Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-1508/2020-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Marini Lovrić, u pravnoj stvari tužitelja FA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa odvjetnik iz [adresa] Damir Đegerec, Nemčićeva 4a, protiv tuženika IA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ana Perković Žaja, odvjetnica u Splitu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 13. veljače 2025., dana 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev:

"1. Nalaže se tuženiku IA, [adresa] da isplati tužitelju FA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 61.199,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.06.2016. godine do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku IA, [adresa] da isplati tužitelju FA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.159,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 01.11.2017. godine do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište,uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

3. Nalaže se tuženiku IA, [adresa], da tužitelju FA, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi iznos troškova ovog parničnog postupka uvećano za iznos zakonskih zateznih kamata od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate prema stopi propisanoj čl. 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR-a i to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužbom od 15. lipnja 2020., uređenom 19. ožujka 2024. tužitelj FA navodi da je na račun tuženika u razdoblju od 5. studenoga 2014. do 30. rujna 2017. uplatio iznos 65.359,64 EUR-a. Tužitelj zadržava pravo na povrat novca što između stranaka nije niti bilo sporno već je bilo sporno da mu je tuženik obećavao vratiti novac ali mu nije ništa vratio. Stranke nisu sklopile nikakav pismeni Ugovor o izvršenim uplatama i rokovima vraćanja već se sve radilo na temelju usmenih razgovora i povjerenja. Za tužitelja je odlučno da je novac uplatio ali ga tuženik nije vratio. Stoga traži da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužitelju uplaćeni novac sa zateznom kamatom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe te se protivi istoj u cijelosti, predlaže da se tužba odbaci u cijelosti, podredno da se odbije kao neosnovana. Tuženik ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Tuženik nikada nije bio u poslovnom odnosu s tuženikom. Poziva CA kao treću osobu da umjesto njega stupi u parnicu. Ističe prigovor nepotpunosti tužbe jer da je nejasno da bi se pravni odnos temeljio na posudbi, vraćanju zajma. davanju zajma ili nečemu trećem. Nejasno je zašto bi tužitelj uplaćivao na račun tuženika da bi samo dan nakon zadnje uplate zahtijevao vraćanje do tada uplaćenog iznosa. Tužitelj nije priložio Ugovor kojim bi se regulirao poslovni odnos stranaka, niti je dostavio usmeni dogovor između stranaka. Tužitelj nije dostavio dokaz da je od tuženika zatražio vraćanje uplaćenog novca a nije životno da se novac nastavlja uplaćivat prije nego se prijašnja obveza prema vjerovniku poravna te se također ističe i prigovor nedospjelosti tražbine. Osporava osnovu i visinu zahtjeva koji se odnose na uplate na BA u iznosu od 14.068,62 EUR-a. Predlaže da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik traži da sud pozove CA kao treću osobu da umjesto njega stupi u parnicu kao stranka, no tužitelj se u podnesku kojim se očituje na odgovor na tužbu od 20. studenoga 2020. protivi da umjesto tuženika stupi CA kao treća osoba u parnicu. Stoga sud nije pozivao treću osobu da umjesto tuženika stupi u parnicu.

3. Sud je u provedenom postupku pročitao: uplatnice PBZ Zagreb platitelja FA (str.4.-56. spisa), saslušane su parnične stranke (str.87. -91. spisa), saslušan je svjedok CA (str. 93. -95. spisa), izvršen je uvid u kopiju kartice tekućeg računa koja glasi na ime CA i uplatnica na ime CA (str. 97.-99. spisa).

4. Postupajući sukladno odredbi iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), te ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno na temelju rezultata cjelokupnog postupka ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

5. Predmet ovog parničnog postupka je zahtjev tužitelja na isplatu iznosa od 65.359,34 EUR-a koji se odnosi na uplate tužitelja u periodu od 5. studenoga 2014. sve do 30. rujna 2017. na račun tuženika putem uplatnica kod Privredne banke Zagreb (str. 4. – 56. spisa).

6. U postupku nije sporno da je tužitelj uplaćivao na račun tuženika tužbom navedene iznose i to u periodu od 5. studenoga 2014. do 30. rujna 2017.

6.1. Sporno je je li tuženik u obvezi platiti tužitelju iznos zatražen ovom tužbom, je li promašena pasivna legitimacija i je li nastupila zastara potraživanja.

7. Čitajući uplatnice PBZ Zagreb vidljive su uplate tužitelja FA na račun tuženika i to u periodu od 5. studenoga 2014. sve do 30. rujna 2017. (str. 4. - 56. spisa). Tako je tužitelj uplaćivao počevši s danom

- 5. studenoga 2014., 7. studenoga 2014. na račun tuženika iznose od 185,81

EUR, 146,00 EUR (str. 4. spisa),

- 6. studenoga 2014., 11. prosinca 2014. iznose od 132,72 EUR, 185,81 EUR (str. 5. spisa)

- 15. travnja 2015., 6. svibnja 2015. iznose od 66,36 EUR, 132,72 EUR (str. 6. spisa)

- 13. svibnja 2015., 23. svibnja 2015. iznose od 92,91 EUR, 99,54 EUR (str. 7 spisa)

- 25. svibnja 2015., 11. lipnja 2015. iznose od 92,91 EUR, 92,91 EUR (str. 8 spisa)

- 17. lipnja 2015., 18. lipnja 2015. iznose od 265,45 EUR, 185,81 EUR (str. 9 spisa)

- 20. lipnja 2015. iznos od 79,63 EUR (str. 10. spisa)

- 25. kolovoza 2015. i 26. kolovoza 2015. iznose od 2.654,46 EUR i 1.990,84 EUR (str. 11. spisa) i tako sve do 30. rujna 2017.(str. 56. spisa). Broj računa tuženika na koji su vršene uplate glasi: [adresa] 0093 2104 7007 0

7.1. Čitajući Naloge klijenta i kopiju kartice tekućeg računa CA ( str. 97. – 99 spisa) sud utvrđuje kako je broj računa koji glasi na CA: [adresa] 0093 2104 7007 0. Dakle, račun na koji su izvršavane isplate je identičan računu CA.

8. Sud je saslušao tužitelja (str.87. -88.spisa) i utvrđuje kako tužitelj poznaje tuženika i CA (svjedoka). Dogovorili su se da će tužitelj uplaćivati tuženiku novce za potrebe CA. Stalno ga je zvao CA na telefon i govorio je da uplati tuženiku novce. CA ga je stalno uvjeravao da mu treba samo određeni iznos novaca, da će lako vratiti sav novac, čim zatvori svoje projekte. Stalno bi govorio da je na putu. Tuženik je s njim radio na prijateljskom odnosu, u jednom mu je trenutku prepisao kuću radi garancije vraćanja novaca prije utuženog razdoblja. Cijelo vrijeme je postojao dogovor da će novci biti vraćeni. Kada je pitao CA da vrati novce nakon što se je sve iscrpilo on je odgovorio da nema ništa s tim jer su novci uplaćeni IA. Dogovor je bio još malo i da je to bilo sve dok mu kuća nije išla na dražbu. Tada je spašavao kuću i prestao uplaćivati novac. S CA je dogovorio iznos prvi put, a kasnije da bi ga zvao i tuženik i CA. Novac je posuđivao na temelju povjerenja, prijateljstva i dobrog odnosa. Nije tražio pisani dokaz za priznanje duga jer je sve bilo na povjerenju u CA i tuženika. Tužio je IA jer su sve uplatnice išle na njega.

8.1. Saslušan je i tuženik IA (str.88.- 90. spisa) koji u bitnom kazuje da CA treba vratiti utuženi novac. CA i tužitelj su imali neke poslovne odnose, nakon što se nagomilao dug sin od CA je vratio tužitelju iznos od 150.000,00 EUR-a prije utuženog razdoblja. Dao je CA punomoć na svoj tekući račun i CA je imao sva prava na njegovom tekućem računu. Vidio je bankovnu karticu na ime CA s njegovim brojem tekućeg računa. Punomoć je dao 2014. Do mirovine nije imao novaca na svojem računu. Sada kada je u mirovini CA ima i nadalje njegovu karticu, ali mirovinu ne dira. Nikada nije koristio utužene novce i ne želi snositi posljedice. Pogotovo jer nije znao koliki novac sjeda na njegov račun ni koliko tužitelj posuđuje CA. Naglašava da nije koristio sav utuženi novac koji je sjeo na njegov račun. Nikada nije primio nikakvu pisanu molbu za vraćanje duga od strane tužitelja.

8.2. Po iskazu svjedoka CA sud zaključuje da ima punomoć za korištenje kartice, tekućeg računa tuženika. Karticu je sudu priložio kao potvrdu da se radi o istom broju računa kao i kod tuženika i priložio na uvid potvrdu PBZ Zagreb kao dokaz da koristi karticu IA koja glasi na ime CA, te Nalog klijenta od PBZ Zagreb na ime CA (str. 97.-99. spisa). Tužitelj je njemu uplatio otprilike 66.000,00 EUR-a preko računa tuženika, te 13.000,00 EUR-a preko računa JA. Tužitelj je uplatio novac njemu od sredstava koja je sin CA doznačio na račun tužitelja. Kazuje da je bio rok vraćanja 2-3 mjeseca. Uplatnice koje se nalaze u spisu da su to uplatnice temeljem kojih je on podizao novac sa računa tuženika. Tuženik nije niti mogao biti dužnik jer nije uzimao novac. Tuženik mu je dao punomoć po svojem računu jer je njegov račun blokiran. I danas koristi račun tuženika o čemu je priložio dokaz. Tužitelj je znao da on koristi račun tuženika pa mu nije jasno zašto nije tužio njega. Tužitelj je tražio da mu vrati novac učestalo, prije pet dana zadnji put. Tužitelj već ima presudu zbog ogluhe u odnosu na njega i to na iznos od 100.000,00 EUR.

8.3. Kada se stave u korelaciju iskazi stranaka sa iskazom svjedoka CA sud utvrđuje kako je tužitelj uplaćivao na račun tuženika iznose navedene u tužbi i to za CA. CA i tužitelj su se dogovorili da tužitelj uplaćuje preko računa tuženika. To su znali sva trojica. Kada tužitelj kaže da ne zna kome je bio namijenjen novac, sud utvrđuje da je znao kome je bio namijenjen jer je na početku kazivao da je novac bio za korist CA, a što potvrđuje i tuženik i CA. CA kao dokaz svojih navoda dostavlja sudu na uvid karticu kao dokaz da glasi na njegovo ime. Sud je provjeravajući račun tuženika iz priloženih uplatnica uz tužbu i karticu koju je dostavio CA utvrdio da je tuženikov broj računa isti kao i kod CA, radi se o istom računu, kartici tekućeg računa kojeg koristi CA.

9. Odredbom čl. 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO) propisano je da se ugovorom o zajmu zajmodavac obvezuje predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu nakon određenog vremena, isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće.

9.1. Sukladno odredbi čl. 247. i 249. ZOO-a ugovor se smatra sklopljenim kada se stranke suglase o bitnim sastojcima ugovora pri čemu se izjava volje može izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave.

9.2. Obzirom da svjedok i stranke potvrđuju kako je tužitelj uplaćivao utuženi novac za CA, to sud zaključuje kako je tužitelj uplaćivao utuženi novac CA preko računa tuženika. CA dostavlja i karticu računa koji broj je identičan računu tuženika kazivajući da je on uzimao novac. Potvrđuje da se radi o utuženom iznosu novca. Uplate su se vršile u periodu od 5. studenoga 2014. pa do 30. rujna 2017., u prilog čemu su dostavljene uplatnice na više od 50 stranica spisa (str. 4. -. 56. spisa). Tužitelj ne dostavlja ugovore temeljem kojih je vršio predmetne uplate. Tužitelj ne iskazuje da su usmeno sklopili ugovor on i tuženik za izvršene uplate koje su trajale periodično 4 godine. Stoga sud zaključuje da su uplate bile bez pravne osnove i bilo kakvog ugovornog odnosa među strankama. Iz kazivanja svjedoka CA sud zaključuje da je CA rekao da će vratiti u roku od 2-3 mjeseca.

10. Odredbom čl. članka 1111. stavka 1. ZOO-a propisano je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

10.1. Prema odredbi članka 1112. stavka 1. ZOO-a tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta, dok se prema odredbi članka 1114. ZOO-a ne može zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze.

10.2. Sukladno postavljenom tužbenom zahtjevu ukoliko bi se radilo o stjecanju bez osnove potrebno je ispunjenje slijedećih uvjeta i to: postojanje neke činidbe koja je preuzeta radi ispunjenja neke obveze, isplaćen je nepostojeći dug i osiromašeni koji je izvršio isplatu je bio u zabludi glede isplate svoje obveze.

10.3. Prema kazivanju tuženika kao i kazivanju tužitelja i svjedoka CA tuženik nije ostvario nikakvu korist pa nema ni obvezu vraćanja primljenog po odredbama o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. stavak 1. ZOO-a. Tom je zakonskom odredbom propisano da je tek stjecatelj u čiju je imovinu prešao dio imovine druge osobe dužan vratiti primljeno, a o tome se u ovom slučaju ne radi. Isto tako sud zaključuje da nije bilo zablude kod tužitelja u trenutku stavljanja novca na račun tuženika. Sud utvrđuje kako je tužitelj uplaćivao 4 godine na račun tuženika različite iznose novca zatražene tužbenim zahtjevom. Tužitelj se takvim isplatama ponašao kao da postoji dug i kao da nije bio u zabludi. Stoga je odlučeno kao pod točkom I. izreke.

10.4. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije sud ga smatra osnovanim premda je raspravljanje o istom nepotrebno u situaciji kad nedostaje osnovanost tužbenog zahtjeva.

10.5. Vezano za prigovor zastare imajući u vidu opći zastarni rok sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a sud ga smatra neosnovanim.

11. Odredbom članka 154. st.1. ZPP-a propisano je da stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

11.1. Vrijednost predmeta spora iznosi, a tuženika je zastupala punomoćnica odvjetnik, pa joj sukladno čl. 155. ZPP i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023; dalje: Tarifa), pripada pravo na naknadu sljedećih troškova postupka i to:

- sastav odgovora na tužbu od 13.7.2020. – 1.000,00 EUR (Tbr. 8/1);

- zastupanje na ročištima od 4.3.2024., 24.9.2024., 27.11.2024., 13.2.2025.,– po 1.000,00 EUR (Tbr. 9/1),

što ukupno iznosi 5.000,00 EUR, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke.

U Splitu 7. ožujka 2025.

Sutkinja:

Marina Lovrić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od prvog idućeg dana od dana njezine objave (čl. 335. st. 7. do 10. ZPP- a). Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćnici tuženika

- u spis