Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, Tomaša Masaryka 8
Poslovni broj: P-523/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Željki Jurić, u pravnoj stvari tužitelja ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Željku Palatinušu, odvjetniku u Virovitici, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, [adresa], zastupano po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., iz Zagreba, Maksimirska 25, radi isplate, 7. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se Addiko Bank d.d., [adresa], OIB: 14036333877, da tužitelju ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 2.887,66 eura (slovima: dvije tisuće osamsto osamdeset i sedam eura i šezdeset šest centi), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući istu u periodu od 15.02.2008.g. do 30.06.2011.g. po stopi od 14% godišnje, u periodu od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, u periodu od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi do 8,14% godišnje, u periodu od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, u periodu od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, u periodu od 01.01.2017.g. do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, u periodu od 01.07.2017.g. do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, u periodu od 01.01.2018.g. do 30.06.2018.g. po stopi od 7,09% godišnje te u periodu od 01.07.2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, u periodu od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, u periodu od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, u periodu od 01.01.2020.g. do 30.06.2020.g. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.g. do 30.06.2021.g. po stopi od 5,75% godišnje, u periodu od 01.07.2021.g. do 31.12.2021.g. po stopi od 5,61% godišnje, u periodu od 01.01.2022.g. do 30.06.2022.g. po stopi od 5,49% godišnje, u periodu od 01.07.2022.g. do 31.12.2022.g. po stopi od 5,31% godišnje, a nadalje po stopi utvrđenoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, tekućim:
- na iznos od 1,79 € 13,47 kn od 15.02.2008. pa do isplate;
- na iznos od 7,85 € 59,16 kn od 19.03.2008. pa do isplate;
- na iznos od 4,44 € 33,45 kn od 08.04.2008. pa do isplate;
- na iznos od 2,56 € 19,26 kn od 05.05.2008. pa do isplate;
- na iznos od 2,64 € 19,86 kn od 05.06.2008. pa do isplate;
- na iznos od 161,61 € 1.217,68 kn od 22.07.2008. pa do isplate;
- na iznos od 2,45 € 18,47 kn od 19.09.2008. pa do isplate;
- na iznos od 9,41 € 70,92 kn od 17.10.2008. pa do isplate;
- na iznos od 11,96 € 90,09 kn od 07.11.2008. pa do isplate;
- na iznos od 13,25 € 99,86 kn od 19.12.2008. pa do isplate;
- na iznos od 22,46 € 169,25 kn od 20.01.2009. pa do isplate;
- na iznos od 22,32 € 168,18 kn od 05.02.2009. pa do isplate;
- na iznos od 25,24 € 190,17 kn od 13.03.2009. pa do isplate;
- na iznos od 22,59 € 170,17 kn od 02.04.2009. pa do isplate;
- na iznos od 2,01 € 15,17 kn od 30.04.2009. pa do isplate;
- na iznos od 19,13 € 144,17 kn od 29.05.2009. pa do isplate;
- na iznos od 16,61 € 125,17 kn od 30.06.2009. pa do isplate;
- na iznos od 34,33 € 258,67 kn od 24.07.2009. pa do isplate;
- na iznos od 19,27 € 145,17 kn od 01.10.2009. pa do isplate;
- na iznos od 206,41 € 1.555,17 kn od 13.11.2009. pa do isplate;
- na iznos od 21,92 € 165,17 kn od 13.01.2010. pa do isplate;
- na iznos od 30,55 € 230,17 kn od 20.01.2010. pa do isplate;
- na iznos od 24,97 € 188,17 kn od 17.02.2010. pa do isplate;
- na iznos od 25,90 € 195,17 kn od 19.03.2010. pa do isplate;
- na iznos od 215,03 € 1.620,17 kn od 06.04.2010. pa do isplate;
- na iznos od 26,09 € 196,55 kn od 17.05.2010. pa do isplate;
- na iznos od 239,26 € 1.802,67 kn od 10.07.2010. pa do isplate;
- na iznos od 47,14 € 355,17 kn od 15.09.2010. pa do isplate;
- na iznos od 40,24 € 303,17 kn od 08.11.2010. pa do isplate;
- na iznos od 55,77 € 420,17 kn od 16.11.2010. pa do isplate;
- na iznos od 51,92 € 391,17 kn od 14.12.2010. pa do isplate;
- na iznos od 56,43 € 425,17 kn od 07.01.2011. pa do isplate;
- na iznos od 50,86 € 383,17 kn od 15.02.2011. pa do isplate;
- na iznos od 54,70 € 412,17 kn od 18.03.2011. pa do isplate;
- na iznos od 49,79 € 375,17 kn od 22.04.2011. pa do isplate;
- na iznos od 49,66 € 374,17 kn od 16.05.2011. pa do isplate;
- na iznos od 65,06 € 490,17 kn od 24.06.2011. pa do isplate;
- na iznos od 66,38 € 500,17 kn od 05.07.2011. pa do isplate;
- na iznos od 93,19 € 702,17 kn od 09.08.2011. pa do isplate;
- na iznos od 67,71 € 510,17 kn od 28.09.2011. pa do isplate;
- na iznos od 65,19 € 491,17 kn od 05.11.2011. pa do isplate;
- na iznos od 82,31 € 620,17 kn od 17.11.2011. pa do isplate;
- na iznos od 65,72 € 495,17 kn od 09.12.2011. pa do isplate;
- na iznos od 69,70 € 525,17 kn od 19.01.2012. pa do isplate;
- na iznos od 69,83 € 526,17 kn od 10.02.2012. pa do isplate;
- na iznos od 69,83 € 526,17 kn od 10.03.2012. pa do isplate;
- na iznos od 69,30 € 522,17 kn od 14.04.2012. pa do isplate;
- na iznos od 76,74 € 578,17 kn od 26.05.2012. pa do isplate;
- na iznos od 69,17 € 521,17 kn od 06.07.2012. pa do isplate;
- na iznos od 87,22 € 657,17 kn od 13.07.2012. pa do isplate;
- na iznos od 70,50 € 531,17 kn od 14.08.2012. pa do isplate;
- na iznos od 65,72 € 495,17 kn od 03.10.2012. pa do isplate;
- na iznos od 71,03 € 535,17 kn od 17.10.2012. pa do isplate;
- na iznos od 69,70 € 525,17 kn od 07.12.2012. pa do isplate;
- na iznos od 305,29 € 2.300,17 kn od 15.01.2013. pa do isplate;
- na iznos od 67,05 € 505,17 kn od 19.03.2013. pa do isplate;
- na iznos od 2.416,87 € 18.209,94 kn od 22.04.2013. pa do isplate.
II Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao neosnovan, u dijelu kojim se nalaže tuženiku Addiko band d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da isplati tužitelju iznos od 2.844,43 eura (slovima: dvije tisuće osamsto četrdeset četiri erua i četrdeset tri centa).
III Nalaže se tuženoj Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877, da na ime parničnih troškova isplati tužitelju ŠP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 2.100,00 eura (slovima: dvije tisuće sto eura), u roku 15 dana.
IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 562,50 eura (slovima: petsto šezdeset dva eura i pedeset centi).
Obrazloženje
1.1. Tužitelj ŠP podnio je tužbu radi isplate protiv tužene Addiko bank d.d. U tužbi i tijekom postupka navodi da je on s tadašnjom Slavonskom bankom d.d. Osijek, koja je pravni prednik tuženika, 26. studenog 2007. zaključio Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2007 na iznos kunske protuvrijednosti za 16.500,00 CHF; da je ugovoren rok vraćanja kredita od 6 godina, u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF; da je tužitelj kredit isplatio jednokratnom uplatom 22. travnja 2013.; da je Ugovor sklopljen s valutnom klauzulom u CHF; da je takva odredba ugovora o kreditu utvrđena nepoštenom i ništetnom jer prije sklapanja ugovora tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; da je tužitelj vratio cjelokupni kredit, obračunavajući anuitete prema valuti CHF, zbog čega je tuženik od tužitelja primio znatno veći iznos od onog na koji je imao pravo, uvažavajući okolnosti da su plaćanja vršena temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi; da tužitelj ne raspolaže potpunom dokumentacijom te stoga podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP-a u pogledu zahtjeva za isplatom iznosa, koji će odrediti nakon što se provede knjigovodstveno financijsko vještačenje, a ukoliko sud ocijeni da ne postoje pretpostavke za podnošenje stupnjevite tužbe, tužitelj na ime više plaćenih iznosa anuiteta prema vlastitom izračunu potražuje iznos od najmanje 5.732,09 eura s pripadajućom kamatom te troškove parničnog postupka.
1.2. Slijedom navedenog tužitelj ustvrđuje da je tuženik dužan vratiti tužitelju i iznos koji je tužitelj platio uz primjenu ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi vezanih za tečaj CHF i to za svaki anuitet, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama računajući iste od dana uplate svakog anuiteta, pa do konačne isplate 2. U odgovoru na tužbu tužena Addiko bank d.d. ističe prigovor zastare te osporava sve činjenične navode tužbe i iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelja obzirom da smatra kako se isto treba odrediti na temelju nalaza i mišljenja nepristranog vještaka kojeg odredi sud te stoga osporava osnovanost i visinu tužbu i tužbenog zahtjeva. U odnosu na zastaru tužena ističe da je tužba podnesena 13. lipnja 2023., te da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove, koja su nastala prije 13. lipnja 2018., nastupila je zastara potraživanja, a protivi se tumačenju kako bi pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH u predmetu Rev-2245/17-02 od 20. ožujka 2018. imalo značaj materijalnopravne norme ili predstavljalo drugi oblik izvora materijalnog prava, temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnopravnom prigovoru zastare.
2.1. Tužena banka smatra da se tužitelj neosnovano poziva i na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, te da se na pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-7129/13 dopušteno pozivati samo u parnicama za naknadu štete, dok tužitelj ovdje potražuje stečeno bez osnove. Stoga po tuženoj, ne postoji pravni osnov a niti pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe, te se poziva na odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007, 19/22, 59/23 – dalje ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora o kreditu. Tužena smatra da iako odredbe čl. 138.a. ZZP-a i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/23 – dalje ZPP) predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, da u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete.
2.2. Nadalje, tužena ne spori da je predmetni kredit koji je tužitelj sklopio s pravnim prednikom tužene otplaćen u mjesecu listopadu 2013. godine, ali se poziva na odredbe čl. 305. stavku 8. Zakon o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/13, 19/15, 102/15, 15/18, 70/19, 47/20, 146/20, 151/22, 145/24), te tvrdi i da ne postoje pretpostavke za usvajanje zahtjeva tužitelja za donošenjem rješenja temeljem odredbe čl. 186.b ZPP-a, obzirom da je sva dokumentacija koja se odnosi na ugovor o kreditu dostavljena i predana osobno tužitelju za vrijeme trajanja kreditnog odnosa, uključujući i obavijesti o promjenama kamatne stope te otplatne planove nakon svake izvršene promjene odredbi ugovora kojim se mijenjao anuitet. Stoga se protivi prijedlogu tužitelja da mu tužena dostavlja dokaze na okolnost osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva, te smatra da su pravila o teretu dokazivanja jasna i na tužitelju je teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva a ne na tuženiku, te da tužitelj nije dokazao pretpostavke za donošenje rješenja po čl. 186.b ZPP-a, niti je dokazao da je tužitelj bio spriječen u pribavljanju dokumentacije.
2.3. U odgovoru na tužbu tužena tvrdi i da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako niti minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne, a da apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomjestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu ponovno osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14), odnosno čl.138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i čl. 502.c ZPP-a. Tvrdi da je tužbeni zahtjev neodređen, a da je manifestacijski zahtjev neosnovan. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te smatra da tužitelj nije potrošač. Tvrdi da su odluke donesene u kolektivnim sporovima, a na koje se poziva tužitelj, nepravilne i nezakonite. Tvrdi da je tužitelj bio informiran o svim bitnim parametrima ugovora i o valutnoj klauzuli u CHF, te da je promjene kamatne stope tuženik izvršio sukladno važećim propisima. Poziva se i na tzv. negativne razlike, a predlaže da sud tužbu odbaci, odnosno podredno da ju odbije kao neosnovanu.
2.4. Tužena još ističe i da je tužitelj propustio navesti da je pravni prednik tužene Slavonska banka d.d. s kojim je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu, koja banka nije bila obuhvaćena presudama po kolektivnoj tužbi potrošača, te da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja i pravna tumačenja iz tih presuda, obzirom da za Slavonsku banku d.d. nije utvrđeno da bi u ugovorima o kreditu koristila nepoštenu praksu ugovaranja ništetnih odredbi vezano za promjene kamatne stope i za ugovaranje u valuti CHF.
2.5. Zaključno tužena tvrdi da su tužitelj i tužena pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF, a da je tužitelj donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Tvrdi i da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti, a da u trenutku sklapanja ugovora tužena nije mogla predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu.
2.6. Slijedom navedenog tužena osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se tijeku zateznih kamata, te predloženom provođenju financijskog vještačenja, poziva se na odredbe čl. 2. ZPP-a, te odredbe čl. 7. ZPP-a, a protivi se i da sud usvaja dokaz financijskim vještačenjem a da tužitelj prethodno ne navede na koji način predlaže postaviti zadatak u financijskom vještačenju, te osporava i zatraženi tijek kamata tvrdeći da je tužena cijelo vrijeme trajanja ugovora postupala sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška tuženoj.
3. Predmet spora je novčana tražbina s osnove pretplate po sklopljenom Ugovoru o kreditu broj 5140030250-69800015936/2007 (dalje u tekstu – Ugovor) od 26. studenog 2007., koji je sklopljen između tuženika kao banke i tužitelja kao korisnika kredita, a kojim je banka odobrila namjenski kredit korisniku kredita – stambeni kredit za adaptaciju kuće, u iznosu od 16.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom vraćanja kredita od 6 godina, i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
4. Tijekom postupka radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita od 26. studenoga 2007. (str. 9-15), otplatni plan (str. 16-17), preslike uplatnica (str. 18-36), obavijest o doznačenim sredstvima (str. 37), sudsku praksu priloženu od strane tuženika (str. 60-252), metodologiju promjene kamatnih stopa (str. 253-254), sudsku praksu priloženu po tuženiku (str. 255-266), ovjerenu izjavu ŠPV (str. 267-271), presliku isječaka iz medija (str. 273-280), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno – financijske struke Marijane Matijević od 20. ožujka 2024. (str. 293-297), očitovanje vještakinje knjigovodstveno – financijske struke Marijane Matijević od 8. svibnja 2024. (str. 323), saslušan je tužitelj ŠP osobno (str. 284 ), te svjedok JP (str. 390-391), izvršen je uvid u izvod iz sudskog registra (397-415), te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.
5. Nije sporno da je tužitelj ŠP **.**.2007. zaključio s prednikom tužene (Slavonska banka d.d.) Ugovor o kreditu, što proizlazi iz javno dostupnih podataka sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu, a iz kojih proizlazi da je Ugovorom o pripajanju od 18. lipnja 2008. Slavonska banka d.d. Osijek pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d. [adresa], a 11. srpnja 2016. u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu proveden je upis promjene naziva tvrtke Hypo Alpe Adria Bank d.d. Zagreb u naziv Addiko Bank d.d., s istom adresom sjedišta u [adresa] (izvod iz sudskog registra, str. 397-415). Također je nesporno da je tužena odobrila i stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 16.500,00 CHF, te da je tužitelj predmetnu obvezu iz Ugovora o kreditu ispunio u cijelosti.
6. S obzirom na činjenične navode tužbe i odgovora na tužbu, sporno je mogu li se na ovaj konkretni spor primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tužena, u ugovorima o kreditu koristila nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak. Posljedično je sporna i visina utuženog potraživanja kao i nalazi li se potraživanje tužitelja u zastari. Tuženik još osporava i zatraženi tijek kamata, aktivnu legitimaciju tužitelja te tužiteljevo svojstvo potrošača.
7. Tužitelj u ovoj parnici traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF te povrat danog u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi, a što mu pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14), nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj je, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bio ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača. Neosnovani su navodi tuženika da se tužitelj ne može pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnih postupaka, obzirom da je sporni ugovor o kreditu sklopljen sa Slavonskom bankom d.d., koja je u trenutku sklapanja tog ugovora egzistirala kao samostalni pravni subjekt uz Hypo Alpe Adria bank d.d., te je do njezina pripajanja Hypo Alpe Adria bank d.d. došlo tek u ožujku 2009. godine (izvod iz sudskog registra, str. 397-415). Naime, u trenutku kada je pokrenut kolektivni postupak za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 bilo je izvršeno spajanje Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe Adria bank d.d., iako nije sporno da je kolektivnom presudom obuhvaćeno razdoblje u kojem je Slavonska banka d.d. postojala kao samostalna pravna osoba, u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe, te u vrijeme presuđenja, Slavonska banka d.d. više ne postoji, obzirom da je došlo do njezinog pripajanja s Hypo Alpe Adria bank d.d., pravnim prednikom tuženika, a koji je obuhvaćen kolektivnom presudom. Stoga se učinak presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača proteže i na tuženika, neovisno je li ugovor zaključila Hypo Alpe Adria bank ili Slavonska banka d.d. (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama Gž-3275/21-2 od 16. studenog 2021., Gž-596/20-2 od 14. srpnja 2020. i Gž-684/21-2 od 27. svibnja 2021.).
8. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu posl. br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. te Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.
8.1. Obzirom da je u kolektivnom sporu već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, relevantno je razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. )
8.2. Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način.
9. Radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao djelatnicu tuženika i tužitelja osobno. Tužitelj ŠP (str. 284), saslušan u svrhu dokaza, u svom stranačkom iskazu navodi da je sklopio ugovor o kreditu s tuženom bankom u [adresa] u poslovnici tadašnje Slavonske banke, sada Addiko Banka; da se obratio službenici banke navodeći da ga zanima sklapanje ugovora o kreditu; da mu je službenica banke čijeg se imena ne sjeća rekla da postoje dvije opcije koje su tada oglašavali, ali da je dostupna samo jedna opcija i to samo sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF; da mu je službenica banke prilikom pregovaranja o kreditu navela da bi taj ugovor bio vezan uz valutu CHF, ali da mu nije objašnjavala što to točno znači i koje su posljedice sklapanja takvog ugovora po kreditu. Tužitelj u svom iskazu ističe da, s obzirom da je to bila jedina opcija, nije puno ispitivao službenicu banke o posljedicama sklapanja takvog ugovora, jer mu je novac trebao pa je bilo uzmi ili ostavi. Kredit je u cijelosti isplatio prije ugovorenog roka, a sudužnica LP nije plaćala niti jedan anuitet predmetnog kredita. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti, cijeneći ga kao logičan, uvjerljiv i životno okolnosan.
10. Iz iskaza svjedokinje DP (str. 390-391), djelatnice tuženika koja je saslušane na prijedlog tužene banke, proizlazi da se ona obzirom na protek vremena ne sjeća je li uopće predmetni ugovor radila, odnosno je li ga potpisala, ne zna niti iz koje godine je predmetni ugovor, obzirom da je u banci zaposlena od 2007. godine ali da je moguće da je osobno sudjelovala u zaključenju predmetnog ugovora iz 2008. godine, međutim ne zna je li ona razgovarala s tužiteljem, ali da joj je poznato ime ŠP kao klijenta banke, iako se samog ugovora točno ne sjeća pa se ne može očitovati niti na pitanje o značenju valutne klauzule, a ne može se očitovati niti na pitanje je li tužitelju objasnila sve značajke ugovora u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju i odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključit, da može reći samo kako su općenito stvari tekle, te da nije bilo nekakvog pregovaranja. U iskazu navodi i da se s klijentima pregovaralo onako kako su iz banke dobili naputak odnosno odluku uprave o sklapanju ugovora u CHF, te da bi se nakon što bi klijentu bio odobren kredit pristupalo informiranju klijenta o uvjetima kredita, a uvjeti kredita su bili uvjeti banke, dok je klijentima bilo važno da dobiju novce. Obzirom na protek vremena te obzirom da su se uvjeti od godine do godine razlikovali, svjedokinja nije mogla reći jesu li na nešto posebno vezano za tečaj CHF upozoravali klijente koji su sklapali s bankom ugovore o kreditu. Svjedokinja se također ne sjeća jesu li prilagođavali ugovore svakom klijentu ili su tako navedene odredbe ugovora vrijedili za sve, te ne zna niti kako je funkcionirao taj proces i je li to bilo za svakog klijenta nešto posebno, osim da je klijent samo mogao birati koju vrstu kredita bi htio, čisti hipotekarni, stambeni kupovni, stambeni adaptacijski, nenamjenski, a ako je bilo više valuta u ponudi onda je mogao izabrati i valutu. U svom iskazu navodi da su postojale šprance - tipski ugovori koje su pravnici u poslovnici pregledavali i revidirali prije nego su ti ugovori išli javnom bilježniku na solemniziaciju ili ovjeru te da su zaposlenici imali naputke kako klijentu prezentirati ili što klijentu treba reći u vezi članaka u ugovoru prije nego su išli kod javnog bilježnika na ovjeru, a klijente su upozoravali na rizike tečaja u CHF onako kako su upute od uprave došle. U odnosu na izračun kredita i u drugim valutama – EUR i KN, svjedokinja u svom iskazu navodi da su se takvi izračuni radili kada su uvjeti u bankama u drugim valutama postajali, a klijent bi odlučio u kojoj valuti će kredit realizirati ,a kada uvjeti u drugim valutama nisu postojali onda su se računali samo u onoj valuti u kojoj su postojali.
11. Uzevši u obzir iskaz tužitelja i nedostatak drugih dokaznih prijedloga od strane tuženika na okolnost odgovarajućeg obavještavanja potrošača, te obzirom da je svjedokinja JP (str.390-391) djelatnica tužene banke iskazivala općenito ili da se zbog proteka vremena ne sjeća predmetnog ugovora, a što je obzirom na činjenicu da je od faze pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (2007. godina) do davanja iskaza (veljača 2025.) proteklo 18 godina, kao i zbog brojnosti sklopljenih ugovora o kreditu, životno i logično, odnosno da se svjedokinja ne može sjetiti je li svakom pojedinom potrošaču objasnila uvjete pod kojim se sklapa Ugovor o kreditu te koje su posljedice sklapanja takvog ugovora. Stoga je po ocjeni suda iskaz ove svjedokinje uopćen i neodređen, bilo zbog proteka vremena kako sama navodi, bilo zbog općenitog pristupa svim klijentima banke na jednak način, odnosno na način kako su djelatnici banke dobili naputak odnosno odluku uprave o sklapanju ugovora u CHF.
11.1. Tužena banka tijekom postupka tvrdi da se prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama, da je tužitelj informiran o svim bitnim parametrima ugovora, da je tužitelj upoznat s rizicima valutne klauzule u CHF i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim suprotno proizlazi iz iskaza tužitelja , ali i iz iskaza svjedokinje DP. Kako je sud u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, a iz čijeg iskaza proizlazi da mu je rečeno da je dostupna samo jedna opcija i to samo sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF,po principu uzmi ili ostavi, a navedeno nije u suprotnosti niti s iskazom svjedokinje DP, koja također u svom iskazu navodi da su se izračuni kredita u drugim valutama radili kada su uvjeti u bankama u drugim valutama postajali, te da bi tada klijent odlučio u kojoj valuti će kredit realizirati, a kada uvjeti u drugim valutama nisu postojali onda su se računali samo u onoj valuti u kojoj su postojali, za zaključiti je da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bila dostupna samo jedna opcija i to samo sklapanje ugovora o kreditu u valuti CHF. Dakle, tužitelj nije mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR ili pak valutnom klauzulom u CHF, kako to tvrdi tuženik u odgovoru na tužbu, ako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kod tužene banke nije bio dostupna ponuda kredita u drugoj valuti. Također, na temelju iskaza svjedokinje DP, te uvida u predmetni Ugovor o kreditu (str. 9-15), može se zaključiti da je isti sklopljen na unaprijed tiskanom obrascu, te da se slijedom navedenog s tužiteljem prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o spornim odredbama Ugovora. Zaključno je važan i dio iskaza svjedokinje u kojem ona navodi da su ugovore o kreditu zaključivali s klijentima koji su bili više ili manje financijski pismeni, te da je ovima drugima bilo važno samo da im se kredit odobri, a u ovu skupinu je ocjeni suda spadao i tužitelj.
11.2. Slijedom navedenog sud o činjenici odgovarajuće obaviještenosti tužitelja zaključuje da tuženik nije dokazao da je obavijestio tužitelja o svim kriterijima na točan i razumljiv način da bi mogao predvidjeti koje su ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti na njegovu kreditnu zaduženost , a obzirom na iskaz svjedokinje DP te samog tužitelja , tuženik nije dokazao da je u procesu pojedinačnih pregovora na razumljiv i transparentan način obavijestio tužitelja o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF valuti utjecati na njegovu financijsku sudbinu. Dakle, tuženik nije tužitelja obavijestio da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li primjerice isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.
12. Prema tome, imajući u vidu naprijed navedeno, sud izvodi zaključak da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu tužitelja, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi parametri za promjenu stope odlukom tuženika, niti povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF, a radilo se o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku, o kojim odredbama se nije pregovaralo.
13. Tuženiku se ukazuje da je dopušteno ugovoriti valutnu klauzulu, odnosno ne dovodi se u pitanje pravo tuženika kao kreditora da u ugovorima sa svojim klijentima glavnicu obveze veže uz valutnu klauzulu. No, bitan je način na koji su ti elementi ugovoreni, odnosno je li prilikom ugovaranja, drugoj ugovornoj strani, iznio na razumljiv način točne, nedvosmislene i jasne kriterije (parametre) na temelju kojih bi ona mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule.
14. Tuženik neosnovano ponavlja navode da nije mogao predvidjeti buduće kretanje tečaja švicarskog franka, iako se upravo to pitanje razmatralo kao ključno pitanje u kolektivnom sporu, obzirom da je sam Vrhovni sud u odluci broj Rev- 575/16-5 od 13. listopada 2017. naveo da je ključno za predmetni spor jesu li banke kao financijske ustanove znale odnosno morale znati kakav će u budućem ugovornom razdoblju trajanja kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule u smislu pitanja je su li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu kao i na gospodarstvu Republike Hrvatske, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj te valute prema kuni u budućem razdoblju. Predmetno pitanje je, dakle, kao ključno pitanje, već raspravljeno u kolektivnom sporu i u istom je zaključeno da su banke (između ostalog i tuženik) znale za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta (Presude Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.).
15. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je prilikom informiranja potrošača postupao u cijelosti u skladu s odredbama Zakona o bankama („Narodne novine“ broj 84/02., 141/06, dalje u tekstu; ZB). Međutim, kao što je to već utvrđeno u kolektivnom postupku, ta činjenica, da banke nisu imale zakonsku obvezu dati potrošačima neke propisane informacije prije sklapanja potrošačkih ugovora o kreditu, ide u prilog stavu da su upravo zbog toga, kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe, trebali sami, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja, voditi računa o interesima druge ugovorne strane, potrošača. Nepostojanje takvih propisa, također ne znači da ne trebaju potrošače obavijestiti o rizicima koje idu uz određenu valutu i razlikama između valuta.
16. Nadalje, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.
17. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019.): “…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor."
18. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja od tužitelja dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe članka 323. stavka 1. ZOO/05. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove sukladno odredbi čl.1111. ZOO-a. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe bilo nije.
19. Visinu preplate sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijsko- knjigovodstvene vještakinje Marijane Matijević od 20. ožujka 2024., koji sud ocjenjuje kao nepristran i stručan, pa ga zato u cijelosti prihvaća (str. 293-297 , 323). Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka proizlazi da su stranke sklopile ugovor o kreditu 26. studenog 2007., a na predmetni nalaz i mišljenje tužitelj nije imao prigovora, dok je tužena banka podneskom od 15. travnja 2024. (str. 307-309) kao i na raspravi od 7. svibnja 2024. (str. 317-318) osporavala nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, međutim ne specificira prigovor na matematički izračun vještaka već osporava osnovu tužiteljevog potraživanja, odnosno osporava pravo tužitelja na isplatu preplaćenih iznosa. Sud je radi ekonomičnosti postupka, a i na sam prijedlog tužene, dostavio vještakinji podnesak tužene kao i raspravni zapisnik (str. 321) radi očitovanja. Prigovori na nalaz i mišljenje vještaka u suštini se svode na zadatak vještačenja, te manjim dijelom na nedostatke u samom nalazu i mišljenju, pri čemu tužena tvrdi da je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenljiva kamatna stopa koju je tužitelj koristio za kunske kredite, a da je vještak izračun izvršio kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu, s fiksnim tečajem, te je li vještakinja prilikom izračuna uzela u obziri tzv. negativne anuitete. Ovakav prigovor tužene banke, tiče se prije svega zadatka suda vještaku, obzirom da je sud u rješenju o određivanju vještačenja naveo da je vještak dužan utvrditi pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj platio tuženiku. Takav zadatak je određen obzirom da je u kolektivnom postupku utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli ništetne ugovorne odredbe, a da u ovom pojedinačnom postupku tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti (pregovaranje, obaviještenost potrošača), zbog čega je sud utvrdio da su i odredbe konkretnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne. U konkretnom slučaju ne radi se dakle o ništetnosti cijelog ugovora, već samo određenih ugovornih odredaba
– i to one o valutnoj klauzuli, što znači da ugovor u preostalom dijelu, egzistira pa se u tom dijelu i primjenjuje.
20. U pogledu navoda tužene da je sud prilikom odlučivanja trebao uzeti u obzir i tzv. negativne anuitete, sud smatra da navedeno nije osnovano, obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Rev- 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u kojoj se zaključuje da "u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita." Kako je sud u svom zadatku vještakinji odredio izračun pozitivnih razlika, a kako obzirom na nedostatak zahtjeva tuženika (kreditora) nisu relevantne negativne razlike, sud nalazi da niti ovaj prigovor nije osnovan.
21. Preplatu temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sud je utvrdio izvršenim vještačenjem te ocijenio da je vještak istu izračunao primjenom pravilnih parametara kao razliku između onog što je tužitelj stvarno platio primjenom tekućeg tečaja koji je objavila i primijenila banka i onog što bi platio primjenom početnog tečaja važećeg u vrijeme isplate kredita tužitelju. U spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
22. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor zaključuje se da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća. U tom smislu sud je provedenim financijskim vještačenjem utvrdio i dosudio tužitelju razliku između plaćenih anuiteta i onih koje bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.
23. Slijedom navedenog, uzevši u obzir stanje spisa i činjenicu da tuženik kao kreditor nije postavio protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prijeboja, sud prihvaća nalaz i mišljenje sudske vještakinje u dijelu koji se odnosi na izračun i utvrđenje više plaćenih uplata mjesečnih anuiteta. Sud isto tako nalazi irelevantnim navode tuženika o negativnoj razlici, obzirom da tuženik nije postavio protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja kojim bi potraživao predmetne negativne razlike (tako i Županijski sud u Zadru – Gž-1332/2020-2 od 11. veljače 2021.). Sud niti mora niti smije samoinicijativno prebijati tražbine, obzirom da je vezan granicama postavljenih zahtjeva stranaka, a kad takvih zahtjeva od strane kreditora nema, nema niti obveze suda iste uvažavati. Osim toga, potrošač plaćanjem anuiteta po nižem tečaju nije "stjecatelj", te nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove u odnosu na istog, posebice zbog toga što je upravo tuženik taj koji je u ugovor o kreditu unio nepoštene, a time i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pa stoga isti ne može imati nikakve benefite uslijed svojeg nepoštenog postupanja i ugovaranja spornih odredbi. Kao što je već rečeno, ugovor o kreditu može opstati bez ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, zbog čega je obveza tužitelja iz ugovora o kreditu utvrđena bez primjene tih ništetnih ugovornih odredbi.
24. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, koji je sud u cijelosti prihvatio, jer je logičan i uvjerljiv, dat prema pravilima struke, a prigovori tuženika koji nije tražio neposredno saslušanje sudskog vještaka, po ocjeni suda, neosnovani su, općeniti i neargumentirani, utvrđeno je da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj kune tijekom otplate kredita platio više ukupno 2.887,66 eura, a sve s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF.
25. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev, odnosno djelomično je povukao tužbu za iznos od 2.844,43 eura. S obzirom da smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, sud je sukladno odredbi članka 193. stavka 2. ZPP-a tuženu banku obavijestio o djelomičnom povlačenju tužbe. Tužena banka se na ročištu od 7. svibnja 2024. (str. 317 spisa) izričito usprotivila spomenutom povlačenju, te predložila da sud donese meritornu odluku o povučenom dijelu.
26. Kako u pogledu tužiteljevog tužbenog zahtjeva, sud smatra da je tužitelj u tužbi postavio određeni tužbeni zahtjev i to radi isplate u visini 5.732,09 eura, koji je tijekom postupka i izmijenio na način da je djelomično, nakon provedenog vještačenja, povukao tužbu, s obzirom da sud u takvom slučaju nije dužan donositi negativnu odluku o povlačenju tužbe, istu donio u ovoj odluci o meritumu (toč. II. izreke ove presude).
27. Kako je na temelju financijsko – knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tijekom otplate kredita platio više ukupno 2.887,66 eura, a sve s osnove razlike zbog promjene tečaja CHF, te kako je na temelju pravnih utvrđenja u postupku kolektivne zaštite utvrđeno da je tuženik nepošteni stjecatelj, to je na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu od dana stečenog bez osnove jer je navedenom odredbom propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stopa zatezne kamate do 31. srpnja 2015. određena je sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), u smislu odredbe članka 1165. ZOO/05, od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15), a od 1. siječnja 2023. temelji se na odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 126/2021). Stoga je sud odlučio kao u toč. I izreke ove presude.
28. Tuženik neosnovano prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja.
29. Naime, točno je da su sukladno odredbi članka 2. Stavka 2. Točka (a) i (b) Direktive o ugovorima o kreditiranju potrošača Europskog parlamenta i Vijeća 87/102/EEC od 23. travnja 2008. od primjene Direktive izuzeti ugovori radi kupnje nekretnina i ugovori kojima je vraćanje duga osigurano založnim pravom na nekretninama, no iz te tvrdnje ne proizlazi da ti ugovori nisu potrošački ugovori. Predmetna Direktiva regulira pitanje povezanih ugovora kad se potrošač s jedne strane nalazi u ugovornom odnosu sa prodavateljem robe ili pružateljem usluge, a s druge strane s davateljem kredita u slučaju kad je kupnja robe ili usluga financirana od treće osobe – kreditora, koja usko surađuje s prodavateljem. Često je poslovna suradnja između kreditora i prodavatelja robe ili pružatelja usluga tako jaka da jasno ukazuje na postojanje jedinstvenog gospodarskog pothvata, a njegova podjela na dva samostalna ugovora dovodi do značajnog povišenja rizika i s time povezanom opasnosti za potrošača, čiji položaj se štiti propisivanjem odredbe članka 1. Direktive 87/102/EEC o potrošačkom kreditu.
30. Kako se, u ovom se sporu radi o kreditu na koji se ova Direktiva ne primjenjuje, zbog čega prigovor aktivne legitimacije tuženika nije osnovan niti relevantan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari , pri čemu se ističe da je tužitelj bio stranka spornog ugovornog odnosa, te je iz samog ugovora nedvojbeno utvrđeno da je tuženik sporni ugovor sklopio kao fizička osoba radi adaptacije kuće, da je sam otplaćivao sporni kredit, a kako to proizlazi i iz iskaza tužitelja koji je sud u cijelosti cijenio kao istinit i životno okolnosan, dakle, nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača.
31. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknula tužena, donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. pravomoćno je okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu "Franak" glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, pa rok zastare ponovno teče za podnošenje zahtjeva radi isplate, odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od 5 godina počev od 15. lipnja 2018., pa bi zastara nastupila 15. lipnja 2023. Naime, u konkretnom slučaju radi se o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Kako je u konkretnom slučaju riječ o restitucijskom zahtjevu, slijedom toga, rok za zastaru iznosi pet godina (opći zastarni rok), s time da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva.
32. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022. proizlazi da ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđivanja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualne parnice potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju odredbe članka 502.c ZPP primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine.
33. Kako nije sporno da je tužitelj podnio tužbu u predmetnoj parnici 13. lipnja 2023., računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, neosnovan je prigovor zastare po navedenoj osnovi.
34. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. i 155. ZPP-a, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 , dalje - Tarifa) te Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13).
34.1. Tužitelju je kao potreban priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč.1. Tarife, te trošak sastava podneska od 18. travnja 2024. sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife u iznosu od 200,00 eura s obzirom da se radi o obrazloženom podnesku kojim nakon dostavljenog nalaz i mišljenje sudskog vještaka tužitelj uređuje tužbeni zahtjev, te trošak sastava podneska od 15. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura s obzirom da se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očituje na očitovanje tužene banke na nalaz i mišljenje knjigovodstveno- financijskog vještaka te sam nalaz i mišljenje, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Nadalje, tužitelju je kao potreban priznat trošak zastupanja tuženika na ročištima održanim 6. veljače 2024., 7. svibnja 2024., 20. svibnja 2024. i 12. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura za svako ročište, ukupno 800,00 eura (Tbr. 9. toč. 1. Tarife). Ukupno je tužitelju na ime nužnih troškova za vođenje ovog postupka priznato 1.400,00 eura, na koji iznos je sud na temelju Tbr. 46. Tarife zaračunao PDV po stopi od 25%, što iznosi 350,00 eura. Ukupni troškovi koji su bili nužni za vođenje ovog postupka skupa s PDV iznose 1.750,00 eura. Tužitelju je priznat u cijelosti kao potreban trošak obavljenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u visini od 350,00 eura, s obzirom da je predmetni trošak bio nužan radi utvrđenja visine tužiteljevog potraživanja ( str. 395) .
34.2. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. travnja 2024. obzirom da iz sadržaja podneska sud nalazi da se ne radi o podnesku u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife. (str. 305-306). Naime, prema odredbi Tbr.8. toč.1. Tarife, puna nagrada predviđena je za određene vrste podnesaka, tj. za odgovor na tužbu, prigovor protiv platnog naloga i obrazložene podneske u kojima se odgovara na navode prigovora, odgovora na tužbu ili se očituje na nalaz i mišljenje vještaka i to ne više od četiri takva podneska. Obzirom da predmetni podnesak ne potpada ni pod jednu od navedenih skupina, zatraženi trošak za navedeni podnesak tužitelju nije priznat.
34.3. Kako je tužitelj oslobođen plaćanja sudske pristojbe na temelju odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama, ne ostvaruje pravo iste niti potraživati (time da prema stanju spisa iste nije niti platio a niti je pozvan na plaćanje istih).
34.4. Tužitelju je stoga kao potreban priznat trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 2.100,00 eura (1.750,00 eura + 350,00 eura), koji trošak mu je tuženik dužan nadoknaditi zbog čega je odlučeno kao u točki III. izreke presude, dok je s iznosom iznad dosuđenog (562,50 eura) zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka III. I IV. izreke).
35. Slijedom navedenog, presuđeno je kao u izreci ove presude.
U Virovitici 7. ožujka 2025.
Sutkinja
Željka Jurić
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude.
Dostaviti:
1. Tužitelj - po punomoćniku Željku Palatinušu, odvjetniku u Virovitici
2. Tuženik – po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Maksimirska 253, Zagreb
