REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-83/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlatki Toplak, pravnoj stvari tužiteljice ČR, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Milanu Rimay, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Croatia banka d.d., OIB: 32247795989, Zagreb, Ulica Roberta Frangeša Mihanovića 9, zastupanog po punomoćniku Mari Ogresta, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom društvu Mostarčić & Ogresta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, dana 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu građana s valutnom klauzulom u eur, broj 2100296552, sklopljenog 11. kolovoza 2009., između tužiteljice ČR i tuženika Croatia banka d.d. , kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za odobrenje kredita u visini 3% od iznosa kredita.

II. Nalaže se tuženiku Croatia banka d.d. isplatiti tužiteljici ČR iznos 99,01,00 eur sa zateznom kamatom od 12. kolovoza 2009. do isplate te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 164,81 eur sa zateznom kamatom od 7. ožujka 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u razdoblju od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je sa tuženikom 11. kolovoza 2009., sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 2100296552 i to tuženik kao kreditor i trgovac, a tužiteljica kao korisnik kredita i potrošač. U članku 7. Ugovora određeno je plaćanje jednokratne naknade za odobrenje kredita, u visini 3% od iznosa kredita. Tužiteljica tvrdio da odredba č.7. Ugovora, ugovorena na način koji je protivan zakonu. U konkretnom slučaju, da se radi se o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužiteljica potrošač. Predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je tuženik unaprijed sastavio te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, tužiteljicu nije informirao o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade za odobrenje kredita. Tako tuženik nije tužiteljicu informirao o tome na što se ta naknada točno odnosi i zašto ista iznosi upravo tih fiksnih (paušalnih) 3% od iznosa kredita, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova. Također, tužiteljici nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano. Na tu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer se radi o odredbi koju je, kako je ranije rečeno, tuženik unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora. Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava. Uglavljivanjem i nametanjem neodređene i netransparentne odredbe u ugovor, a na koju odredbu tužiteljica, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imala utjecaj, tuženik je postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Tužiteljica se poziva na odredbu čl. 96. st.1. i 2.u vezi čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 ; na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora ; dalje: ZZP) Temeljem spomenute, ništetne odredbe, tužiteljica je 12. kolovoza 2009 platio naknadu u iznosu 102,00 eur. Obzirom da je tuženik spomenuti iznos naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora, dužan je vratiti tužiteljici tako naplaćeni novčani iznos, a sve temeljem odredbe čl. 323. ZOO. Zahtjevom iz tužbe tužiteljica predlaže (1) utvrditi ništetnom odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu, a kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita, sadržaja kao u toč. I. izreke te posljedično navedenom (2) obvezati tuženika na isplatu iznosa 102,00 eur sa zateznom kamatom od 12. kolovoza 2009 do isplate kao i obvezati tuženika na isplatu troškova parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u smislu čl.40. st. 3. ZPP prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica naznačila u tužbi. Smatra da u ovom slučaju vrijednost predmeta spora predstavlja samo tužbeni zahtjev koji se odnosi na novčanu svotu. Navodi da je tužiteljica jednokratnu naknadu za odobrenje kredita platila na dan isplate kredita, 12. kolovoza 2009., kada je srednji tečaj Hrvatske narodne banke (ugovoreni tečaj) iznosio 7,313038 kn/eur. Dakle, platila ju je u iznosu od 745,93 kn. Stoga tužbeni zahtjev koji se odnosi na novčanu svotu, time i vrijednost predmeta spora, ne može iznositi 102,00 eur, već 99,01 eur (745,93 kn / 7.53450 = 99,01 eur). Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe i prigovor zastare. Smatra da je odredba članka 7. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade za odobrenje kredita, jasna, lako uočljiva i razumljiva. Samim time da se ne radi o odredbi za koju je sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 79/09 – u daljnjem tekstu: ZZP) uopće dopušteno ocjenjivati radi li se o (ne)poštenoj ugovornoj odredbi. U tom smislu se tuženik poziva na Direktivu Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., Navodi da je jasna, lako uočljiva i razumljiva bila i Odluka o visini naknada za usluge tuženika, odnosno Odluka o nenamjenskim kreditima građanima s valutnom klauzulom u EUR, koja je i predočena tužiteljici prilikom ugovaranja predmetnog kredita. Tužiteljici je objašnjeno na šta se jednokratna naknada za odobrenje kredita odnosi. Pri tome valja naglasiti da se naknada za odobrenje kredita, u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, plaća za niz radnji i s njima povezanih troškova koje je potrebno poduzeti kako bi se obradio kreditni zahtjev i utvrdilo udovoljava li klijent svim uvjetima za odobrenje kredita. Pa je tako tuženik u postupku obrade kreditnog zahtjeva od tužiteljičinog vjerovnika, SOLIDA štedno- kreditna zadruga u likvidaciji, pribavio pregled stanja dugovanja, putem Hroka (OSR sustava) pribavio kreditno izvješće potrošača, na temelju punomoći koju mu je potpisala tužiteljica, od nadležne Ispostave HZMO-a zatražio i ishodio potvrdu o visini njezine mirovine, pribavio podatke o njezinim (mirovinskim) primanjima te je po odobrenju kredita nadležnoj Ispostavi HZMO-a dostavio administrativnu zabranu za mirovinska primanja, suglasnost o zapljeni te otplatni plan anuitetskog kredita. Iako u samom članku 7. predmetnog ugovora o kreditu nisu pobrojane radnje i usluge na koje se jednokratna naknada za odobrenje kredita odnosi, ta činjenica da ne čini navedenu ugovornu obvezu nejasnom, neodređenom i nedefiniranom. Smatra neosnovanim činjenične tvrdnje tužiteljice da se o odredbi članka 7. predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da ju tuženik nije informirao o svim relevantnim informacijama u svezi jednokratne naknade za odobrenje kredita, kao i da je ista odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, zbog čega svega bi se imala smatrati nepoštenom u smislu članka 96. ZZP, odnosno ništetnom u smislu čl.102. ZZP. Upravo suprotno, tuženik ju je u pregovaračkom postupku informirao o njezinoj obvezi na plaćanje jednokratne naknade za odobrenje kredita, koje radnje i usluge su uključene te koji troškovi pokriveni naplatom iste naknade, i to na način na koji je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, odnosno svojevoljno odlučiti je li joj prihvatljivo potpisati ugovor o kreditu s takvom ugovornom obvezom. Tuženik predlaže, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obvezu tužiteljici da mu naknadi prouzročene troškove postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaz uvidom u: Ugovor o kreditu od 11. kolovoza 2009. (list 5-7 spisa), obračun naknade (list 8 spisa), promet po kreditu (list 9-12 spisa), potvrdu tuženika o kreditu i otplati istog (list 13-14 spisa), tečajnu listu HNB-a (list 22 spisa), Odluku tuženika o visini naknade za usluge banke (list 23-47 spisa), Odluku tuženika o nenamjenskim kreditima građanima s valutnom klauzulom u eur (list 48-53 spisa), pregled stanja dugovanja (list 54 spisa), potvrdu o visini mirovine (list 57 spisa), zahtjev za kredit (list 58-61 spisa), pisanu izjavu tužiteljice (list 62 spisa), kreditno izvješće potrošača (list 63-65 spisa), dopis tuženika od 12. kolovoza 2009. (list 66 spisa), iskaz svjedoka MR (list 128-129 spisa), iskaz tužiteljice (list 129-130 spisa).

4. Temeljem tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno plaćanje troškova obrade kredita te posljedično navedenom zahtjev za isplatu, a koje zahtjeve tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužiteljica i tuženik 11. kolovoza 2009. sklopili Ugovor o kreditu broj 2100296552 a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 3.400,00 eur po srednjem tečaju HNB na dan isplate;

- da je čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da se naknada u visini 3% plaća jednokratno, obračunava se i naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.

- da tužiteljica 12. kolovoza 2009. platila naknadu za obradu kredita u visini 745,93 kn / 99,01 eur;

7. Sporno je je li predmetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna i posljedično navedenom, osnovanost zahtjeva za povrat plaćene naknade. Sporno je i je li potraživanje zastarjelo.

8. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužiteljicu koja u iskazu, u bitnom, navodi da ju nitko nije upozorio da će morati platiti naknadu za obradu kredita jer uopće nije niti imala prilike pregovarati sa tuženikom oko sadržaja Ugovora o kreditu pa tako niti o spornoj naknadi. Dan joj je već sastavljen ugovor, kojeg je prije potpisa pročitala, a predmetna naknada joj je naplaćena zapravo na način da joj je oduzeta od iznosa isplaćenog kredita. Kredit podigla za životne troškove i za potrebe liječenja.

9. Iz iskaza svjedoka MR, djelatnika tuženika u utuženom razdoblju, a kada joj se predočuje Ugovor o kreditu koji prileži listu 5-7 spisa, proizlazi da se pod dijelom potpisa za kreditora ne nalazi njezin potpis, iako je u kolovozu 2009. bila zaposlenik tuženika. Budući da je u mirovini više od 12 godina, ne sjeća se detalja oko ugovora pa niti detalja vezano za obračun naknade koji prileži listu 8 spisa, koji se svjedokinji također predočuje. Ne sjeća se ovdje prisutne tužiteljice i ne sjeća se da bi istoj objašnjavala bilo što, a vezano za naknadu za obradu kredita jer je bio obrađivan veliki broj ugovora o kreditu. Naplaćena naknada za otplatu kredita odnosila se na obračun kredita, ali na što se ista stvarno odnosila svjedokinja ne zna.

10. Sud nije saslušao predloženog svjedoka IR budući da je isti umro.

11. Sud prihvaća iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit te niti tuženik sadržaj istog nije ničim doveo u sumnju. Iz istog, kao odlučno, jasno proizlazi da stranke o spornoj odredbi Ugovora kojom je određeno plaćanje naknade za obradu kredita, prethodno nisu pregovarale, već da se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je ili uzeti ili ostaviti. Pritom iz iskaza svjedoka MR sud nije mogao zaključivati je li kao djelatnik tuženika pri zaključenju konkretnog Ugovora pregovarala sa tužiteljicom i informirala ju o spornoj odredbi jer se naime, ničeg ne sjeća, što je obzirom na protek vremena životno i logično, a niti je njen potpis na Ugovoru kao djelatnika banke. Ista tek generalno navodi da su se naknade za obradu kredita odnosile na obračun kredita, da je bio obrađivan velik broj Ugovora, ali ne zna na što se točno odnosi naknada.

12. Stoga iz tako provedenih dokaza ovaj sud smatra da nije dokazano da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori o uvjetima kredita pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, odnosno da je izostala informiranost na što se konkretno sporna naknada odnosi, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je dakle, uzeti ili ostaviti.

13. Prihvaćajući iskaz tužiteljice o tome da sa tuženikom nije pregovarala o spornoj odredbi te da je prilikom zaključenja Ugovora izostala informiranost na što se točno naknada odnosi, neosnovani su navodi tuženika o tome da se predmetna naknada odnosi na niz radnji i s njima povezanih troškova koje je potrebno poduzeti kako bi se obradio kreditni zahtjev i utvrdilo udovoljava li klijent svim uvjetima za odobrenje kredita, a što dokazuje prilaganjem dokumentacije u vidu - pregled stanja dugovanja, kreditnog izvješća potrošača putem Hroka (OSR sustava), potvrde HZMO-a o visini mirovine tužiteljice (po priloženoj punomoći) te dostavu administrativne zabrane za mirovinska primanja HZMO- u kao i suglasnost o zapljeni te otplatni plan anuitetskog kredita (list 54,58-61, 62, 63-65), Navedeno stoga što iz navedene dokumentacije sud nije mogao utvrditi visinu troškova pribave te dokumentacije pa da bi se moglo zaključiti da ti troškovi odgovaraju visini naplaćene naknade, a niti je o visini tih troškova moguće zaključivati na temelju priloženih - Odluke tuženika o visini naknade za usluge banke (list 23-47 spisa) i Odluke tuženika o nenamjenskim kreditima građanima s valutnom klauzulom u eur (list 48-53 spisa).

14. Člankom 74. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, dalje u tekstu ZZP/07) važećim u vrijeme sklapanja kredita, propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Čl. 96. ZZP propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

16. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a što tuženik, ocjenom izvedenih dokaza nije dokazao.

17. Pritom valja reći i da priložene Odluka tuženika o visini naknade za usluge banke (list 23-47 spisa) i Odluka tuženika o nenamjenskim kreditima građanima s valutnom klauzulom u eur (list 48-53 spisa) samo sadržavaju odredbu da se naknade (pa i za obradu kredita) naplaćuje jednokratno prilikom korištenja kredita i dakle, nije navedeno u kojoj visini se iste određuju i koji su kriteriji za određenu visinu konkretne naknade.

18. Prema mišljenju suda predmetna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita (članak 7. Ugovora o kreditu) je transparentna u smislu članka 100. ZZP/07, jer je omogućavala tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredbe poštena.

19. Članak 99. ZZP/07 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 99. ZZP/07 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 99. ZZP/07 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

20. Osim toga, tekst čl. 99. ZZP/07 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o spornoj naknadi za obradu kredita ne tiče odnosa između iznosa tih naknadi te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, sporna odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

21. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 96. st.1. ZZP/07, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 98. ZZP/07 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

22. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. st. 1. ZZP/07, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljicom, mogao razumno očekivati da bi takve ugovorne odredbe bile prihvaćene da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ni Odluka tuženika o visini naknade za usluge banke i Odluka tuženika o nenamjenskim kreditima građanima s valutnom klauzulom u eur (list 48-53 spisa), a ni sama ugovorna odredba čl. 7. Ugovora, ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se one odnose, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

23. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22, dalje ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o spornim naknadama, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

25. U skladu s čl. 74. ZZP/07 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata međutim, nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

26. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 96. toč. 3. ZZP/07 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 7. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze koje imaju učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 74. st.1. al. 3. ZZP/07 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini naplaćenih naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

27. Prema čl. 295. ZOO opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

28. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

29. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužiteljica na temelju članka 7. Ugovora o kreditu nesporno platila tuženiku spornu naknade u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je isto prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, a što znači da je nepoštena navedena odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 96. st. 1. ZZP te ništetna u smislu članka 102 st.1. ZZP/07. Pritom se dodaje da se o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu u situaciji kada korisniku kredita, kao potrošaču nije omogućeno pregovaranje o spornoj naknadi te o visini iste - izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. P odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. zauzeto je identično pravno shvaćanje u pogledu naknade za obradu i odobravanje kredita.

30. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

31. Naime, tužiteljici je trebalo, u konkretnom slučaju, na temelju jasnih i razumljivih kriterija, objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

32. Slijedom svega navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu, a kojim je ugovorena naknada za obradu kredita te je odlučeno kao u toč. I. izreke.

33. Kako je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbi. Odnosno, na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. ZOO tuženik je dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

34. Neosnovan je prigovor zastare jer se radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323 st. 1. ZOO u kojem slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništavosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno, u konkretnom slučaju, od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom riješeno pitanje ništetnosti odredbi Ugovora o naplati predmetnih naknada, to zastarni rok propisan člankom 225. ZOO od pet godina nije protekao (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

35. Slijedom svega navedenog, a kako između stranaka nije sporno da je tužiteljici 12. kolovoza 2009. naplaćena naknada za obradu kredita u nespornoj visini 99,01 eur to je prihvaćen i zahtjev tužiteljice za isplatu tog iznosa te je odlučeno je kao u toč. II. izreke.

36. Odluka o zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i ista teče od dana stjecanja (plaćanja) predmetne naknade. Naime, navedenom odredbom ZOO propisano je da, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne pa je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja istih.

37. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. i 8. ZOO.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi čl. 151. st.1. i čl. 155. ZPP. Trošak postupka suđen je tužiteljici, sastoji se od zastupanja istog po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje u tekstu Tarifa) i priloženom troškovniku.

38.1.U odnosu na vrijednost predmeta spora raspravnim rješenjem suda od 18. listopada 2024. (99,01 eur, list 112 spisa),valja treći da iz stanja spisa dakle, proizlazi kako je tužiteljica podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu koja se odnose na naknadu za obradu kredita te isplatu iznosa 102,00 EUR te je u tužbi označila vrijednost predmeta spora u visini 602,00 eur smatrajući kako pri tome treba uzeti u obzir i vrijednost predmeta spora koja se tiče zahtjeva za utvrđenje ništetnosti . Prema stajalištu sudske prakse deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu, koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu, ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

38.2 Tužiteljici je tako, s obzirom na utvrđenu vrijednost predmeta spora, u skladu sa tbr. 7/9 Tarife priznat trošak jednokratne nagrade za cjelokupni prvostupanjski postupak u iznosu 50 bodova što primjenom tbr. 54 Tarife, iznosi 100,00 eur, a uz uvećanje za 25 %PDV (25,00 eur) te uz trošak uplaćene pristojbe na tužbu 13,27 eur te na presudu 26,54 eur, trošak postupka tužiteljice iznosi 164,81 eur.

39. Odluka o zateznoj kamati na trošak postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP.

U Zagrebu 7. ožujka 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana, a koji rok se računa :

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

- punom. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na presudu 26,54 eur

- punom. tuženika