Republika Hrvatska
Općinski sud u Virovitici
Virovitica, T. Masaryka 8
Poslovni broj: P-217/2024-22
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Virovitici, po sutkinji Anneliese Janeš-Mihoković, u pravnoj stvari 1.tužitelja ZI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. tužiteljice ŽI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tužitelja ŠI, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], svi zastupani po punomoćniku Krunoslavu Vuljak, odvjetniku, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Koprivnice, Zrinski trg 11, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, OIB: 92963223473 iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po odvjetnicima OD METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., OIB: 22822699415 iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, 7. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Tuženik "Zagrebačka banka" d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473 dužan je tužiteljima ĆI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ŽI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i JI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti iznos od 6.181,34 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do plaćanja, za razdoblje od 01.08.2008.g do 31.07.2015.g u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015.g do 31.12.2022.g po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1.1.2023.g pa do plaćanja sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, i to na iznose kako slijedi:
na iznos od 0,76 EUR koja teče od 16.9.2008
na iznos od 6,49 EUR koja teče od 16.10.2008
na iznos od 9,97 EUR koja teče od 16.11.2008
na iznos od 5,02 EUR koja teče od 16.12.2008
na iznos od 18,38 EUR koja teče od 16.1.2009
na iznos od 18,52 EUR koja teče od 16.2.2009
na iznos od 14,03 EUR koja teče od 16.3.2009
na iznos od 15,06 EUR koja teče od 16.4.2009
na iznos od 15,27 EUR koja teče od 16.5.2009
na iznos od 13,50 EUR koja teče od 16.6.2009
na iznos od 13,80 EUR koja teče od 16.7.2009
na iznos od 12,33 EUR koja teče od 16.8.2009
na iznos od 14,21 EUR koja teče od 16.9.2009
na iznos od 12,12 EUR koja teče od 16.10.2009
na iznos od 13,47 EUR koja teče od 16.11.2009
na iznos od 13,26 EUR koja teče od 16.12.2009
na iznos od 16,90 EUR koja teče od 16.1.2010
na iznos od 19,23 EUR koja teče od 16.2.2010
na iznos od 18,73 EUR koja teče od 16.3.2010
na iznos od 21,05 EUR koja teče od 16.4.2010
na iznos od 25,31 EUR koja teče od 16.5.2010
na iznos od 26,22 EUR koja teče od 16.6.2010
na iznos od 31,22 EUR koja teče od 16.7.2010
na iznos od 31,05 EUR koja teče od 16.8.2010
na iznos od 41,43 EUR koja teče od 16.9.2010
na iznos od 35,39 EUR koja teče od 16.10.2010
na iznos od 36,78 EUR koja teče od 16.11.2010
na iznos od 43,34 EUR koja teče od 16.12.2010
na iznos od 43,93 EUR koja teče od 16.1.2011
na iznos od 41,59 EUR koja teče od 16.2.2011
na iznos od 43,01 EUR koja teče od 16.3.2011
na iznos od 43,08 EUR koja teče od 16.4.2011
na iznos od 47,39 EUR koja teče od 16.5.2011
na iznos od 56,56 EUR koja teče od 16.6.2011
na iznos od 66,99 EUR koja teče od 16.7.2011
na iznos od 78,37 EUR koja teče od 16.8.2011
na iznos od 60,40 EUR koja teče od 16.9.2011
na iznos od 54,35 EUR koja teče od 16.10.2011
na iznos od 54,75 EUR koja teče od 16.11.2011
na iznos od 55,59 EUR koja teče od 16.12.2011
na iznos od 60,81 EUR koja teče od 16.1.2012
na iznos od 62,37 EUR koja teče od 16.2.2012
na iznos od 60,66 EUR koja teče od 16.3.2012
na iznos od 60,41 EUR koja teče od 16.4.2012
na iznos od 61,27 EUR koja teče od 16.5.2012
na iznos od 62,78 EUR koja teče od 16.6.2012
na iznos od 60,90 EUR koja teče od 16.7.2012
na iznos od 60,38 EUR koja teče od 16.8.2012
na iznos od 55,78 EUR koja teče od 16.9.2012
na iznos od 59,75 EUR koja teče od 16.10.2012
na iznos od 61,60 EUR koja teče od 16.11.2012
na iznos od 60,37 EUR koja teče od 16.12.2012
na iznos od 58,89 EUR koja teče od 16.1.2013
na iznos od 58,39 EUR koja teče od 16.2.2013
na iznos od 57,86 EUR koja teče od 16.3.2013
na iznos od 61,53 EUR koja teče od 16.4.2013
na iznos od 56,13 EUR koja teče od 16.5.2013
na iznos od 55,25 EUR koja teče od 16.6.2013
na iznos od 55,78 EUR koja teče od 16.7.2013
na iznos od 55,22 EUR koja teče od 16.8.2013
na iznos od 57,20 EUR koja teče od 16.9.2013
na iznos od 58,48 EUR koja teče od 16.10.2013
na iznos od 59,10 EUR koja teče od 16.11.2013
na iznos od 61,32 EUR koja teče od 16.12.2013
na iznos od 59,08 EUR koja teče od 16.1.2014
na iznos od 61,83 EUR koja teče od 16.2.2014
na iznos od 63,22 EUR koja teče od 16.3.2014
na iznos od 62,01 EUR koja teče od 16.4.2014
na iznos od 60,28 EUR koja teče od 16.5.2014
na iznos od 60,65 EUR koja teče od 16.6.2014
na iznos od 61,89 EUR koja teče od 16.7.2014
na iznos od 62,87 EUR koja teče od 16.8.2014
na iznos od 63,13 EUR koja teče od 16.9.2014
na iznos od 64,19 EUR koja teče od 16.10.2014
na iznos od 65,71 EUR koja teče od 16.11.2014
na iznos od 65,99 EUR koja teče od 16.12.2014
na iznos od 66,22 EUR koja teče od 16.1.2015
na iznos od 65,94 EUR koja teče od 16.2.2015
na iznos od 66,10 EUR koja teče od 16.3.2015
na iznos od 66,10 EUR koja teče od 16.4.2015
na iznos od 66,10 EUR koja teče od 16.5.2015
na iznos od 66,10 EUR koja teče od 16.6.2015
na iznos od 66,10 EUR koja teče od 16.7.2015
na iznos od 66,10 EUR koja teče od 23.7.2015
na iznos od 2.290,65 EUR koja teče od 23.7.2015
od presuđenja pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.
II. Tuženik je dužan tužiteljima platiti parnični trošak u iznosu od 2.854,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom određenom po čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima za ostale odnose, od dana 7. ožujka 2025. kao dana presuđenja pa do plaćanja, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvotužitelj ZI, drugotužiteljica ŽI i trećetužitelj ŠI su kao zakonski nasljednici iza pok. CI, koji je preminuo **.**.2019., te ujedno bio i korisnik kredita, podnijeli tužbu protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. 29. studenoga 2021. navodeći da je tuženik kao trgovac sa CI kao potrošačem dana 06.08.2008.g sklopio Ugovor o kreditu br. 3214046986/08 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 20.889,51 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita. Prilikom kojeg tuženik ni na koji način nije upozorio NI na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF.
2. Tužitelji su naveli da je CI umro je dana 03.06.2019.g te je kod ZII pod posl. brojem O-706/19-8 proveden ostavinski postupak u kojem su oni u pravomoćnom Rješenju o nasljeđivanju navedeni kao zakonski nasljednici iza pok. CI.
3. Nadalje, tužitelji se u tužbi pozivaju na točku I. presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013.g utvrđeno da je takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana, i da su takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.
4. Tužitelji se pozivaju i na presudu Visokog trgovačkog suda RH (dalje: VTSRH) broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojom je u točci 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, i to na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima.
5. I na kraju tužitelji navode da je tuženik, imajući u vidu pravomoćnu presudu VTSRH kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008., kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, sukladno odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, sve to u svezi s člankom 1111., čl. 1115. i čl. 1046. ZOO, pri čemu valja istaknuti da su tužitelji, nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević, u podnesku zaprimljenog na sudu 10. veljače 2025. (str. 267-270) u konačnosti precizirali tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, precizirajući tužbeni zahtjev na način kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke ove presude. Slijedom navedenoga predložili su da sud u cijelosti usvoji takav tužbeni zahtjev i obveže tuženika na naknadu troškova ovog postupka prema troškovniku priloženog u spis.
6. Naime, radi se o konačno preciziranom tužbenom zahtjevu, i to nakon što je proveden dokaz knjigovodstveno-financijsko vještačenje, što ovaj sud ne smatra djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, jer su tužitelji samo uredili tj. precizirali tužbeni zahtjev po provedenom vještačenju sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a koji je dokaz proveden i po prijedlogu tužitelja u tužbi i tijekom postupka kako bi se u konačnosti utvrdila visina tužbenog zahtjeva. Dakle, tužitelji su smanjili tužbeni zahtjev za iznos od 108,04 eura, jer iz provedenog vještačenja proizlazi da je predmetni kredit preplaćen za iznos od 6.181,34 eura, odnosno za 108,04 eura manje nego li su tužitelji prvotno utužili. Naime, tužitelji su prvotnom tužbom zahtijevali isplatu iznosa od 47.387,56 HRK (6.289,41 eura).
7 U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da prije upuštanja u raspravljanje o ovoj pravnoj stvari sudu skreće pažnju da je odr. čl. 16. Ugovora o kredita za kupnju motornog vozila broj: 3214046986/08 od 6. kolovoza 2008. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Zatim je istaknuo i prigovor zastare potraživanja tužitelja, osporavajući i tijek zakonske zatezne kamate na pojedine iznose od plaćanja istih.
8. Naime, tuženik ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u svezi odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i 230. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da je predmetna tužba podnesena 29. studenoga 2021., tuženik smatra da je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je vršio sada pok. tužitelj, zbog čega je njegovo cjelokupno potraživanje u zastari.
9. Isto tako, u odgovoru na tužbu tuženik osporava da bi ugovorna odredba kojom je glavnica obveze vezana uz valutnu klauzulu CHF bila nepoštena i ništetna. Posebice se osvrće na presudu Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Stav Suda EU u citiranom predmetu je da ugovorne odredbe koje su odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredbi ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Tuženik nalazi da je primjenjujući taj stav na konkretni slučaj odredba o valutnoj klauzuli iz ovopredmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti i isključena iz primjene Direktive.
10. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu osporava da nije tužitelja kao potrošača pravovremeno i potpuno informirao o svim potrebnim parametrima prilikom sklapanja predmetnog ugovora, tvrdeći da su mu prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora kreditu bile dostupne sve informacije. Naime, tvrdi da je tužitelja kao i ostale potrošače informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina, no da iz samog ugovora jasno i nedvojbeno slijedi da će se povrat obveze obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF te da je korisnik upoznat o mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati usred promjene tečaja.
11. Zaključno, u odgovoru na tužbu tuženik osporava i tijek zatezne kamate koju tužitelj potražuje od dana plaćanja, no njegov je stav sukladan i mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004. da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Stoga bi i tužitelju eventualno, ukoliko sud utvrdi osnovanim njegovo potraživanje, zatezne kamate mogle pripadati samo od trenutka podnošenja tužbe. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju naknadu prouzročenog troška.
12. Valja napomenuti da je prije svega sud odlučio o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti rješenjem posl. br. P-459/2021-8 od 17. siječnja 2024. na način da je istaknuti prigovor odbijen, a pobijano rješenje je potvrdio Županijski sud u Zagrebu, i to rješenjem posl. br. Gž-1753/2024-2 od 16. listopada 2024.
13. Dakle, predmet spora je novčana tražbina s osnova preplate po sklopljenom ugovoru o kreditu broj 3214046986/08, i to zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.
14. Nesporno među strankama da je tijekom postupka da je CI kao potrošač dana 06.08.2008.g sklopio sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 3214046986/08 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 20.889,51 CHF po srednjem tečaju HNB na dan korištenja kredita, na rok otplate od 85 mjeseci, po promjenjivoj kamatnoj stopi od 6,55%, i to za kupnju vozila marke Renault, tip i model Megane Berline Xtreme 1.6 16V – 110 ks, broj šasije [broj šasije], proizveden 2008. godine, i to u Autokući Fišer d.o.o., a koji kredit i otplaćen.
15. Nesporno je i to da je korisnik kredita CI preminuo **.**.2019., i da su njegovim nasljednicima utvrđeni prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju posl. br. O-706/19-8 od 16. srpnja 2019., upravo tužitelji u ovom postupku.
16. Sporno je i da li je potraživanje tužitelja u zastari, zatim da li se tužitelj ima smatrati potrošačem, kao i tijek zakonskih zateznih kamata.
17. Sporno je da li se na ovaj pojedinačni spor mogu primjenjivati utvrđenja iz pravomoćno okončanog postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kojima je utvrđeno da je, između ostalog i tuženik, u Ugovorima o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica obveze švicarski franak.
18. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila sklopljen 6. kolovoza 2008. (str. 9-13), u rješenje o nasljeđivanju iza pok. CI posl. br. O-706/19 (str. 14-16), u izračun preplaćenog tečaja s onova Ugovora o kreditu broj 3214046986/08 (br. kred. partije. 7104281966) (str. 17-18), promet po kreditu/specifikacija uplate (str. 19-25), u račun autokuće Fišer d.o.o. (str. 26-27), u poziv na plaćanje CI (str. 28), u poziv na plaćanje – opomena pred utuženje od 14. travnja 2021. (str. 29-30), u odgovor na zahtjev od 14. travnja 2021. (str. 31), u punomoć broj 660 (str. 45-46), u promet po kreditu/specifikacija uplate (str. 47-53), u izvod iz zapisnika s prve sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04), održane 5. ožujka 2004. (str. 54), u letak Zagrebačke banke naslovljen "Odabir valute" (str. 56), u nalaz i mišljenje vještakinje Marijane Matijević (str. 180-186), te dokaz saslušanjem prvotužitelja ZI kao stranke (str. 172-173).
19. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, postupaju sukladno odredbama članka 8. („Narodne novine“ br. 91/92., 112/99.,117/03., 84/08.,123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
20. Na temelju izvedenih dokaza utvrđene su slijedeće činjenice:
- da je prednik tužitelja, sada pok. CI kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 6. kolovoza 2008. zaključili Ugovor o kreditu broj 3214046986/08, i to za kupnju vozila marke Renault, tip i model Megane Berline Xtreme 1.6 16V
– 110 ks, broj šasije [broj šasije], proizveden 2008. godine,
- da je navedenim ugovorom korisniku kredita odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.889,51 CHF i da se je obvezao vršiti njegovu otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima izraženim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja,
- da je CI preminuo **.**.2019. i da su njegovim nasljednicima utvrđeni prema pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju posl. br. O-706/19-8 od 16. srpnja 2019., upravo tužitelji u ovom postupku,
- i da je predmetni kredit otplaćen,
- da je u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (i ovdje tuženika) pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., te presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom odnosno korištenje nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli
- da je tijekom otplate kredita isti preplaćen u ukupnom iznosu od 6.181,34 eura, i to temeljem ništetne ugovorne odredbe kojim je glavnica obveze vezana uz valutu CHF, koji iznos proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno – financijske struke Marijane Matijević (str. 180-186).
21. U odnosu na navode tuženika da se u konkretnom slučaju ne primjenjuju utvrđenja iz kolektivnog postupka, valja reći da je ovoj parnici prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 131. do članka 141.b Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07).
22. Bitno je napomenuti da tužitelji u ovoj parnici traže povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora, a što im pripada temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO). Obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedini potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (članka 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj su se, u skladu s odredbom članka 502.c ZPP-a, bili ovlašteni pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.
23. Na pravna utvrđenja iz pravomoćnih sudskih odluka (presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.), ovaj sud se ne bi se mogao pozvati pri donošenju odluke samo u situaciji da je tuženik dokazao činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje ta pravna utvrđenja – ili da je dokazao posebne okolnosti - da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim ili da tužitelj ne potpada pod pojam potrošača.
24. U kolektivnom sporu je već ocjenjeno ponašanje banaka kao financijskih institucija (između ostalog i tuženika) u dijelu predugovorne faze u kojoj se banka obraćala potrošačima, banci nepoznatim – apstraktnim osobama, no za pojedinačne postupke koje pokreće potrošač, kao što je i ovaj postupak, nije relevantno predmetno (predugovorno) razdoblje, već razdoblje nakon što se pojedini potrošač obratio banci, odnosno nakon što je zatražio ponudu za sklapanje ugovora. Taj je period relevantan za pojedinačni odnos banke i potrošača, obzirom da su u toj fazi pojedini potrošači od banke mogli dobiti sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora (Odluka Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., stranica 54, treći pasus). Pri tomu je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja potrošača na banci (tuženiku). Dakle, tuženik je trebao dokazati da je tužitelju, nakon što mu se isti obratio radi ishođenja kredita, dao sve potrebne obavijesti o uvjetima kredita na jasan i razumljiv način pa i o tome na koji će način valutna klauzula u CHF utjecati na njegovu financijsku sudbinu.
25. Radi utvrđivanja da li je u konkretnom slučaju tuženik u procesu pojedinačnih pregovora na odgovarajući način obavijestio tužitelja o naprijed navedenim okolnostima, sud je saslušao prvotužitelja ZI, i iz njegovog iskaza proizlazi da je njegov otac potpisao Ugovor o kreditu sa tuženikom (Zagrebačkom bankom) radi kupnje osobnog automobila u Auto kući Fišer u [adresa], koji ugovor je i on potpisao kao sudužnik, i sve to s obzirom da je on klijent Zagrebačke banke, kao što je to bio i njegov otac. Ugovor o kreditu su potpisali u Autokući Fišer gdje su kupili i osobno vozilo marke Renault Megane te su se svi pregovori oko tog Ugovora o kreditu odvijali u Autokući Fišer, a ne u Zagrebačkoj banci, i to iz razloga što je ta autokuća bila u poslovnom odnosu sa Zagrebačkom bankom. Naveo je da je banka samo provjerila njihovu kreditnu sposobnost i da je na njima bilo potpisati gotovi sačinjeni ugovor ili ne, time da je njih zanimao samo iznos rate, rok vraćanja i kamata. Prvotužitelj je izjavio da je znao da je Ugovor sklopljen sa promjenjivom kamatnom stopom i da je bila ugovorena i valutna kaluzula, i zna da je u početku rata kredita iznosila oko 1.100,00 HRK da bi se tijekom otplate povećala na iznos od 2.000,00 HRK, te da niti on niti njegov otac nisu imali izbora, jer su potpisali takav ugovor, pa su ga otplaćivali i isti je u konačnosti i otplaćen, i to protekom ugovorenog roka otplate od 7 godina. Istaknuo je da ja auto kupljen isključivo za osobne potrebe.
26. Dakle, sud je ocijenio da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi njegov djelatnik, niti na drugi način, pregovarao sa tužiteljem i pri tom ga na razumljiv i transparentan način obavijestio o svim okolnostima koje su bitne prilikom sklapanja ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u valuti CHF, odnosno o tome kako će sklapanje Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu CHF valuti utjecati na njegovu financijsku sudbinu, obzirom na navedeno, sud je o činjenici odgovarajuće obaviještenosti korisnika kredita odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja propisanog odr. čl. 221. a ZPP, te zaključio da tuženik nije dokazao da je obavijestio korisnika kredita o svim kriterijima na točan i razumljiv način da bi mogao predvidjeti koje su posljedice koje proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF valuti na njegovu kreditnu zaduženost.
27. Zbog svega navedenog, sud nalazi da tuženik nije dokazao da su u periodu pojedinačnih pregovora s korisnikom kredita istome bili objašnjeni razlozi i izneseni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, odnosno da tuženik nije dokazao da je korisnika kredita obavijestio o specifičnosti valute CHF, niti da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći nego li, primjerice, isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR.
28. S druge strane, sud nalazi da je korisnik kredita postupao s pažnjom prosječnog potrošača, obzirom da na iskaz prvotužitelja ZI, koji sud u cijelosti prihvaća kao jasan, razumljiv, životan i logičan. Iz rezultata postupka slijedi i da je u postupku ishođenja kredita bio u podređenom položaju, jer nije mogao pregovarati i utjecati na sadržaj ugovornih odredaba, već mu je ponuđen gotov ugovor o kreditu u Autokući Fišer, ne u banci, zbog čega sud nalazi da se na ovaj pojedinačni predmet primjenjuju pravna utvrđenja iz kolektivnog spora.
29. Na temelju naprijed navedenog, sud zaključuje da su predmetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u konkretnom ugovoru o kreditu, nepoštene ugovorne odredbe, i to u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003) važećeg u vrijeme zaključenja ugovora, jer se radilo o nerazumljivim odredbama iz kojih nisu bili jasno vidljivi povećani rizici kojima je zbog promjene tečaja bio izložen korisnik kredita s valutnom klauzulom u CHF, a radilo se i o odredbama unaprijed formuliranog ugovora sačinjenog po tuženiku o kojim se nije pregovaralo.
30. Valja napomenuti da su u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (6. kolovoza 2008.) na snazi bile odredbe ZZP/03 koje pojam potrošača definiraju u odredbi članka 3. i to tako da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
31. Nadalje, uvidom u ugovor o kreditu u čl. 5. (str. 9-13) nedvojbeno proizlazi da je isti zaključen za kupnju vozila marke Renault, tip i model Megane Berline Xtreme 1.6 16V – 110 ks, broj šasije [broj šasije], proizveden 2008. godine, i da je u njemu kao korisnik kredita navedena fizička osoba – CI, bez navođenja da to čini kao samostalni poduzetnik, obrtnik ili u poslovne svrhe. Obzirom na navedeno nedvojbeno je da je navedeni ugovor potrošački ugovor, pa se stoga tužitelji kao nasljednici pok. korisnika kredita, mogu se pozvati na odredbu čl.502.c ZPP-a, na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača.
32. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o tražbini iz restitucijskog zahtjeva za dano u izvršenju ništetnih ugovornih odredbi (kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), pa se na zastaru te tražbine primjenjuje opći rok zastare od pet godina iz odredbe članka 225. ZOO/05. Neutemeljene su tvrdnje tuženika da se u konkretnom slučaju ima primijeniti rok zastare od tri godine, tj. za povremene tražbine ili naknadu štete. Naime, riječ je o restitucijskom zahtjevu, slijedom toga, rok za zastaru iznosi pet godina (opći zastarni rok), a ne tri godine, s time da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa najnovijim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe ukoliko nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u ugovor o zajmu što ga je sklopio. Polazeći od navedenog, u svim predmetima u kojima se na temelju odredbe članka 502.c ZPP primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kad je riječ o tražbini pretplate s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, počinje teći od 14. lipnja 2018. godine.
33. Nesporno je da su tužitelji podnijeli tužbu u predmetnoj parnici 29. studenoga 2021., pa stoga računajući od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, nedvojbeno je da nije protekao rok zastare od 5 godina.
34. Obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao dospjele anuitete temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljima pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, sve to temeljem već naprijed citirane odredbe čl.323.st.1. ZOO/05.
35. Visinu preplaćenog iznosa sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja knjigovodstveno – financijskog vještaka Marijane Matijević (str. 180-186), koje je vještačenje izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, koji je nalaz i mišljenje prema ocjeni suda stručan, jasan i detaljno obrazložen, pa stoga tužitelji imaju pravo povrata preplaćenih iznosa anuiteta u utuženom iznosu.
36. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupku poziva na presudu Europskog suda u predmetu C-81/19, kojom je utvrđeno da članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primijene te Direktive.
37. Tuženik tvrdi da je i valutna klauzula dispozitivna odredba hrvatskog prava zbog čega je isključena od kontrole nepoštenosti te da je nakon presude Suda Europske Unije u predmetu broj C-81/19 od 9. srpnja 2020. otpao tužbeni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.
38. U odnosu na prethodno navedeno, tuženiku se ukazuje da je već u kolektivnom sporu razmatrano da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF izuzete od ispitivanja poštenosti. Upravo je u kolektivnom postupku utvrđeno da, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13) i prema odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016. i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2017., propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini pisane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti.
39. Isto tako valja ukazati kako je u postupku radi kolektivne zaštite potrošača Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017., kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na sporan dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u švicarskim francima, ukinuo drugostupanjsku presudu te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje, izrazio svoje pravno shvaćanje o tome na temelju kojih kriterija i činjenica je moguće ocijeniti podliježe li sporna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu testu poštenosti ili ne, a time i odlučiti o osnovanost zahtjeva tužitelja, a koji se odnose se na postupanje tuženih banaka (između ostalog i tuženika u ovom postupku) u postupku pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditima sa korisnicima kredita, sve u pravcu davanja relevantnih informacija vezano za ugovorne odredbe u tim ugovorima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., potvrđena je prvostupanjska presuda te je utvrđeno da su takve ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile lako uočljive i jasne, a prihvaćena je ocjena prvostupanjskog suda da nisu bile razumljive te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, zbog čega ih je ocijenio nepoštenim te ništetnim. Pravno shvaćanje izraženo u navedenim odlukama prihvaćeno je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj:
Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. te je revizija tuženih banaka odbijena kao neosnovana.
40. Tuženiku se ukazuje i da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (u kojoj se VSRH pozvao na svoje ranije zauzeto pravno shvaćanje iz odluke Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.):“…u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji, na temelju odredbe članka 502.c ZPP, a isto tako i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.
41. U odnosu na presudu suda EU C-81/19 na koju ukazuje tuženik, za navesti je i da se ta presuda odnosi na dispozitivne odredbe vezane za monetarni nominalizam, pri čemu proizlazi da je u Rumunjskoj isti institut uređen na drugačiji način nego u RH, odnosno da se radi o dispozitivnim odredbama kod kojih u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija normativna rješenja. Sud EU je, stoga, u navedenoj presudi odlučivao povodom prethodnog pitanja u odnosu na potpuno drugi institut, različit od valutne klauzule te niti u jednom djelu nije spomenuo odredbe o valutnoj klauzuli u kontekstu dispozitivnih odredbi koje bi bile isključene od ocjene poštenosti. Osim toga, u RH je u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, te naknadna eventualna suprotna stajališta Suda EU, da i postoji, ne bi mogla utjecati na izmjenu takvih pravomoćnih utvrđenja, već mogu utjecati na buduće postupke u kojem takva ništetnost nije utvrđena kao prethodno pitanje u kolektivnom sporu.
42. Obzirom da su sporne ugovorne odredbe pojedinačnog ugovora o kreditu i ugovorne odredbe koje su razmatrane u kolektivnom sporu identičnog sadržaja; da je u kolektivnom sporu utvrđeno da iste odredbe podliježu testu poštenosti; da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ništetne; da postoji vezanost ovog suda za postojanje ovrede zaštite potrošača, te da tuženik nije dokazao postojanje posebnih okolnosti koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, odlučeno je kao u izreci ove presude.
43. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka protivi i zahtjevu za plaćanje zatezne kamate, navodeći da se zatezna kamata, kad se vraća stečeno bez osnove, obračunava od dana stjecanja samo u slučaju kada je stjecatelj nepošten, a u ostalim slučajevima, od dana podnošenja zahtjeva (tužbe). Naime, odredbama članka 1115. ZOO/05 propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Suprotno tvrdnjama tuženika, sud nalazi da se tuženik može smatrati nesavjesnim stjecateljem obzirom da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju onoga što je isti stekao temeljem ništetnih (nepoštenih) ugovornih odredaba, koje je u ugovor unio sam tuženik i na temelju takvo nepošteno ugovorenih odredaba naplaćivao od tužitelja iznose koji mu nisu pripadali.
44. Stopa zatezne kamate određena je sukladno odr. čl. 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje ZOO).
45. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. ZPP jer je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj parnici, a trošak tužitelja u iznosu od 2.854,67 eura, jer su tužitelji u cijelosti uspjeli u ovoj parnici, a odnosi se na nagradu punomoćnika tužitelja za sastavljanje tužbe od 3. svibnja 2021. u iznosu od 200,00 eura (sukladno Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15: dalje – OT), sastav podneska od 15. rujna 2021. (Tbr. 8.1. OT) u iznosu od 200,00 eura, podneska od 23. studenoga 2023. u iznosu od 50,00 eura (Tbr. 8.4. OT), od 10. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. OT), za zastupanje na ročištima (Tbr. 9.1. OT) 2. lipnja 2022., 4. ožujka 2024., 22. studenoga 2024., 12. prosinca 2024. i 7. ožujka 2025., za svako u iznosu od 200,00 eura, na PDV od 25% godišnje koji iznosi 500,00 eura (Tbr. 42. OT), primijenivši i Tbr. 40.1., imajući u vidu i vrijednost predmeta spora u iznosu od 6.181,34 eura, zatim na trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te na sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 54,67 eura. Na dosuđeni parnični trošak tužitelji imaju pravo i na zakonsku zateznu kamatu propisanu odr. čl. 29. st. 2. ZOO koja teče od 7. ožujka 2025., kao dana donošenja ove presude. Radi navedenog o troškovima ovog postupka odlučeno je kao u točci II. izreke.
46. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.
U Virovitici 7. ožujka 2025.
Sutkinja:
Anneliese Janeš-Mihoković
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje viši nadležni sud.
Dostaviti:
1. Odvj. Krunoslav Vuljak, Koprivnica
2. OD METELKO, KNEŽEVIĆ & PARTNERI d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6
