Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-672/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimice, kao predsjednika vijeća, Andree Boras Ivanišević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nevio Svilar, odvjetnik u Zagrebu, Pavlenski put 17, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, Stalna služba u Zaboku tuženi 16. siječnja 2024.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje pobijana presuda u dijelu točke I., II., III. i VI. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

II. Djelomično se uvažava žalba tužitelja i pobijana presuda :

- potvrđuje u dijelu kojim je odbijen za više zatraženo zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka ( točka VII. izreke);

- preinačava u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen zahtjev tužitelja za više traženu isplatu iznosa od 180,67 EUR te u tom dijelu sudi:

I."Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb da tužiteljici LS, po osnovi ništetnosti koja je utvrđena točkom I. ove presude, isplati iznos od 180,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na sljedeće iznose:

5,44 EUR od 31.10.2008.g. pa sve do isplate;

7,77 EUR od 31.12.2008.g. pa sve do isplate;

9,45 EUR od 01.02.2009.g. pa sve do isplate;

10,21 EUR od 01.03.2009.g. pa sve do isplate;

8,11 EUR od 01.04.2009.g. pa sve do isplate;

8,51 EUR od 29.04.2009.g. pa sve do isplate;

5,32 EUR od 31.05.2009.g. pa sve do isplate;

2,96 EUR od 03.07.2009.g. pa sve do isplate;

3,59 EUR od 18.07.2009.g. pa sve do isplate;

4,83 EUR od 28.08.2009.g. pa sve do isplate;

4,72 EUR od 30.09.2009.g. pa sve do isplate;

3,47 EUR od 01.11.2009.g. pa sve do isplate;

5,82 EUR od 01.12.2009.g. pa sve do isplate;

7,71 EUR od 31.12.2009.g. pa sve do isplate;

10,39 EUR od 03.02.2010.g. pa sve do isplate;

9,78 EUR od 02.03.2010.g. pa sve do isplate;

13,42 EUR od 31.03.2010.g. pa sve do isplate;

12,73 EUR od 30.04.2010.g. pa sve do isplate;

14,08 EUR od 02.06.2010.g. pa sve do isplate;

25,74 EUR od 02.07.2010.g. pa sve do isplate;

6,62 EUR od 31.07.2010.g. pa sve do isplate;

po stopi koja se od dana dospijeća do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022.god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.god. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka promijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici LS u roku od 15 dana naknadi trošak sastava žalbe u iznosu od 78,12 EUR-a.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. ugovora o kreditu, broj 029-50- 3475520 od 18. svibnja 2006., sklopljenog između tužiteljice LS, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditora, koji ugovor je potvrdio javni bilježnik Mladen Matoš iz Zagreba, OU- 726/2006, u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak (CHF), važećim na dan dospijeća ( točka I. izreke).

1.1.U odluci pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb da tužiteljici LS, po osnovi ništetnosti koja je utvrđena točkom I. izreke ove presude, isplati iznos od 1.666,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama i po stopi pobliže navedenoj u točki II. izreke.

1.2. Nadalje, je u odluci pod točkom III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. ugovora o kreditu, broj 029-50- 3475520 od 18. svibnja 2006., sklopljenog između tužiteljice LS, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, kao kreditora, koji ugovor je potvrdio javni bilježnik Mladen Matoš iz Zagreba, OU-726/2006, u dijelu kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

1.3. U točki pak IV. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice LS, kojim je traženo naložiti tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, da tužiteljici LS, po osnovi ništetnosti koja je utvrđena točkom III. ove presude, isplati iznos od 688,66 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.4. Ujedno je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice LS u dijelu kojime je traženo naložiti tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb da tužiteljici LS, po osnovi ništetnosti koja je utvrđena točkom I. ove presude, isplati iznos od 180,67 EUR sa zakonskim zateznim kamatama ( točka V. izreke).

1.5. U odluci pod točkom VI. izreke naloženo je tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. da tužiteljici LS naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 878,72 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 16. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana., dok je u odluci pod točkom VII. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice LS za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke VI. Izreke.

2. Protiv navedene presude, u dijelu kojim nije prihvaćen njen tužbeni zahtjev u točki IV. izreke te odluci o troškovima postupka ( točka VI. izreke), žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19,80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači shodno navodima žalbe

2.1. Žali se i tuženik, pobijajući presudu suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev, te da se tužiteljica obveže tuženiku naknaditi parnične troškove, podredno da se presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2.2. Žalba tužiteljice je osnovana, dok nije osnovana žalba tuženika.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

5. Nadalje, suprotno žalbenim navodima žalitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

6. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

7. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredaba o kreditu kojima je ugovorena promijenjena kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika i odredbama koje sadrže valutnu klauzulu koja je vezana uz glavnicu u CHF-u, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan dospijeća te posljedično zahtjev za isplatu razlike temeljem ništetnih odredaba sklopljen ugovora.

8. U postupku između stranaka nije bilo sporno da su tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 029-50- 3475520 od 18. svibnja 2006., koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem OU-726/2006, kojim je tuženik tužiteljici odobrio i isplatio iznos od 18.621,63 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, na rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca i ugovorena redovna kamata po stopi od 5,20% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika.

8.1. Isto tako između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica je u cijelosti otplatila kredit 27. svibnja 2013. prijevremenom otplatom te da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora i tijekom otplate kredita imala svojstvo potrošača.

9.

Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno jesu li ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF odnosno jednostrana promjenjivost ugovorene kamatne stope, pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi promjenjivu kamatnu stopu odnosno na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, a upravo takav zaključak prvostupanjski sud daje i nakon analize iskaza tužitelja. Dalje je utvrđeno financijskim vještačenjem da pozitivna tečajna razlika na temelju valutne klauzule iznosi 1.666,00 EUR-a, dok razlika u odnosu na promjenu kamatne stope iznosi 688,66 EUR-a.

13. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP- a.

13.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013, koja je u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., zbog čega sud prvog stupnja u pobijanoj presudi s pravom s pravom otklonio istaknuti prigovor zastare u odnosu na potraživanje razlike s osnove ugovorene valutne klauzule u glavnici vezano za CHF, dok je odbio zahtjev tužiteljice na ima razlike promjene kamatne stope u odnosu na početnu ugovorenu.

13.2. Tako je odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/svibnja , 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) propisano da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom. da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog Zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok za utuženu tražbinu ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku.

13.3. U postupku je tako utvrđeno da je između ostalih i da je ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

13.2. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

13.3. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljici na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužiteljicu, dok tuženik nije iznosi dokazni prijedlog na temelju kojeg bi se moglo utvrđivati činjenice vezane pojedinačno pregovaranje, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka.

14. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o jednostranoj primjeni promjenjive kamatne stope odnosno valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekoga drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom VSRH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

15. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

15.1. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

16. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

17. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

18. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

19. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

20. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Centra za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb proizlazi utvrđeno da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj, ukupan iznos pojedinačnih preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope i tečaja u odnosu na kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 2.535,33 EUR, od kojeg iznosa je više plaćeno zbog rasta kamatne stope 688,66 EUR te je zbog rasta tečaja više plaćeno 1.846,67 EUR pri čemu je ukupan iznos manje plaćenog, zbog nižeg tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit u razdoblju otplate krediti iznosi 180,67 EUR.

21. Suprotno pravnom zaključku prvostupanjskog suda pogrešno sud prvog stupnja drži kako je u konkretnom slučaju potrebno od ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF , uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju otplate kredita do kraja otplate, valjalo oduzeti iznos razlike zbog nižeg tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit u razdoblju otplate krediti iznosi 180,67 EUR, što daje ukupno iznos od 1.666,00 EUR.

21,1. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

21.2. U ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

22. Nadalje, kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora, pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne. Stoga se tuženik u postupku zaštite potrošača, već i zbog same biti odvračajućeg učinka nepoštenih ugovornih odredaba ne može pozivati na umanjenje dužne tražbine tijekom razdoblja manje plaćanih anuiteta zbog pada tečaja za koje tužiteljica i ne traži isplatu u ovom postupka.

23. Utoliko je uvažavanjem žalbe tužiteljice na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a pobijanu presudu u ovom dijelu valjalo preinačiti i odlučiti kao u točki II, izreke, dok je u žalbu tuženika u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i presudu potvrditi u preostalom pobijanu dijelu.

24. Iako je dijelom preinačena odluka o glavnoj stvari ista se uklapa u procjenu uspjeha stranaka u postupku prema osnovi i visini tužbenog zahtjeva tužiteljice u omjeru od 70 % na strani tužiteljice te 30 % na strani tuženika, što sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a predstavlja konačni uspjeh tužiteljice u omjeru od 40 %, koliko je sud prvog stupnja pravilno dosudio tužiteljici na ime valjano obračunatog troška postupka sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj:138/2023.). No, kako je tužiteljica uspjela u žalbenom stadiju postupka, to je istoj obzirom na vrijednost žalbenog dijela pobijane presude sukladno Tbr. 10 točka 1. valjalo priznati trošak sastava žalbe od 31,25 bodova, pomnoženo s vrijednošću boda te uvećano za PDV u iznosu od 78,12 EUR-a, a temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 7. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Boris Mimica