Poslovni broj Pr-114/2023-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja ĐN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kotlar, Vidov i partneri d.o.o. Zadar, protiv tuženika Trevi d.o.o. u stečaju, Ulica Mihovila Pavlinovića 14, OIB: 79646435137, zastupanog po NN, direktoru Društva, a ovaj po punomoćniku mr. sc. Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sudskog raskida ugovora o radu, naknade štete i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 24. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 07. ožujka 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je nezakonit i nedopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 07. srpnja 2021. između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca za radno mjesto voditelja gastro ponude, a temeljem kojeg otkaza je tuženik s danom 16. listopada 2022. odjavio tužitelja sa mirovinskog osiguranja te se utvrđuje da radni odnos stranaka nije prestao s danom 16. listopada 2022.

II. Raskida se radni odnos stranaka zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim 07. srpnja 2021. za obavljanje poslova voditelja gastro ponude s danom 30. svibnja 2024. te se utvrđuje da su stranke bile u radnom odnosu od 07. srpnja 2021. do 30. svibnja 2024.

III. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade štete isplatiti tužitelju iznos od 4.596,66 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 3.064,94 Eura sa zakonskom zateznom kamatom zahtjev tužitelja za naknadu štete odbija kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku po osnovi neisplaćenog dijela plaće za rujan 2022. godine isplatiti tužitelju iznos od 876,50 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16. listopada 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade plaće za listopad 2022. godine isplatiti tužitelju iznos od 802,59 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16. studenog 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade plaća za razdoblje od 01. studenog 2022. do

30. svibnja 2024. isplatiti tužitelju

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.12.2022.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.01.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.02.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.03.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.04.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.05.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.06.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.07.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.08.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.09.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.10.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.11.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.12.2023.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.01.2024.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.02.2024.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.03.2024.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.04.2024.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.05.2024.,

- iznos od 1.532,22 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom od 16.06.2024. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.

VII. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. godinu u iznosu od 1.103,62 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto naknadi te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu kojim je tužitelj (po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. godinu) tražio isplatu iznosa od 363,66 Eura sa zakonskom zateznom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplatiti tužitelju iznos od 2.176,54 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 1.284,29 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 2.313,71 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĐN iz [adresa] (dalje: tužitelj) 09. prosinca 2022. sudu podnosi tužbu protiv tuženika Trevi d.o.o. Zadar (dalje: tuženik) u kojoj navodi da su tužitelj i tuženik radni odnos zasnovali 07. srpnja 2021. kada je tužitelj prijavljen na mirovinsko osiguranje kao radnik poslodavca tuženika za obavljanje poslova voditelja gastro ponude. Prethodno tome pa od dana 07. srpnja 2021. tužitelj bio zaposlen u drugoj firmi istog poslodavca odnosno istog osnivača i direktora NN naziva Zadarska maslina d.o.o. Zadar. Tuženik da je 16. listopada 2022. (opaska suda - omaškom se u tužbi navodi 2021. godine) tužitelja odjavio sa mirovinskog osiguranja, u odjavi navodeći da se radi o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu. Tuženik da prethodno ni na koji način nije obavijesti tužitelja o odjavi odnosno otkazu Ugovora o radu niti je tužitelju do dana podnošenja tužbe dostavio odluku o otkazu Ugovora o radu. Tužitelj da je za otkaz Ugovora o radu saznao putem sustava e-Građanin gdje je zaprimio obavijest da ga je poslodavac s danom 16. listopada 2022. odjavio putem sustava hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Poradi navedenog da je tužitelj postupajući u skladu s odredbom čl. 133. Zakona o radu od tuženika kao poslodavca zatražio zaštitu prava iz radnog odnosa, uputivši taj zahtjev poslodavcu 28. listopada 2022., koji je tuženik zaprimio 09. studenoga 2022. U podnesenom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa tužitelj da je između ostalog naveo da je za poslodavca na neodređeno vrijeme radio na radnom mjestu voditelja gastro ponude, da tužitelj ni na koji način nije obaviješten o otkazu Ugovora o radu niti je zaprimio odluku o otkazu, da osim toga tuženik tužitelju nije dostavio potrebnu dokumentaciju za prijavu na Hrvatski zavod za zapošljavanje i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje, da mu tuženik nije omogućio korištenje godišnjeg odmora za 2022. niti mu je isplatio naknadu za neiskorišteni godišnji odmor te da mu je poslodavac ostao dužan isplatiti polovicu plaće za rujan 2022. i plaću za listopad 2022. U tom zahtjevu da je tužitelj zatražio i dostavu odluke o otkazu, odluke o pravu na korištenje godišnjeg odmora te svu ostalu potrebnu dokumentaciju, što da tuženik nije dostavio. Tuženik da je 23. studenoga 2022. tužitelju uputio odgovor na zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa ne navodeći kako je do otkaza došlo, ne dostavljajući tražene odluke niti isplativši plaću i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Osim toga u tom da se odgovoru tuženik očitovao nizom neistinitih i irelevantnih navoda za ovaj postupa. Tužitelj da je uputio molbu knjigovodstvenom servisu tuženika da mu se dostave tri zadnje platne liste i potvrda o obavljenim poslovima kako bi se mogao prijaviti na burzu rada, što mu je naknadno dostavljeno, dok ostatak zatražene dokumentacije i to ugovor o radu, odluka o otkazu i drugo da mu nije dostavljeno uz napomenu da je poslodavac izdao naredbu da se tužitelju to ne dostavlja. Iz odjave sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje da je razvidno da je tužitelju dan poslovno uvjetovani otkaz sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. Zakona o radu. Citirajući dalje članak 115. st. 2. Zakona o radu tužitelj ističe da nije razvidno iz kojeg razloga je njemu dan poslovno uvjetovani otkaz kao ni da je poslodavac poštovao odredbu čl. 115. st. 2 Zakona o radu. Nadalje, tuženik da se nije pridržavao niti odredbe čl. 120. Zakona o radu koja propisuje da otkaz mora biti u pisanom obliku, da mora biti obrazložen i uručen radniku. Osim toga, tuženik da tužitelju nije dostavio platne liste što da je bio dužan učiniti sukladno čl. 93. st. 1. Zakona o radu. Slijedom navedenog tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je nezakonit i nedopušten otkaz Ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme 07. srpnja 2021. za radno mjesto voditelja gastro ponude, a kojim otkazom je tuženik 16. listopada 2022. odjavio tužitelj sa Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje te utvrđenje da radni odnos stranaka nije prestao 16. listopada 2022. Nadalje, kako da je iz navedenog razvidno da je tuženik počinio niz povreda zakonskih odredbi time tužitelju pričinivši štetu, a osim čega da je takvim postupanjem posebice iznošenjem neistinitih tvrdi u odgovoru na zahtjev tužitelja za zaštitu prava, odnos između tužitelja i tuženika da je trajno narušen, a slijedom čega tužitelj temeljem čl. 125. Zakona o radu traži sudski raskid ugovora o radu s danom zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari i naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 5 ugovorenih mjesečnih plaća odnosno 55.276,15 kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja. Tužitelj da je kod tuženika primao plaću u bruto iznosu od oko 11.055,23 kn odnosno da je dogovorena plaća u netom iznosu od 8.000,00kn, a isplatu koje plaće tužitelj potražuje od dana 16. listopada 2022. pa nadalje za cijeli period u kojem mu tuženik ne isplaćuje plaću i to u iznosu od 11.055,23 kn bruto mjesečno. Nadalje tužitelj od tuženika potražuje isplatu polovice dugovane plaće za mjesec rujan 2022. u bruto iznosu od 5.803,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2022. do isplate, isplatu plaće za period od 01. do 16. listopada 2022. u bruto iznosu od 5.803,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. studenoga 2022. do isplate. Konačno tužitelj potražuje i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. godinu u iznosu jedne mjesečne bruto plaće u visini od 11.055,23kn sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Tužitelj potražuje i naknadu parničnih troškova uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 04. travnja 2023. (u sastavu prijedloga za povrat u prijašnje stanje) tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako su otkaz Ugovora o radu koji je tužitelj imao zaključen s tuženikom kao i odjava tužitelja sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja napravljani u dogovoru s tužiteljem, do kojeg je dogovora došlo tijekom ljeta 2022., upravo na prijedlog tužitelja da se prekine radni odnos koji su stranke imale, kako bi se tužitelj mogao voditi kao nezaposlena osoba u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i iz te osnove ostvarivati sva prava koja mu pripadaju, kako pravo na zdravstveno osiguranje tako i pravo na novčanu naknadu za nezaposlenu osobu, a sve kako bi se za vrijeme dok se vodi kao nezaposlena osoba tužitelj mogao baviti poslom stolara, za koji posao nije prijavljen, nema obrt niti plaća bilo kakve obveze državi odnosno koji posao tužitelj odrađuje "na crno". Iz tog razloga da tužitelj nije dao otkaz već se dogovorio s tuženikom da mu on otkaže ugovor o radu, dakle, ovdje da nema govora o tome da bi tuženik kod davanja otkaza tužitelju postupio na nezakonit način odnosno da bi takav otkaz bio nezakonit i nedopušten. Dani otkaz tužitelju da je posljedica isključivo dogovora tužitelja i tuženika. U odnosu na zahtjev tužitelja da sud svojom odlukom sudski raskine ugovor o radu, osim što je takav sudski raskid ugovora o radu moguć samo u postupku u kojem sud utvrdi da je otkaz nedopušten, što ovdje nije slučaj prema stavu tuženika, tužitelj da nije dokazao postojanje okolnosti koje ukazuju da nastavak radnog odnosa uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju stranaka više nije moguć odnosno da tužitelju kao radniku više nije prihvatljivo nastaviti radni odnos pa da bi sud takvu odluku uopće mogao donijeti. Isto tako, naknada štete koju tužitelj traži zbog sudskog raskida u iznosu od 55.276,15 kn da je zatražena u previsokom iznosu, u svezi čega tuženik ističe da tužiteljeva ugovorena mjesečna plaća iznosi 5.000,00 kn pa da bi pet ugovorenih mjesečnih plaća iznosilo 25.000,00 kn, a ne 55.276,15 kn kako to tužitelj navodi. Svakako tuženik osporava da uopće postoji osnova po kojoj bi sud tužitelju dosudio naknadu štete kao što osporava i visinu zatražene štete, dodajući da u ovom slučaju nipošto nema mjesta za dosudu naknade štete u visini koju traži tužitelj obzirom je radni odnos stranaka trajao manje od godinu i pol dana, te jer je tužitelj osoba mlađe životne dobi. Glede naknade plaće tužitelju za rujan i listopad 2022. tuženik ističe da nema mjesta donošenju takve odluke jer otkaz Ugovor o radu stranaka nije nezakonit i nedopušten, a svakako i neovisno o tome tužitelju da je za rujan i listopad isplaćena ugovorena mjesečna plaća pa nema mjesta traženju da mu se ista isplati i po drugi put. U svezi navedenog tuženik ponavlja da je ugovorena plaća tužitelja 5.000,00 kn, a radi čega da je nejasno odakle tužitelj traži isplatu plaće u iznosu od 11.055,23 kn bruto mjesečno. Što se tiče pitanja naknade za godišnji odmor za 2022. godinu, tuženik ističe da tužitelj nema pravo na takvu naknadu jer da je godišnji odmor za 2022. koristio u više navrata i to tijekom zime i proljeća 2022. godine i to u dužim vremenskim razdobljima pa da je cijeli godišnji odmor za 2022. iskoristio prije otkaza ugovora o radu, ovo sve kako bi se mogao baviti poslom stolara koji obavlja van radnog vremena. Tuženik dalje napominje kako je restoran Il Padrino u vlasništvu tuženika u kojem je tužitelj obavljao poslove voditelja otvoren tek početkom travnja 2022. godine te da je do otvaranja restorana tužitelj u istom restoranu radio po dva dana tjedno dok bi ostatak tjedna bio slobodan, na koji način da je imao više slobodnih dana no što mu to pripada po Ugovoru o radu i Zakonu o radu, a plaću za to vrijeme da je uredno primao u cijelosti. Isto tako, od travnja 2022. pa do prestanka njegova radnog odnosa, tužitelj da nije ispunjavao svoju radnu satnicu od 40 sati tjedno već da je maksimalno radio 20 sati tjedno, o čemu da postoje nesporni dokazi u vidu video snimki, ali i iskaza ostalih zaposlenika. Tužitelj da je kod tuženika bio zaposlen kao voditelj restorana u vlasništvu tuženika te da je kao takav imao dužnost voditi evidenciju godišnjih odmora svih zaposlenika i prijava knjigovodstvu društva Trevi d.o.o., ali koju da obvezu nije izvršavao na uredan i redovan način, zbog čega da je tuženiku kao svom poslodavcu stvorio određene probleme s ostalim zaposlenicima. Đ, u opisu poslova tužitelja da je bilo i vođenje inventure i kontrole radnika te da je nakon što je istom prestao radni odnos utvrđen inventurni manjak u iznosu od 37.628,61 kn. Konačno, u opisu poslova tužitelja da je bilo i polaganje i kontrola utrška restorana, a po prestanku njegovog radnog odnosa da je utvrđen manjak položenog gotovinskog utrška u iznosu od 5.214,68 kn. Upravo iz svega navedenog da je jasno kako nastavak radnog odnosa tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca naprosto više nije bio moguć, a zbog čega da su stranke i pristupile dogovoru, prema kojem dogovoru je tužitelju otkazan ugovor o radu kako bi mogao ostvariti sva prava koja mu kao nezaposlenoj osobi pripadaju od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a istovremeno da može obavljati poslove stolara. Međutim, tužitelj da je izigrao tuženika i dogovor između njega kao radnika i tuženika kao poslodavca te da sada pokušava posve neosnovano steći znatnu imovinsku korist, temeljeći to na činjenici da mu je ugovor o radu otkazan nezakonito, što da nije. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Nakon što je u postupku po prijedlogu tužitelja provedeno financijsko vještačenje, tužitelj u podnesku od 03. siječnja 2025. temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. kolovoza 2024. uređuje tužbeni zahtjev po osnovici plaće u iznosu od 8.000,00 kn neto odnosno 1.061,85 Eura neto, a što da iznosi 1.532,32 Eura bruto s obzirom da nesporno tuženik nije dostavio Ugovor o radu potpisan od strane tužitelja na iznos plaće od 5.000,00 kn i uz činjenicu da je sam zakonski zastupnik tuženika na ročištu održanom 05. lipnja 2024. iskazao da je tužitelju isplaćivao mjesečnu plaću od 8.000,00 kn neto, na način da po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu sada traži iznos od 7.661,60 Eura, po osnovi neisplaćenog dijela plaće za rujan 2022. godine iznos od 876,50 Eura bruto, po osnovi neisplaćenog dijela plaće za listopad 2022. iznos od 802,59 Eura bruto, po osnovi neisplaćenih plaća u razdoblju od 01. studenog 2022. do 30. svibnja 2024. iznos od 1.532,32 Eura bruto mjesečno te po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. godinu iznos od 1.103,62 Eura.

3.1. Kako je početno tužbom tužitelj po osnovi naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu tražio iznos od 7.336,41 Eura (55.276,15 kn), po osnovi neisplaćenog dijela plaće za rujan 2022. isplatu iznosa od 770,25 Eura (5.803,46 kn) bruto, po osnovi neisplaćene plaće za razdoblje od 01. listopada 2022. do 16. listopada 2022. isplatu iznosa od 770,25 Eura (5.803,46 kn) bruto, po osnovi naknade plaća za razdoblje od 16. listopada 2022. do zaključenja glavne rasprave iznosa od 1.467,28 Eura (11.055,23 kn) bruto mjesečno te po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. godinu iznos od 1.467,28 Eura (11.055,23 kn) bruto, to ovako uređenim tužbenim zahtjevom tužitelj u dijelu zahtjeva za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor djelomično povlači tužbu (za iznos od 363,66 Eura) dok u svezi preostalih zahtjeva za isplatu i onom za naknadu štete vrši preinaku tužbe budući po ovim osnovama traži isplatu viših iznosa nego li je to početno tražio tužbom. Kako se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbe, to je sud temeljem čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) utvrdio kao u točci I. izreke ovog rješenja. Nadalje, kako se tuženik nije usprotivio preinaci tužbe u dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća, naknada plaća i naknadu štete, a sud je ocijenio da ovakvu preinaku (budući je ista izvršena prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji se dokaz izvodi tek u fazi glavne rasprave parničnog postupka) tužitelj bez svoje krivnje nije mogao izvršiti najkasnije do zaključenja prethodnog postupka, sud je u ovom postupku raspravljao i odlučivao o tako preinačenoj tužbi. Pri tome, a budući se tuženik nije usprotivio preinaci (nakon zaprimanja preinačene tužbe se bez protivljenja preinaci upustio u raspravljanje po tako preinačenoj tužbi) sud nije donosio posebnu odluku kojom dopušta preinaku tužbe.

4. U dokaznom je postupku sud pročitao i pregledao obračune isplaćene plaće-naknade plaće za ĐN za 07/2022, 8/2022 i 9/2022 (list spisa 9-12, 17-18), potvrdu o vrsti poslova od 16. listopada 2022. (list spisa 14), dopis od 22. studenog 2022. (list spisa 15-16), potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje klasa: 034-04/22-03/7 od 15. studenog 2022. (list spisa 19-22), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zadru za subjekt upisa Trevi d.o.o. (list spisa 23-24), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zadru za subjekt upisa Zadarska maslina d.o.o. (list spisa 25-26), zahtjev ĐN za zaštitu prava iz radnog odnosa s potvrdom o dostavi (list spisa 27-30, 13), očitovanje ĐN na dopis od 22. studenog 2022. (list spisa 33-39), Obrazac eM-2P prijava o prestanku osiguranja (list spisa 40), Ugovor o radu sklopljen 07. srpnja 2021. (list spisa 57-58), izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zadru za subjekt upisa Trevi d.o.o. (list spisa 66-68), preslika osobne iskaznice Kristijana Magaša broj [broj osobne iskaznice] (list spisa 69-70), Ugovor o radu sklopljen 07. srpnja 2021. (list spisa 71-72), obračunske liste za 9/2022 i 10/2022 (list spisa 73-74), dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. veljače 2024. (list spisa 129), iskaz svjedoka DN (list spisa 131-132), iskaz tužitelja ĐN (list spisa 132-134), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14. veljače 2022. (list spisa 143), Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 31. prosinca 2024. (list spisa 146) koji je dokaz sud prihvatio temeljem čl. 299. st. 2. ZPP obzirom je iz datuma nastanka ove isprave razvidno da ga tužitelj bez svoje krivnje nije mogao predložiti kao dokaz u postupku prije zaključenja prethodnog postupka, potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 400,00 Eura (list spisa 148), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. kolovoza 2024. (list spisa 152-161), očitovanje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 29. listopada 2024. (list spisa 170-171) te je saslušao zakonskog zastupnika tuženika NN (list spisa 144-145). Sud nije pozivao stalnog sudskog Stefani Gardašanić svoj nalaz i mišljenje dan u pisanom obliku iznijeti usmeno na ročištu pred sudom, budući se davanjem pisanog očitovanja sudski vještak očitovao na sve upite i primjedbe tužitelja dok tuženik nije prigovorio pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka pa je sud vodeći računa kao prvo, o činjenici da se radi o financijskom nalazu i mišljenju koje se najbolje razumije upravo čitanjem sadržaja pisanog nalaza budući se radi o konkretnim brojčanim iznosima, kao drugo, vodeći računa o tome da su stranke izričito na ročištu glavne rasprave 24. siječnja 2025. navele da nije potrebno pozivati sudskog vještaka da usmeno na ročištu pred sudom iznesene svoj nalaz i mišljenje te kao treće, vodeći računa o načelu ekonomičnosti (budući bi pristupom vještaka iz Dubrovnika u Zadar nastali dodatni materijalni troškovi u postupku) ocijenio da nije potrebno pozivati sudskog vještaka radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja pred sudom. Valja ovdje istaknuti i to da je sud u dokaznom postupku, a obzirom na činjenicu da su svjedok i tužitelj u tijeku postupka saslušani pred drugim raspravnim sucem, te dokaze obnovio čitanjem iskaza svjedoka i tužitelja uz suglasnost stranaka, a koju su suglasnost stranke izričito iznijele na ročištu glavne rasprave održanom 24. siječnja 2025.

5. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

5.1. Tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje da nezakonit i nedopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog 07. srpnja 2021., a kojim otkazom je tuženik odjavio tužitelja s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje 16. listopada 2022. te da radni odnos stranaka nije prestao, sudski raskid Ugovora o radu s danom 30. svibnja 2024., naknadu štete zbog sudskog raskida te isplatu po osnovi plaće za rujan 2022., isplatu po osnovi naknade plaće za razdoblje od 16. listopada 2022. do 30. svibnja 2024. te isplatu po osnovi naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. pa je tako predmet spora zakonitost i dopuštenost otkaza ugovora o radu, sudski raskid ugovora o radu i naknada štete te isplata materijalnih prava radnika (plaće, naknade plaće i naknade za neiskorišteni godišnji odmor).

5.2. Odredbom čl. 112. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZoR) propisano je da ugovor o radu prestaje 1) smrću radnika, 2) smrću poslodavca fizičke osobe ili prestankom obrta po sili zakona ili brisanjem trgovca pojedinca iz registra u skladu s posebnim propisima, 3) istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, 4) kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, 5) sporazumom radnika i poslodavca, 6) dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti za rad, 7) otkazom i 8) odlukom nadležnog suda.

5.3. Sukladno čl. 120. ZoR otkaz mora biti u pisanom obliku, poslodavac mora obrazložiti otkaz te se otkaz mora dostaviti osobi kojoj se otkazuje.

5.4. Sukladno čl. 133. ZoR radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. tog članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom pri čemu zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. tog članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

5.5. Konačno, sukladno čl. 125. st. 1. ZoR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

6. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac 07. srpnja 2021. sklopili Ugovor o radu na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom za radno mjesto voditelja gastro ponude. Osim što nisu sporne, ove činjenice proizlaze i uvidom u potvrdu o vrsti poslova od 16. listopada 2022. (list spisa 14), dopis od 22. studenog 2022. (list spisa 15-16), potvrdu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje klasa: 034-04/22-03/7 od 15. studenog 2022. (list spisa 19-22), dopis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 23. veljače 2024. (list spisa 129) i dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14. veljače 2022. (list spisa 143).

6.1. Pri tome, iz potvrde Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje klasa: 034-04/22- 03/7 od 15. studenog 2022. (list spisa 19-22) proizlazi i to da je prethodno sklapanju Ugovora o radu s tuženikom 07. srpnja 2021. tužitelj bio u radnom odnosu s poslodavcem Zadarska maslina d.o.o. Zadar od 2019. godine, a član uprave (direktor) kojeg je trgovačkog društva, što sud utvrđuje uvidom u izvadak iz sudskog registra Trgovačkog suda u Zadru za subjekt upisa Zadarska maslina d.o.o. (list spisa 25-26), NN OIB: [osobni identifikacijski broj], dakle, upravo zakonski zastupnik ovdje tuženika, međutim, koja činjenica nije bila pravno relevantna za donošenje odluke o predmetnom tužbenom zahtjevu budući iz dokaza izvedenih u ovom postupku ne proizlazi da bi se ovdje radilo o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca pa da bi činjenica ranijeg zaposlenja tuženika u drugom trgovačkom društvu, neovisno o pitanju tko je zakonski zastupnik istog, imalo utjecaj na prava tužitelja iz radnog odnosa s tuženikom.

6.2. Nadalje, među strankama nije sporno niti to da je tuženik kao poslodavac tužitelja kao radnika odjavio sa mirovinskog osiguranja s danom 16. listopada 2021. kao posljednjim danom radnog odnosa, za što je tužitelj saznao preko sustava e-građanin na kojem je zaprimio obavijest o odjavi sa mirovinskog osiguranja, pri čemu sud uvidom u Obrazac eM- 2P prijava o prestanku osiguranja (list spisa 40) i potvrdu o vrsti poslova od 16. listopada 2022. (list spisa 14), sastavljanje koje isprave tuženik ne osporava osim čega je na istoj razvidan i pečat tvrtke tuženika uz koji se nalazi i vlastoručni potpis što svjedoči u prilog činjenici da je upravo tuženik sastavio ovu ispravu, kao nedvojbeno utvrđuje da je tuženik s danom 16. listopada 2022. kao posljednjim danom radnog odnosa tužitelja odjavio s mirovinskog osiguranja zbog prestanka radnog odnosa 16. listopada 2022. poslovno uvjetovanim otkazom (čl. 115. st. 1. toč. 1. ZOR).

6.3. U svezi navedenog među strankama nije sporno da tuženik nikada nije donio pisanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu kao ni da tuženik nikada tužitelju nije dostavio pisanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, a temeljem koje je osnove – poslovno uvjetovanog otkaza Ugovora o radu, tuženik tužitelja odjavio sa mirovinskog osiguranja s danom 16. listopada 2022. kao danom prestanka radnog odnosa. Bitno je pri tome istaknuti da tuženik u ovom postupku niti ne tvrdi da je donio pisanu odluku o poslovno uvjetovanom otkazu niti tvrdi da bi takvu odluku dostavio tužitelju, a sam zakonski zastupnik tuženika NN sudu iskazuje (list spisa 144-145) da kao poslodavac nikada nije izradio pisanu odluku o otkazu ugovora o radu koju bi uručio tužitelju.

6.4. Obzirom na utvrđenu činjenicu da je tuženik tužitelja sa mirovinskog osiguranja odjavio s danom 16. listopada 2022. kao posljednjim danom radnog odnosa zbog prestanka radnog odnosa poslovno uvjetovanim otkazom, sud ističe da je odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisano ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri tome, čl. 115. st. 2. i st. 3. ZoR propisuje da pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika, osim ako poslodavac zapošljava manje od dvadeset radnika dok čl. 115. st. 5. ZoR propisuje da poslodavac koji je poslovno uvjetovanim otkazom otkazao radniku, ne smije šest mjeseci od dana dostave odluke o otkazu ugovora o radu radniku, na istim poslovima zaposliti drugog radnika.

6.5. Nadalje, među stranaka u postupku nije sporno da tužitelj nakon 16. listopada 2022. za tuženika obavljao poslove radnog mjesta voditelja gastro ponude.

6.6. Konačno, u postupku nije sporno niti to da je tužitelj, a nakon što je preko sustava e- građanin zaprimio obavijest o odjavi s mirovinskog osiguranja, tuženiku u roku propisanom čl. 133. st. 1. ZoR podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa od 24. listopada 2022. (list spisa 27-30, 13) koji je tuženik zaprimio 09. studenog 2022. (kako to proizlazi iz dostavnice sa lista spisa 13), međutim, u roku iz čl. 133. st. 2. ZoR zahtjevu tužitelja za zaštitu prava nije udovoljio. Kako je tužitelj predmetnu tužbu sudu podnio 09. prosinca 2022. i time u roku propisanom čl. 133. st. 2. ZoR računanom od 25. studenog 2022. budući je 24. studenog 2022. bio posljednji (15ti) dan tuženiku za udovoljenje zahtjevu tužitelja (računanom od 09. studenog 2022. kada je tuženik zaprimio zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa), to je predmetna tužba pravodobna u smislu čl. 133. st. 2. ZoR.

6.7. Ono što se u postupku među strankama javilo kao sporno je to da li je radni odnos stranaka prestao poslovno uvjetovanim otkazom i time jednostranom odlukom poslodavca, kako to tvrdi tužitelj ili pak sporazumom tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca, kako to tvrdi tuženik te u svezi s navedenim postojanje opravdanih razloga za poslovno uvjetovani otkaz odnosno da li je kod tuženika prestala potreba za obavljanjem poslova voditelja gastro ponude (koje je poslove tužitelj obavljao kod tuženika temeljem Ugovora o radu) zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga.

7. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je cijenio sve materijalne dokaze izvođenje kojih su stranke predložile, ocjenom istih utvrdivši da sadržaj niti jednog materijalnog dokaza u spisu ne svjedoči u prilog navodima tuženika da su stranke postigle sporazum o prestanku ugovora o radu s danom 16. listopada 2022. pa da je stoga tuženik tužitelja s danom 16. listopada 2022. kao danom prestanka radnog odnosa odjavio s mirovinskog osiguranja, pri čemu dopis od 22. studenog 2022. (list spisa 15-16) u kojem tuženik (po punomoćniku) navodi da je tužitelja odjavio sa mirovinskog osiguranja na temelju odluke o otkazu koja je donesena temeljem dogovora stranaka o prestanku radnog odnosa, ne predstavlja adekvatan dokaz na ovu okolnost, obzirom se radi o jednostranoj ispravi koju je sastavio sam tuženik i to nakon odjave tužitelja sa mirovinskog osiguranja i u povodu zahtjeva tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem je tužitelj upravo u svezi odjave sa mirovinskog osiguranja temeljem poslovno uvjetovanog otkaza. Štoviše, iz sadržaja materijalnih dokaza konkretno Obrasca eM-2P prijava o prestanku osiguranja (list spisa 40) i potvrde o vrsti poslova od 16. listopada 2022. (list spisa 14), sastavljanje koje isprave tuženik ne osporava osim čega je na istoj razvidan i pečat tvrtke tuženika uz koji se nalazi i vlastoručni potpis što svjedoči u prilog činjenici da je upravo tuženik sastavio ovu ispravu, proizlazi to da je tuženik tužitelja s mirovinskog osiguranja odjavio navodeći da je radni odnos stranaka 16. listopada 2022. prestao poslovno uvjetovanim otkazom, a što svjedoči u prilog činjenici da je tuženik Ugovor o radu tužitelja od 07. srpnja 2021. otkazao poslovno uvjetovanim otkazom, koji je otkaz sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR dopušten samo u slučaju prestanka potrebe za obavljanje posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga, međutim, iz sadržaja cijenjenih materijalnih dokaza ne proizlazi niti to da je kod tuženika u listopadu 2022. godine prestala potreba za obavljanjem poslova radnog mjesta na kojem je tužitelj bio zaposlen zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga. Nadalje, u prilog toj činjenici ne svjedoči niti sadržaj dopisa od 22. studenog 2022. (list spisa 15-16) kojim tuženik odgovara na zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa, a u kojem tuženik (po punomoćniku) ne navodi da je do otkaza Ugovora o radu tužitelja došlo zbog prestanka potrebe za obavljanje poslova voditelja gastro ponude zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga već navodi to da je odjava tužitelja sa zdravstvenog i mirovinskog osiguranja napravljena u dogovoru sa tužiteljem do kojeg je dogovora došlo proteklog ljeta (nesporno govori o ljetu 2022. godine), da je prijedlog tužitelja bio taj da se prekine radni odnos koji je imao s tuženikom, kako bi se tužitelj mogao pri Hrvatskom zavodu za zapošljavanje voditi kao nezaposlena osoba i s te osnove ostvarivati prava koja mu pripadaju te baviti drugim poslom (poslovi stolara) „na crno“. Kada u svezi s navedenim sud dalje cijeni činjenicu da niti iz iskaza svjedoka DN (list spisa 131- 132) niti iz iskaza tužitelja ĐN (list spisa 132-134) ni zakonskog zastupnika tuženika NN (list spisa 144-145), kao personalnih dokaza izvedenih u ovom postupku, ne proizlazi da je kod tuženika u listopadu 2022. godine zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova voditelja gastro ponude, ovaj sud kao nedvojbeno utvrđuje da poslovno uvjetovani otkaz, a koji je otkaz od strane tuženika pri javnopravnom tijelu naveden kao osnova prestanka radnog odnosa stranaka, nije dopušten budući u listopadu 2022. godine kod tuženika nisu postojali gospodarski, tehnološki ni organizacijski razlozi uslijed kojih bi prestala potreba za obavljanjem poslova voditelja gastro ponude. Sam navod zakonskog zastupnika tuženika NN (list spisa 144-145) da je sezona 2022. godine bila loše pri tome nije nedvojbeni dokaz da su kod tuženika u listopadu 2022. godine postojali gospodarski, tehnološki ni organizacijski razlozi uslijed kojih bi prestala potreba za obavljanjem poslova voditelja gastro ponude, ovo osobito obzirom na njegov daljnji iskaz da je on i iduće godine na poslovima na kojima je radio tužitelj zaposlio novog radnika. Slijedom navedenog sud kao nedvojbeno utvrđuje da poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu sklopljenog među strankama 07. srpnja 2021., a temeljem kojeg je otkaza tuženik odjavio tužitelja sa mirovinskog osiguranja, nije zakonit ni dopušten.

7.1. Pri tome sud ističe da poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu predstavlja jednostranu odluku poslodavca koju poslodavac može zakonito donijeti isključivo zbog čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR propisanog razloga, a što nedvojbeno znači da dopuštenost i zakonitost odluke poslodavca o poslovno uvjetovanom otkazu ne ovisi o suglasnoj volji stranaka radnog odnosa. Drugim riječima, činjenica da je radnik predložio ili izrazio suglasnost da poslodavac donese odluku o poslovno uvjetovanom otkazu, ne čini takvu odluku poslodavca dopuštenom i zakonitom ukoliko takva odluka poslodavca nije donesena sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR. Stoga se zakonitost i dopuštenost odluke o poslovno uvjetovanom otkazu nikako ne može pravdati navodom da je radnik taj koji je predložio donošenje takve odluke odnosno navodom da su se radnik i poslodavac dogovorili da će poslodavac otkazati ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom kako bi radnik mogao ostvariti prava koja sukladno važećim propisima ostvaruju nezaposlene osobe kojim je prethodni radni odnos prestao poslovno uvjetovanim otkazom. Da bi odluka o poslovno uvjetovanom otkazu bila zakonita i dopuštena, ista nužno mora biti donesena na temelju razloga propisanog čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR, dakle, nikako na temelju dogovora stranaka ukoliko ne postoje opravdani razlozi za donošenje te odluke iz čl. 115. st. 1. toč. ZoR. Stoga već i sam navod tuženika da bi on Ugovor o radu tužitelja otkazao odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu jer su se tako stranke dogovorile, ukazuje da u ovom slučaju nisu postojali opravdani razlozi iz čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR za poslovno uvjetovani otkaz Ugovora o radu tužitelja, a što predmetni poslovno uvjetovani otkaz čini nezakonitim i nedopuštenim.

7.2. Međutim, a obzirom je čl. 112. toč. 5. ZoR sporazum radnika i poslodavca propisan kao jedan od načina prestanka ugovora o radu, sud je dalje ocjenjivao da li je eventualno, usprkos činjenici što je tuženik tužitelja s danom 16. listopada 2022. odjavio po osnovi poslovno uvjetovanog otkaza kao razloga prestanka Ugovora o radu, radni odnos stranaka 16. listopada 2022. prestao sporazumom tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca. Kako je to već prethodno obrazloženo, u prilog navodu tuženika da je on odjavu tužitelja sa mirovinskog osiguranja izvršio iz razloga što da su se stranke tijekom ljeta 2022. godine, na traženje samog tužitelja da se radni odnos prekine, dogovorile da će tuženik odjaviti tužitelja sa osiguranja na način na koji će se tužitelj moći voditi kod Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kao nezaposlena osoba i ostvarivati sva prava po toj osnovi dok se bavi poslovima stolara „na crno“, ne svjedoči niti jedan materijalni dokaz izveden u ovom postupku, pri čemu sud ponavlja da dopis od 22. studenog 2022. (list spisa 15-16) u kojem tuženik (po punomoćniku) navodi da je tužitelja odjavo sa mirovinskog osiguranja na temelju odluke o otkazu koja je donesena temeljem dogovora stranaka o prestanku radnog odnosa, ne predstavlja adekvatan dokaz na ovu okolnost, a obzirom se radi o jednostranoj ispravi koju je sastavio sam tuženik i to nakon odjave tužitelja sa mirovinskog osiguranja i u povodu zahtjeva tužitelja za zaštitu prava. Što se tiče personalnih dokaza, sud nije niti ocjenom ovih dokaza, cijenjenih zasebno i u međusobnoj svezi te u s vezi materijalnih dokaza, kao nedvojbeno utvrdio da bi tužitelj i tuženik tijekom ljeta 2022. godine ili bilo kada prethodno 16. listopada 2022. postigle sporazum o prestanku Ugovora o radu s danom 16. listopada 2022. pa da je tuženik odjavu tužitelja sa mirovinskog osiguranja sa danom 16. listopada 2022. u biti izvršio temeljem sporazuma tužitelja i tuženika o prestanku Ugovora o radu. Naime, svjedok DN (list spisa 131-132) iskazuje da tužitelja poznaje otprilike 4 godine, osobno, pa da tako zna da je tužitelj radio za tuženika i to na mjestu voditelja gastro objekta restorana i da mu je poznato da je dobio otkaz, da je čuo o tome, ali da ne zna točno razlog, na posebne upite dalje iskazujući i to da je tužitelj radio kod tuženika na neodređeno vrijeme, da je otkaz dobio u listopadu 2022. godine, da je bilo nešto govora o tome na kraju sezone, ali ništa određeno, da nitko od službenih osoba nije nešto pričao o tome, a on da je nedugo nakon otkaza tužitelju i sam prestao raditi kod tuženika zbog prestanka ugovora točnije istekao ugovora o radu, iskazujući da je njegovo mjesto rada bio restoran Il padrino. Na poseban upit da li je poslodavac (ovdje tuženik) obavijestio tužitelja da će mu otkazati Ugovor (o radu), svjedok je odgovorio da koliko je njemu poznato o tome nije bilo govora. Iskaz svjedoka DN sud je cijenio vjerodostojnim, životnim i logičnim te objektivnim neovisno o činjenici što je svjedok iskazao da tužitelja poznaje osobno, a budući svjedok nedvojbeno iskazuje isključivo o činjenicama koje su mu osobno poznate te ne konstruira iskaz s ciljem pomaganja tužitelju da uspije sporu (tako primjerice svjedok upitan da li je tuženik bio zadovoljan radom tužitelja odgovara da mu nije poznata priroda odnosa tužitelja i poslodavca), sve radi čega sud iskaz ovog svjedoka prihvaća kao istinit, a iz njegovog iskaza ne proizlazi da bi tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac tijekom ljeta 2022. godine postigli sporazum o prestanku Ugovora o radu. Navedeno naravno ne dokazuje činjenicu da takav sporazum nije postignut već samo da ovaj svjedok o sporazumu takve prirode nema saznanja. Međutim, niti iz iskaza tužitelja ĐN (list spisa 132-134) ne proizlazi da su on i tuženik sporazumno dogovorili prestanak Ugovora o radu i to upravo s danom 16. listopada 2022. Naime, tužitelj iskazuje da je od kod tuženika radio 2021. i 2022. godinu na mjestu voditelja restorana i da je preko sustava e-Građanin dobio odluku o otkazu ugovora o radu, pojašnjavajući da je on putem sustava e-građanin dobio jedino odjavu s Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, a da nije dobio odluku o otkazu, međutim, nakon toga da nije ništa kontaktirao poslodavca iz principa već da je papire koju su mu trebali tražio od knjigovodstva tuženika, na poseban upit da li je s poslodavcem (ovdje tuženikom) ikada pričao o otkazu i da će doći do istog, odgovarajući da je on otprilike u 5. mjesecu pričao s poslodavcem o dosta toga, o poslovanju, o plaći, o prekovremenim satima, tražio sistematizaciju rada koju nikada nije dobio i slično, međutim, da nikada nije razgovarao o otkazu ili prestanku ugovora o radu, dodajući da se on u budućnosti nije vidio na tom radnom mjestu, da je namjeravao odraditi još sezonu i dogovoriti s poslodavcem sve što je potrebno za taj posao, a da nije očekivao da će se okončati na ovakav način, na upit da li je u bilo kojem trenutku on najavio poslodavcu da će odraditi sezonu i da je to kraj iskazujući da nije baš na taj način to rekao poslodavcu već da je bilo govora o tome da se sav posao odradi, da se poslože računi i da se mirno raziđu u dobrim odnosima. Iz takvog iskaza tužitelja koji sud cijeni uvjerljivim, životnim i logičnim, budući bi tužitelj u slučaju da konstruira iskaz s ciljem svog uspjeha u ovom sporu zasigurno iskazivao samo to da nikada nije bilo ikakvog govora o razilaženju s tuženikom, proizlazi da se tužitelj u budućnosti nje vidio na ovom radnom mjestu, da je namjeravao odraditi još sezonu i dogovoriti s poslodavcem sve što je potrebno za posao pa da se onda mirno raziđu, međutim, da do njihovog dogovora o prestanku Ugovora o radu (kako to tužitelj iskazuje razilaženja u dobrim odnosima) nije došlo jer su se stvari okončale time što je tužitelj putem sustava e-građanin zaprimio odjavu sa mirovinskog osiguranja. U svezi navedenog zakonski zastupnik tuženika NN (list spisa 144-145) sudu iskazuje da je tužitelj sam predložio da nakon sezone 2022. poslodavac njemu da otkaz tako da se on može prijaviti na biro i ostvarivati novčanu naknadu za nezaposlene dok radi poslove stolara, koje je radio i ranije, a iz kakvog iskaza proizlazi da je tužitelj dao prijedloga da tuženik njemu otkaže ugovor o radu nakon sezone 2022. godine, međutim, ne proizlazi da bi stranke postigle konkretan sporazum o prestanku Ugovora o radu u vidu točnog datuma prestanka i ostalih uvjeta prestanka Ugovora o radu, a prema ocjeni suda sam se prijedlog ne može smatrati sporazumom u smislu čl. 112. toč. 5. ZoR pa čak ni u slučaju kada je tuženik naknadno, u cijelosti samostalno odlučujući o datumu i načinu prestanka te uvjetima prestanka Ugovora o radu, postupio po prijedlogu, a kako to proizlazi iz daljnjeg dijela iskaza zakonskog zastupnika tuženika, onog u kojem iskazuje da je on zvao tužitelja prethodno 16. listopada 2022., ali da mu se on nije javljao pa da je on samo tužitelja odjavio sa osiguranja, dodajući da je to njegova greška i da je trebao ići s izvanrednim otkazom. Onaj dio iskaza zakonskog tuženika NN (list spisa 144-145) u kojem dalje iskazuje da sezona 2022. godine nije bila dobra te da je njemu tužitelj rekao „najbolje da vi meni date otkaz i da ja idem na biro i da mogu raditi svoj posao stolara“ s čime da se on složio, sud nije prihvatio kao uvjerljiv, a budući zakonski zastupnik tuženika prvotno sudu iskazuje da je njemu tužitelj prije sezone 2022. godine predložio da mu tuženik nakon sezone 2022. godine da otkaz da bi potom iskazao da sezona 2022. godine nije bila dobra pa da mu je tužitelj stoga predložio da mu da otkaz s čime da se on složio te budući prema ocjeni suda nije niti životno niti logično da bi tužitelj pokrenuo ovaj spor u slučaju da su on i tuženik zaista postigli sporazum o datumu i uvjetima prestanka Ugovora o radu, obzirom iz citiranih iskaza proizlazi da se tužitelj nije u budućnosti vidio na ovom radnom mjestu te da je tužitelj htio da se on i tuženik raziđu u dobrim odnosima nakon što se završe svi poslovi 2022. godine, što sve upućuje da je postojala volja tužitelja za dogovorom oko prestanka Ugovora o radu pa činjenica da je tužitelj pokrenuo ovaj spor u biti ukazuje da iako je tužitelj imao volju za postizanje sporazuma o prestanku Ugovora o radu, takav sporazum usprkos izraženom prijedlogu tužitelja za postizanje istog u budućnosti među strankama nikada stvarno nije i postignut. Da je takav sporazum postignut, a obzirom da je i namjera tužitelja bila u budućnosti ne raditi kod tuženika, tada ove tužbe logično i životno ne bi bilo. Kako stoga tuženik u ovom postupku adekvatnim dokazima nije kao nedvojbeno dokazao da su tužitelj kao radnik i tuženik kao poslodavac postigli sporazum o prestanku Ugovora o radu i to s danom 16. listopada 2022., sud je o ovoj činjenici zaključio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP, utvrdivši da Ugovor o radu stranaka 16. listopada 2022. nije prestao (niti) sporazumom tužitelja i tuženika u smislu čl. 112. toč. 5. ZoR.

7.3. Iz svega obrazloženog tako kao nedvojbeno proizlazi da je nezakonit i nedopušten otkaz Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 07. srpnja 2021. između tužitelja kao radnika i tuženika kao poslodavca za radno mjesto voditelja gastro ponude, a temeljem kojeg otkaza je tuženik s danom 16. listopada 2022. odjavio tužitelja sa mirovinskog osiguranja (poslovno uvjetovani otkaz) kao i da Ugovor o radu stranaka 16. listopada 2022. nije prestao sporazumom tužitelja i tuženika, a slijedom čega je sud utvrdio kao u točci I. izreke ove presude.

7.4. Što se tiče navoda iz dopisa od 22. studenog 2022. (list spisa 15-16) - navoda da tužitelj od travnja 2022. pa do prestanka radnog odnosa nije ispunjavao radnu satnicu od 40 sati tjedno, da tužitelj nije uredno i redovno izvršavao obvezu vođenja evidencije godišnjih odmora svih zaposlenika i prijava knjigovodstvu, da je nakon prestanka radnog odnosa tužitelja kod tuženika utvrđen inventurni manjak od 37.628,61 kn, a tužiteljev posao da je bio vođenje inventure i kontrole radnike te da je u opisu poslova tužitelja bilo i polaganje i kontrola utrška restorana, a nakon prestanka njegova radnog odnosa da je utvrđen manjak položenog gotovinskog utrška u iznosu od 5.214,68 kn, koje navode tuženik ističe i u odgovoru na tužbu danom u ovom sporu; sud ističe da to nisu razlozi zbog kojih se sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR ugovor o radu može zakonito otkazati poslovno uvjetovanim otkazom. Kako pri tome tuženik ne tvrdi, a niti to proizlazi iz ijednog dokaza izvedenog u ovom postupku, da je tuženik Ugovor o radu tužitelja otkazao (redovitim) otkazom zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, to sud u ovoj presudi nije niti utvrđivao da li je tužitelj počinio povrede radne obveze koje tuženik navodi u dopisa od 22. studenog 2022. (list spisa 15-16) te u odgovoru na tužbu. Naime, pri ocjeni dopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu u postupku koji se vodi radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, sud ispituje da li je odluka o otkazu dopuštena (zakonita) isključivo ocjenom onih razloga koji su u pobijanoj odluci o otkazu izneseni kao razlog otkazivanja ugovora o radu, dakle, ocjenom isključivo razloga na kojima se odluka o otkazu temelji. Kako dakle samo ono što je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno kao razlog otkazivanja može biti razlog za otkaz, poslodavac ne može naknadno (nakon donošenja odluke o otkazu) proširivati to obrazloženje navodeći (u odgovoru na zahtjev za zaštitu prava ili tijekom sudskog postupka) i neke druge razloge za otkazivanje ugovora o radu, a ponajmanje činjenice koje su nastale nakon donošenja odluke o otkazu (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-726/2020-2 od 27. kolovoza 2020.). Kako u ovom konkretnom slučaju ne postoji pisana odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu, sud je obzirom na narav otkaza (poslovno uvjetovani otkaz) ispitivao (samo) to da li je kod tuženika u listopadu 2022. godine prestala potreba za obavljanjem poslova voditelja gastro ponude zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga, budući sukladno čl. 115. st. 1. toč. 1. ZoR odluka o poslovno uvjetovanom otkazu može zakonito biti donesena samo zbog tog razloga te sud nije ispitivao da li su ona ponašanja odnosno propusti tužitelja koje tuženik ističe tek u odgovoru na zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa te u odgovoru na tužbu (dakle tek nakon 16. listopada 2022. s kojim je danom odjavio tužitelja sa mirovinskog osiguranja uz navod da je radni odnos stranaka prestao poslovno uvjetovanim otkazom) opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu.

8. Dalje je sud točkom II. izreke ove presude, ovo po zahtjevu tužitelja, raskinuo radni odnos stranaka zasnovan Ugovorom o radu na neodređeno vrijeme sklopljenim 07. srpnja 2021. za obavljanje poslova voditelja gastro ponude i to s danom 30. svibnja 2024. te je utvrdio da su stranke bile u radnom odnosu od 07. srpnja 2021. do 30. svibnja 2024. kao dana sudskog raskida njihovog Ugovora o radu.

8.1. Naime, sukladno čl. 125. st. 1. ZoR ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika pa kako tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos s tuženikom, a koja činjenica proizlazi već iz činjenice da tužitelj ovom tužbom traži sudski raskid Ugovora o radu, sud je po zahtjevu tužitelja ovom presudom raskinuo radni odnos stranaka zasnovan Ugovorom o radu i to s danom 30. svibnja 2024. budući je sud uvidom u Ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen 31. prosinca 2024. (list spisa 146) utvrdio da je tužitelj 31. svibnja 2024. zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. Pri tome sud u odnosu na navod tuženika da tužitelj nije dokazao postojanje okolnosti koje ukazuju da tužitelju kao radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, ističe da činjenica da li je radniku prihvatljivo nastaviti radni odnos ili ne u smislu čl. 125. st. 1. ZoR ovisi isključivo o subjektivnom poimanju samog radnika, a kakvo poimanje ne mora biti utemeljeno na nekakvim konkretnim objektivnim činjenicama pa da bi u ovom postupku tužitelj bio dužan dokazati razloge zbog kojih mu nastavak radnog odnosa nije prihvatljiv. Drugim riječima sud će temeljem čl. 125. st.1. ZoR odrediti sudski raskid ugovora o radu već uslijed samog navoda radnika kao tužitelj da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, budući tumačenjem odredbe čl. 125. st. 1. u svezi st. 2. ZoR proizlazi da je isključivo poslodavac dužan, onda kada on traži sudski raskid ugovora o radu, dokazati postojanje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa nije moguć dok takvu obvezu zakon ne propisuje za radnika kao tužitelja. Osim toga, zakonski zastupnik tuženika NN (list spisa 144-145) je također sudu iskazao da obzirom na sve što se dogodilo među njima on misli da više nije bilo uvjeta za nastavak radnog odnosa između tužitelja i tuženika, a što ukazuje da ni po ocjeni tuženika nastavak radnog odnosa stranaka, obzirom na okolnosti i interese stranaka, nije moguć.

8.2. Obzirom je sud odredio sudski raskid radnog odnosa stranaka, sud je dalje temeljem čl. 125. st. 1. ZoR tužitelju dosudio naknadu štete, međutim, ne u punom zatraženom iznosu od 7.661,60 Eura već u iznosu 4.596,66 Eura, dakle, u visini iznosa 3 bruto mjesečne plaće koju je tuženik, a kako to proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika NN (list spisa 144-145) koji iskazuje da je on tužitelju isplaćivao plaću od 8.000,00 kn neto, isplaćivao tužitelju u periodu od tri mjeseca prethodno mjesecu u kojem je istog odjavio sa mirovinskog osiguranja po osnovi prestanka radnog odnosa poslovno uvjetovanim otkazom (3 x 1.532,22 Eura), budući se visina mjesečne plaće po kojoj se u smislu čl. 125. st. 1. ZoR određuje naknada štete u slučaju sudskog raskida radnog odnosa utvrđuje u visini prosječne mjesečne bruto plaće radnika, jer je sukladno čl. 90.b st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22) plaća u smislu ZoR plaća u bruto iznosu (tako i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-41/2023-3 od 09. veljače 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Revr 1979/2009-2 od 22. travnja 2010., presudi broj Revr 1497/13 od 24. rujna 2014. i presudi broj Revr 446/17-2 od 30. svibnja 2017.). Visinu prosječne bruto mjesečne plaće tužitelja u tri mjeseca prethodno mjesecu listopadu 2022. godine u kojem je tuženik tužitelja odjavio sa mirovinskog osiguranja temeljem poslovno uvjetovanog otkaza, sud je utvrdio temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. kolovoza 2024. (list spisa 152-161), na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale prigovora, i to onog dijela u kojem je sudski vještak dao izračun mjesečne bruto plaće tužitelja u valuti Euro uzimajući da je neto iznos mjesečne plaće tužitelja bio 8.000,00 kn, a budući je sud u ovom postupku kao nedvojbeno utvrdio da je stvari iznos plaće koji je tužitelj primao za svoj rad upravo 8.000,00 kn, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, a ne 5.000,00 kn kako to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu budući je sam zakonski zastupnik tuženika NN (list spisa 144-145) sudu iskazao da je tužitelj imao ugovorenu plaću minimalno 5.000,00 kn Ugovorom o radu, a da je on tužitelju isplaćivao mjesečnu plaću od 8.000,00 kn neto, što svjedoči u prilog utvrđenju da iznos od 5.000,00 kn koji je naveden u Ugovoru o radu od 07. srpnja 2021. (list spisa 57-58) nije stvarna plaća koju je tužitelj ostvarivao za svoj rad kod tuženika već da je stvarna plaća koju je tužitelj primao za svoj rad kod tuženika upravo 8.000,00 kn neto. Kako sudski vještak daje mišljenje (izračun) da mjesečna plaća u iznosu od 8.000,00 kn neto daje mjesečnu plaću u iznosu od 11.544,51 kn bruto što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.532,22 Eura, sud je utvrdio da visina prosječne bruto mjesečne plaće tužitelja u tri mjeseca prethodno mjesecu listopadu 2022. godine u kojem je tuženik tužitelja odjavio sa mirovinskog osiguranja temeljem poslovno uvjetovanog otkaza iznosi upravo 1.532,22 Eura bruto. Visinu ukupnog iznosa naknade štete je sud pri tome utvrdio cijeneći kao prvo, činjenicu da je tužitelj na dan 16. listopada 2022. kod tužitelja bio zaposlen nešto više od 15 mjeseci, dakle, relativno kratko vremensko razdoblje; kao drugo, činjenicu da je tužitelj rođen **.**.1982. što znači na dan 16. listopada 2022. tužitelj ima 40 godina života, dakle, da je u godinama kada je na vrhuncu svoje radne snage; kao treće, činjenicu da je tužitelj u svibnju 2024. i pronašao novo zaposlenje, neovisno o tome što se radi o ugovoru o radu na određeno vrijeme, a budući isto upućuje na to da je tužitelj, obzirom na svoje zanimanje u mogućnosti pronaći zaposlenje i raditi ukoliko to želi; kao četvrto, činjenicu da je tužitelj po zanimanju ugostitelj, cijenjenu u svezi općepoznate činjenice iz svakodnevnog života da u Republici Hrvatskoj trajno postoji potreba za zapošljavanjem u ugostiteljstvu, a zbog aktivne turističke sezone; te kao peto, činjenicu da iz niti jednog dokaza pa tako ni iskaza samog tužitelja ne proizlazi da je tužitelj otac maloljetnog djeteta niti da ga terete kakve druge obveze uzdržavanja. Ocjenom tih činjenica u svezi sa činjenicom da naknada štete iz čl. 125. st. 1. ZoR prvenstveno ima karakter materijalnog osiguranja radnika u određenom vremenskom razdoblju nakon (sudskog) raskida radnog odnosa obzirom da radniku zbog okolnosti uslijed (nedopuštenog) otkaza nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, ali i karakter reparacije povrede dostojanstva do koje povrede u stanovitoj mjeri nedvojbeno dolazi kod radnika kojem poslodavac nezakonito otkazuje ugovor o radu (tako i Županijski sud u Varaždinu u presudi poslovni broj Gž-1672/05 od 07. ožujka 2006. i presudi poslovni broj Gž-404/07-2 od 23. travnja 2007.), sud je utvrdio da tužitelju pripada pravo na naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u visini 3 prosječne mjesečne bruto plaće koje je primao prethodno mjesecu listopadu 2022. godine, a što ukupno iznosi 4.596,66 Eura, poradi čega mu je točkom III. izreke presude taj iznos naknade štete i dosudio, za više traženi iznos u visini od 3.064,94 Eura odbivši tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na dosuđeni iznos naknade štete je donesena temeljem čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO) dok je visina određena sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

9. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade plaće za period nakon prestanka radnog odnosa temeljem poslovno uvjetovanog otkaza konkretno period od 01. studenog 2022. pa do dana sudskog raskida Ugovora o radu 30. svibnja 2024., sud ističe da sukladno čl. 95. st. 3. ZoR radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran, a što znači da tužitelj ima pravo na naknadu plaće za označeno razdoblje budući u razdoblju od 16. listopada 2022. na dalje nije ostvarivao plaću upravo zbog nezakonitog i nedopuštenog otkaza njegovog Ugovora o radu i time okolnosti za koje nije odgovoran tužitelj već tuženik. Tužitelj pri tome sukladno čl. 95. st. 3. ZoR za svaki mjesec utuženog razdoblja ostvaruje pravo na naknadu plaće u visini prosječne bruto mjesečne plaće ostvarene u periodu od tri mjeseca prethodno mjesecu listopadu 2022. godine, što prema utvrđenju suda iznosi 1.532,22 Eura bruto, a budući iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. kolovoza 2024. (list spisa 152-161), na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale prigovora te ga je sud u cijelosti prihvatio ocijenivši da je isti objektivan, detaljan, potpun, jasan i izrađen sukladno pravilima struke kao i temeljem relevantne dokumentacije, proizlazi da mjesečna plaća u iznosu od 8.000,00 kn neto daje mjesečnu plaću u iznosu od 11.544,51 kn bruto što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.532,22 Eura, pri čemu sud ponavlja da je činjenicu da je tužitelj prethodno listopadu 2022. godine za svoj rad kod tuženika primao mjesečnu plaću u visini od 8.000,00 kn neto utvrdio upravo temeljem iskaza zakonskog zastupnika tuženika NN (list spisa 144-145) koji je sudu iskazao da je tužitelj imao ugovorenu plaću minimalno 5.000,00 kn Ugovorom o radu, a da je on tužitelju isplaćivao mjesečnu plaću od 8.000,00 kn neto što prema ocjeni suda znači da je stvarna ugovorena plaća tužitelja, neovisno o onoj koja je navedena u Ugovoru o radu od 07. srpnja 2021. (list spisa 57-58) i neovisno o iznosu koji je tuženik tužitelju u obračunskim listama prikazao kao plaću, upravo plaća od 8.000,00 kn neto mjesečno. Slijedom navedenog je sud temeljem čl. 95. st. 3. ZoR točkom VI. izreke presude naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.532,22 Eura bruto za svaki mjesec trajanja radnog odnosa počevši od 01. studenog 2022. do 30. svibnja 2024. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na iznose naknade plaće je donesena temeljem čl. 29. st. 1. ZOO, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos naknade plaće od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. st. 3. ZoR. Nije sud pri tome tužitelju priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na pune iznose mjesečnih bruto plaća naknada kojih mu je dosuđena presudom budući iznos bruto plaće tužitelja obuhvaća i iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji sukladno čl. 45. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate naknade plaće ovi iznosi nisu dospjeli na naplatu pa stoga tužitelj ne može osnovano u ovom postupku potraživati isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na te iznose. Poradi navedenog je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto plaći.

9.1. Utvrdivši u postupku kao nedvojbeno da je tužitelj tijekom radnog odnosa s tuženikom za svoj rad ostvarivao plaću od 8.000,00 kn neto mjesečno, što daje mjesečnu plaću u iznosu od 11.544,51 kn bruto što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 1.532,22 Eura bruto, a temeljem obračunskih lista plaće za tužitelja koje prileže spisu kao i temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. kolovoza 2024. (list spisa 152-161) kao nedvojbeno utvrdivši da tuženik tužitelju za mjesec rujan 2022. i mjesec listopad 2022. godine nije isplatio cjelokupnu plaću odnosno naknadu plaće, sud je temeljem čl. 7. st. 1. ZoR (u pogledu perioda od 01. rujna do 30. rujna 2022.) koji propisuje da je poslodavac dužan radniku za obavljeni rad isplatiti plaću te temeljem čl. 95. st. 3. ZoR sukladno kojem radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili zbog drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (u pogledu perioda od 17. listopada 2022. do 31. listopada 2022.) točkom IV. i točkom V. izreke ove presude, upravo kako je to tužitelj osnovano uređenim tužbenim zahtjevom i zatražio, po osnovi neisplaćenog dijela plaće za rujan 2022. godine odnosno naknade plaće za listopad 2022. godine naložio tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 876,50 Eura za mjesec rujan 2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. listopada 2022. te iznos od 802,59 Eura za mjesec listopad 2022. godine sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. studenog 2022., visinu neisplaćenog dijela plaće i naknade plaće utvrdivši temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. kolovoza 2024. (list spisa 152-161), na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale prigovora te ga je sud u cijelosti prihvatio ocijenivši da je isti objektivan, detaljan, potpun, jasan i izrađen sukladno pravilima struke kao i temeljem relevantne dokumentacije, iz kojeg proizlazi da je tužitelj za rujan ostvario plaću u iznosu od 1.646,75 Eura bruto, da je tuženik tužitelju isplatio bruto plaću u visini od 770,25 Eura pa da stoga razlika bruto plaće za rujan iznosi 876,50 Eura bruto kao i da bruto plaća koju tužitelj ostvaruje za razdoblje od 17. listopada do 31. listopada 2022. iznosi 802,59 Eura. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati tekućoj na iznose naknade plaće je donesena temeljem čl. 29. st. 1. ZOO, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 31/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos naknade plaće od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. st. 3. ZoR. Nije sud pri tome tužitelju priznao pravo na isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na pune iznose mjesečnih bruto plaća naknada kojih mu je dosuđena presudom budući iznos bruto plaće tužitelja obuhvaća i iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a koji sukladno čl. 45. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ br. 177/04) dospijevaju tek s isplatom, što znači da do trenutka isplate naknade plaće ovi iznosi nisu dospjeli na naplatu pa stoga tužitelj ne može osnovano u ovom postupku potraživati isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na te iznose. Poradi navedenog je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj potražuje isplatu zakonske zatezne kamate tekuće na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržane u bruto plaći.

9.2. Konačno, što se tiče zahtjeva tužitelja za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor za 2022. godinu, sud ističe da je sukladno čl. 82. st. 1. ZoR u slučaju prestanka ugovora o radu poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora. Iako je poslovno uvjetovani otkaz kojim je tuženik kao poslodavac otkazao Ugovor o radu tužitelja sud ocijenio nezakonitim i nedopuštenim, do prestanka Ugovora o radu stranaka je došlo sudskim raskidom pa je prema ocjeni ovog suda tuženik sukladno čl. 82. st. 1. ZoR tužitelju dužan isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora za 2022. godinu i to jer prema nedvojbenom utvrđenju suda tuženik tužitelju nije omogućio korištenje godišnjeg odmora za 2022. godinu. Naime, svjedok DN (list spisa 131-132) iskazuje da se za 2021. godinu godišnji odmor koristio u zimskim mjesecima i to za radnike koji su bili na cjelogodišnjoj plaći, a za 2022. godinu da ne može reći jer je već prestao raditi kod tuženika, a iz takvog iskaza prema ocjeni suda proizlazi da su godišnji odmor zaposlenici tuženika ne neodređeno vrijeme koristili u zimskom periodu godine, tek nakon završetka ljetne sezone i podsezone te godine, što je sudu i životno i logično kada sud takav iskaz cijeni u svezi sa općepoznatom činjenicom iz svakodnevnog života da u mjestima koji imaju razvijen ljetni turizam, kao što je Zadar, djelatnici ugostiteljskih objekata (kao što je mjesto rada tužitelja Il padrino) godišnji odmor ne mogu koristiti tijekom ljetne sezone i podsezone već tek u zimskom periodu tekuće i naredbe godine. Cijeneći u svezi s navedenim iskaz tužitelja ĐN (list spisa 132-134) koji iskazuje da je on sveukupno za 2021. i 2022. godinu bio slobodan 24 dana u zimskim mjesecima pa sve navedeno cijeneći u svezi odredbe čl. 77. ZoR sukladno kojoj radnik za svaku kalendarsku godinu ima pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna te nadalje u svjetlu činjenice da tuženik kao dokaz u ovom postupku ne prilaže kakvu odluku tuženika o korištenju godišnje odmora iz kojeg bi proizlazilo da je tuženiku prethodno 16. listopada 2022. omogućio korištenje godišnjeg odmora za 2022. godinu, a niti činjenica da je tužitelj iskoristio godišnji odmor za 2022. godinu proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika NN (list spisa 144-145) budući upitan u svezi izrade odluke o korištenju godišnjeg odmora za 2022. godinu iskazuje da tuženik takvu odluku nije izradio, da je to bilo u okviru posla tužitelja, ali da se znalo da radnici koriste godišnji nakon sezone, to da su svi radnici znali i tako da su koristili godišnji odmor, a iz kakvog iskaza također prema ocjeni ovog suda proizlazi da tužitelj, kojeg je tuženik sa mirovinskog osiguranja odjavio 16. listopada 2022. zbog prestanka radnog odnosa, nije iskoristio godišnji odmor za 2022. godinu. Utvrdivši dalje temeljem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Stefani Gardašanić od 21. kolovoza 2024. (list spisa 152-161), na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale prigovora, da naknada za godišnji odmor za 2022. godinu iznosi ukupno 1.457,80 Eura, međutim, da iz obračunske liste za listopad 2022. godine proizlazi da je tužitelju isplaćena naknada za godišnji odmor u iznosu od 354,18 Eura bruto, radi čega da razlika koja se treba isplatiti tužitelju temeljem naknade za godišnji odmor iznosi 1.103,62 Eura, sud je, ocijenivši nalaz i mišljenje sudskog vještaka objektivnim, detaljnim, potpunim, jasnim i izrađenim sukladno pravilima struke kao i temeljem relevantne dokumentacije, kao nedvojbeno utvrdio da je tuženik temeljem čl. 82. st. 1. ZoR dužan isplatiti tužitelju iznos od 1.103,62 Eura bruto, a poradi čega je sud odlučio kao u točci VII. izreke presude. Sud ovdje napominje da je iznos od 1.103,62 Eura izračun kojeg daje sudski vještak u svom nalazu i mišljenju bruto iznos naknade plaće, a obzirom sukladno važećim propisima naknada za neiskorišteni godišnji odmor predstavlja primitak radnika prema kojem porez na dohodak treba obračunati kao na dohodak od nesamostalnog rada, odnosno bruto plaću za redovan rad. Dakle, moraju se obračunati sve propisane obveze, doprinosi iz i na naknadu, porez i prirez, a što pak znači da sudski vještak ovu naknadu obračunava upravo u bruto iznosu, kako to sud i dosuđuje tužitelju.

10. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 5. ZPP koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je protivna stranka imala ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi, ovo vodeći računa o činjenici da je tužitelj u ovom postupku u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom na utvrđenje nedopuštenosti poslovno uvjetovanog otkaza kao i sa pravnom osnovom svih zahtjeva za isplatu i naknadu štete dok zbog onog dijela tužbenog zahtjeva na isplatu i naknadu štete s kojim tužitelj nije uspio u sporu (jer je tužba djelomično povučena za dio iznosa naknade za godišnji odmor isplatu kojeg je tužitelj tražio što se smatra neuspjehom tužitelja u sporu i jer je tužbeni zahtjev za naknadu štete za dio iznosa štete isplatu kojeg tužitelj potražuje kao i za dio zakonskih zateznih kamata odbijen što predstavlja neuspjeh tužitelja u sporu) nisu nastali nikakvi posebni troškovi odnosno nisu nastali nikakvi troškovi koji u postupku ne bi nastali da je tužitelj početno tužbom odnosno uređenim tužbenim zahtjevom potraživao iznose koje mu je ovaj sud dosudio, uz što je sud kao posebno relevantno cijenio da je visina boda po kojem se obračunava nagrada za rad odvjetnika punomoćnika ista i za visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva i za visinu zahtjeva s kojim je tužitelj uspio u sporu. Osim toga, sud pravila o parničnim troškovima primjenjuje u skladu s načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža interesa stranaka odnosno bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), a ocjena je ovog suda da je u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj radnik koji svoje pravo zbog povrede prava iz radnog odnosa nužno mora ostvarivati u parničnom postupku (budući tuženik nije prihvatio njegov zahtjev za zaštitu prava koji je prethodio ovom sporu te mu je u ovom sporu osporio i samu osnovu tužbenog zahtjeva), jedina pravilna dosuda troškova ona koja se temelji na čl. 154. st. 5. ZPP budući bi dosuda djelomičnih troškova postupka tužitelju nedvojbeno narušila ravnotežu i tužitelju kao radniku kojem je sudski postupak jedini način za ostvarenje prava z radnog odnosa, a čiji je tužbeni zahtjev odbijen samo za dio zatraženog iznosa naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, nametnulo nerazmjeran teret i time nedvojbeno predstavljalo povredu prava na pristup sudu kao sadržaju prava na pravično suđenje. Visina parničnih troškova je pri tome odmjerena temeljem odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23). Tužitelju su prema ocjeni suda osnovani nastali troškovi po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to trošak sastava tužbe podnesene sudu 09. prosinca 2022. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 23. siječnja 2023. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. to. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 24. veljače 2023. na kojem se postupak dovršio donošenjem presude zbog ogluhe (1 x 50% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu 17. siječnja 2024. na kojem se je raspravljalo o glavnoj stvari (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave održanim 20. ožujka 2024., 05. lipnja 2024. i 24. siječnja 2025. (3 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 12. rujna 2024. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife) i trošak sastava obrazloženog podneska od 03. siječnja 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka i uređuje tužbeni zahtjev (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uz materijalni trošak nastao za potrebe vještačenja u ovoj pravnoj stvari u visini od 400,00 Eura plaćanje kojeg tužitelj dokazuje dostavom u spis potvrde o izvršenoj uplati predujma i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,54 Eura (200,00 kn), iznosi 2.176,54 Eura. Sukladno čl. 151. st. 3. ZPP tužitelju je priznato pravo na isplatu zatražene zakonske zatezne kamate tekuće na dosuđeni mu iznos troškova ovog parničnog postupka od dana presuđenja do isplate. Međutim, tužitelju nije mu priznat zahtjev za naknadu troškova po osnovi sudskih pristojbi za odgovor na žalbu, za odgovor na žalbu, za presudu zbog ogluhe i za presudu, a budući tužitelj ne dokazuje plaćanje tih sudskih pristojbi, a isti sukladno važećim propisima kao radnik u ovom radnom sporu radi ostvarenja prava iz radnog odnosa nije niti obveznik plaćanja sudskih pristojbi pa da bi mu sud posebnim rješenjem naložio plaćanje ovih pristojbi. Nadalje, tužitelju nije priznat niti zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu od 06. travnja 2023. ni odgovora na žalbu od 17. listopada 2023. budući sastav tih podnesaka nije bio nužan za vođenje ovog parničnog postupka, a poradi čega tužitelj sukladno čl. 155. ZPP niti ne ostvaruje pravo na naknadu ovih troškova. Što se pak tiče zahtjeva za naknadu sastava podneska od 26. svibnja 2023. kojim se tužitelj očituje na prijedlog tuženika za povrat u prijašnje stanje i zastupanja na ročištu 30. lipnja 2023. održanom povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, o ovim je troškovima već odlučeno ranije u tijeku postupka, rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj Pr-241/2022 od 30. lipnja 2023., a poradi čega tužitelju nije moguće priznati zahtjev za naknadu ovih troškova.

U Zadru, 07. ožujka 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima,

2. Tuženiku po punomoćniku.