Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], FU

Poslovni broj: P-823/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda, u pravnoj stvari tužitelja KU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Ines Mošmondor,odvjetnici u Čakovcu protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivi Šućuru,odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 23.siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja i zamjeniku punomoćnika tuženika, dana 6.ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 312363 sklopljenog dana 10.12.2007. godine između ZU kao korisnika kredita i HRVATSKE POŠTANSKE BANKE d.d.. kao kreditora i to odredbe:

- u svakom dijelu predmetnog Ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula;

- članka 5 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora….

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju ukupan iznos od 7.659,27 eur na ime preplaćenoga tečaja u CHF, iznos od 4.557,18 EUR te na ime razlike pogrešno obračunate glavnice i iznos od 502,93 eur na ime obračunate i naplaćene naknade, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate, i to sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena; za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; za razdoblje od 01.01.2023. do 31.12.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose kako slijedi i to sve u roku 15 dana:

Od 29.11.2010 iznos od 44,47 eur

Od 28.12.2010 iznos od 111,02 eur

Od 28.1.2011 iznos od 103,01 eur

Od 28.2.2011 iznos od 112,64 eur

Od 28.3.2011 iznos od 103,23 eur

Od 28.4.2011 iznos od 102,72 eur

Od 28.5.2011 iznos od 129,69 eur

Od 28.6.2011 iznos od 139,09 eur

Od 28.7.2011 iznos od 153,19 eur

Od 29.8.2011 iznos od 160,35 eur

Od 28.9.2011 iznos od 133,02 eur

Od 28.10.2011 iznos od 128,33 eur

Od 28.11.2011 iznos od 128,54 eur

Od 28.12.2011 iznos od 131,41 eur

Od 28.1.2012 iznos od 140,29 eur

Od 28.2.2012 iznos od 141,14 eur

Od 28.3.2012 iznos od 139,05 eur

Od 28.4.2012 iznos od 143,79 eur

Od 28.5.2012 iznos od 145,88 eur

Od 28.6.2012 iznos od 142,96 eur

Od 28.7.2012 iznos od 143,09 eur

Od 28.8.2012 iznos od 141,11 eur

Od 28.9.2012 iznos od 135,48 eur

Od 29.10.2012 iznos od 142,20 eur

Od 28.11.2012 iznos od 144,18 eur

Od 28.12.2012 iznos od 141,87 eur

Od 28.1.2013 iznos od 133,01 eur

Od 28.2.2013 iznos od 140,66 eur

Od 28.3.2013 iznos od 140,99 eur

Od 29.4.2013 iznos od 138,45 eur

Od 28.5.2013 iznos od 130,99 eur

Od 28.6.2013 iznos od 129,42 eur

Od 29.7.2013 iznos od 129,83 eur

Od 28.8.2013 iznos od 134,19 eur

Od 28.9.2013 iznos od 139,73 eur

Od 28.10.2013 iznos od 137,54 eur

Od 28.11.2013 iznos od 139,69 eur

Od 28.12.2013 iznos od 141,34 eur

Od 28.1.2014 iznos od 125,36 eur

Od 28.2.2014 iznos od 128,57 eur

Od 28.3.2014 iznos od 127,71 eur

Od 28.4.2014 iznos od 125,69 eur

Od 28.5.2014 iznos od 123,44 eur

Od 28.6.2014 iznos od 124,39 eur

Od 28.7.2014 iznos od 127,01 eur

Od 28.8.2014 iznos od 130,00 eur

Od 29.9.2014 iznos od 129,74 eur

Od 28.10.2014 iznos od 132,57 eur

Od 28.11.2014 iznos od 134,04 eur

Od 29.12.2014 iznos od 133,46 eur

Od 28.1.2015 iznos od 122,19 eur

Od 28.2.2015 iznos od 122,19 eur

Od 28.3.2015 iznos od 122,19 eur

Od 28.4.2015 iznos od 122,19 eur

Od 28.5.2015 iznos od 122,19 eur

Od 29.6.2015 iznos od 122,19 eur

Od 28.7.2015 iznos od 122,19 eur

Od 28.8.2015 iznos od 122,19 eur

Od 28.9.2015 iznos od 122,19 eur

Od 30.9.2015 iznos od 4.557,18 eur na ime preostale glavnice

Od 28.12.2007 iznos od 261,76 eur na ime naknade za odobrenje kredita Od 24.9.2015 iznos od 241,17 eur na ime troškova

III. Tužba tužitelja smatra se povučenom za iznos od 2.585,89 eura, tj. za razliku od presuđenog iznosa i iznosa traženog tužbom od 13.lipnja 2023.

IV. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

V. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.393,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao Banka sklopili Ugovor o kreditu broj 312363 sklopljenog dana 10.12.2007. godine. Ugovorom je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 75.000,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, a tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti na način da otplaćuje kroz 240 mjesečnih, a iznos anuiteta ovisiti će o promjeni kamatne stope. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor je pisanim obavijestima obavještavao Korisnika kredita. Tužitelj je tuženiku kredit otplatio. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a.

2. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

3. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

4. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Kreditora i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

5. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. Također, Ustavni sud je na sjednici održanoj 03. veljače 2021. godine donio odluku kojom odbija i odbacuje ustavne tužbe svih sedam banaka podnesenih protiv odluka Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu.

6. Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku.

7. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ali i kamata.

8. Tužitelj je izvršio izračun više plaćenog iznosa zbog primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeo tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrdio više plaćen iznos od 15.305,27 EUR / 115.317,52 HRK, za koji je zbog primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba tužitelj oštećen.

9. Tužitelj je dana 02.02.2016. godine sa tuženikom potpisao Anex br. 1 Ugovora o kreditu br. 312363 radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF. Iz dodatka Ugovoru kao i iz odredaba ZPK proizlazi da je njime došlo samo do promjene valute kredita za nedospjele obveze tužitelja za buduće anuitete. Treba istaći da tužitelj nije izgubio pravni interes niti je namiren za više plaćeno po višem tečaju CHF u odnosu na početni tečaj kod stavljanja kredita u otplatu.

10. Budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni, sklapanjem Aneksa Ugovoru o kreditu nije podmiren dug tuženika prema tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja CHF. Dakle, izvršenom konverzijom je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, ali njome nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule.

11. Tužitelj ovim tužbenim zahtjevom predlaže utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe ugovora koju je zaključio s tuženikom, a pored toga traži povrat danog u izvršenju ništetnog ugovora odnosno njegovih ništetnih odredbi, a što mu pripada i na temelju općih odredbi obveznog prava – odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, jednako kao i prema odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01.), koji je važio u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Isto tako, niti prilikom potpisa Anexa Ugovoru o kreditu tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o već izvršenim promjenama kamate (koje su u taj dodatak unesene), niti o budućem načinu mijenjana kamatne stope, sada u valuti EUR , već je jedino mogao potpisati ili ne ponuđeni Aneks u cijelosti.

12. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Tužitelj, kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako ona o promjenjivosti ugovorne kamate u valuti CHF, tako i ona o vezanju otplate uz valutu CHF. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjima Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18.

13. Vrhovni sud je u svojoj odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine zauzeo pravni stav da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi. Isti stav potvrđuje i sud Europske unije u odluci C-118/17 od 14.3.2019. u predmetu ĐU protiv Erste bank Hungary.

14. Dakle konvertiranjem u konkretnom slučaju nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je i zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju. Drugim riječima, konverzija je rađena radi zakonske obaveze iz odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju međutim pod pretpostavkom da su kamate tijekom otplate mijenjane u skladu s navedenim propisima, a što ovdje nije nikako slučaj.

15. Također, važno je napomenuti kako u konverziji nije riješeno ni pitanje zateznih kamata na iznose stečene bez osnove na koje oštećeni potrošači imaju pravo.

16. Vrhovni sud je u svojoj odluci Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine zauzeo pravni stav da dužnici koji su izvršili konverziju kredita imaju pravni interes utvrđivati ništetnost ugovornih odredbi. Isti stav potvrđuje i sud Europske unije u odluci C-118/17 od 14.3.2019. u predmetu ĐU protiv Erste bank Hungary.

17. Dakle konvertiranjem u konkretnom slučaju nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer nije otklonjena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana pa je i zahtjev za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom za povrat stečenog bez osnove izričito vezan za ništetnost, nesporno je kako je predmetnom revizijom otvorena mogućnost da se financijskim vještačenjem odredi visina stečenog bez osnove od strane tuženika te naloži isplata određenog iznosa tužitelju. Drugim riječima, konverzija je rađena radi zakonske obaveze iz odredaba Zakona o potrošačkom kreditiranju međutim pod pretpostavkom da su kamate tijekom otplate mijenjane u skladu s navedenim propisima, a što ovdje nije nikako slučaj. Nadalje, prema odredbi članka 10 Ugovora o kreditu tužitelj je morao prije korištenja ili istovremeno s kreditom s korištenjem kredita, te prilikom prijevremenog plaćanja kredita platiti Banci naknadu za obradu zahtjeva u visini od 1,000 % od iznosa kredita i naknadu za prijevremeni povrat cjelokupnog iznosa kredita sukladno odluci Banke. Ulazna naknada, odnosno naknada za obradu kreditnog zahtjeva, kao i izlazna naknada, su ugovorne odredba o kojoj se nije pregovaralo, koja je ponuđena potrošaču odnosno tužitelju po principu uzmi ili ostavi, i koja je uzrokovala neravnotežu prava i obveza na štetu istog. U ugovoru niti tijekom ugovaranja nije opisano na što se konkretno takva naknada odnosi, a presudama Suda EU C-224/19 i C-84/19 utvrđeno je da su takvi troškovi nepošteni, jer nije objašnjeno za koju konkretnu svrhu su naplaćeni te su neproporcionalni iznosu kredita i konkretnoj usluzi kod ugovaranja kredita. Budući da nikakve posebne usluge u biti i ne postoje, nego banka općenito ima službenike za ugovaranje kredita na redovnim plaćama koji redovno rade u bankama, onda je očigledno da ne postoji nikakav posebni trošak obrade kredita. Zbog svih tih razloga ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena je i time ništetna ugovorna odredba.

18. S obzirom da je tužitelj platio tuženiku jednokratnu naknadu ugovora u visini kako je to ranije navedeno, kao i naknadu kod prijevremene isplate kredita očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna.

19. S obzirom na navedeno tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se utvrđuje da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu , broj: 312363 sklopljenog dana 10.12.2007.godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to odredbe u svakom dijelu predmetnog ugovora o kreditu u kojem se spominje valutna klauzula , te odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora kao i da naloži tuženiku da tužitelju isplati iznos od 15.305,27 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

20. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare potraživanja s obzirom da je tužitelj predmetni parnični postupak pokrenuo dana 13.6.2023., pa tuženik prigovara zastari sukladno Zakonu o obveznim odnosima ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Navodi da ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 230. ZOO koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i osobu koja ju je učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od nastanka štete. Ukoliko bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta primjenjiv je zastarni rok iz odredbe čl. 226. ZOO. koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ukoliko bi se utvrdio da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je pet godina od dana sklapanja pravnog posla. Pri tome se poziva na stajalište VS RH u presudi Revx-183/11 iz kojeg proizlazi da je VS RH zauzeo stav da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik se poziva na presudu VS RH , broj: Rev-.2245/17 od 20.3.2018. kojom je zauzeto stajalište kako je podnošenjem tužbe u parnici radi zaštite kolektivnih prava i interesa od strane Udruge potrošač prekinut tijek zastare, tražbina svih potrošača čija su prava i interesi bili predmetom zaštite u navedenoj parnici. Prema stajalištu VS RH zastarni rokovi počeli su ponovno teći pravomoćnim okončanjem parnice potrošač donošenjem presude VTS RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. ( u odnosu na promjenjivost kamatne stope ) odnosno presude VTS RH broj: Pž.6632/17 od 14.lipnja 2018. u odnosu na vezanost glavnice kredita za CHF valutnu klauzulu. Tuženik navodi da je u trenutku podnošenja tužbe od strane tužitelja istekao i petogodišnji i trogodišnji zastarni rok, te predlaže da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

21. Tuženik nadalje navodi da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretan predmet već treba izvesti dokazivanje da li su utvrđenja iz parnice potrošač i na koji način primjenjiva u konkretnom slučaju. Nadalje, ukazuje na opće poznatu činjenicu da je 30.9.2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju, dalje ZPK kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita konverziju kredita u kredite denominirane u euro odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u euro. Svrha takve konverzije bio je da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro. Tuženik je postupio sukladno citiranoj zakonskoj obvezi , te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Dodatak broj 1 ugovora o kreditu, koju ponudu je tužitelj prihvatio. Navedenim dodatkom stranke su sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužitelja na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te je promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu eur, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata kredita. Tuženik se poziva na rješenje VS RH, broj:

Gos-1/19. Vezano uz navode tužitelja o nepoštenosti valutne klauzule vezane uz CHF tuženik navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva slijedom čega osporavana odredba ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Tuženik se poziva na odluku VS RH, broj: Revt-575/16. Nadalje, tuženik ukazuje da unatoč svojoj stručnosti nije znao i nije mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. U odgovoru na tužbu tuženik se očituje na navode o nepoštenosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi , a koja nije niti predmet ovog postupka. Vezano uz naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita tuženik se poziva na odredbu čl. 1022.st.2. ZOO. u kojem se navodi da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Sukladno navedenom tuženik je bio ovlašten zahtijevati od tužitelja odgovarajuću naknadu na ime obrade kreditnog zahtjeva, kao uvjeta davanja kredita, i naknadu za prijevremenu otplatu kako je to regulirano odredbama čl. predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik osporava visinu postavljenog tužbenog zahtjeva i predlaže da se uzmu u obzir i tzv. negativne razlike s obzirom da je u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznosa kredita. Isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja tuženik ističe prigovor radi prebijanja tužiteljeva potraživanja i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita.

22. U dokaznom postupku izvršen je uvid u okvirni izračun preplate po predmetnom ugovoru o kreditu ( list 7-16 spisa), obračun zakonske zatezne kamate ( list 17-18 spisa), Aneks broj 1 predmetnog ugovora o kreditu uz solemnizaciju ( list 19-24 spisa), Ugovor o kreditu i solemnizaciju istog (list 25-35 spisa), odgovor na tužbu tuženika (list 42-58 spisa), ovosudno rješenje od 23.listopada 2023. ( list 62-63 spisa), podnesak tužitelja od 12.2.2024. ( list 65-69 spisa, koji je istovjetan podnesku od 12.2.2023.- list 71-74 spisa), podnesak tužitelja uz pripadajuću dokumentaciju od 23.7.2024. ( list 57-128 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Mikac Matije, stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, grana financije ( list 131-144 spisa), podnesak tužitelja od 16.10.2024. (list 156-158 spisa), podnesak tužitelja od 18.1.2025. (list 163-165 spisa), podnesak tuženika ( list 167-169 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

23. Tužitelj je izjavio da su predmetni kredit trebali za kupnju kuće. Prije uzimanja kredita pronašli su kuću koja im je odgovarala i čija cijena je bila 45.000,00 eura. S obzirom da se radilo o dugoročnom kreditu raspitivali su se u više banaka o uvjetima kredita, a tuženik im je ponudio najpovoljniji kredit odnosno najmanju ratu. Ponuđeni su im bili krediti u eurima, švicarskim francima i kunama, a kredit u CHF uzeli su jer je bio najpovoljniji. Tražili su kredit na 20 godina, a kredit u CHF uzeli su jer im je bila ponuđena najmanja rata. Djelatnik banke nije ih upozorio da postoje bilo kakvi rizici vezano uz kredite u CHF, bilo je riječi o tome kakva će biti visina rate, da će im uzeti kuću ako se neće plaćati kredit. Tom prilikom djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, a ni sada ne zna što to znači. Isto tako nije bilo rečeno koju valutu u RH i na koji način štiti HNB. Nije imao nikakvog razloga sumnjati u navode djelatnika banke da se radi o najpovoljnijem kreditu. Kada su dobili obavijest da im je odobren kredit došli su u banku, ugovor o kreditu je već bio sastavljen, oni su ga pročitali, i otišli do javnog bilježnika. Nisu pokušali utjecati na neku odredbu ugovora, s obzirom da su ranije s djelatnikom banke sve dogovorili odnosno visinu rate i rok otplate, pa je to onda bilo to. S obzirom da su bili klijenti tuženika ne sjeća se da li smo morali plaćati naknadu za obradu kredita ili je obrada kredita bila besplatna. Nije im bilo objašnjeno što obuhvaća obrada kredita. Javni bilježnik je pročitao najosnovnije odredbe ugovora, odnosno konstatirao je tko je bio nazočan, da se radi o kreditu za kuću i oni su to onda potpisali. Kada su uzimali kredit, tečaj CHF je bio konstantan, negdje oko 4,5 HRK za 1 CHF. Kada je došlo do povećanja rate kredita nisu išli pitati za razlog, vidjeli su da tečaj CHF raste, znali su da su uzeli kredit u CHF i da to trebaju plaćati. Kredit su plaćali na način da im se rata kredita obustavljala iz plaće. U vrijeme uzimanja kredita radio je kao bravar. U to vrijeme nije imao nikakvu firmu, niti obrt. Kuća koju su kupili za sredstva kredita služi za stanovanje, njega i njegove obitelji, nikad istu nisu iznajmljivali, niti je u njoj bio poslovni prostor. Poštom su od banke dobili Ugovor o konverziji koji su prihvatili, a ugovor supotpisali u banci. Konverziju su prihvatili s obzirom da im je prva rata kredita iznosila oko 2.200,00 kuna, time da je tijekom vremena porasla na iznad 4.000,00 kuna, a konverzijom im je ponuđena niža rata, time da su oko godinu i pol plaćali smanjenu ratu oko 50 % iste, a nakon toga im je rata kredita iznosila negdje između 3.000,00 i 3.200,00 kuna mjesečno. U Ugovoru o konverziji bio je naveden iznos koliko su preplatili, s obzirom da je Aneks ugovora za njih bio povoljan, oni su isti prihvatili, time da im nije objašnjeno na koji način je vršen izračun odnosno kako je banka izračunala preplatu. Prilikom sklapanja prvog ugovora o kreditu dobili su otplatni plan u kojem su sve rate kredita bile navedene u istom iznosu. Ugovor o kreditu je pročitao, mislio je da mu je sve jasno u odnosu na ono što im je bilo najbitnije, te radi čega nije imao nikakvih posebnih pitanja. Uzimanje predmetnog kredita razmatrao je više mjeseci. U vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu plaća mu je iznosila između 3.000,00 do 4.000,00 kuna mjesečno. Uslijed povećanja rata kredita bili su u jako teškoj situaciji što je bitno utjecalo na njihov standard, time da je u jednom razdoblju njegova supruga ostala bez posla, što im je dodatno otežalo situaciju u kojoj su se nalazili.

24. Stalni sudski vještak za ekonomiju Mikac Matija je u svom nalazu naveo

- da je u razdoblju od dana korištenja kredita do 30.9.2015. korisnik, ovdje tužitelj, uslijed promjene tečaja preplatio iznos od 9.141,72 eura,

- da je banka, ovdje tuženik, kroz konverziju priznala preplatu iznosa od 19.332,39 kuna, odnosno 2.565,85 eura

- da preostali nenaplaćeni iznos preplate temeljem promjena tečaja preostaje u iznosu od 7.659,27 eura,

- da je nakon provedene konverzije iznos preostale glavnice koju je tužitelj nastavio otplaćivati veći za 4.557,18 eura u odnosu na iznos koji bi bio da kredit nije konvertiran i da se je nastavio otplaćivati prema početnom tečaju,

- da je do datuma konverzije tuženik tužitelju obračunao i naplatio 502,93 eura troškova i naknada, od čega se iznos od 261,76 eura odnosi na naknadu za odobrenje kredita dok se preostali iznosi odnose na troškove vođenja računa, kao troškove opomena,

- da su svi tečajevi po kojima je korisnik, tužitelj, otplaćivao kredit veći od tečaja isplate tako da nema negativnih razlika

25. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 16.10.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

26. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

27. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

28. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 10.12.2007. sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 75.000,00 CHF obračunato prema kupovnom tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 4,90 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamata i naknadama kreditora.

29. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

30. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

31. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH, Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

32. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st.1. ZPP-a. , da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni kao što je u konkretnom slučaju.

33. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

34. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

35. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

36. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

37. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

38. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

39. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

40. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

41. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

42. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

43. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

44. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

45. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

46. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

47. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

48. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

49. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

50. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara nastupa 14.6.2023.

51. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

52. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

53. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 10. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

54. Odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

55. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 13.6.2023.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

56. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

57. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

58. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana, te odredba čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojima je određeno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru temeljem ovog ugovora platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, a što se odnosi na naknadu za odobrenje kredita, naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, te naknadu za izvršenu konverziju, i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

59. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

60. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

61. Prema odredbi čl. 81. st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

62. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

63. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

64. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

65. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

66. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

67. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

68. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

69. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

70. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

71. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

72. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

73. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

74. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

75. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

76. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

77. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

78. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1995/23 od 28.06.2023.god.

79. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

80. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

81. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa broj 1 od 2.2.2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

82. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

83. Kamatna stopa određena Aneksom broj 1 od 2.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

84. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 od 2.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

85. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

86. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

87. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

88. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

89. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

90. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

91. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

92. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

93. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

94. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

95. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

96. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

97. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

98. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

99. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.

100. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

101. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

102. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita, s obzirom da mu je rata kredita po osnovnom ugovoru o kreditu gotovo duplo porasla, a i imao je puno povjerenje u banku koja mu je ponudila konverziju kredita.

103. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

104. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

105. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

106. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Aneksu ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

107. Što se tiče odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je u korist tuženika kao banke kreditora na teret tužitelja ugovoreno plaćanje naknade i troškova sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, što se odnosi naročito na naknadu za odobrenje kredita od 0,60 %, naknadu za vođenje računa za otplatu kredita i naknadu za izvršenu konverziju sud ističe kako je postavljanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti te odredbe Ugovora o kreditu, tužitelj predmetnu odredbu učinio spornom, slijedom čega je obveza suda da raspraviti pitanje nepoštenosti, a posljedično tome i eventualne ništetnosti te ugovorne odredbe, tim više što je sud dužan na ništetnost odredbi ugovora, pa tako i predmetnog Ugovora o kreditu, paziti po službenoj dužnosti.

108. Prema Direktivi 2008/48/EEZ ugovaranje takve naknade samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca. Dakle, da bi navedena odredba kojom je ugovoreno plaćanje nakade bila ništetna, potrebno je utvrditi da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu te naknade, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

109. U tumačenju članka 3. st. 1. Direktive 93/13 iz presuda suda Europske Unije u predmetima broj C-259/2019 i C-224/2019, proizlazi da nalaganje plaćanja naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka što je u suprotnosti s zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu da provjeri.

110. Uzimajući u obzir da se u konkretnom slučaju radi o spornoj odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te da prema dokazima provedenima u ovom postupku tužitelj o bilo kojim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pregovarao s tuženikom kao bankom kreditorom, niti je mogao utjecati na sadržaj istih, to sud zaključuje da se o odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu, prema kojoj je banka ovlaštena tužitelju zaračunati naknadu od 0,60 % od iznosa kredita, koja je naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i naknada za vođenje računa i naknada za izvršenu konverziju, nije pojedinačno pregovaralo i da se ta odredba smatra nepoštenom jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja.

111. Naime, u konkretnom slučaju radi se o odredbi koja nije razumljiva jer nije određeno na koji način i po kojim parametrima se formira visina te naknade tako da je ovdje tužitelj stavljen u neravnopravan položaj, obzirom je tuženiku dano da jednostrano svojom odlukom utvrđuje visinu te naknade, a niti je tužitelj imao stvarne mogućnosti pregovarati sadržaju te naknade, niti mu nije bilo objašnjeno što čini visinu te tzv. ulazne naknade, te je time tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Plaćanje navedene naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,60% iznosa kredita, te plaćanje naknade za vođenje računa i za izvršenu konverziju očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a tuženik nije dokazao da ta naknada, određena u postotku iznosa kredita, odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, zbog čega je predmetna odredba članka 5. Ugovora u kreditu nepoštena, te slijedom toga ništetna sukladno odredbi članka 87. st. 1. ZZP/03 te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO-a.

112. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, već je sukladno istom sredio, precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 16.10.2024.

113. Tuženik se nije očitovao niti je iznio bilo kakve primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, niti se očitovao na specificiran tužbeni zahtjev tužitelja od 16.10.2024.

114. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

115. Nesporno je da je tužitelj specificiranim tužbenim zahtjevom od 16.10.2024. smanjio tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, te da se tuženik na tako specificirani tužbeni zahtjev nije očitovao sukladno odredbi čl. 193. st.2. uslijed čega se smatra da je pristao na povlačenje tužbe u navedenom dijelu.

116. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor prijeboja navodeći da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po ugovoru o kreditu utvrđeno u postupku konverzije, pa bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi. Prigovor prijeboja tuženika je neosnovan, prije svega s obzirom na činjenicu da je tužitelj uračunao iznos preplate koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije. Ujedno sukladno odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tražbina tuženika – prigovor prijeboja ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 232. ZOO. jer plaćanjem navedenih obroka tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove već je cijelu uplatu primio tuženik , pa ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima tražbinu prema tužitelju, a kako je preplata koju je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije već uračunata u tužbi tužitelja, to ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju, a radi čega je tuženikov prigovor radi prijeboja odbijen.

117. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

118. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

119. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

120. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

121. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

122. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 500,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 12.2.2024. i 16.10.2024. u iznosu od 500,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu dana 21.2.2024., 23.4.2024., 23.1.2024. ( Tbr.9/1) u iznosu od 500,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.8/3 Tarife) u iznosu od 250,00 eura, što ukupno iznosi 3.250,00 eura, a kojem iznosu se dodaje iznos pripadajućeg PDV-a sukladno Tbr. 46. Tarife od 812,50 eura. Tužitelju je nadalje priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 331,80 eura. Dakle, tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi ukupne troškove u iznosu od 4.393,30 eura.

123. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 6.ožujka 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.