REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4006/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja II iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene dana 23. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Valentina Lovrića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnice tuženika Sofie Petković, odvjetnice u Zagrebu, radi isplate, dana 7. ožujka 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju JI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.940,85 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama od 12. svibnja 2009. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.000,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 7. ožujka 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 4. rujna 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 038-50-3638797 kojim mu je odobren kredit u iznosu 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti i nije konvertiran. Poziva se na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br.: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, kojom je utvrđeno da je, među ostalim i, tužena u razdoblju od 1. siječnja 2004 do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Stoga i Ugovor o kreditu broj 038-50-3638797 od 4. rujna 2006. sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Obzirom je tužena koristila nepoštene i ništetne odredbe vezane za valutu CHF, a temeljem kojih je bez osnove stekla nepripadni novčani iznos koji je tužitelj preplatio, tužitelj ustaje s tužbom protiv tuženika i tužbenim zahtjevom potražuje isplatu od 2.940,85 EUR, koji iznos je tuženik stekao bez osnove, temeljem nepoštenih odredaba o valutnoj klauzuli, uz naknadu troška postupka sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te u tom sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. Drži da tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite jer je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, o istoj se pojedinačno pregovaralo, te ona nije, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je on pristao, te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva, te je tuženik tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Ujedno ističe da valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Ističe da je tuženik tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke. Na ročištu održanom 7. ožujka 2024. čini neprijepornim visinu tužbenog zahtjeva. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj 038-50-3638797 od 4. rujna 2006. (stranica 5-11 spisa), dopis tuženika od 11. svibnja 2009. (stranica 13 spisa), prijepis knjigovodstvene (stranica 14-16 spisa), zahtjev za kredit (stranica 302 spisa), ponuda stambenih kredita uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD (stranica 303-307 spisa), te saslušanjem tužitelja (stranica 477-478 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 038-50-3638797od 4. rujna 2006. kojim je ugovoren iznos kredita od 120.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopu od 4,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je rok otplate kredita je određen na 360 mjeseci, s korištenjem kredita najkasnije do 31. prosinca 2006. s otplatom u jednakim mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju u CHF na dan dospjelosti prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita tj. tužitelju po isplati kredita, te ti obroci dospijevaju na otplatu zadnjeg dana u mjesecu,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje valutnu klauzulu u valuti CHF i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplato svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81, 82, 85, 86. i 87. te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je prilikom raspitivanja mogućnosti kreditiranja kod tuženika, koji je bio njegova banka, sugerirano da podigne kredit u valuti CHF, te mu je službenik komparirao kredit u CHF s kreditom u EUR, iz čega je proizašlo da je kredit u CHF povoljniji jer može dobiti više novca uz manju kamatnu stopu. Tvrdi da ga nitko nije upozorio na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Po zanimanju je elektromehaničar kućanskih aparata. Ugovor je u cijelosti sastavljen od strane banke i on ga je pročitao prije potpisivanja. U vrijeme podizanja Ugovora o kreditu bio je vlasnik obrta - trgovine mješovitom robom, ali kredit nije imao veze s tim nego je s tim kreditom kupljeno zemljište kako bi izgradio kuću. Kuću nije izgradio, a kredit je otplatio. Nije imao nikakvih nejasnoća vezano uz ugovor budući da je bilo povoljniji u odnosu na EUR, a nikakvo upozorenje vezano uz to da bi HNB štitio tečaj EUR, a ne CHF, nije dobio. Nije mu jasan pojam valutne klauzule. Kuću nije izgradio upravo iz razloga jer je tečaj rastao. I danas ima to građevinsko zemljište na kojem kuća još uvijek nije izgrađena. Kredit je prijevremeno otplatio. Nije pokušao koristiti mogućnost promjene valute ugovora.

9. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

10. Prijeporni su osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te zastara.

11. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske, (dalje u tekstu VSRH) je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu VTSRH) u presudi poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi, te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci, te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja, a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu.

12. Po utvrđenju ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke, pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda su sami trgovci tj. banke znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

13. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižim tečajem, u početku, što je samo po sebi nepošteno.

14. Na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer valutna klauzula nije bila uvjet ugovora, niti je bila odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. ZZP-om ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa.

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti i informirati ga o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, što je izostalo i imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja), što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa koji tužitelj mora vratiti tuženiku.

16. Pri tome valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

17. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a radi čega je taj prigovor neosnovan. Sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a, opravdano se tužitelj u ovoj (posebnoj) parnici za isplatu poziva na pravno utvrđenje iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012, jer je istom presudom u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene (i ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli u CHF čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača. Naime, u skladu s navedenom zakonskom odredbom, u ovoj parnici u kojoj se tužitelj poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, ovaj je sud vezan za utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača usvojen.

18. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se da je VSRH u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina pa je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka prekinula je zastarijevanje. Presuda u kolektivnom sporu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 23. svibnja 2023., dakle očito prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne restitucijske zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a koji je istekao 14. lipnja 2023. Osim toga, prilikom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače, to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju.

19. Budući je tuženik učinio visinu tužbenog zahtjeva neprijepornom, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen iznos od 2.940,85 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

20. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena zatezna kamata od 12. svibnja 2009., kao prvog sljedećeg dana od dana kada je tužitelj otplatio kredit, budući da je tako tražio tužbenim zahtjevom, do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a, i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 156/22).

21. Sud je odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka javnog bilježnika Gordane Frković, budući isti nije relevantan za razjašnjenje ove pravne stvari.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora 2.940,85 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Narodne novine br. 138/23).

23. Tužitelju zastupanom po odvjetniku je priznat trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 7.3.2023. i 23.1.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 14.9.2024. (Tbr 8. toč. 1. OT 100 bodova), odnosno ukupno 400 bodova ili 800,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 200,00 EUR, odnosno ukupno 1.000,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

24. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 7. ožujka 2025. do isplate.

25. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

26. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesak od 8. veljače 2024. budući isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu čl. 155. ZPP-a, niti je tužitelj za isti imao odobrenje sukladno čl. 299. a st. 2. ZPP-a.

U Zagrebu 7. ožujka 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana od objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika