Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-152/2024-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijalista Aleksandra Drakulića, u parničnom predmetu tužitelja VU, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Mladeni Novak-Grudić, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave, zaključene 22. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude, 07. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici VU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.240,65 EUR (tri tisuće dvjesto četrdeset eura i šezdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. u visini kamatne stope određene za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 1,21 EUR od 01.02.2009.

- na iznos od 14,72 EUR od 01.03.2009.

- na iznos od 18,12 EUR od 01.04.2009.

- na iznos od 13,56 EUR od 01.05.2009.

- na iznos od 16,90 EUR od 01.06.2009.

- na iznos od 14,65 EUR od 01.07.2009.

- na iznos od 11,06 EUR od 01.08.2009.

- na iznos od 12,94 EUR od 01.09.2009.

- na iznos od 14,21 EUR od 01.10.2009.

- na iznos od 12,12 EUR od 01.11.2009.

- na iznos od 11,75 EUR od 01.12.2009.

- na iznos od 14,45 EUR od 01.01.2010.

- na iznos od 17,10 EUR od 01.02.2010.

- na iznos od 19,11 EUR od 01.03.2010.

- na iznos od 18,90 EUR od 12.03.2010.

- na iznos od 24,95 EUR od 10.04.2010.

- na iznos od 23,07 EUR od 11.05.2010.

- na iznos od 25,27 EUR od 11.06.2010.

- na iznos od 37,81 EUR od 10.07.2010.

- na iznos od 34,83 EUR od 11.08.2010.

- na iznos od 45,29 EUR od 11.09.2010.

- na iznos od 40,51 EUR od 13.10.2010.

- na iznos od 34,18 EUR od 11.11.2010.

- na iznos od 46,59 EUR od 11.12.2010.

- na iznos od 58,23 EUR od 11.01.2011.

- na iznos od 50,60 EUR od 11.02.2011.

- na iznos od 52,80 EUR od 11.03.2011.

- na iznos od 47,29 EUR od 12.04.2011.

- na iznos od 49,62 EUR od 11.05.2011.

- na iznos od 64,97 EUR od 11.06.2011.

- na iznos od 62,07 EUR od 12.07.2011.

- na iznos od 82,17 EUR od 11.08.2011.

- na iznos od 76,28 EUR od 10.09.2011.

- na iznos od 76,28 EUR od 12.10.2011.

- na iznos od 67,71 EUR od 11.11.2011.

- na iznos od 66,20 EUR od 13.12.2011.

- na iznos od 68,97 EUR od 11.01.2012.

- na iznos od 73,14 EUR od 11.02.2012.

- na iznos od 72,98 EUR od 10.03.2012.

- na iznos od 70,98 EUR od 11.04.2012.

- na iznos od 71,59 EUR od 11.05.2012.

- na iznos od 73,79 EUR od 13.06.2012.

- na iznos od 71,51 EUR od 11.07.2012.

- na iznos od 72,00 EUR od 07.08.2012.

- na iznos od 70,28 EUR od 11.09.2012.

- na iznos od 67,18 EUR od 11.10.2012.

- na iznos od 70,69 EUR od 10.11.2012.

- na iznos od 71,42 EUR od 08.12.2012.

- na iznos od 71,47 EUR od 10.01.2013.

- na iznos od 71,22 EUR od 09.02.2013.

- na iznos od 70,63 EUR od 30.03.2013.

- na iznos od 68,35 EUR od 27.04.2013.

- na iznos od 63,59 EUR od 01.06.2013.

- na iznos od 65,72 EUR od 28.06.2013.

- na iznos od 65,05 EUR od 01.08.2013.

- na iznos od 65,83 EUR od 24.08.2013.

- na iznos od 68,37 EUR od 24.09.2013.

- na iznos od 69,04 EUR od 26.10.2013.

- na iznos od 69,77 EUR od 21.11.2013.

- na iznos od 71,71 EUR od 28.12.2013.

- na iznos od 70,67 EUR od 31.01.2014.

- na iznos od 72,97 EUR od 21.02.2014.

- na iznos od 73,06 EUR od 27.03.2014.

- na iznos od 71,15 EUR od 25.04.2014.,

sve u roku od 15 dana do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 2.044,30 EUR (dvije tisuće četrdeset četiri eura i trideset centi), zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je ovome sudu podnijela tužbu u kojoj u bitnome navodi da je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj:136-85/2008 2.4.2008., da je Ugovorom o kreditu broj:136-85/2008. tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredit iznos o 17.947,00 CHF, da je prvi anuitet dospio na naplatu 31.5.2008., da je konačna otplata kredita izvršena dana 30.4.2014., da je prema čl. 3. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa za cijelo vrijeme trajanja kredita i to fiksna u visini od 6,50% dekurzivno godišnje, a definirana je kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke, da je otplata kredita utvrđena u 72 jednaka mjesečna anuiteta pri čemu je na dan zaključenja Ugovora o kreditu, anuitet iznosio 301,69 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke za CHF, da je tužiteljica temeljem čl. 4. Ugovora bila u obvezi otplatiti kredit u 72 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 301,69 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan plaćanja, a prema uručenom otplatnom planu, da se poziva na pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. za koje je vezan i sud u ovom parničnom postupku temeljem odredbe čl. 502. ZPP, da je posljedica nepoštenih ugovornih odredaba koje su gore opisane znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja, kao i da se navedeno nesporno očituje u činjenici da je utvrđena preplata u iznosu od 24.412,00 KN.

2. Na ročištu održanom dana 1. lipnja 2022., a po provedenom knjigovodstveno- financijskom vještačenju, tužiteljica je preinačila tužbu na način da je povećala tužbeni zahtjev na ukupni iznos od 24.416,71 KN s osnove preplate uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita te s osnova preplate uslijed promjene kamatne stope u odnosu na prvotnu ugovorenu, sve s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a kojoj se preinaci tužbe tuženik protivio. Temeljem čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01.,117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 25/13., 89./14.; u daljnjem tekstu: ZPP), a koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 70/19.), te čl. 190. st. 3. ZPP, a vodeći se zaključkom usvojenim na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-162/2021 od 26. studenog 2021., sud je prihvatio navedenu preinaku tužbe kojom je tužiteljica povećala tužbeni zahtjev, uzimajući u obzir da tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla postaviti konačni tužbeni zahtjev do zaključenja prethodnog postupka, te da je konačni zahtjev postavljen nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po određenju ovoga suda. Nakon saslušanja vještakinje na ročištu od 22. listopada 2024. te nakon što je ista dostavila obračun više plaćenih mjesečnih anuiteta u valuti EUR (podneskom od 22. listopada 2024.), tužitelj je sukladno istome specificirao tužbeni zahtjev na ročištu od 22. siječnja 2025. potražujući i pripadajuću kamatu na pojedinačne mjesečne iznose.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 9. siječnja 2014. nastupila zastara potraživanja, da su neprihvatljiva tumačenja Vrhovnog suda RH kako sud može sam odrediti kada nastupa zastara, s obrazloženjem da postoji nedostatak pravne norme koja bi upućivala da zastaru prekida donošenje pravomoćne odluke suda u postupku po kolektivnoj tužbi, i to na način da sud stavlja van snage zakonski rok zastare od 5 godina koji se odnosi na stjecanje bez osnove, smatrajući da se taj rok ne može primijeniti jer je relativno kratak, da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka, da se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, da se na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe, da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost, da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne, da apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit, kredit s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF, da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa te valutna klauzula CHF, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive, te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti, da se tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF, da je tuženik u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, kako o promjenjivosti kamatne stope, tako i o valutnoj klauzuli CHF, a pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, da je Ugovor o kreditu imao vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli CHF, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom, da je tuženik također izradio i objavio i "Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.", u kojoj su jasno definirani parametri koji utječu na promjenu kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika i to detaljno obrazloženi parametri i datumi promjene istih te informiranje o provjeri vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, te je svakom potrošaču opće poznata činjenica da ugovori o kreditu mogu imati promjenjivu kamatnu stopu, da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve izmjene kamatnih stopa i otplatnih planova, obzirom da ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita, raskid ugovora, niti je prigovorio obavijestima o promjeni kamatne stope koje mu je dostavljao tuženik, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli dopuštena, i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer i sam tuženik nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF, odnosno sama obveza prema kretanju CHF-a mogla je biti i niža za tužitelja, tj. podjednake su mogućnosti da tečaj kune u odnosu na CHF padne ili raste, stoga je obveza mogla biti i manja i veća od one ugovorene u Ugovoru o kreditu, da do 2009. godine nije bilo značajnijih promjena tečaja CHF, stoga nije bilo razumno za očekivati da će isti značajno porasti, iz čega proizlazi da tuženik nije postupao nepošteno i nesavjesno, da je tuženik i općenito aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, da je tuženik oglasima upućenim svim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, da je tuženik u svom glasilu pod nazivom "HYPO Times" iz 2005. upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta, a bilo je i slano klijentima banke na njihove adrese, da je tuženik aktivno radio na edukaciji potrošača još u 2005., dakle prije nastupanja krize i prije rasta tečaja CHF upozoravajući potrošače javnim objavama o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama a osobito u CHF-u, da u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu, da rast tečaja švicarskog franka nije predvidjela ni Centralna banka Švicarske koja je nizom mjera pokušala naknadno ublažiti posljedice tog rasta jer je švicarsko gospodarstvo zbog toga postalo manje konkurentno na europskom i svjetskom tržištu, da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik, da osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi tijeku zateznih kamata.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u vjenčani list (list 5 spisa), ugovor o kreditu (listovi 6-11 spisa), izračun preplate (listovi 12-19 spisa), podatak o kamatnoj stopi (list 20 spisa), otplatni plan (list 21-22 spisa), izvod po kreditu (list 23- 24 spisa), izvod iz aktualnosti hrvatskog zakonodavstva (list 46-59 spisa), promidžbeni materijal tuženika (list 60-68 spisa), metodologiju promjene kamatnih stopa (listovi 69- 70 spisa), sudsku praksu (listovi 71-77 spisa), pregled kamatnih stopa (listovi 83-87 spisa), iskaz svjedoka BU (listovi 105-106 spisa), nalaz stalne sudske vještakinje Vlaste Santo Olđa (listovi 122-159 spisa), iskaz tužiteljice (listovi 168-169 spisa), očitovanje vještaka Vlaste Santo Olđa (listovi 174-177 spisa), te je saslušana imenovana vještakinja.

5. Valja napomenuti da je tuženik tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka VUC i LU pa sud nije provodio navedene dokaze. Nije proveden niti dokaz saslušanjem IU, javnobilježničke prisjednice u uredu pokojne javne bilježnice koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, uzimajući u obzir da se prema stajalištu ovog suda saslušanjem javnog bilježnika (odnosno kod njega zaposlenih osoba) ne može dokazivati činjenica obaviještenosti potrošača, budući da javni bilježnik prema postojećem zakonodavnom okviru nije imao ovlasti, odnosno dužnost upozoriti potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF ili pak objasniti parametre promjene kamatne stope (tako i odluka Ustavnog suda broj U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

6. Temeljem čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove u iznosu od 3.240,65 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji je novčani iznos prešao u imovinu tuženika ispunjenjem odredaba čl. 4. st. 3. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj 136-85/2008 od 2. travnja 2008., a koje odredbe tužiteljica ocjenjuje nepoštenima u smislu čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07.; dalje: ZZP), a posljedično tome i ništetnima sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, pri čemu se tužiteljica poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., djelomično potvrđene presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

8. Između stranaka nije sporno, a isto proizlazi i iz dokumentacije u spisu:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 2. travnja 2008. sklopili Ugovor o kreditu broj 136-85/2008 (dalje: Ugovor o kreditu),

- da se Ugovorom o kreditu tuženik kao kreditor obvezao tužiteljici kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 17.947,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 6,50% godišnje, dok je čl. 6. toč. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika,

- da se radi o kreditu za kupnju novog vozila,

- da je čl. 4. toč. 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u 72 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 301,69 CHF obračunatim po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

9. Sporno je između stranaka jesu li odredbe čl. 4. st. 3. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja, ništetne u smislu čl. 96., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP, a posljedično tome potražuje li osnovano tužiteljica od tuženika iznose koje mu je platila temeljem navedenih ugovornih odredbi, pri čemu tuženik osporava tužiteljičino pozivanje na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., navodeći da se na ista može pozvati isključivo u parnicama radi naknade štete, osporava da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile nepoštene i ništetne u smislu čl. 96., čl. 97. i čl. 102. st. 1. ZZP, pri čemu ističe i prigovor zastare, te osporava tijek zakonskih zateznih kamata na potraživanu glavnicu.

10. Sukladno čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11.; dalje: ZOO) kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

11. Sukladno čl. 96. st. 1., st. 2., st. 3. i st. 4. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Sukladno čl. 102. st. 1. i st. 2. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna, pri čemu ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženik i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Sukladno čl. 502.a ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

16. Sukladno čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužiteljica isti sklopila u svojstvu potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije s uspjehom osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila u svrhe koje su namijenjene njezinoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja (sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe), a da je tuženik predmetni Ugovor sklopio u svojstvu trgovca u smislu čl. 3. st. 1. ZZP sklapajući predmetni Ugovor u okviru svoje poslovne djelatnosti, da je predmetni Ugovor sklopljen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., kao i da je spornim ugovornim odredbama ugovorena kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, kao i otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja, a na koje se ugovorne odredbe odnosi utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Imajući u vidu navedena utvrđenja sud je temeljem čl. 502.c ZPP vezan za pravna utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. o nepoštenosti i ništetnosti ugovorne odredbe čl. 4. st. 3. i čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se odnose na kamatnu stopu promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te na otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja. Valja napomenuti da u ovome postupku tužiteljica ne potražuje naknadu štete, već zahtjeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi, no da je odredbu čl. 502.c ZPP potrebno tumačiti teleološki, a s obzirom da se zaštita kolektivnih interesa ne može učinkovito ostvariti isključivo gramatičkim tumačenjem čl. 502.c ZPP i njegovom primjenom isključivo u parnicama za naknadu štete (sudska praksa - rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-63/18 od 27. kolovoza 2018.). Slijedom navedenog, sud nalazi neosnovanim tuženikovo osporavanje učinaka presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u ovome sporu, odnosno nalazi neosnovanim tuženikovo isticanje da predmet spora nije isplata temeljem naknade štete već temeljem stjecanja bez osnove, pri čemu je i irelevantno što se u konkretnom slučaju radi o kreditu za kupnju vozila, uzimajući u obzir da učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. nije ograničen na stambene ili neke druge kredite.

18. Sukladno odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., uzimajući u obzir tvrdnju tuženika da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima vezanim za promjenu kamatne stope, odnosno o riziku fluktuacije tečaja švicarskog franka, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka BU.

19. Iz iskaza svjedoka BU saslušanog na ročištu od 9. studenog 2020., u dijelu bitnom za ovaj postupak, u kojem ga sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da je isti komplementaran preostalim provedenim dokazima, a da svjedok iskazuje životno i logično – proizlazi: da je do 2012. radio u Hypo Alpe Adria Bank i to kao financijski savjetnik odnosno osobni bankar i voditelj poslovnice; da tužiteljicu ne poznaje niti mu njeno ime govori da se s njom susreo; te da se, zbog proteka (vremena), ne sjeća na koji način je Hypo Alpe Adria banka 2008. godine zaključivala ugovore. U preostalom dijelu, a u kojem svjedok pojašnjava kako je on postupao prilikom kontaktiranja sa strankama vezano za sklapanje ugovora o kreditu, sud nalazi iskaz svjedoka irelevantnim za ovaj postupak. Naime, kako iz iskaza svjedoka prije svega proizlazi da uopće ne poznaje tužiteljicu, jasno proizlazi da ona nije s njim kontaktirala vezano za predmetni kredit, pa mu ne mogu biti poznate okolnosti vezane za sklapanje istog kredita, pri čemu svjedok iskazuje i da se ne sjeća na koji je način Hypo Alpe Adria banka 2008. godine zaključivala ugovore.

20. Iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu od 4. veljače 2022. - koji ovaj sud nalazi vjerodostojnim, uzimajući u obzir da tužitelj iskazuje životno i okolnosno, te da je njegov iskaz komplementaran ostalim provedenim dokazima – proizlazi: da je 2008. godine trebala kredit kako bi kupila osobni automobil za svoje potrebe; da je u auto kući Meteor pronašla sam vozilo koje joj paše te je tada otišla u Hypo banku kako bi podigla kredit, i to prvi u životu; da joj je odmah ponuđen ugovor u CHF, a kredit u drugim valutama nije joj ponuđen; da kredit u drugoj valuti nije tražila jer je mislila da je za nju najpovoljnije podići kredit u CHF kao što joj je rečeno u banci; da ne zna što znači pojam valutna klauzula niti je o tome bilo neke riječi; da ne zna u kojoj valuti je otplaćivala kredit budući se zbog proteka vremena ne sjeća; da ne zna o čemu ovisi promjena valute jer o tome u Banci nije bilo govora; da se ne sjeća kakva kamata je ugovorena; da pod promjenjivom kamatom podrazumijeva da se ona može mijenjati na više ili niže, međutim da ne može točno reći o čemu to ovisi; da se ne sjeća je li joj banka slala odluke o promjenama kamatnih stopa; da je nacrt ugovora sastavila banka, a da je ona mogla utjecati jedino na ugovorne obveze o duljini otplate kredita i visini iznosa kredita; da su sve druge odredbe bile sastavljene u banci; da je ugovor pročitala tek nakon određenog remena; da joj je prvotna rata kredita znatno porasla; da je kroz otprilike 6 godina otplatila kredit u cijelosti; da kredit ne bi uzela da je znala da će joj rata kredita rasti kako je rasla.

21. Stoga, kako iz navedenih iskaza ne proizlazi da bi tužitelj bio informiran o bitnim parametrima za sklapanje ugovora (kako to tvrdi tuženik), a tuženik ne dostavlja dokaze o suprotnom, to je propustio dokazati svoje tvrdnje.

22. Pritom, prigovor tuženika da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu odnosno da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, sud nije našao osnovanim budući ga tužitelj ničime ne dokazuje. Iz dostavljenih članaka (str. 60-68 spisa) proizlazi da su u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu eventualno postojali kod tuženika i ugovori čija se otplata veže uz drugu valutu, međutim, tuženik je trebao dokazati činjenicu da su i takvi drugačiji krediti bili ponuđeni u konkretnom slučaju ovdje tužitelju; navedeno proizlazi iz odluke Ustavnog suda broj U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. Tuženik ničime nije dokazao ovu tvrdnju, dok s druge strane iz iskaza tužitelja proizlazi da ga tuženik nije upoznao sa svim mogućnostima niti da mu je nudio bilo kakav drugačiji ugovor. Stoga, uzevši u obzir iskaz tužitelja i činjenicu da tuženik tijekom postupka nije ponudio odgovarajući dokaz kojim bi dokazao da su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i to na način da su tužitelju od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donijeti razboritu i informiranu odluku te da na temelju toga može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe za njegove financijske obveze mogle imati, sud je našao da tuženik nije dokazao da je o spornim odredbama ugovora bilo pregovora i da su iste tužitelju protumačene.

23. Slijedom iznesenog, sud nalazi da tuženik sukladno čl. 219. st. 1. i čl. 221.a. ZPP-a u ovome postupku nije dokazao da bi prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu informirao tužitelja o rizicima ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima odnosno o parametrima od kojih ovisi promjena stope ugovorene kamate, dok s druge strane iz samog Ugovora te iskaza tužitelja (iz kojih se utvrđuje da je ugovor sklopljen za kupnju osobnog vozila i to za potrebe tuženika kao fizičke osobe, a koji je u tu svrhu i utrošen) jasno proizlazi kako je tužitelj spram tuženika kao banke djelovao kao potrošač.

24. Slijedom svega gore navedenog, a polazeći od pravnih utvrđenja presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojima je sud vezan u ovom postupku, sud je zahtjev tužiteljice s osnova stjecanja bez osnove ocijenio osnovanim, a s obzirom da je tužiteljica sukladno čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. st. 1. ZOO stekla pravo na povrat svih neosnovano plaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi od trenutka sklapanja predmetnog Ugovora. Valja napomenuti da u preostalom dijelu sud predmetni Ugovor o kreditu nije ocijenio ništetnim, a s obzirom da sadrži jasne, lako uočljive i potpuno razumljive odredbe, a slijedom čega temeljem čl. 102. st. 2. ZZP predmetni Ugovor o kreditu u preostalom dijelu, pa tako i u čl. 2. kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.947,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, i u čl. 3. toč. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena stopa redovne kamate od 6,50%, i nadalje ima učinak i obvezuje ugovorne strane.

25. Odluku o visini tužiteljeva potraživanja sud temelji na nalazu stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa iz kojeg proizlazi da je tužiteljica tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu od 6,50% i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja više platila iznos od 3.240,65 EUR (24.416,71 kn), pri čemu vještakinja jasno naznačuje datume i iznose svake pojedine uplate. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa, a s obzirom da je izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije sadržane u spisu, a sudu jasno i razumljivo prikazuje izračun preplaćenog iznosa. Pritom valja naglasiti da je vještakinja u svom očitovanju od 3. svibnja 2022. u cijelosti otklonila prigovore tuženika iscrpno obrazloživši postupak izračuna preplate, te je ista i saslušana na ročištu na kojem je u cijelosti ostala kod iznesenog nalaza i mišljenja, pojasnila način obračuna preplate te razjasnila da je nalazom izvršeno prebijanje svih manje plaćenih iznosa. Nakon njezinog saslušanja stranke nisu isticale prigovore na nalaz i mišljenje. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u toč. I/ izreke ove presude, odnosno naložio tuženiku platež preplaćenog iznosa kako je utvrđen nalazom stalne sudske vještakinje.

26. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO, te na čl. 1115. ZOO.

27. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO, sukladno kojem se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava do dana 31. srpnja 2015. godine određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa nadalje stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, a s obzirom da se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to je valjalo istome naložiti isplatu zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa.

28. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja valja napomenuti da je isti nepravodoban, a s obzirom da je protivno čl. 288a. st. 6. ZPP istaknut tek po zaključenju prethodnog postupka u podnesku od 1. veljače 2022., pri čemu je i neosnovan, a s obzirom da su u nalazu stalne sudske vještakinje Vlaste Santo-Olđa u obzir uzeti manje plaćeni iznosi uslijed promjene tečaja CHF, te prebijeni s potraživanjem tužitelja, a kako to navodi i vještakinja u svojem očitovanju.

29. U odnosu na prigovor zastare valja uputiti na odredbu čl. 225. ZOO sukladno kojoj tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudi broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, te na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu gore navedenog, prigovor zastare tuženika ukazuje se u cijelosti neosnovanim, a s obzirom da je u konkretnom slučaju zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke počela teći dana 14. lipnja 2014., a zastara za potraživanje s osnova povrata preplaćenog temeljem ništetne odredbe o otplatu kredita primjenom valutne klauzule u CHF počela teći 15. lipnja 2018., dok je predmetna tužba podnesena prije isteka općeg zastarnog roka dana 12. lipnja 2019. U odnosu na preinaku tužbe nije istaknut prigovor zastare.

30. Odluku o troškovima postupka sud je donio na temelju odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

31. Sud je potrebnim za vođenje parničnog postupka tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR po tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima održanima 8. lipnja 2020., 9. studenog 2020., 4. veljače 2022., 1. lipnja 2022., 22. listopada 2024. i 22. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. toč.1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 9. travnja 2021., 15. rujna 2021. u iznosu od 100,00 EUR po ročištu (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), trošak ročišta za objavu presude od 30. 6. 2022. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), trošak vještačenja u iznosu od 265,46 EUR te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 78,84 EUR, odnosno ukupan trošak u iznosu od 2.044,30.EUR. Zakonske zatezne kamate na dosuđeni trošak određene su sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

32. Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci ove presude.

Varaždin, 07. ožujka 2025.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisanim putem u tri primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a ZPP-a, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelj – po punomoćnici Mladeni Novak-Grudić, odvjetnici iz Varaždina

2. tuženik – po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba