REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Erazma Barčića 5
Poslovni broj: Us I-1577/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu Antunu Žagaru, na temelju prijedloga više sudske savjetnice Maje Pećar Kopajtić, uz sudjelovanje zapisničara Vanje Vidakovića, u upravnom sporu tužitelja Mineral Igm d.o.o. Benkovac, Zapužane, Zapužane 102, OIB: 42050807337, protiv tuženika Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, gradnju i zaštitu okoliša, Gospić, Ulica Dr. Franje Tuđmana 4, OIB: 40774389207, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Općine Perušić, Perušić, Trg popa Marka Mesića 2, OIB: 29305600567, koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, Rijeka, A. Medulića 5, radi komunalne naknade, 7. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ličko-senjske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: UP/II-363-02/24-01/07, URBROJ: 212506-03/16-24-2 od 2. rujna 2024. i rješenje Općine Perušić, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-363-03/24-01/65, URBROJ: 2125-8-
02/08-24-1 od 3. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova ovog spora.
Obrazloženje
1. Rješenjem Općine Perušić, Jedinstvenog upravnog odjela KLASA: UP/I-363- 03/24-01/65, URBROJ: 2125-8-02/08-24-1 od 3. svibnja 2024., donijetim u ponovnom postupku, tužitelju je utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za poslovni prostor na adresi [adresa], obračunske površine poslovnog prostora 40,00 m[2] u iznosu od 6,05 eura po m[2] , u mjesečnom iznosu od 20,16 eura te godišnjem iznosu od 241,92 eura, te građevinskog zemljišta koje služi obavljanju poslovne djelatnosti obračunske površine 83.584,12 m[2] u iznosu od 0,60 eura po m , u mjesečnom iznosu od 4.212,64 eura te godišnjem iznosu od 50.551,68 eura.
2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koju je tuženik osporenim rješenjem KLASA: UP/II-363-02/24-01/07, URBROJ: 212506-03/16-24-2 od 2. rujna 2024. odbio kao neosnovanu.
3. Tužitelj je protiv tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu kojom osporava zakonitost navedenog rješenja tuženika. U tužbi te kasnije u tijeku spora iznosi tijek postupka koji je prethodio donošenju osporenog rješenja. Navodi da je u postupku pogrešno primijenjena odredba članka 92. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu odnosno da u konkretnom slučaju obveza plaćanja komunalne naknade za nekretninu iz predmeta ovoga spora nije mogla biti utvrđena budući da nisu ispunjeni svi uvjeti iz odredbe članka 92. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Navedenom odredbom da je jasno propisano ispunjenjem kojih uvjeta se plaća komunalna naknada, a koji uvjeti da moraju biti ispunjeni kumulativno. S tim u svezi pojašnjava da jedinica lokalne samouprave mora na tom području obavljati najmanje komunalnu djelatnost održavanja nerazvrstane ceste i održavanja javne rasvjete, a nekretnina mora biti opremljena najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te činiti sastavni dio jedinice lokalne samouprave. Ističe da u konkretnom slučaju potonje navedeno nije ispunjeno jer da na predmetnoj lokaciji postoji županijska cesta, a ne nerazvrstana cesta u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, ne postoji priključak vode, ne postoji javna rasvjeta i niskonaponska električna mreža. Stoga smatra da je pogrešno utvrđen obveznikom plaćanja komunalne naknade. Nadalje tužitelj osporava da je eksploatacijsko polje građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti jer da se prema Zakonu o rudarstvu na eksploatacijskom polju ne može ništa graditi, već se na istom isključivo obavlja eksploatacija mineralnih sirovina te se s tim u svezi poziva na odredbu članka 58. stavka 2. Zakona o rudarstvu. Smatra da zainteresiranu osobu u ovom sporu ne može zastupati kvalificirani opunomoćenik, već službena osoba javnopravnog tijela. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da Sud provede dokazni postupak očevidom na licu mjesta, saslušanjem svjedoka DO te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka pa da po provedenom sporu poništi tuženikovo rješenje i prvostupanjsko rješenje.
4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iz osporenog rješenja i predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev smatrajući tužbene navode u cijelosti neosnovanima. Poziva se na mišljenje Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine KLASA: 363-01/23- 02/89, URBROJ: 531-06-2-23-2 od 22. studenog 2023., iz kojeg da proizlazi da se komunalna naknada za eksploatacijsko polje tehničko-građevnog kamena obračunava kao za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti ako se zemljište nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja, a na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete, te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama i čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave. S tim u svezi ističe da zainteresirana osoba ima dostatne evidencije i knjige imovine, uvidom u koje se može utvrditi da postoji trafostanica na ulazu u kamenolom, kao i da do kamenoloma vodi županijska cesta, te da su na kamenolomu iskopane septičke jame s obzirom da radnici tužitelja imaju osiguran sanitarni čvor, a voda je omogućena sukladno mjesnim prilikama odnosno da općinska cisterna po pozivu dovodi pitku vodu. Slijedom svega navedenog, predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
6. U tijeku spora Sud je održao ročišta za raspravu 22. siječnja 2025. i 26. veljače 2025., na koje su pristupili tužitelj zastupan po opunomoćeniku, te zainteresirana osoba zastupana po opunomoćenici, dok tuženik, koji je uredno pozvan i koji je opravdao svoj izostanak, nije pristupio.
6.1. Na ročištu za raspravu održanom 22. siječnja 2025. tužitelj je izjavio da ostaje kod svih navoda iznesenih u tijeku ovoga spora. Dodatno je naveo da do 2023. godine, odnosno do donošenja prvog prvostupanjskog rješenja tužitelju nije utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za predmetno eksploatacijsko polje, na kojem obavlja djelatnost od 2012. ili 2013. godine.
6.2. Na istom ročištu za raspravu zainteresirana osoba izjavila je da ostaje kod svih navoda iznesenih u tijeku ovoga spora, kao i kod predloženih dokaza.
6.3. Nadalje je na ročištu za raspravu održanom 26. veljače 2025. zainteresirana osoba u odnosu na zaprimljeni ugovor o koncesiji tužitelja u korelaciji s recentnom presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Usž-682/2024 od 4. srpnja 2024. istaknula da se sudskoj praksi ne može dati ono značenje koje ista ima u zemljama gdje postoji precedentno pravo jer da se sudskom praksom kao izvorom prava naziva donošenje više suglasnih presuda od strane istog suda po istom pravnom pitanju, na temelju kojih se ustaljuje obvezujuća pravna norma. Navedeno da nije slučaj u konkretnom predmetu jer da pravno stajalište glede obveze plaćanja komunalne naknade za koncesionare koje je izraženo u citiranoj presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske predstavlja tek prvu takvu odluku o kojoj zainteresirana osoba nije imala saznanja u trenutku donošenja ovdje pobijanog rješenja.
6.4. Očitujući se na iznesene navode zainteresirane osobe tužitelj je izjavio da, neovisno o sudskoj praksi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, iz same zakonske odredbe članka 93. stavka 1. i 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu jasno proizlazi da je obveznik plaćanja komunalne naknade vlasnik nekretnine, dok tužitelj kao korisnik nekretnine može biti obveznik plaćanja komunalne naknade samo ako je vlasnik na njega prenio tu obvezu ugovorom o koncesiji. Budući da se u konkretnom slučaju navedeno nije dogodilo jasno je da su tuženik i zainteresirana osoba pogrešno primijenili materijalno pravo kada su tužitelja evidentirali kao obveznika plaćanja komunalne naknade.
6.5. Zainteresirana osoba je, očitujući se na navode tužitelja, izjavila da se pridružuje navodima iznesenima u mišljenju Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine od 22. studenog 2023.
7. Među strankama je u ovom sporu sporno je li tužitelju pravilno utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade za nekretnine iz predmeta ovoga spora.
8. Sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog spora i u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.
9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.
10. U prvom redu valja navesti da je odredbom članka 21. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24, dalje: Zakon o upravnim sporovima) propisno da za tužitelja ili zainteresiranu osobu radnje u sporu može poduzimati osoba ovlaštena za zastupanje, zajednički predstavnik i zajednički opunomoćenik skupine osoba. Osoba ovlaštena za zastupanje dužna je pri prvoj radnji u sporu podnijeti dokaz o ovlasti za zastupanje stranke.
10.1. Budući da iz citirane zakonske odredbe slijedi da zainteresiranu osobu u ovom sporu može zastupati kvalificirani opunomoćenik (odvjetnik), to su u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.
11. Nastavno, prema odredbi članka 92. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj 68/18, 118/18 i 32/20, dalje: Zakon o komunalnom gospodarstvu) komunalna naknada plaća se za stambeni prostor, garažni prostor, poslovni prostor, građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište.
11.1. Sukladno odredbi članka 92. stavku 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu građevinskim zemljištem koje služi obavljanju poslovne djelatnosti smatra se zemljište koje se nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja, a na kojemu se obavlja poslovna djelatnost.
12. Iz citirane zakonske odredbe članka 92. stavka 1. i 3. Zakona o komunalnom gospodarstvu slijedi da se komunalna naknada plaća za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti. Budući da iz stanja spisa proizlazi da tužitelj na zemljištu odnosno eksploatacijskom polju iz predmeta ovoga spora obavlja poslovnu djelatnost, koja činjenica nije ni sporna među strankama ovoga spora, to se prema shvaćanju Suda za eksploatacijsko polje iz predmeta ovoga spora može utvrditi obveza plaćanja komunalne naknade ukoliko su kumulativno ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom članka 92. stavkom 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Stoga su u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.
13. Nadalje, prema odredbi članka 92. stavku 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalna naknada plaća se za nekretnine iz stavka 1. ovoga članka koje se nalaze na području na kojem se najmanje obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstanih cesta i održavanja javne rasvjete te koje je opremljeno najmanje pristupnom cestom, niskonaponskom električnom mrežom i vodom prema mjesnim prilikama te čini sastavni dio infrastrukture jedinice lokalne samouprave.
14. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa slijedi da je na predmetnom području voda omogućena sukladno mjesnim prilikama odnosno da općinska cisterna po pozivu dovodi pitku vodu, što prema ustaljenoj upravno sudskoj praksi znači da je opskrba pitkom vodom osigurana. Ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Usž-3091/2018 od 5. rujna 2019. i Usž- 142/2023-2 od 19. travnja 2024. Stoga su i u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.
14.1. Isto tako, vezano uz opremljenost područja niskonaponskom električnom mrežom i javnom rasvjetom, prema shvaćanju Suda, nije ni životno ni logično da bi se na pojedinom području obavljala poslovna djelatnost, a da to područje nije opremljeno niskonaponskom električnom mrežom i javnom rasvjetom, pri čemu se opremljenost ne odnosi na točno određenu nekretninu, već je za ispunjenje navedenog uvjeta dovoljno da je određeno područje opremljeno takvom mrežom. Stoga su i u tom dijelu ocijenjeni neosnovanima tužbeni navodi.
15. Međutim, Sud nalazi osnovanim tužbeni zahtjev iz razloga kako slijedi.
16. Naime, prema odredbi članka 93. stavku 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu komunalnu naknadu plaća vlasnik odnosno korisnik nekretnine iz članka 92. stavka 1. ovoga Zakona.
16.1. Sukladno stavku 2. istoga članka korisnik nekretnine iz stavka 1. ovoga članka plaća komunalnu naknadu: 1. ako je na njega obveza plaćanja te naknade prenesena pisanim ugovorom; 2. ako nekretninu koristi bez pravne osnove ili 3. ako se ne može utvrditi vlasnik.
16.2. Nadalje, prema odredbi članka 11. stavku 5. Zakona o koncesijama ("Narodne novine" broj 69/17 i 107/20, dalje: Zakon o koncesijama) koncesionar za stečeno pravo na korištenje nekretnine, odnosno pravo služnosti iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, uz naknadu za koncesiju, plaća i naknadu za nekretninu u skladu s posebnim propisima.
16.3. Sukladno odredbi članka 56. stavku 1. Zakona o koncesijama ugovorom o koncesiji određuju se prava i obveze davatelja koncesije i koncesionara na temelju odluke o davanju koncesije u skladu s odredbama ovoga Zakona te posebnih zakona.
17. Sud je uvidom u ugovor o koncesiji za eksploataciju mineralnih sirovina na eksploatacijskom polju tehničko-građevnog kamena "Mali Čardak" od 5. lipnja 2017. (dalje: ugovor o koncesiji) utvrdio da je tim ugovorom tužitelju utvrđena obveza plaćanja novčane naknade za eksploataciju mineralnih sirovina na eksploatacijskom polju tehničko-građevnog kamena "Mali Čardak". Isto tako je Sud utvrdio da potonje navedenim ugovorom tužitelju nije utvrđena obveza plaćanja komunalne naknade odnosno da na tužitelja nije prenesena obveza plaćanja komunalne naknade.
18. Dakle, tužitelj je korisnik nekretnine iz predmeta ovoga spora u smislu Zakona o komunalnom gospodarstvu. Međutim, budući da potonje navedenim ugovorom o koncesiji na tužitelja nije prenesena obveza plaćanja komunalne naknade, to nije ispunjena propisana pretpostavka iz citirane odredbe članka 93. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu. Ovakvo pravno shvaćanje izrazio je Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-682/2024-3 od 4. srpnja 2024.
18.1. Stoga, budući da ugovorom o koncesiji nije ugovoreno da na tužitelja prelazi obveza plaćanja komunalne naknade za nekretninu iz predmeta ovoga spora u smislu citirane odredbe članka 93. stavka 2. točke 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu, to nisu ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđivanje obveze plaćanja komunalne naknade upravo tužitelju.
19. Nadalje, prema odredbi članka 101. stavku 1. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13, 22/13, 54/13, 148/13, 92/14, 110/19, 144/21, 114/22, 114/22, 4/23, 133/23) nerazvrstana cesta je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi.
20. Nastavno, uvjeti iz citirane odredbe članka 92. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu moraju biti kumulativno ispunjeni odnosno nadležno javnopravno tijelo obvezu plaćanja komunalne naknade može utvrditi samo i jedino ukoliko su ispunjeni svi zakonom propisani uvjeti. U suprotnom, odnosno u situaciji kada nije ispunjen jedan od zakonom propisanih uvjeta, ne može se utvrditi obveza plaćanja komunalne naknade.
21. U konkretnom slučaju, iz stanja spisa slijedi da se na predmetnom području ne obavljaju komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstane ceste budući da se na tom području nalazi županijska cesta (ŽC155) i koja cesta nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, odnosno ovdje zainteresirane osobe, a koja činjenica nije sporna među strankama ovoga spora.
21.1. Stoga, budući da navedeni uvjet obavljanja komunalne djelatnosti održavanja nerazvrstane ceste u konkretnom slučaju nije ispunjen, to nisu ispunjeni ni uvjeti iz citirane zakonske odredbe članka 92. stavka 2. Zakona o komunalnom gospodarstvu za utvrđivanjem tužitelja obveznikom plaćanja komunalne naknade.
22. Uzevši u obzir sve navedeno, Sud je odbio provesti preostale predložene dokaze po tužitelju i zainteresiranoj osobi ocijenivši da je izvođenje istih suvišno kraj činjenica utvrđenih uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta ovoga spora i spisu predmeta upravnog postupka.
23. Slijedom svega navedenog, osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje nisu se mogli ocijeniti zakonitima pa je stoga na temelju odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, osporeno rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje poništiti, bez vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupka, čime je ovaj spor riješen meritorno.
24. Zainteresirana osoba je postavila zahtjev za naknadu troškova ovoga spora. Budući da zainteresirana osoba nije uspjela u ovom sporu, to istoj ne pripada pravo na naknadu troškova spora u skladu s odredbom članka 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je odbijen zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troškova spora.
U Rijeci 7. ožujka 2025.
S u d a c
Antun Žagar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za Sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. Zakona o upravnim sporovima).
Dostaviti:
- tužitelju Mineral Igm d.o.o., Zapužane 102, Zapužane, Benkovac,
- tuženiku Ličko-senjskoj županiji, Upravnom odjelu za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ulica Dr. Franje Tuđmana 4,
- opunomoćenicima zainteresirane osobe Zajedničkom odvjetničkom uredu Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, A. Medulića 5 Rijeka
