Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr.Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-263/2023-35.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FB [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irena Tušak Miletić, odvjetnica u Tušak Miletić i Partneri, odvjetničkom društvu iz Zagreba protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, koju zastupaju odvjetnici iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 6. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja Irene Tušak Miletić, odvjetnice u ĐB i Partneri, odvjetničkom društvu iz Zagreba i zz tuženika SB, odvjetničkog vježbenika u OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, 7. ožujka 2025. donio je, objavio je,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3213123182 od 28.04.2008.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika koje se odnosi na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF, važećem na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.134,10 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 20.01.2016.g. do isplate i to do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka 2.250,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 7. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.408,49 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.01.2016.g. do isplate i to do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana".

VI. Odbija se podredni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.843,22 € s naslova zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.408,49 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.01.2016.g. do isplate i to do 31.12.2022.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 29.12.2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023.g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine".

VII. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva parničnih troškova u iznosu

od 572,21 EUR kao neosnovan.

VIII. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita sa tuženikom dana 28.04.2008.g. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213123182 (dalje: ugovor), a koji je solemniziran dana 29.04.2008.g. od strane javnog bilježnika Damira Bjelčića pod br. OV-4813/2008. Temeljem navedenog ugovora tuženik je odobrio i isplatio mu kredit u iznosu od 95.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika/kreditora na dan korištenja, sa rokom otplate od 360 mjeseci.

Člankom 7. ugovora utanačeno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 1. dana u mjesecu te je početni anuitet iznosio kunsku protuvrijednost iznosa od 562,71 CHF.

Dodatkom ugovoru o kreditu br. 3213123182/01 od 18.01.2016.g. stranke su, sukladno čl. 19a – 19i Zakona o potrošačkom kreditiranju, izvršile konverziju kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR na način da su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostalog dijela neotplaćene glavnice koja je na dan 30.09.2015.g. iznosila 53.038,83 EUR. Dodatak ugovoru solemniziran je dana 19.01.2016.g. kod javnog bilježnika Damira Bjelčića pod brojem OV-417/16.

Prilikom konverzije kredita sporazumom je utvrđeno da postoji njegova tražbina - preplata u iznosu od 20.596,31 kn, koji iznos se iskoristio za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ svakog budućeg mjesečnog anuiteta do potpunog iskorištenja preplate.

Podnosi ovu tužbu iz razloga što smatra da su predmetnim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača na način da je tuženik koristio nepoštene, pa samim time i ništetne ugovorne odredbe i to prvenstveno ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i dodataka, te trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu što je rezultiralo da je od samog početka ugovornog odnosa on kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Napominje se da su povrede ugovornih odredbi koje se navode u ovoj tužbi utvrđene i pravomoćnom presudama:

- Trgovačkog suda Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g., te Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., donesenima u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH, između ostalog i tuženika, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Revt-249/14 od 09.04.2015.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbe o jednostranom mijenjanju kamatne stope) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-575/16 od 03.10.2017.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli) i Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018 od 03.09.2019.g. (koja se odnosi na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli).

Ugovaranje valutne klauzule je dopušteno člankom 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO, a koji određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule kojima je svrha da očuvaju kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa i kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena.

Na sporni pravni posao se primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Konkretno, tužitelj se poziva na odredbe čl. 81. – 87. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

Odredbom članka 83. ZZP određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Također je člankom 87. istog zakona propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Odredbe Ugovora o kreditu kojima se ugovara isplata i vraćanje kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a (valutna klauzula) na dan korištenja, odnosno plaćanja pojedinog anuiteta su nepoštene ugovorne odredbe, budući da je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu između njega i tuženika, tuženik propustio ga u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o izboru valute uz koju će vezati kredit, odnosno o mogućim posljedicama i rizicima, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih petnaest godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je bila neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro).

Dakle, tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u više-manje istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim on kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle, niti je imao mogućnosti o tome pregovarati, odnosno tuženik ga nije upozorio na sve moguće rizike.

Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" sa valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji, redovito nudeći niže kamatne stope od ostalih kreditnih proizvoda.

Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

Dužnost je tuženika, koja proizlazi iz odredbi o potrošačkom kreditiranju koje su sadržane u Zakonu o zaštiti potrošača, bila da potrošaču, ovdje njemu, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku.

Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora mu pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na nju. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu (u skladu sa presudom Suda Europske Unije, br. C-26/13 od 30.04.2014.g., a temeljem Direktive 93/13/EEZ). Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

Dakle, on u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu i valjanu odluku .

Smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, a prema naprijed navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, dakle protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena, te o kojoj mogućnosti on nije bio unaprijed upozoren, a što mu direktno uzrokuje štetu (zajedno sa nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, o kojoj se izlaže u nastavku).

Stjecanje ekstra profita do kojeg je tuženik došao kombinacijom valutne klauzule u švicarskom franku te promjenjive kamatne stope koja je ugovorena protivno zakonu, nije dopušteno u potrošačkim kreditima.

Dakle, on je bio obavezan vratiti pozajmljeni iznos uvećan za ugovorene kamate, a zbog nezakonite primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, tuženik je na njegovu štetu stekao nezakonitu korist u vidu ekstra profita.

Na konkretan slučaj „primjenjuje se nacionalno pravo u njegovom tumačenju u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja Suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.“ (VSRH, Revt-575/16), te posebno ukazuje da se temeljem ustaljenog stajališta Suda Europske Unije potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (ovdje tuženik), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno bez ikakve mogućnosti utjecaja na sadržaj uvjeta/ugovora koje je poduzetnik prije sastavio.

Sudska praksa je zauzela identično stajalište te je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g., a u kojoj je ovdje tuženik također jedan od tuženika, presuđeno da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) iz razloga što potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno savjesnosti i poštenju, a to je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

Navedena presuda je u revizijskom postupku potvrđena presudom i rješenjem VSRH br. Rev 2221/2018 donesenom po revizijama podnesenim protiv presude u kolektivnom sporu, od dana 03.09.2019.g., te je njome tuženikova revizija (između ostalih) odbijena kao neosnovana.

Konkretno, njemu je isplaćen iznos od 428.041,76 kn, a koji je predstavljao protuvrijednost odobrenog kredita od 95.900,00 CHF. Kako je kredit isplaćivan u različitim ratama od 02.05.2008.g. do 30.05.2008.g., on kao relevantan i jedini nedvojben tečaj uzima prosječni tečaj po kojem je kredit bio isplaćivan, a koji je iznosio 1 CHF = 4,463418 kn.

Tijekom otplate kredita tečaj švicarskog franka je stalno fluktuirao i do 40%, te je svoj vrhunac imao u kolovozu 2011.g. kada je iznosio cca. 1 CHF = 6,512340 kn. Kako je objašnjeno, uslijed fluktuacije tečaja, a zbog ništetnih ugovornih odredbi, on je preplatio većinu anuiteta.

S obzirom da se učinci utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe primjenjuju ex tunc, a utvrđenje ništetnosti ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da ništetne odredbe nije bilo, što u konkretnom slučaju znači da on ima pravo na punu restituciju svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle sve što je naplaćeno na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika u trenutku plaćanja pojedinog anuiteta i iznosa pojedinog anuiteta obračunatog prema tečaju CHF u trenutku isplate/korištenja kredita, sve sukladno odredbama čl. 323. ZOO.

Tuženik je do 30.09.2015.g. na taj način stekao bez osnove iznos od 58.548,37 kn odnosno 7.770,70 € (obračunato po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), a koje iznose on potražuje ovom tužbom, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate.

Ujedno predlaže provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja točnog iznosa preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli te zadržava pravo točne specifikacije tužbenog zahtjeva nakon vještačenja. Odredbama članaka 19a – 19e Zakona o potrošačkom kreditiranju regulirana je konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu je izraz „konverzija“ korišten u ekonomskom smislu – radio promjene valute, a ne kao pravni termin sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Budući da su naprijed navedenim presudama, primjenom testa transparentnosti i poštenosti, utvrđene kao nepoštene i ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke tuženika kao i o valutnoj klauzuli u CHF, koje odredbe predstavljaju bitne sastojke ugovora o kreditu, takvi bitni sastojci ugovora ne mogu se konvalidirati voljom stranaka.

Da bi se određeni pravni posao ili pojedini članci mogli konvalidirati na temelju zakona, osnovni je preduvjet da je taj pravni posao (ili određeni članci) zakonom utvrđen ništetnim (presuda Suda Europske unije u predmetu C-51/17). Zakonom o potrošačkom kreditiranju niti jedna odredba ugovora o kreditu nije proglašena ništetnom, a sam zakon ne sadrži kogentne odredbe koje bi se automatski primjenjivale na ugovore i mijenjale nepoštene odredbe ugovora.

Budući da je konverzija izvršena dodatkom ugovoru, on kao takav slijedi pravnu sudbinu osnovnog ugovora budući da između njih postoji pravni kontinuitet, pa čak niti zakonodavna intervencija nije od utjecaja na ocjenu valjanosti osnovnog ugovora. Ujedno ovdje treba ukazati i na odredbe čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojima ništetan ugovor ili njegov dio ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

Prilikom ocjene dodatka ugovoru bitno je imati na umu i članak 41. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 11/15 i 14/2019) iz kojeg proizlazi da se potrošači ne mogu odreći niti im se može ograničiti prava koja imaju na temelju tog zakona. Iz istoga proizlazi da se potrošači ne mogu odreći ni svojeg prava na utvrđenje ništetnosti temeljem nepoštenih odredbi ugovora jer je upravo ništetnost propisana kao posljedica nepoštenih ugovornih odredbi, sukladno čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. U slučaju kad bi se konverzija smatrala konvalidacijom ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopu, to bi značilo da su se potrošači odrekli svog prava na utvrđivanje ništetnosti tih odredbi. Takav zaključak bi bio suprotan odredbama navedenog zakona, te bi bio u suprotnosti sa ciljevima zaštite potrošača koji su pravom Europske Unije i Poveljom Europske Unije o temeljnim pravima podignuti na razinu pravnih pravila javnog poretka.

Potrebno je prisjetiti se historijata događanja i cilja donošenja Izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju 2015. godine (dalje: ZID ZPK). ZID ZPK je objavljen u Narodnim novinama br. 1973/2015 dana 25.09.2015.g., sa primjenom od 30.09.2015.g. na dalje.

Kolektivni postupci su u tom trenutku u stadiju da su tada odlukom VSRH br. Revt- 249/14 od 09.04.2015.g. odbijene revizije tužitelja i tuženika te je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-7129/13 od 13.04.2014.g. kojom je valutna klauzula denominirana u CHF pravomoćno proglašena zakonitom.

Valutna klauzula je proglašena ništetnom tek nakon odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske i to presudom Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. Navedeno je izrazito bitno kod sagledavanja učinaka i transparentnosti tzv. konverzije. Sumarno, u trenutku donošenja ZID ZPK, valutna klauzula denominirana u CHF je bila pravomoćno proglašena zakonitom, te je do naknadne promjene došlo primjenama izvanrednih pravnih lijekova, odnosno prosječni potrošač koji poštuje sudske odluke nije imao saznanja da bi ona bila ništetna.

U „Prijedlogu zakona o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju, s konačnim prijedlogom zakona“ iz rujna 2015.g., a koji je izradilo Ministarstvo financija RH stoji da je pratio donošenja navedenog zakona bila nepovoljna gospodarska situacija dužnika po kreditima denominiranim u CHF. Kasnije će se ispostaviti da ti dužnici nisu bili u toj situaciji radi rizičnosti financijskog tržišta ili loših financijskih odluka, već radi nepoštene prakse banaka i sklapanja ugovora koji sadrže ništetne odredbe.

Namjera zakonodavca nije bila otklanjanje nepoštene prakse kreditnih institucija (dapače, tada je takva praksa bila pravomoćno proglašena zakonitom), već je to samo predstavljalo socijalnu mjeru državne intervencije sa ciljem pomaganja gospodarske situacije velikog broja građana.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-3685/2015 od 04.04.2017.g. navedeni zakon je ocijenjen ustavnim, te je sud tom prilikom analizirao je li cilj koji se zakonom želi postići legitiman i je li konverzija kao mjera prikladna za postizanje toga cilja. U navedenoj odluci USRH izričito navodi kako je Vlada RH u prijedlogu naznačila i obrazložila cilj zakona, a koji nije onaj koji VSRH navodu u svojoj odluci u oglednom sporu, već isključivo otklanjanje ekonomskog rizika vezanog uz CHF kredite. Niti zakonodavac niti USRH nisu tumačili učinke konverzije na način koji bi onemogućavao potrošača da zahtjeva potpunu restituciju neosnovano preplaćenih anuiteta temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

Navedeno je logično i očekivano jer su te ugovorne odredbe u cjelini (kamata i valuta) tek naknadno proglašene ništetnima, to uopće nije niti bio cilj donošenja zakona i takvo onemogućavanje potpune restitucije bi bilo izravno protivno Direktivi 93/13. Dodatkom ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija stranke su, između ostalog, postigle sporazum o raspolaganju preplatom ili manjkom. Potrošači kojima je utvrđen manjak morali su isti nadoplatiti, pa je iz ove činjenice vidljivo da konverzijom nisu riješena međusobna pitanja po povratu iznosa preplaćenih temeljem ništetnih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule, što ukazuje da je i slobodna volja potrošača pri prihvaćanju konverzije bila upitna.

Dodatkom ugovoru o kreditu provedena je konverzija CHF kredita u kredit s valutnom klauzulom EUR, čime su promijenjene odredbe o valuti obveze, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice, te postignut sporazum o raspolaganju preplatom što znači da on ima pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne kako bi na temelju te činjenice ostvario i pravo na povrat preplaćenog iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora, koji mu još uvijek nije u cijelosti namiren. Takav stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u svom rješenju br. Rev-2868/18 od 12.02.2019.g., a koji stav je sukladan pravu Europske Unije i presudama Suda Europske Unije, posebice presudi C-118/17 u predmetu F.

Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 F od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).

Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada. U konkretnom slučaju je iz dostavljene dokumentacije i izračuna vidljivo da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno njegovo obeštećenje niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, on i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je ovdje slučaj.

U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

Konverzijom nije nestao pravni interes za utvrđenje djelomične ništetnosti iz temeljnog ugovora o kreditu i da u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime valutne klauzule, jer je iz dokumentacije i izračuna u prilogu vidljivo kako je on anuitetno preplatio tuženiku određeni iznos upravo radi valutne klauzule denominirane u valuti CHF.

Dakle, aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer, iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a konverzijom nije izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 F protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

Također, Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a iz dokumentacije i izračuna proizlazi da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama njega i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je on pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju razvidno da je on prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR. Uostalom, kao što je već i navedeno, u trenutku prihvata konverzije je valutna klauzula bila pravomoćno proglašena zakonitom te je jasno kako nema govora o informiranom pristanku, a koji je conditio sine qua non u aspektu Direktive 93/13.

Iz dostavljenog izračuna, a temeljem gore navedenih ništetnih ugovornih odredbi, razvidno je da je on do dana konverzije sa osnove valutne klauzule CHF preplatio ukupan iznos od 58.548,37 kn odnosno 7.770,70 € (obračunato po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 HRK), a na koji ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa do povrata onoga što je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetnih odredbi ugovora, te koji potražuje ovom tužbom. Temeljem dodatka ugovoru o kreditu priznat mu je iznos preplate od 20.596,31 kn, koji iznos se iskoristio za podmirenje budućih anuiteta i to u iznosu ½ svakog budućeg mjesečnog anuiteta do potpunog iskorištenja preplate.

Također prilikom konverzije kredita tuženik je konvertirao zatečenu glavnicu sa stanjem na dan 30.09.2015.g. bez uvažavanja ništetnosti valutne klauzule, međutim da je konverzija provedena uz uvažavanje iste, preostala neotplaćena glavnica bi na taj dan bila manja od one koja je iskazana u obračunu konverzije.

Konkretno, iz izračuna u privitku proizlazi sljedeće:

- njemu je isplaćena kunska protuvrijednost iznosa odobrenog kredita od 95.900,00 CHF što je prema tečaju na dan isplate kredita iznosilo 428.041,79 kn;

- na 30.09.2015.g. neotplaćena glavnica CHF kredita je iznosila 83.758,79 CHF odnosno 584.701,02 kn obračunato po tečaju na dan konverzije;

- provedbom konverzije mu je smanjena neotplaćena glavnica na 53.038,83€ odnosno 404.796,49 kn obračunato po tečaju na dan konverzije;

- primjenom početnog tečaja uslijed ništetnosti valutne klauzule CHF (s obzirom na činjenicu da ništetnost djeluje ex tunc), neotplaćena glavnica na dan konverzije u iznosu od 83.758,79 CHF trebala je iznositi 373.850,49 kn (umjesto 584.701,02 kn), odnosno 30.946,00 kn / 4.107,24 € manje od glavnice utvrđene konverzijom (404.796,49 kn).

Kao što je ranije detaljno objašnjeno, Direktiva 93/13 nalaže uspostavu ekonomskog stanja potrošača kao da ništetnih ugovornih odredbi nije niti bilo te izjednačavanje svih potrošača, bez obzira na eventualne zakonodavne intervencije. Tužitelj ima pravo, a obzirom na naprijed navedenu ekonomsku neravnopravnost, potraživati od tuženika iznos razlike glavnice koja nije obuhvaćena konverzijom, a proizlazi kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF. Argumentum a contrario, potrošači koji su konvertirali ugovore o kreditu dovedeni su u neravnopravni položaj sa potrošačima koji nisu konvertirali ugovore o kreditima i na koje se izravno primjenjuju kolektive presude i pripadajuće pravo restitucije temeljem ništetnih odredaba (ex tunc). U tom smislu je i stav VSRH da potrošači neovisno o izvršenoj konverziji imaju pravo potraživati eventualno preplaćene iznose, a dužnost nacionalnih sudova je (u skladu sa praksom suda EU i Direktivom 93/13) dovesti sve potrošače u jednak položaj i svima omogućiti punu restituciju.

Puna restitucija ne može biti ostvarena ukoliko potrošač plaća daljnje kamate odnosno plaća veću glavnicu nego što bi ona bila da ništetnih ugovornih odredbi nije niti bilo. Slijedom navedenog, potražuje iznos na ime preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti valutne klauzule, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplata svakog pojedinog anuiteta do isplate, te naprijed navedeni iznos razlike glavnice zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine do isplate.

Opreza radi, a obzirom na tzv. „treće shvaćanje“ VSRH od 21.12.2022.g. glede konvertiranih kredita i pravnu nesigurnost generiranu (ne)postupanjem suda u skladu sa odredbama Direktive 93/13 i prakse Suda EU, podredno stavlja alternativni tužbeni zahtjev kojim potražuje zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete do 30.09.2015.g., zajedno sa procesno zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate.

Iznos obračunatih zakonskih zateznih kamata na preplaćene anuitete do dana konverzije iznosi 2.697,70 € / 20.325,84 kn, a koji proizlazi iz dostavljenog obračuna te se predlaže provesti financijsko vještačenje i na tu okolnost.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 28.06.2024. (list 560 do 563 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Odluku kao što ju je i precizirao te naveo u citiranom podnesku.

2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 139 do 155 spisa) tuženik je između ostalog navodi da u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe te postavljanje tužbenog zahtjeva. Tužitelj da nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača i predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.

Nadalje navodi da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlaze sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:

Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH- a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

Tužitelj u toč. III. tužbenog zahtjeva predlaže da sud naloži, da isplati tužitelju iznos od 4.107,24 eur/ 30.946,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. g. do isplate, s osnove navodne razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije.

Ističe da iznos od 4.107,24 eur/ 30.946,00 kn koji tužitelj zahtijeva ne predstavlja iznos koji je tužitelj tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platio s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija.

Sklapanjem Dodatka, a valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. Dakle, tužitelj je pristao na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane njega te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje. Radi navedenoga, tužitelj nema pravo od njega zahtijevati isplatu iznosa od 4.107,24 eur/ 30.946,00 kn te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan. U odnosu na eventualno kumulirani zahtjev tužitelja, ističe da tužitelj ničim ne potkrijepljuje navedeni tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu iznosa od 2.697,70 eur/ 20.325,84 kn zajedno s zakonskom zateznom kamatom.

Iako tužitelj ne argumentira na temelju čega i s koje osnove bi zahtijevao navedeni iznos, spori da bi tužitelj ostvarivao bilo kakvo pravo potraživati isto.

Naime, ukoliko tužitelj predmetnim tužbenim zahtjev zahtjeva takozvanu “preplatu iz konverzije” tada ističe kako bi navodna preplata nastala u trenutku kada se radio izračun konverzije sukladno propisanom kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK/15 simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit (početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijenjen s novim otplatnim planom i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta). S tim u vezi ukazuje na odredbu čl. 19. e Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, dalje u tekstu ZID ZPK/15) koja jasno propisuje da “iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač.

U odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza.

Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom:

(za razliku u tečaju u CHF)

- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita;

(na okolnost konverzije kredita)

- da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Dodatka predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR).

Predlaže naslovnom sudu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da mu naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3.U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213123182 od 28.04.2008. (list 17 do 22 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 3213123182/01 temeljem Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u Eur od 18.01.2016.(list 26 do 31 spisa), Izračun konverzije na dan 30.09.2015.(41 do 44 spisa), Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30.09.2015.(list 45 spisa), Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30.09.2015. (list 46 spisa), Otplatni plan (list 47 do 58 spisa, 64 do 69 spisa), Obavijest o izračunu efekata konverzije od 18.01.2016. (list 59 spisa), Obavijesti o promjeni kamatne stope sa Otplatnim planovima (list 70 do 109 spisa), Efektivnu kamatnu stopu/Realna godišnja kamatna stopa 6,04%, Postotna godišnja stopa 5,80% od 14.09.2015. (list 110 do 118 spisa), Promete po kreditu za razdoblje od 23.4.2008. do 14.09.2015. (list 120 do 125 spisa), Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8.1.2013. (list 126 spisa), Obračun banke (list 127 do 129 spisa), Zakonske zatezne kamate (list 130 do 135 spisa), Dopis tuženika sa izračunom konverzije, Informativnim sažetkom i pregledom otvorenih stavki (list 233 do 242 spisa), Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 243 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti KB iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 14.02.2024. (list 491 do 503 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem tužitelja FB (list 627 i 628 spisa). Sud je izvršio uvid i u očitovanje stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomiste KB iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba od 15.1.2025. (list 635 i 636 spisa).

4. Tužitelj je podneskom od 28.6.2024. godine preinačio tužbeni zahtjev tj. povećao tužbeni zahtjev. Tuženik se protivio preinaci tužbe, međutim sud je Rješenjem donijetim na glavnoj raspravi 27. studenoga 2024. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva jer se radi o nepravoj preinaci, a također do preinačenja je došlo nakon provođenja knjigovodstveno financijskog vještačenja. Također je tuženik isticao da je nastupila zastara za preinačeni tužbeni zahtjev. Prigovor zastare tuženika je neosnovan, jer je do preinake tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) koja je dopuštena, zastara prekinuta podnošenjem tužbe i do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

5.Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7. Na temelju provedenog dokaznog postupka, tj. iz isprava koje prileže spisu, sud je utvrdio slijedeće odlučne i nepobitne činjenice:

- da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213123182 dana 28.4.2008. godine kojim mu je stavljen na raspolaganje u iznosu kunske protuvrijednosti od 95.900,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,

- da je člankom 1., predmetnog Ugovora između ostalog ugovoreno da se korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom,

- da je člankom 2. citiranog Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 95.900,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je člankom 2. točkom 2. predmetnog Ugovora ugovoreno da redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,80% godišnje,

- da je ugovoren rok otplate kredita na 360 mjeseci,

- da je člankom 7. predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obrač7natoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 562,71 CHF, iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog Ugovora,

- da je kredit odobren za izgradnju kuće,

- da su stranke sklopile dana 18.1.2016. godine Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita 8.134,10 eura,

- da je 62,96 eura iznos koji se dobije kad se od ukupno obračunate zakonske zatezne kamate izračuna zatezna kamata po više plaćenim iznosima s osnove primjene valutne klauzule oduzme iznos preplate po obavijesti o izračunu efekata konverzije (sa danom 19.1.2016.),

- da je ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaj a na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije i iznosi 4.408,49 eura,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da ukupno zatezne kamate izračunate na više izračunate plaćene razlike zbog promjene tečaja obračunate do dana konverzije 19.1.2016. godine ukupno iznose 2.843,22 eura,

- da je konverzija tj. sklopljeni Dodatak Ugovoru o kreditu od 18.1.2016. temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju provedena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (a što među strankama tijekom postupka nije bilo ni sporno),

- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao kamatnu stopu u visini anuiteta po predmetnom kreditu, a također da su se mijenjali anuiteti s osnove valutne klauzule,

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

8.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

8.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

9. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

10. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

11. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

12.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

12.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 3213123182 od dana 28.4.2008. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev- 3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

12.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

13. Iz iskaza tužitelja FB (list 627 i 628 spisa), utvrđeno je da je Ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba. Sredstva iz kredita služila su mu za izgradnju obiteljske kuće. Kredit je uzeo u švicarskim francima iz razloga jer je to bio jedino kredit za koji je on bio sposoban. Nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Pokušao je pregovarati tj. da realizira kredit u hrvatskim kunama jer je bio svjestan da se valute mogu mijenjati, ali to nije mogao dobiti. Kredit je otplaćivao on. Nisu ga u banci informirali da bi moglo doći do promjene tečaja. Pročitao je Ugovor, ali ga nije razumio. Sklopio je konverziju iz razloga jer ga je pozvala banka, jer da se to mora promijeniti, međutim također ga nisu ništa informirali. Misli da nije potpisao nikakav dokument tj. Sporazum nakon potpisivanja konverzije, a kojim da se odriče od svojih potraživanja. Kada je dobio kredit to je bilo oko 58.000,00 eura, međutim kada je sklopio konverziju, ne sjeća se kolika je bila glavnica. Nisu ga prilikom sklapanja konverzije obavijestili o nikakvim iznosima i samo su rekli da će oni to prebaciti u Eure. Imao je preplatu po konverziji , međutim nisu mu dali mogućnost što bi on s tim novcima koji su se odnosili na pretplatu, međutim za taj iznos su mu umanjili rate, a on je htio da mu se za taj iznos umanji glavnica. Nije otplatio kredit, kredit je podigao 2008. godine, podignut je na 30 godina i sada je još uvijek glavnica 37.000,00 eura. Rate negdje 2008. godine bile su negdje 3.000,00 kn i takve rate su bile skroz do konverzije. Njegova plaća je u to vrijeme bila između 5.500,00 i 6.000,00 kn.

14.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

14.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

14.2. Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o kreditu i to o namjenskom kreditu za izgradnju kuće i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je izgradnja kuće. Također i iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je kredit uzeo kako bi izgradio obiteljsku kuću u kojoj živi i koja mu nije služila u druge svrhe. Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

14.3. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom F izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba F potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se F nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

14.4. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunati po srednjem tečaju za CHF tužene.

15. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

15.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks Ugovora o kreditu je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

15.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

15.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Dodatka. Također iz samog Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi oOsnovn0g Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

15.4. Naime, sklapanjem Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja osnovnog Ugovora o kreditu 2008. godine pa do sklapanja dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 8 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni Ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

16. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu Ugovora o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu od 28.4.2008. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

16.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja koji je digao kredit u CHF, a na kojem su u banci inzistirali.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako je to jedini kredit za kojeg ti u banci prezentiraju da si kreditno sposoban. Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja kao običan građanin da predvidi sve te posljedice koje je nosio sa sobom takav kredit.

17.Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, kao i objašnjenje što znači promjenjiva kamatna stopa, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

18. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

19.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

20. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

20.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

20.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 5,80% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

21. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

22.Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti KB iz Darfin d.o.o. a koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 14.02. .2024. (list 491-503 spisa) u kojem je između ostalog naveo i to u svojem Zaključku razliku u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos od 8.134,10 eura, a što je prikazano i u Tabeli na stranici 9 i 10 nalaza i mišljenja.

Ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 61.285,71 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 8.134,10 EUR.

Pod točkom 2. Zaključka na stranici 10 nalaza i mišljenja prikazao je razliku u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, te je ukupno razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -17,01 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -2,25 EUR.

Pod točkom 3. Zaključka na stranici 11 vještak je u Tabeli prikazao razliku iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, prema prometi po kreditu (list 300 spisa) , te je ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 33.215,80 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 4.408,49 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 19.01.2016. prema prometi po kreditu (list 300 spisa) iznosi 52.649,49 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 403.334,69 HRK.

Iznos preostale glavnice prema otplatnom planu po obračunu banke primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 82.922,75 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 370.118,89 HRK.

Razlika između iznosa 403.334,69 HRK i iznosa 370.118,89 HRK je 33.215,80 HRK. Prema obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 59 spisa) preplata utvrđena konverzijom iznosi 21.316,30 HRK odnosno 2.780,26 EUR.

Na stranici 12. i 13. Zaključka vještak je pod točkom 4. u Tabeli prikazao izračun zateznih kamata na izračunate više plaćene razlike zbog promjene tečaja obračunate do dana konverzije 19.01.2016. godine, te naveo da ukupno zatezne kamate izračunate na više izračunate više plaćene razlike zbog promjene tečaja obračunate do dana konverzije 19.01.2016. godine ukupno iznose 2.843,22 EUR.

Također je na stranici 13 svojeg nalaza i mišljenja pod točkom 5. Zaključka u Tabeli prikazao iznos koji se dobije kad se od ukupno obračunate zakonske zatezne kamate iskazane po naprijed navedenoj točki izračuna zatezne kamate po više plaćenim iznosima s osnove primjene valutne klauzule oduzme iznos preplate po obavijesti o izračunu efekata konverzije (list 59 spisa) je 62,96 EUR preostalih zateznih kamata obračunatih sa danom 19.01.2016.

Ukoliko dobiveni iznos zateznih kamata u iznosu od 2.843,22 EUR umanjimo za preplatu utvrđenu konverzijom kredita u iznosu od 2.780,26 EUR (prema obavijesti o izračunu efekata konverzije - list 59 spisa) dobijemo iznos od 62,96 EUR.

22.1.Podneskom od 14.3.2024. godine tuženik je istaknuo između ostalog da ne prigovara samo matematičkom izračunu vještaka u odnosu na izračun preplate po osnovi tečaja, ali da i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Međutim, da prigovara vještaku u dijelu izračuna iznosa razlike u glavnici, jer da je vještak pogrešno izračunao razliku u glavnici na datum 30.9.2025. godine.

22.2. S obzirom na prigovor tuženika, sud je pozvao vještaka da se očituje na navedeni prigovor, te je stalni sudski vještak u svojem očitovanju od 15.1.2025. godine (list 635 i 636 spisa), naveo da razliku između glavnice je računao na dan 19.1.2016. godine kada je konverzija kredita stvarno i provedena, a tuženik je u svom podnesku od 14.3.2024. računao razliku glavnice na dan 30.9.2015. godine iz čega proizlazi razlika navedena u podnesku tuženika od 14.3.2024.

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao i očitovanje vještaka smatrajući ga stručnim, objektivnim, detaljnim, te napravljenim u skladu sa znanošću i strukom, a i nakon dostave očitovanja na prigovore tuženika nije bilo nikakvih primjedbi ni prigovora od strane stranaka.

24. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

25.Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

26. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

27. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev u odnosu na točku I., II. i III. tužbenog zahtjeva.

28. Valjalo je odbiti tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 4.408,49 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.1.2016. do isplate, a koji iznos se odnosi na preostalu glavnicu. Valja navesti da nedospjela glavnica je utvrđena Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog Ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom Zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, te tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod V. izreke.

29. Nadalje valjalo je odbiti i podredno postavljeni tužbeni zahtjev i to u cijelosti. Naime, o točci I. podredno postavljenog tužbenog zahtjeva odlučeno je tužbenim zahtjevom pod točkom I. U odnosu na točku II. kumuliranog tužbenog zahtjeva valja navesti da tužitelj potražuje ukupno zatezne kamate izračunate na više izračunate više plaćene razlike zbog promjene tečaja obračunate do dana konverzije 19.1.2006. godine i to u iznosu od 2.843,22 EUR. Međutim, kada se od iznosa koji se dobije od ukupno obračunate zakonske zatezne kamate oduzme iznos preplate po obavijesti o izračunu efekata konverzije dobije se iznos od 62,96 EUR, a koji se odnosi na preostale zatezne kamate obračunate sa danom 19.1.2016., a koji iznos je sud i tužitelju dosudio. U odnosu na točku III. kumulativno postavljenog tužbenog zahtjeva valja navesti da je odbijen iz razloga, ako što je to navedeno u odlomku 28. ovog obrazloženja.

29.1.S obzirom na navedeno, valjalo je odbiti kumulativno postavljeni tužben zahtjev, a kao što je i navedeno u izreci pod točkom VI.

30. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 88/2022. i 155/2023.ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

30.1. Iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a z bog dijela tužbenog zahtjeva kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi, sud je tužitelju parnične troškove dosudio sukladno odredbi članka 154. stav 1. ZPP-a. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu.

32.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 9.11.2023., 28.6.2024., 27.9.2024. za svaki iznos od 200,00 EUR, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a. Za zastupanje na ročištu dana 9.1.2024. , 10.10.2024., 27.11.2024., 6.2.2025. za svako iznos od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a.).

Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 450,00 eura.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 200,00 EUR.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 2.250,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

32.1. S preostalim zatraženim troškovima u iznosu od 572,21 EUR a koji se odnose na sudsku pristojbu na presudu i na zastupanje na ročištu dana 9.1.2024., te za zastupanje na ročištu za objavu Presude 26.11.2024. godine, valjalo je tužitelja odbiti kao neosnovanim, jer tužitelj sudsku pristojbu na presudu ne plaća, jer je u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama (članak 11. stav 1. točka 20.) oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi. Za ročište 9.1.2024. godine dva puta zatraži trošak zastupanja, a također nije pristupio ročištu za objavu Presude 26.11.2024. jer isto nije ni održano pošto je ponovno otvorena glavna rasprava. Također tužitelj nije pristupio na ročište za objavu Presude dana 7. ožujka 2025.

33. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

U Krapini, 7. ožujka 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. ĐB i Partneri d.o.o. Zagreb, Vlaška 84/4

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte