REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-667/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Berislava Devčića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ismaru Avdagiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz OD Ćurković & Šanjug iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 54-P-3504/2023-19 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 54-P-3504/2023-19 od 24. svibnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl.1. Ugovora o kreditu broj 016-2039/2005 od 4. listopada 2005. godine između tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kao kreditora u dijelu koja glasi:

“ Kunska protuvrijednost CHF ......po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan korištenja.“

te odredba čl. 7. Ugovora u dijelu koji glasi:

„... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. za CHF, na dan plaćanja.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.026,24 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 5,87 EUR od 30.10.2008. do isplate

- na iznos od 1,71 EUR od 29.12.2008. do isplate

- na iznos od 5,85 EUR od 29.01.2009. do isplate

- na iznos od 11,69 EUR od 26.02.2009. do isplate

- na iznos od 6,06 EUR od 30.03.2009. do isplate

- na iznos od 8,36 EUR od 30.04.2009. do isplate

- na iznos od 2,51 EUR od 29.05.2009. do isplate

- na iznos od 1,86 EUR od 30.07.2009. do isplate

- na iznos od 1,22 EUR od 28.08.2009. do isplate

- na iznos od 2,55 EUR od 30.09.2009. do isplate

- na iznos od 0,09 EUR od 30.10.2009. do isplate

- na iznos od 4,24 EUR od 30.11.2009. do isplate

- na iznos od 7,09 EUR od 30.12.2009. do isplate

- na iznos od 9,56 EUR od 29.01.2010. do isplate

- na iznos od 10,48 EUR od 26.02.2010. do isplate

- na iznos od 15,89 EUR od 31.03.2010. do isplate

- na iznos od 14,83 EUR od 30.04.2010. do isplate

- na iznos od 16,89 EUR od 31.05.2010. do isplate

- na iznos od 34,77 EUR od 30.06.2010. do isplate

- na iznos od 27,81 EUR od 30.07.2010. do isplate

- na iznos od 42,34 EUR od 31.08.2010. do isplate

- na iznos od 38,45 EUR od 30.09.2010. do isplate

- na iznos od 32,55 EUR od 29.10.2010. do isplate

- na iznos od 45,39 EUR od 30.11.2010. do isplate

- na iznos od 62,16 EUR od 31.12.2010. do isplate

- na iznos od 50,28 EUR od 31.01.2011. do isplate

- na iznos od 54,85 EUR od 28.02.2011. do isplate

- na iznos od 49,55 EUR od 31.03.2011. do isplate

- na iznos od 48,12 EUR od 29.04.2011. do isplate

- na iznos od 72,96 EUR od 31.05.2011. do isplate

- na iznos od 75,14 EUR od 30.06.2011. do isplate

- na iznos od 92,12 EUR od 29.07.2011. do isplate

- na iznos od 84,27 EUR od 31.08.2011. do isplate

- na iznos od 73,72 EUR od 30.09.2011. do isplate

- na iznos od 72,59 EUR od 31.10.2011. do isplate

- na iznos od 71,78 EUR od 30.11.2011. do isplate

- na iznos od 74,96 EUR od 30.12.2011. do isplate

- na iznos od 81,19 EUR od 31.01.2012. do isplate

- na iznos od 81,78 EUR od 29.02.2012. do isplate

- na iznos od 78,01 EUR od 30.03.2012. do isplate

- na iznos od 80,79 EUR od 30.04.2012. do isplate

- na iznos od 82,20 EUR od 31.05.2012. do isplate

- na iznos od 79,82 EUR od 29.06.2012. do isplate

- na iznos od 80,46 EUR od 31.07.2012. do isplate

- na iznos od 78,69 EUR od 31.08.2012. do isplate

- na iznos od 73,80 EUR od 28.09.2012. do isplate

- na iznos od 78,94 EUR od 31.10.2012. do isplate

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 016-2039/2005 od 4. listopada 2005. godine između tužitelja NN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koja glasi:

„NAKNADA

1,50% (jedan zarez pedeset posto)

od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 259,58 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. listopada 2005. pa do isplate, po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.353,77 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24. svibnja 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv ove presude pravovremeno je žalbu izjavio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i odluke o troškovima postupka, te je predložio da drugostupanjski sud žalbu usvoji i pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži troškove žalbenog postupka.

2.1. Tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito da pobijana presuda proturječi sama sebi jer je isti sud u obrazloženju naveo da tuženik nije na transparentan način tužitelju objasnio značajke valutne klauzule CHF i da je izostalo pojedinačno pregovaranje tužitelja o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu, iako je odbio provesti predložene dokaze saslušanjem javnog bilježnika koji je predmetni ugovor o kreditu solemnizirao, kao i svjedoka na okolnost da je tuženik sa tužiteljicom pregovarao o spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu, i to prvenstveno djelatnika tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu, kao i da nije obrazloženo zašto je odbijen prigovor tuženika u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata. Tuženik, nadalje, opisno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. ZPP-a jer da nije obrazložio zbog čega je odbio sve prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka, a imajući u vidu da vještak saslušanjem nije otklonio istaknute prigovore, te da mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom iz razloga što nisu izvedeni svi dokaze predloženi od strane tuženika, a niti su u obrazloženju presude dani valjani razlozi za odbijanje predloženih dokaza.

2.2. Tuženik, također, smatra da je nalazom i mišljenjem vještaka, koji izrađen isključivo po prijedlogu tužitelja, odnosno po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i tečaju, a ne po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koje su važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, ostvarena dvostruka korist tužitelja na štetu tuženika, kao i da je prilikom izrade nalaza i mišljenja trebalo uvažiti prigovore tuženika za razdoblja kad su anuiteti po tečaju švicarskog franka bili niži od onog početno ugovorenog. Tuženik žalbenim navodima osporava i zaključak prvostupanjskog suda da nije nastupila zastara potraživanja.

2.3. Osim navedenog, tuženik navodi da je tužitelj samostalno odlučio da je za njega najprihvatljivija odluka sklopiti ugovor s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u CHF, da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF bile jasne, lako uočljive i razumljive, te da su sva prava tužitelja kao potrošača bila poštovana u cijelosti na način da je tuženik prije sklapanja ugovora o kreditu upoznao tužitelja sa svim mogućnostima kreditiranja, kao i da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu postupao u skladu s odredbama Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, a da je valutna klauzula u ugovorima o kreditu bila dopuštena sukladno članku 22. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) pa da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, i to osobito iz razloga što u trenutku sklapanja tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF koja se dogodila kasnije tijekom trajanja Ugovora o kreditu. U odnosu na dosuđene zatezne kamate tuženik smatra da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo obzirom da bi sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a zatezne kamate trebale početi teći od dana podnošenja tužbe.

2.4. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka navodeći prije svega da je prvostupanjski sud propustio presudom odbiti tužiteljev zahtjev za naknadom parničnog troška kao da isti zahtjev nije niti podnio jer je izradio i predao troškovnik na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava.

3. Odgovor na žalbu tužitelj nije podnio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 6. i 11. ZPP-a, budući je tuženiku tijekom postupka dana mogućnost da raspravlja pred sudom, s tim da prijedlog za saslušanje javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio, jer je sudska praksa najviših sudova u RH zauzela pravno stajalište da saslušanje javnog bilježnika u ovoj vrsti sporova nije potrebno za postupak, dok tuženik nije do zaključenja prethodnog postupka dostavio podatak o imenu i adresi svog zaposlenika kojeg je naznačio u odgovoru na tužbu kao svjedoka, tako da proizlazi da nije ni predložio saslušanje tog svjedoka. Presuda sadrži valjano obrazložene razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se može ispitati. Ovaj sud, također, nije našao niti da bi prvostupanjski sud počinio koju od ostalih apsolutno bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a od onih na koje se sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet konkretnog spora je potraživanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi za obradu kredita.

7. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi slijedeće:

-da je između tužitelja, kao korisnika kredita i prednika tuženika, kao kreditora, zaključen 4. listopada 2005. Ugovor o kreditu za kupovinu novog motornog vozila u kunskoj protuvrijednosti 27.247,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i uz rok otplate od 84 mjeseca,

-da su u otplatnom planu i knjigovodstvenoj kartici precizno navedeni anuiteti i datum dospijeća istih uz prikaz kamate odnosno kamatne stope.

8. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da se prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke pravilno pozvao na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

8.1. U tom smislu drugostupanjski sud naglašava i da je Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

9. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju imao u vidu zaključke Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesene u navedenom predmetu, te je izveo dokaze predložene po tužitelju, dok je tuženik odustao od prijedloga za saslušanje svog zaposlenika kao svjedoka kojeg je naznačio u odgovoru na tužbu uz obvezu naknadnog dostavljanja njegovog imena i adrese, koje podatke, međutim tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio sudu. Prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika sud je pravilno odbio. Naime, javni bilježnik i po ocjeni ovog suda nema saznanja o tome da li je u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu prednik tuženika dao odgovarajuće obavijesti tužitelju kao potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba obzirom da nije bio prisutan u tom postupku prilikom pregovaranja o uvjetima kreditiranja nego je bio prisutan samo prilikom potpisivanja i solemnizacije istog ugovora. Žalbeni navodi tuženika u vezi naprijed iznesenog, stoga nisu prihvaćeni osnovanima.

10. Cijeneći iskaz tužitelja sud utvrđuje da je predmetni ugovor o kreditu sklopio jer su mu bila potrebna sredstva za osobne potrebe, za kupnju motornog vozila, a da ga nitko nije prilikom zaključivanja ugovora obavijestio o rizicima vezanim uz rast tečaja švicarskog franka nego da mu je taj kredit ponuđen kao najpovoljniji, tako da iz tog iskaza proizlazi da o pojedinim ugovornim odredbama između stranaka nije bilo nikakvih pregovora.

11. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da prednik tuženika tužitelja prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije upozorio na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je tužitelj imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen s obzirom da se radi o tipskom ugovoru, odnosno da mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne, tako da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a. Zbog navedenih razloga žalba tuženika je i u tom dijelu odbijena kao neosnovana, a pobijanu presudu je potvrđena.

12. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća jer je izrađen objektivno, u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije a sukladno zadatku suda, a očitovanjem vještaka otklonjene su sve eventualne nejasnoće. Prema pravnom shvaćanju ovog suda glede stava i žalbenog navoda tuženika da bi trebalo obračunati i umanjiti eventualno dosuđeni iznos za manje plaćene iznose kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenog, formalni zahtjev za prijebojem ili protutužbu u tom smislu, tuženik nije postavio do okončanja prethodnog postupka, tako da sud nije bio u obvezi ni odlučivati o navedenom, a stoga se i žalba tuženika i u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja anuiteta i naknade, jer je tuženik kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja tih iznosa.

14. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a, jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova za zahtjeve zbog ništetnosti valutne klauzule od dana kad je spor pravomoćno okončan 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. svibnja 2023. podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila.

15. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je zatražena isplata iznosa od 2.026,24 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, te kada je odlučio kao u stavku I. izreke pobijane presude. Također, u skladu sa pravnim stajalištem zauzetim na sastanku Građanskog odjela Vrhovnog suda RH sa građanskim odjelima županijskih sudova od 5. studenog 2020. po kojem ugovorna odredba u ugovoru o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu zbog prijevremene otplate kredita, a analogno tome i na naknadu za obradu kredita, u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP), može biti utvrđena ništetnom ako se o istoj nije pregovaralo. Budući je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj ni o jednoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnost pregovaranja, te da je ugovor sastavljen na unaprijed pripremljenom tipskom obrascu, a tuženik nije u postupku dokazao suprotno, pravilan je zaključak suda da je ta sporna ugovorna odredba ništetna. Stoga je prvostupanjski sud osnovano prihvatio i taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja te utvrdio u stavku III. izreke ništetnost ugovorene naknade od 1,50 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom korištenja kredita, te nakon toga u stavku IV. izreke naložio tuženiku isplatu tužitelju iznosa od 259,58 eura sa pripadajućim kamatama, a sud drugog stupnja je iz naprijed iznesenog, u vezi s obrazloženjem o ništetnosti ugovorene valutne klauzule, utvrdio da je žalba tuženika neosnovana i u tom dijelu.

16. Prvostupanjski sud je pravilno odlučio o troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, koja se odluka u žalbi po visini specificirano ni ne osporava, dok je sud drugog stupnja žalbeni navod da je zahtjev tužitelja koji je predan na glavnoj raspravi, a ne elektronskom komunikacijom, trebalo odbiti, ocijenio neosnovanim jer odredba članka 164. stavak 3. ZPP-a upravo propisuje da je stranka dužna podnijeti zahtjev za naknadu troškova do zaključenja raspravljanja o odluci koja prethodi donošenju odluke o naknadi troškova, što znači da se zahtjev za naknadu troškova može podnijeti na način kako ga je postavio tužitelj neposredno na ročištu pred sudom prije zaključenja glavne rasprave.

17. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a to temeljem članka 166. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

18. Zbog svega naprijed iznesenog drugostupanjski sud je odlučio odbiti podnesenu žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, te je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

U Požegi, 7. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević