REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] G 5

Poslovni broj: Us I-389/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja Orijentir d.o.o. Pula, OIB: 08523676045, Japodska 31, kojeg zastupa opunomoćenik Antun Zanetti, odvjetnik u Puli, Smareglina 7/I, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, OIB: 22874515170, Zagreb, Prisavlje 14, radi dodjele koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja morske plaže, 7. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva mora, prometa i infrastrukture KLASA: UP/II-342-01/16-01/18, URBROJ: 530-03-2-1-2-24-2 od 15. siječnja 2024. i rješenja Gradskog vijeća Grada Pule UP/I-342-01/11-01/406, URBROJ: 2168/01-03-06-00-0270-16-48 od 8. kolovoza 2016.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

Obrazloženje

1. Gradsko vijeće Grada Pule na sjednici održanoj 8. kolovoza 2016. donijelo je rješenje o oglašavanju ništavom Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja morske plaže na kupalištu Stoja u Puli KLASA: UP/I- 342-01/11-01/406, URBROJ: 2168/01-01-02-02-0270-12-25 od 1. listopada 2012. i to zbog nemogućnosti izvršenja iste sklapanjem ugovora o koncesiji. Kao razlog nemogućnosti izvršenja prvostupanjsko tijelo je navelo da žalitelj, ovdje tužitelj, kao ovlaštenik koncesije nije u roku od dvije godine od donošenja Odluke o dodjeli koncesije ishodio bankarsku garanciju radi dobrog izvršenja obveza iz ugovora o koncesiji, a koji je propisan čl. 18.a Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("Narodne novine" broj 23/04, 101/04, 39/06, 63/08, 125/10, 102/11 i 83/12, dalje: Uredba o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru).

2. Protiv navedenog rješenja ovdje tužitelj izjavio je žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-342-01/16-01/18, URBROJ: 530-03-2-1-2-24-2 od 15. siječnja 2024. odbio kao neosnovanu.

3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom sudu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika kao i rješenja prvostupanjskog upravnog tijela. U tužbi tužitelj ističe kako smatra rješenje od 8. kolovoza 2016. kao i rješenje od 15. siječnja 2024. pravno neosnovanima i nezakonitima, kako zbog postupovnopravnog postupanja, pogrešnog i nepotpunog činjeničnog utvrđenja, tako i zbog materijalno pravnih povreda prilikom njihovog donošenja. Pod pogrešnim i nepotpunim činjeničnim utvrđenjem tužitelj je već u svojoj žalbi istaknuo da je prvostupanjskim rješenjem od 8. kolovoza 2016. o oglašavanju ništavom Odluke o davanju koncesije ovlašteniku koncesije pogrešno utvrđeno "kako stranka kao ovlaštenik koncesije nije ispunio obvezu predviđenu čl. 9. navedene Odluke o koncesiji od 1. listopada 2012.", te posljedično istome i pogrešno primijenjeno materijalno pravo oglašavajući ništavom Odluku Gradskog vijeća Grada Pule-Pola od 1. listopada 2012., zbog nemogućnosti njezinog izvršenja sklapanjem Ugovora o koncesiji. Dakle, niti je točno da ovlaštenik koncesije nije ispunio svoje obveze iz predmetne Odluke o davanju u koncesiju od 1. listopada 2012., niti je nastupila nemogućnost izvršenja sklapanja Ugovora o koncesiji, već je u tome bio ponašanjem davatelja koncesije onemogućen. Pri naprijed rečenom u obrazloženju pobijanog prvostupanjskog rješenja se navodi da je „člankom IX navedene Odluke propisano da je ovlaštenik koncesije dužan prije sklapanja Ugovora o koncesiji davatelju koncesije dostaviti garanciju banke radi dobrog izvršenja obveza investicija u korist Grada Pule-Pola na iznos od 443.089,50 kuna, a što iznosi 7% od ukupne planirane investicijske vrijednosti prema planu investicija iz studije gospodarske opravdanosti Ovlaštenika koncesije, s rokom važenja do 6 mjeseci po završetku planiranog investicijskog ciklusa, a koja garancija je bezuvjetna, bez prigovora i naplativa na prvi poziv.“ Predmetno obrazloženje niti utvrđenje pa niti argumentacija kako ovlaštenik koncesije nije prije sklapanja Ugovora o koncesiji davatelju koncesije dostavio garanciju banke nije točno. Razvidno je iz citirane odredbe čl. 9. da korisniku koncesije još do ovog trenutka nije dospjela obveza dostaviti garanciju banke davatelju koncesije, jer još nije niti nastupila okolnost pred zaključenje Ugovora o koncesiji, jer citirani čl. 9. navedene Odluke samo propisuje da je nositelj koncesije tu garanciju banke dužan dostaviti prije sklapanja Ugovora o koncesiji. U tome je ovlaštenik koncesije onemogućen budući je ponašanjem davatelja koncesije onemogućen u ishodovanju lokacijskih dozvola kao uvjeta za Ugovor o koncesiji. Međutim, davatelj koncesije pri svemu ovome obrazlaganju ne navodi niz relevantnih činjenica i okolnosti koje ukazuju zašto sve do danas nije dospio trenutak zaključenja ili pred zaključenja Ugovora o koncesiji, kada bi i dospjela obveza ovlaštenika koncesije da doprinese davatelju koncesije garanciju banke. Davatelj koncesije kao da zaboravlja jedan niz činjeničnih i pravnih dešavanja koje su sustavno onemogućavale ovlaštenika koncesije da uopće dođe u mogućnost da pristupi zaključenju Ugovora o koncesiji, a zašto je jedino i sam kriv davatelj koncesije kao i druga nadležna tijela uprave s kojima se je ovlaštenik koncesije morao nositi, prilikom ispunjavanja stanovitih preduvjeta da bi došlo do zaključenja Ugovora o koncesiji. U nastavku tužitelj detaljno iznosi kronologiju događaja kojima je onemogućen u ishodovanju lokacijske dozvole. Nadalje, tužitelj ističe kako pored pogrešnog obrazloženja naprijed elaboriranog "da ovlaštenik koncesije shodno članku IX. Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru nije ispunio obvezu iz predmetne odluke - dostavljanje garancije banke - taj isti navodno neispunjen uvjet prvostupanjsko upravno tijelo pogrešno obrazlaže i čl. 18.a Uredbe o davanju koncesije na pomorskom dobru. Međutim, i glede toga utvrđenja i odlučivanja prvostupanjsko tijelo je pri tome pogrešno utvrdilo činjenično stanje, utvrdivši da ovlaštenik koncesije nije ispunio obvezu ishodovanja i dostave garancije banke davatelju koncesije. Naime, pri ovome prvostupanjsko upravno tijelo pogrešno utvrđuje dospijeće roka za doprinos garancije banke davatelju koncesije, pa posljedično tome davatelj koncesije "oglašava ništavom Odluku o davanju koncesije na pomorskom dobru". Naime, pomnim iščitavanjem čl. 18a. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru razvidno je da ista odredba u st. 1. čl. 18.a normira: „Po izvršnosti lokacijske dozvole, a prije potpisivanja ugovora o koncesiji, odabrani ponuditelj dužan je ishoditi bankarsku garanciju za dobro ispunjenje obveza iz ugovora o koncesiji u visini 5,0% od ponuđene vrijednosti investicije s rokom važenja 6 mjeseci dužim od planiranog roka završetka investicije, koja garancija mora biti bezuvjetna, "bez prigovora" i naplativa na prvi poziv i prihvatljive instrumente osiguranja plaćanja koncesijske naknade.“ Dakle iz citiranog je razvidno da početak tijeka obveze ishodovanja bankarske garancije teče "po izvršnosti lokacijske dozvole", a kako je upravo ponašanjem i opstrukcijom prvostupanjskog upravnog tijela onemogućeno ovlašteniku koncesije ishodovanje lokacijske dozvole razvidno je da, budući ista nije niti donesena, a kamoli da je nastupila izvršnost lokacijske dozvole, da ovlašteniku koncesije još nije niti počeo teći rok obveze ishodovanja bankarske garancije.

4. Slijedom navedenog, sudu je predloženo donijeti presudu kojom se poništava rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog upravnog tijela uz obvezivanje tuženika na naknadu tužitelju troškova ovog upravnog spora.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj u tužbi u osnovi ponavlja iste navode kao i u žalbi, a glede kojih navoda se tuženik detaljno očitovao u svom rješenju. Glede navoda tužitelja da su i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo upravnim rješenjima pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu neispunjavanja obaveze tužitelja kao ovlaštenika koncesije iz čl. IX. Odluke o davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu gospodarskog korištenja morske plaže na kupalištu Stoja u Puli KLASA:

UP/I-342-01/11-01/406, URBROJ: 2168/01-01-02-02-0270-12-25 od 1. listopada 2012. tuženik još istaknuo da je čl. IX. Odluke o davanju koncesije navedeno da je Ovlaštenik koncesije dužan prije sklapanja ugovora o koncesiji Davatelju koncesije dostaviti garanciju banke radi dobrog izvršenja obaveza glede investicija u korist Grada Pule, s rokom važenja od 6 mjeseci po završetku planiranog investicijskog ciklusa, a koja je bezuvjetna, bez prigovora i naplativa na prvi poziv. U istoj točki Odluke navedeno je da „ako Ovlaštenik ne dostavi bankarsku garanciju i lokacijske dozvole, neće se sklopiti ugovor o koncesiji, a Ovlaštenik gubi sva prava utvrđena Odlukom o davanju koncesije". Dakle, prema samoj Odluci o davanju predmetne koncesije uvjet za sklapanje ugovora o koncesiji je da ovlaštenik koncesije, a to je u predmetnom slučaju tužitelj, prethodno dostavi garanciju banke radi dobrog izvršenja obaveza glede investicija u korist Grada Pule, kao i dostaviti lokacijsku dozvolu. Radi se o dva odvojena uvjeta koja moraju biti ispunjena kumulativno kako bi se stvorili uvjeti za sklapanje ugovora o koncesiji. Bez ispunjenja oba uvjeta ugovor se i ne može sklopiti, a što znači da davatelj koncesije nije dužan prije dostaviti ovlašteniku koncesije nikakav prijedlog, odnosno tekst ugovora o koncesiji kako to tužitelj tvrdi u svojoj tužbi. Glede navoda tužitelja da je po pitanju lokacijske dozvole ispunio sve uvjete iz čl. VII. predmetne Odluke o davanju koncesije te je podnio Zahtjev za izdavanje iste u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Odluke, tuženik ističe da je to točno, međutim, čl. IX. Odluke je izričito navedeno da je jedan od dva uvjeta za sklapanje Ugovora o koncesiji lokacijska dozvola kao upravni akt kojim se rješava Zahtjev za izdavanje iste pa tako i tužiteljev zahtjev za ishođenje lokacijske dozvole na predmetnom dijelu pomorskog dobra, a što isti nije ishodio, nego mu je Grad Pula, Upravni odjel za prostorno uređenje rješenjem od 3. srpnja 2014. odbacio njegov zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole iz razloga što nije dostavio izmijenjen idejni projekt sa dokazom da je proveden postupak procjene utjecaja na okoliš, na što je prvostupanjsko tijelo nakon presude upravnog suda samo izmijenilo svoje rješenje da nije potrebno provesti prethodni postupak procjene utjecaja na okoliš. Međutim, kako nadležno tijelo nije donijelo lokacijsku dozvolu za predmetnu koncesiju, to je jasno da nije ispunjen jedan od uvjeta za sklapanje ugovora o koncesiji iz čl. IX. Odluke o dodjeli koncesije. Čak i ako bismo se složili sa tužiteljem da on ne snosi krivicu zbog toga što mu nije izdata lokacijska dozvola, ostaje činjenica da isti nije ispunio ni drugi uvjet iz točke IX. Odluke o davanju koncesije, da nije dostavio valjanju garanciju banke radi dobrog izvršenja obaveza glede investicija u korist Grada Pule, s rokom važenja od 6 mjeseci po završetku planiranog investicijskog ciklusa. Okolnost da u samom tekstu Odluke o davanju koncesije kao i u Dokumentaciji za nadmetanje nije naveden rok do kojeg isti mora dostaviti bankarsku garanciju, tuženik još jednom ističe da je čl. 18. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru određen krajnji rok u kojem je ovlaštenik koncesije dužan dostaviti odgovarajuću garanciju banke, a to je dvije godine od donošenja Odluke o davanju koncesije, uz napomenu da nakon proteka navedenog roka, prestaje mogućnost sklapanja ugovora o koncesiji, a samim time i davatelj koncesije ima pravo naplatiti bankarsku garanciju za ozbiljnost ponude. Dakle, tužitelj je kao ovlaštenik koncesije i pravna osoba koja sudjeluje u pravnom prometu imao obavezu poznavati sve propise koji se odnose na područje njegovog poslovanja pa time i propise koji se odnose na obavljanje gospodarske djelatnosti na pomorskom dobru i uvjete za dobivanje koncesije na pomorskom dobru, a što znači da je isti znao, odnosno morao znati da je dužan ishoditi bankarsku garanciju najkasnije dvije godine od dana izvršnosti Odluke o davanju koncesije, a to znači najkasnije do kraja 2014. godine, kao i da propuštanjem tog roka gubi mogućnost sklapanja Ugovora o koncesiji na temelju predmetne Odluke o dodjeli koncesije. Nadalje, tuženik još jednom ističe da je sama banka u svom pismu namjere od 7. lipnja 2012. navela da je krajnji rok za izdavanje Bankarske garancije za dobro izvršavanje obaveza glede investicija 31. prosinca 2015. , dakle nakon proteka roka od dvije godine od dana donošenja Odluke o odabiru ponuditelja, što se u predmetnom slučaju odnosi na Odluku o davanju koncesije od 1. listopada 2012. Iz svega navedenog tuženik smatra nespornim da je tužitelj znao, odnosno morao znati da nakon 31. prosinca 2015. ne postoji mogućnost sklapanja Ugovora o koncesiji te da tužitelj time kao Ovlaštenik koncesije gubi sva prava utvrđena Odlukom o davanju koncesije. Kako je nesporno da je protekom navedenih rokova, navedenih kako u Odluci o davanju koncesije tako i u predmetnoj Uredbi, tužitelj izgubio pravo koje proističe iz navedene Odluke to je prvostupanjsko tijelo osnovano poništilo predmetnu Odluku. Glede navoda tužitelja da su tuženik i prvostupanjsko tijelo pogrešno primijenili odredbu čl. 18.a Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru, prema kojoj obaveza ishođenja bankarske garancije nastaje tek nakon izvršnosti lokacijske dozvole, tuženik ističe da je predmetnom odredbom naveden krajnji rok u kojem su davatelj koncesije i ovlaštenik koncesije dužni sklopiti ugovor o koncesiji, a koji se može sklopiti tek nakon što je donesena izvršna Odluka o dodjeli koncesije. Naime, koncesijski odnos nastaje tek kada je donesena Odluka o dodjeli koncesije na temelju prethodno obavljenog postupka javnog prikupljanja ponuda, a u određenim slučajevima i temeljem zahtjeva, i kad je sklopljen ugovor o koncesiji sukladno čl. 25. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj: 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19, i 83/23) koji se temeljem čl. 221. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 83/23) primjenjuje u predmetnom postupku. Kako se Ugovor o koncesiji sklapa nakon Odluke o davanju koncesije, a vrijeme potrebno za sklapanje ugovora ne može biti neograničeno, to je čl. 18.a Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru propisano da se protekom dvije godine od donošenja Odluke o davanju koncesije ne može sklopiti Ugovor o koncesiji ako nije prethodno ishođena bankarska garancija za dobro ispunjenje obaveza iz ugovora o koncesiji. Dakle nakon donošenja Odluke o dodjeli koncesije svaki ovlaštenik koncesije mora znati da ima dvije godine vremena da ishodi lokacijsku dozvolu i bankarsku garanciju jer u protivnom nakon toga neće moči sklopiti ugovor o koncesiji, a to je u predmetnom slučaju morao znati i tužitelj. Postupak ishođenja lokacijske dozvole je poseban upravni postupak pred drugim javnopravnim tijelom, a okolnost da je tužitelj podnio Zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole znači da je samo pokrenuo postupak, a ne i da je ishodio upravni akt tj. lokacijsku dozvolu. Kako je tijelo nadležno za izdavanje predmetne lokacijske dozvole u Gradu Puli, rješenjem odbacilo zahtjev kao nepotpun, dakle nije izdalo lokacijsku dozvolu, protekom roka od dvije godine od donošenja Odluke o davanju koncesije (1. listopada 2014.) prestala je mogućnost sklapanja Ugovora o koncesiji temeljem navedene Odluke, a što znači da je tužitelj time izgubio sva prava koja je stekao Odlukom o davanju koncesije, a kako je to izričito navedeno u točki IX Odluke o davanju koncesije. Kako predmetni ugovor nikada nije niti sklopljen, koncesijski odnos između tužitelja i davatelja koncesije nije nikada niti nastao, pa samim time tužitelj nema nikakva prava iz takvog odnosa. Stoga je prvostupanjsko tijelo nakon dvije godine predmetnom Odlukom o oglašavanju ništavom Odluke o davanju koncesije iz 2012. godine samo konstatiralo već postojeće pravno i činjenično stanje i ta odluka ima samo deklaratorni karakter jer tužitelj propustom roka za sklapanje ugovora o koncesiji nikad nije ni konzumirao to pravo. Okolnost koju tužitelj navodi u svoj tužbi da je Upravni sud u Rijeci presudom UsI-1823/14 poništio rješenje nadležnog upravnog tijela Grada Pule o odbacivanju tužiteljevog Zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole, i predmet vratio na ponovno odlučivanje, tuženik ističe da je navedena presuda donesena 27. lipnja 2017., dakle više od godinu dana od prvostupanjske Odluke o Oglašavanju ništavom Odluke o dodjeli koncesije, i više od tri godine nakon proteka roka za sklapanje ugovora o koncesiji iz čl. 18.a Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru, a što znači da presuda u nikakvom slučaju ne može imati utjecaja na istu, te je i taj tužbeni navod u potpunosti neosnovan.

6. Slijedom svega iznesenog tuženik je predložio sudu odbijanje tužbenog zahtjeva.

7. Sud je u tijeku spora održao raspravu na ročištu održanom 6. ožujka 2025. u odsutnosti uredno pozvanih stranaka u skladu s odredbom čl. 91. st. 3. u vezi s čl. 89. st. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS).

8. U cilju ocjene zakonitosti upravnih rješenja sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

9. Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Ocjenjujući osnovanost tužbenog zahtjeva valja reći kako sud u cijelosti prihvaća jasne i argumentirane razloge koje obrazlaže tuženik u pobijanom rješenju i odgovoru na tužbu, citirane u ovoj odluci, te se stoga tužitelj upućuje na ista radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost odluka upravnih tijela pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima su upravna tijela utemeljila svoje odluke, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

11. Pri tome se dodatno naglašava da iako u konkretnom slučaju u Odluci o davanju koncesije nije naveden rok u kojem ovlaštenik koncesije mora davatelju koncesije dostaviti bankarsku garanciju, čl. 18.a Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru propisano je da je po izvršnosti lokacijske dozvole, a prije potpisivanja ugovora o koncesiji, odabrani ponuditelj dužan ishoditi bankarsku garanciju za dobro ispunjenje obveza iz ugovora o koncesiji (st. 1.) pri čemu je st. 3. istog članka determinirano da ukoliko odabrani ponuditelj u propisanom roku od dvije godine od odluke o odabiru ponuditelja ne ishodi garanciju iz st. 1. ovoga članka, neće se sklopiti ugovor o koncesiji, a davatelj koncesije će naplatiti garanciju za ozbiljnost ponude.

12. Iako je nastavno st. 4. ranije citirane odredbe čl. 18.a Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru određeno da se ugovor o koncesiji može sklopiti po izvršnosti lokacijske dozvole izdane za zahvat u prostoru obuhvaćen koncesijom, kao što je i st. 1. određeno da je odabrani ponuditelj dužan ishoditi bankarsku garanciju po izvršnosti lokacijske dozvole, sud smatra kako je čl. 18.a st. 3. Uredbe o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru određen krajnji rok u kojem je ovlaštenik koncesije dužan dostaviti odgovarajuću garanciju banke, a to je dvije godine od donošenja Odluke o davanju koncesije. Nakon proteka navedenog roka prestaje mogućnost sklapanja ugovora o koncesiji, a samim time neodlučno je možebitno naknadno ishođenje izvršne lokacijske dozvole.

13. Naime, okolnost da postoji Odluka o davanju koncesije, a ne postoji potpisan ugovor o koncesiji temeljem takve Odluke, jer nisu ispunjeni uvjeti za njegovo potpisivanje, ne može trajno postojati. Davatelj koncesije mora biti u mogućnosti da nakon određenog vremena koje je utvrđeno ili Odlukom o davanju koncesije ili propisom, oglasi ništavim predmetnu Odluku o davanju koncesije, iz razloga jer njezino izvršenje nije pravno ili stvarno moguće sukladno odredbi čl. 128. st. 1. toč. 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje ZUP).

14. Kako je nesporno da tužitelj u konkretnom slučaju nije ishodio bankarsku garanciju sve do donošenja prvostupanjskog rješenja od 8. kolovoza 2016., to je nesporno da su prestali uvjeti za sklapanje ugovora o koncesiji, a što za posljedicu ima da tužitelj kao ovlaštenik koncesije gubi sva prava utvrđena Odlukom o davanju koncesije od 1. listopada 2012. odnosno da su se ostvarili uvjeti da davatelj koncesije rješenjem oglasi ništavim navedenu odluku iz razloga pravne i stvarne nemogućnosti izvršenja u skladu s odredbom čl. 128. st. 1. toč. 3. ZUP-a, kao što je to ispravno i zakonito odlučilo prvostupanjsko tijelo, a čiju odluku je rješenjem potvrdio tuženik.

15. Stoga je rješenje tuženika, kao i njime potvrđeno prvostupanjsko rješenje, ocijenjeno zakonitim i na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te odlučeno kao pod toč. I. izreke ove presude.

16. Odluka o troškovima spora tužitelja temelji se na odredbi čl. 147. ZUS-a kojom je propisano da stranka koji izgubi spor snosi u cijelosti troškove spora. Stoga, kako je tužitelj izgubio ovaj spor, to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova spora u skladu s odredbom čl. 147. st. 1. ZUS-a te je odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Rijeci 7. ožujka 2025.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćeniku Antunu Zanettiu, odvjetniku u Puli, Smareglina 7/I

- Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, Zagreb, Prisavlje 14