REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

Pn-181/2022-49

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice AT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku u Bjelovaru, Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Hrvatske osiguravajuće kuće d.d. OIB:00432869176, Zagreb, Capraška 6, zastupanog po punomoćnici Ivi Pezić, odvjetnici u Zagrebu, Marulićev trg 2, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 03. veljače 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja, te u odsutnosti punomoćnice tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dana 07. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj osiguravajućoj kući d.d. OIB:00432869176, Zagreb, Capraška 6, da tužiteljici AT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], plati iznos od 4.014,54 Eura sa zateznom kamatom koja:

- na iznos od 1.978,27 Eura, teče od 01. srpnja 2022. godine, pa sve do isplate,

- na iznos od 2.036,27 Eura, teče od 07. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate, a koja se određuje po stopi propisanoj čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se, kao neosnovan, dio glavnog tužbenog zahtjeva tužiteljice u vezi zatražene isplate iznosa od 1.152,16 Eura, koja svota predstavlja razliku između konačno zatraženog glavnog iznosa od 5.166,70 Eura i dosuđenog glavnog iznosa od 4.014,54 Eura, ovom presudom, zajedno sa sporednim zahtjevom u vezi zatražene zatezne kamate na taj iznos od 1.152,16 Eura, počevši od dana 09. lipnja 2022. godine, pa sve do isplate.

III. Odbija se, kao neosnovan, dio sporednog zahtjeva tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.978,27 Eura, počevši od 09. lipnja 2022. godine, pa sve do i zaključno sa danom 30. lipnja 2022. godine, te se odbija kao neosnovan, preostali dio sporednog zahtjeva tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos od 2.036,27 Eura, počevši od 09. lipnja 2022. godine, pa sve do 06. ožujka 2025. godine.

IV. Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova u iznosu od 1.239,89 Eura, u roku od 15 dana, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos po stopi propisanoj čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od 07. ožujka 2025. godine, pa sve do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika, podnijela tužbu, podneskom od 30. studenog 2022. godine, radi naknade štete.

2. U tužbi, tužiteljica, navodi kako je stradala, kao pješak, u prometnoj nesreći koja se dogodila dana 07. prosinca 2021. godine, oko 06:51 sati, u trenutku kada je prelazila kolnik [adresa] (iz policijskog zapisnika o očevidu je razvidno da je to bilo u [adresa] – opaska suca), te je tada zadobila teške tjelesne ozljede prijeloma oba gležnja lijevog nožnog zgloba, prijeloma lijeve palčane kosti (lijeve ruke), prijeloma donjeg članka palca lijevog stopala, te druge tjelesne ozlijede, koje su pobliže opisane u njezinoj medicinskoj dokumentaciji. Tvrdi da je prometnu nesreću prouzročio osiguranik tuženika, ZT, upravljajući vlastitim vozilom, reg. oznake [registarska oznaka], te da je u trenutku navedene prometne nesreće, s tuženikom bila sklopljena polica obveznog osiguranja broj: 3011243203.

3. Tužiteljica je nadalje, navela kako je nakon pretrpljenih ozljeda bila medicinski zbrinuta u Općoj bolnici u Bjelovaru, nakon čega je liječena i u Klinici za ortopediju u Lovranu, time da je tijekom liječenja obavila čak 35 fizikalnih terapija. S obzirom da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila teške tjelesne ozljede, protiv ZT je bio pokrenut kazneni postupak, zbog počinjenja kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu iz čl. 227. KZ-a, koji postupak se vodi kod ODO Bjelovar.

4. Tužiteljica tvrdi da se obratila tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete, a tuženik je taj zahtjev samo djelomično usvojio, isplativši tužiteljici kao nesporan iznos svotu od 19.000,00 kn, na ime naknade neimovinske štete, 2.400,00 kn na ime naknade za tuđu pomoć i njegu (imovinska šteta), te na ime troškova liječenja, iznos od 238,78 kn.

5. Tužiteljica napominje da je u štetnom događaju zadobila teške tjelesne ozljede, te da je pretrpjela povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje, koja se očituje kroz sljedeće kriterije povrede prava osobnosti: pretrpljenih fizičkih bolova, straha i smanjenja životnih aktivnosti trajnog karaktera od cca. 15% invalidnosti, ali i da joj je bila potrebna tuđa pomoć i zbog toga, od tuženika potražuje pravičnu naknadu. Tužiteljica navodi i da je njezino liječenje dugo trajalo, te se ona zbog zabrinutosti za zdravstveno stanje (kriterij pretrpljenog straha), opravdano obratila Klinici za ortopediju u Lovranu, gdje je odlazila na preglede 10. i 24. siječnja, 21. veljače, 21.ožujka i 25. travnja 2022. godine.

6. Tužiteljica smatra da joj je bila potrebna tuđa pomoć, kroz dva mjeseca nakon izlaska iz bolnice, od po 8 sati dnevno, daljnjih 30 dana još po 6 sati dnevno, a potom daljnjih 15 dana po 4 sata dnevno, a daljnjih 15 dana po 2 sata dnevno. Imajući u vidu nestručne pomoći na području grada [adresa] od minimalno 16 kn, za 1 sat vremena, tužiteljica za ovaj vid štete potražuje iznos od 12.000,00 kuna, dok na ime troškova liječenja, tužiteljica smatra opravdanim potraživati naknadu putnih troškova za pristup na navedene preglede u Kliniku za ortopediju u Lovranu i to za 5 puta x 750,00 kuna, odnosno ukupno 3.750,00 kuna.

7. Tužiteljica navodi da je bila na bolovanju od 18. siječnja do 30. lipnja 2022. godine, a prije odlaska na bolovanje njezina neto plaća u proteklih 6 mjeseci iznosila je 6.000,00 kn, mjesečno. Međutim, zbog korištenja bolovanja, tužiteljica je primila manji iznos neto plaće, te joj je poslodavac za siječanj 2022. g., isplatio 3.142,86 kuna neto, za veljaču 2022. g., 3.877,44 kuna neto, za ožujak 2022. g., 4.459,06 kuna neto, za travanj 2022. g., 4.071,33 kuna neto, za svibanj 2022. g., 4.257,28 kuna neto, te za lipanj 2022. g., 4.257,28 kuna neto, pa tužiteljica po osnovi izgubljene zarade od tuženika potražuje ukupno 11.934,35 kuna.

8. Pored toga, tužiteljica tvrdi da joj je u štetnom događaju uništena odjeća i obuća (ne navodeći uopće o kakvoj se to konkretno odjeći i obući radi – opaska suca), čiju vrijednost je paušalno procijenila u iznosu od 1.000,00 kuna.

9. Rezimirajući navedeno, tužiteljica od tuženika, predmetnim zahtjevom, potražuje:

-na ime naknade neimovinske štete: po kriterijima pretrpljenog straha, fizičkih bolova i smanjenja životnih aktivnosti, ukupan iznos od 30.000,00 kuna, što umanjeno za već plaćenih po tuženiku 19.000,00 kuna, iznosi ukupno 11.000,00 kuna,

-na ime naknade imovinske štete:

a) po osnovi tuđe pomoći iznos od 12.000,00 kuna, što umanjeno za već plaćenih po tuženiku 2.400,00 kuna, iznosi ukupno 9.600,00 kn,

b) po osnovi troškova liječenja (i to putnih troškova) i uništenja odjeće i obuće, ukupan iznos od 4.750,00 kuna, što umanjeno za već plaćeni iznos po tuženiku od 385,78 kn (iako je tužiteljica u 4 odlomku svoje tužbe tvrdila da joj je tuženik platio samo 238,78 kuna u vezi troškova liječenja, a što je uostalom i tuženik istakao u odgovoru na tužbu

– opaska suca), iznosi ukupno 4.364,22 kuna.

c) po osnovi izgubljene zarade, ukupan iznos od 11.934,35 kuna.

10. Zbog toga, tužiteljica predlaže da joj tuženik nadoknadi štetu u dijelu u kojem ju nije podmirio i to u ukupnom iznosu od 36.898,57 kuna / 4.897,28 Eura, zajedno sa zateznom kamatom, počevši od dana dostavljanja, tuženikove obrazložene ponude.

11. Podneskom od 27. siječnja 2023. godine, tužiteljica se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, naglasivši kako tuženik kod minoriziranja tužiteljičinog zahtjeva, zanemaruje njezine fizičke bolove koje prate vrstu ozlijede koju je tužiteljica pretrpjela zbog hoda sa štakama, zbog imobilizacije, potrebe mirovanja i brojnih fizikalnih terapija kojima je pokušano da se sanira njezino zdravstveno stanje, te zanemaruje pretrpljeni strah jakog i srednjeg intenziteta. Zbog navedenog, tužiteljica tvrdi kako opravdano potražuje tužbenim zahtjevom da joj se isplati zatraženi iznos od 1.459,95 Eura /11.000,00 kuna, na ime naknade neimovinske štete. Dakle, tužiteljica tvrdi kako tuženik zanemaruje činjenicu da je šteta koja je nastala tužiteljici, veća od iznosa isplaćenog po tuženiku na ime naknade štete, naročito što se tiče naknade imovinske štete i to tuđe pomoći i njege. Nadalje, nesporno plaćeni iznos po tuženiku u vezi naknade troškova liječenja od 31,69 Eura / 238,78 kuna, ne predstavlja po tužiteljici ekvivalentan iznos onome što je tužiteljica potrošila samo na troškove jednog puta u Lovran, a to je svota od 99,54 Eura / 750,00 kuna, pa takvom isplatom nije tužiteljici u potpunosti nadoknađena imovinska štete za 5 odlazaka u Lovran. Također, što se tiče dijela tužbenog zahtjeva u vezi izgubljene zarade, tuženik tvrdi kako je isti neosnovan jer ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije, no tužiteljica upućuje kako iz dostavljenih izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad tužiteljice, proizlazi obračun naknade plaće osiguraniku po točno određenim mjesecima, a što jasno upućuje na činjenicu da iznos naknade plaće i iznos redovite plaće, što ju je tužiteljica primala, čini razliku od ukupno 1.583,96 Eura / 11.934,35 kuna. Sukladno tome, a budući da se tužiteljica ne bavi samostalnom djelatnošću, predlaže da se provede dokaz knjigovodstveno - financijskim vještačenjem na tu okolnost visine izgubljene zarade. Što se tiče uništene odjeće i obuće (koju opet tužiteljica, kao niti u tužbi, ne konkretizira na neki određeni način – opaska suca), tužiteljica ističe da joj je u prometnoj nesreći odjeća i obuća oštećena u toj mjeri da je postala neupotrebljiva, a budući da je predmetni događaj nastupio kada je tužiteljica išla kući sa jutarnje mise, može se pretpostaviti da je bila prikladno obučena i nije nosila jeftinu odjeću i obuću (nejasno je sa aspekta suda, kakve veze ima odlazak na misu sa cijenom odjeće i/ili obuće, koju čovjek oblači kada ide na misu – opaska suca). Tim podneskom je tužiteljica dopunila tužbeni zahtjev u vezi zatezne kamate na način da ga je uskladila sa tada važećim zakonodavnim uređenjem zatezne kamate koji podrazumijeva pisanje formulacije o zateznoj kamati na punih desetak redova.

12. Nakon izvedenog dokaza medicinskim vještačenjem, tužiteljica je podneskom od 11. studenog 2024. godine, očitujući se o nalazu i mišljenju vještaka, istakla da nema nikakvih primjedbi na taj nalaz, a ujedno je zbog sadržaja prihvaćenog vještačkog nalaza i mišljenja, tužbu preinačila povećanjem postojećeg zahtjeva, potražujući isplatu ukupnog iznosa od 5.166,70 Eura u sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj, zajedno sa zatraženom zateznom kamatom na taj iznos od 09. lipnja 2022. godine, pa sve do isplate, sukladno formulaciji zatezne kamate, kako ju određuje čl. 29. Zakon o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja podrazumijeva tekst od punih 22 redaka. Povećanje svog tužbenog zahtjeva u vezi naknade neimovinske štete, te smanjenje tužbenog zahtjeva u vezi naknade imovinske štete u vezi tuđe pomoći je obrazložila navođenjem da njezino potraživanje:

- po osnovi naknade neimovinske štete, po kriterijima pretrpljenog straha, fizičkih bolova i smanjenja životnih aktivnosti, sada iznosi 5.024,77 Eura, a što umanjeno za po tuženiku već plaćenih 2.521,73 Eura, iznosi 2.503,04 Eura,

- po osnovi naknade imovinske štete u vezi tuđe pomoći, sada iznosi 819,00 Eura, a što umanjeno za po tuženiku već plaćenih 318,53 Eura, iznosi 500,47 Eura,

- po osnovi naknade imovinske štete u vezi podmirenja troškova liječenja ( tj. putnih troškova) i naknade za uništenu odjeću i obuću, sada iznosi 630,43 Eura, a što umanjeno za po tuženiku već plaćeni iznos od 51,20 Eura (iako je tužiteljica u 4 odlomku svoje tužbe tvrdila da joj je tuženik platio samo 238,78 kuna, što nije svota od 51,20 Eura u vezi troškova liječenja, a što je uostalom i tuženik istakao u odgovoru na tužbu – opaska suca), iznosi 579,23 Eura (koja svota se potraživala po tim osnovama i početnim tužbenim zahtjevom),

- po osnovi naknade štete zbog izgubljene zarade, njezino potraživanje isto iznosi 1.583,96 Eura (koja svota se potraživala po toj osnovi i početnim tužbenim zahtjevom). Tužiteljica je ujedno iznijela novu činjenicu tim podneskom, navođenjem da su u mjesecu travnju 2024. godine, objavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku o prosječnim mjesečnim isplaćenim neto i bruto plaćama prema stupnju stručne spreme i djelatnostima u 2021. g. i 2022. g., iz kojih podataka proizlazi da je cijena 1 sata nestručne pomoći i njege na području grada [adresa], bila minimalno 03,00 Eura.

13. U pisanom odgovoru na tužbu, tuženik je prije svega priznao svoju pasivnu legitimaciju za ovu parnicu, nastanak opisanog štetnog događaja dana 07. prosinca 2021. godine, kao i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva tužiteljice, no tuženik je osporio istaknutu visinu tužbenog zahtjeva, navodeći kako je tužiteljici za štetu koja joj je nastala u predmetnom štetnom događaju, već isplatio iznos od 21.638,78 kuna (što je i tužiteljica napomenula u historijatu tužbe, umanjivši zbog toga visinu svoje tražbine po utuženim osnovama – opaska suca), a koji isplaćeni iznos se odnosi na svotu od 19.000,00 kuna, plaćenu s osnova naknade neimovinske štete, svotu od 2.400,00 kuna, plaćenu s osnova naknade imovinske štete za tuđu pomoć i njegu, te svotu od 238,78 kuna, plaćenu s osnova naknade imovinske štete u vezi podmirenja troškova liječenja.

14. Stoga, tuženik osporava preostalu visinu cijelog predmetnog tužbenog zahtjeva koji tužiteljica potražuje u vezi naknade neimovinske i imovinske štete jer po tuženiku, zatraženi iznosi nisu u skladu sa sudskom praksom, utemeljenom na Orijentacijskim kriterijima VSRH, kao što niti iz dostavljene dokumentacije u prilogu tužbe tužiteljice, ne proizlaze povrede koje bi opravdavale dosudu iznosa od 30.000,00 kuna po osnovi naknade neimovinske štete i 12.000,00 kuna, po osnovi naknade imovinske štete u vezi tuđe pomoći i njege.

15. Tuženik se u odgovoru na tužbu očitovao i o predloženom medicinskom vještačenju, te je osporio pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice u dijelu koji se odnosi na zatražene troškove liječenja preko isplaćenog iznosa, na uništenu odjeću i obuću tužiteljice, te izgubljenu zaradu tužiteljice jer ne proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Ujedno je tuženik naveo kako nije u obvezi naknaditi troškove tužiteljici, koji su plaćeni privatnim ustanovama, budući je "isto moglo biti učinjeno na teret HZZO-a, te je tužiteljica koristeći usluge privatnog liječnika u privatnoj ustanovi sama pridonijela nastanku tih troškova". Zbog toga je tuženik predložio da se odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

16. Očitujući se o povećanom tužbenom zahtjevu tužiteljice, sukladno podnesku tužiteljice od 11. studenog 2024. godine, tuženik se podneskom od 27. studenog 2024. godine, usprotivio preinaci tužbe tužiteljice, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, bez navođenja nekih konkretnih razloga za takvo protivljenje, osim što je istakao da ostaje u cijelosti kod svih svojih navoda i prigovora iznesenih u ovome postupku.

17. Kako je tužiteljica posredstvom odvjetnika propustila iznijeti sve bitne činjenice u svojoj predmetnoj tužbi, ali i u podnesku od 27. siječnja 2023. godine, sud je u smislu čl. 219. ZPP, na prvom pripremnom ročištu, između ostalog, pozvao tužiteljicu da se očituje:

- zbog čega je odlazila na Kliniku za ortopediju u Lovran u pet navrata, te ukoliko je tamo odlazila sukladno uputi osobnog liječnika da to treba iznijeti kao činjenicu,

- o tome što konkretno potražuje u okviru svog zahtjeva za isplatu iznosa od po 750,00 kuna, za svaki odlazak u Lovran, odnosno da li se taj zahtjev isključivo odnosi na trošak goriva i cestarine ili i na nešto drugo,

- o tome kakva joj je to točno odjeća i obuća uništena u štetnom događaju,

- o tome, zbog čega joj je uopće trebala tuđa pomoć, za što konkretno i tko je takvu pomoć pružao tužiteljici,

- o tome u vezi čega joj je konkretno smanjena životna aktivnost, odnosno u vezi čega ima neka konkretna ograničenja nakon štetnog događaja.

18. Iako je na prvom pripremnom ročištu prisutni odvjetnik tužiteljice, zatražio da se tužiteljici dodijeli primjeren rok za dopunu tužbe na način zatražen od strane suda, te je sud udovoljio tom prijedlogu i odgodio zbog toga pripremno ročište, drugi odvjetnik tužiteljice je podneskom od 14. ožujka 2023. godine, iznio samo dio zatraženih činjenica, dopunivši tužbu navođenjem da je u vezi smanjenja životnih aktivnosti, tužiteljici, kao posljedica štetnog događaja, zaostalo ograničenje pokreta i otok u lijevom nožnom zglobu uz povremene bolove, te ograničenje pokreta u donjem zglobu palca lijevog stopala uz povremene bolove, ali i ograničenje pokreta u lijevom ručnom zglobu uz povremene bolove, zbog kojih posljedica će u nastavku svog svakodnevnog života, tužiteljica morati ulagati pojačane napore u svakodnevnim životnim i radnim aktivnostima u kojima je uključena lijeva noga i ruka (nabava namirnica, spremanje stana, održavanje okućnice, duže stajanje i hodanje i sl.). U vezi svojih odlazaka na preglede u Kliniku za ortopediju u Lovran, tužiteljica je navela kako je na iste išle temeljem uputnice svog izabranog liječnika, te da se ne radi o privatnoj klinici u Lovranu, već o javnozdravstvenoj ustanovi u koju je upućena primjenom odredbe iz čl. 40. i 31. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17, 9/21 i 90/22, 147/22). U tom smislu je navela i da specijalističko-konzilijarnu zdravstvenu zaštitu osiguranik u pravilu ostvaruje u najbližoj zdravstvenoj ustanovi, no da nije točno da istu ne može ostvarivati u nekoj drugoj, a ne u najbližoj specijalističkoj ustanovi, ukoliko se za to ukaže potreba i ukoliko je to na dobrobit pacijenta, kako je to u ovom slučaju bilo. Tužiteljica je dostavila u spis medicinsku dokumentaciju iz koje proizlazi da je na preglede u Kliniku za ortopediju Lovran došla s uputnicom, što je bilo jasno navedeno u medicinskoj dokumentaciji tužiteljice, pa stoga tužiteljica smatra, da na te okolnosti ne treba uopće predlagati neke daljnje dokaze. U vezi imovinskih troškova koje je imala zbog odlazaka u Kliniku za ortopediju u Lovran, tužiteljica je navela kako od tuženika potražuje naknadu za troškove prijevoza i to u vezi potrošenog goriva i plaćene cestarina (koja cestarina je bila plaćena na relaciji Zagreb-Grobnik-Zagreb) i iznosila je 140,00 kuna, po jednom putovanju, a ta cijena je inače javno objavljena i notorna je, time da udaljenost od [adresa] do Lovrana iznosi ukupno 265 km, što znači da je tužiteljica kod svakog odlaska imala troškove goriva za putovanje od 530 km i trošak cestarine od 140,00 kuna, a koje troškove ukupno procjenjuje od minimalno 750,00 kuna po putovanju (nejasno je ostalo u tom slučaju kako je tužiteljica došla do svote od 610,00 kuna za potrošeno gorivo u vezi 530 km jer tu tvrdnju punomoćnik tužiteljice nije pojasnio – opaska suca). U pogledu uništene odjeće i obuće je tužba bila dopunjena navođenjem da su tužiteljici u štetnom događaju, bile uništene cipele, hlače i jakna (iako su sada po prvi put konkretizirane stvari koje su tužiteljici bile uništene, opet nije bilo ništa navedeno u vezi identiteta tih svari, dakle o tome da li se radilo o novijim stvarima, da li se radilo o markiranim stvarima, kada su kupljene te stvari i za koji iznos – opaska suca), te da je tužiteljica bila prigodno - pristojno obučena jer je išla na jutarnju misu u župu Sv. Ane, ispred koje se i dogodio štetni događaj i to prilikom povratka s jutarnje mise. U pogledu zahtjeva koji se odnosio na naknadu imovinske štete u vezi tuđe pomoći, tužiteljica je dopunila tužbu, navođenjem da su joj tu pomoć pružali njezini ukućani (suprug, sinovi i snahe), te da se inače nije obraćala nadležnom tijelu socijalne skrbi u vezi novčane naknade ili pružanja takve pomoći jer na tu pomoć ne bi imala pravo. Tužiteljica je uostalom u tom smislu napomenula da tako nešto i nije pravno-relevantna činjenica za ovu parnicu jer se isplate od strane nadležnih upravnih tijela po osnovi prava iz socijalne skrbi, ne uračunavaju prilikom utvrđivanja tuženikove obveze (pozvavši se u tom dijelu i na sudsku praksu s promjenom stava VSRH, Rev 745/2022-2 od 9. 11. 2022. g. po tom pitanju).

19. Obzirom da se tužiteljica nije očitovala o svim potrebnim bitnim činjenicama, niti u navedenom podnesku od 14. ožujka 2023. godine, sud je na drugom pripremnom ročištu (uz obrazloženje zbog čega to smatra potrebnim), pozvao tužiteljicu posredstvom punomoćnika, da između ostalog, iznese činjenice o tome zbog čega je konkretno uz uputnicu liječnika, uopće odlazila na preglede iz [adresa] u navedenu Kliniku u Lovranu, ali i da iznese činjenice o tome s kakvim je vozilom odlazila u Lovran, koju vrstu goriva koristi taj automobil i koliko goriva troši taj automobil na 100 kilometara, te da iznese bitne činjenice o stvarima koje su joj uništene u štetnom događaju u smislu konkretizacije starosti tih stvari i materijala od kojeg su napravljene, marke stvari i cijeni potrošenoj za kupnji tih stvari. Obzirom da je jedan od dvaju prisutnih odvjetnika tužiteljice na tom ročištu ponovo zatražio kraći rok za dostavljanje zatraženog očitovanja u vezi zahtjeva suda istaknutog u smislu čl. 219. ZPP, a što je sud odobrio, te s obzirom da je drugi odvjetnik tužiteljice, podneskom od 27. travnja 2023. godine, naveo da je u prošlom podnesku, ali i u tužbi i svim dostavljenim podnescima iznesene sve činjenice bitne za predmet ovoga spora, te da smatra nepotrebnim iznošenje činjenica o kojima je tužiteljici u fazi glavne rasprave dopušteno osobno iskazivati, tom odvjetniku tužiteljice, koji se odlučio u podnesku ignorirati zahtjev suda u vezi iznošenja svih bitnih činjenica u vezi odlučivanja o predmetnom zahtjevu tužiteljice, na zatraženi način, izrečena je novčana kazna zbog zlouporabe procesnih ovlaštenja, rješenjem od 25. kolovoza 2023. godine (no, to rješenje je ukinuto rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4204/2023-2 od 30. travnja 2024. godine).

20. Međutim, kako je ovaj sud posredstvom predmetnog suca, dosljedno se držeći svog pravnog stava, unatoč podnesenoj žalbi odvjetnika tužiteljice protiv izrečenog mu rješenja o novčanoj kazni, prije donošenja drugostupanjske odluke o toj žalbi odvjetnika tužiteljice, pod prijetnjom izricanja novčane kazne tužiteljici u svojstvu stranke (dopisom od 27. rujna 2023. godine), zatražio od tužiteljice i njezinog odvjetnika, da se iznesu sve potrebne činjenice koje je sud smatrao bitnih za ovu parnicu da se iznesu u fazi prethodnog postupka, tužiteljica je ipak posredstvom svog odvjetnika u podnesku od 06. listopada 2023. godine, iznijela zatražene bitne činjenica o povodu odlaska u Lovran, navevši da je njezino pravo kao pacijenta da odabire liječnika u kojeg ima povjerenja, te da će sud provesti test razmjernosti i procijeniti da li je u konkurenciji prava tužiteljice kao pacijenta na odabir liječnika i prava tuženika da nadoknadi samo opravdane troškove proizašle iz osiguranog slučaja, treba dati prednost pravu tužiteljice ili je takvo pravo iznad očekivanog osiguranog rizika tuženika kao osiguravatelja, pa treba eventualno dati pravo tuženiku. Naglasila je da ne skriva bilo kakve činjenice o točnim razlozima višekratnog odlaska u Lovran, te ponovila da je liječenje u Lovranu odabrala jer na to ima pravo. Vezano za troškove putovanja u Lovran je navela (osim već iznesenog u ranijem podnesku u vezi cijene cestarine od 140,00 kuna), da je za odlazak u Lovran koristila automobil pogonjen na benzin čija je prosječna potrošnja 9,00 l/ 100 km jer je veći dio autoput na kojem vozila prosječno više troše zbog veće brzine kretanja, što znači da je za prijeđenih 530 km/h, potrošeno 47,7 litara benzina čija je prosječna cijena bila 1,55 Eura po litri (ili 11,68 kuna po litri), zbog čega se dobiva trošak potrošenog benzina od 557,14 kuna po putovanju, a kada se tom iznosu pridoda navedeni trošak u vezi cestarine od 140,00 kuna, po odvjetniku tužiteljice se svakako dobije iznos od 750,00 kuna po putovanju. Tužiteljica je navela i da račune za gorivo i cestarinu nije sačuvala, te je predložila da se primjenom čl. 223.st.1. ZPP, odluči o ovom zahtjevu tužiteljice. Napokon, glede uništenih stvari, tužiteljica je prvi put istakla u tom podnesku da su joj uništene polu čizmice marke "Ara", stare oko 8 mjeseci i novo nabavne vrijednosti od 120,00 Eura, hlače od tekstila marke "Zara", stare cca 3 mjeseca i novo nabavne vrijednosti od 50,00 Eura, kao i jakna marke "Zara", stara cca godinu dana, novo nabavne vrijednosti od 180,00 Eura, pa kako tužiteljica nije sačuvala račune za navedenu odjeću i čizmice, predložila je da sud vrijednost uništenih stvari utvrdi primjenom čl. 223.st.1. ZPP.

21. Radi razrješenja spornih odlučnih činjenica izvedeni su dokazi uvidom u zapisnik o očevidu PPP Bjelovar od 10.01.2022.g. u vezi prometne nezgode od 07.12.2021.g., te u policijski situacijski plan prometne nezgode (list 5-8), medicinsku dokumentaciju tužiteljice u formi preslika (list 9-24), izvješća o privremenoj nesposobnosti tužiteljice za rad (list 25-30), potvrdu poslodavca tužiteljice o visini plaće tužiteljice od 01.05.2022.g. (list 31), obračun isplaćene plaće tužiteljici za mjesec studeni 2021.g. (list 32), obrazloženu ponudu tuženika u vezi odštetnog zahtjeva tužiteljice iz podneska od 09.06.2022.g. (list 33-34), sporazum stranaka o namirenju koji je tuženik ponudio tužiteljici na potpis, a koji tužiteljica nije potpisala (list 35), sudsku praksu dostavljenu po tužiteljici (list 56-63), dopis poslodavca tužiteljice, Autocentar Rajković d.o.o. [adresa] od 30.11.2023.g., sa priloženim obračunskim ispravama za isplatu plaće i naknade plaće za razdoblje od mjeseca srpnja 2021. godine, pa sve do mjeseca lipnja 2022. godine (list 121-132), te medicinskim vještačenjem (list 155-157) po vještaku prof.dr.sc. Božidaru Šebečiću, odnosno uvidom u pisani nalaz i mišljenje vještaka Božidara Šebečića od 25.10.2024. g. (list 158-161).

22. Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka CT (list 141) i tužiteljice (list 141-143) u svojstvu stranke.

23. Izvedeni dokazi su ocijenjeni u smislu čl. 8. ZPP.

24. Tužbeni zahtjev tužiteljice je djelomično osnovan.

25. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica u svojstvu pješaka, pretrpjela ozljede u prometnoj nesreći koja se dogodila u [adresa], na Križevačkoj cesti kod kbr. 23, dana 07. prosinca 2021. godine, neposredno prije 07:00 sati, kada je na nju naletio osobni automobil kojim je upravljao osiguranik tuženika, ZT, niti je bilo sporno da je njegov automobil bio osiguran toga dana kod tuženika.

26. Nesporna je bila pasivna legitimacija tuženika za ovu parnicu, niti je bilo sporno da se dogodio štetni događaj navedenog dana, za koji štetni događaj je bio odgovoran osiguranik tuženika, odnosno da je pravno osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u vezi naknade neimovinske štete, te naknade imovinske štete u pogledu tuđe pomoći koja je trebala tužiteljici, ali i troškova liječenja.

27. Također, nesporno je bilo između stranaka, da je tužiteljici tuženik platio prije pokretanja ove parnice, po tuženiku nesporni iznos naknade neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 21.638,78 kuna u tada važećoj valuti na području Republike Hrvatske, pri čemu je tuženik platio tužiteljici od te ukupne svote, iznos od 19.000,00 kuna u vezi naknade neimovinske štete (tuženik nije specificirao tijekom ove parnice, koliki je iznos od te svote platio po pojedinim utuženim kriterijima, niti da li je platio određeni iznos baš po svim utuženim kriterijima), iznos od 2.400,00 kuna u vezi tuđe pomoći i njege, ali i iznos od 238,78 kuna u vezi troškova liječenja.

28. Između stranaka je sporno je li tuženik isplatom navedenog ukupnog novčanog iznosa od 21.638,78 kuna, što predstavlja svotu od 2.871,96 Eura u sada važećoj valuti na području Republike Hrvatske, podmirio cjelokupnu imovinsku i neimovinsku štetu tužiteljici, prouzročenu štetnim događajem za koji je odgovoran osiguranik tuženika, ali i tuženik u svojstvu osiguravatelja vozila kojim je upravljao ZT.

29. Dakle, sporna je visina cjelokupnog tužbenog zahtjeva, a u pogledu pravne osnove je bilo sporno samo da li je pravno osnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade imovinske štete koja se odnosi:

- na zatraženu izgubljenu zaradu tužiteljice,

- na zatraženu naknadu za uništenu odjeću i obuću,

- na naknadu putnih troškova za odlazak u 5 navrata u Lovran u navedenu Kliniku za ortopediju, dakle pravo na naknadu troškova liječenja preko iznosa koji je tuženik već isplatio tužiteljici.

30. Tužiteljica je u spis dostavila materijalne dokaze u vidu nekoliko izvješća o privremenoj nesposobnosti tužiteljice za rad (list 25-30 spisa), nakon štetnog događaja, iz kojih materijalnih i vjerodostojnih dokaza proizlazi da je tužiteljica doista, kako to tvrdi u historijatu tužbe, bila na korištenju bolovanja od 18. siječnja 2022. godine, pa sve do 30. lipnja 2022. godine, te je ta činjenica utvrđena tijekom ove parnice na temelju navedenih materijalnih dokaza.

31. Pored toga, tužiteljica je uz tužbu dostavila i potvrdu poslodavca o visini plaće tužiteljice u razdoblju od mjeseca svibnja do listopada 2021. godine (list 31 spisa), a sud je od poslodavca tužiteljice – trgovačkog društva Autocentar Rajković d.o.o. [adresa], pribavio podatke o visini zadnjih 5 mjesečnih isplaćenih plaća tužiteljici, prije štetnog događaja (za razdoblje od srpnja 2021. godine, pa sve do kraja mjeseca studenog 2021. godine – list 128-132), kao i o visini isplaćene plaće, odnosno naknade plaće tužiteljici za slijedećih 7 mjeseci (dakle, od prosinca 2021. godine, pa zaključno sa lipnjem 2022. godine – list 121-127 spisa).

32. Na temelju ovih materijalnih dokaza, koji predstavljaju vjerodostojne isprave poslodavca tužiteljice, sud je jednostavno matematički mogao utvrditi, za koji novčani iznos je tužiteljici bio isplaćen manji iznos naknade plaće u razdoblju u kojem je koristila bolovanje, zbog posljedica štetnog događaja.

33. Prethodno je sud ocijenio u pogledu pravne osnove, taj zahtjev tužiteljice u pogledu naknade imovinske štete, zbog izgubljene zarade uslijed nesposobnosti za rad u vrijeme liječenja tužiteljice, osnovanim u smislu čl. 1095. st.1. ZOO jer je tim člankom izričito propisano da je onaj tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan naknaditi zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, a o tome se ovdje i radi i tuženik, kao osiguravatelj vozila s kojim je ZT prouzročio štetu tužiteljici, sasvim neosnovano u ovoj parnici osporava ovaj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice, tj. pravnu osnovu takvog zahtjeva tužiteljice. Naime, jasno je sasvim samo iz navedenih materijalnih dokaza - obračunskih isprava za isplatu plaće i isplatu naknade plaće tužiteljici u utuženom razdoblju, ali i u razdoblju koje je prethodilo utuženom razdoblju, da je u trenutku štetnog događaja tužiteljica bila zaposlena kod tvrtke Autocentar Rajković d.o.o. [adresa], a to jasno proizlazi i iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke, kao što navedeni materijalni dokazi - izvješća o privremenoj nesposobnosti tužiteljice za rad, upućuju na zaključak da tužiteljica nije radila kod tog svog poslodavca, zbog bolovanja na kojem je bila dok se liječila od posljedica opisanog štetnog događaja.

34. Obzirom da iz obračunskih isprava za isplatu naknade plaće, također nedvojbeno proizlazi da joj je bila isplaćena naknada plaće u manjem novčanom iznosu, od svote plaće koja joj je bila isplaćena prije štetnog događaja, neupitno je da je pravno osnovan taj zahtjev tužiteljice u vezi isplate naknade imovinske štete po tom osnovu i da tuženik neosnovano osporava pravnu osnovu takvog zahtjeva.

35. Kada se analiziraju ukupni novčani iznosi isplaćenog osobnog dohotka tužiteljici u neto svotama, za razdoblje od 6 mjeseci prije nego li je tužiteljica počela koristiti bolovanje, zbog liječenja od posljedica štetnog događaja (dakle, od mjeseca srpnja 2021. godine, pa sve do prosinca 2021. godine) iz Potvrde o plaći tužiteljice (list 31) od 01. svibnja 2022. godine, te dostavljenih obračunskih isprava za isplatu plaće tužiteljice (list 127-132), razvidno je da je tužiteljici za ukupno 4 mjeseca u tom razdoblju isplaćen neto iznos mjesečne plaće od po 6.000,00 kuna, dok joj je samo za dva mjeseca u tom razdoblju (kolovoz i studeni 2021.g.), bio isplaćen netto iznos od po 6.001,00 kuna. Ta ukupna novčana svota isplaćenih mjesečnih iznosa neto plaća tužiteljici u tom razdoblju od zadnjih 6 mjeseci prije štetnog događaja od 36.002,00 kune (ili u sada važećoj valuti od 4.778,29 Eura) kada se podijeli sa 6 mjeseci, matematički daje prosječnu mjesečnu svotu od 6.000,33 kuna ili 796,38 Eura, koliko je iznosila prosječna mjesečna plaća tužiteljici prije štetnog događaja.

36. Analizom iznosa isplaćenih naknada plaće tužiteljici za razdoblje od mjeseca siječnja 2022. godine (tijekom kojeg mjeseca je počela koristiti bolovanje), pa zaključno do kraja mjeseca lipnja 2022. godine, kada je završilo bolovanje tužiteljici, utvrđeno je da je tužiteljici isplaćeno za tih 6 mjeseci u neto iznosu:

- za mjesec siječanj 2022. godine, iznos od 3.142,86 kuna,

- za mjesec veljaču 2022. godine, iznos od 3.877,44 kuna,

- za mjesec ožujak 2022. godine, iznos od 4.459,06 kuna,

- za mjesec travanj 2022. godine, iznos od 4.071,33 kuna,

- za mjesec svibanj 2022. godine, iznos od 4.257,28 kuna,

- za mjesec lipanj 2022. godine, iznos od 4.257,28 kuna, a što ukupno daje svotu od 24.065,25 kuna, što u sada važećoj valuti daje iznos od 3.194,01 Eura.

37. Kada se matematički prebiju novčani iznosi od 36.002,00 kuna ili 4.778,29 Eura i 24.065,25 kuna ili 3.194,01 Eura, sud utvrđuje da je tužiteljici manje isplaćen novčani iznos od 1.584,28 Eura, na ime naknade plaće u razdoblju bolovanja tužiteljice, odnosno za vrijeme njezinog bolovanja na kojem je bila tijekom liječenja od posljedica štetnog događaja, nego li bi joj bilo isplaćeno po osnovi plaće da je radila u tom razdoblju od 18. siječnja 2022. godine, do 30. lipnja 2022. godine. Zbog toga, taj novčani iznos od 1.584,28 Eura, predstavlja za tužiteljicu izgubljenu zaradu u smislu čl. 1095. st.1. ZOO.

38. Kako je tužiteljica po ovom osnovu konačno istaknutim zahtjevom potraživala isplatu iznosa od 1.583,96 Eura, sud je odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva, dosudio tužiteljici taj manji novčani iznos od 1.583,96 Eura na ime naknade imovinske štete po tom osnovu u smislu čl. 1095.st.1. ZOO.

39. Tek prilikom saslušanja svjedoka CT (muža tužiteljice), koji je vozio tužiteljicu u 5 navrata u Lovran u vezi liječenja, utvrđeno je da je to učinio sa automobilom marke Citroen C5, Air Cross, benzincem, a svjedok je tvrdio da je u zimskom razdoblju u kojem je vozio tužiteljicu na relaciji [adresa] – [adresa], potrošnja bila na toj relaciji 9 litara na 100 kilometara.

40. Ovaj dio iskaza saslušanog svjedoka, koji je suprug tužiteljice, a time i osobno zainteresiran da tužiteljica uspije sa što većim omjerom u ovoj parnici, sud nije prihvatio kao točan, obzirom na službene podatke o potrošnji takvog vozila marke Citroen C5, Air Cross, na benzinski pogon, koji se nalaze na Internetu, tim više što u vezi te potrošnje takvog vozila tužiteljica nije nikakve druge dokaze priložila u ovoj parnici, niti predložila da se izvedu, izuzev što je predložila da se odluka donese u smislu čl. 223.st.1 ZPP.

41. Naime, za takvo vozilo koje se pokreće na benzinski pogon, su na Internetu objavljeni podaci o prosječnoj potrošnji u vezi gradske vožnje i to 6,0 – 6,1 litra / 100 km, dok je na otvorenoj cesti (dakle i autocesti), objavljena prosječna potrošnja od 4,7

– 4,9 litara / 100 km, a prosječna potrošnja za takvo vozilo je objavljena na Internetu od 5,2 -5,3 litara / 100 km.

42. Vodeći računa o ovim službeno objavljene podacima na Internetu u vezi potrošnje goriva za automobil marke Citroen C5, Air Cross, koji se pokreće na benzinski pogon, te cijeneći okolnost da je tužiteljica doista odlazila u zimskom i proljetnom razdoblju u 5 navrata u Lovran (a da je tamo bila ne samo u zimskom razdoblju tijekom mjeseca siječnja i veljače 2022. godine, već i u proljetnom razdoblju tijekom mjeseca ožujka i dana 25. travnja 2022. godine, upućuju materijalni dokazi u vidu liječničkih nalaza koji se nalaze u spisu na listu 20-24), odnosno da je na autocesti sigurno navedeni suprug tužiteljice upravljao brzinom većom od 100 km/h, no da je i dobar dio puta svakako odvezen sa manjom brzinom od 100 km/h, pa i dosta manjom, sud po slobodnoj ocjeni zaključuje u smislu čl. 223.st.1. ZPP, da je prosječno za navedeni automobil bila potrošnja goriva, za svih 5 navrata tijekom odlazaka iz [adresa] za Lovran i nazad, oko 6,0 litara maksimalno, na prijeđenih 100 kilometara, a ne 9 litara, kako je to tvrdila tužiteljica u podnesku od 06. listopada 2023. godine.

43. Sud je prihvatio podatak koji je tužiteljica iznijela posredstvom punomoćnika u podnesku od 06. listopada 2023. godine, kao točan, u vezi paušalne cijene litre benzina od 1,55 Eura (ili 11,68 kuna za litru) u prosijeku u vrijeme kada je u razdoblju od siječnja do travnja 2022. godine, tužiteljica vožena u Lovran u 5 navrata, pa je matematički utvrđeno da je tužiteljici za navedenih 530 km (od [adresa] do Lovrana i nazad, koja dužina između tih lokacija je također prihvaćena kao točna), vožnje do Lovrana i nazad u [adresa], trebalo oko 32 litre pogonskog goriva - benzina (a ne 47,7 litara, kako to tužiteljica tvrdi), zbog čega je samo za plaćanje goriva u vezi jednog odlaska tamo i nazad trebala svota od (1,55 x 32 = 49,60) cca 49,60 Eura (dakle, 373,71 kuna u ranije važećoj valuti, a ne kako to tužiteljica tvrdi 557,14 kuna) po 1 putovanju. Kada se ta svota pomnoži sa 5 putovanja, trošak za gorivo je mogao po uvjerenju ovoga suda za svih 5 putovanja do Lovrana i nazad do [adresa], iznositi oko 248,00 Eura ukupno, a toj svoti je valjalo pribrojiti trošak za plaćene troškove korištenja autoceste (troškovi u vezi cestarine).

44. Obzirom da tuženik nije na adekvatan način osporio visinu utuženog iznosa plaćene cestarine od 140,00 kuna u vrijeme od siječnja do travnja 2022. godine, za vožnju na navedenoj lokaciji [adresa] – [adresa] – [adresa], sud je taj iznos ocijenio kao primjeren i objektivan, bez da je tu svotu utvrdio na temelju nekog konkretnog materijalnog dokaza, već je o njemu također odlučio po slobodnoj ocjeni u smislu čl. 223.st.1. ZPP, a u sada važećoj valuti ta svota od 140,00 kuna, predstavlja iznos od 18,58 Eura i kada se ta svota pomnoži sa 5 puta (zbog odlazaka automobilom u 5 navrata iz [adresa] u [adresa] i obrnuto), dobije se iznos od 92,90 Eura, što u zbroju sa svotom od 248,00 Eura, daje ukupan iznos od 340,90 Eura u vezi utuženih troškova za gorivo i plaćenu cestarinu, po odluci suda.

45. Kako je u ovom slučaju bila sporna i pravna osnova tog novčanog zahtjeva tužiteljice u vezi naknade troškova liječenja u smislu čl. 1095. st.1. ZOO, sud je na temelju navoda tužiteljice istaknutih u podnesku datiranom sa 06. listopadom 2023. godine (kada je po prvi put bilo nešto konkretno obrazloženo na temu potrebe odlaska tužiteljice na liječenje u Lovran), ali i sadržaja svih 5 medicinskih dokumenata Klinike za ortopediju u Lovranu u razdoblju od siječnja do travnja 2022. godine (list 20-24 spisa), zaključio da je medicinska usluga liječnika ortopeda iz Lovrana, odnosno prof.prim.dr.sc. ŽT, dr. med., specijaliste ortopedije, bila identična onoj kakvu bi tužiteljica dobila i u bjelovarskoj bolnici od bilo kojeg drugog liječnika ortopeda, neovisno o tome što je tužiteljica ishodila od svog liječnika opće prakse, uputnicu za specijalistički pregled liječnika ortopeda u Lovranu, kakva uputnica bi tužiteljici inače trebala i za specijalistički pregled liječnika ortopeda u bjelovarskoj bolnici.

46. Naime, zaključci liječnika ortopeda ŽT su u svih 5 dokumenata za tužiteljicu koji se nalaze u spisu na listovima 20-24, bili toliko šturi i skromno sročeni u formi dvije – tri rečenice (a svodili su se u bitnome na uputu tužiteljici u vezi dužine hodanja sa štakama u početku, a kasnije na upućivanje liječniku fizijatru i općenitom načinu konzervativnog sistema liječenja, terminu slijedeće kontrole i pribavljanju specijalističkog RTG pregleda gležnja), a kakve zaključke bi bez daljnjeg, po uvjerenju ovoga suda, mogao dati baš svaki liječnik ortoped u Republici Hrvatskoj, pa tako i u bjelovarskoj bolnici, a na koju bolnicu u smislu ostvarenja osobne ortopedske specijalističke zaštite od strane tužitelja, upućuje i čl. 31. Pravilnika o uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja (N.N.br. 49/14, 51/14, 11/15, 17/15, 123/16, 129/17, 9/21 i 90/22, 147/22), na koji Pravilnik se tužiteljica i pozvala u podnesku od 14. ožujka 2023. godine.

47. Na način na koji je tužiteljica posredstvom svog odvjetnika, napokon – iako ga je trebalo na to ponukati tek upozorenjem da će se tužiteljici izreći novčana kazna u ovome postupku – u podnesku od 06. listopada 2023. godine, artikulirala konkretan razlog odlaska u navedenu Kliniku u Lovran u smislu da ona ima pravo izabrati kojem liječniku će otići na pregled, a što je stvar povjerenja pacijenta u nekog određenog liječnika, sud može dopustiti da je doista pravo pacijenta da sam izabere hoće li otići na pregled liječniku specijalisti ortopedu u bolnicu u [adresa] u smislu čl. 31., navedenog Pravilnka (koja bolnica i liječnik ortoped zaposlen u toj bolnici, se nalazi u gradu u kojem živi tužiteljica) ili će otići na pregled primjerice liječniku u Daruvar, Dubrovnik ili Lovran, pa možda čak i negdje u inozemstvo, kod svjetski poznatog stručnjaka za tretiranje nekih određenih ozljeda, ali to pravo pacijenta, tužiteljice u ovom slučaju, da izabere kod kojeg liječnika će se liječiti, se ne može poistovjetiti sa njezinim pravom na naknadu troškova potrebnih za liječenje, na teret tuženika u ovoj parnici.

48. Naime i čl. 1095. st.1. ZOO, upućuje isključivo na obvezu naknade samo onih troškova koji su bili potrebni za liječenje ozlijeđene osobe, a ne upućuje na zlouporabu te odredbe i nadoknađivanje troškova liječenje u Lovranu u smislu naknade putnih troškova do tamo i nazad, kada je tužiteljica i u matičnoj bjelovarskoj bolnici, mogla izvršiti specijalistički pregled ili više takvih pregleda kod liječnika specijaliste ortopeda, kakvih specijalista ortopeda inače ima nekoliko zaposlenih u bjelovarskoj bolnici, a u kojem slučaju joj ne bi nastao taj putni trošak koji joj je nastao zbog 5 odlazaka kod liječnika u Lovran i nazad do [adresa].

49. Sud je stajališta da je u opisanim okolnostima slučaja, tužiteljica imala pravo na odlaske na preglede kod liječnika specijaliste ortopeda u Lovran, ali da to njezino pravo na izbor liječnika, ujedno ne znači da joj tuženik treba nadoknaditi te potrebne putne troškove do Lovrana i nazad, koje je sud utvrdio u iznosu od 340,90 Eura (ova svota je namjerno utvrđena od strane prvostupanjskog suda unatoč neosnovanosti zahtjeva tužiteljice po tom osnovu, za slučaj potencijalne žalbe tužiteljice koja može biti podnesena protiv ove presude, te drugačijeg drugostupanjskog stajališta u pogledu pravne osnove ovog potraživanja, kako bi se konačnom odlukom drugostupanjskog suda mogla preinačiti prvostupanjska presuda, a ne ukidati uz obrazloženje da prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa u pogledu pravne osnove, nije utvrđivao opravdanost zahtjeva tužiteljice po tom osnovu u vezi visine), a ne u utuženom iznosu od 750,00 kuna po putovanju ili 3,750,00 kuna, tj. 497,71 Eura, ukupno (bez umanjenja za isplaćeni iznos po ovom osnovu od 238,78 kuna ili iznos od 31,69 Eura u sada važećoj valuti).

50. Shodno tome, usvojen je tuženikov prigovor u vezi ovog dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice u vezi naknade imovinske štete na ime troškova liječenja koji se odnose na putne troškove zbog odlazaka tužiteljice iz [adresa] u [adresa] radi liječenja, koji se odnosio na neosnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice u pogledu pravne osnove i zbog toga je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijen kao neosnovan.

51. Vezano za potraživanje naknade imovinske štete koja se odnosila na uništene polu čizmice, hlače od tekstila marke "Zara" i jaknu marke "Zara", sud je na način predložen po tužiteljici u smislu čl. 223.st.1. ZPP, imajući u vidu sve okolnosti slučaja utvrdio da tužiteljici pripada pravo na naknadu imovinske štete u vezi te uništene odjeće u smislu čl. 1046. ZOO (jer je u ovom slučaju uništenjem tih svari tužiteljice, došlo do umanjenja njezine imovine) i čl. 1085. st.3. ZOO, pa je po slobodnoj ocijeni odlučio o visini naknade te štete, prihvativši u tom dijelu realno simboličan zahtjev u vezi naknade štete, kada se ima u vidu da su tužiteljici oštećene u toj prometnoj nezgodi i čizmice i jakna i hlače, koje nisu bile stara i dotrajala roba ili stvari.

52. U tom dijelu je prihvaćen kao istinit iskaz tužiteljice u dijelu u kojem se isti odnosio na tvrdnju tužiteljice o tome kakva joj je relativno novija odjeća bila uništena uz navedene novije čizmice, marke "Ara" u štetnom događaju, pa je utužena svota od 1.000,00 kuna ili 132,72 Eura, po slobodnoj ocijeni ocijenjena primjerenom za tu opisanu vrstu štete, obzirom na utvrđene činjenice o starosti te odjeće i obuće, odnosno na utvrđene činjenice da su uništene tužiteljice polu čizmice, jakna i hlače u tom štetnom događaju.

53. Zbog toga, nije ocijenjeno osnovanim tuženikovo osporavanje pravne osnove tog dijela zahtjeva tužiteljice jer je sud u tom dijelu prihvatio kao uvjerljiv iskaz tužiteljice prije svega u vezi toga da su joj te stvari uništene u štetnom događaju, ali i u dijelu u kojem je tužiteljica kazivala da se radi o stvarima koje je kupila tijekom 2021. godine (čizmice za 140,00 Eura i hlače, za 50 Eura) i nešto ranije (jaknu, koju je platila 200,00 Eura), zbog čega je tužiteljici nastala imovinska šteta, koju joj je tuženik dužan nadoknaditi isplatom zatraženog iznosa od 132,72 Eura, koja svota je ocijenjena po slobodnoj ocjeni suda, posve primjerenom vrsti nastale štete.

54. Vezano za potraživanje tužiteljice koje se odnosilo na naknadu neimovinske štete, ali i naknadu imovinske štete u vezi tuđe pomoći, sud je u ovoj parnici izveo dokaz medicinskim vještačenjem tužiteljice, a vještak Božidar Šebečić je dostavio sudu pisani nalaz i mišljenje, podneskom od 25. listopada 2024. godine.

55. Iz tog nalaza i mišljenja prof.dr.sc. Božidara Šebečića, proizlazi da je vještak na temelju medicinske dokumentacije tužiteljice utvrdio kako je tužiteljici u štetnom događaju automobil prešao preko gležnja/stopala, nakon čega je dotična pala i udarila desnim ručnim zglobom, a dijagnosticirana joj je fractura malleoli medialis l. din, fractura radii loco typico sine dislocationem, fractura phalangae distalis hallucis l. sin, prijelom donjeg dijela palčane kosti (radijusa), fractura bimalleolaris crusis sin, time da je te povrede vještak opisao u svom završnom mišljenju kao prijelom dva maleola u lijevom gležnju, te prijelom krajnjeg članka palca lijevog stopala i prijelom desne palčane kosti u tipičnoj zoni ( u ručnom zglobu), zaključivši da se radi o teškim tjelesnim ozljedama.

56. Vještak je naveo kako su ti prijelomi na tijelu tužiteljice, liječeni u konkretnom slučaju imobilizacijom, a po skidanju imobilizacije, provela se fizikalna terapija u slučaju tužiteljice. Također je utvrdio da iz preslike zdravstvenog kartona tužiteljice, proizlazi da dotična do predmetnog štetnog događaja, nije imala ozljede, niti bolesti lijevog gležnja i desnog ručnog zgloba. Mišljenje vještaka jest da je zbog zadobivenih ozljeda kod tužiteljice došlo do povrede njezinog tjelesnog i duševnog zdravlja.

57. Nadalje, vještak je utvrdio da je prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji tužiteljice i nalazu pri pregledu tužiteljice, po završetku liječenja, kod tužiteljice zaostala umjerena mišićna slabost lijeve noge, zbog hipotrofije mišića, kao i - kronični bolovi u lijevom gležnju - palcu lijevog stopala kod duljeg hoda i promjene vremena, time da su kretnje u gležnju i fleksija palca lijevog stopala, kod tužiteljice ograničene u manjem stupnju, zbog čega tužiteljica ne može dulje hodati, a ujedno i otežano trči.

58. Zbog ovih dijagnosticiranih tegoba, vještak smatra da je smanjenje životne aktivnosti kod tužiteljice 8% trajno, uslijed čega dotična trpi i odgovarajuće duševne boli. U tom smislu je naglasio kako prijelom u desnom ručnom zglobu nije doveo do trajnih posljedica, zbog čega bi došlo do smanjenja životne aktivnosti.

59. Nadalje, očitujući se o određenom mu predmetu vještačenja, vještak je naveo kako je tužiteljica zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja trpjela fizičke bolove jačeg intenziteta 3 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i manjeg intenziteta 2 mjeseca kumulativno, a zaostali povremeni bolovi kod tužiteljice su u ovom slučaju uključeni u smanjenje životne aktivnosti. Također, vještak utvrđuje da je tijekom liječenja tužiteljica trpjela i nelagodnosti, zbog imobilizacije lijeve potkoljenice i desne podlaktice, zbog otežanog kretanja, hoda s štakama, zbog fizikalne terapije, kao i odlazaka na kontrolne preglede.

60. Vještak je mišljenja kako je tužiteljica trpjela primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, te da je u nastavku liječenja trpjela sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja) jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta 5 dana, manjeg intenziteta 5 tjedna kumulativno.

61. Pored toga, vještak smatra da je tužiteljici trebala nestručna tuđa pomoć i njega u opsegu od 5 sati dnevno 3 tjedna, u opsegu 4 sata dnevno 2 tjedna, u opsegu 3 sata dnevno 4 tjedna, u opsegu 2 sata dnevno 4 tjedna i to u vezi pomoći kod obavljanja osobne higijene u prvoj fazi liječenja, za pomoć kod odlazaka na kontrolne preglede, za obavljanje kućnih poslova, za nabavku i pripremu hrane i slično.

62. Odgovarajući na preostali predmet vještačenja, vještak je naveo da je liječenje tužiteljice bilo završeno, odnosno njezino zdravstveno stanje se stabiliziralo, dana 30. lipnja 2022. godine.

63. Na ovaj nalaz i mišljenje vještaka niti jedna stranka nije imala neke konkretne primjedbe, niti je predložila usmeno saslušanje vještaka na poseban zahtjev suda upućen im u tom smislu, pa je sud ocijenio u ovom slučaju nepotrebnim usmeno saslušavati vještaka, bez obzira na sadržaj čl. 260.st.1. ZPP, koji nalaže obvezu usmenog saslušanja vještaka na glavnoj raspravi, obzirom da bi se takvim usmenim saslušanjem navedenog vještaka samo bespotrebno povećali parnični troškovi, a ništa bitno drugačije se ne bi saznalo što vještak nije napisao u svom pisanom nalazu, cijeneći okolnost da je sud dužan voditi računa u smislu čl. 10.st.1. ZPP, da parnični troškovi budu što manji, te da nije bilo uslijed opisanih okolnosti slučaja opravdanih razloga, da se medicinskog vještaka uopće usmeno saslušava.

64. Navedeni nalaz i mišljenje navedenog vještaka je sud prihvatio u cijelosti, kao stručan i objektivan, pa je na temelju tog prihvaćenog nalaza sudskog vještaka, sud mogao i utvrđivati kolika pravična naknada tužiteljici treba pripasti u vezi neimovinske štete i imovinske u pogledu tuđe pomoći.

65. U ovom slučaju naknade neimovinske štete, sud je morao imati u vidu ne samo Orijentacijske kriterije Vrhovnog suda RH kod utvrđivanja visine pravične novčane naknade nematerijalne štete, koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio dana 29. studenog 2002. godine u kontekstu dosude pravične naknade u smislu tada važećeg čl. 200. Zakona o obveznim odnosima, nego i nove Orijentacijske kriterije toga suda, objavljene tijekom 2020. godine, nakon sjednica građanskog odjela toga suda, održanih dana 05. ožujka 2020. godine i 15. lipnja 2020. godine, formulirane kroz slijedeće pravno shvaćanje: "Mijenjaju se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%. Navedeni kriteriji i tako povećani iznosi (za 50%) u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO/05) kada sudovi odlučuju o visini pravične novčane naknade neimovinske štete u slučaju povrede prava osobnosti, primjenjivat će se i na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu ZOO/05."

66. Prema tome, a imajući u vidu sadržaj prihvaćenog vještačkog nalaza i mišljenja naveden u točci 59., obrazloženja ove odluke, sud po kriteriju tjelesnih bolova u smislu 1100. ZOO, smatra potrebnim priznati tužiteljici iznos od 947,64 Eura, samo po osnovi matematičkog pristupa, sukladno Orijentacijskim kriterijima VSRH iz 2002. godine, kao i dodati toj svoti još iznos od 252,36 Eura, cca zbog nelagoda i neugodnosti koje je tužiteljica trpjela tijekom liječenja, a koje je vještak konkretno opisao, pa kada se ovom ukupnom iznosu od 1.200,00 Eura, pridoda još svota od 600,00 Eura u smislu navedenih novih Orijentacijskih kriterija VSRH iz 2020. godine, po ovom kriteriju sud smatra da je iznos od 1.800,00 Eura, pravična naknada za tužiteljicu, cijeneći sve okolnosti slučaja. Pri tome je sud ocijenio da povreda prava osobnosti na tjelesno zdravlje tužiteljice po ovom kriteriju svakako opravdava dosudu pravične naknade u smislu čl. 1100.st.1. i 2. ZOO, te da se tom naknadom ne pogoduje težnjama tužiteljice koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

67. Vezano za kriterij straha koji je temeljem prihvaćenog nalaza vještaka tužiteljica trpjela (ali koji nije izazvao trajnije posljedice), a što je istaknuto u točci 60., obrazloženja ove odluke, sud smatra da je primjeren iznos novčane naknade iznos od 1.400,00 Eura, cijeneći sve okolnosti slučaja i vodeći računa o novim Orijentacijskim kriterijima VSRH iz 2020. godine, pa joj je ta svota priznata na ime pravične naknade neimovinske štete po ovom kriteriju. U slučaju kriterija straha, kao i u slučaju tjelesnih bolova tužiteljice, sud je ocijenio da povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje tužiteljice po ovom kriteriju, bez ikakve dvojbe, opravdava dosudu pravične naknade u smislu čl. 1100.st.1. i 2. ZOO, te da se tom naknadom ne pogoduje težnjama tužiteljice koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

68. Napokon, kada se radi o preostalom kriteriju smanjenja životne aktivnosti od 8%, prema prihvaćenom nalaza vještaka, sud smatra da primjerena novčana naknada iznosi 1.300,00 Eura, cijeneći sve okolnosti slučaja i vodeći računa o novim Orijentacijskim kriterijima VSRH iz 2020. godine, pa joj je ta svota priznata na ime pravične naknade neimovinske štete po ovom kriteriju. Kao i u slučaju straha i tjelesnih bolova, sud je ocijenio da povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje tužiteljice po ovom kriteriju, bez ikakve dvojbe, opravdava dosudu pravične naknade u smislu čl. 1100.st.1. i 2. ZOO jer je njezino smanjenje životne aktivnosti trajnog karaktera u navedenom postotku opisanom po vještaku Šebečiću, a reflektira se sada i reflektirati će se još u daljnjem životu tužiteljice i uvijek će joj predstavljati ograničenje u pogledu dužeg hodanja i /ili trčanja, ali i svih vještačkih utvrđenja pobliže opisanih u točci 57, ovog obrazloženja. Svakako se tom priznatom naknadom tužiteljici po ovom osnovu, ne pogoduje težnjama tužiteljice koje nisu spojive sa naravi pravične naknade i njezinom društvenom svrhom.

69. Prema tome, a cijeneći okolnost da tužiteljica tijekom ove parnice, sukladno ideji svog punomoćnika u osobi odvjetnika, nije našla potrebnim individualizirati visinu svojih novčanih zahtjeva po pojedinim kriterijima, obzirom da se naknade neimovinske štete dosuđuje u jedinstvenom iznosu za svu nastalu neimovinsku štetu, već je svojim konačnim zahtjevom potraživala iznos od 5.024,77 Eura, umanjivši od te svote nesporno plaćeni iznos po tuženiku od 2.521,73 Eura u vezi naknade ove vrste neimovinske štete, ostavši kod preostalog zahtjeva od 2.503,04 Eura, sud utvrđuje da je tužiteljica potraživala više nego li joj pripada i to veću svotu od 524,77 Eura (koja svota predstavlja razliku između iznosa od 5.024,77 Eura, koliko je tužiteljica smatrala primjerenim i iznosa od 4.500,00 Eura, koju pravičnu naknadu sud smatra primjerenom).

70. Kada se od 4.500,00 Eura, koju je svotu sud ocijenio primjerenom u vezi cjelokupne pravične naknade neimovinske štete za tužiteljicu, po utuženim kriterijima, oduzme svota koju je tuženik već platio tužiteljici po osnovu naknade neimovinske štete u iznosu od 2.521,73 Eura, dolazi se matematički do razlike u iznosu od 1.978,27 Eura, koju svotu je sud ovom presudom dosudio tužiteljici u smislu čl. 1100.st.2. ZOO, dok je preko tog iznosa do zatražene svote od 2.503,04 Eura, valjalo odbiti kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade neimovinske štete.

71. Dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na naknadu imovinske štete po osnovi tuđe pomoći je u pravnom smislu bio utemeljen na čl. 1095. ZOO jer tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan mu je nadoknaditi troškove liječenja, ali i druge potrebne troškove s tim u vezi, a upravo se u vezi tih drugih potrebnih troškova, ovdje radi o naknadi troškova za tuđu pomoć, koja je bila neophodna tužiteljici tijekom kućne njege ili liječenja kod kuće nakon štetnog događaja, na temelju prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka Šebetića.

72. Osim što je u tom dijelu ocijenjen osnovanim nalaz vještaka, sud je prihvatio kao istinit i točan iskaz svjedoka RT (neovisno o tome što se radi o pristranom svjedoku i suprugu tužiteljice), ali i iskaz tužiteljice u tom smislu, kada su ove dvije osobe, prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka i stranke, kazivale o tome da su tužiteljici nakon štetnog događaja, kada je bila na kućnoj njezi zbog posljedica štetnog događaja, pomagali uglavnom suprug RT s kojim je živjela i s kojim živi, a povremeno i ponekad i sin tužiteljice koji je tada živio na katu kuće u kojoj je tada živjela tužiteljica, ali i da tužiteljica nije mogla samostalno niti da se obuče, niti da dođe do kupatila, niti si je mogla samostalno pripremiti hranu ili da obavlja bilo kakve higijenske poslove. Naime, na istinitost takvih tvrdnji ovog objektivno pristranog svjedoka i tužiteljice u dijelu u kojem se iste odnose na navedena ograničenja tužiteljice i poslove za koje je trebala pomoć od strane ukućana, direktno upućuje i sadržaj vještačkog nalaza u tom dijelu, pobliže istaknut u točci 61. ovog obrazloženja, a sasvim je životno i logično da je tužiteljici opisanu pomoć pružao upravo njezin muž s kojim je tužiteljica živjela u tom kritičnom trenutku kada je trebala tuđu pomoć, a povremeno i tužiteljičin sin, te sud ne sumnja u istinitost tih tvrdnji tužiteljice i njezinog muža RT.

73. Prema tome, kako je ocijenjen osnovanim i taj zahtjev tužiteljice u vezi pravne osnove, koja pravna osnova nije inače bila niti sporna u vezi ovog potraživanja, već je bila sporna samo visina tog novčanog potraživanja tužiteljice od 500,47 Eura (nakon umanjenja tužiteljičinog ukupnog konačnog zahtjeva od 819,00 Eura, po ovom osnovu, za iznos od 318,53 Eura, s kojom svotom je tuženik ranije podmirio tužiteljici nesporni iznos naknade štete po ovom osnovu), valjalo je obračunati na temelju prihvaćenog vještačkog nalaza opravdanu svotu koju treba dosuditi tužiteljici, kao pravičnu naknadu.

74. Valja naglasiti da je tužiteljica u predmetnoj tužbi, posredstvom svog odvjetnika, potraživala 16,00 kuna za sat tuđe pomoći, pa je očito nerealno smatrajući u tužbi da joj je trebalo u konkretnom slučaju ukupno 750 sati tuđe pomoći, matematički došla do svote od 12.000,00 kuna, koliko je smatrala da joj pripada u vezi naknade štete za tuđu pomoć. Tu svotu je umanjila za isplaćenih joj po tuženiku 2.400,00 kuna po tom osnovu, nakon čega je potraživala isplatu iznosa od 9.600,00 kuna. Međutim, kada je bila upoznata sa sadržajem vještačkog nalaza, tužiteljica posredstvom svog punomoćnika u osobi odvjetnika, mijenja svoj pristup u pogledu isticanja visine svoje novčane tražbine po ovom osnovu, te svjesna činjenice da iz vještačkog nalaza ne samo da ne proizlazi da tužiteljici ne pripada pravo na 750 sati tuđe pomoći, nego niti blizu tome, već da joj pripada samo za 301 sat, naknada za tuđu pomoć, odlučuje manevrom svog odvjetnika pokušati u fazi glavne rasprave iznijeti nove činjenice koje nije našla potrebnim iznositi u fazi prethodnog postupka i pozivati se na sasvim novi dokaz (koji je navodno objavljen tek u mjesecu travnju 2024. godine, a koju tvrdnju uopće ne obrazlaže), za trajanja kojeg prethodnog postupka je u svojoj tužbi samo u par riječi obrazložila zbog čega potražuje 16,00 kuna za sat tuđe pomoći (navodeći da je na području [adresa], minimalno 16,00 kuna za sat nestručne pomoći).

75. Od početno zatraženog iznosa, predmetnom tužbom u vezi naknade imovinske štete u vezi tuđe pomoći i to u iznosu od 1.274,14 Eura (ili 9.600,00 kuna u ranije važećoj valuti), tužiteljica je podneskom od 11. studenog 2024. godine, snizila svoj zahtjev na iznos od 500,47 Eura, ali ne samo zato što je shvatila da može za manje dana potraživati ovu naknadu, nego li je to mislila u trenutku podnošenja tužbe, nego i zato što je činjenično obrazložila taj novi zahtjev u iznosu od 500,47 Eura u fazi glavne rasprave, kada je potraživala po većem novčanom iznos cijene sata tuđe pomoći, naknadu štete za tuđu pomoć u iznosu od 819,00 Eura (do tog iznosa je došla pogrešnim matematičkim obračunom odvjetnika, obzirom da umnožak svote od 03,00 Eura i po vještaku utvrđenih dana potrebnih za tuđu pomoć tužiteljice, ne daje svotu od 819,00 Eura, nego svotu od 903,00 Eura).

76. Sud smatra da je tužiteljica bila dužna još u tužbi i eventualno u podnesku kojim je dostavila očitovanje na tuženikov odgovor na tužbu, a svakako i konačno do zaključenja prethodnog postupka, iznijeti sve bitne činjenice i predložiti dokaze kojima se utvrđuje istinitost tih činjenica (to se odnosi i na tvrdnje temeljem kojih je istakla visinu tužbenog zahtjeva) ili na temelju kojih se može udovoljit zahtjevu tužiteljice, zbog čega sud te nove iznesene činjenice u vezi cijene sata tuđe pomoći od 03:00 Eura i dokaz na koji se tužiteljica pozvala u podnesku od 11. studenog 2024. godine u vezi podataka navedenog Državnog zavoda u smislu čl. 299.st.3. ZPP, nije uzeo, niti je mogao uzeti u obzir u kontekstu činjenice da tužiteljica nije dokazala, niti se uopće potrudila dokazati u fazi glavne rasprave da bi tek tijekom travnja 2024. godine, po prvi put uopće bili objavljeni podaci Državnog zavoda za statistiku, koji su se odnosili na razdoblje tijekom 2021. i 2022. godine u vezi prosječnih neto isplaćenih plaća prema stupnju stručne spreme i djelatnosti.

77. Obzirom da nije uzeta u obzir nova činjenica koju je tužiteljica iznijela u podnesku od 11. studenog 2024. godine, da sad odjednom u fazi glavne rasprave (nakon što se tužiteljica samo trebala očitovati o vještačkom nalazu) tužiteljica potražuje po cijeni sata tuđe pomoći iznos od 03,00 Eura, da joj se obračuna pravična naknada imovinske štete u vezi tuđe pomoći, jasno da je da je odluka suda u vezi dosude pravične naknade tužiteljici mogla biti utemeljena samo u granicama istaknutog zahtjeva i u granicama činjenica iznesenih u fazi prethodnog postupka, kojima je tužiteljica obrazložila istaknutu visinu zahtjeva, a to je u ovom slučaju bilo da je za sat tuđe pomoći potraživala svotu od 16,00 kuna, što u sada važećoj valuti predstavlja iznos od 2,12 Eura za sat tuđe pomoći.

78. Naime, odvjetnik tužiteljice je sebi dao za pravo, između ostalog, da u fazi glavne rasprave u trenutku kada mu je sud dostavio pisani nalaz i mišljenje vještaka na očitovanje, navedenim podneskom, između ostalog, iznosi sasvim nove činjenice o potraživanju iznosa od 03,00 Eura, za jedan sat tuđe pomoći, kao i da tu iznesenu činjenicu obrazlaže pozivanjem na nekakve materijalne dokaze, javno objavljene podatke Državnog zavoda za statistiku iz mjeseca travnja 2024. godine (kao da se primjerice tijekom 2023. godine, do zaključenja predmetnog prethodnog postupka, na nivou Državnog zavoda za statistiku nije znalo i nije bilo već ranije objavljeno na stranicama tog Zavoda, kakva je bila situacija za 2021. godinu i za 2022. godine u pogledu navedenih prosječnih neto isplaćenih plaća prema stupnju stručne spreme i djelatnosti u Republici Hrvatskoj), a što je bilo protivno odredbi čl. 299. st.1. i 2. ZPP, obzirom da je tu činjenicu o tužiteljičinom potraživanju svote od 03,00 Eura, za 1 sat tuđe pomoći, odvjetnik tužiteljice mogao i trebao iznijeti još u fazi predmetnog prethodnog postupka, dakle do 21. studenog 2023. godine, kada je zaključen prethodni postupak, a ne kada se on to sjetio u fazi glavne rasprave jer sud smatra da je objektivno nemoguće da se do 21. studenog 2023. godine, nisu znali ti podaci za 2021. godinu i za 2022. godinu, odnosno da su svakako do dana 21. studenog 2023. godine, bili poznati podaci Državnog zavoda za statistiku o prosječnim isplaćenim neto i bruto plaćama u Republici Hrvatskoj, prema stupnju stručne spreme i djelatnostima u 2021. godini i u 2022. godini.

79. Dakle, iako je tužiteljica posredstvom svog odvjetnika, kojeg je sud trebao u više navrata pozivati u ovoj parnici da tužiteljica uopće iznese neke druge bitne činjenice koje je sud smatrao potrebnim da se iznesu u fazi prethodnog postupka, propustila da iznese činjenice u vezi cijene sata po 3 Eura, za nestručnu pomoć i njegu (temeljem koje cijene sata je sama obračunala i potraživala visinu svoje konačne naknade po ovom osnovu, dakle tek onda kada je nakon vještačenja shvatila da nije osnovan njezin raniji zahtjev po tom osnovu do istaknute visine), sukladno važećim i javnim podacima navedenog Državnog zavoda za statistiku u vezi 2021. godine, ali i 2022. godine, ali i da se pozove na taj materijalni dokaz koji je javno objavljen po uvjerenju ovoga suda za 2021. godinu, najkasnije tijekom 2022. godine, a za 2022. godinu, najkasnije do zaključenja predmetnog prethodnog postupka, a iznijela je činjenice o tome i pozvala se u fazi glavne rasprave, na dokaz o toj cijeni koji je navodno bio objavljen u mjesecu travnju 2024. godine (nejasno je u kojem je to uopće kontekstu bilo objavljeno u travnju 2024. godine, jer za tako nešto tužiteljica nije dostavila nikakav dokaz, pa niti taj objavljeni tekst) suprotno čl. 299.st.1. i čl. 299.a.st.2. ZPP i to u trenutku kada je pozvana samo da se očituje o nalazu vještaka, a ne da iznosi neke nove činjenice i poziva se na neke nove dokaze, sud te iznesene činjenice i dokaz na koji se tužiteljica pozvala u vezi podataka navedenog Državnog zavoda u smislu čl. 299.st.3. ZPP, nije uzeo, niti je mogao uzeti u obzir.

80. Pravna posljedica ne uzimanja u obzir tih iznesenih činjenica od strane tužiteljice ili njezinog odvjetnika u fazi glavne rasprave iz podneska od 11. studenog 2024. godine, koje se odnose na cijenu sata tuđe pomoći od 03,00 Eura, ali i na ne uzimanje u obzir materijalnog dokaza na koji se pozvala tužiteljica u tom kontekstu – na javno objavljene podatke Državnog zavoda za 2021. godinu, ali i 2022. godinu koji su po nedokazanoj tvrdnji tužiteljice objavljeni tek u travnju 2024. godine, jest da je sud mogao donositi odluku u vezi tog potraživanja na ime tuđe pomoći u granicama visine konačno istaknutog tužbenog zahtjeva, potkrijepljenog činjenicama iznesenim od strane tužiteljice u fazi prethodnog postupka. U ovom slučaju je to bilo da je novčana tražbina tužiteljice bila utemeljena na potraživanju 16,00 kuna ili u sada važećoj valuti od 2,12 Eura, za sat tuđe pomoći.

81. Kako iz prihvaćenog sadržaja vještačkog nalaza, jasno proizlazi da je tužiteljici ukupno trebala tuđa pomoć nestručne osobe od 301 sata ukupno (a što predstavlja zbroj pojedinih sati tuđe pomoći koje je vještak utvrdio potrebnim i opisao na način naveden u točci 61. ovoga obrazloženja), pa kada se taj broj sati pomnoži sa 2,12 Eura, dobije se ukupan iznos od 638,12 Eura, za sve te ukupno utvrđene sate tuđe pomoći, koju pomoć su tužiteljici pružali uglavnom njezin suprug, a iznimno ili svakako povremeno za pojedine radnje i sin tužiteljice.

82. Od ove utvrđene svote u iznosu od 638,12 Eura je valjalo umanjiti svotu koju je tuženik isplatio tužiteljici po ovom osnovu, odnosno svotu od 318,53 Eura, pa je preostao iznos od 319,59 Eura, koji je u skladu sa čl. 1095.st.1.ZOO, dosuđen tužiteljici na ime naknade imovinske štete po osnovi tuđe pomoći, imajući u vidu sve navedene okolnosti slučaja. Preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice po ovom osnovu u iznosu od 181,94 Eura je odbijen, kao neosnovan.

83. Pored svega navedenog u vezi tuđe pomoći i njege, valja naglasiti da je iznos od 16,00 kuna za 1 sat tuđe pomoći nestručne osobe na području [adresa] ili 2,12 Eura u sada važećoj valuti, ocijenjen primjerenim i u skladu sa sudskom praksom, obzirom na godinu kada je tužiteljica trebala takvu pomoć, odnosno za godinu koju je tužiteljici takva inače besplatna pomoć u ovom slučaju bila pružena od strane muža i sina, odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva i činjenica koje je tužiteljica dopušteno iznijela u fazi prethodnog postupka, kada je obrazlagala visinu svog zahtjeva u vezi tuđe pomoći.

84. Odluka o dopuštanju preinake tužbe tužiteljice, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva konstatirana na zapisniku sa zadnjeg održanog ročišta u ovome predmetu, sukladno podnesku tužiteljice od 11. studenog 2024. godine se nije odnosila na dopuštanje povećanja potraživanja tužiteljice za 1 sat tuđe pomoći na iznos od 3,00 Eura, niti se je mogla odnositi na tako nešto jer je ukupna tražbina tužiteljice u vezi te osnove bila smanjena konačnim zahtjevom tužiteljice, a ne povećana. Naime, ta odluka o dopuštanju preinake tužbe tužiteljice, koja je konstatirana na zapisniku sa zadnjeg održanog ročišta u ovoj parnici se odnosila, samo i isključivo na povećanje tužbenog zahtjeva u vezi tražene naknade neimovinske štete, koju preinaku je ovaj sud ocijenio svrsishodnom za razrješenje odnosa između stranaka, tim više što je i Vrhovni sud RH, ukazao svojim pravnim stajalištem koje je javno objavljeno, da je u ovakvim pravnim situacijama dopušteno prihvatiti preinaku tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, ako to opravdava sadržaj vještačkog nalaza i mišljenja.

85. Zbog svega navedenog je tužiteljici dosuđeno 319,59 Eura, sukladno čl. 1095.st.1. ZOO., na ime naknade imovinske štete u vezi tuđe pomoći, kao i 1.583,96 Eura, za izgubljenu zaradu tužiteljice u smislu čl. 1095. st.1. ZOO., ali i 132,72 Eura u smislu čl. 1046. ZOO., (jer je u ovom slučaju uništenjem svih navedenih stvari tužiteljice, došlo do umanjenja njezine imovine), te čl. 1085. st.3. ZOO, na ime naknade za uništenu odjeću i obuću, te napokon iznos od 1.978,27 Eura u vezi naknade neimovinske štete. Zbroj navedenih dosuđenih iznosa daje svotu od 4.014,54 Eura, koja svota od 4.014,54 Eura je stoga i dosuđena tužiteljici, dok je preostali zahtjev tužiteljice u vezi naknade štete, odbijen kao neosnovan. Sud nalazi potrebnim naglasiti, kako okolnost da tužiteljica posredstvom svojih odvjetnika, nije tijekom cijelog ovog parničnog postupka, predočila sudu originalnu medicinsku dokumentaciju (preslika koje je bila dostavljena u prilogu tužbe sudu), koju originalnu dokumentaciju je sud na prijedlog tuženika istaknut u odgovoru na tužbu u smislu čl. 108. ZPP, rješenjem broj Pn-181/2022-23 od 21. studenog 2023. godine, zatražio od tužiteljice (posredstvom njezinih odvjetnika) da ju predoči i donese na raspravu na kojoj je trebala biti saslušana u svojstvu stranke, ne znači ujedno da je preslika medicinske dokumentacije tužiteljice dostavljena u prilogu tužbe tužiteljice, bila nevaljan dokaz jer je tužiteljica takvu, priloženu tužbi, dokumentaciju mogla preslikati samo pod uvjetom da posjeduje originalnu dokumentaciju, pa ta činjenica o propuštanju tužiteljice da donese na glavnu raspravu i predoči na uvid sudu i zastupniku tuženika, svoju originalnu medicinsku dokumentaciju, nije bila od značaja za donošenje ove odluke.

86. Odluka u vezi zatezne kamate je donesena u smislu čl. 1086. ZOO u vezi naknade imovinske štete i čl. 1103. ZOO u vezi naknade neimovinske štete, također sukladno sudskoj praksi u vezi dosude zatezne kamate od dana donošenja presude u vezi naknade imovinske nenovčane štete (tužbenim zahtjevom istaknutim u tužbi, ali i konačno istaknutim zahtjevom je tužiteljica potraživala zateznu kamatu od 09. lipnja 2022. godine). Naime, kada se radi o predmetnoj naknadi imovinske štete tužiteljici (neovisno po kojem kriteriju, dakle bilo u vezi izmakle zarade, bilo u vezi uništene odjeće, bilo u vezi tuđe pomoći), u tom slučaju se radi o nenovčanoj imovinskoj šteti tužiteljice, visina koje štete je postala poznata i u vezi uništene odjeće tužiteljice i u vezi izgubljene zarade tužiteljice i u vezi tuđe pomoći potrebne tužiteljici, sa danom donošenja ove presude, te prije donošenja ove presude, točan iznos visine te imovinske štete nije bio poznat na pravno obvezujući način, niti je mogao biti poznat, pa zbog toga, tuženik nije niti mogao dospjeti u zakašnjenje u smislu čl. 29. ZOO, da bi ga se obvezalo da nadoknađuje tužiteljici tu zatraženu zateznu kamatu od nekog drugog datuma, primjerice od dana 09. lipnja 2022. godine. Činjenica da je odredbom čl. 1086. ZOO, propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, ne znači ujedno da je to trenutak kada se dogodila prometna nezgode ili trenutak (09.06.2022.g.) kada je tužiteljica primila obrazloženu ponudu tuženika u vezi sklapanja sporazuma o namirenju naknade štete (list 33 spisa) jer je visina nastale imovinske štete, na pravno obvezujući način, utvrđena tek donošenjem ove presude, pa tek od toga dana može početi teći rok tuženiku za isplatu naknade štete tužiteljici u dosuđenom iznosu (dakle, za isplatu iznosa iznad onog koji je tuženik već platio tužiteljici).

87. Vezano za naknadu neimovinske štete, valjalo je u smislu čl. 1103. ZOO, dosuditi tužiteljici zateznu kamatu ne od zatraženog dana 09. lipnja 2022. godine (jer na taj dan liječenje tužiteljice još nije niti bilo dovršeno ili nije bilo stabilizirano, prema prihvaćenom nalazu vještaka), nego od dana 01. srpnja 2022. godine, koji dan predstavlja prvi dan nakon 30. lipnja 2022. godine, koji 30. lipanj 2022. godine je vještak utvrdio kao dan dovršenog liječenja tužiteljice, obzirom da je jasno iz sadržaja dokumenta koji je tužiteljica dostavila uz tužbu sudu s lista 33-34, kojim je tuženik predložio tužiteljici sklapanje sporazuma o kompletnoj naknadi štete, da se tužiteljica, obratila tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete prije dana 01. srpnja 2022. godine, dakle prije dovršetka liječenja tužiteljice.

88. Preko tih datuma od kojih je zatražena zatezna kamata na dosuđene iznose, pa sve do datuma od kojih je tužiteljici dosuđena zatezna kamata na te iste iznose je odbijen, kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u vezi te sporedne tražbine.

89. Valja naglasiti da je dosuđujući zateznu kamatu u smislu čl. 29.st.2. i 8. ZOO, bez citiranja zakonskog teksta kojim je regulirana zatezna kamata na preko 20-tak redaka, sud dosudio tužiteljici dovoljno određenu, a svakako odredivu, zateznu kamatu i da ovaj sud nikako nije propustio odlučiti o tom sporednom dijelu zahtjevu tužiteljice u vezi zatezne kamate, samo zbog toga što nije citirao tužiteljičinih više od 20 redaka u vezi zakonski regulirane zatezne kamate, već se samo pozvao na primjenjivu zakonsku odredbu u vezi te kamate.

90. Odluka o parničnom trošku je donesena u smislu čl. 154.st.2. ZPP, te je bilo potrebno utvrditi omjere uspjeha stranaka u ovoj parnici, za valjano odlučivanje o naknadi parničnog troška.

91. Kako se omjer uspjeha stranaka u parnici u smislu čl. 154.st.2. ZPP, ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu pravne osnove, ako se ima u vidu da je konačno postavljenim zahtjevom tužiteljica potraživala isplatu iznosa od 5.166,70 Eura, te da joj je dosuđena ukupna svota od 4.014,54 Eura, nedvojbeno je da je tužiteljičin uspjeh u pogledu visine u ovoj parnici iznosio 77,70% jer dosuđeni iznos predstavlja 77,70% od konačno zatraženog iznosa od 5.166,70 Eura. Analogno tome, tuženikov uspjeh u ovoj parnici u pogledu sporne visine istaknutog zahtjeva tužiteljice, iznosio je 22,30%.

92. Između stranaka je bila sporna pravna osnova samo u pogledu triju novčanih zahtjeva u vezi naknade imovinske štete, pobliže navedenih u točci 29., obrazloženja ove presude, a u tom smislu je tužiteljica uspjela u ovoj parnici u pogledu po tuženiku osporene pravne osnove sa svoja dva zahtjeva i to onima koji se odnose na isplatu naknade zbog izgubljene zarade i naknade za uništene stvari (odjeću i obuću), dok nije uspjela sa svojim zahtjevom u vezi naknade putnih troškova od [adresa] do Lovrana i nazad u 5 navrata. Iako je bilo nesporno da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova liječenja u smislu čl. 1095. ZOO, te je bilo nesporno da je tuženik i financirao tužiteljici nekakve troškove u tom smislu (nejasno je uopće što je to konkretno tuženik financirao u smislu troškova liječenja tužiteljice jer tuženik o tome nije iznio niti jednu riječ, kao što se nije uostalom očitovao niti specificirano o svotama koje je isplatio po pojedinim kriterijima tužiteljici u vezi naknade neimovinske štete), činjenica jest da se u ovoj parnici raspravljalo o toj spornoj pravnoj osnovi u vezi tužiteljičinih troškova putovanja od [adresa] do Lovrana i nazad, čak u 5 navrata, te su se u tom smislu i izvodili dokazi, pa se zbog toga po uvjerenju ovoga suda, ne može ne honorirati tuženiku taj uspjeh u pogledu te osporene pravne osnove za tu vrstu potraživanja tužiteljice.

93. Kako se uspjeh stranaka u pogledu pravne osnove (tim više što je u ovoj parnici bio sporan samo dio pravne osnove i to za dio tražbine tužiteljice) ne može tako jednostavno ocijeniti, za razliku od uspjeha u pogledu visine novčanog zahtjeva tužiteljice, sud nije imao druge mogućnosti nego li da uspjeh stranaka u pogledu pravne osnove vrednuje po kriteriju navedenih spornih osnova u vezi triju različitih novčanih potraživanja tužiteljice, pa je uspjeh tužiteljice u vezi pravne osnove za navedena dva potraživanja u pogledu izgubljene zarade i uništenih stvari, sud vrednovao uspjehom od 66,66%, dok je tuženikov uspjeh u pogledu pravne osnove, za potraživanje koje se odnosilo na naknadu troškova puta od [adresa] do Lovrana i nazad, sud vrednovao sa 33,33%.

94. Shodno tome, sud je matematički u navedenoj situaciji procijenio da ukupan uspjeh tužiteljice u ovoj parnici (77,70 + 66,66 = 144,36 : 2 = 72,18), iznosi 72,18%, dok ukupan uspjeh tuženika u ovoj parnici, zbog navedenih utvrđenja (22,30 + 33,33 = 55,63 : 2 = 27,82) iznosi 27,82%, a kada se ti međusobni uspjesi stranaka u ovoj parnici prebiju, kako to nalaže čl. 154.st.2. ZPP, zaključeno je da je tuženik dužan tužiteljici nadoknaditi razmjeran dio parničnih troškova od 44,36 %.

95. Parnični troškovi tužiteljice su utvrđeni s obzirom na vrijednost predmeta spora, na temelju troškovnika odvjetnika tužiteljice, a primjenom odredaba važeće Odvjetničke tarife.

96. Shodno tome, tužiteljici je od opravdanih troškova, priznat trošak za sastav izvan sudskog zahtjeva za naknadu štete (istaknutog tuženiku, dakle, prije podnošenja sudu predmetne tužbe, a iz podneska tuženika od 09.02.2022.g., s lista 33 spisa je razvidno da je taj zahtjev tuženik zaprimio 03. svibnja 2022. godine, premda ga se odvjetnik tužiteljice nije sjetio priložiti uz tužbu) u iznosu od 200,00 Eura, za sastav tužbe je priznat iznos od 200,00 Eura, koja svota joj je isto priznata i za sastav podneska od 27. siječnja 2023. godine (kojim je tužiteljica dostavila očitovanje o tuženikovom odgovoru na tužbu), za zastupanje na ročištima održanim dana 03. ožujka 2023. godine, te dana 27. travnja 2023. godine, na kojima se praktički raspravljalo samo o procesnim pitanjima zbog toga što tužiteljica posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika nije iznijela sve bitne činjenice koje je bila dužna iznijeti, tužiteljici je priznat ukupan iznos od 200,00 Eura ili po 100,00 Eura za svako od tih dvaju ročišta u smislu Tbr. 9.t.2. Odvjetničke tarife. Nadalje, za zastupanje na glavnoj raspravi održanoj dana 25. ožujka 2023. godine, tužiteljici je priznat iznos od 200,00 Eura, a za sastav podneska od 11. studenog 2024. godine (kojim se tužiteljica očitovala o nalazu vještaka, neovisno o tome što se tim podneskom sjetila iznositi i određene nove činjenice i pozivati na nove dokaze, kakve tvrdnje tužiteljice je sud ocijenio nedopuštenim i kakav novi dokaz je tretirao nepodobnim, da bi ga se moglo uvažiti u fazi glavne rasprave), priznat je iznos od 200,00 Eura jer na tu svotu tužiteljica ima pravo s obzirom da se očitovala o vještačkom nalazu, dok joj je za zastupanje po punomoćniku na zadnjoj raspravi, održanoj dana 03. veljače 2025. godine, priznat iznos od 200,00 Eura, također.

97. Ovi opravdani parnični troškovi tužiteljice su utvrđeni u ukupnom iznosu od 1.400,00 Eura, na koji iznos je tužiteljici kao opravdani trošak, priznat i zatraženi pripadajući porez na dodanu vrijednost od 350,00 Eura.

98. Obzirom da je tužitelj posredstvom odvjetnika, koji bi inače trebao znati koliko iznosi sudska pristojba na predmetnu tužbu i presudu u ovakvom predmetu u kojem se radilo o zahtjevu istaknutom na ime naknade štete u novčanom iznosu, samo paušalno potraživao iznos od 143,34 Eura u vezi sudskih pristojbi, pod stavkom "Trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu prema odluci suda", iako se ovdje i ne radi o sudskoj odluci u vezi visine pristojbe, koju visinu sudske pristojbe inače regulira Zakon o sudskim pristojbama i Uredba o Tarifi sudskih pristojbi, već o pristojbi na koju upućuje navedeni Zakon i navedena Uredba, tužiteljici je priznat kao opravdan trošak i taj zatraženi iznos od 143,34 Eura, obzirom na činjenicu da je sudska pristojba koju tužiteljica treba platiti na svoju podnesenu tužbu i predmetnu presudu, ukupno veća od te zatražene svote po odvjetniku tužiteljice.

99. Kada se matematički zbroje ovi opravdani troškovi tužiteljice, dolazi se do iznosa od 1.893,34 Eura, od koje svote iznos od 839,89 Eura predstavlja 44,36%, prema ukupnom uspjehu tužiteljice u ovoj parnici.

100. Međutim, tužiteljici je valjalo priznati u cijelosti, neovisno o uspjehu u ovoj parnici, sukladno sudskoj praksi, trošak koji se odnosio na financiranje medicinskog vještačenja s njezine strane, a radi se o svoti od 400,00 Eura, pa je tužiteljici ovom odlukom dosuđen razmjeran dio parničnih troškova u ukupnom iznosu od 1.239,89 Eura (839,89 + 400,00 = 1.239,89).

101. Sukladno čl. 155. ZPP, nepotrebnim troškom za ovu parnicu je ocijenjen trošak za sastav podneska tužiteljice od 20. siječnja 2023. godine, te taj trošak nije priznat tužiteljici kao opravdan trošak. Kako tužiteljica nije iznijela sve bitne činjenice u tužbi i podnesku kojim se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, te je na zahtjev suda u smislu čl. 219. ZPP, podnescima u više navrata iznosila selektivno samo neke od zatraženih činjenica, ali ne i sve zatražene činjenice na zahtjev suda (jer jedan od dvaju odvjetnika tužiteljice, ima osebujan pravni stav prilikom očitovanja na zahtjev suda u vezi iznošenja bitnih činjenica), tužiteljici nisu priznati kao opravdani troškovi, troškovi za sastav podnesaka datiranih sa 14. ožujkom, 27. travnjem i 06. listopadom 2023. godine, obzirom da je isključivo tužiteljica posredstvom svog odvjetnika skrivila te parnične troškove u kontekstu činjenice da nije iznijela sve bitne činjenice niti u tužbi, niti u podnesku kojim se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, te da ih je samo selektivno iznosila u navedena tri podneska. Naime, sasvim je jasno da tuženik u pravnom smislu, sukladno čl. 155 ZPP, nije dužan tužiteljici nadoknađivati te parnične troškove u pogledu sastavljanja navedenih triju podnesaka iz 2023. godine, do sastavljanja kojih podnesaka tužiteljice je došlo, po uvjerenju ovoga suda, krivnjom odvjetnika tužiteljice.

102. Analogno tome, tuženik u smislu čl. 155. ZPP, nije dužan tužiteljici niti nadoknađivati trošak za sastavljanje žalbe (podneska od 15. rujna 2023. godine – list 77-78 spisa), koju je odvjetnik tužiteljice podnio protiv predmetnog rješenja kojim mu je izrečena novčana kazna, obzirom da taj parnični trošak nema nikakve veze sa troškovima tužiteljice potrebnim za ovu parnice, pa niti taj trošak nije ocijenjen opravdanim parničnim troškom tužiteljice, tim više što se u ovom slučaju niti ne radi o parničnom trošku tužiteljice, nego o trošku odvjetnika tužiteljice, obzirom da sud tužiteljicu nije novčano niti kaznio, već je novčano kaznio njezinog odvjetnika.

103. Ova odluka o parničnom trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška u vezi zastupanja tužiteljice na ročištu na kojem će biti objavljena presuda, niti o zahtjevu tužiteljice u vezi pripadajućeg poreza na taj trošak (iako valja primijetiti da odvjetnik tužiteljice neosnovano u svom troškovniku od 03. veljače 2025. godine, potražuje 200,00 Eura za zastupanje na tom ročištu, za koje zastupanje mu inače pripada polovica te svote) jer je buduća neizvjesna činjenica s obzirom na vrijeme izrade ove odluke, hoće li se punomoćnik tužiteljice uopće pojaviti na tom ročištu na kojem će presuda biti objavljena, pa će se o tom zahtjevu odlučiti posebnim rješenjem i to naknadno, nakon održavanja tog ročišta, ukoliko tužiteljica bude zastupana po punomoćniku na tom ročištu.

U Bjelovaru, 07. ožujka 2025. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 08. ožujka 2025. godine, a putem ovoga suda.