REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5594/2020-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužitelja GD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćnici Sanji Porobija, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 12. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, dana 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništavim odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, odnosno mjesečni anuitet švicarski franak (valutna klauzula), sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 3205855920/05, između tužitelja GD, kao korisnika kredita i Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, sklopljenog 12. prosinca 2005. solemniziranog 14. prosinca 2005. po Javnom bilježniku Jadranki Knego-Rogina iz Zagreba broj ovjere: OU-1288/2005-1.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. isplatiti tužitelju GD iznos 36.771,55 eur sa zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 16,69 eur od 16.01.2009. do isplate

- na iznos od 16,99 eur od 16.02.2009. do isplate

- na iznos od 7,15 eur od 16.03.2009. do isplate

- na iznos od 12,65 eur od 28.04.2009. do isplate

- na iznos od 9,86 eur od 16.05.2009. do isplate

- na iznos od 5,97 eur od 16.06.2009. do isplate

- na iznos od 6,65 eur od 16.07.2009. do isplate

- na iznos od 3,42 eur od 16.08.2009. do isplate

- na iznos od 7,54 eur od 16.09.2009. do isplate

- na iznos od 2,96 eur od 16.10.2009. do isplate

- na iznos od 5,92 eur od 16.11.2009. do isplate

- na iznos od 5,45 eur od 16.12.2009. do isplate

- na iznos od 13,44 eur od 16.01.2010. do isplate

- na iznos od 18,57 eur od 16.02.2010. do isplate

- na iznos od 17,45 eur od 16.03.2010. do isplate

- na iznos od 22,55 eur od 16.04.2010. do isplate

- na iznos od 31,89 eur od 16.05.2010. do isplate

- na iznos od 33,89 eur od 16.06.2010. do isplate

- na iznos od 44,87 eur od 16.07.2010. do isplate

- na iznos od 44,50 eur od 16.08.2010. do isplate

- na iznos od 67,25 eur od 16.09.2010. do isplate

- na iznos od 54,00 eur od 16.10.2010. do isplate

- na iznos od 57,06 eur od 16.11.2010. do isplate

- na iznos od 71,46 eur od 16.12.2010. do isplate

- na iznos od 72,74 eur od 16.01.2011. do isplate

- na iznos od 67,62 eur od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 70,72 eur od 16.03.2011. do isplate

- na iznos od 70,88 eur od 16.04.2011. do isplate

- na iznos od 80,34 eur od 16.05.2011. do isplate

- na iznos od 100,45 eur od 16.06.2011. do isplate

- na iznos od 123,33 eur od 16.07.2011. do isplate

- na iznos od 148,30 eur od 16.08.2011. do isplate

- na iznos od 108,87 eur od 16.09.2011. do isplate

- na iznos od 95,61 eur od 16.10.2011. do isplate

- na iznos od 96,49 eur od 16.11.2011. do isplate

- na iznos od 98,32 eur od 16.12.2011. do isplate

- na iznos od 109,77 eur od 16.01.2012. do isplate

- na iznos od 113,2 eur od 16.02.2012. do isplate

- na iznos od 109,46 eur od 16.03.2012. do isplate

- na iznos od 108,90 eur od 16.04.2012. do isplate

- na iznos od 113,55 eur od 22.05.2012. do isplate

- na iznos od 114,10 eur od 16.06.2012. do isplate

- na iznos od 109,98 eur od 16.07.2012. do isplate

- na iznos od 108,84 eur od 16.08.2012. do isplate

- na iznos od 98,73 eur od 16.09.2012. do isplate

- na iznos od 111,50 eur od 16.11.2012. do isplate

- na iznos od 111,50 eur od 16.11.2012. do isplate

- na iznos od 108,81 eur od 16.12.2012. do isplate

- na iznos od 105,57 eur od 16.01.2013. do isplate

- na iznos od 104,46 eur od 16.02.2013. do isplate

- na iznos od 111,84 eur od 19.04.2013. do isplate

- na iznos od 111,84 eur od 19.04.2013. do isplate

- na iznos od 95,91 eur od 17.05.2013. do isplate

- na iznos od 100,28 eur od 28.06.2013. do isplate

- na iznos od 97,52 eur od 16.08.2013. do isplate

- na iznos od 105,98 eur od 16.01.2014. do isplate

- na iznos od 112,41eur od 16.04.2014. do isplate

- na iznos od 108,61 eur od 16.05.2014. do isplate

- na iznos od 108,61 eur od 16.05.2014. do isplate

- na iznos od 108,94 eur od 14.06.2014. do isplate

- na iznos od 112,14 eur od 16.07.2014. do isplate

- na iznos od 105,06 eur od 13.08.2014. do isplate

- na iznos od 104,75 eur od 16.08.2014. do isplate

- na iznos od 105,25 eur od 16.09.2014. do isplate

- na iznos od 107,38 eur od 16.10.2014. do isplate

- na iznos od 110,44 eur od 16.11.2014. do isplate

- na iznos od 111,01 eur od 16.12.2014. do isplate

- na iznos od 111,46 eur od 16.01.2015. do isplate

- na iznos od 177,06 eur od 13.02.2015. do isplate

- na iznos od 170,67 eur od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 170,67 eur od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 170,67 eur od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 170,67 eur od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 170,67 eur od 30.04.2015. do isplate

- na iznos od 30.571,48 eur od 30.04.2015. do isplate

te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 9.907,40 eur sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za razdoblje do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za 7.633,91 eur.

II. Dopušta se preinaka tužbe od 5. lipnja 2023.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za isplatu troškova parničnog postupka

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 12. prosinca 2005. zaključio sa tuženikom kao kreditorom, Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3205855920/05, Kreditna partija: 7102959275 (dalje u tekstu: Ugovor), solemniziran po javnom bilježniku Jadranki Knego-Rogina iz Zagreba, pod posl. brojem: OU-1288/2005 dana 14. prosinca 2005. Temeljem navedenog Ugovora o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje iznos 110.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja. Člankom 7. Ugovora predviđeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 555,48 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja uz redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% koja kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Na dan sklapanja Ugovora, srednji tečaj CHF Hrvatske narodne banke iznosio je 4,79 kn za 1 CHF, dok je na dan isplate kredita, 1. veljače 2006. srednji tečaj CHF Hrvatske narodne banke iznosio 4,73 kn za 1 CHF. Tijekom otplate kredita pa nadalje tečaj CHF-a se stalno mijenjao što je dovelo i do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta tužitelja. Napominje se da je tužitelj pred ovim sudom protiv tuženika prethodno pokrenuo i postupak radi isplate i utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope, koji postupak se vodi pod poslovnim brojem P-323/2019. Ništetnost ugovornih odredaba kojima se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj: Pž-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. U obrazloženju presude poslovni broj: Pž-6632/17, Visoki trgovački sud RH istaknuo je kako su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019. godine, kojom su odbijene kao neosnovane revizije tuženih banaka podnesene protiv presude Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž- 6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine, odnosno kojom je potvrđeno da su banke, pa tako i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je u tom smislu Vrhovni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje izneseno u presudi Visokog trgovačkog suda. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji za sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Budući da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita također veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji valutna klauzula za sobom povlači, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se utvrde ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. i čl. 7. Ugovora. S tim u vezi, tužitelj ističe da je navedena presuda donesena u postupku po kolektivnoj tužbi, obvezujuća i u konkretnom slučaju koji se tiče povrede interesa tužitelja kao individualnog potrošača te vezano za navedeno ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 i Rev-3142/2018, u kojima Vrhovni sud jasno navodi da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupaka kolektivne zaštite, odnosno, da odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi. U tom smislu Vrhovni sud u odluci poslovni broj: Rev- 3142/2018, od 19. ožujka 2019. godine, navodi i da u individualnim parnicama koje se vode temeljem kolektivne tužbe nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na utvrđenja u kolektivnom sporu i odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine više plaćenog iznosa kredita treba se primijeniti srednji tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a – 4,79 kn za jedan švicarski franak, odnosno tečaj švicarskog franka na dan isplate kredita- 4,73kn za jedan švicarski franak. Slijedom navedenog, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je zbog primjene navedenih ugovornih odredbi, predmetni kredit preplatio za iznos od najmanje 278.913,82 kn. Zahtjevom iz tužbe predlaže utvrditi ništetnim odredbe o valutnoj kaluzuli sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu te obvezati tuženika na isplatu iznosa 278.913,82 kn sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznosa sa zateznom kamatom kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu zahtjeva te priloženi izračun. Ističe prigovor zastare. Osporava tužitelju svojstvo potrošača te ističe prigovor nedostataka aktivne legitimacije jer da iz prometa po kreditu proizlazi da su, osim tužitelja, treće osobe otplaćivale obveze po kreditu. Navodi da je valutna klauzula izrijekom zakonom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Tečaj CHF prema EUR/DEM, a time i prema hrvatskoj kuni je tečaj koji je dugi niz godina bio izuzetno stabilan. Kao što HNB „štiti“ tečaj kune prema EUR, tako i Švicarska narodna banka zbog interesa vlastitog (izvozno orijentiranog) gospodarstva štiti tečaj CHF prema EUR, a time posredno i tečaj kune prema CHF. Prema tome, činjenica da HNB ne štiti tečaj CHF ne znači da ne postoji interes švicarske centralne banke za stabilnost navedene valute. Tuženik, ne samo da nije znao, nego nije imao niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja predmetne valute. Osim činjenice što je tečaj CHF-a bio stabilan dugi niz godina, tuženik želi istaknuti kako je projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta od strane Vice-guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR, a potom ponovljena i četiri godine kasnije, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Utoliko je jasno kako tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti je mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banka neće uspjeti „obraniti“ tečaj CHF / EUR. Dapače, temeljem dugogodišnje stabilnosti tečaja i izjava Gguvernera Švicarske narodne banke, tuženik je imao jedino opravdan razlog vjerovati kako je mogućnost volatilnosti tečaja švicarskog franka znatno smanjena. Što se tiče informacije kako HNB štiti tečaj kune prema EUR, radi se o javno dostupnoj informaciji u niz novinskih članaka tijekom 2005. godine, te je na istu upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a VD prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Proizlazi, dakle, kako je uloga i cilj HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena bila javno dostupna činjenica, isto kao što je bila javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF, već da se isti posredno formira preko EUR. Standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji bi se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Tuženik je o navedenoj okolnosti informirao tužitelja u okviru primjene obveznih smjernica za informiranje klijenata i u skladu s edukacijom koju su osobni bankari prošli u pripremi za uključivanje kredita u CHF u kreditnu ponudu. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Predlaže zahtjev odbiti kao neosnovan te obvezati tužitela na isplatu troškova postupka tuženiku.

5. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o namjenskom kreditu (list 9-15 spisa), otplatni plan (list 16-25 spisa), podatke po kreditnoj partiji (list 26 spisa), izvadak iz prometa i promet po kreditu (list 27-42 spisa), tečajnu listu HNB-a (43-44 spisa), izlaganja Gguvernera Švicarske narodne banke u ovjerenom prijevodu (list 70 i 79-90 spisa), preslike novinskih članaka (list 96-100 spisa), edukacijski materijal tuženika (list 101 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 124 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 135-136 spisa), presliku prometne dozvole (list 137-138 spisa), nalaz i mišljenje te pisane dopune kao i usmeno obrazloženje financijskog vještaka Zrinka Ručevića (list 154-159, 180-183, 196-199 i 223 spisa), iskaz tužitelja (list 211-212 spisa), iskaz svjedoka ŠD (list 224 spisa.

6. Cijeneći izvedene dokaze, svaki dokaz zasebno kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu sa odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud utvrđuje zahtjev osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu ugovorene valutne klauzule sadržane u čl. 1. i 7. Ugovora te posljedično navedenom (restitucijski) zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

8. Među strankama nije sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 12. prosinca 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu 110.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB (čl. 1 Ugovora);

- da ugovoren rok otplate kredita 30 godina te da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 655,48 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja (čl. 1. i 7. Ugovora);

9. Sporno je:

- je li su naprijed navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanog novčanog iznosa na ime razlike koje proizlazi iz razlike tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za utuženo razdoblje;

- radi li se, u konkretnom slučaju, o potrošačkom Ugovoru, imajući u vidu da tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača te je li ovaj sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača;

- pitanje zastare novčanih potraživanja.

10. Tužitelj je podneskom od 26. svibnja 2021 (list 132 spisa), navodeći da je utvrdio pogrešku u metodologiji računanja visine više plaćenog iznosa zbog valutne klauzule u izračunu dostavljenom uz tužbu, precizirao kondemnatorni dio zahtjeva na način da s osnove preplaćenog tečaja potražuje isplatu u visini 221.396,16 kn sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose do isplate. Nadalje, podneskom od od 5. lipnja 2023. (list 192 spisa), a nakon provođenja financijskog vještačenja, tužitelj je kondemnatorni dio zahtjeva precizirao zahtjev na način da s osnove preplaćenog tečaja potražuje isplatu u visini 36.771,55 eur / 277.055,32 eur sa zateznom kamatom na pojedine preplaćene iznose.

11. Tuženik je podneskom od 26. siječnja 2022. (list 144 spisa) prigovorio da je tužitelj podneskom od 26. svibnja 2021. djelomično povukao tužbu, čemu se ne protivi, ali određeno potražuje trošak za povučeni dio zahtjeva. Nadalje, podneskom od 9. listopada 2023. (list 204 spisa) tuženik se usprotivio preinaci zahtjeva povišenjem (iz podneska od 5. lipnja 2023.) te je naveo da, ako sud dopusti preinaku, tada ističe prigovor zastare i za preinačeni dio.

12. Obzirom da je tužitelj doista podneskom od 26. svibnja 2021. smanjio kondemnatorni dio zahtjeva na iznos 221.396,16 kn (u tužbi potraživano 278.913,82 kn), to je sud primjenom odredbe čl. 193. st.2. ZPP za iznos 7.633,91 eur ( 57.517,66 kn) odlučio kao u toč. I. izreke rješenja. Nadalje, osnovano tuženik navodi da je tužitelj podneskom od 5. lipnja 2023. povećanjem zahtjeva preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. st.1. ZPP. Međutim, tužitelj je tužbu preinačio (povećanjem zahtjeva iz podneska od 26. svibnja 2021.) nakon što je provedeno financijsko vještačenje upravo na okolnost utvrđivanja preplaćenog iznosa te sud smatra da se radi o preinaci u smislu članka 190. st. 2. ZPP jer tužitelj, bez svoje krivnje, nije mogao tužbu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a zbog čega je preinaka dopuštena te je odlučeno kao u toč. II. izreke rješenja (zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.). Pritom valja dodati da se, u konkretnom slučaju, radi i o tzv. nepravoj preinaci zahtjeva budući da se povećanje postojećeg zahtjeva temelji na istoj činjeničnoj osnovi (pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024.)

13. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao I. tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to čl.81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. U pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt-249/14- 2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

- Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U- III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

15. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen Ugovor o kreditu koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

16. U odnosu na navode tuženika da, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da prema članku 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl.502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na to nema potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP i ZZP.

18. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

19. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužiteljica nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati. U ovom postupku tuženik osporava da je predmetni Ugovor potrošački ugovor te osporava tužiteljici svojstvo potrošača i tvrdi da je na tužiteljici teret dokaza o suprotnome jer da se potrošačka svrha ne presumira.

20. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.".

21. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

22. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

23. U ovom postupku tuženik je na ročištu 6. svibnja 2024. (list 211 spis) odustao od predloženog saslušanja svojeg djelatnika, osobnog bankara, koji da je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita.

24. Iz iskaza tužitelja (list 321-322 spisa), proizlazi da mu je predmetni Ugovor o kreditu nuđen od strane tuženika kao najpovoljniji budući mu je djelatnica banke rekla da je valuta CHF stabilna i da tu neće biti nekih promjena. Prilikom sklapanja ugovora ništa mu drugo detaljnije, u vezi moguće promjene tečaja, nije objašnjavano, a niti mu je nuđen kredit u eventualno nekoj drugoj valuti. Kredit je podigao radi kupnje dva stana i to jednog od 40m2 u kojem žive njegovi roditelji i jednog manjeg od 26m2 u kojem je živio. U tom manjem stanu, nakon što sej drugi puta oženio, više ne živi, ali istog koriste njegovi roditelji odnosno njegov otac. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti imatelj dionica trgovačkog društva. Rate kredita plaćao je osobno i to na način da bi odlazio u banku ili mu se skidalo sa tekućeg računa, a kada su rate porasle i kada više nije iste mogao podmirivati, pomogao mu je njegov otac na način da bi isti za račun tužitelja uplaćivao pojedine rate, a koji iznos bi mu tužitelj zatim vratio i to na način da bi pojedine iznose vratio na način da se brine o njima, a što čini i dan danas jer su mu jedina obitelj. Navodi da od 2015. ima u vlasništvu obrt te da je isti jedno vrijeme bio prijavljen na adresi ovog manjeg stana gdje je tužitelj prije živio, a to iz razloga što je obrt vezan za njegov OIB i odgovara cijelom svojom imovinom za obveze obrta. Nakon što se preselio na drugu adresu i sjedište obrta je promijenjeno na tu drugu adresu. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu bio otkazan budući da je kasnio sa jednom ili dvije rate te je otišao u banku sa upitom kako riješiti navedenu situaciju pa mu je tamo, po ponudi tuženika, rečeno da uzme novi kredit, što je i učinio i time zapravo zatvorio ovaj prethodni kredit, a ovaj sljedeći i dalje otplaćuje. Radi proteka vremena sada se više ne sjeća kada je taj prvi kredit bio raskinut. I drugi kredit je također uzet u CHF. Navodi da se poslovne knjige obrta vode kod knjigovođe i tužitelj u ovom manjem stanu nije obavljao nikakvu djelatnost vezanu uz obrt. Danas zna možda izdati po jedan ili dva računa u vezi obavljenog posla. Predmetni stanovi kupljeni ugovorom o kreditu nalaze se na adresi [adresa]. Prije potpisa ugovora isti je pročitao. Odredbe ugovora su mu generalno bile jasne, a tim više što je banka tuženika bila "njegova" dugogodišnja banka, imao je u nju povjerenje te se nadao da će otplatom kredita njegov dug padati, a ispostavilo se drugačije. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mu bio poznat pojam valutne klauzule. Nije u vezi tog pojma ništa posebno pitao bankara jer mu je generalno bilo jasno da će redovitom otplatom kredita njegov dug biti manji, a nije mu rečeno da će rata kredita eventualno i narasti. Nije se informirao o kretanju tečaja CHF za kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a budući da mu je, ponavlja, u banci rečeno da je to stabilna valuta. Ništa mu u banci nije rečeno, a u vezi budućeg kretanja tečaja CHF za kune, a niti je u vezi toga išta posebno pitao.

25. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja kao životan, logičan i uvjerljiv te u skladu sa pisanom dokumentacijom u spisu. Prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koja nije namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetništvu, što znači da svojstvo potrošača ima svaka fizička osoba u svakom ugovoru koji je sa trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti. Ocjenom iskaza tužitelja i sadržaja ugovora, u ukupnosti, sud utvrđuje da se tužitelju, kao korisniku kredita, ne može odreći pravo potrošača jer se pojam potrošača tumači u skladu sa položajem fizičke osobe u ugovoru, u skladu s prirodom i svrhom ugovora i vidljivo je prema vrsti ugovorne transakcije, kako je to obrazložio sud Europske unije u svojoj odluci broj C-774/2019 od 22. listopada 2020. Iz Ugovora o kreditu od 19. prosinca 2005. ne proizlazi da bi tužitelj ugovor sklopio u vezi sa svojom profesionalnom djelatnosti ili gospodarskom aktivnosti. Naime, iz izvatka iz obrtnog registra (list 124 spisa) vidljivo je da tužitelj započeo sa obavljanjem obrtničke djelatnosti 27. svibnja 2015. te da je sjedište obrta na adresi tužitelja, međutim, navedeno obzirom na trenutak sklapanja Ugovora, nije u vezi sa položajem tužitelja kao fizičke osobe u ugovoru niti je u skladu s prirodom i svrhom ugovora u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu (2005.), a kako to proizlazi iz iskaza samog tužitelja. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

26. Dakle, ovaj sud zaključuje da je tužitelj potrošač i da je predmetni Ugovor o namjenskom kreditu potrošački ugovor zbog čega je sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača te da u tom pravcu nije potrebno provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate. Tuženik je na okolnost informiranosti o spornim odredbama ugovora odustao od saslušanja djelatnika banke koji da je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja Ugovora o kreditu. Nasuprot tome, iz prihvaćenog iskaza tužitelja dakle, u bitnom, proizlazi da mu djelatnik banke nije objasnio pojam valutne klauzule, nije o toj odredbi pregovarao sa tuženikom i nisu mu objašnjeni razlozi zbog kojih bi moglo doći do promjene ugovorene visine tečaja CHF za kune.

27. Ovdje valja reći da iz iskaza tužitelj nadalje, ne proizlazi da ga je tuženik informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, pri čemu valja kazati da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužitelja o spomenutim specifičnim rizicima.

28. Kako dakle, tuženik nije niti tvrdio niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odredbe, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.c ZPP) te da su ništava odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (čl. 1. i 7. Ugovora) te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude.

29. Kako su dakle, odredba Ugovora o kreditu ništave u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 i 88/01– dalje u tekstu ZOO/91),važećim u vrijeme sklapanja kredita, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovi koje je utvrđena ništavom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

30. Radi utvrđenja visine zahtjeva, sud je cijenio nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića iz kojeg proizlazi da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2006.) do konačne prijevremene otplate 20. veljače 2015., a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate na dan plaćanja pojedine obveze i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 194.096,44 kn, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu "q" Tabele 1 iz Nalaza.

31.Tuženik je podneskom od 4. srpnja 2022. prigovorio nalazu i mišljenju vještaka jer da nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita odnosno kada je aktualni tečaj bio viši, vještak je računao preplatu tužitelja, a kada je aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna.

32.Tužitelj je podneskom od 18. srpnja 2022. također prigovorio nalazu i mišljenju vještaka navodeći da usporedbom izračuna vještaka i prometa po kreditu nije u cijelosti jasno primjenom kojeg tečaja je banka obračunala posljednji anuitet i koliko je isti iznosio, odnosno, je li bio primijenjen tečaj 6,39 CHF kako se to navodi u nalazu, budući da isto nije u skladu sa podacima prometa po kreditu. Predlaže da vještak dopuni nalaz i mišljenje na način da razjasni po kojem tečaju je banka obračunala posljednji anuitet koji je tužitelj platio 29. travnja 2015.

33.Vještak je u svom pisanom dopunskom očitovanju od 13. siječnja 2023. naveo da je u osnovnom nalazu, kao tečaj na dan konačne otplate kredita (20. veljače 2015.), primijenio zakonom predviđeni tečaj (u kojem se prema čl. 11.d Zakona o dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju), za obveze plaćene nakon 23. siječnja 2015. primjenjuje tečaj od 6,39 kuna za 1 CHF). Međutim, ponovnim uvidom u dokument tuženika pod nazivom: 'Izvadak iz prometa po kreditu za račun br. 7102959275' s listova 41- 42 spisa, vještak je ustanovio da tuženik, u stvarnosti, nije primijenio zakonom predviđeni tečaj od 6,39 kn za 1 CHF, već tečaj od 7,269904 kn za 1 CHF te je sačinio dopunski nalaz i mišljenje kojim je korigirao pisani nalaz i mišljenje prema kojem razlika u obvezi u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2006.) do konačne prijevremene otplate (20. veljače 2015.), a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaj za valutu CHF važeći u vrijeme isplate kredita, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 277.055,32 kn, odnosno 36.771,55 eur (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 2 iz dopunskog nalaza (u kunama), a u stupcu 'l1' Tabele 2 iz dopunskog nalaza (u valuti eur).

34.Tuženik je podneskom od 17. veljače 2023. prigovorio dopunskom pisanom očitovanju vještaka navodeći da vještak u svom izračunu od srednjeg tečaja na dan plaćanja oduzima inicijalni tečaj, a rezultat množi s iznosom anuiteta u CHF i razlikom anuiteta u CHF-u koje na kraju međusobno oduzima. Za konačnu otplatu koristi nepoznati tečaj te je konačnu otplatu zbrojio s tečajem koji iznosi 1 CHF =7,269904 HRK dok bi trebao koristiti tečaj 1 CHF = 6,390053 HRK koji je bio na datum konačne otplate 20. veljače 2015. Tuženik smatra da bi se za ispravan način obračuna po osnovi ništetnosti valutne klauzule trebale iskazati razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena, oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima. Od tako dobivenog iznosa treba oduzeti razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje otplate kredita iskazanu u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta.

35. Vještak se podneskom od 28. lipnja 2023. očitovao na prigovore tuženika te je naveo da u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz danog nalaza i mišljenja. Ujedno je naveo da, ako sud utvrdi kako se u obzir trebaju uzeti i negativne tečajne razlike, tada je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. veljače 2006.) do dana konačne prijevremene otplate (29. travnja 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike, uz korekciju za iznos te razlike sadržan u razlici obveze koja proizlazi iz promjene kamatne stope, iznosi ukupno 273.231,55 kn; odnosno 36.264,05 EUR (zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 2a (u kunama), a u stupcu 'l1' Tabele 2a (u EUR).

35.1.Iz usmenog obrazloženja vještaka na ročištu 12. veljače 2025. proizlazi, a u pogledu pitanja tuženika koji se odnosi na primijenjeni tečaj kod konačne prijevremene otplate predmetnog kredita, da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju primijenio zakonom propisan tečaj od 6,39 kn za 1 CHF imajući u vidu odredbe čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju prema kojoj odredbi je tečaj za potrošačke kredite u protuvrijednosti valute CHF bio fiksiran na godinu dana. U dopunskom nalazu i mišljenju, nakon analize plaćanja koja proizlazi iz dokumentacije iz spisa predmeta vještak je utvrdio da je tuženik, prilikom prijevremene konačne otplate, obračunao veći tečaj kojeg je vještak onda u tom drugom izračunu i primijenio. Dakle, sud ima na raspolaganju obje inačice izračuna, a pravno je pitanje koje će se od njih primijeniti.

36. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka budući da je sačinjeno stručno, detaljno obrazloženo i skladu sa relevantnom dokumentacijom, vještak je pisanim očitovanjem odnosno dopunom nalaza i mišljenja te usmenim obrazloženjem otklonio sve prigovore stranaka na nalaz i mišljenje, jasno se očitovao na načinu izračuna tražene razlike, posebno primijenjenog tečaja prilikom prijevremene otplate kredita te o njenoj visini razlike, uzevši u obzir samo pozitivnu te pozitivnu i negativnu razliku. Stoga sud utvrđuje nalaz i mišljenje te njegove pisane dopune jasnim, potpunim i neproturječnim te ih u cijelosti prihvaća. Sud nije posebno cijenio, po tužitelju priložene izračune preplate, s obzirom da se tuženik protivio korištenju istih kao dokaza, a u konačnici je po prijedlogu tužitelja provedeno i financijsko vještačenje koje je sud cijenio kako je prethodno obrazloženo.

37. Navod tuženika o tome da je tužitelj, pri postavljanju zahtjeva, trebao u obzir uzeti i tzv. negativnu razliku odnosno za istu umanjiti potraživanje je neosnovano. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga takvi prigovori tuženika ne dovode u sumnju vjerodostojnost nalaza i mišljenja, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio u skladu sa zadatkom suda, a ostalo su prigovori pravne naravi o kojima ocjenu daje sud. Pritom tuženiku valja odgovoriti da isti, u odnosu na iznos tzv. negativne razlike, nije do zaključenja prethodnog postupka eventualno istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja, a u kojim slučajevima bi sud jedino bio ovlašten eventualno umanjiti tražbinu tužitelja sa potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnom razlikom (tako i VSRH u presudi poslovni broj Rev-549/23 od 18. prosinca 2023.). Osim toga vještak je pisanom dopunom i usmenim obrazloženjem, a ponovnim uvidom u relevantnu dokumentaciju, jasno naveo da je tuženik prilikom prijevremene otplate kredita 20. veljače 2015., koristio veći tečaj (7,269904 kn za 1CHF) od onog koji je bio zakonom propisan (6,39 kn za 1 CHF, a prema čl. 11d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju), a zbog čega je vještak i korigirao ukupnu razliku obveze tako da ista ukupno iznosi 277.055,32 kn odnosno 36.771,55 eur.

38. Stoga sud utvrđuje da, temeljem prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka, ukupna razlika preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetne odredbe o promjeni tečaja iznosi 36.771,55 eur.

39. U odnosu na prigovor zastare valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91, a budući da je tužba podnesena 13. studenog 2020. prigovor zastare nije osnovan.

40. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (u ovom slučaju od 14. lipnja 2018.). Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu i to neovisno o tome kada su plaćeni pojedini anuiteti, pa makar oni bili plaćeni 2007. i ranije jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo za shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12.

41. Budući da je u konkretnom slučaju tužitelj podneskom od 5. lipnja 2023. preinačio tužbu povećanjem zahtjeva (po provedenom financijskom vještačenju), u odnosu na pitanje zastre za taj povećani dio zahtjeva, valja ukazati na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj: Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. koje glasi ¨"U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva." Stoga u konkretnom slučaju, a budući da dakle, radi o preinaci povećanjem zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove, da je ta tzv. neprava preinaka moguća i dopuštena, nema zastare niti za taj preinačni dio zahtjeva jer je tužba podnijeta pravovremeno.

42. To što je pojedine anuitete po kreditu uplatila osoba ŠD, a kako to proizlazi iz priloženog prijepisa knjigovodstvene kartice te u konačnici iz samog iskaza svjedoka ŠD i tužitelja, nije ni od kakvog utjecaja na aktivnu legitimaciju tužitelja u tom dijelu. Iz iskaza svjedoka ŠD, kojeg sud prihvaća kao uvjerljivog i u skladu sa dokumentacijom u spisu, proizlazi da, u situacijama kada njegov sin kao korisnik kredita (tužitelj), nije bio u mogućnosti platiti pojedine rate kredita, pojedine rate bi platio on, a na ime i za račun svog sina, na ime podmirenja obveze ugovora o kreditu. Tom iskazu se pridružio i sam tužitelj. Stoga sud utvrđuje da, kada je tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita po anuitetima - uplate koje je izvršio ŠD, time tužitelj kao korisnik kredita nije izgubio aktivnu legitimaciju u smislu članka 210. ZOO/91 zahtijevati povrat stečenog bez osnove (za sporne anuitete) jer je dakle, ta treća osoba, u skladu s čl. 296 ZOO/91 platila dug u ime i za račun korisnika kredita, a što je dakle, tuženik prihvatio kao ispunjenje obveze samog korisnika kredita. Time, za te sporne anuitete nije došlo do ugovorne ili zakonske subrogacije uplatitelja u položaj korisnika kredita te interni odnos između korisnika kredita i uplatitelja (u smislu eventualnih regresa) tuženika ne oslobađa od (ne umanjuje njegovu obvezu) obveze utvrđene presudama u kolektivnom sporu (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-5101/2021 i dr. spojenim odlukama od 7. lipnja 2023. te VSRH u rješenju Revd 1202/2022-2 od 22. ožujka 2022.)

43. Budući da se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO/91, upravo je na temelju navedene odredbe valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu iznosa 36.771,55 eur (razlika zbog promjene tečaja- valutna klauzula) jer je tuženik taj iznos stekao bez osnove te je odlučeno kao u toč. II. izreke presude.

44.Tužitelju na temelju odredbe čl. 214 ZOO/91 pripada i zatezna kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos i to od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, a budući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Naime, isti je već prilikom sklapanja samoga ugovora bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništave pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja svake pojedine uplate, a koji datumi plaćanja jasno proizlaze iz prihvaćenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

45. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO/05),

45.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. i čl. 155. ZPP i isti je suđen tužitelju, sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine radnje te prema priloženom troškovniku.

45.2.Tužitelju je priznat trošak za: sastav tužbe 500 bodova (tbr. 7/1Tarife), sastav podnesaka od 19. svibnja 2021. i 5. lipnja 2023. svaki po 500 bodova (tbr. 8/1 Tarife), sastav podnesaka od 26. svibnja 2021. i 18. srpnja 2022., svaki po 250 bodova (tbr.8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 4. veljače 2022. 250 bodova (tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištima 6. svibnja 2024., 4. studenog 2024. i 12. veljače 2025., svako po 500 bodova (tbr. 9/1 Tarife) i za zastupanje na ročištu 27. svibnja 2021. 50 bodova (tbr. 9/5 Tarife), ukupno 3.800 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 7.600,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (1.900,00 eur) te uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu 208,32 eur te uz trošak uplaćenog predujma za vještačenje 199,08 eur, sveukupno iznosi 9.907,40 eur.

45.3.Tužitelju nije priznat zatraženi trošak pristojbe na presudu, budući da je prema izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 51/23), kao potrošač u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa ,što je predmet spora, oslobođen od plaćanja pristojbi (na snazi od 20. svibnja 2023.)

45.4. Tuženiku trošak postupka nije suđen budući da u sporu nije uspio. Nije mu suđen niti trošak postupka za povučeni dio zahtjeva primjenom odredbe čl. 158. st.1. ZPP i to iz razloga što je sud imao u vidu da se u predmetnom slučaju radi o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova za povučeni dio zahtjeva (isplata po osnovi promjene tečaja) narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača) koji nije dao povod za parnicu. Naime, tužitelj je doista podneskom od 26. svibnja 2021. (list 144- spisa) isti smanjio za 7.633,91 eur, a što ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe. Osim toga, dosuda troškova postupka tuženiku u tom bi slučaju rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev-1014/18 od 20.10.2021.,

Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.). Stoga je odlučeno kao u toč. III. izreke rješenja.

46. Odluka o zateznoj kamati na dosuđeni trošak postupka tužiteljici temelji se na odredbi čl. 151. st.3. ZPP.

U Zagrebu 7. ožujka 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužitelja

- punom. tuženika