REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U OSIJEKU

Europska avenija 7

P-380/2023-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Nikolini Primorac, u pravnoj stvari tužitelja UJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jakši Horvatu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Guljaš & Lamza iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobiji, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 10. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Jakše Horvata i punomoćnika tuženika ŽJ, **.**.2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213528647, kreditna partija 7104221674, od 12. lipnja 2008., potvrđen kod Javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, pod br. OV-9336/2008 dana 13. lipnja 2008. koji glasi: „sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213528647, kreditna partija 7104221674, od 12. lipnja 2008., potvrđen kod Javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, pod br. OV-9336/2008 13. lipnja 2008. koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju UJ isplati novčani

iznos

od

36.013,72

EUR

(slovima: tridesetšesttisućatrinaesteurasedamdesetdvacenta) na ime preplate zbog tečajne razlike sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od uplate do 31. prosinca 2007. u visini od 15 % godišnje, zatim od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 22,29 EUR od 15.10.2008. do isplate

- na iznos od 42,28 EUR od 15.11.2008. do isplate

- na iznos od 13,76 EUR od 15.12.2008. do isplate

- na iznos od 90,18 EUR od 15.01.2009. do isplate

- na iznos od 90,74 EUR od 15.02.2009. do isplate

- na iznos od 64,96 EUR od 15.03.2009. do isplate

- na iznos od 70,64 EUR od 15.04.2009. do isplate

- na iznos od 71,62 EUR od 15.05.2009. do isplate

- na iznos od 61,42 EUR od 15.06.2009. do isplate

- na iznos od 63,00 EUR od 15.07.2009. do isplate

- na iznos od 54,55 EUR od 15.08.2009. do isplate

- na iznos od 64,94 EUR od 15.09.2009. do isplate

- na iznos od 53,10 EUR od 15.10.2009. do isplate

- na iznos od 60,49 EUR od 15.11.2009. do isplate

- na iznos od 59,13 EUR od 15.12.2009. do isplate

- na iznos od 79,17 EUR od 15.01.2010. do isplate

- na iznos od 91,90 EUR od 15.02.2010. do isplate

- na iznos od 88,86 EUR od 15.03.2010. do isplate

- na iznos od 101,41 EUR od 15.04.2010. do isplate

- na iznos od 124,50 EUR od 15.05.2010. do isplate

- na iznos od 129,16 EUR od 15.06.2010. do isplate

- na iznos od 156,13 EUR od 15.07.2010. do isplate

- na iznos od 154,79 EUR od 15.08.2010. do isplate

- na iznos od 210,69 EUR od 15.09.2010. do isplate

- na iznos od 177,40 EUR od 15.10.2010. do isplate

- na iznos od 184,47 EUR od 15.11.2010. do isplate

- na iznos od 214,43 EUR od 15.12.2010. do isplate

- na iznos od 216,94 EUR od 15.01.2011. do isplate

- na iznos od 204,13 EUR od 15.02.2011. do isplate

- na iznos od 210,97 EUR od 15.03.2011. do isplate

- na iznos od 210,80 EUR od 15.04.2011. do isplate

- na iznos od 232,64 EUR od 15.05.2011. do isplate

- na iznos od 279,52 EUR od 15.06.2011. do isplate

- na iznos od 332,67 EUR od 15.07.2011. do isplate

- na iznos od 383,29 EUR od 15.08.2011. do isplate

- na iznos od 291,58 EUR od 15.09.2011. do isplate

- na iznos od 260,37 EUR od 15.10.2011. do isplate

- na iznos od 261,72 EUR od 15.11.2011. do isplate

- na iznos od 265,20 EUR od 15.12.2011. do isplate

- na iznos od 290,56 EUR od 15.01.2012. do isplate

- na iznos od 297,60 EUR od 15.02.2012. do isplate

- na iznos od 288,32 EUR od 15.03.2012. do isplate

- na iznos od 286,27 EUR od 15.04.2012. do isplate

- na iznos od 289,78 EUR od 15.05.2012. do isplate

- na iznos od 296,42 EUR od 15.06.2012. do isplate

- na iznos od 286,39 EUR od 15.07.2012. do isplate

- na iznos od 283,08 EUR od 15.08.2012. do isplate

- na iznos od 259,80 EUR od 15.09.2012. do isplate

- na iznos od 278,45 EUR od 15.10.2012. do isplate

- na iznos od 286,68 EUR od 15.11.2012. do isplate

- na iznos od 279,95 EUR od 15.12.2012. do isplate

- na iznos od 272,06 EUR od 15.01.2013. do isplate

- na iznos od 268,86 EUR od 15.02.2013. do isplate

- na iznos od 265,60 EUR od 15.03.2013. do isplate

- na iznos od 282,45 EUR od 15.04.2013. do isplate

- na iznos od 255,87 EUR od 15.05.2013. do isplate

- na iznos od 250,95 EUR od 15.06.2013. do isplate

- na iznos od 252,76 EUR od 15.07.2013. do isplate

- na iznos od 249,43 EUR od 15.08.2013. do isplate

- na iznos od 258,07 EUR od 15.09.2013. do isplate

- na iznos od 263,37 EUR od 15.10.2013. do isplate

- na iznos od 265,56 EUR od 15.11.2013. do isplate

- na iznos od 275,24 EUR od 15.12.2013. do isplate

- na iznos od 263,97 EUR od 15.01.2014. do isplate

- na iznos od 243,80 EUR od 15.02.2014. do isplate

- na iznos od 248,99 EUR od 15.03.2014. do isplate

- na iznos od 243,52 EUR od 15.04.2014. do isplate

- na iznos od 235,93 EUR od 15.05.2014. do isplate

- na iznos od 236,97 EUR od 15.06.2014. do isplate

- na iznos od 241,52 EUR od 15.07.2014. do isplate

- na iznos od 245,03 EUR od 15.08.2014. do isplate

- na iznos od 245,55 EUR od 15.09.2014. do isplate

- na iznos od 249,32 EUR od 15.10.2014. do isplate

- na iznos od 254,94 EUR od 15.11.2014. do isplate

- na iznos od 255,56 EUR od 15.12.2014. do isplate

- na iznos od 255,92 EUR od 15.01.2015. do isplate

- na iznos od 20.463,34 EUR od 15.01.2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3213528647, kreditna partija 7104221674, od 12. lipnja 2008., potvrđen kod Javnog bilježnika Pere Džankića iz Zagreba, pod br. OV-9336/2008 13. lipnja 2008. koji glasi: "u iznosu kunske protuvrijednosti od 146.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita“.

V. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Zagrebačke banke d.d. prema tužitelju UJ, u iznosu od 21,25 EUR zajedno sa zateznim kamatama po stopi do dana 31.12.2007. godine koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.08.2007. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine do 29.12.2023.g. po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30.12.2023. pa do isplate, po stopi propisanoj prema čl. 29.st.2. ZOO koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućim na iznose od:

- 10,48 eura od 16. kolovoza 2008. do isplate

- 10,77 eura od 16. rujna 2008. do isplate.

VI. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. da tužitelju UJ naknadi trošak postupka u iznosu 6.773,68 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom računajući od dana donošenja prvostupanjske presude 7. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 3. svibnja 2023. podnio tužbu u kojoj je naveo da je s tuženikom kao davateljem kredita 12. lipnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu br. 3213528647 prema kojem mu je tuženik odobrio namjenski kredit u iznosu od 143.600,00 švicarskih franaka (u nastavku: CHF) na rok otplate od 15 godina. Navodi da mu tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora nije pružio dovoljno informacija o svim potrebnim parametrima i rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su se o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF već izjasnili sudovi u Republici Hrvatskoj zbog čega se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja je donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda kojom se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule. Tužitelj je opreza radi napomenuo da u ovom postupku ne traži razliku između početno ugovorene kamatne stope od 5,60%, i naknadno povećane stope s obzirom da je prethodno već ishodio pravomoćnu presudu po tom pitanju u svoju korist, pa prema tome u ovom postupku potražuje razliku koja je nastala zbog povećanja tečaja CHF. Navodi da je predmetni kredit prijevremeno otplatio u cijelosti 15. siječnja 2015. Uzimajući u obzir navedeno predložio je sudu da donese odluku kao u točkama I., II. III. i u citiranom dijelu točke IV. izreke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istakao prigovor zastare. Osporava tužitelju status potrošača sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača jer da je tužitelj poduzetnik tj. osnivač i direktor Poliklinike Borzan d.o.o. zbog čega isti nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom postupku. Navodi da je valutna klauzula zakonom dopuštena, te da banka nije znala niti je imala razloga sumnjati u buduće kretanje tečaja valute CHF. Također navodi da je tužitelja u samom Ugovoru, te prilikom odobravanja kredita upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s valutnom klauzulom, a isto tako i na poznate rizike predmetne valute prema drugim valutama u ponudi. Tuženik je istakao i prigovor radi prebijanja u iznosu od 21,25 eura sa zateznim kamatama, a koji se iznos odnosi na manje plaćene anuitete (zapravo rate) kada je tečaj CHF bio manji od tečaja CHF koji je bio na dan korištenja kredita.

3. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor promašene aktivne legitimacije. Ovo stoga što je čl.3. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, u nastavku: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je isti predmetni pravni posao (Ugovor o kreditu) sklopio kao fizička osoba i to za kupovinu nekretnine u Zagrebu u stambene svrhe. Da je ugovor o kreditu sklopio tužitelj kao fizička osoba proizlazi i iz samog ugovora. Budući da tuženik nije predložio nikakve daljnje dokaze kojima bi dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

4. U dokaznom postupku pročitani su: Ugovor o kreditu broj 3213528647 (list 43-48 spisa), promet po kreditu (list 31-36 spisa), prikaz efektivne kamatne stope (list 37-42 spisa). Na okolnost visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić (list 97-105 i 127 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja UJ (list 127-128 spisa).Tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje osobnog bankara u svojstvu svjedoka.

5. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se pročita izlaganje predsjednika upravnog odbora Švicarske narodne banke UJL, da se pročita novinski članak Večernjeg lista i intervju MJ, budući da činjenice koje bi se navedenim dokazom trebale utvrditi nisu od utjecaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

6. Predmet spora u ovom postupku je zahtjev za utvrđenje ništetnim dijela odredbi Ugovora o kreditu broj: 3213528647 od 12. lipnja 2008. koji je potvrđen kod Javnog bilježnika Pere Džankića u Zagrebu 13. lipnja 2008. pod br. OV-9336/2008, a koje se tiču valutne klauzule vezane uz tečaj CHF, te zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Među strankama nije sporno:

- da je tužitelj kao korisnik kredita 12. lipnja 2008. s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu broj: 3213528647 koji je potvrđen 13. lipnja 2008. kod Javnog bilježnika Pere Džankića u Zagrebu pod br. OV-9336/2008, a kojim je tužitelju odobren namjenski kredit za kupovinu nekretnine u iznosu od 143.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita;

- da se tužitelj obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,60% godišnje;

- da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja;

- da se kredit otplaćuje 15 godina u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja za CHF;

- da je potpisom Ugovora tužitelj potvrdio da je upoznat sa činjenicom da su predmetni kredit i obveze iz kredita vezani uz valutnu klauzulu zbog čega pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa.

7.1. Navedene nesporne činjenice proizlaze i iz Ugovora o kreditu broj 3213528647.

8. Među strankama je sporno jesu li ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj 3213528647 koji se odnose na valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, te ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Sporno je i to je li nastupila zastara tužiteljevog potraživanja.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U postupku provedenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu utvrđeno je da tuženici u tom sporu, između kojih je i tuženik u ovom predmetu, prije zaključenja ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o promjenljivoj kamatnoj stopi, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope, da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, te da nije bila razumljiva, a niti poštena, te da tuženici nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, da klijentima nisu na valjan način objašnjene posljedice takvih ugovornih odredbi i da su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima.

10. U smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106. st.1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Identično je bilo propisano i ranijim Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09. - dalje u tekstu: ZZP/07) – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.131. st.1. ovoga Zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st.1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da se pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

14. Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

14.1. Čl.96. st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st.2.). Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st.4.). Drugim riječima, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao.

14.2. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule tužitelj bio obaviješten prilikom sklapanja Ugovora, međutim navedene činjenice tuženik nije dokazao.

14.3. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit uzeo kod tuženika jer je inače bio klijent Zagrebačke banke. Bankarica mu je tom prilikom rekla da je i ona uzela kredit u CHF i da je to bio jedini kredit koji su mu ponudili kao opciju navodeći mu da je to najpovoljniji kredit za njega i da je CHF stabilna valuta zbog čega se odlučio upravo za kredit u valuti CHF. U banci mu nisu ništa pojašnjavali vezano za valutnu klauzulu niti promjenjivu kamatnu stopu niti bilo što drugo vezano za rizik tečaja CHF. Ugovor je bio unaprijed sastavljen od strane banke i čekao ga je pripremljen za potpis. Iskazao je da je ugovor prije potpisivanja pročitao u dijelu koji se odnosio na iznos kredita i na rok otplate, te da mu nitko ništa nije pojašnjavao. U vrijeme dizanja kredita nije baš znao što je to valutna klauzula. Rata mu je od početne od oko 6.200,00 kuna narasla na oko 8.500,00 kuna iako su mu u banci rekli da je moguća promjena u iznosu rate od oko 100,00 kuna. Tužitelj je također iskazao da je kredit otplaćivao isključivo sam putem trajnog naloga u Zagrebačkoj banci, i da je kredit uzeo za kupnju stana u [adresa] kojeg je koristio isključivo u stambene svrhe budući da mu je supruga radila u Zagrebu, da stan nije iznajmljivao, a da svoju polikliniku ima od 2020. godine.

14.4. Sud je povjerovao tužitelju cijeneći njegov iskaz istinitim iz razloga što je logično, životno i uvjerljivo iskazivao o svim odlučnim činjenicama.

15. Budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da se o odredbama Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule pojedinačno pregovaralo odnosno da iste nisu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da je tužitelj imao utjecaja na njihov sadržaj, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to je i ovaj sud utvrdio da su navedene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, primjenom čl.96. st.1. ZZP/07 nepoštene, te ništetne u smislu čl.102. st.1. ZZP/07. Dakle, nije utvrđeno postojanje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenja u navedenim sudskim postupcima iz točke 10. obrazloženja ove presude.

16. Test poštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita, nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik, kao profesionalac i banka, nije dala tužitelju, kao korisniku kredita, sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama (čl. 96. do 102. ZZP/07).

17. Sud je utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 3. svibnja 2023. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i 41/08, u nastavku: ZOO),.

18. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić koja se očitovala na okolnost preplaćenih iznosa kredita zbog razlike u tečaju CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svake rate naspram tečaja CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita u razdoblju od početka korištenja kredita do isplate. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je isti sačinjen uzimajući u obzir činjenice da je kredit iskorišten 14. lipnja 2008., da se plaćao u mjesečnim ratama po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, da je tečaj na dan korištenja bio 4,501041, da je rok otplate 15 godina uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 5,60% te da je kredit prijevremeno otplaćen 15. siječnja 2015. Vještak je stoga u nalazu naveo da u konkretnom slučaju postoji preplata na ime tečajne razlike u iznosu 36.013,72 eura sve prikazano u mjesečnim iznosima pojedinačno navedenim u pisanom nalazu i mišljenju.

18.1. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka cijeneći ga stručnim i danim sukladno pravilima struke iz razloga što je vještak jasno i uvjerljivo odgovorio na sva postavljena pitanja, a ni stranke u konačnici nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka.

18.2. Nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je u konačnici postavio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka na način da je potraživao iznos kao u točki III. izreke. Sud je na ročištu 10. veljače 2025. prihvatio preinaku tužbe budući da tužitelj bez svoje krivnje istu nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka zbog provođenja financijsko knjigovodstvenog vještačenja, sukladno čl. 190. st.2. i 9. ZPP-a. U odnosu na prigovor tuženika da je potraživanje tužitelja po preinačenoj tužbi zastarjelo, za napomenuti je da prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024., Su-IV-123/2024-5, u slučaju tzv. neprave preinake tužbe do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva već podnošenjem tužbe u konkretnom predmetu što je u ovom slučaju 3. svibnja 2023. Stoga je navedeni prigovor tuženika neosnovan.

19. Uzimajući u obzir sve navedeno, sud je na ime preplaćene tečajne razlike tužitelju dosudio iznos od 36.013,72 eura u pojedinačnim mjesečnim iznosima kao u točki III. izreke zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana preplate svakog pojedinog preplaćenog anuiteta predmetnog kredita.

20. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten, jer je znao za nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koja s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka, a koji slijedi iz nalaza vještaka. Takvo je postupanje, uzimajući u obzir da se radilo o banci koja je djelovala u okviru svoje profesionalne djelatnosti, nepošteno, a utvrđeni iznos ne može predstavljati malu ili beznačajnu štetu.

21. U odnosu na procesnopravni prigovor tuženika radi prebijanja potrebno je navesti da je vještak u nalazu i mišljenju izračunao da su u promatranom periodu bile prve dvije rate kredita koje su manje plaćene uslijed CHF valutne klauzule jer je srednji tečaj HNB-a za CHF na dan plaćanja bio niži od srednjeg tečaja HNB-a za CHF koji je vrijedio na dan korištenja kredita, tj. da tzv. negativna tečajna razlika postoji u iznosu 21,25 eura (za kolovoz 2008. u iznosu 10,48 eura i za rujan 2008. u iznosu 10,77 eura). Za napomenuti je da tuženik nema svojstvo potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača zbog čega se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija pružanje usluga u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta pa da bi bio dužan vratiti drugoj ugovornoj strani nešto što je primio na temelju ništetnog ugovora (čl.323. ZOO). Dakle, nisu ostvareni zakonski uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita. Stoga je sud utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja zbog čega je odlučeno kao u točki V. Izreke

22. Sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim dijelova predmetnog Ugovora o kreditu kao u točki IV. izreke jer u tim odredbama nije sadržana valutna klauzula u smislu ništetne odredbe. Da bi postojali neki drugi razlozi ništetnosti tih odredbi tužitelj niti ne tvrdi, niti se mogu kao takvi izvesti po službenoj dužnosti.

23. Budući da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi, sud mu je u cijelosti dosudio trošak na temelju čl.154. st.5. ZPP. Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora, dosuđen trošak u iznosu 6.773,68 eura, a koji trošak obuhvaća sastav tužbe 500 bodova prema Tbr.7.t.1., sastav obrazloženog podneska od 24. lipnja 2024. i 6. prosinca 2024. 500 bodova svaki prema Tbr.8.t.1., zastupanje na ročištima 1. listopada 2024. i 10. veljače 2025. 500 bodova svaki prema T.br.9.t.1., Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i pripadajući PDV u iznosu 1.250,00 eura. Sud je priznao tužitelju trošak vještačenja u iznosu 331,81 eura i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu 191,87 eura . Sud tužitelju nije priznao trošak podneska od 5. veljače 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje postupka budući da se u podnesku ponavljaju navodi iz dotadašnjeg tijeka postupka. Sud tužitelju nije priznao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude budući da će o tom trošku odlučiti naknadno, nakon što presuda bude objavljena.

Osijek, 7. ožujka 2025.

Sudac

Nikolina Primorac

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se podnosi elektronskim putem ovome sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok za žalbu teče od dana primitka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika