Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-27/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavku Milekić, odvjetniku iz Belišća, protiv tuženika OTP Banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaić, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj: P-1668/2019. od 22. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj dana 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj: P-1668/2019. od 22. prosinca 2022. potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu broj: P- 1668/2019. od 22. prosinca 2022. utvrđeno je da je ništetna odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju s prijenosom prava vlasništva sklopljenog dana 8. lipnja 2007. između stranaka u člancima 2.1, 2.2., 2.3., 2.4., 2.6., 5.1., 10.d)1., 11.1. i 19.2. kako je pobliže navedeno u izreci (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 30.393,97 kuna odnosno 4.033,97 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka II. izreke).

Istom presudom naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 16.753,93 kune odnosno 2.223,63 EUR-a (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troška postupka ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe i dijelovi odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 8. lipnja 2007. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima a slijedom toga da se tuženiku naloži isplata iznosa od 30.393,97 kuna odnosno 4.033,97 EUR-a na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi a sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, koje iznose da je tuženik dužan isplatiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od tužitelja u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovornoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a svoj zahtjev tužitelj temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.

7. Između stranaka nije sporno da su dana 8. lipnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 74.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja 216 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećeg na dan plaćanja, a u svrhu refinanciranja ranijeg kredita i uređenja nekretnine.

Također nije sporno da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5% godišnje kao i da je ugovorena valutna klauzula.

Nije sporno ni to da je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) između stranaka dana 19. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR-o.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a slijedom toga ima li tužitelj onda pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je i osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik kao i ima li tužitelj pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutnu EUR-o.

9. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza, tužbeni zahtjev prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P- 1401/2012., a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene, a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.), a od 7.8. 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te da se prema odredbi članka 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona, a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502c. Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretni slučaj.

10. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Prvostupanjski sud je kao neosnovan pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovno u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovornoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019., to zastara nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da time što je na temelju odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača između tužitelja i tuženika dana 19. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita a u okolnostima konkretnog slučaja, ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena, tužitelj nije u cijelosti namiren, pa mu stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka jer to pravo tužitelja proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

12. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502b. Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502a. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) dok je člankom 502c. Zakona o parničnom postupku propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbeno zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno na postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.), pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

13. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između njega i tuženika dana 19. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovornog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EUR-o.

14. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postoje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.

15. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19c. stavak 1. točka 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

16. Osim toga, sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17. Dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenom prema odredbama ZID ZPP uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovornih a iz sadržaja Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPP već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPP trajno a končano uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegova sklapanja a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

18. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, a prema mišljenju vještaka ukupna preplata tužitelja iznosi 72.393,98 kuna ali da je tuženik priznao tužitelju u postupku konverzije preplatu u iznosu od 42.000,01 kuna, pa je ostala nepriznata preplata od 30.393,97 kuna što znači da je tuženik u postupku konverzije samo djelomično obeštetio tužitelja pa je sud tužitelju pravilno dosudio nepriznatu preplatu od 30.393,97 kuna odnosno 4.033,97 EUR-a.

19. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1. članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

20. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

21. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

Vukovar, 6. ožujak 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin