Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-437/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],zastupana po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupani po Hrvoju Matiću, odvj. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-285/2019-36 od 15. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 7. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-285/2019-36 od 15. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 5140030250-60010469204/2007 koji su sklopili tužiteljica RC kao korisnik kredita i tuženik ADDIKO BANK d.d. (prije: HYPO ALPE ADRIA BANK d.d.), kao kreditor u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te promjenjivu kamatnu stopu( točka I. izreke).

1.1. Ujedno je naloženo tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici iznos od 4.401,95 EUR sa zateznim kamatama na mjesečne iznose i po stopi pobliže navedenoj pod točkom II. izreke.

1.2. U odluci pod točkom III. naloženo je tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.424, 71 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 22. travnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

2. Protiv navedene presude, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužiteljica obveže tuženiku naknaditi parnične troškove, podredno da se presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

3.1. Žalba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5. Nadalje, suprotno žalbenim navodima žalitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora o u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te u dijelu kojim je ugovorena jednostrana promjena kamatne stope, te posljedično zahtjev za isplatu iznosa razlike s osnove promjene valutnog tečaja i razlike između ugovorene kamatne stope i iznosa redovnih kamata obračunatih sukladno naknadnim jednostranim odluka tuženika, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama iz osnove tečajnih razlika

8. Nesporno je da su stranke sklopile ugovor o kreditu u iznosu od CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti kreditora po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita kojom prilikom je bila redovna kamatna stopa pod 4,40 % godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora – banke, s rokom otplate kroz sedam godina, a kredit je bio odobren za adaptaciju obiteljske kuće , s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima, po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Isto tako nesporno je svojstvo potrošača tužiteljice vezano uz predmetni ugovor o kreditu.

9. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF odnosno jednostrana promjenjivost ugovorene kamatne stope, pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju navedenih ništetnih odredbi.

10.1. Pri tome neosnovano žalitelj ukazuje kako iz sadržaja tužbenog zahtjeva nije razvidno u kojem je dijelu utvrđene ništetnost ugovornih odredaba budući se sadržaj pobijanog dijela ugovora o kreditu odnosi na nedopuštenost ugovorne odredbe u dijelu u kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, te da su dijelovi koji se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope i naknada ništetni odnosno vezanost ugovorenog iznosa kredita za CHF ništetni.

10.2. U navedenom, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim navod tuženika da u deklaratornim tužbenim zahtjevima nije precizno navedeno koje dijelove ugovornih odredbi tužiteljica osporava, jer je u tim zahtjevima tužiteljica sadržajno i jasno opisala o kojim i kakvim se odredbama radi.

11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03).

12. Što se tiče spornog pitanja je li u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan korištenja kredita, i na početnu kamatnu stopu.

12.1. Naime, iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da stranke nisu pojedinačno pregovarale kako u odnosu na valutnu klauzulu za koju je vezana glavnica tako i u odnosu na promjenu kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu , te da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, a upravo takav zaključak prvostupanjski sud daje i nakon analize iskaza tužiteljice.

12.2 Tako je u postupku utvrđeno da o rizicima budućih promjena tečaja navedene valute i promjene kamatne stope tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mogla znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu i za parametre o kojima ovisi promjena kamatne stope. Dakle, tužiteljica nije bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema takvom tečaju te na inicijalnu kamatnu stopu.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP- a.

13.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., zbog čega sud prvog stupnja u pobijanoj presudi s pravom s pravom otklonio istaknuti prigovor zastare budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 28. ožujka 2029., dakle, unutar zastarnih rokova.

13.2. Tako je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05.,41/08.,125/11.,78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22 dalje: ZOO), propisano da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom. da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog Zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok za utuženu tražbinu ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku.

14. U odnosu na navode žalbe kojima tuženik osporava pasivnu legitimaciju u odnosu na ugovor o kreditu kojeg je tužiteljica sklopila s Slavonskom bankom d.d., osporavajući direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, pa time i primjenjivost članka 502.c ZPP-a, ovaj sud prihvaća utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda kako za konkretni slučaj nije pravno odlučno što nekadašnja Slavonska banka d.d. Osijek nije stranka u predmetnim postupcima. Naime, tuženik je pripajanjem Slavonske banke 2016. kao univerzalni pravni slijednik preuzeo sva prava i obveze Slavonske banke d.d. kao pripojenog društva, što je razvidno iz pregledanog rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. za Hypo Alpe Adria Bank d.d. pa se slijedom toga ranije citirane odluke o ništetnosti odnose i na pravne poslove pravnog prednika-Slavonske banke d.d. Osijek. Stoga tuženik kao univerzalni pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d., a koja banka je Odlukom skupštine društva od 14. lipnja 2016., izmjenom odredbe statuta društva od 23. prosinca 2015. u dijelu tvrtke/naziva društva umjesto dotadašnje Hypo Alpe Adria Bank d.d. sada Addiko bank d.d. Zagreb.

14.1. Osim toga u odnosu na kondemnatorni zahtjev tužiteljice za odgovori je da u okolnostima kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici u Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. zastarni rok teče od donošenja prvostupanjske presude i u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, i kada je naknadno utvrđena ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

15. Stoga je suprotno navodima žalbe, u postupku je utvrđeno kako su tužene banke u postupku kolektivne zaštite, a među njima i prednik ovdje tuženika, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te jednostrane promjene ugovorene kamatne stope u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

15.1. Naime, odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

15.2. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelju na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužiteljicu, dok tuženik nije predložio dokazni prijedlog tuženika saslušanjem djelatnika tuženika koji je neposredno sudjelovao pri sklapanju predmetnog ugovora, na okolnosti vezane za pojedinačno pregovaranje, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka.

16. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekoga drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži jednostranu promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom VSRH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

17. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača,u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima upotrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'',broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i

sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji ipridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 08/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. 2. Slijedom navedenog, sud je utvrdio neosnovanom tvrdnju tuženika da sud temeljem provedenih dokaza nije utvrdio da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula s glavnicom vezanom uz tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika važećom na dan plaćanja anuiteta kredita ništetne.

18. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

18.1. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, kao i jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/svibnja , 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

19. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare, koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

19. Prema naprijed citiranom pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

20. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice u odnosu na razliku nastalu uslijed jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovoreno i u odnosu na valutnu klauzulu tako i nije u zastari Naime, o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u citiranom pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. ožujka 2019., to zastarni rok od pet godina za tražbinu propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao kako po osnovi tužiteljičinog restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kada zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014., tako ni s osnove preplaćenih iznosa zbog valutne klauzule vezana za tečaj CHF od 14. lipnja 2018., pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

21. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

22. Slijedom naprijed iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a pobijanu presudu suda prvog stupnja je valjalo potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a žalbu tužitelja u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

23. Pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju naknadu troškova postupka primjenjujući materijalno pravo iz članka 154. stavak 1. u vezi članka 155. ZPP-a. Pri tome je za ukazati kako je sud prvog stupnja pravilno primijenio Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/04, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 dalje: Tarife). Naime, Tarifnim brojem 52. stavkom 1. Tarife/23 propisano da odvjetnik primjenjuje tarifu koja je na snazi u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade. Vrijednost boda se obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade (stavak 2). Stavkom 3. propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

23.1. Stoga, s obzirom na sadržaj citiranih odredaba Tbr. 52. Tarife/23 kojima se izrijekom propisuje da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, prvostupanjski sud je pravilno odlučivao o visini nastalih troškova obračunavajući vrijednost boda u skladu s odredbom Tbr. 54 Tarife/23 u iznosu od 2 eura za sve radnje u postupku, a kako to pravilno ističe žalitelj. Navedeno je u skladu i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 14. lipnja 2024.

23.2. Žalitelj nadalje neosnovano smatra da tužiteljica nema pravo na trošak za ročište na koje je punomoćnik tuženika pristupio (nakon zaključenja glavne rasprave) radi objave presude. Naime, člankom 151. st. 1. ZPP-a propisano je da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka. Objava presude u smislu čl. 335. st. 4. ZPP-a može biti obavljena nakon zaključenja glavne rasprave na posebnom ročištu pa i trošak punomoćnika stranaka na tom ročištu predstavlja parnični trošak u tijeku parničnog postupka. Isto tako i trošak sastava odštetnog zahtjeva predstavlja izdatak učinjen u povodu postupka ukoliko je postupak povodom podnošenja odštetnog zahtjeva tuženiku prethodio parničnom postupku, kao što je konkretni slučaj. Utoliko je sud prvog stupnja pravilno tužiteljici priznao trošak sastava podneska kojim se prethodno obraća tuženika u smislu odredbe članka 155. ZPP-a.

U Splitu,7.ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Boris Mimica