06. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 07. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 08. 2015., pa do isplate;

- na iznos od 111,37 Eura od dana 15. 09. 2015., pa do isplate;

s time da kamata na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do isplate sukladno odredbi čl.29. st.2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.

II U preostalom dijelu, preko dosuđenog tj. za iznos od 1.652,85 EUR zajedno sa zatraženim zateznim kamatama, tužbeni zahtjev tužitelja odbija se kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju parnični trošak 1.724,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena sukladno odredbi čl.29. st.2. ZOO-a .

O b r a z l o ž e nj e

1 . Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica je švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, stoga da je valutna klauzula ništetna. Što se tiče promjenjive kamatne stope da je tuženik protupravno, jednostrano i neobrazloženo i na štetu tužitelja vršio promjene kamatne stope. Da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je ista ništetna. Tijekom postupka je u bitnome istakao kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provedena ( čl. 19 c ZIDZPK –a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala uslijed utvrđene nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome navodi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti te ističe prigovor zastare smatrajući da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok koji u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi sa čl. 230. Zakona o obveznim odnosima teče od plaćanja koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima. Obzirom je tužba podnesena 11. lipnja 2019. to da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio. Ističe i da su stranke dana 18. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR čime je stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca zbog čega tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti posljedično tražiti bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove. Osim toga da je tužitelju priznata preplata u konverziji u iznosu od 12.453,41 kunu i da bi u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjio potraživanje po njihovom ugovornom odnosu. Smatra da je sud dužan , ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, u obzir uzeti i razdoblja kada je tužitelj plaćao manje anuitete kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je isplaćen kredit, a koje negativne razlike iznose 131,48 EUR. Nadalje osporava i status potrošača tužitelju. Ističe i da je podneskom od 24. siječnja 2025. nakon provedenog vještačenja tužitelj preinačio svoj prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev i to u visini od 593,56 eur s osnove navodno ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, a da preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena, jer je tužbeni zahtjev mogao biti konačno postavljen i prije zaključenja prethodnog postupka s obzirom da je tužitelj u trenutku podnošenja tužbe raspolagao svom potrebnom dokumentacijom za konačno postavljanje tužbenog zahtjeva.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj u podnesku od 24. siječnja 2025. (l.s. 262-264) konačno uređuje tužbeni zahtjev sukladno istom, a što je sud dopustio vodeći se zaključkom VSRH sa sastanka od 26. studenog 2021. posl. br. Su IV-162/2021. koji zaključak glasi "U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem".

4. U dokaznom postupku je sud izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu od 05. travnja 2006. br. 014/06 sa prilozima ( l.s. 6-18), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove ĆO iz [adresa] (l.s. 236-247). Sud nije izvodio druge dokaze smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

5. Uređeni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja radi isplate nepripadno plaćenog iznosa zbog promjene tečaja i promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu zajedno sa zateznom kamatom.

7. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

8. Nije sporno da su strane sklopile Ugovor o kreditu od 05. travnja 2006. br. 014/06 kojim je tuženik plasirao tužitelju namjenski kredit za adaptaciju kuće od 75.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Nije sporno ni da je izvršena konverzija predmetnog kredita.

9. Sporno je, međutim, pitanje osnova i visine utužene tražbine. Naime, sporno je jesu li ovakve ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, te je li slijedom toga tuženik u obvezi tužitelju isplatiti razliku između plaćenih iznosa i prvotno ugovorenih iznosa do koje je došlo zbog jednostrane promjene kamatne stope. Također je sporno je li nastupila zastara utuženog potraživanja s obzirom je tuženik istakao prigovor zastare kao i status potrošača tužitelja. Sporno je i ima li tužitelj pravni interes za vođenje ove parnice obzirom na provedenu konverziju.

10. Prvostupanjski sud smatra da je odredba Ugovora o kreditu, prema kojoj je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, a da o promjeni nije pojedinačno pregovarano, ništetna sukladno članku 322., u vezi s člankom 324. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima, te člankom 81. stavkom 1. i člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03) i člankom 96. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07,79/08, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13). Ovo stoga jer je tuženica iskoristila svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnula ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope, pa prvostupanjski sud prihvaća stav Visokog trgovačkog suda u presudi od 13. lipnja 2014., poslovni broj Pž-7129/2013-4., da iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača

- kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Slijedom navedenog ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je nepoštena, a time i ništetna, pa su sve jednostrane promjene kamatne stope što ih je tuženica poduzimala bile nezakonite. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud, imajući u vidu navedene odluke Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. god. pod br. P – 1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave, ovaj sud smatra da je iz navedenih razloga ništava i odredba predmetnog Ugovora o kreditu ( čl. 2.) kojom se isto regulira, slijedom čega na sporni pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO) te tužitelju dosuditi razliku anuiteta prema nalazu i mišljenu sudskog vještaka za financije.

11. U presudi Suda EU - presude broj: C-26/13 od 30. travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ istaknuto je, da se ta odredba Direktive 93/13/EEZ ne smije tumačiti u smislu njezine gramatičke razumljivosti, već tako da potrošaču moraju biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja kako bi on na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Sud EU polazio je od svog ustaljenog stajališta da je potrošač uvijek u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poduzetnik (banka) prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Ovaj sud smatra, da u situaciji, kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke, o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

12. U pogledu ništetnosti valutne klauzule u CHF, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/16 od 03.listopada 2017.godine i odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018.g., donesene u povodu te odluke revizijskog suda u istom postupku vođenom povodom kolektivne tužbe Udruge potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka u Republici Hrvatskoj pa tako i tuženice, a predmet koje kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo i utvrđenje ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, a kako je ugovoreno i u ugovoru zaključenom između stranaka. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao revizijski sud je, u rješenju Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., a kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., u odnosu na i dalje sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjski presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Povodom tog ukidnog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je ponovno odlučio o žalbama tuženih banaka protiv prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak. U svojoj presudi poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrdio je prvostupanjsku presudu utvrdivši da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvatio je ocjenu prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Uz to se napominje da je, povodu revizija tuženih banaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. prihvatio navedeno pravno shvaćanje i u tom dijelu odbio reviziju protiv spomenute presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je u odgovoru na pitanje povrede interesa i prava potrošača - korisnika kredita, vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, sud u pojedinačnom postupku vezan za shvaćanje izraženo u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku u povodu kolektivne tužbe, dakle konkretno za navedeno shvaćanje izraženo u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. to je, to je prvostupanjski sud i u ovom sporu primijenio konkretno pravno shvaćanje vezano za povredu interesa i prava potrošača korisnika kredita vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak, te takvu ugovornu odredbu (čl. 1.) smatra ništetnom.

13. Pri tome se navodi da sud nije smatrao potrebnim provoditi dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, sve imajući u vidu stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. prema kojemu citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a radi čega da nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača. Što se tiče svojstva potrošača tužitelja valja reći da iz odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača, a s obzirom da je u samom namjenskom ugovoru o kreditu navedeno i to od strane tuženika, da se kredit odobrava za adaptaciju kuće i to tužitelju kao fizičkoj osobi, a u spisu nema podataka o tome da bi kredit bio namijenjen bilo kakvoj poduzetničkoj djelatnosti, pa je tuženikov prigovor vezano za status potrošača tužitelja, ocijenjen neosnovanim.

14. Što se tiče izvršene konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, 102/15, dalje u tekstu: ZIDZOPK), valja reći da se radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c toč. 6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog dodatka između stranaka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se ni odredbama ZIDZOPK, a niti navedenim dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama, tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje pretplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos pretplate na dan 30. rujna 2015. sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju u potpunosti vraćen novčani iznos koji je preplatio tužitelju.

15. Nadalje, odredba o valutnoj klauzuli, koja je nesporno dispozitivna norma sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO, nije isključena od ocjene nepoštenosti u smislu čl. 1. st. 1. Direktive 93/13/EEZ. Ovo stoga što predmetni ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu o tome da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz primjene tečajnog odnosa, a takve odredbe nema u čl. 22. st. 1. ZOO. Valutna klauzula sadržana u odredbi čl. 22. st. 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-392/11 od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Dakle, ne radi se o ugovornoj odredbi koja bi bila isključena od ocjene nepoštenosti u smislu Direktive 93/13.

16. Ovdje valja reći da je sukus u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i UIII-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

17. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku

– trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

18. Dakle, tužitelj je u konkretnom slučaju dokazao činjeničnu osnovu tužbe - da je s tuženom bankom sklopio predmetni ugovor o namjenskom kreditu s kamatnom stopom promjenjivom u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke i valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

19. Na okolnost visine iznosa koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financijsko-računovodstvene poslove ĆO iz [adresa], koji je u nalazu i mišljenju u bitnome naveo da razlika (pozitivna) nastala uslijed plaćanja po uvećanoj kamatnoj stopi (u odnosu na ugovorenu) i većem tečaju valute CHF (u odnosu na početni tečaj) iznosi 8.633,09 EUR. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao prigovor, dok se tuženik referirao na vještvo ističući pravna pitanja koja nisu predmet financijskog vještačenja, pa je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je izrađen stručno, jasno, obrazloženo, te sukladno članku 258 ZPP.

20. Od navedenog iznosa je valjalo umanjiti pretplatu iz konverzije u utvrđenom iznosu od 12.453,41 kn, što odgovara iznosu od 1.652,85 EUR, što rezultira iznosom od 6.980,24 EUR koji je tužitelj više platio tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom, i tek isplatom tog iznosa će tužitelju u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene kamatnih stopa po odlukama tuženika i izmjena tečaja valute CHF u odnosu na kunu.

21. U svezi stava tuženika da prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta treba uzeti u obzir tzv. negativne razlike ovaj sud takvo pravno pitanje (materijalnopravne prirode) smatra neosnovanim. Naime, činjenica je da tuženik u postupku nije postavio nikakav određeni zahtjev, kako protutužbeni, tako niti prigovor prijeboja u svezi negativnih razlika, pa ne postoji nikakav osnov za umanjenje iznosa koje je tuženik nesporno temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi stekao od tužitelja po predmetnom ugovoru o kreditu. Tako i Vrhovni sud u svojoj odluci Rev-549/23 od 18. prosinca 2023. navodi slijedeće: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." S time da ovaj sud smatra kada bi takav zahtjev i postojao isti bi bio u direktnoj suprotnosti s čl. 323. st. 2. ZOO prema kojoj ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog pravnog posla (a to je u konkretnom slučaju tuženik) odgovara svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima slučaja nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Osim toga tužitelj plaćanjem anuiteta kredita nije ništa primio zbog čega niti nema obvezu bilo što vratiti temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a.

22. U pogledu istaknutog prigovora zastare, sud nalazi da isti nije osnovan. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev-2245/17 od dana 20. veljače 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, navedeni pravni stav proizlazi i iz shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/20 od 30.siječnja 2020. godine u kojem je navedeno kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine donio pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama u ugovorima o kreditu te kako je Visoki trgovački sud RH u predmetu Pž-6632/17 dana 14.lipnja 2018. godine donio pravomoćnu presudu u dijelu valutne klauzule te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 11.lipnja 2019., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedenih presuda, prigovor zastare tuženika je odbijen.

23. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je uređeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan, pa je odlučeno kao u izreci.

24. O kamatama je odlučeno temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

25. O trošku je odlučeno sukladno čl. 154. st. 5. i 155. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22) te je tužitelju određen trošak za sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. 1.), zastupanje na ročištima od 04. studenog 2022. i 13. veljače 2025. u iznosima od po 200,00 EUR (Tbr. 9. 1.), za sastav odgovora na žalbu od 06. studenog 2023. 250,00 EUR (Tbr. 10.6.), te za sastav podneska od 24. siječnja 2024. iznos od 200,00 EUR ( Tbr. 8.1.), što uvećano za PDV od 25% iznosi 1.000,00 EUR, čemu valja pribrojiti trošak vještačenja (597,25 EUR) i plaćenu pristojbu za tužbu u iznosu od 126,88 EUR, što ukupno iznosi 1.724,13 EUR. Odbijen je zahtjev za naknadom troška za ostale podneske jer isti nisu bili nužni za vođenje ovog postupka, kao i za troškove pristojbe preko iznosa za koji u e-spisu postoji dokaz o plaćanju.

26. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci odluke.

Šibenik, 07. ožujka 2025.

S U D A C

Jadranka Longin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od obavljene dostave iste. Stranci uredno obaviještenoj o ročištu objave rok za žalbu teče od dana objave, dok stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu objave rok za žalbu teče od dana primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuju Županijski sud iz čl. 4 st. 3 Zakon o područjima i sjedištima sudova (NN 128/14) i čl. 51 st. 3 Pravilnika o radu u sustavu e Spis ("Narodne novine" 35/15).

DN-a:

1. Tužitelj pp

2. Tuženik pp