Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Trg Ljudevita Posavskog 5

44000 Sisak

Poslovni broj: P-75/2024-15

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku, OIB 74610670107, u ime Republike Hrvatske po sutkinji Sandi Navara Sladović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja LE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Milenko Jakšić i Vanja Jakšić, odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda iz Siska, S. i A. Radića 44/I, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Žurić i partneri iz Zagreba, Savska cesta 32, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne javne rasprave održane i zaključene 5. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja LE koji glasi: "Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj 060602161147, sklopljenog između tužitelja i tuženika, od dana 2. lipnja 2006., sadržane u čl. 3. st. 1. i st. 3. Ugovora o kreditu, a koje glase:

„3.1. Kamatna stopa iznosi 5,99% (slovima: petcijelihdevedesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva.

3.3. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. isplatiti tužitelju LE iznos od 405,63 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 4. lipnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, tekućom na iznos od:

1,03 EUR počevši od 04.06.2008.,

11,80 EUR počevši od 07.07.2008.,

11,64 EUR počevši od 07.08.2008.,

11,36 EUR počevši od 04.09.2008.,

11,18 EUR počevši od 03.10.2008.,

11,11 EUR počevši od 06.11.2008.,

11,01 EUR počevši od 05.12.2008.,

11,05 EUR počevši od 09.01.2009.,

11,01 EUR počevši od 04.02.2009.,

10,86 EUR počevši od 05.03.2009.,

10,81 EUR počevši od 07.04.2009.,

10,59 EUR počevši od 07.05.2009.,

10,33 EUR počevši od 04.06.2009.,

10,09 EUR počevši od 03.07.2009.,

10,02 EUR počevši od 06.08.2009.,

9,86 EUR počevši od 04.09.2009.,

9,59 EUR počevši od 07.10.2009.,

9,42 EUR počevši od 06.11.2009.,

9,32 EUR počevši od 07.12.2009.,

9,13 EUR počevši od 08.01.2010.,

8,98 EUR počevši od 04.02.2010.,

8,75 EUR počevši od 05.03.2010.,

8,58 EUR počevši od 08.04.2010.,

8,39 EUR počevši od 05.05.2010.,

8,22 EUR počevši od 07.06.2010.,

7,96 EUR počevši od 06.07.2010.,

7,82 EUR počevši od 06.08.2010.,

7,69 EUR počevši od 07.09.2010.,

7,52 EUR počevši od 07.10.2010.,

7,37 EUR počevši od 05.11.2010.,

7,22 EUR počevši od 07.12.2010.,

7,03 EUR počevši od 05.01.2011.,

6,86 EUR počevši od 04.02.2011.,

6,66 EUR počevši od 04.03.2011.,

6,41 EUR počevši od 06.04.2011.,

6,21 EUR počevši od 06.05.2011.,

6,07 EUR počevši od 06.06.2011.,

5,81 EUR počevši od 05.07.2011.,

5,62 EUR počevši od 04.08.2011.,

5,44 EUR počevši od 06.09.2011.,

5,23 EUR počevši od 06.10.2011.,

5,01 EUR počevši od 04.11.2011.,

4,79 EUR počevši od 07.12.2011.,

4,58 EUR počevši od 09.01.2012.,

4,37 EUR počevši od 06.02.2012.,

4,13 EUR počevši od 05.03.2012.,

3,85 EUR počevši od 04.04.2012.,

3,62 EUR počevši od 04.05.2012.,

3,40 EUR počevši od 05.06.2012.,

3,13 EUR počevši od 05.07.2012.,

2,89 EUR počevši od 03.08.2012.,

2,63 EUR počevši od 06.09.2012.,

2,37 EUR počevši od 03.10.2012.,

2,14 EUR počevši od 06.11.2012.,

1,88 EUR počevši od 06.12.2012.,

1,63 EUR počevši od 15.01.2013.,

1,37 EUR počevši od 11.02.2013.,

1,10 EUR počevši od 11.03.2013.,

0,83 EUR počevši od 17.04.2013.,

0,56 EUR počevši od 15.05.2013.,

0,28 EUR počevši od 17.06.2013., pa sve do isplate, u roku od 15 dana. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. naknaditi tužitelju LE, trošak parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju LE da tuženiku OTP banka d.d. naknadi parnični trošak u iznosu od 750,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj LE podnio je ovom sudu tužbu protiv tuženika OTP banka d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

2. U tužbi tužitelj navodi da je ugovorom o kreditu broj: 060602161147 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenim 2. lipnja 2006. u [adresa] između tužitelja kao korisnika kredita i OTP banke d.d. kao tuženika, tužitelju odobren stambeni kredit za adaptaciju kuće. Kredit je odobren u iznosu od 13.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Kredit je odobren na rok od 7 godina (84 mjeseca), te je ugovoreno da će se njegova isplata vršiti u 84 jednaka mjesečna anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate. Nepoštene su i ništetne odredbe čl. 3. st. 1. i 3. Ugovora o kreditu, koje glase: 3.1. Kamatna stopa iznosi 5,99% (slovima: petcijelihdevedesetdevetposto) godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva. 3.3. Promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama Odluke o kamatama Banke na čiju primjenu Korisnik kredita bezuvjetno pristaje. Nepoštenost navedenih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru kod kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o sadržaju svake pojedine odredbe, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pojam nepoštene ugovorne odredbe u potrošačkim ugovorima bio je istovjetno reguliran i u čl. 81. st. 1. ZZP/03: ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 81. st. 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07; dalje u tekstu: ZZP/03), smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tom odredbom je, iako Republika Hrvatska tada još nije bila punopravna članica EU, u bitnom preuzet sadržaj čl. 3. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. Takvo postupanje tuženika (zadržavanje prava da jednostrano mijenja kamatnu stopu svojim internim aktima) je u suprotnosti s temeljnim načelima obveznog prava: načelom ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu i načelom savjesnosti i poštenja, propisanima u čl. 3. i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 itd.; dalje u tekstu: ZOO). Ono se također kosi i s načelima dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava iz čl. 5. i čl. 6. ZOO. Dodatno, ZZP/03 je u čl. 85. propisivao da odredbe pisanih ugovora moraju biti lako razumljive, što ovdje nije bio slučaj, jer je na temelju spornih ugovornih odredbi tužitelj kao potrošač znao jedino visinu kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Kako su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom potrošaču, a službenici Banke pri sklapanju ugovora tužitelju nisu detaljno objasnili po kojim kriterijima banke jednostrano mijenjaju visinu kamatne stope tijekom trajanja kredita, on nije mogao procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju i koliki će biti krajnji ekonomski opseg njegove obveze, radi čega je ista stopa bila neodređena i neodrediva, što je prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO razlog ništetnosti ugovora. ZZP/03 je zatim dalje, u čl. 87., propisivao da je nepoštena odredba ništetna (st. 1.), s tim da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez nje (st. 2.). Kako se radi o prisilnom propisu, iz toga dodatno, temeljem čl. 322. ZOO kao općeg zakona koji regulira obvezne odnose, proizlazi da je Ugovor o kreditu ništetan. I ZOO propisuje da takav ugovor i dalje može opstati kad ništetnost pojedine odredbe bude ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen njenog sadržaja i vrijedio bez nje (pravila o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 324. ZOO). U ovom kontekstu treba spomenuti i da čl. 91. ZZP/03 daje primjere (zabranjenog) zavaravajućeg oglašavanja, među kojima se kao sporno ističe i oglašavanje koje se odnosi na cijenu, način izračuna cijene (a kamatna stopa je upravo cijena kredita) te uvjete prodaje proizvoda ili uvjete obavljanja usluge. Pravna utemeljenost iznesenog u ovoj tužbi potvrđena je brojnim odlukama i presudama sudova Republike Hrvatske i Europskog suda, a posebno:

Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- od 4. srpnja 2013. donesena u postupku protiv, između ostalih, i ovdje tuženika, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom je utvrđeno da je tuženik u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja je kao takva ništava. Pritom je važno napomenuti da je u ovom sporu nesporno da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke nije pojedinačno pregovaralo, a tuženici niti ne tvrde da su potrošači mogli utjecati na njen sadržaj i uvrštavanje u tekst ugovora. Osim toga, tuženici ne spore niti činjenicu da ni ugovor ni opći uvjeti na koje se pojedini ugovor poziva ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Od ostalih utvrđenja sadržanih u obrazloženju predmetne odluke VTSRH važno je istaknuti sljedeća: pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora i sl., mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Sporni ugovori o kreditu sadrže dva promjenjiva bitna elementa – osim promjenjive kamatne stope, oni sadrže i valutnu klauzulu, što obvezu kreditoprimca (ovdje tužitelja) čini još rizičnijom. Parafrazirano, prvostupanjski sud u ovom sporu utvrdio je da tuženici imaju vrlo složene opće odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koje su stoga nerazumljive i samo stvaraju privid postojanja objektivnih kriterija. Pritom su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja tuženika koji sadrže dodatan broj različitih kriterija, pri čemu je odnos između njih nejasan – tako dolazi do situacije da se pojedina banka-tuženik može pozvati na bilo koji od njih, a brojni i nepovezani kriteriji ne daju temelj za ocjenu da se radi o objektiviziranim kriterijima koji bi se mogli podvesti pod pojam odredivog predmeta obveze u smislu članka 272. ZOO, jer ugovor ne sadrži podatke na temelju kojih se predmet obveze može odrediti, a još manje se radi o kriteriju koji bi prosječni potrošač mogao razumjeti. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine kojom je taj sud potvrdio prethodno navedenu odluku Visokog trgovačkog suda odbivši revizije tuženika kao neosnovane. Između ostalog, u ovoj presudi je posebno istaknuto da kod ocjene poštenosti ovih ugovornih odredbi treba imati na umu i činjenicu da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju, te dovedeni u situaciju: uzmi ili ostavi („take it or leave it“), pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca, izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Nisu prihvatljivi navodi tuženih banaka da su potrošači imali valjan mehanizam suprotstaviti se jednostranoj odluci banke o promjenjivoj kamatnoj stopi stavljanjem reklamacije na istu, kada je svakom potpuno jasno da se reklamacijom doista ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluku banke o promjeni kamatne stope, koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj se navodi da je ništetna i nepoštena ugovorna odredba o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, na štetu potrošača. Presudom Europskog suda (ECJ) u predmetu C-26/13 od 12. veljače 2014. u odnosu na tumačenje čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ (“Procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene.“), u kojoj je izraženo stajalište prema kojem se navedeni stavak treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze." Na moguću ništetnost odredaba općih uvjeta ugovora osvrće se i ZOO, koji u čl. 296. st. 1. propisuje da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Općenito, odlukama donesenim u kolektivnom sporu Udruge Franak kojima su postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 2296/2021 od 19. travnja 2022., kojom se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci u kojoj je, između ostalog, navedeno da tuženik neosnovano smatra da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na kunske kredite kakav je i predmetni jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu, a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. Drugostupanjski sud dalje u obrazloženju ističe da su odlukama donesenim u kolektivnom sporu Udruge Franak postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03 pa je, da bi se iste primijenile na korisnike kredita u drugim valutama, potrebno tek provesti dodatni test nepoštenosti spornih odredaba ugovora o kreditu, za čije prolaženje su u tužiteljevom slučaju ispunjene sve pretpostavke. Presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-71/2017 od 6. ožujka 2018., koja potvrđuje da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovora promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora. 4.8. Presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-1602/2017 od 31. ožujka 2017. potvrđuje se da je ništetna odredba ugovora kojom su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu isključivo temeljem odluke jedne ugovorne stranke bez unaprijed jasno ugovorenih parametara koji će se primjenjivati kod izmjene kamatne stope. Presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 620/2017 od 23. studenog 2017. godine odlučeno je da, ako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž- 1383/2017 od 24. veljače 2022. utvrđeno je da je određena odredba ugovora o kreditu nepoštena kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presudom Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž- 1520/2021 od 5. siječnja 2022. utvrđeno je da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojom se dala kreditoru mogućnost da mijenja jednostranom odlukom kamatnu stopu, te se o toj promjenjivoj kamatnoj stopi nije pojedinačno pregovarao s potrošačem, već ju je kreditor unaprijed na standardnom ugovoru formulirao. Presudom Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-1155/2017 od 4. rujna 2019. u obrazloženju je istaknuto da jednostrana promjena kamatne stope nije opravdana ni u slučaju promjene tržišnih uvjeta ako taj ili neki drugi razlog nije izrijekom naveden u ugovornoj odredbi kao opravdanje kreditoru (ovdje tuženiku) da jednostrano promijeni kamatnu stopu. Navedeno shvaćanje je u skladu s odredbom čl. 82. al. 11. ZZP/03 i potvrđeno u postupku prethodnog odlučivanja u predmetu Europskog suda (ECJ) br. C-472/10 u pravnom shvaćanju neovisne odvjetnice – da bi neka specifična okolnost predstavljala valjan razlog da banka jednostrano promijeni kamatnu stopu, ona mora biti izrijekom navedena u ugovoru o kreditu ili barem u općim uvjetima poslovanja banke-tuženika, inače će se ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope ocijeniti nerazumljivom, a time i nepoštenom. S obzirom na usklađenost ocjene prvostupanjskog suda u ovom postupku sa shvaćanjem izraženim u navedenom predmetu Europskog suda, za zaključiti je da je ocjena suda utemeljena na tumačenju mjerodavnih odredbi ZZP/03 u duhu prava EU. Presudom Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3593/2020 od 25. veljače 2021. godine u obrazloženju je, između ostalog, naglašeno: odredba između tužitelja i tuženika kojim je ugovoreno da se tužitelj obvezuje tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatama je za svakog prosječnog potrošača posve nerazumljiva, jer je njena promjena vezana za odluku banke koja predstavlja dokument koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje se bave bankarskim poslovanjem tužitelju kao prosječnom potrošaču nije mogla biti razumljiva.

3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, slijedom čega tuženik predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev. Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 060602161147 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“). Međutim, sporno je jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik se takvim tvrdnjama izričito protivi te će u nastavku obrazložiti temelj za svoje protivljenje. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 5. ožujka 2024. Nesporno je da je presudom Vrhovnog suda RH broj Rev 2245/17 od 20.3.2018. revizijski sud zauzeo stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge Potrošač (dalje: „Parnica Potrošač“) prekinut tijek zastare tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u ovoj parnici. Prema stajalištu iznesenom u istoj presudi Vrhovnog suda RH zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem Parnice Potrošač donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. (u odnosu na promjenjivost kamatne stope), odnosno presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14.6.2018. (u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu). Tužitelj je tužbu podnio nakon proteka zastarnog roka od 5 godina (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje opći zastari rok), odnosno 3 godine (ukoliko se uzme da se na tražbine tužitelja primjenjuje zastarni rok za anuitete, odnosno naknadu štete) računajući od datuma pravomoćnog okončanja Parnice Potrošač (13.6.2014.) kada su zastarni rokovi za utuženje počeli teći iznova. Slijedom navedenog, kako je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužitelja istekao petogodišnji i trogodišnji zastarni rok (bar u pogledu tražbina koje tužitelj zahtijeva po osnovi navodno preplaćenih kamata) tužitelj nije ovlašten zahtijevati isplatu tražbina utuženih u ovom postupku, pa tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz Parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz Parnice Potrošač i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenutom pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS- a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom spremom (između ostalog, diplomirani pravnik ili ekonomist), odnosno osoba koja je prethodno koristila proizvode bankarskog sektora (ugovorena štednja, ranije sklopljeni krediti i sl.), a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTS-a tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog iskustva niti cjelokupnog znanja i iskustva koje je stekao kroz svoje obrazovanje ili u struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a, a posebno vodeći se uputom VSRH u rješenju broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Tuženik upućuje i na presudu Županijskog suda u Puli broj Gž-311/2018 od 9. siječnja 2018. Predmetnom je presudom drugostupanjski sud prihvatio žalbu tuženika i preinačio prvostupanjsku presudu Općinskog suda u Šibeniku broj P-755/17 od 29. prosinca 2017. Bez pretjeranog ulaženja u sadržaj priložene presude, tuženik skreće pažnju na obrazloženje drugostupanjskog suda. Naime, isti je istaknuo da „…ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja u smislu članka 296. ZOO, jer to ne proizlazi iz svih okolnosti ocijenjenih prema čl. 296. ZOO-a, budući da je ugovor o kreditu sklopljen na uobičajeni način na koji to čine i druge banke, tužitelj je kao stručna osoba bio svjestan što je ugovoreno i s tim se suglasio, te je u cijelosti prijevremeno otplatio kredit…„ Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač s obzirom da je ekonomske naobrazbe. Iz tog razloga, odredbe ugovora se ne mogu smatrati kao nejasne i nerazumljive a priori. U konkretnom je predmetu stoga, potrebno tek ispitati i utvrditi pripada li tužitelj zaista kategoriji „prosječnog potrošača“ o kakvom potrošaču se problematizira u Parnici Potrošač. odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu vezanu za CHF, tuženik ističe da Presuda VTS donesena u Parnici Potrošač ne daje subjektivna prava potrošačima. Kao što je tuženik već detaljno elaborirao, Presuda VTS ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava, s obzirom da je takva presuda usmjerena na apstraktnu pravnu zaštitu „prosječnog potrošača“ kao pravnog standarda. Stoga je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu njega i tuženika postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane člancima 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/07, 125/07; dalje: „ZZP“). Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Ugovorom jasno određeno da je iznos kredita u valuti CHF, te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti. Također, odredbama Ugovora koje reguliraju otplatu kredita predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Pored toga, tužitelj je potpisom Ugovora potvrdio upoznatost sa značenjem valutne klauzule. Ugovorom o kreditu jasno je propisano da: „Korisnik kredita potpisom ovog ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo preko deset godina od sklapanja Ugovora, tvrditi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZPa, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik u ugovornom odnosu tužitelja i tuženika postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište koje je VSRH zauzeto u njegovom rješenju broj Revt 575/16 od 3.10.2017. (dalje: „Rješenje VSRH“) i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu revizijskog suda, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje činjenice je li tuženik „…kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu i uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: - nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; - a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja – potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. U odnosu na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika U odnosu na promjenjivost kamatne stope, tuženik ističe da ista nije bila predmetom ispitivanja ništetnosti u Parnici Potrošač. Tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja iz Presude VTSa donesenih u Parnici Potrošač i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to nije bilo predmetom ispitivanja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana primjenjivost kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, čak i kada bi utvrđenja iz Presude Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor, njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke. Tužitelj pogrešno smatra da se može naprosto pozivati na pravna utvrđenja iz Presude VTSa bez dokazivanja osnove tužbenog zahtjeva. Suprotno tome, tužitelj je dužan u ugovornom odnosu nje i tuženika dokazati postojanje svih pretpostavki ništetnosti sporne ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništavosti pojedinih odredaba Ugovora. Naime, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na ZZP, tako i na Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15; dalje: „ZPK“). Dakle, tužitelj nije ovlašten tražiti da se ništetnim utvrdi dio Ugovora koji je dopušten u skladu s pozitivnim propisima u Republici Hrvatskoj. Nadalje, Ugovorom nije ugovoreno samo da je promjenjiva redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Dapače, ugovorne strane izrijekom su ugovorile (točnije tužitelj je potvrdio) sljedeće: „…Na odnose koji nisu regulirani ovim Ugovorom primjenjivat će se odgovarajuće odredbe važećih zakona te akti Kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja s kojima su ugovorne strane upoznate. Prihvat primjene navedenih akata obuhvaća i njihove izmjene i dopune.“ Spomenuti interni akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi koje su utvrđene između tuženika i tužitelja kao ugovaratelja u potrošačkom ugovoru, pa obvezuju kao i posebne pogodbe Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Slijedom gornjih navoda, te s obzirom da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika, a da su izrijekom ugovorile i primjenu internih akata tuženika, u cijelosti je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora na tužbu. Način na koji je kamatna stopa mijenjana, određen je Općim uvjetima poslovanja Banke gdje je navedeno da će tuženik kod utvrđivanja i promjene kamatnih stopa voditi računa o „tržišnim uvjetima". Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanje kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara: - Visina kamatnih stopa (cijena) koju tuženik plaća na izvore sredstava (kamatne stope na depozite građana), - Visinu kamatnih stopa koje tuženik plaća na izvore sredstava na međunarodnom tržištu kapitala (izravno povezano sa promjenama vrijednosti referentnih kamatnih stopa odnosno indeksom CDS - Credit Deafult Swaps – a o čemu podrobnije niže u ovom podnesku) - Rizik naplate kredita (također povezano sa CDS) Tuženik smatra potrebnim, protumačiti samo značenje CDS-a i njegovog utjecaja na povećanje kamata, odnosno troškova kredita tužitelja. Naime, tijekom 2008. godine troškovi pribavljanja sredstava banaka su ekstremno rasli kao posljedica nastale ekonomske krize. Naime, tuženik kao banka je dužan primjenjivati Odluku Hrvatske narodne banke o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (dalje: „Odluka“). Temeljem ove Odluke banke su dužne održavati valutnu usklađenost obveza i tražbina, te bankama nije dopušteno, izvan propisanih mjera, obveze preuzimati u jednoj valuti, a tražbine ugovarati u drugoj valuti. Stoga je tuženik tijekom cijelog razdoblja plasmana kredita u CHF bio dužan održavati odnos danih kredita u CHF s izvorima u CHF. Obzirom na ekstreman porast tečaja CHF u narednom periodu nakon sklapanja Ugovora o kreditu došlo je i to velikog povećanja troškova pribavljanja sredstava za tuženika. Pored toga, treba napomenuti da su se u razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava, što je utjecalo na povećanje državne premije rizika (Credit Deafult Swaps - CDS, spreadovi na državne obveznice - razlika između kupovne i prodajne cijene na FOREX tržištu obično se naziva „spread“; a na Forex tržištu valuta jedne zemlje se razmjenjuje za valute drugih zemalja, istovremeno kupujući jednu valutu a prodajući drugu). Tako se primjerice petogodišnji CDS s razina od ispod 1% s kraja ljeta 2008. popeo na razine i blizu 6% već u ožujku 2009. godine. Ovakav rast premije rizika ima je značajan utjecaj na rast troškova zaduživanja tuženika. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Zbog ovih razloga, bez obzira na pad LIBOR-a tuženik nije mogao umanjiti kamatnu stopu jer je parametar troška pribavljanja sredstava izuzetno narastao. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke

– nezakonita, odnosno nepoštena. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, stav tuženika podržao je i Visoki trgovački sud RH u presudi Pž-2462/03. U konkretnom sporu radi se upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske – promjena kamatne stope je bila zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima. Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva, s obzirom da ista ne proizlazi niti iz jednog dokaznog prijedloga dostavljenog od strane tužitelja. Tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi financijskom vještačenju na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Opreza radi, ako bi sud ipak odlučio raspravljati o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da manifestacijski zahtjev postavljen od strane tužitelja za dostavom podataka o visini njegova potraživanja nije osnovan. Tužitelj je u konkretnom ugovornom odnosu jedna od ugovornih strana (a ne treća osoba) koja bi kao savjestan i pošten sudionik takvog pravnog odnosa trebao raspolagati dokumentacijom i informacijama relevantnima za precizno postavljanje visine tužbenog zahtjeva u ovom postupku. Uz navedeno, tužitelj nije dokazao da je kontaktirao tuženika sa zahtjevom za dostavom odgovarajuće dokumentacije, kao i da je tuženik takav zahtjev tužitelja odbio. U tom smislu, a pozivom na pravno stajalište zauzeto u rješenju Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2538/19 od 9.7.2019. na temelju kojeg je odbijena žalba potrošača podnesena protiv rješenja prvostupanjskog suda o odbijanju manifestacijskog zahtjeva, zahtjev tužitelja za dostavom odgovarajuće dokumentacije od strane tuženika sud bi trebao u cijelosti odbiti.

4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu (str. 15-18 spisa), amortizacijski plan (str. 240-242 spisa), promete po računu (str. 243-299 spisa), otplatni plan (str. 300-304, 335-339 spisa), dopis tužitelja (str. 333 spisa), dopis tuženika od 30. 1. 2024. (str. 334 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlatku Panjkoviću, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Tužitelj LE iskazao je da je kredit podigao u svrhu adaptacije kuće u kojoj živi sa obitelji te se radi o stambenom kreditu. Taj novčani iznos iskoristio je u svrhu promjene stolarije na kući, kupio je novu kadu i novi ormar, te je promijenio laminat, odnosno umjesto parketa stavio je laminat. Kredit je podigao u OTP banci, obzirom da je dugo godina klijent te banke, zbog čega nije niti dolazio u drugu banku, a obzirom da je to bilo 2006. ne sjeća se da li mu je u banci ponuđena koja druga vrsta kredita, odnosno kredit u kojoj drugoj valuti. On je kredit podigao jer su mu trebali novci i čitao ga je, no on to baš ne razumije što je u ugovoru navedeno jer je po struci vozač. Zna da je ugovorio kamatnu stopu od 5 ili 6 %, no nije razumio čitajući ugovor da bi se ta stopa mogla mijenjati, niti mu je to u banci tko prilikom sklapanja ugovora pojašnjavao. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu rata otplate kredita je iznosila oko 1.100,00 ili 1.200 kn, ne može se točno sjetiti, a ista je potom nakon nekoliko mjeseci narasla za 100,00 ili 200,00 kuna, ne može se točno sjetiti, a potom je rata kredita svaki mjesec do otplate kredita rasla. On zapravo nema pojma zašto je stalno rasla rata kredita, vjerojatno radi kamate. On nije dobivao nikakve obavijesti banke o povećanoj kamatnoj stopi već je samo po iznosu otplaćene rate kredita koja mu se skidala sa plaće zaključio da je rata veća. U to vrijeme povećanja, radi povećanja rate radi kamatne stope, to mu je predstavljalo financijski problem, obzirom da je u to vrijeme imao dvoje male djece za koju je plaćao vrtić i imao je bračnih problema. Tada je radio na radnom mjestu vozača u tvrtki Gospodarenje otpadom Sisak gdje je ostvario mjesečnu plaću u iznosu od 3.500,00 ili 3.600,00 kn mjesečno koja plaća mu je bila jedini prihod. Njegova supruga je tada radila u računovodstvu iste tvrtke i ona je imala plaću oko 2.400,00-2.500,00 kn. Ističe da niti u jednom periodu otplate kredita otplatna rata nije iznosila manje od onog iznosa kako je bila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Ističe da nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu, isti mu je dan na potpis u banci i on ga je samo potpisao te ništa nije niti pitao vezano za pojedine odredbe ugovora jer su mu samo trebali novci. On je ovu tužbu podnio jer je čuo da se nešto može dobiti, obzirom na ugovore o kreditu koji su sklapani u CHF. Zna da je ugovorio kredit u valuti euro.

6. Podneskom od 23. 1. 2025. tužitelj je, nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na toč. II. radi isplate, na način da od tuženika zahtijeva isplatu iznosa od 405,63 eur, sa zakonskim zateznim kamatama.

7. Temeljem svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cijelog postupka zaključak je suda da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 06060216147 od 2. 6. 2006. (dalje: Ugovor) koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, banke, utvrđeno je da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 13.000,00 EUR u protuvrijednosti kuna obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na da n isplate, da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR na dan uplate anuiteta (čl. 1. Ugovora), da se kredit odobrava na rok od sedam godina i da će se otplata krediti vršiti u 84 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje banka planom otplate (čl. 2. Ugovora) te da kamatna stopa iznosi 5,99 %, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, a promjena kamatnih stopa vrši se izmjenama i dopunama odluke o kamatama banke na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje (čl. 3. Ugovora).

9. U prvom redu valja reći da je točno da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. kojom je utvrđeno da je OTP banka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom š OTP banke d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora OTP banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku šestotužene O. b. H. d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time navedena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

10. Međutim, nema mjesta pozivanju na navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013., odnosno presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015., u smislu odredbe čl.. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) jer je navedena presuda donesena u predmetu gdje je predmet spora postupanje banaka, konkretno i ovdje tuženika, prema potrošačima vezano za ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu kao i promjenjive kamatne stope po jednostranoj odluci banke, dok se u ovom predmetu radi o sporu kojeg je tužitelj kao potrošač pokrenuo protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti i stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetnih odredaba ugovora o kreditu od 2. 6. 2006. s valutnom klauzulom u valuti euro, u dijelu kojem je redovna kamata promjenjiva.

11. Dakle, u ovoj parnici se tužba temelji na činjeničnom kompleksu koji je različit od slučajeva koji su predmet spora u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 jer se u ovoj parnici radi o kreditu čiji je iznos ugovoren u valuti euro (uz valutnu klauzulu), a u navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu radilo se o kreditima u kojima je iznos kredita bio ugovoren u valuti švicarski franak (CHF). Zbog specifičnih okolnosti vezanih za tečaj valute CHF koje su općepoznate i o čemu su podaci javno dostupni radi se o bitno različitim okolnostima u odnosu na konkretan slučaj. Stoga nema mjesta zaključku da bi se konkretan ugovorni odnos stranaka jednostavno mogao podvesti pod utvrđenja i pravna stajališta zauzeta u navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. 7. 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. 6. 2014. te rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt 249/14-2 od 9. 4. 2015.koji su doneseni u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te sukladno odredbi st. 2. istog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Prema odredbama čl. 87. st. 1. i st. 2. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništava te ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sporna odredba čl. 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju promjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, bila sastavni dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora sastavljenog od strane tuženika, da o toj odredbi između stranaka nije bilo pregovora te da tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj iste, a tuženik koji je, sukladno odredbi čl. 81. 4. ZZP, dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, nije dokazao suprotno.

16. Za pojam potrošača nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja kao fizičke osobe koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, već je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju (Direktiva 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.).

17. Međutim, odlučna okolnost za rješenje ovog spora je da li je u ovom konkretnom slučaju, uslijed konkretne promjene ugovorne kamate, došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

18. Iz pismenog nalaza i mišljenja od 23. 5. 2005. vještaka Vlatka Panjkovića proizlazi da razlika između početno ugovorenih te stvarno plaćenih anuiteta po Ugovoru o kreditu od 2. 6. 2006., za razdoblje od 1. 7. 2008. do 31. 7. 2013., po osnovi ništetne promjenjive kamatne stope, iznosi 3.056,22 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 405,63 EUR), od čega: pozitivna razlika iznosi 3.056,22 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 405,63 EUR), a negativna razlika iznosi 0,00 HRK (što preračunato po fiksnom tečaju konverzije, 1 EUR=7,53450 HRK, iznosi 0,00 EUR).

19. Stranke nisu imale prigovora nalazu i mišljenju vještaka Vlatka Panjkovića te sud u cijelosti prihvaća izračun navedenog vještaka kao stručan, i obrazložen.

20. Uzimajući u obzir provedeno financijsko vještačenje odnosno činjenicu da je navedenim vještačenjem utvrđeno da niti jedan mjesec kroz cijeli utuženi period od 1. 7. 2008. do 31. 7. 2013., dakle, kroz period duži od pet godina, visina razlike mjesečnog anuiteta nije iznosila 13,27 eur (100,00 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) ili 26,54 eur (200,00 kn, fiksni tečaj konverzije 7,53450) kako to navodi tužitelj u svom iskazu, već je kroz period od dvije godine i tri mjeseca navedena razlika iznosila manje od 10,00 eur, a kroz period od jedne godine i sedam mjeseci manje od 5,00 eura, po mišljenju ovog suda, nema mjesta zaključku da je uslijed konkretne promjene kamatne stope nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana odnosno neravnopravnost ugovornih strana, na štetu ovdje tužitelja, a koja je jedna od osnovnih materijalnopravnih pretpostavki za kvalifikaciju određene ugovorne odredbe kao nepoštene, a time i ništetne.

21. Nije sporno da je tužitelj odredbama čl. 1., 2. i 3. Ugovora ugovorio obvezu povrata iznosa kredita tuženiku, kao i plaćanje ugovorene kamate što prema nalazu i mišljenju vještaka i po početno ugovorenim uvjetima za ugovoreni rok otplate iznosi sveukupno 15.947,40 eur, pa okolnost što je tužitelj kroz period duži od pet godina, uz navedeni iznos platio tuženiku temeljem promijenjene kamatne stope i utuženi iznos od ukupno 405,63 eur, niti uz visinu prihoda koja proizlazi iz iskaza tužitelja (koja od strane tužitelja nije potkrijepljena materijalnim dokazima) ne ukazuje na postojanje značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

22. Prema tome, zaključak je suda da tužitelj nije dokazao da bi u konkretnom slučaju odredba čl. 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da se promjena kamatnih stopa vrši izmjenama i dopunama Odluke o kamatama banke na čiju promjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP bila nepoštena, a stoga i ništetna (čl. 87.st. 1. ZZP).

23. Nadalje, obzirom da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbijen kao neosnovan, bespredmetan je prigovor zastare kojeg ističe tuženik, međutim, radi tuženika je za istaknuti da je Vrhovni sud RH na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, odnosno stoga što je tužitelj u cijelosti izgubio spor dužan je tuženiku naknaditi parnični trošak u cijelosti, a koji trošak se sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika odnosi na trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7. st.1.), za zastupanja na ročištima 10. 10. 2024. i 5. 2. 2025. u iznosu od 200,00 eur za svako (Tbr. 9. st.1.), PDV u iznosu od 150,00 eur, ukupno 750,00 eur.

25. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Sisku, 7. ožujka 2025.

Sutkinja

Sanda Navara Sladović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu i uručenje presude.

Dostavna naredba:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte