Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

Krk 51500

Poslovni broj: P-734/2020-.43.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Nataliji Denona, u pravnoj stvari tužitelja SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], utužena osobno i kao slijednica iza pok. ĆS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Albinu Hotiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika 1. ŠS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica ĐS, odvjetnica iz [adresa], te 2. PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 27. siječnja 2025., javno objavivši odluku 7. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da tužiteljica SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ima pravo na nesmetan posjed cijele k. č. br. [katastarska čestica], oranica i maslinik, ukupne površine 390 m2, upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na temelju odredbe čl. II Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. rujna 2013., a koji je Ugovor istog dana ovjeren kod javnog bilježnika mr. sc. Mirka Ružića iz Krka, Stjepana Radića bb, broj OV-3414/13, kao i pravo na nesmetan posjed dijela kuće sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], koji u naravi predstavlja stan u prizemlju te kuće, te ostalih dijelova nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], opisane kao kuća, dio garaže i dvor, upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], izuzev stana na katu te kuće, što su tuženici ŠS iz [adresa], 81673

[adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i PS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], dužni priznati i trpjeti.

II Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice SS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem ista traži utvrđenje prava na nesmetan posjed na dijelu k. č. br. [katastarska čestica], koja je upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], a koji dio u naravi predstavlja stan na katu kuće, i to temeljem odredbe čl. II Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. rujna 2013., kao neosnovan.

III Nalaže se tuženicima da naknade tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 963,70 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba tužiteljice SS, kao pravne slijednice pok. tužitelja ĆS, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelji ĆS i SS podnijeli su pred ovim sudom 22. svibnja 2019. godine tužbu protiv tuženika radi utvrđenja postojanja prava na nesmetan posjed na cijeloj nekretnini označenoj kao k. č. br. [katastarska čestica] kuća, dio garaže i dvor, ukupne površine 553 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i na cijeloj nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], oranica i maslinik, ukupne površine 390 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], što sve u naravi predstavlja kuću i garažu na adresi [adresa] s pripadajućom okućnicom, i to sve na temelju Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. rujna 2013., što da su tuženici dužni priznati i trpjeti. U tužbi navode da je prvotužitelj ĆS kao prodavatelj zaključio dana 12. rujna 2013. Ugovor o kupoprodaji nekretnine sa tuženicima kao kupcima, gdje je kao predmet kupoprodaje bila navedena nekretnina upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (sada zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), označena kao k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvor i dio garaže površine 553 m2, te nekretnina upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označena kao k. č. br. [katastarska čestica], oranica i maslinik ukupne površine 390 m2, što sve u naravi predstavlja kuću i garažu na adresi [adresa] sa pripadajućom okućnicom. Navode da je u čl. II tog Ugovora određeno da se na prednje navedenim nekretninama osniva pravo doživotnog stanovanja u korist prvotužitelja ĆS i njegove supruge SS, ovdje drugotužiteljice. Ističu da su kao nositelji plodouživanja, i to sukladno čl. 204. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ovlašteni služiti se cijelom nekretninom u skladu sa njezinom namjenom, što da su tuženici dužni priznati i trpjeti, a da je prvotuženica ŠS pokrenula pred Općinskim sudom u Rijeci, Stalna služba u Krk, protiv drugotuženika PS, njezinog bivšeg supružnika, parnični postupak pod poslovnim brojem P-793/2019 radi predaje u suposjed predmetnih nekretnina, čime da ista zadire u pravo tužitelja na doživotno stanovanje na predmetnim nekretninama. Zbog navedenog, tužitelji su predložili da sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će usvojiti tužbeni zahtjev sadržaja kao u izreci ove presude.

2. U odgovoru na tužbu od 26. lipnja 2019. prvotuženica ŠS ne spori da je 12. rujna 2013., zajedno sa drugotuženikom PS, zaključila sa prvotužiteljem ĆS Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina (kuće, garaže i pripadajuće okućnice na adresi [adresa]), kojim je osim kupoprodaje predmetnih nekretnina, dogovoreno pravo doživotnog stanovanja u korist prvotužitelja ĆS, međutim nadodaje da je između tužitelja ĆS i njegovog nećaka BS tada bilo usmeno dogovoreno da će prvotužitelj ĆS nastaviti koristiti prizemlje kuće u [adresa], dok da će njegov nećak, ovdje drugotuženik, koristiti prvi kat. Navodi da su tuženici predmetne nekretnine kupili dok su još bili u braku, i to novčanim sredstvima prvotuženice, za cijenu od 80.000,00 EUR-a, koja je ispod tržišne vrijednosti tih nekretnina, budući je dogovoreno da će ujak drugotuženika, ovdje prvotužitelj ĆS, i dalje povremeno dolaziti i koristiti prizemlje kuće, dok će njegov nećak koristiti gornji kat. Navodi kako taj usmeni dogovor između stranaka nije bio unesen u Ugovor, budući da su tuženici u to vrijeme bili u braku i normalnim odnosima, odnosno stranke su bile srodnici, te nije postojala bojazan da se ujak drugotuženika, ovdje prvotužitelj, neće držati tog dogovora. Nadodaje da prvotužitelj ĆS nije nikad koristio stan na prvom katu, niti je to mogao, budući da je taj stan bio u posjedu/suposjedu tuženika, a osim toga, da isti nije bio niti useljiv, tj. podoban za stanovanje u trenutku kupoprodaje, budući su ga tuženici tek nakon ulaska u posjed uredili za stanovanje. Ističe da je ubrzo nakon zaključenja Ugovora o kupoprodaji prestala bračna zajednica tuženika, te da je drugotuženik u potpunosti onemogućio prvotuženicu u suposjedu predmetnih nekretnina, oduzevši joj ključeve ulaznih vrata, dvorišnih vrata i garaže, zbog čega da je ista pokrenula protiv njega postupak radi predaje u posjed i isplate pod poslovnim brojem P-793/2019. Nadodaje da je u međuvremenu pravomoćno okončan i postupak pod poslovnim brojem P Ob-106/2015, u kojem je prvotuženica utvrđena većinskom suvlasnicom predmetnih nekretnina, i to u 85/100 dijela. Zbog svega navedenog, prvotuženica je u svojem odgovoru na tužbu istaknula prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da tuženica nema pristup predmetnim nekretninama već punih 6 godina, slijedom čeda da ne može niti onemogućivati tužitelje u ostvarivanju njihovih prava na nekretninama. Također, istaknula je prigovor nedostatka aktivne legitimacije, i to u odnosu na drugotužiteljicu SS, uz obrazloženje da ista nije bila stranka Ugovora o kupoprodaji iz 2013., slijedom čega da nije mogla steći pravo doživotnog stanovanja na predmetnim nekretninama, te da zbog toga nije ovlaštena da predmetnim tužbenim zahtjevom traži posjed cijele nekretnine. U odnosu pak na prvotužitelja ĆS, prvotuženica je navela da isti nema pravnog interesa tražiti donošenje deklaratorne presude u ovom postupku, budući da je temeljem predmetnog Ugovora o kupoprodaji iz 2013. godine već upisao svoje pravo doživotnog stanovanja na predmetnim nekretninama. Osporava da bi podnošenjem tužbe u predmetu pod poslovnim brojem P-793/2019 zadirala u pravo tužitelja na predmetnim nekretninama, budući da je tužbu u tom postupku podnijela protiv drugotuženika, a ne tužitelja, koji ih jedini i onemogućava u posjedovanju predmetnih nekretnina. U tom pravcu nadodaje da je preko susjeda saznala da unazad tri godine tužitelji više uopće ne dolaze u predmetnu kuću u [adresa], već da istu u cijelosti koristi, pa čak i iznajmljuje turistima, ovdje drugotuženik PS. Također smatra da se tužitelji u predmetnoj tužbi neosnovano pozivaju na institut plodouživanja iz čl. 203. ZV-a, budući se na pravo stanovanja iz Ugovora iz 2013. godine primjenjuju odredbe čl. 212. ZV-a koje se odnose na pravo uporabe. Zbog svega navedenog, predlaže da ovaj sud odbije predmetnu tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Tijekom postupka, točnije 16. listopada 2019., preminuo je tužitelj ĆS, te je ovaj sud rješenjem od 30. srpnja 2020. nastavio ranije prekinuti postupak u odnosu na SS kao nasljednicu pok. ĆS.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja je dostavljena po strankama, zatim izvršen je uvid u predmete ovog suda pod poslovnim brojem P Ob-106/2015 (sada Pu P- 637/2019) i P-793/2019, proveden je dokaz saslušanjem stranaka, te dokaz saslušanjem odvjetnice ĐS u svojstvu svjedokinje, dok je dokazni prijedlog za saslušanjem svjedokinje ZS, koja je bila predložena od strane prvotuženice, ovaj sud ocijenio suvišnim za konačno presuđenje. Pritom valja nadodati da je prvotuženica tijekom postupka odustala od izvođenja dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka NS i FS, dok je tužiteljica odustala od izvođenja dokaza očevidom na licu mjesta, s tim da je taj dokazni prijedlog ujedno bio predložen i nakon zaključenja prethodnog postupka.

5. Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. rujna 2013., koji je ovjeren po javnom bilježniku Mirku Ružiću iz Krka, poslovni broj OV-3414/13 i OV- 3416/13, a koji prileži na listu 7 do 8 spisa, proizlazi da je isti sastavljen između ĆS kao prodavatelja i PS i AS, kao kupaca, radi kupoprodaje nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (sada zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]), označene kao k. č. br. [katastarska čestica], kuća i dvor i dio garaže površine 553 m2, te nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i označene kao k. č. br. [katastarska čestica], oranica i maslinik ukupne površine 390 m2, što sve u naravi predstavlja kuću i garažu na adresi [adresa] sa pripadajućom okućnicom (čl. I Ugovora), s tim da je u stavku 2 tog članka (čl. I Ugovora) navedeno da su stranke za predmetne nekretnine već sklopile kupoprodajni ugovor 16. veljače 2010., koji da nije bio podoban za uknjižbu, ali da je temeljem tog ugovora utvrđen i plaćen porez na promet nekretnina. U čl. II tog Ugovora je ugovoreno da se na nekretninama iz čl. I Ugovora osnuje pravo služnosti, i to doživotnog stanovanja u korist prodavatelja i njegove supruge SS, dok je čl. III Ugovora definirana kupoprodajna cijena za predmetne nekretnine u visini od 80.000,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti. Iz čl. IV Ugovora proizlazi da su stranke u trenutku potpisa Ugovora bile upoznate sa činjenicom da se kupci već nalaze u posjedu predmetnih nekretnina, dok u čl. V Ugovora stoji da prodavatelj dozvoljava kupcima uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, a da kupci dozvoljavaju prodavatelju uknjižbu prava doživotnog stanovanja na nekretninama iz čl. I tog Ugovora u cijelosti u svoje ime.

6. Iz Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 16. veljače 2010., koji je sačinjen na standardnom obrascu iz Narodnih novina, proizlazi da je isti zaključen između ĆS kao prodavatelja i PS i AS, kao kupaca, gdje je kao predmet kupoprodaje navedena kuća sa okućnicom i garažom u [adresa], ukupne površine 676 m2, tj. katastarske čestice oznake k. č. br. [katastarska čestica] (cca 516 m2) i k. č. br. [katastarska čestica] (cca 160 m2), sve k. o. [katastarska općina]. U čl. II tog Ugovora definirana je kupoprodajna cijena u visini od 80.000,00 EUR-a. U čl. V Ugovora navedeno je da kupci stupaju u posjed kupljenih nekretnina odmah po potpisu tog Ugovora, dok iz čl. VII Ugovora proizlazi da su stranke tim Ugovorom ugovorile pravo doživotnog stanovanja i korištenja u korist ĆS i SS.

7. Iz vlasničkih listova za nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], koji prileže na listu 9 do 12 spisa, proizlazi da su kao suvlasnici na tim nekretninama upisani ŠS u 85/100 suvlasničkog dijela i PS u 15/100 suvlasničkog dijela, te da je ujedno na tim nekretninama dana 17. rujna 2013., pod poslovnim brojem Z-6948/13, proveden upis prava doživotnog stanovanja u korist ĆS, sve temeljem Ugovora o kupoprodaji nekretnina od 12. rujna 2013. i uvjerenja o prebivalištu MUP PU Primorsko – goranska od 2. lipnja 2010. godine.

8. Uvidom u predmet ovog suda pod poslovnim brojem Pu P-637/2019 (ranije P Ob-106/2015), ovaj sud utvrđuje da je isti pokrenut tužbom prvotuženice AS, tamo tužiteljice, protiv drugotuženika PS, tamo tuženika, radi utvrđenja bračne stečevine na više nekretnina stranaka, između kojih je i 85/100 suvlasničkog dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina]. Po provedenom dokaznom postupku donesena je prvostupanjska presuda, poslovni broj P Ob-106/15, od 1. rujna 2017., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž Ob-1318/17, dana 20. ožujka 2018., a kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev prvotuženice AS, tamo tužiteljice, u odnosu na 85/100 suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina.

9. Uvidom u predmet ovog suda pod poslovnim brojem P-793/2019 ovaj sud utvrđuje da se radi o parnici radi predaje u suposjed predmetnih nekretnina i isplate koju je pokrenula ovdje prvotuženica ŠS, tamo tužiteljica, protiv ovdje drugotuženika PS, tamo tuženika. Citirani postupak okončan je presudom suda prvog stupnja, poslovni broj P-793/2019, od 12. ožujka 2021., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-433/2021, dana 23. listopada 2023., a kojom je naloženo tuženiku PS da preda tužiteljici ŠS u suposjed nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], obje k. o. [katastarska općina], i to na način da joj preda sve ključeve dvorišnih vrata, garaže i ulaznih vrata u prizemlju i katu kuće potrebnih za suposjedovanje predmetnih nekretnina, kao i da joj isplati iznos od 88.229,30 kuna zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom. U tom postupku provedeno je vještačenje na okolnost vrijednosti najamnine za stan u prizemlju kuće u [adresa], te je u svrhu provođenja vještačenja održan očevid lica mjesta, te je pribavljena tehnička dokumentacija za kuću (snimka izvedenog stanja), iz koje je razvidno da se u kući sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] nalaze dva stana (dvije etaže), i to jedna u prizemlju, te jedna na katu (potkrovlju) kuće.

10. Uvidom u uvjerenja o prebivalištu/boravištu za ĆS i SS, na listu 137 i 138 lista, utvrđeno je da je ĆS imao prijavljeno prebivalište u [adresa], od 2. kolovoza.1985. do 26. srpnja 2016., dok da je SS imala prijavljen stalni boravan na navedenoj adresi u [adresa] od 2. travnja 1996. do 22. prosinca 2017.godine.

11. Iz iskaza tužiteljice SSŽ, koja je saslušana na ročištu dana 13. lipnja 2024., proizlazi da joj je poznat sadržaj Ugovora o kupoprodaji iz 2010. i iz 2013., a koje da je Ugovore njezin suprug zaključio sa svojim nećakom BS i njegovom tadašnjom suprugom. Iz iskaza proizlazi da je predmetna kuća sa okućnicom u [adresa] već bila prodana jednom liječniku iz Njemačke za iznos od 160.000,00 EUR-a, međutim kako je BS izrazio želju za kupnjom te kuće, da je njezin suprug otkupio tu kuću i prodao je BS i njegovoj supruzi za iznos od 80.000,00 EUR-a. Iz iskaza tužiteljice nadalje proizlazi da je ista bila prisutna kod zaključenja oba Ugovora, koji da su zaključeni u [adresa], ali da ne zna zbog čega ista nije bila navedena u tim ugovorima. Nadodala je da je sve to prepustila svom suprugu, jer da ionako sve nasljeđuje kao njegova nasljednica. Navela je da su BS i njegova supruga već 2010. ušli u posjed kuće, ali da je uvjet za zaključenje ugovora o kupoprodaji bio da ona i suprug zadrže pravo doživotnog stanovanja na nekretnini. Pojasnila je da je sa tuženicima bilo dogovoreno da će ona i suprug živjeti u prizemlju kuće, ali da će imati pravo doživotnog uživanja cijele kuće i okućnice. Navela je da se kuća sastoji od prizemlja i kata. Budući da se kat počeo renovirati od 2010. do 2012., tuženici da su u tom razdoblju boravili u prizemlju kuće, zajedno sa tužiteljicom i njezinim suprugom, a da su se nakon dovršetka radova preselili na gornji kat kuće. Iz iskaza tužiteljice nadalje proizlazi da su ona i suprug imali prebivalište u [adresa], ali da su već dio godine boravili u kući u [adresa], i to u prizemlju, gdje se nalaze sve njihove pokretnine. Na gornjem katu da više nitko ne živi, i to još od razvoda tuženika, što da je više od 8 godina. Tužiteljica da sigurno 4 i pol godine ne dolazi na Krk u predmetnu kuću, budući je zaprimila prijeteće pismo od prvotuženice ili njezinog odvjetnika kojim se tužiteljici osporava pravo na uživanje kuće. Ona da je predmetnu kuću kupila sa suprugom 1993/1994., s tim da je sa njim bila u braku od 1970 godine. Navela je da posjeduje ključeve od cijele kuće, dakle i od kata, te da ja znala sa suprugom koji put prespavati i na katu, koji da je tada bio u roh-bau stanju, što da je bilo negdje između 2000. do 2004., a da je nakon 2012. također znala koji put otići na kat, jer da se tamo također nalaze neke njezine stvari. Negdje 2016./2017. da se odjavila sa adrese u [adresa], budući je morala obaviti neke operacije u Njemačkoj, a kasnije da je ponovno prijavila svoje boravište u [adresa]. Pojasnila je da predmetnom tužbom želi postići da i nadalje može mirno uživati posjed kuće i okućnice.

12. Iz iskaza tuženika PS, koji je također saslušan na ročištu 13. lipnja 2024., proizlazi da je predmetna kuća u [adresa] njihova obiteljska kuća, koju da je njegov ujak ĆS kupio 1980-ih, a da je on, kada je saznao da je njegov ujak 2007. godine sačinio ugovor o kupoprodaji te kuće s jednom osobom, izrazio želju da on kupi tu kuću, budući je bio emocionalno vezan uz istu. Budući da se ugovor iz 2007. sa tom osobom nije mogao provesti, njegov ujak da je odustao od te kupoprodaje, te da je kuću prodao njemu, i to po nešto jeftinijoj cijeni od 80.000,00 EUR-a. Oni da su još 2010. zaključili Ugovor o kupoprodaji, te da je još u tom Ugovoru bilo dogovoreno pravo doživotnog stanovanja u korist njegovog ujaka ĆS i ujne SS. Njegova ujna da je bila prisutna kod svih dogovora, te kod potpisa Ugovora iz 2010., koji je potpisan u kući u [adresa]. Njegova ujna da nije bila navedena u tom Ugovoru kao stranka, jer formalno nije bila upisana kao zemljišnoknjižna vlasnica kuće, ali da je u Ugovor uvedena kao nositeljica prava doživotnog uživanja (stanovanja). Tuženik da je sa suprugom već 2010. ušao u posjed kuće, ali da su najprije boravili u prizemlju, i to sve dok adaptacija kata nije bila dovršena. Nadodao je da adaptacija kata nije nikad u potpunosti dovršena, ali da su on i supruga unatoč tome znali prespavati na katu, i to ljeti cca dva ili tri tjedna kada bi došli u [adresa] na godišnji ili ponekad preko vikenda. Kuća da u naravi predstavlja jednu cjelinu, jer struja i voda nisu odvojeni, iako formalno postoje dvije etaže sa dva zasebna vanjska ulaza. Tuženik da se od svoje supruge ŠS rastao 2013., dok da su se formalno razveli 2014. godine. Nakon njihova razvoda, u posjedu kuće da su i dalje ostali njegovi ujak i ujna, s tim da su oni 2018. otišli u Njemačku, budući je njegov ujak obolio od raka, te da od tada više nitko nije boravio u predmetnoj kući. U kući da se i dalje nalaze stvari od njegovog ujaka i ujne, kao i stvari koje pripadaju njemu i njegovoj supruzi, s tim da je nadodao da on nema ključeve kuće, ali da ih može zatražiti od ujne ako mu šta zatreba od stvari. Pojasnio je da je drugi Kupoprodajni ugovor bio zaključen iz razloga što se prvi Ugovor iz 2010. nije mogao provesti u gruntovnici. Drugi Ugovor da je sastavio Odvjetnički ured Vaić. Vezano uz dogovor oko doživotnog uživanja kuće, tuženik je naveo da je dogovor bio da ĆS i SS imaju pravo doživotnog uživanja cijele kuće, s tim da pritom nije postojao neki poseban režim oko potkrovlja. Tuženik da je stava da SS po tom Ugovoru ima pravo doživotnog uživanja cijele kuće i okućnice, što uključuje i vrt i garažu. Što se tiče režija, tuženik je naveo da dok su njegov ujak i ujna bili u [adresa], da su oni plaćali režije za kuću, a da je jedno vrijeme i on plaćao režije, s tim da ih je zadnji put platio prije cca godinu i pol, te da mu se čini da je u međuvremenu izvršena i odjava. Nakon što je drugotuženik dao svoj iskaz, isti je na kraju tog iskaza, i to na poseban upit punomoćnika tužitelja, izjavio da priznaje tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Iz iskaza prvotuženice ŠS, koja ja saslušana na ročištu dana 19. studenog 2024., proizlazi da je prvotuženica upoznata sa okolnostima vezanim uz zaključenje Ugovora o kupoprodaji iz 2010. i 2013., budući da je bila stranka oba Ugovora. Navela je da su ona i njezin bivši suprug PS ponudili njegovom ujaku ĆS da od njega kupe kuću, koju je ĆS prethodno već prodao nekom stranom bračnom paru, i to za cijenu od 160.000,00 EUR-a. Budući da se taj strani par nije mogao uknjižiti, ĆS da je odustao od te kupoprodaje, te da je kuću prodao tuženici i njezinom suprugu za iznos od 80.000,00 EUR-a. Najprije da je bio sačinjen Ugovor iz 2010., međutim kako isti nije bilo moguće knjižiti, da je zaključen novi Ugovor o kupoprodaji 2013. godine, koji da je sastavila odvjetnica ĐS. Tužiteljica da nije bila prisutna kod potpisivanja drugog Ugovora, dok se ne sjeća da li je bila prisutna kod potpisivanja prvog Ugovora 2010.godine. ĆS da je bio naveden u Ugovoru kao prodavatelj, budući je on bio i jedini vlasnik nekretnina. Prvotuženica ne spori da su oni pristali da se u korist ĆS i SS ugovori pravo doživotnog stanovanja na kući, te da tada nisu naveli koji dio kuće bi oni trebali koristiti kao nositelji prava doživotnog stanovanja, ali da su razgovarali sa ĆS, te da se tada znalo da će oni koristiti prizemlje kuće, a da će prvotuženica i njezin bivši suprug koristiti gornji kat, i to nakon što ga urede. Oni da su već 2010. godine krenuli u adaptaciju kata, te je kat dovršen negdje 2012.godine. Tijekom adaptacije oni da su boravili u jednom dograđenom dijelu u prizemlju kuće, kojeg da su uredili kao apartman za boravak, i to za vrijeme dok su oni u [adresa], tj. dok se ne dovrši gornji kat. ĆS i SS da im nisu financijski pomagali oko uređenja kata. Oni da su boravili u kući tijekom ljeta po par tjedana, zatim poneki vikend, a znali bi doći već koncem svibnja ili početkom lipnja, dok da su ĆS i SS boravili u kući od proljeća pa sve do listopada. ĆS i SS da su koristili isključivo prizemlje, iako su imali ključeve od kata, i to za slučaj nužde, npr. ako pukne cijev od vode ili slično. Oni da nisu nikad imali svoje stvari na katu, osim poklonjenog dvosjeda i trosjeda. Tuženica da je bila u braku sa PS od 1996. do 2013., dok da su formalno razvedeni 2014. godine. Nakon razvoda, u posjedu kuće da je njezin suprug, a da ona nema ključeve kuće, iako je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena 85% vlasnicom kuće. Ona da je zadnji put u kući bila 2013., slijedom čega drži da nije pasivno legitimirana u ovom postupku, jer da ona ne može ometati posjed tužiteljici kada od 2013. nije u posjedu te kuće. Pojasnila da je su stanovi u kući odvojeni, tj. da nema unutarnjeg stubišta koje bi ih povezivalo. Vezano uz pitanje oko prava doživotnog stanovanja, tuženica je navela da je najprije bio u Ugovor uveden samo ĆS, a da je na prijedlog njezinog supruga uvedena i SS, te da je tada bilo rečeno da će oni to pravo zajedno koristiti, ali samo kada je ĆS u [adresa], s tim da su oboje znali govoriti da će u [adresa] biti još kratko, jer da su već u dobi kada će im sve više trebati liječnici koje imaju u Njemačkoj. Osporila je tvrdnju tužiteljice da je istoj prijetila, uz pojašnjenje da sa istom nije bila u kontaktu od 2013. godine. Na upit da li tuženica osporava pravo doživotnog stanovanja tužiteljici na predmetnoj kući, tuženica je navela da nakon svih ovih godina više ne zna kako bi odgovorila na to pitanje, a na upit zašto je kuća bila prodana njoj i njezinom bivšem suprugu za pola cijene, tuženica je odgovorila da je to zato kako bi ĆS i SS mogli biti u toj kući dokle žele i dok su u mogućnosti, te zato što ona i njezin bivši suprug ne koriste cijelu kuću, već samo polovicu.

14. Iz iskaza svjedokinje ĆSŽ, inače punomoćnice prvotuženice u predmetnom postupku, utvrđeno jest da je ista sastavila Ugovor o kupoprodaji od 2013., i to po nalogu prvotuženice ŠS, koja da joj je predočila Ugovor iz 2010. i pojasnila da je isti odbijen u gruntovnici, slijedom čega da želi da se utvrdi razlog odbijanja uknjižbe i da se sačini novi ugovor kojim će se taj razlog sanirati. Utvrđeno je da je svjedokinja u gruntovnici utvrdila da je razlog odbijanja uknjižbe po prvom Ugovoru iz 2010. bio formalne naravi, tj. adresa ĆS SSŽ navedena u tom Ugovoru i njegova adresa u zemljišnim knjigama nije bila identična, zbog čega da je ona najprije zatražila uvjerenje o prebivalištu za ĆS, a zatim pristupila sastavljanju novog Ugovora iz 2013. Prilikom sastavljanja novog Ugovora, svjedokinja da se držala teksta starog Ugovora, budući da su suprug prvotuženice PS, ovdje drugotuženik, te ĆS, inzistirali da novi Ugovor bude identičan kao stari, uz jednu iznimku, a ta je bila da se navede da su ŠS i PS već u posjedu kuće. Sukladno tome, svjedokinja da je sastavila čl. 4. Ugovora. Nitko od njih da nije inzistirao na tome da se navede tko šta koristi u kući, budući da su bili u dobrim obiteljskim odnosima, te da im je jedino bilo bitno da se novi Ugovor provede. Kada je Ugovor sastavljen, u ured svjedokinje da su pristupili ĆS, PS i ŠS, te da im je ona tada objasnila da SS nije stranka Ugovora i da stoga ne može po tom Ugovoru steći nikakva prava, tj. pravo doživotnog stanovanja iz čl. 2. tog Ugovora, na što da joj je ĆS rekao da je on vlasnik nekretnina, te da želi da se to pravo ugovori u njegovu korist i da njegova supruga bude navedena u tom Ugovoru, što da je svjedokinja shvatila na način da je ĆS bilo bitno da ona bude navedena u ugovoru „reda radi“, tj. da ona bude u kući sve dok je tamo ĆS. Svjedokinja je pojasnila da su predmet Ugovora bila dvije nekretnine, međutim da iste predstavljaju jednu cjelinu, tj. kuću sa okućnicom, a da ona prije sastavljanja Ugovora nije bila na licu mjesta, već kasnije, u okviru drugih sudskih postupaka između stranaka, slijedom čega da je opis nekretnina prepisala iz osnovnog Ugovora iz 2010., kao i iz vlasničkog lista. Nakon što su stranke potpisale Ugovor, svjedokinja da ga je predala na uknjižbu, te je isti proveden u gruntovnici. Nakon zaključenja Ugovora, stranke da je više nisu kontaktirale, osim kada su započeli sporovi među njima, u kojima da je ona zastupala ŠS, ovdje prvotuženicu, te da se iz iskaza ĆS u tim postupcima može zaključiti da nije bilo sporno da ĆS koristi prizemlje kuće, te da pritom nije nikad spominjao svoju suprugu kao nositeljicu prava doživotnog stanovanja. Što se pak tiče okućnice, između stranaka da nije nikad bilo govora. Na upit punomoćnika tužitelja, svjedokinja je odgovorila da je u njezin ured na Krku najprije došla ŠS, a potom i ostale stranke Ugovora na potpis, da im je ona objasnila da SS temeljem tog Ugovora neće biti upisana kao nositeljica prava doživotnog stanovanja, a na upit zašto je onda sastavljena odredba čl. 2. Ugovora, svjedokinja je navela da su stranke na tome inzistirale i da je ĆS tada rekao da dokle god je on živ i dokle god koristi nekretnine, da će iste koristiti i njegova supruga. Na pitanje je li svjedokinji poznato zbog čega je uopće ugovoreno pravo doživotnog stanovanja, svjedokinja je navela da u razloge nije ulazila, a na upit zbog čega je pojam prava doživotnog stanovanja u Ugovoru „boldiran“, svjedokinja je navela da se ne sjeća razloga.

15. Među stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da su između ĆS sa jedne strane, te ŠS (ranije PS) i PS sa druge strane, zaključena dva gotovo identična Ugovora o kupoprodaji nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] kuća, dio garaže i dvor, ukupne površine 553 m2, upisana u zk. ul. broj [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] i oznake k. č. br. [katastarska čestica], oranica i maslinik, ukupne površine 390 m2, upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to jedan 2010., a drugi 2013., u kojima je osim prodaje navedenih nekretnina za cijenu od 80.000,00 EUR-a, bilo ugovoreno i pravo doživotnog stanovanja u korist ĆS i njegove supruge SS.

16. Sporno je bilo pitanje ima li SS, kao slijednica ĆS, te osobno, pravo doživotnog stanovanja, a time i pravo posjeda na tim nekretninama, i to u cijelosti, s obzirom da nije bila potpisnica navedenih Ugovora, a osim toga, prvotuženica je tijekom postupka tvrdila da je pravo SS bilo ugovoreno samo dok je ĆS živ i da se prema usmenom dogovoru stranaka odnosilo isključivo na prizemlje kuće, a ne i na cijelu kuću, s obzirom da su ĆS i SS koristili prizemlje kuće, dok su tuženici boravili na katu kuće.

17. Odredbom čl. 199. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine bro. 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 90/2010, 143/2012, 152/2014, dalje ZV), propisano je da je osobna služnost, u koju se ubraja pravo plodouživanja, pravo uporabe i pravo stanovanja, stvarno pravo koje ovlašćuje pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari (poslužna stvar), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti. Nadalje, u čl. 200. ZV-a je propisano da osobne služnosti mogu postojati na cijeloj poslužnoj stvari, ali i na njezinom idealnom dijelu, ako je to moguće s obzirom na sadržaj služnosti i narav predmeta, s tim da u čl. 201. ZV-a stoji da osobne služnosti traju samo onoliko vremena za koliko su osnovane, te sa prestaju smrću njihova ovlaštenika, ako zakon ne određuje drugačije. Također, u odredbi čl. 202. ZV-a je izričito propisano da se osobne služnosti ne mogu prenositi s ovlaštenika na drugu osobu i da su nenasljedive, osim služnosti koje su izričito osnovane i za ovlaštenikove nasljednike.

18. Primjenom prednje citiranih zakonskih odredbi na konkretnu situaciju, ovaj sud drži da je osobna služnost, tj. pravo doživotnog stanovanja koje je bilo ugovoreno u korist ĆS prestalo trenutkom njegove smrti, pa kako se radi o služnosti koja nije nasljediva, a u Ugovorima iz 2010. i 2013. nije navedena izričita formulacija da se ta služnost ugovara i u korist njegovih nasljednika, to je ovaj sud stava da tužiteljica SS, bez obzira dakle što je njegova nasljednica, nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, i to u svojstvu njegove pravne slijednice (nasljednice), budući je pravo doživotnog stanovanja u korist ĆS prestalo njegovom smrću, a pritom nije izričito ugovoreno da nakon njegove smrti prelazi na njegove nasljednike, tj. ovdje SS kao njegovu suprugu. Osim toga, za nadodati je da je ĆS temeljem Ugovora o kupoprodaji iz 2013. već upisan kao nositelj prava doživotnog stanovanja na predmetnim nekretninama, pa je i to razlog nepostojanja njegovog pravnog interesa, tj. sada pravnog interesa njegove slijednice SS, da traži od suda deklaratornu zaštitu tog prava koje je u odnosu na njega već upisano u zemljišnim knjigama. Naime, ukoliko su mu tuženici osporavali predmetnu služnost, te pravo na posjed predmetnih nekretnina, isti je tada imao mogućnost tražiti kondemnatornu, a ne deklaratornu zaštitu tih prava, međutim takav zahtjev tijekom postupka nije postavio. Zbog navedenog, a imajući pritom u vidu da je odbacivanje tužbe uvijek povoljnije za stranku od odbijanja tužbenog zahtjeva, to je temeljem čl. 187. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP) odbačena tužba tužiteljice SS, i to u dijelu u kojem je ona označena kao pravna slijednica ĆS, kao nedopuštena, te je odlučeno kao u izreci predmetnog rješenja.

19. Što se pak tiče tužbe i tužbenog zahtjeva koji je podnesen osobno po tužiteljici SS, valja istaći da je ovaj sud, kroz analizu svih izvedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti glede nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], dok da je u odnosu na kuću na adresi [adresa], tj. nekretninu k. č. br. [katastarska čestica] osnovan u dijelu koji bi se odnosio na prizemlje predmetne kuće i ostale dijelove te nekretnine, izuzev stana na katu (potkrovlju) te kuće, i to zbog razloga navedenih u nastavku ove odluke.

20. Naime, prije svega valja navesti da iz odredbe čl. II Ugovora o kupoprodaji od 12. rujna 2013. proizlazi da su ugovorne strane bile suglasne da se tim Ugovorom na nekretninama iz čl. I tog Ugovora osnuje pravo služnosti, i to doživotnog stanovanja, u korist prodavatelja ĆS i njegove supruge SS.

21. Nije sporno da predmetna služnost nije bila provedena u zemljišnim knjigama u korist SS, očito stoga što ista nije bila potpisnica Ugovora iz 2013., međutim, pogrešno je stajalište prvotuženice ŠS da zbog toga predmetni Ugovor iz 2013., kao i njegov prethodnik iz 2010., ne bi proizvodili pravne učinke u odnosu na SS.

22. Odredbom čl. 337. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) propisano je da kad netko ugovori u svoje ime tražbinu u korist trećega, treći stječe vlastito i neposredno pravo prema dužniku, ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla, s tim da u st. 2. tog članka stoji da i ugovaratelj ima pravo zahtijevati da dužnik ispuni prema trećemu ono što je ugovoreno u korist te treće osobe.

23. Iz sadržaja citirane zakonske odredbe proizlazi da ista predstavlja iznimku od općeg pravila da ugovori imaju učinak samo među ugovornih stranama, budući je ugovornim strankama dopušteno da pravo/korist ugovore i u odnosu na treću osobu, koja iako nije ugovorna stranka ostvaruje neposredno pravo tražiti ostvarenje dužne činidbe od dužnika.

24. Imajući stoga u vidu sadržaj Ugovora iz 2013., kao i sadržaj njegovog prethodnika iz 2010., ovaj sud zaključuje da isti imaju elemente ugovora u korist trećeg, a sve s obzirom na činjenicu da je među strankama nedvojbeno bilo ugovoreno pravo doživotnog stanovanja i u odnosu na SS kao treću osobu.

25. Slijedom navedenog, neosnovana je tvrdnja prvotuženice da takav Ugovor ne proizvodi pravne učinke u odnosu na ovdje tužiteljicu, budući je tužiteljica, iako nije bila stranka Ugovora, to pravo nedvojbeno prihvatila, jer je već nakon zaključenja Ugovora iz 2010., a svakako nakon zaključenja Ugovora iz 2013., uživala posjed predmetnih nekretnina kao nositeljica prava doživotnog stanovanja, a pritom iz rezultata provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno da bi to njezino pravo bilo ikad opozvano od strane ugovaratelja.

26. Nadalje, nije prihvatljiva tvrdnja prvotuženice da je pravo doživotnog stanovanja tužiteljice bilo ugovoreno samo dok je ĆS živ. Naime, osim što takva formulacija nije unesena u sadržaj predmetnih Ugovora, ista je protivna samoj svrsi instituta prava doživotnog stanovanja, gdje sama riječ „doživotno“ ukazuje da se takva služnost ugovara do kraja života njezinih korisnika. Osim toga, radi se o neživotnoj i nelogičnoj tvrdnji prvotuženice, jer niti ĆS i SS, a niti tuženici, u trenutku zaključenja Ugovora nisu znali, niti mogli znati tko će koga nadživjeti, odnosno da će ĆS preminuti prije SS i da će stoga njezino pravo stanovanja biti ograničeno do kraja njegova života. Ovo pogotovo stoga što pritom nije rečeno, a niti dokazano, da su ugovorne stranke to isto bile dogovorile i za ĆS, za slučaj da on nadživi svoju suprugu.

27. Slijedom iznijetog, ovaj sud drži da prvotuženica nije uspjela dokazati svoju tvrdnju da je unatoč sadržaju čl. II Ugovora iz 2013. godine pravo doživotnog stanovanja za ĆS i/ili SS bilo ugovoreno do određenog datuma, npr. dok je živ ĆS ili dok su ĆS i SS na Krku ili pak dok oni ne ostare i vrate se u Njemačku i slično, jer osim što su te tvrdnje nelogične i neživotne, prvotuženica za iste nije pružila sudu dovoljno dokaza da ih sud prihvati kao istinite i dokazane.

28. U konačnici, za navesti je da je predmetnim pravnim poslom prodana bračna stečevina ĆS i SS, što prvotuženica tijekom postupka nije osporila i/ili dokazala drugačije, i to za cijenu ispod tržišne vrijednosti tih nekretnina (80.000,00 EUR-a), pa je i u tom pravcu nelogično da bi ĆS pristao da za cijenu od 80.000,00 EUR-a (koja je dakle ispod tržišne vrijednosti predmetnih nekretnina) ugovori za sebe i suprugu pravo doživotnog stanovanja sa ograničenim rokom trajanja (npr. dok je on živ, dok se ne vrate u Njemačku, dok ne ostare i slično), dakle suprotno od onog što je navedeno u Ugovoru. Naime, upravo suprotno od navedenog, ovaj sud drži da je intencija i želja ĆS kao ugovaratelja bila da se sa predmetnom služnošću koriste do kraja života, dakle najviše u mirovini, kada on i supruga više ne budu imali poslovnih i drugih obaveza koje ih vežu uz Njemačku.

29. Imajući u vidu sadržaj Ugovora iz 2013., kao i sadržaj njegovog prethodnika iz 2010., ovaj sud drži da je u konkretnom slučaju nedvojbeno bilo ugovoreno pravo doživotnog stanovanja, sve sukladno čl. 217. st. 1. ZV-a, u kojem stoji da je pravo stanovanja osobna služnost koja svojega nositelja (stanovatelja) ovlašćuje da se služi nečijom stambenom zgradom ili njezinim dijelom namijenjenim stanovanju (poslužna stvar) u skladu s tom namjenom, a čuvajući njezino sućanstvo, ali i pravo plodoživanja iz čl. 203. ZV-a, budući je predmetna služnost bila ugovorena ne samo u odnosu na kuću, već i u odnosu na cijelu njezinu okućnicu.

30. Tvrdnju prvotuženice da se ta služnost, ukoliko bi sud prihvatio da se odnosi i na SS, što je prvotuženica tijekom postupka osporavala, odnosi na ĆS i SS zajedno, ovaj sud nije prihvatio, jer je čl. 203. st. 5. ZV- a propisano da pravo plodoživanja može imati više osoba, u kojem slučaju je svaka od njih samostalni nositelj svojeg dijela prava plodouživanja, što se može analogno primijeniti i na pravo doživotnog stanovanja, gdje svaki nositelj samostalno izvršava svoja ovlaštenja na poslužnoj stvari ili nekom njezinom dijelu. Osim toga, iz samog sadržaja predmetnog Ugovora iz 2013., kao i iz sadržaja njegovog prethodnika iz 2010., proizlazi da je služnost doživotnog stanovanja bila ugovorena zasebno, dakle kako u korist ĆS, tako i u korist njegove supruge SS.

31. Međutim, što se tiče opsega te služnosti, tj. prigovora tuženice da je ista bila zasnovana samo u odnosu na prizemlje kuće, valja istaći da, iako bi iz sadržaja predmetnog Ugovora proizlazilo da je predmetna služnost bila ugovorena u odnosu na nekretnine iz čl. I Ugovora u cijelosti, ovaj sud prihvaća kao osnovanu i istinitu tvrdnju prvotuženice da je između stranaka, i to samo glede kuće, bio postignut usmeni dogovor o pravu doživotnog stanovanja, prema kojem su ĆS i SS, nakon prodaje kuće tuženicima, nastavili sa izvršavanjem posjeda na stanu u prizemlje kuće, gdje su i dotad pretežito boravili, s obzirom na činjenicu da kat kuće još nije bio uređen, dok su prvotuženica i drugotuženik preuzeli korištenje gornjeg kata, kojeg su u tom pravcu adaptirali, a što ne spori niti sama tužiteljica. Takvim dogovorom (moguće i prešutnim) ugovorne stranke su sadržajno izmijenile ugovornu odredbu o osobnoj služnosti, koja se još prema Ugovoru iz 2010. trebala protezati na cijelu kuću, te je ista ograničena samo na prizemlje kuće, budući su je ĆS i SS kao njezini nositelji u tom opsegu prihvatili i izvršavali.

32. Iako je odredbom čl. 219. st. 4. ZV-a propisano da pravni posao kojem je cilj osnutak služnosti, osim što mora zadovoljavati opće pretpostavke za valjanost, treba biti u pisanom obliku, ako je poslužna stvar nekretnina, ovaj sud drži da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbu čl. 73. ZOO-a, u kojoj stoji da se ugovor za čije se sklapanja zahtjeva pisana forma, smatra pravovaljanim, iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisna očito ne proizlazi što drugo.

33. Kako su dakle tužitelji, nakon prodaje nekretnina tuženicima, nastavili koristiti prizemlje kuće, ali sada kao nositelji prava doživotnog stanovanja, a ne više kao vlasnici kuće, te su istovremeno pristali da tuženici urede i koriste gornji kat kuće, to je posve jasno da je na taj način između stranaka zaključen usmeni ugovor glede prava doživotnog stanovanja koji dakle ne obuhvaća cijelu kuću, a kako to pogrešno tvrdi tužiteljica u postupku, već samo njezino prizemlje, gdje su ĆS i SS nesporno boravili, a koji ugovor, bez obzira što je zaključen usmeno (moguće prešutno), proizvodi sve pravne učinke, te je pravovaljan sukladno čl. 73. ZOO-a. Pritom je za odluku u ovoj pravnoj stvari posve irelevantno je li predmetna kuća etažirana ili ne, jer se pravo doživotnog stanovanja može zasnovati kako na cijeloj kući (stambenoj zgradi), tako i na bilo kojem njezinom dijelu koji je namijenjen stanovanju, bez obzira je li kuća/zgrada etažirana, a što stan u prizemlju kuće, gdje su boravili tužitelji, svakako jest.

34. Okolnost što tužiteljica ima ključ od cijele kuće, nije od utjecaja na drugačiju odluku ovog suda, jer se u ovoj pravnoj stvari ne raspravlja o tužiteljičinom posjedu na kući, već o njezinom pravu na posjed kuće. Stoga, ta njezina tvrdnja, sve i da je istinita, ne znači da tužiteljica zbog toga ima pravo i na posjed cijele kuće. Osim toga, ovaj sud prihvaća navode prvotuženice da su tužitelji, sada tužiteljica, nakon prodaje nekretnine tuženicima, zadržali ključ od gornjeg kata kuće isključivo po ovlaštenju tuženika, i to za slučaj potrebe/nužde, primjerice ako bi pukla cijev od vode na gornjem katu ili slično, budući se radi o životnim i logičnim tvrdnjama u takvim zajednicama suživota pod istim krovom, kakva je očito bila zajednica ovdje stranaka, a osim toga, tužiteljica je ujna drugotuženika, te je vrlo vjerojatno da je ista, nakon što je prvotuženica izašla iz kuće, po ovlaštenju svojeg nećaka zadržala ključ od cijele kuće. U prilog tom zaključku ide i činjenica što je prvotuženica, iako je većinska suvlasnica predmetne nekretnine, morala podnijeti tužbu protiv drugotuženika za predaju u suposjed iste, tj. predaju ključeva dvorišnih vrata, garaže i ulaznih vrata u prizemlju i katu kuće potrebnih za suposjedovanje predmetnih nekretnina.

35. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije prvotuženice, valja navesti da isti nije osnovan, jer to što ista nije u posjedu kuće i okućnice u [adresa], to ne znači da ista ne bi bila pasivno legitimirana u ovom postupku. Naime, kao što je već prethodno navedeno, u ovoj se parnici ne raspravlja o posjedu, već o pravu tužiteljice na posjed, i to sve temeljem ugovorenog prava doživotnog stanovanja na predmetnim nekretninama, pa je stoga okolnost je li prvotuženica u posjedu predmetnih nekretnina pravno irelevantna za odluku u ovom sporu.

36. Nije sporno da je drugotuženik, nakon što je dao iskaz u ovoj pravnoj stvari, izjavio da priznaje tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice, međutim da bi se u odnosu na njega donijela presuda na temelju priznanja sukladno čl. 331. ZPP- a potrebno je da su osim pretpostavki iz tog zakonskog članka, ispunjene i pretpostavke iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, tj. da priznanje nije protivno moralu i prisilnim propisima. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je među strankama, a u odnosu na ĆS i SS, zaključen (i izvršen) usmeni ugovor o pravu doživotnog stanovanja, i to samo glede kuće koja je sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a koji bi se odnosio na stan u prizemlju te kuće, gdje je ta služnost bila izvršavana, to je ovaj sud zaključio da bi se priznanje tužbe i tužbenog zahtjeva od strane drugotuženika PS protivilo sadržaju predmetne odluke i prisilnim propisima prema kojima se za pravo osobne služnosti tužiteljice ne može istovremeno utvrditi da je uspostavljeno i na suvlasničkom dijelu PS i na realnom dijelu nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica], gdje je faktično ta služnost bila izvršavana. Osim toga, suvlasnički dio BS predstavlja njegov idealni dio na cijeloj k. č. br. [katastarska čestica], a pravo doživotnog stanovanja je moguće zasnovati na stambenoj zgradi (kući) ili nekom njezinom realnom dijelu/dijelovima koji su namijenjeni za stanovanje, a što idealni suvlasnički dio drugotuženika zasigurno nije.

37. Slijedom navedenog, ovaj sud je rukovodeći se sadržajem tužbenog zahtjeva, te činjenicom da je u većem sadržano manje, prihvatio kao osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, osim u dijelu koji bi se odnosio na pravo na posjed stana na katu kuće sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], budući je u tom dijelu prvotuženica uspjela tijekom postupka dokazati da je tužiteljica, kao i njezin suprug, imala ugovoreno pravo doživotnog stanovanja samo u odnosu na stan u prizemlju kuće, dok je stan na katu (potkrovlju) kuće usmenim dogovorom među strankama pripao u posjed tuženicima. Stoga je primjenom prednje citiranih odredbi ZV-a i ZOO-a usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice koji obuhvaća cijelu k. č. br. [katastarska čestica], zatim stan u prizemlju kuće sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], te ostale dijelove k. č. br. [katastarska čestica], izuzev stana na gornjem katu (potkrovlju) kuće sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica], za koji je dio tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan, te odlučiti kao u točkama I i II izreke ove presude.

37. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom da je tužiteljica djelomično uspjela u predmetnom sporu. Naime, sagledavajući ne samo kvantitativno, već i kvalitativno njezin tužbeni zahtjev (dvije nekretnine), ovaj sud drži da je ista u postupku uspjela u omjeru od 75%, dok da je tuženica uspjela u postotku od 15%. Kako se konačni uspjeh stranke koja je uspjela u sporu utvrđuje na način da se od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzme postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, to je ovaj sud zaključio da konačni uspjeh tužiteljice u predmetnom sporu treba procjenjivati u postotku od 60 %. Tužiteljica je na ime poduzetih radnji u postupku potraživala nagradu za sastav tužbe u visini od 200,00 EUR- a, što je sud ocijenio osnovanim zahtjevom, sve sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023, dalje Tarifa), zatim tražila je nagradu za sastav podneska od 23. srpnja 2020. u visini od također 200,00 EUR-a, kojeg je ovaj sud ocijenio djelomično osnovanim, i to u visini od 50,00 EUR-a, sve sukladno Tb. 8. toč. 4. Tarife, budući se ne radi o obrazloženom podnesku, već o „ostalim podnescima“ u kojem je tužiteljica predložila nastavak postupka, s tim da je postupak bilo moguće nastaviti i po službenoj dužnosti, a ne samo po prijedlogu tužiteljice, nadalje potraživala je za sastav podneska od 12. kolovoza 2020. nagradu od 200,00 EUR-a, koju je ovaj sud također ocijenio samo djelomično osnovanom, i to u visini od 50,00 EUR-a, sve temeljem Tbr. 8. toč. 4. Tarife, budući da se radi o podnesku u kojem je tužiteljica predlagala prelaganje termina zakazanog ročišta, a tražila je i trošak za pristup na ročišta od 17.11.2020., 30.04.2024., 13.06.2024., 19.11.2024., te 27.01.2025., i to za svako ročište u visini od 200,00 EUR-a, sve uvećano za PDV i sudske pristojbe prema odluci suda. Naime, što se tiče njezinog zahtjeva za naknadom troška za pristup na navedena ročišta, ovaj sud drži da za ročište od 17.11.2020. tužiteljica ostvaruje pravo na nagradu u visini od 100,00 EUR-a, sve sukladno Tbr. 9. toč. 2. Tarife, s obzirom da se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima, a ne o glavnoj stvari, nadalje da u odnosu na ročište od 30.04.2024., koje je formalno održano kao pripremno ročište i na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari, ostvaruje pravo na nagradu u visini od 200,00 EUR-a, sve sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, kao i da nagradu od 200,00 EUR-a ostvaruje i za svako od slijedećih ročišta održanih 13.06.2024., 19.11.2024. i 27.01.2025., sve sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, budući da su na tim ročištima saslušavane stranke i svjedoci. Slijedom navedenog, ovaj sud drži da tužiteljica u konkretnom slučaju ostvaruje pravo na trošak u visini od 1.200,00 EUR-a, što uz uvećanje za trošak PDV-a i pripadajuće sudske pristojbe na tužbu i presudu iznosi sveukupno 1.606,18 EUR-a. Međutim, kako je tužiteljica u postupku uspjela temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a u omjeru od 60%, to je istoj priznat trošak u visini od 963,70 EUR-a, zbog čega je i odlučeno kao u usvajajućem dijelu točke III izreke presude. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa troška, zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka odbijen je kao neosnovan, jer je zatražen protivno relevantnim odredbama Tarife i čl. 154. st. 2. ZPP-a.

U Krku 7. ožujka 2025.

Sutkinja

Natalija Denona

.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka odluke. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud.