REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1927/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr.sc. Ljiljani Matuško Antonić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I-tužitelja PE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II-tužiteljice FE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. siječnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Joška Sprčića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Željke Lisec, odvjetnice, dana 07. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti I-tužitelju PE, iz [adresa]-tužiteljici FE, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate iznos u visini od 3.346,52 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 46,07 EUR tekućom od 05. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,61 EUR tekućom od 05. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,16 EUR tekućom od 06. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,12 EUR tekućom od 04. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,47 EUR tekućom od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,04 EUR tekućom od 05. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,14 EUR tekućom od 05. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 45,42 EUR tekućom od 04. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 46,36 EUR tekućom od 21. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,72 EUR tekućom od 23. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 46,65 EUR tekućom od 05. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 47,57 EUR tekućom od 20. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,51 EUR tekućom od 19. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,90 EUR tekućom od 14. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,25 EUR tekućom od 21. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,25 EUR tekućom od 13. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 52,55 EUR tekućom od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 50,08 EUR tekućom od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,69 EUR tekućom od 17. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 55,15 EUR tekućom od 05. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,15 EUR tekućom od 05. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 53,76 EUR tekućom od 04. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 53,96 EUR tekućom od 04. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 52,74 EUR tekućom od 05. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 54,04 EUR tekućom od 05. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,66 EUR tekućom od 06. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 56,30 EUR tekućom od 05. srpnja 2011 godine do isplate,

- na iznos od 63,06 EUR tekućom od 04. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,36 EUR tekućom od 05. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,76 EUR tekućom od 05. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,59 EUR tekućom od 04. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,91 EUR tekućom od 05. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 40,74 EUR tekućom od 05. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 41,37 EUR tekućom od 06. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 41,30 EUR tekućom od 05. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 40,94 EUR tekućom od 05. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 41,10 EUR tekućom od 04. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 41,36 EUR tekućom od 05. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 41,02 EUR tekućom od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 41,21 EUR tekućom od 03. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 40,86 EUR tekućom od 05. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 39,57 EUR tekućom od 05. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 40,00 EUR tekućom od 06. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 39,90 EUR tekućom od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 40,12 EUR tekućom od 08. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,43 EUR tekućom od 07. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,47 EUR tekućom od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 40,14 EUR tekućom od 05. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,62 EUR tekućom od 06. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 38,86 EUR tekućom od 05. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 38,98 EUR tekućom od 05. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,00 EUR tekućom od 06. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,35 EUR tekućom od 05. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,79 EUR tekućom od 04. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,69 EUR tekućom od 08. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,91 EUR tekućom od 06. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 39,53 EUR tekućom od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,11 EUR tekućom od 07. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,19 EUR tekućom od 07. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,04 EUR tekućom od 07. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 39,93 EUR tekućom od 07. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 39,82 EUR tekućom od 06. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 39,95 EUR tekućom od 07. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,06 EUR tekućom od 07. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,19 EUR tekućom od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,12 EUR tekućom od 07. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,60 EUR tekućom od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 40,67 EUR tekućom od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 40,68 EUR tekućom od 09. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR tekućom od 09. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR tekućom od 09. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR tekućom od 08. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR tekućom od 08. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR tekućom od 08. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 40,23 EUR tekućom od 07. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 13,52 EUR tekućom od 08. rujna 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, isplatiti I-tužitelju PE, iz [adresa]-tužiteljici FE, iz [adresa], na ime stjecanja bez osnova s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos u visini od 19.735,73 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:

- na iznos od 21,84 EUR tekućom od 01. travanja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 76,43 EUR tekućom od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 17,18 EUR tekućom od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 87,34 EUR tekućom od 01. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 91,79 EUR tekućom od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 96,28 EUR tekućom od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 75,52 EUR tekućom od 06. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 81,18 EUR tekućom od 05. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 71,02 EUR tekućom od 05. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 61,15 EUR tekućom od 06. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 60,13 EUR tekućom od 04. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 67,96 EUR tekućom od 04. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 58,38 EUR tekućom od 05. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 60,67 EUR tekućom od 05. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 66,88 EUR tekućom od 04. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 87,66 EUR tekućom od 21. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 95,65 EUR tekućom od 23. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 94,07 EUR tekućom od 05. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 114,52 EUR tekućom od 20. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 135,38 EUR tekućom od 19. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 144,00 EUR tekućom od 14. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 174,02 EUR tekućom od 21. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 173,92 EUR tekućom od 13. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 225,10 EUR tekućom od 14. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 170,27 EUR tekućom od 05. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 205,86 EUR tekućom od 17. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 282,60 EUR tekućom od 05. siječnja 2011 godine do isplate,

- na iznos od 282,60 EUR tekućom od 05. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 251,85 EUR tekućom od 04. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 256,31 EUR tekućom od 04. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 229,24 EUR tekućom od 05. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 257,97 EUR tekućom od 05. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 338,40 EUR tekućom od 06. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 308,21 EUR tekućom od 05. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 458,21 EUR tekućom od 04. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 464,91 EUR tekućom od 05. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 340,53 EUR tekućom od 05. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 343,98 EUR tekućom od 04. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 322,73 EUR tekućom od 05. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 348,84 EUR tekućom od 05. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 368,70 EUR tekućom od 06. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 366,66 EUR tekućom od 05. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 355,08 EUR tekućom od 05. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 360,39 EUR tekućom od 04. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 368,41 EUR tekućom od 05. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 357,79 EUR tekućom od 06. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 363,64 EUR tekućom od 03. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 352,71 EUR tekućom od 05. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 291,91 EUR tekućom od 05. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 303,64 EUR tekućom od 06. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 300,91 EUR tekućom od 07. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 307,10 EUR tekućom od 08. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 288,03 EUR tekućom od 07. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 289,10 EUR tekućom od 08. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 307,73 EUR tekućom od 05. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 293,32 EUR tekućom od 06. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 272,50 EUR tekućom od 05. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 275,64 EUR tekućom od 05. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 276,12 EUR tekućom od 06. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 285,80 EUR tekućom od 05. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 298,01 EUR tekućom od 04. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 295,21 EUR tekućom od 08. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 301,24 EUR tekućom od 06. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 290,83 EUR tekućom od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 256,05 EUR tekućom od 07. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 257,93 EUR tekućom od 07. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 254,52 EUR tekućom od 07. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 251,93 EUR tekućom od 07. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 249,50 EUR tekućom od 06. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 252,46 EUR tekućom od 07. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 261,20 EUR tekućom od 07. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 264,31 EUR tekućom od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 262,57 EUR tekućom od 07. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 273,76 EUR tekućom od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 275,25 EUR tekućom od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 09. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 09. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 09. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 08. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 08. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 08. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 07. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 275,65 EUR tekućom od 08. rujna 2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja na ime stjecanja bez osnova zbog preplaćene kamate u visini iznosa od 3.507,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom, i to:

- na iznos od 182,54 EUR tekućom od 07. veljače 2014. godine do isplate,

- na iznos od 182,91 EUR tekućom od 07. ožujka 2014. godine do isplate,

- na iznos od 182,24 EUR tekućom od 07. travnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 181,72 EUR tekućom od 07. svibnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 181,24 EUR tekućom od 06. lipnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 181,83 EUR tekućom od 07. srpnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 183,56 EUR tekućom od 07. kolovoza 2014. godine do isplate,

- na iznos od 184,18 EUR tekućom od 10. rujna 2014. godine do isplate,

- na iznos od 183,83 EUR tekućom od 07. listopada 2014. godine do isplate,

- na iznos od 186,05 EUR tekućom od 10. prosinca 2014. godine do isplate,

- na iznos od 186,34 EUR tekućom od 09. siječnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42 EUR tekućom od 09. veljače 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42 EUR tekućom od 09. ožujka 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42 EUR tekućom od 09. travnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42 EUR tekućom od 08. svibnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42 EUR tekućom od 08. lipnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42 EUR tekućom od 08. srpnja 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42 EUR tekućom od 07. kolovoza 2015. godine do isplate,

- na iznos od 186,42EUR tekućom od 08. rujna 2015. godine do isplate.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa u visini od 7.283,26 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 10. svibnja 2017. godine do isplate kao neosnovan.

V. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, naknaditi I-tužitelju PE, iz [adresa]-tužiteljici FE, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 3.941,25 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 07. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navodi kako su dana 11. veljače 2008. godine s tuženikom sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-51033830258 (dalje: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 145.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa u trenutku ugovoranja 7,990% godišnej, rok otplate 144 mjesečni obroka svaki u visini 1.568,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelji navode da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bili u braku i da je brak razveden Općinskog suda u Koprivnici presudom poslovni broj P- 276/2015 od dana 20. srpnja 2015. godine, a da su svoje obveze iz Ugovora o kreditu podmirivali zajednički radi kupnje zajedničkog doma, te sva potraživanja proistekla iz Ugovora o kreditu predstavljaju bračnu stečevinu za koju vrijedi presumpcija da su ovlaštenici na potraživanje u ½ dijela svaki. Navodi da su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku ugovaranja iznosila 7,990 % i da se ugovorna kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala jednostranom odlukom tuženika (čl.8. Ugovora o kreditu). Ističu kako se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odluke sudova iz kolektivnog spora, pozivaju se na presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13.06.2014.g. poslovni broj Pž- 7129/13, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. godine. Tužitelji navode da uslijed nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi došlo je do neravnoteže u pravima i obvezama ugovorenih strana i to na štetu tužitelja kao potrošača, pa kako je ništetna ugovorna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu to je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima sve preplaćene iznose. Tužitelji nadalje navode da je čl. 7. ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, a povrat kredita je ugovoren obračunato po srednjem tečaju tuženika za CHF. Tužitelji navode da temeljem čl. 502.c Zakona o parničnim postupcima u ovoj pravnoj stvari se primjenjuju odluke sudova iz kolketivnog spora. Nadalje navodi da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.06.2018.g. poslovni broj Pž-6632/17 utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzli ništetna pa je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima sve preplaćene iznose. Nadalje navode da su dana 29. siječnja 2016. godine sklopili Aneks ugovoru o kreditu te su sklopili i Aneks Ugovora o kreditu dana 22.12.2015.g. te je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju a kojim Aneksima nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelji navode da je nastala i razlika u glavnici kredita nakon što je izvršena konverzija u ukupnom iznosu u visini od 208.075,85 kn, a koje je tuženik u obvezi vratiti tužiteljima. Tužitelji predlažu usvojiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ne osporava da je s tužiteljima sklopio ugovor kako se to navodi u tužbi. Tuženik navodi da je tužitelj sklopio Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora iz CHF u eur sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju, da su stranke promijenili ugovorenu valutnu klauzulu i ugovorenu kamatnu stopu iz osnovnog ugovora. Navodi da je sukladno čl. 19. c točka 4. ZID ZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeo u obzir cjelokupni iznos uplaćen radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate, te je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Navodi kako je konverzijom kredita ispunio svoju zakonsku obvezu u odnosu na konverziju, a da su tužitelji odlučili urediti svoj ugovorni odnos s tuženikom tako da prihvate konverziju te je time u cijelosti neosnovano potraživanje u ovoj pravnoj stvari. Tuženik ističe prigovor zastare, navodi da se primjenjuje zastarni rok od tri godine (postupak radi naknade štete). U odnosu na valutnu klauzulu izraženu u CHF navodi da je prije sklapanja ugovora o kreditu u CHF pružio sve informacije tužiteljima, a koje su bile i dostupne u reklamnim materijalima kao i u oglasima tuženika, tuženik detaljno obrazlaže informacije koje je pružao reklamnim materijalima i na koji način je informirao građane, potrošače o sklapanju ugovora u CHF. Tuženik ističe da su tužitelji bili obavješteni o riziku promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, posebice se ističe kako je i tuženik preuzeo rizik za sklapanje ove vrste ugovora jer se zaduživao u valuti CHF kako bi isti mogao plasirati na tržištu građanima. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tuženik navodi da je ista ugovorena sukladno tada važećim pozitivnim propisima, detaljno obrazlaže metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupaka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u odluku Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P Ob-86/2017 od 18.04.2018.g. (list 23-27 spisa), Ugovor o kreditu od 11.02.2008.g., Aneks broj 1 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 22.12.2015.g., Aneks broj 2 Ugovora o kreditu od 22.12.2015.g. (list 28-41 spisa), otplatni plan i pregled prometa po kreditu tužitelja (list 43-51 spisa), obavijest o izračunu konverzije. izračun po konverziji (list 52-74 spisa), obavijesti o promjeni kamatnih stopa uz otplatni plan (list 75-108 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 124-136, list 204-210, list 285-328 spisa), stručne članke (list 136-140, list 329-415 spisa), reviziju tuženika od 17.08.2018.g. (list 141-163 spisa), reklamne materijale i brošure tuženika za stambene kredite (list 164-176 spisa), mišljenja HNB-a, postotak izloženosti devizne pozicije banke (list 177-193 spisa), odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (list 193-194 spisa), pisani iskaz ŽE (list 211- 212 spisa), Odluke Suda EU (list 227-242 spisa), izračun više plaćenih iznosa (list 259-274 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, kojeg vještaka je sud dopunski saslušao, saslušani su tužitelji kao stranke u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi do dana konverzije kredita u CHF.

5. U tijeku postupka tužitelji ostaju kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protive se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 21.09.2023. godine (list 247-257 spisa). Tužitelji se protive istaknutom prigovoru zastare.

Tuženik se protivi navodima tužitelja sadržajno kao u podnesku od 05.05.2020.g. (list 195-212 spisa), od dana 25.08.2022.g. (list 224-226 spisa) te podnesku od 12.10.2023.g. (list 275-284 spisa), ističe da je provedena konverzija sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje navodi kako prema stajalištu viših sudova konverzijom je stvorena nova pravna osnova pa slijedom navedenog tužitelji nemaju pravo na povrat bilo kakvog iznosa. Tuženik se tijekom postupka poziva na stajalište Suda EU zauzeto u odluci broj C-567/20, ističe kako zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja stranaka izmijenile su se ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, da je otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora jer su ništetne ugovorne odredbe zamijenjene aneksom koji je valjan i čije su odredbe isključene od ispitivanja nepoštenosti. Tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 navodeći da je konverzija kredita odraz zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju pa su svi učinci konverzije isključeni iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. Tuženik osporava tužiteljima status potrošača. U odnosu na razliku glavnice u CHF i EUR utvrđenoj na dan konverzije ističe prigovor zastare te navodi kako je izračun konverzije sačinjen sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sud je navode tuženika ocijenio kao djelomično osnovane.

6. Sud je izvršio uvid u dostavljene odluke Županijskih sudova te odluku Suda EU broj C-567/20. Prema stajalištu ovog suda iz sadržaja odluke Suda EU broj C-567/20 ne proizlazi da bi uslijed konverzije kredita otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koje su predmet ovog spora. Naime točkom 11.4. Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu od 22.12.2015.g. stranke su ugovorile da sve odredbe osnovnog Ugovora o kreditu iz 2008. godine koje nisu izmijenjene Aneksom ugovora o kreditu i dalje su na snazi. S tim u svezi sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da je otpala osnova za restituciju po osnovi ništetnosti iz osnovnog ugovora.

7. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

8. Tužitelji zahtjevaju tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) te preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika.

9. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelji i to I-tužitelj kao korisnik kredita i II-tužiteljica kao sudužnik, sklopili s tuženikom Ugovor o kreditu broj kreditu broj 2402006-1031262160/51404627- 5103830258 temeljem kojeg je tuženik odobrio kredit u iznosu od 145.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, promjenjiva kamatna stopa, rok otplate 144 mjesečni obroka, namjena kredita – krediti za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) (Ugovor o kreditu od 11.02.2008.g. – list 28-34 spisa). Nadalje je utvrđeno da je tuženik tijekom ugovorenog vremenskog razdoblja od 15.02.2008. godine primjenjivao ugovorenu kamatnu stopu promjenjiva jednostranom Odlukom banke, tuženika,

- da je tuženik sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ponudio tužiteljima konverziju kredita, te im dostavio dokumentaciju (list 52-71 spisa),

- da su tužitelji sklopili s tuženikom Aneks broj 1 Sporazuma o osiguranju novčnae tražbine zasnivanjem založnog prava dana 22.12.2015.g. kojim su ugovorili da založno pravo (hipoteka) na nekrenitni osigurava tražbinu tuženika i nakon konverzije (list 33-36 spisa),

- da su tužitelji sklopili s tuženikom Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5103830258 dana 22.12.2015.g. kojim je konvertriran kredit (list 37-41 spisa).

10. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelje. Tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedoka BE i ŠE.

I-tužitelj u svom iskazu navodi da su se obratili tuženiku 2008. godine radi sklapanja ugovora o kreditu jer su trebali kredit za zatvaranje obveze za druge kreditne obveze, a jedan dio su koristili za obnovu kuće, ne sjeća se kod kojih banaka su imali kredite koje su zatvarali, niti se sjeća koji iznos su potrošili od kredita za adaptaciju a koliko za zatvaranje kreditnih obveza po drugim ugovorima o kreditu a koje je kredite zatvarao kreditom u CHF time da prethodni krediti su se koristili radi uređenja kuće u kojoj žive. Navodi kada su došli u banku službenica banke im je ponudila samo kredit u CHF, nije im pojašnjavala ugovorne odredbe, a kada su došli kod javnog bilježnika on im je pojasnio što je to solemnizacije i koje su posljedice ako ne vraćaju uredno kredit, dakle objasnio im je postupak prisilne naplate. I-tužitelj nadalje navodi da je pročitao ugovor o kreditu prije potpisivanja, da je po struci policajac i da je razumio što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa. Iskazuje kada se povisila rata kredita išli su u banku, ali im je rečeno da se više ništa ne može napraviti u odnosu na otplatu kredita. I-tužitelj navodi da nije imao saznanja u trenutku potpisivanja ugovora da bi mogao porasti tečaj CHF, da ga nitko u banci nije upozorio da je riječ o rizičnoj valuti ili rizičnom kreditu, niti je upozoren da bi bilo rizično ugovarati valutnu klauzulu u CHF u odnosu na druge kredite. Navodi da nisu mogli pregovarati o odredbama ugovora prije potpisivanja jer je u banci predan napisani ugovor. I-tužitelj ističe da nakon što je pročitao ugovor o kreditu nije imao pitanja za djelatnika banke niti je tražio pojašnjenja. Iskazuje da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio nositelj obrta niti nekih drugih poslovnih aktivnosti, kredit su otplaćivali on i II- tužiteljica, time da su imali administrativnu zabranu na plaći, tako da je njemu zabrana bila 2/3 plaće, a II-tužiteljici 1/3 plaće. Kredit koji je predmet spora otplatio je nakon konverzije 2017. godine.

II-tužiteljica, bivša supruga I-tužitelja, u svom iskazu navodi da je slušala iskazivanje I-tužitelja i sa istim je suglasna. Ističe da su imali prethodno jedan kredit kod tuženika koji su zatvarali s ovim kreditom u CHF, ne sjeća se koje su imali kredite kod drugih banaka koje su zatvarali, niti se sjeća koliko su potrošili na adaptaciju kuće. Nadalje navodi da nije pročitala ugovor o kreditu prije potpisivanja, ali je znala što znači valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, nije joj bilo poznato da bi u tolikoj mjeri bio kredit rizičan. Navodi nakon porasta mjesečnog anuiteta banka joj je savjetovala da otvori zaštićeni račun kako bi joj ostao dio novac za život. II-tužiteljica navodi da nije bila nositelj obrta niti poslovnih djelatnosti, te potvrđuje da su joj oduzimali 1/3 od plaće za otplatu kredita.

Iskazu saslušanih tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je ist iznijet logično i uvjerljivo.

U tijeku postupka tuženik povlači prijedlog za saslušanjem svjedokinje ŽE budući je dostavljen Pisani iskaz. Sud je u tijeku dokaznog postupka ocijenio Pisani iskaz Danice ME kao irelevantan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Naime iz sadržaja Pisanog iskaza od 27. siječnja 2020. godine proizlazi kako je ME uputila e-mail zaposlenicima banke da trebaju naglasiti važnost valutne klauzule uz koji se kredit odobrava kako bi bili svjesni mogućnosti promjene tečaja, te je uputila materijale u kojima je naglašeno na koji način trebaju odgovarati na pojedina pitanja klijenata, kao i da treba postaviti letak u poslovnicama banke na vidljivo mjesto. Kako iz Pisanog iskaza ČE ne proizlazi da bi tužiteljima bile predočene sve bitne informacije u odnosu na rizik sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu CHF i da su tužiteljima predočeni svi parametri koji utječu na mogućnost promjene kamatne stope to je sud ocijenio sadržaj Pisanog iskaza kao irelevantan za odučivanje u ovoj pravnoj stvari.

11. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelji nemaju pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa broj 1. i Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu dana 22.12.2015. godine) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelji ne mogu zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelji i tuženik sklopili dana 11.02.2008. godine. Sklapanjem Aneksa broj 1. i Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelji i tuženik, samo su izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati, pri čemu su tužitelji morali prihvatiti ponuđeno ako su htjeli konvertirati kredit, time da tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZPP-a) nije dostavio dokaz niti je dokazao da bi tužiteljima ponudio povrat preplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da su tužitelji potpisali Aneks broj 1. i Aneks broj 2. Ugovora o kreditu ne znači da im je dug namiren ili da su oni izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelje kao „potrošače“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa broj 1.i Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bili da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks broj 1. i Aneks broj 2. Ugovora o kreditu nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope te u odnosu na valutnu klauzulu, pa tužitelji imaju pravni interes i pripada im pravo da unatoč sklopljenom Aneksa broj 1. i Aneksu borj 2. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potraživati od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanog povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu broj 1. i Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

12. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se pozivaju tužitelji u tužbi i tijekom postupka jer da su tužitelji podnijeli tužbu radi stjecanja bez osnove, a ne naknade štete sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelji protive.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), a u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelji su podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 11. lipnja 2019. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim zahtjeva povrat pretplaćenih s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara nastupa danom 14. lipnja 2019. godine a u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF s danom 14. lipnja 2023. godine).

14. Uvidom u Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj 5103830258 (dalje: Aneks broj 2. Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelji i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 53.341,41 EUR (čl. 5. Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu). Nadalje su stranke člankom 6. točka 2. Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu utvrdile visinu kamatne stope tako da visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznosi zbroj 6mjesečnog EURIBOR-a i 8,521 postotni bod godišnje zaokuženo na tri decimale. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3., čl. 5. i 6. – izračun konverzije, konverzija, ugovorna kamata, prijenos kreditne partije u valutu EUR, čl. 8. – iznos obroka, čl.9., čl. 10. i čl.11.- otplatni plan, ovršnost isprave, instrument osiguranja). Člankom 5. točka 5. Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu tužitelji izjavljuju da im je tuženik kao kreditor prije sklapanja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu pružio odgovarajuća pojašnjenja te pravovremeno pružio i pojasnio sve informacije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju a isto tako je upozorio na rizik promjene tečaja (valutni rizik) koji može nastati zbog promjene tečaja valute EUR.

15. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtijevaju povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. U bitnom navodi da su tužitelji bili upoznati sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, te da je tuženik mijenjao visinu kamatne stope sukladno parametrima koje detaljno obrazlaže u odgovoru na tužbu. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelji pozivaju u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

16. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

17. Iz sadržaja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelji pristali slobodnom voljom niti da su sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristali da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 11. veljače 2008. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelji odrekli svojih prava da ostvaruju pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se visina kamatne stope mijenjala jednostranom odlukom banke za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljima pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule kojih prava se nisu odrekli.

18. U ovoj pravnoj stvari tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljima pojasnio temeljem kojih parametara se mijenjala visina kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja do dana konverzije niti da su tužitelji bili upoznati s rizikom ugovaranja kredita s valutnom kaluzulom kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Slijedom navedenog tuženik je jednostrano bez suglasnosti tužitelja uračunao sve uplate, dakle i one koje je izvršio temeljem ništetnih odredbi i unosio u otplatni plan. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Darka Prpića i očitovanja vještaka koji nalaz i mišljenje i usmeno očitovanja vještaka je sud u cijelosti prihvatio utvrđeno je da je tuženik proveo konverziju na način da konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR kod izračuna konverzije su uzete sve uplate tužitelja.

19. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelji neosnovano zahtjevaju isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

20. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primejnjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelji se protive navodima tuženika.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćenje o pravnim pitanjima koja su problematizirana. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelji i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelji osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelji odrekli svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjevaju povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljima predočio i informirao ih o ekonomskim posljedicama koje za njih nastaju u smislu da će obuhvatiti Izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje su tužitelji uplatili na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljima o načinu korištenja iznosa koje su uplatili temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužiteljima niti je tuženik dokazao da bi tužiteljima pružio dovoljno informacija kako bi mogli shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju. Imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelje informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015. godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljima. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelji postavili su zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

22. Između stranaka nije sporno da su tužitelji i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 11. veljače 2008. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljima kredit u visini od 145.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

23. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 17. lipnja 2024. godine (list 430- 486 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 7,99% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 7,99%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 8.494,15 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 51.643,87 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 6.854,32 EUR (s primjenom kamatne stope od 3,23% od 01.01.20214.g.),

- ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 4.317,76 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 25.214,44 kn primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan plaćanja, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 3.346,52 EUR (bez primjene 3,23% na početni otplani plan),

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 148.698,63 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 19.735,73 EUR (primjenom kamatne stope od 3,23%),

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 156.259,16 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 20.739,18 EUR (bez primjene kamatne stope od 3,23%).

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 54.875,70 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 7.283,26 EUR (primjena kamatne stope od 3,23%),

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 42.649,99 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 5.660,63 EUR (bez primjene kamatne stope od 3,23%),

- ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunatih do dana 30.09.2015. godine iznose 8.724,55 EUR (uz primjenu kamatne stope od 3,23%),

- ukupno zatezne kamate na više plaćene razlike s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunatih do dana 30.09.2015. godine iznose 8.494,64 EUR (bez primjene kamatne stope od 3,23%).

Vještak navodi u zaključku da za vještaka način na koji će se preplata priznata tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir, odnosno hoće li se preplata oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja, te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje time da rekapitulacija potraživanja tužitelja i preplate utvrđene konverzijom iznosi ukupno 30.403,23 EUR (obračun uz primjenu kamatne stope od 3,23%), a u odnosu na izračun bez pirmjene kamtne stope visina pretplate utvrđene konverziom iznosi 26.103,33 EUR. Navodi da konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF. Prema Aneksu broj 2. Ugovora o kreditu (list 37-41 spisa) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 22.12.2015.g. te iznosi 91.451,07 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 12.137,64 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelji nemaju primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka u smislu da pregledom priloženih tablica izračuna utvrđeno je da sudski vještak nakon 01. siječnja 2014. godine primjenio je kamatnu stopu od 3,23% koja se primjenje samo na stambene kredite. Osporava pravilnost izračuna.

24. Sud je dopunski saslušao vještaka na primjedbe tuženika. Vještak u dopunskom očitovanju navodi da je zadatkom za vještačenje bilo određeno da se primijeni kamatna stopa od 3,23% od 1.1.2014. a s obzirom da tuženik nije primjenjivao navedenu kamatnu stopu napravljena je inačica nalaza u kojem su izračunate razlike ne primjenjujući kamatnu stopu 3,23%.

Ovakim dopunskim očitovanjem vještaka po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika.

25. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji zahtjevaju povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 11. veljače 2008. godine sud je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljima bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljima ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljima kao ugovornim stranama. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako im djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovoranje valutne kaluzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak i ugovaranje promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke, a niti javni bilježnik nije ih upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom.

26. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 19.735,73 EUR (primjenom kamatne stope od 3,23%), odnosno iznos od 20.739,18 EUR (bez primjene kamatne stope od 3,23%).

Tužitelji zahtijevaju isplatu s osnova ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klazuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak u ukupnom iznosu od 19.735,73 EUR, a koji izračun je sačinjen po vještaku primjenom kamatne stope od 3,23%. Tuženik se protivi navedenom izračunu iz točke 2.1. navodeći da je kamatna stopa od 01. siječnja 2014. godine u visini od 3,23% bila propisana samo za stambene kredite. Na temelju dopunskog očitovanja vještaka sud je utvrdio da tuženik nije primjenjivao kamatnu stopu u visini od 3,23% pa je sastavljen izračun preplaćenih iznosa i bez primjene kamatne stope od 3,23%. Točkom 2.1. Zaključka (nalaz i mišljenje vještaka, stranica 24-24, list 453-454 spisa) utvrđeni su preplaćeni iznosi s osnova valutne klauzule u visini iznosa od 19.735,73 EUR primjenom kamatne stope od 3,23% dočim iznos preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzle bez primjene kamatne stope od 3,23% iznosi 20.739,18 EUR (točka 2.2. Zaključka, stranica 25-26 Nalaza i mišljenja vještaka, list 454-455 spisa).

U ovoj pravnoj stvari imajući u vidu dopunsko očitovanje vještaka te da je uvidom u otplatni plan utvrđeno kako tuženik nije primjenjivao kamatnu stopu od 3,23% od 01.01.2014.g. koja se primjenjuje samo na stambene kredite (ZID ZPK/13) sud je stajališta da tužiteljima pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa prema izračunu vještaka kojim se nije primjenjivala kamatna stopa od 3,23%.

Kako su tužitelji zahtijevali isplatu iznosa u visini od 19.735,73 EUR, a koji izračun je sačinjen primjenom kamatne stope od 3,23%, a koji je iznos niži od preplaćenih iznosa izračunatih bez primjene kamatne stope od 3,23% (20.739,18 EUR) to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

27. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljima. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljima pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

28. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

29. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

30. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

31. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu Ugovora o kreditu sklopljenim između Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3 a, tuženika u ovoj pravnoj stvari i I-tužitelja TE, iz [adresa] i II-tužiteljice FE, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

32. Tužitelji zahtjevaju isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke u visini iznosa od 6.854,32 EUR (uz primjenu kamatne stope od 3,23%) koji iznos je utvrđen na temelju nalaza i mišljenja vještaka (Točka 1.1. Zaključka, stranica 21-22 Nalaza i mišljenja, list 450-451 spisa). Bez primjene kamatne stope od 3,23% a koju tuženik nije primjenjivao od 01.01.2014. godine utvrđena je visina preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jendostranom odlukom banke u iznosu od 3.346,52 EUR.

Tuženik pravilno navodi da je odredbama ZID ZPK/13 bila propisana visina kamatne stope od 3,23% samo za stambene kredite. Sud je na temelju iskaza tužitelja utvrdio da su sredstva kredita koji im je isplaćen temeljem Ugovora o kreditu od 11. veljače 2008. godine djelomično koristili za adaptaciju kuće i da su dijelom sredstava zatvorili kredit koji im je odobrio tuženik prije 2008. godine. Tužitelji na kojima je teret dokaza nisu dokazali niti su dostavili dokaz da bi dijelom kredita zatvarali stambeni kredit kako to tvrde tijekom ovog postupka. Kako je utvrđeno da je kredit korišten djelomično za adaptaciju kuće prema tvrdnjama tužitelja iako je namjena kredita ugovorena za zatvaranje obveza (iz minusa u plus) točkom 3. Ugovora o kreditu od 11. veljače 2008. godine, te kako je utvrđeno da su se sredstva navodno koristila za adaptaciju kuće (koje tvrdnje tužitelji nisu dokazali), a dijelom za zatvaranje obveza po postojećim kreditima to je sud stajališta da se ne primjenjuje kod izračuna preplaćenih iznosa kamatna stopa od 3,23% od 01. siječnja 2014. godine jer tu visinu kamatne stope tuženik nije primjenjivao nakon 01. siječnja 2014. godine do dana konverzije tj. 30. rujna 2015. godine a koja visina kamtne stope je propisana samo za stambene kredite.

Slijedom navedenog sud je odbio djelomično tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtjevaju isplatu ukupnog iznosa od 6.854,32 EUR sa zateznim kamatama tj. za iznos od 3.507,80 EUR sa zateznom kamatom kao pod točkom III. izreke presude. Navedeni iznos predstavlja razliku obračuna visine preplaćenih iznosa od 01.01.2014. godine do 08. rujna 2015. godine zaključno s primjenom kamatne stope u odnosu na izračun preplaćenih iznosa za isto razdoblje bez primjene kamatne stope od 3,23%. Sud je usvojio tužbeni zahtjev s osnova preplaćenih kamatnih stopa u visini od 3.346,52 EUR (izračun prema kojem nije primjenjena kamatna stopa 3,23% od 01.01.2014. godine do dana konverzije) jer je ta visina kamatne stope bila propisana samo za stambene kredite a koja namjena kredita nije ugovorena između tužitelja i tuženika. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

33. U tijeku ovog postupak tuženik je zahtijevao nakon zaključenja prethodnog postupka da sud oduzme preplaćene iznose priznate tužiteljima u izračunu od konverzije te da se potom za navedeni iznos umanje preplaćeni iznosi.

Vještak je izvršio izračun zateznih kamata na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja i kamatne stope (bez primjene kamatne stope od 3,23% te je utvrđen izračun zakonskih zateznih kamata do dana 30.09.2015.g. u visini iznosa od 8.494,64 EUR time da je vještak utvrdio priznati iznos preplate u visini od 12.137,64 EUR (točka 4.1. i točka 4.2. Zaključka, stranica 29-32 Nalaza i mišljenja vještaka, list 458- 461 spisa). Tuženik je predložio umanjenje ukupnog iznosa koji tužitelji zahtijevaju s priznatim iznosom od 12.137,64 EUR.

Sud nije ocjenjivao u tom dijelu nalaz i mišljenje vještaka niti je umanjio tužbeni zahtjev tužitelja za priznati iznos preplate od 12.137,64 EUR budući da tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije predlagao da vještak prilikom izrade nalaza i mišljenja prikaže stvarne iznose eventualnih potraživanja nakon što se umanje za iznos utvrđene preplate. Naime tuženik je predložio na pripremnom ročištu provesti dokaz vještačenjem sa zadatkom vještaku da utvrdi da li je konverzija provedena sukladno ZID ZPK iz 2015. te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa ugovoru bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene kamatnih stopa otpočetka otplate kredita pa do konverzije i da li je pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF - EUR). Potom je tuženik nakon zaključenja prethodnog postupka podneskom od 16.11.2023. godine predložio novi zadatak tj. da se umanje preplaćeni iznosi koje potražuju tužitelji s iznosom utvrđen preplate. Kako je tuženik predložio navedeno vještačenje nakon zaključenja prethodnog postupka to sud u tom dijelu nije ocjenjivao nalaz i mišljenje vještaka.

34. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjevaju tužitelji budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrde tužitelji zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV-222/04 od 05. ožujka 2004. godine. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljima kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljima i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

35. Tužitelji zahtijevaju isplatu iznosa u visini od 7.283,26 EUR s osnova razlike glavnice. Navode da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2008. godine te da bi bila niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelji zahtijevaju isplatu razlike glavnice (točka IV. tužbenog zahtjeva). Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 77.961,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na nenamjenske kredite koje je nudio u vrijeme kada je s tužiteljima sklopio Ugovor o kreditu 2008. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelji nisu bili u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelji neosnovano zahtjevaju isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljima preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljima su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelji neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

36. Nadalje ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na namjenske kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisana prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelji su u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu mogli znati visinu kamatne stope za nenamjenske kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužiteljima. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na nenamjenske kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR za nenamjenske kredite bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na nenamjenske kredite tuženika bile poznate u razdoblju od 2008. godine do dana konverzije, pa tužitelje nije niti trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa, a takvu primjenu kamatne stope propisao je zakonodavac pa kako je riječ o prisilnom propisu za tuženika to su tužitelji mogli znati sve detalje načina izračuna u postupku konvertiranja kredita jer je isto propisano čl. 19.c. ZIDZKP. Tužitelji su prihvatili izračun konverzije, nisu bili prisiljeni prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrde tužitelji u tužbi to tužitelji neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom IV. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

37. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljima je priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019. g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 21.09.2023.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.11.2023.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 15.11.2023.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.05.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.01.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 21.01.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 07.03.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 7.100,00 EUR, uvećano za zastupanje više osoba u iznosu od 710,00 EUR, ukupno 7.810,00 EUR te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 1.952,50 EUR, ukupno 9.762,50 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici 36,29% priznat je trošak u iznosu od 3.542,81 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,63 EUR, ukupno 3.941,25 EUR.

Sud nije priznao tužiteljima trošak sastava podneska od 13.11.2023.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 8. točka 3. OT-a), sastav podneska od 31.07.2019.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.8. točka 3. OT-a), jer isti nisu bili nužni, te nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer su tužitelji oslobođeni plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 07. ožujka 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku