REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1164/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja CONSENSUS PLUS d.o.o., OIB: 14664776052, Rudarska 8, Labin, zastupanog po punomoćniku Marku Vukiću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika ĆĆ, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.880,11 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 2,49 eur od 1. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,87 eur od 1. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 12,87 eur od 1. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 12,70 eur od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 10,68 eur od 3. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 14,47 eur od 1. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 17,50 eur od 1. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,82 eur od 2. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 27,80 eur od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 27,80 eur od 2. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,59 eur od 1. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 28,65 eur od 2. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 46,52 eur od 1. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 42,66 eur od 3. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 54,46 eur od 1. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 50,38 eur od 1. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 43,82 eur od 3. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 57,66 eur od 1. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 73,48 eur od 1. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,31 eur od 1. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 65,99 eur od 1. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 60,55 eur od 1. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 1. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 11.048,50 eur od 14. svibnja 2011. do isplate

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.784,17 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 7. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev tužbeni zahtjev u preostalom dijelu zatražene naknade parničnog troška, preko dosuđenog iznosa.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena za iznos od 377,01 eur, s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj 23. prosinca 2022 16. veljače 2023. navodi, u bitnome, da su PĆ i tuženik (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) 18. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 70.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tužitelj je 21. svibnja 2021. sklopio Ugovor o ustupu tražbine s PĆ kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Poziva se na učinke presude ovog suda donesene u kolektivnom sporu, poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, i to na način da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužitelj tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 18. kolovoza 2006. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom potražuje isplatu iznosa plaćenog tuženiku po osnovi povrata predmetnog kredita temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u visini od 12.257,12 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od 14. svibnja 2011. do isplate.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Prije svega osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku te nadalje tvrdi da takav zahtjev korisnik kredita nije mogao ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisniku kredita pripada kao potrošaču i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Dakle, smatra da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Osim toga, osporava i da bi korisnik kredita imao status potrošača. Tvrdi da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu, a neovisno o učincima kolektivne presude na koju se tužitelj poziva, da je u ovoj parnici na tužitelju teret dokazivanja da su se u konkretnom slučaju koji je predmet spora ostvarila utvrđenja iz kolektivnog spora. Tvrdi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da ove odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, osporava visinu istaknutog zahtjeva, kao i tijek zatraženih zateznih kamata jer da nije bio nepošteni stjecatelj i ističe prigovor zastare.

3./ Tijekom postupka, nakon provođenja financijskog vještačenja radi utvrđenja visine potraživanja koje je predmet spora, podneskom od 7. svibnja 2024., tužitelj je istaknuo konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 11.880,11 eur, sa zateznim kamatama obračunatim od dana nakon izvršenog plaćanja pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa, i to najranije od 1. srpnja 2009. S obzirom na visinu potraživanja prethodno istaknutu u tužbi (12.257,12 eur), tužitelj je predmetnim podneskom tužbeni zahtjev smanjio, dakle tužbu djelomično povukao za iznos od 377,01 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je na takvo djelomično povlačenje tužbe pristao pa je odlučeno kao u izreci rješenja (čl. 193. st. 2. ZPP-a). Osim toga, tužitelj je predmetnim podneskom u tužbi istaknuti zahtjev i povećao u odnosu na potraživanje po osnovi zatezne kamate, jer zatezne kamate potražuje počevši od 1. srpnja 2009., dakle ranije od razdoblja naznačenog u tužbi (14. svibnja 2011.). Iako se tuženik preinaci protivio, raspravnim rješenjem od 23. siječnja 2025. sud je preinaku dopustio kao svrsishodnu za konačno rješenja odnosa između stranaka, imajući pri tome u vidu da je tužitelj tužbu preinačio tijekom glavne rasprave nakon provođenja financijskog vještačenja, dakle da je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 190. st. 1., 2. i 3. ZPP-a).

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o ustupu tražbine (list 11-15 spisa), ugovor o kreditu s prilozima (list 16-29 spisa), sudska praksa (list 30-131, 149-184, 206-239 spisa), presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18. od 3. rujna 2019. (list 132-148 spisa), specifikacija uplata (list 185-186 spisa), otplatni plan (list 187-188 spisa), pregled kamatnih stopa (list 293-301 spisa). Nadalje, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., koji je svoj nalaz i mišljenje dao u pisanom obliku, bez potrebe usmenog iznošenje na ročištu, s obzirom da stranke primjedbi na pravilnost danog nalaza i mišljenja nisu imale (list 264-282 spisa) te je saslušana svjedokinja ZĆ (list 307-308 spisa).

5./ Pisani iskaz ĆĆT (list 240-244 spisa) sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja odluke s obzirom da se tužitelj korištenju pisanog iskaza ove svjedokinje protivio, a tuženik je odustao od dokaznog prijedloga saslušanja ove svjedokinje (razlog iz odredbe čl. 492.c ZPP-a).

6./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

7./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 18. kolovoza 2006. o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita PĆ.

8./ Među strankama je sporno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li su ništetene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog, zatim, da li je tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba mogao steći ustupom, visina preplaćenih iznosa, tijek zateznih kamata i zastara.

9./ Među strankama nije sporno da je pred ovim sudom vođen pod poslovnim brojem P-1401/12 parnični postupak između tužitelja Potrošač - Hrvatske udruga za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nije sporno da je presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno, između ostalog, da je tuženik (ranijeg naziva Hypo Alpe-Adria Bank d.d.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/069., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10./ Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba, između ostalih i, ovdje tuženika te potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.

11./ Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12./ Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica na koju ukazuje tuženik da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).

13./ Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a ovog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

14./ Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

15./ Ugovorom o kreditu od 18. kolovoza 2006. tuženik je kao kreditor odobrio PĆ kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 70.000,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita, i to kao stambeni kredit za refinanciranje ranijeg zaduženja, kupovinu i adaptaciju stana, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan plaćanja, uz ugovorenu redovnu kamatu od 3,88% godišnje, promjenjivu, u skladu s odredbom čl. 6. predmetnog Ugovora.

16./ Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

17./ S obzirom da drugačije ne proizlazi iz navoda stranaka i priloženih isprava, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu, jer se radi o namjenskom stambenom kreditu potrošački ugovor, stoga što ga je korisnik kredita PĆ sklopio kao potrošač, u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

18./ Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 18. kolovoza 2006., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u prethodno citiranoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koje su istovjetne odredbama koje su citiranom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

19./ Posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje ZOO).

20./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO- a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

21./ Ugovorom o cesiji od **.**.2021. PĆ ustupio je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, i to glavnicu u iznosu od 92.351,28 kn, sa sporednim potraživanjima.

22./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

23./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te je, suprotno tuženikovom shvaćanju, u ovoj parnici sud vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog potrošačkog spora, sukladno citiranim odredbama čl. 502.c ZPP-a odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

24./ U odnosu na navode tuženika da je u ovoj parnici na tužitelju dužnost dokazivanja da li su se utvrđenja iz kolektivne presude zaista ostvarila i u konkretnom ugovornom odnosu za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, kako je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu te se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su tužene banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.). Dakle, suprotno shvaćanju tuženika, upravo je na njemu, kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti.

25./ Tuženik je međutim, iako je tvrdio da je djelatnica banke TĆ, koja je sudjelovala u pregovaranju i zaključivanju predmetnog ugovora korisniku dala potrebna objašnjenja, pa tako i u vezi sporne odredbe o valutnoj klauzuli, od predloženog saslušanja ove djelatnice kao svjedoka odustao. Nadalje, tuženik, iako je tvrdio da je o svim relevantnim okolnostima, pa tako i rizicima vezanim uz predmetno ugovorenu valutnu klauzulu, obavijestio korisnika, a s davanjem potrebnih informacija u vezi i provodio edukacije svojih djelatnika, također je odustao od predloženog saslušanja svjedokinje ĆĆT koja je kao tuženikova djelatnica takve edukacije djelatnika provodila. Korisnika predmetnog kredita, PĆ, čije je saslušanje predložio tužitelj, osporavajući navode tuženika kojima osporava tvrdnje o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, sud nije bio u mogućnosti saslušati jer je isti **.**.2022. preminuo. Stoga je radi utvrđenja tužiteljevih navoda na kojima temelji tvrdnju o ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, jer da tuženik korisniku kredita nije dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu proveden dokaz saslušanjem svjedokinje ZĆ. Ista je supruga pokojnog korisnika kredita, a ujedno i njegov sudužnik temeljem predmetnog ugovora. Iz iskaza ove svjedokinje, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi te da nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, istinitost tuženikove tvrdnje da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu.

26./ ZĆ iskazala je naime da je njezin tadašnji suprug PĆ predmetni kredit zaključio jer da im je bio potreban novac radi adaptacije stambene nekretnine u kojoj su živjeli i isplate sunasljednika. Ona da je u banci sudjelovala tek na završnom sastanku, prilikom potpisivanja ugovora. Suprug da je uvjete kredita odabrao prema kriteriju povoljnosti. Iako se sjećala da im je djelatnica banke pojašnjavala pojedine odredbe ugovora, nije se sjećala da bi bilo govora ili kakvih drugih pojašnjenja vezanih uz ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima.

27./ Dakle, iz iskaza ove svjedokinje, a imajući u vidu da tuženik nije predložio drugih dokaza kojima bi potkrijepio suprotne tvrdnje, ne proizlazi da je prilikom zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu dao potrošaču dao sve informacije potrebne za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti. Osim toga, imajući u vidu navode tuženika da je vršio edukacije svojih djelatnika s rečenim u vezi, za dodati je da se, po shvaćanju ovog suda, navedena tuženikova obveza ne može iscrpiti edukacijom djelatnika koju tuženik tvrdi da je provodio, već davanjem svakom pojedinom korisniku, od strane tuženikovog djelatnika koji u zaključivanju ugovora sudjeluje, odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku na određivanje novčane obveze potrošača. Iz provedenih dokaza ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, da bi tuženik postupao na način kako tvrdi, dakle suprotno utvrđenjima o njegovom postupanju iz prethodno navedenog kolektivnog spora.

28./ Za dodati je da niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne potvrđuje navode tuženika o davanju svih informacija konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, čitanje ovog ugovora pred javnim bilježnikom, uz njegovog utvrđenje da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke ne potvrđuje međutim odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu konkretnog potrošača tvrdnju tuženika u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

29./ Dakle, utvrđeno je da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP-a).

30./ Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, imajući u vidu da pravilnosti izračuna vještaka stranke nisu prigovarale.

31./ Sveukupna otplata predmetnog kredita iznosi 87.741,68 CHF (glavnica 70.000,00 CHF i kamata 17.741,68 CHF). Kredit je otplaćen 13. svibnja 2011., prijevremenom otplatom. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na koje je utvrđen više plaćeni iznos, u razdoblju od 30. rujna 2006. do 30. travnja 2011., iznosi 12.019,20 eur. Kada se od ovog iznosa, u skladu s navodima stranaka, oduzme razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule u odnosu na koje je utvrđen manje plaćeni iznos, ukupna je razlika 11.880,11 eur, iskazano u nalazu i mišljenju po pojedinim mjesečnim iznosima, a koji iznos tužitelj i potražuje konačno istaknutim tužbenim zahtjevom.

32./ Po ocjeni ovog suda neosnovano tuženik prigovara metodi izračuna plaćenog bez osnove, smatrajući da je takvim načinom obračun izvršen kao da su stranke ugovorile kunski kredit pa da bi trebalo kod obračuna u obzir uzeti i ugovorne kamate primjenjive na kunske kredite u spornom razdoblju. Naime, u konkretnom je slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, koja odredba među strankama ne proizvodi učinke pa je obračun plaćenog bez osnove valjalo izvršiti upravo metodologijom koju je vještak u konkretnom slučaju i primijenio, uzimanjem u obzir srednjeg tečaja banke za CHF na dan isplate kredita.

33./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. istoga Zakona, to je utvrđeno da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan jer tužitelj potražuje povrat iznosa plaćenih po osnovi ništetnih ugovornih odredaba sa zateznim kamatama počevši od dana nakon dana izvršenog plaćanja (čl. 2. st. 1. ZPP-a).

34./ Neosnovano tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata, jer je nedvojbeno, imajući u vidu pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, da je tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba. Stoga, imajući u vidu navedene okolnosti konkretnog slučaja, po ocjeni ovog suda nema mjesta primjeni sudske prakse na koju upire tuženik, a vezane uz (ne)savjesnost ugovornih strana kod ništetnog ugovora o zajmu.

35./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO- a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

36./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 237. ZOO-a). Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti.

37./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina, sukladno odredbi čl. 255. ZOO-a, obzirom neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju prvog dana nakon izvršene uplate iznosa po osnovi ništetnih odredaba.

38./ Tužitelj isplatu potražuje počevši od preplaćenog iznosa 30. lipnja 2009. do zaključno 13. svibnja 2011. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018.). Predmetni parnični postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pokrenut je 4. travnja 2012., dakle prije proteka petogodišnjeg zastarnog roka kako u odnosu na najranije preplaćeni anuitet temeljem predmetnog ugovora o kreditu (30. lipnja 2009.), tako i u odnosu na kasnije plaćene anuitete temeljem kojih tužitelj potražuje povrat plaćenog pa je pokretanjem tog postupka zastara prekinuta. Prekinuta zastara u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule zastarni rok počeo ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je navedena presuda postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 23. prosinca 2022., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je utvrđeno da je prigovor zastare neosnovan. Osim toga, valja u vidu imati i prevladavajuće zastupljeno pravno shvaćanje sudske prakse, sukladno kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

39./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa se odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadu troškova postupka osniva na odredbi čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, prema vrijednosti predmeta spora konačno istaknutog zahtjeva (11.800,11 eur) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023, dalje Tarifa).

40./ Tužitelju je priznat trošak:

- sastava tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 14. ožujka 2024. i 23. siječnja 2025. (T.br 9/1 Tarife) u iznosu od po 200,00 eur,

- sastava podneska kojim dostavio dokaz o uplati naloženog predujma za vještačenje (od 25. ožujka 2024.) (prema T.br. 8/4 Tarife) u iznosu od 50,00 eur

- sastava obrazloženog podneska od 7. svibnja 2024. (T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu za objavu presude (prema T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

dakle ukupno 950,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez na dodanu vrijednost u visini od 25% (T.br. 46 Tarife), što ukupno iznosi 1.187,50 eur.

41./ Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska kojim obavještava o promjeni punomoćnika (od 18. rujna 2023.), jer se ne radi o trošku na naknadu kojeg isti ima pravo na teret suprotne strane (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a).

42./ Nadalje, tužitelju je priznat i trošak predujma za provođenje vještačenja (350,00 eur) kao i trošak sudskih pristojbi, i to za tužbu u iznosu od 82,22 eur, dakle u iznosu plaćanjem kojeg se tužitelj obveze mogao osloboditi (čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. i 51/2023.) u vezi s odredbama Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 92/21. i 37/23.) te za presudu u iznosu od 164,45 eur.

43./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka u iznosu od 1.784,17 eur, osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

44./ Tuženiku, s obzirom da je u cijelosti izgubio parnicu, a troškove u vezi s djelomičnim povlačenjem nije zahtijevao, ne pripada pravo na naknadu troškova postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

45./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 7. ožujka 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.

DNA

1. tužitelju, po punomoćniku

2. tuženiku, po punomoćniku