Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: P-607/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužitelja AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja u zamjeni PL, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Marijana Belčića, i punomoćnice tužene u zamjeni UL, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Stanić & Zrno d.o.o. u Osijeku, po objavi 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 9012629474 sklopljenog 18. lipnja 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 20. lipnja 2007. po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod poslovnim brojem OV-9813/07, u dijelu odredbe koji glasi:

„… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 5.361,71 EUR (slovima: pet tisuća tristo šezdeset jedan euro sedamdeset jedan cent) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 2,23 EUR tekućom od 16.09.2007.

- 1,26 EUR tekućom od 16.12.2007.

- 3,21 EUR tekućom od 16.02.2008.

- 6,03 EUR tekućom od 16.03.2008.

- 9,59 EUR tekućom od 16.04.2008.

- 3,73 EUR tekućom od 16.05.2008.

- 2,45 EUR tekućom od 16.06.2008.

- 55,86 EUR tekućom od 16.07.2008.

- 0,64 EUR tekućom od 16.08.2008.

- 0,78 EUR tekućom od 16.09.2008.

- 3,01 EUR tekućom od 16.10.2008.

- 21,76 EUR tekućom od 16.11.2008.

- 9,12 EUR tekućom od 16.12.2008.

- 22,61 EUR tekućom od 16.01.2009.

- 24,68 EUR tekućom od 16.02.2009.

- 25,58 EUR tekućom od 16.03.2009.

- 22,74 EUR tekućom od 16.04.2009.

- 23,19 EUR tekućom od 16.05.2009.

- 19,49 EUR tekućom od 16.06.2009.

- 68,12 EUR tekućom od 16.07.2009.

- 17,03 EUR tekućom od 16.08.2009.

- 18,85 EUR tekućom od 16.09.2009.

- 18,65 EUR tekućom od 16.10.2009.

- 16,91 EUR tekućom od 16.11.2009.

- 20,16 EUR tekućom od 16.12.2009.

- 22,54 EUR tekućom od 16.01.2010.

- 26,35 EUR tekućom od 16.02.2010.

- 25,36 EUR tekućom od 16.03.2010.

- 30,28 EUR tekućom od 16.04.2010.

- 29,21 EUR tekućom od 16.05.2010.

- 31,46 EUR tekućom od 16.06.2010.

- 97,56 EUR tekućom od 16.07.2010.

- 41,07 EUR tekućom od 16.08.2010.

- 52,08 EUR tekućom od 16.09.2010.

- 49,02 EUR tekućom od 16.10.2010.

- 43,16 EUR tekućom od 16.11.2010.

- 53,97 EUR tekućom od 16.12.2010.

- 67,97 EUR tekućom od 16.01.2011.

- 59,06 EUR tekućom od 16.02.2011.

- 61,77 EUR tekućom od 16.03.2011.

- 57,11 EUR tekućom od 16.04.2011.

- 59,70 EUR tekućom od 16.05.2011.

- 74,82 EUR tekućom od 16.06.2011.

- 46,49 EUR tekućom od 16.07.2011.

- 173,52 EUR tekućom od 16.08.2011.

- 84,13 EUR tekućom od 16.09.2011.

- 74,75 EUR tekućom od 16.10.2011.

- 74,71 EUR tekućom od 16.11.2011.

- 71,66 EUR tekućom od 16.12.2011.

- 77,65 EUR tekućom od 16.01.2012.

- 81,18 EUR tekućom od 16.02.2012.

- 81,33 EUR tekućom od 16.03.2012.

- 79,07 EUR tekućom od 16.04.2012.

- 78,65 EUR tekućom od 16.05.2012.

- 81,73 EUR tekućom od 16.06.2012.

- 132,56 EUR tekućom od 16.07.2012.

- 80,43 EUR tekućom od 16.08.2012.

- 78,96 EUR tekućom od 16.09.2012.

- 76,16 EUR tekućom od 16.10.2012.

- 79,09 EUR tekućom od 16.11.2012.

- 79,29 EUR tekućom od 16.12.2012.

- 80,49 EUR tekućom od 16.01.2013.

- 73,85 EUR tekućom od 16.02.2013.

- 79,24 EUR tekućom od 16.03.2013.

- 79,50 EUR tekućom od 16.04.2013.

- 77,23 EUR tekućom od 16.05.2013.

- 71,20 EUR tekućom od 16.06.2013.

- 124,02 EUR tekućom od 16.07.2013.

- 72,14 EUR tekućom od 16.08.2013.

- 74,55 EUR tekućom od 16.09.2013.

- 1.797,96 EUR tekućom od 16.10.2013.

i to: do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Privrednoj banki Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni trošak u iznosu 1.565,45 eura (slovima: tisuću petsto šezdeset pet eura četrdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 7. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki III. izreke.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 6. lipnja 2023. navodi da je 18. lipnja 2007. s tuženom sklopio Ugovor o kreditu br. 9012629474, potvrđen 20. lipnja 2007. po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod poslovnim brojem OV-9813/07, prema kojem je tužena kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 28.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 108 mjeseci kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 316,44 CHF. Tužena prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružila dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem Ugovoru, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tužena je tužitelju od 15. srpnja 2007. do isplate naplatila iznos za koji ne postoji valjana pravna osnova. Obzirom je pravomoćnom presudom VTS RH utvrđena ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004. - 31. prosinca 2008., to je tužena sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05., 41/08. i 125/11.), dužna vratiti sve što primi na temelju takve odredbe Ugovora. Citira članak 1111. stavak 1. i 3. ZOO-a., članak 1115. ZOO-a, članak 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.), članak 6. stavak 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" 28/13.). Tužitelj predlaže da sud donese presudu: "I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 7. stavka 2. Ugovor o kreditu br. 9012629474 sklopljenog 18. lipnja 2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 20. lipnja 2007. po javnom bilježniku Borisu Godžirovu iz Našica pod poslovnim brojem OV-9813/07, u dijelu odredbe koji glasi: „… po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeče na dan plaćanja...“ II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati novčanu tražbinu u iznosu čiju će visinu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa isplaćenog obroka (rate) kredita, koji se novčani iznosi zbog ništetnosti ugovornih odredbi o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF imaju vratiti tužitelju, odrediti nakon što tužena dostavi sve potrebne podatke za potpuno određivanje novčane tražbine (glavnice i tijeka kamata) koja je predmet ovog spora, te nakon što se provede odgovarajuće financijsko vještačenje.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate koja se određuje za svako polugodište, sve u roku od 15 dana."

1.1. Na ročištu 5. studenoga 2024. tužitelj je uredio točku II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje od tužene na ime pretplate po ništetnoj odredbi po kojoj je glavnica kredita vezana uz CHF ukupan iznos od 1.340,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom tekućom od 15. kolovoza 2007. pa do isplate.

1.2. Podneskom od 21. siječnja 2025. tužitelj je uredio točku II. tužbenog zahtjeva sukladno izračunu financijsko – knjigovodstvenog vještaka, time da je na ročištu 5. veljače 2025. naveo da je tužbeni zahtjev uredio na način da je u obzir uzeo samo pozitivne stavke tečajne razlike naznačene u tablici 2. nalaza i mišljenja vještaka, ali da je omaškom kao ukupan zbroj pozitivne tečajne razlike naznačio iznos od 5.358,97 EUR, a koji iznos uključuje negativne stavke tečajne razlike, umjesto iznosa od 5.361,71 EUR naznačen u tablici 2. nalaza i mišljenja vještaka, slijedom čega je ispravio naznačeni VPS na iznos od 5.361,71 EUR, odnosno pod točkom 2. tužbenog zahtjeva potražuje iznos od 5.361,71 EUR.

2. Tužena u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Također, tužitelj neosnovano postavlja neodređeni tužbeni zahtjev, s obzirom da je svu dokumentaciju od tužene zaprimio, prema tome, tužena se protivi ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i prijedlogu tužitelja, jer nema određeno postavljenog zahtjeva te predlaže odbaciti ovu tužbu kao neurednu jer je ista nerazumljiva, neodređena te nepodobna, a podredno istu odbiti.

Tužena ističe prigovor zastare. Navodi da je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Poziva se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (VSRH) poslovni broj Rev-x 183/11-2, te navodi da je primjenom relevantnih odredaba zakona te ustaljene sudske prakse i stajališta VSRH, potraživanje tužitelja zastarjelo, budući zastarni rok od pet godina počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Tužena ističe da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćani od strane tužitelja u anuitetima. Prema tome, tražbine povremenih davanja, odnosno tražbine anuiteta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinoga davanja. Zakon ne predviđa da do prekida zastare može doći podnošenjem tužbe od strane treće osobe koja nije vjerovnik, a što je u ovom predmetu tužitelj, dok je dužnik tužena. Spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nije pojedinačni spor između stranaka (korisnika kredita i banke) kojim se zahtijeva ispunjenje točno određene tražbine vjerovnika iz točno određenog pravnog odnosa te podnošenje kolektivne tužbe ne može biti radnja vjerovnika kojom se prekida zastara jer vjerovnik, ovdje tužitelj, nije bio podnositelj kolektivne tužbe niti je na bilo koji drugi način sudjelovao u postupku povodom iste, a kolektivni spor nije vrsta postupka u kojem se odlučuje o individualnoj tražbini tužitelja prema tuženiku. Nadalje, nesporno je da nema posebnih zakonskih odredaba koje izričito uređuju pitanje prekida zastare zbog podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto je naveo i VSRH u svojoj odluci Rev-2245/17. Nesporno je i da je VSRH u istovrsnim predmetima primjenjivao stroge i nedvosmislene zakonske odredbe koje određuju zastaru i prekid zastare. Tužena ističe da su zastara i zastarni rokovi strogo definirani zakonom, stoga je svako suprotno stajalište i odluka temeljena na istima suprotna zakonu, načelu pravne sigurnosti i načelu prava na pravično suđenje. Kako odredba članka 241. ZOO- a nije derogirana posebnim zakonom, očito je volja zakonodavca bila da se primijeni opće pravilo obveznog prava, a kojom se pravilnom primjenom ovog materijalno pravnog propisa, odnosno zakona jedino zaključuje da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

Tužena ističe da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Naime, cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite je preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje individualnih parnica u kojima se zahtjeva isplata. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto proizlazi i iz stava VTSRH-a izraženog u presudi poslovni broj Pž-6632/17 (Presuda Pž-6632/17). Presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. U kolektivnom sporu utvrđivana je apstraktna pravna zaštita čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom se potrošaču, kao apstraktnoj osobi raspravljalo u kolektivnom sporu. Zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora. Budući nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru o kreditu, tako se tužitelj ne može pozivati na tu presudu, slijedom čega su presuda Pž-6632/17 i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 (Presuda P-1401/12) irelevantne za postupanje u ovom predmetu.

Odredbom članka 22. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Dakle, ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Tužitelj ukazuje na postojeću praksu Suda Europske unije (Sud EU) iz koje proizlazi da je potraživanje tužene neosnovano: Sud EU u presudi broj C-81/19 (Presuda C-81/19) zauzeo je stajalište da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (Direktiva 93/13) treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih strana ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te direktive. Navedeno je Sud EU opravdao činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive 93/13 u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Sud EU istaknuo je da je odredbom članka 2. stavka 1. Direktive 93/13 propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive 93/13. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13 i da se stoga ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tužene. Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. Tužena ističe da su odluka VSRH poslovni broj Rev-2221/18 i Presuda Pž-6632/17 nepravilne i potpuno nekonzistentne s pravom Europske unije.

Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-I-1746/2006 od 17. lipnja 2009. navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju članka 2. stavka 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (članak 22. stavak 1. ZOO), indeksnu klauzulu (članak 23. ZOO) ili kliznu skalu (članak 24 ZOO).“ VSRH u presudi poslovni broj Rev 1990/91 ističe: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, tužena ističe da u ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama. U otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF, a kako ugovor o kreditu, tako i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Nadalje, odredbom članka 81. st. 1. ZZP-a iz 2003., propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužena ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tužena ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba. Stoga je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja životno prilično značajnu obvezu, primarno novčanu te se takva odluka ne može donijeti bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke, ovdje tužene, tako i iz ostalih sredstava informiranja o kreditnoj zaduženosti, valutama i ostalim stavkama bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu. Predmetne odredbe o valuti CHF jasno su koncipirane ugovorom o kreditu te je jasno i nesumnjivo izražena volja ugovornih strana. Također, prije sklapanja ugovora o kreditu tužitelj je od strane zaposlenika tužene mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Prije samog zaključenja ugovora o kreditu, tužitelj je s mogućim oscilacijama tečaja valute CHF bio upoznat i kroz priopćenja Hrvatske narodne banke. Naime, tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF. Takva općepoznata činjenica nije mogla ostati nepoznata tužitelju. Hrvatska narodna banka je upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju HRK prema tečaju CHF još 2006., pa je tužitelj imao saznanja o postojanju mogućnosti jačanja tečaja CHF u odnosu na HRK. Nadalje, VTSRH je presudom Pž-6632/17 obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude, kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se isto temelji. Odredbom članka 84. ZZP-a iz 2003. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Obzirom je u konkretnom slučaju sporna odredba ugovora o kreditu tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, ocjena poštenosti odredaba o valutnoj klauzuli nije dopuštena. U odnosu na potraživanje tužitelja preplate tečaja u kunama, ističe da je volja ugovornih strana bila sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, dakle ugovorne strane, ovdje tužitelj i tužena pristali su i na promjene anuiteta uslijed promjene tečaja CHF. Prema tome, tužitelj ne može tražiti da se eventualna preplata računa na način da se fiksira tečaj na onaj koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno i zakonito. Eventualna preplata bi se mogla izračunati jedino na način da se usporedi ugovor o kreditu s nekim drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, pa se izračuna eventualna preplata anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, prvenstveno zato što volja ugovornih strana nije bila ugovaranje kunskog kredita, nego upravo kredita s valutnom klauzulom. Ako bi vještak pretvarao predmetni kredit u kunski, tada bi svakako trebao primijeniti i sve ostale uvjete koji su vrijedili za kunske kredite, pa i promjenjivu kamatnu stopu koja je vrijedila za takvu vrstu kredita. Ističe i da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tužene zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tužena morala djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tužena za takve okolnosti znala ili morala znati i je li ih uskratila tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tužena korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sama raspolagala. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženoj i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe: „Nije sporno da bi svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Osim toga, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Javni bilježnik će izjave sudionika potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Tužena ističe da je tužitelju bilo razumljivo da isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. Tužitelj je mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Stoga, tužena ističe da je isto naveo i VSRH u presudi Revt-249/14; „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka.“ Tužitelj je imao mogućnost ugovoriti kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje te je dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu; naime, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula da bi štitila tuženu u slučaju aprecijacije tečaja CHF, a da ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije tečaja CHF. Nesporno je i utvrđeno u kolektivnom sporu da tužena ne ostvaruje extra profit temeljem valutne klauzule u CHF, s obzirom da je i sama zadužena u predmetnoj valuti. VSRH u presudi Revt-249/14 ističe da „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka.“. Također, u presudi P-1401/12 sud navodi sljedeće; „…no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.“ Dakle, nesporno je utvrđeno da ostale banke i tužena nisu znali i nisu mogli znati i predvidjeti iznimno nagli i visoki rast vrijednosti valute CHF, stoga se takva vrsta neravnoteže ne može sanirati kroz propise o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge odgovarajuće i primjenjive institute, kao što su, primjerice, pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Slijedom navedenog, tužena predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženoj nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Ugovor o kreditu od 18. lipnja 2007. (stranica 6-10 spisa), otplatnu tablicu (stranica 11- 14 spisa), plan otplate (stranica 15-17 spisa), pregled uplata po kreditu (stranica 22- 36 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Lidije Balog iz Bilja od 19. siječnja 2025. (stranica 64-69 spisa), iskaz tužitelja (stranica 82 spisa), te izvršio uvid u drugu spisu priležuću dokumentaciju.

3.1. Na ročištu 4. ožujka 2025. odbijen je prijedlog tužene da se naloži vještaku da izračuna i eventualnu preplatu anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu tako da isti usporedi s drugim ugovorom o kreditu s drugom valutnom klauzulom, odnosno, da primijeni i sve uvjete koji su važili za kunske kredite u utuženom razdoblju, obzirom se radi o prijedlogu koji nije bitan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, po Ugovoru o kreditu broj 9012629474 od 18. lipnja 2007. sklopljenom s tuženom.

5. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su 18. lipnja 2007. tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 9012629474 kojim je tužena stavila tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da je kredit odobren za adaptaciju stambenog objekta,

- da je ugovoren rok otplate kredita 108 mjeseci,

- da će se kredit u iznosu 28.000,00 CHF i kamata otplaćivati u 108 jednakih mjesečna anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (članak 7.),

- da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu,

- da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta,

- da je tužitelj cjelokupni kredit otplatio,

- da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu.

6. Nadalje je nesporno:

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno i ista glasi: da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka odnosno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, te je s tim u vezi sporna i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Prije svega valja navesti da je tužitelj nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja po osnovi povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli potraživao iznos od 5.361,71 euro, time da je u tužbi potraživao iznos od 1.340,50 eura. Na taj način je u skladu sa odredbom članka 191. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.

– pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje u tekstu: ZPP) tužitelj izvršio preinaku tužbe povećanjem postojećeg zahtjeva, a kojoj preinaci se tužena usprotivila, pa je ovaj sud na raspravnom zapisniku 5. veljače 2025. dopustio preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 21. siječnja 2025.

9. Neosnovan je prigovor tužene da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, ne obvezuje stranke u ovom postupku.

9.1. Naime, u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.2. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. člankom 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.3. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

9.4. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

9.5. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

9.6. Tužitelj je potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu - za adaptaciju stambenog prostora, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za adaptaciju kuće u kojoj stanuje, da u trenutku podizanja kredita nije bio vlasnik obrta niti tvrtke, niti je kuću unio u imovinu tvrtke odnosno obrta. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru, pa se u konkretnom slučaju radi o sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

9.7. U odnosu na prigovor tužene da odredba o valutnoj klauzuli sadržana u Ugovoru o kreditu ne može biti ništetna, jer da je valutna klauzula dio hrvatskog pravnog poretka, normirana člankom 22. Zakona o obveznim odnosima, ovaj sud ukazuje da odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu utvrđene ništenim jer da valutna klauzula ne bi bila dopuštena, već su utvrđene ništetnim iz razloga što ugovorne stranke nisu o istoj pojedinačno pregovarale.

10. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tužena ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

10.1. Na okolnosti pojedinačnog pregovaranja saslušan je tužitelj koji je iskazao da je kredit podigao 2007. u PBZ, poslovnica u Našicama, da je njihov klijent bio od 1974. godine od kada se zaposlio, da mu je kredit bio potreban za adaptaciju kuće u kojoj živi sa suprugom i djecom. U banci su mu rekli da može dobiti kredit i da mu s obzirom na prosjek plaće najbolje paše kredit u CHF. U banci su mu napomenuli da je to najsigurnija valuta, da je švicarsko gospodarstvo najstabilnije. Prihvatio je ponuđeni mu kredit u CHF, rekli su mu da se isti sklapa uz valutnu klauzulu i da bi moglo doći do neke korekcije u tečaju ali da je ta korekcija zanemariva. Vjerovao je banci pogotovo jer je tako dugo bio njihov klijent. Nisu mu rekli koji elementi utječu na promjenu tečaja. U početku mu je rata iznosila 366,00 kn da bi se s vremenom kroz par godina uvećala za 50% i na taj način mu je uveliko opterećivala plaću. Da je znao da će doći do tako velikog povećanja, sasvim sigurno ne bi podigao kredit jer s obzirom na primanja ne bi ga mogao niti otplaćivati a kako su mu u banci rekli da će promjena u tečaju biti zanemariva, nešto sitno, to mu nije predstavljalo problem. U banci su sačinili ugovor o kreditu i nije mogao utjecati niti na jednu odredbu kredita, pročitao je ugovor na licu mjesta, mislio je da će uredno moći otplaćivati bez problema kredit s obzirom na ratu koja mu je određena. Bila mu je bitna kamatna stopa, broj rata, iznos rata i kako mu je to sve pasalo potpisao je ugovor. Pročitao je i ostale odredbe ugovora ali mislio je da razumije, ali nije razumio, po struci je automehaničar. Nakon što je počela rasti rata kredita, obratio se banci i tamo su mu rekli da oni ne mogu utjecati na to, da je tako i drugima. Pokušao je vratiti kredit odjednom, ali mu je još puno ostalo. Otplatio ga je u cijelosti 2012.g. kada je prilikom odlaska u mirovinu dobio otpremninu. Sam je otplaćivao kredit na način da su mu svaki mjesec u banci s računa skidali iznos mjesečne rate. Nakon što mu je od strane suda dan na uvid pregled uplata (str. 22. do 24), ogovara da je rata ustvari bila u CHF i da je iznos koji je gore naveo, odgovara iznosu u CHF a ne u kunama. Napominje da kad je htio otplatiti kredit da su mu zaračunali i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, što ga iznenadilo obzirom je bio njihov dugogodišnji klijent.

10.2. Prema stavu ovoga suda, tužena, na kojoj leži teret dokaza o obaviještenosti tužitelja odnosno da je prilikom pregovaranja s tužiteljem o sklapanju Ugovora o kreditu tužitelja informirala o rizicima tečaja švicarskog franka, tu okolnost nije ničim dokazala . Naime, a obzirom na iskaz tužitelja, da je banka sačinila ugovor o kreditu, da nije mogao utjecati niti na jednu odredbu kredita, da su mu u banci rekli da je moguća promjena tečaja, ali da će ta promjena biti zanemariva, kao i da mu nije pojašnjeno da će doći do promjene tečaja CHF u odnosu na kunu u visinu kako je to u konačnici došlo, za gotovo 50%, tada takav kredit ne bi podigao, jer ga ne bi mogao otplaćivati, ovaj sud utvrđuje da tužitelj prilikom sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu nije obaviješten od strane tužene o stvarnim rizicima fluktuacije tečaja.

11. Obzirom na iznijeto, osnovan je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnim odredbe koja u članku 7. stavku 2. glasi: „ po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja..“, pa je o istom odlučeno kao u točki I. izreke presude.

12. Na okolnost utvrđenja visine zahtjeva provedeno je financijsko – knjigovodstveno vještačenje po sudskom vještaku Lidiji Balog iz Bilja, a zadatak vještaka je bio utvrditi iznos svako mjesečne pretplate po osnovi povećanja tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i to u razdoblju od 1. kolovoza 2007. pa do kraja otplate kredita izraženo u eurima, po mjesecima i ukupno.

12.1. Iz nalaza vještaka od 19. siječnja 2025. proizlazi da:

- tijekom otplate kredita, počevši od 1. kolovoza 2007. tečajna razlika na iznose realiziranih anuiteta u CHF po tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na isti anuitet primjenom tečaja CHF na dan isplate kredita, uključujući i negativne stavke tečajne razlike, iznosila je ukupno 5.358,97 EUR,

- negativna tečajna razlika tijekom otplate kredita iznosila je ukupno 2,74 EUR,

- tečajna razlika tijekom otplate kredita, počevši od 1. kolovoza 2007., ukoliko se uzme u obzir samo pozitivna tečajna razlika, kada je tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita bio viši, iznosi ukupno 5.361,71 EUR.

12.2. Tužitelj je u podnesku od 21. siječnja 2025., odnosno na ročištu 5. veljače 2025. uredio točku II. tužbenog zahtjeva na način da na ime pozitivne tečajne razlike za razdoblje od kolovoza 2007. do rujna 2013. godine potražuje ukupan iznos od 5.361,71 euro.

12.3. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje izradio sukladno zadatku suda, a prigovor tužene da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj, svodi se na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Naime, vještak je nalaz i mišljenja dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj sud.

13. Nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj. Prema obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH sa sjednice Građanskog odjela br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., a vezano uz shvaćanje Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. – dalje u tekstu: ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.1. Presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora o valutnoj klauzuli, pa zastarni rok za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći 14. lipnja 2018., a nastupa 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 6. lipnja 2023., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova valutne klauzule. Obzirom na iznijeto nije osnovan prigovor zastare tužene.

14. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužena je nepoštena od dana stjecanja svakog obroka jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu. Tužitelj je potraživao kamatu počev od 16-tog u idućem mjesecu za rate s dospijećem zadnjeg dana u prethodnom mjesecu, odnosno nakon uplate svake pojedine rate.

14.1. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena je sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04. i 35/05.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.) od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

15. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za:

- sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife)

- sastav obrazloženog podneska od 15. veljače 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. studenoga 2024. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- sastav podneska od 21. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 5. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 4. ožujka 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 7. ožujka 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9. točka 3. Tarife),

ukupno 1.300,00 eura. Tužitelju je dosuđen i trošak predujma za vještačenje u iznosu 265,45 eura. Dakle, tužitelju je dosuđen ukupan trošak u iznosu 1.565,45 eura na koji mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 7. ožujka 2025. pa do isplate.

15.1. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21. lipnja 2023., budući se radi o podnesku kojim obavještava sud da dostavlja u spis dokumentaciju na koju se poziva u tužbi, dakle sam podnesak nije bio potreban za vođenje ovoga postupka. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 6. studenoga 2024., jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka, istim je obavijestio sud da je platio predujam za sudskog vještaka.

16. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku 7. ožujka 2025.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. Branko Kobaš, odvjetnik u Osijeku

2. Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu