Poslovni broj: Ps-3/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, 23000 Zadar

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Tatjani Domijan-Mrva, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja DRŽAVNOG ARHIVA U ZADRU, [adresa], zastupanog po punomoćniku Siniši Katuša, odvjetniku iz Zadra, protiv tuženice EČ iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivi Gregovu, odvjetniku iz Zadra, radi predaje u posjed, nakon održane glavne i javne rasprave dana 21. prosinca 2024. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženice, te objave dana 6. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženici EČ da stan u [adresa] koji se nalazi u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], koja parcela je nastala od matične čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u [adresa], površine 45,24 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i suvlasničkog dijela cijele nekretnine sagrađene na dijelu čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], preda u posjed i raspolaganje tužitelju Državnom arhivu u Zadru slobodnog od stvari i osoba, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

II. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.250,00 eur, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 3121/2015- 3 od 17.siječnja 2024. ukinute su presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž- 2715/2011 od 10. siječnja 2012. i presuda Općinskog suda u Zadru posl. br. P-45/11 od 27. lipnja 2011. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju iste između ostalog se navodi da u nastavku postupka treba, imajući u vidu sve izloženo, razmotriti ostale navode revizije i odgovore na reviziju, eventualno dopuniti postupak izvođenjem drugih dokaza, te na kraju donijeti zakonitu odluku.

2. Presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-139/08 od 07. rujna 2010. godine potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru pod poslovnim brojem P-823/06 od 1. listopada 2007. godine u dijelu pod toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik prijepornog stana. Dakle, pitanje prava vlasništva na ovom stanu je već pravomoćno razriješena. U konkretnom slučaju predmet spora pod poslovnim brojem Ps-3/24 je reivindikaciona tužba koja se odnosi na predaju u posjed u okviru koje posjednik može u smislu odredbe čl. 163. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima isticati prigovore u pravcu toga da ima pravo na posjed.

3. Tužitelj u tužbi podnesenoj 19. travnja 2002. i tijekom postupka navodi da želi ući u posjed svoje nekretnine te stoga ustaje predmetnom tužbom.

4. Tuženica se u svom odgovoru na tužbu usprotivila tužbenom zahtjevu tužitelja.

5. Tuženica na ročištu od 21. siječnja 2025. napominje da je tuženica prodala očev stan zajedno sa bratom onda kada je naslijedila taj očev stan, a tada je ona bila uknjižena na predmetnom stanu, o kojem se vodi ova parnica, kao vlasnica, i to je njen dom, a naslijeđeni očev stan koji je imao pov. manju od 40m2 i kojeg je naslijedila zajedno sa bratom nije bio njen dom, a mogla je sa njim raspolagati jedino na način da ga zajedno sa bratom proda i od polučenog iznosa financira školovanje djece. U to vrijeme kada je prodala taj stan nije mogla ni pretpostavljati da će više godina nakon te prodaje i više godina nakon što je bila uknjižena na predmetnom stanu tužitelj pokrenuti parnicu i utvrđivati ništetnim njen otkup od grada [adresa] i tražiti da se utvrdi vlasništvo tužitelja. Stan kojega je nekada koristio otac tuženice legalno je razdvojen na dvije stambene jedinice, da je jedna po gradu [adresa] i njegovim tijelima dodijeljena na korištenje tuženici, a druga njenom bratu, svaki ima odvojenu obitelj, svaki sa dvoje djece i supružnicima, tako da se nije radilo o jednom domaćinstvu.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslik osobne iskaznice za tuženicu (l.s. 79), uvjerenje o prebivalištu (l.s. 80), rješenje Kotarskog suda u Zadru poslovni broj Z-109/62 od 26. 1. 1962. g. (l.s. 81), zapisnik o ponovnom utvrđivanju vrijednosti stana skupštine Općine Zadar od 22. 12. 1965. g. (l.s. 82), rješenje skupštine Općine [adresa] od 2. 2. 1966. g. (l.s. 83), ugovor o korištenju stana zaključen između GČ kao nositelja stanarskog prava i stambenog poduzeća Zadar kao organizacije za gospodarenje stambenim zgradama od 23. 12. 1966. g. (l.s. 84-85), rješenje SO Zadar od 16. 11. 1967. g. (l.s. 86), rješenje Osnovne škole Petar Preradović od 27. 10. 1972. g. (l.s. 87), ugovor o korištenju stana zaključen između FČ kao nositelja stanarskog prava i stambenog poduzeća Zadar kao organizacije za gospodarenje stambenim zgradama od 01. 11. 1972. g. (l.s. 88-89), dopis Općinskog komiteta za komunalne i stambene prostore, izgradnju i uređenje od 29.9. 1980. g. (l.s. 90), ugovor o korištenju stana zaključen između ZSIZ-a za stambeno – komunalnu djelatnost na području općine [adresa] kao davatelja stana za korištenje i EČ kao stanara od 30. 10. 1980. g. (l.s. 91-92), zapisnik o bodovanju stana od 18. 12. 1986. g. (l.s. 93), ugovor o korištenju stana zaključen između ZSIZ-a za stambeno – komunalnu djelatnost na području općine [adresa] kao davatelja stana za korištenje i ĐČ kao stanara od 30. 10. 1980. g. (l.s. 94-95), zapisnik o bodovanju stana (l.s. 96), ugovor broj 4346 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo zaključen između Grada Zadra po fondu za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima Grada Zadra kao prodavatelja i EČ kao kupca od 12. 5. 1995. g. (l.s. 97-98), rješenje ovog suda poslovni broj Z-30/96 od 23. 6. 1999. g. (l.s. 99), dopis Grada Zadra od 18. 2. 2011. g. (l.s. 104), zahtjev podnositeljice EČ radi prodaje stana od 4. 2. 2011. g. (l.s. 105), dopis tužitelja od 7. 2. 2011. g. (l.s. 106), saslušani su svjedoci SČ, TČ te zz tužitelja PČ u svojstvu stranke, izvršen je uvid u ovosudni spis poslovni broj P-823/06, preslik dijela ovosudnog spisa poslovni broj P- 470/11.

7. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno:

- da je Historijski arhiv u Zadru pravni prednik tužitelja, stekao pravo trajnog korištenja građevinskog kompleksa u kojem se nalazi i stan na kojeg se odnosi tužbeni zahtjev, od 1966., da je tuženica sklopila ugovor o korištenju stana sa Zajedničkom samoupravnom zajednicom za stambene, komunalne djelatnosti na području Općine Zadar 30. listopada 1980., na temelju rješenja SO Zadar od 1980.;

- da je ocu tuženice stan dodijeljen rješenjem Osnovne škole Petar Preradović, 27. listopada 1972. ("stanarsko pravo na privremeni smještaj"), nakon toga je sklopljen ugovor o korištenju stana 1. studenog 1972. sa Stambenim poduzećem Zadar (list 88 spisa);

- da je taj ugovor sklopljen na temelju odredbe čl. 29. Osnovnog zakona o privrednom poslovanju (gospodarenju) stambenim zgradama u društvenom vlasništvu (Službeni list SFRJ broj 35/65 i 50/68);

- da je tuženica bila u istom domaćinstvu s ocem i bratom (OČ je otac tuženice, a IČ njen brat);

- da je 1980. Općina Zadar, Općinski komitet za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje, utvrdila da je potrebno učiniti dva nova Ugovora o korištenju stana, s obzirom da se tada radilo o dvije stambene cjeline koje su nastale adaptacijom postojećeg stana (s djecom OČ i to za stan u prizemlju s EČŠ i za stan na katu s IČ), a sve to s obzirom da je Komisija za dodjelu stanova Skupštine Općine, razmatrajući podnesenu molbu ĐČ i GČŠ (novih stanara), utvrdila da su ispunjeni uvjeti iz čl.57. Zakona o stambenim odnosima za sklapanje novog Ugovora o korištenju stana u [adresa] (Golubinjak bb) kao članovima porodičnog domaćinstva dotadašnjeg stanara OČ, a što slijedi iz preslike dopisa Općinskog komiteta za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje Općine Zadar broj:05-3206-80 od 29. rujna 1980. (str.20);

- da su tuženica EČ **.**.1980. i ZSIZ za stambeno- komunalnu djelatnost na području Općine Zadar (samoupravna interesna zajednica stanovanja) (ste.21-22), i njen brat IČ zaključili nove Ugovore o korištenju tih stanova (tužiteljica u odnosu na stan koji se nalazi u prizemlju, a brat iste za stan na katu);

- da je tuženica s prednikom Grada Zadra dana 30. listopada 1980. godine zaključila ugovor o korištenju stana temeljem rješenja SO Zadar broj 05-3206 od 29. rujna 1980. godine (l.s. 22-24 spisa P-823/06);

- da je ranije u zemljišnim knjigama na čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. 85/1 k. o. [katastarska općina], kao organ upravljanja bilo upisano Ministarstvo obrane FNRJ, da bi Rješenjem zemljišno knjižnog odjela, Kotarskog suda u Zadru, posl. br. Z-109/62 od 26. siječnja 1962., (str.11), na temelju rješenja Državnog sekretarijata za poslove Narodne obrane FNRJ od 07. studenog 1961.g,, na parceli zgr. 1233, kasarna u površini 592 m2, parceli zgr.1213 kasarna i dvorište u površini 3802 m2, parceli zgr.1628 [adresa] i parceli zgr. 85/1 utvrde u gradu, zk tijelo 19, dio 20 i 24, u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] određen upis kao Organ upravljanja Narodni odbor Općine Zadar, uz prethodno brisanje istog tog prava s Ministarstva Narodne obrane FNRJ;

- da je Skupština Općine Zadar, Rješenjem broj 03-9370/1-65 od 2. veljače 1966. (str. 13) i Rješenjem broj 03-Č-7638/1-66 od 16. studenog 1967. (str.16) predniku tuženika, Pomorskoj školi u Zadru i Naučnoj biblioteci u Zadru dala na trajno korištenje, bez naknade, čest. zgr. [katastarska čestica] i čest. 85/1, sve upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje su u naravi predstavljale ranije kasarnu, [adresa] (dva stana) i utvrde u gradu, te je temeljem tih Rješenja između ostalog, prednika tuženika ovlastila da dobiveno pravo korištenja upiše u zemljišnim knjigama;

- da je u zk. ul. [broj ZK uloška] za k. o. [katastarska općina] stari kao zk. tijelo 19. upisana čest. zgr [katastarska čestica] te da je u C listu na temelju rješenja pod poslovnim brojem Z-492/68 uknjiženo pravo korištenja dijela čest. zgr. [katastarska čestica], čest. zem. [katastarska čestica] i čest zgr. 1628, uz napomenu da se radi o dva stana na parceli oznake čest. zem. [katastarska čestica] tzv. [adresa], u korist prednika tužitelja Historijskog arhiva u Zadru;

- da je prilikom osnivanja nove zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] navedena nekretnina upisana kao društveno vlasništvo, bez upisanog prava korištenja u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je tužitelj dana 8. studenog 2001. godine (l.s. 9 spisa P-823/06) od strane Grada Zadra ishodio tabularnu izjavu kojom Grad Zadar dozvoljava uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u površini od 218 m2 te da je temelj ove izjave rješenje SO Zadar od 16. studenog 1967. godine i dopuna od 27. lipnja 1968. godine;

- da je tužitelj vlasnik predmetnog stana a što je utvrđeno pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P-823/06 od 1.10.2007.;

- da se predmetni stan nalazi u visokom prizemlju zgrade sagrađene na dijelu čest. 10731 k. o. [katastarska općina] (od koje je nastala čest. 10731/4 k. o. [katastarska općina]) koja je vlasništvo tužitelja,

- da je tuženica 12. svibnja 1995. godine kao kupac, od Grada Zadra (po Fondu za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima Grada Zadra) kao prodavatelja, kupila predmetni stan (površine 45,24 m2, koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje s nusprostorijama) koji se nalazi u prizemlju zgrade u [adresa], izgrađene na dijelu parcele 10731 k. o. [katastarska općina] za ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 22.407,51 kn;

- da je ovaj Ugovor utvrđen ništavim temeljem presude Općinskog suda u Zadru posl. br. P-823/06 od 7. listopada 2007., i presude i rješenja Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-139/08 od 7. rujna 2010.;

- da je istim presudama odbijen kako neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Državnog arhiva u Zadru u pogledu utvrđenja ništetnosti Ugovora o korištenju stana od 30. listopada 1980. godine zaključen između Općine Zadar i tuženice EČ;

9. Provedenim očevidom na licu mjesta od 7. lipnja 2021. u predmetu posl. br. P- 470/2011 je utvrđeno da do spornog stana, koji se nalazi u sklopu Bedema, dolazi vanjskim stepeništem do ulaznih vrata zgrade gdje na zidu zgrade postoji natpis [adresa] (ranije [adresa]), te po ulasku u hodnik zgrade u visokom prizemlju nalaze se s desne strane ulazna vrata stana tuženice na kojima je napisano prezime tuženice, EČ. Po ulasku u stan, neposrednim opažanjem vidljivo je da se u istom živi, tuženice koja navodi da sama živi u predmetnom stanu od kada joj je suprug preminuo (2002.g.), a inače u ovom stanu da živi od 1969-1970.g. pa do danas.

Predmetni stan se sastoji od kuhinje, spavaće sobe, dnevnog boravka, kupaone i wc.

Nasuprot stana tužiteljice se nalaze ulazna vrata stana na kojima je prezime ČČ, dok tužiteljica navodi da u tom stanu živi ČČ sa svojom suprugom, a isti nekad da je bio zaposlenik, odnosno kućepazitelj Državnog arhiva. Unutarnjim stepenicama se dolazi na kat zgrade na kojem postoje također ulazna vrata stana, a za koji tuženica navodi da bi bio od njenog brata IČ, dok na samim ulaznim vratima postoji prezime IČ. Od ulaznih vrata stana na katu zgrade u kojem živi brat tuženice, s lijeve strane istih, se nalaze vrata, tuženica navodi da je to jedna prostorija, koju koristi sin stanara LČ, a ta jedna prostorija na katu da je sastavni dio stana u prizemlju LČ.

Sporni stan se nalazi južno od glavne zgrade tužitelja, Državnog arhiva, na udaljenosti najbliže cca 30 m, a do danas postojećeg glavnog ulaza u Državni arhiv udaljenosti cca 40 m. Prostor između glavnog ulaza u Državni arhiv i predmetnog stana, odnosno zgrade u kojoj se nalazi sporni stan, se nalazi dvorišni dio s tim da se jedan dio istog koristi kao prostor za parkiranje.

10. Iz iskaza svjedoka SČ (rođen 1940.) ( na ročištu od 14.10.2002.) slijedi da je bio ravnatelj od 1985.-1990. godine kod tužitelja. Iz kontakata sa gradom [adresa] nesporno je bilo da je predmetna zgrada tj. predmetni dodatak zgrada koja služi za bavljenje djelatnosti tužitelja služi isključivo za službene potrebe tužitelja. To potvrđuje i činjenica da je bivši domar sada u mirovini ČČ dobio stan na korištenje u istoj zgradi od samog tužitelja i nikad nije bila razmatrana mogućnost da se stan istom dodijeli kao trajno rješenje njegovog stambenog pitanja, već je upravo obveza tužitelja bila da se njemu kupi stan na nekom drugom mjestu. Što se tiče predmetnog stana tuženice navodi da te osobe nikada nije upoznao, niti je ikada kontaktirao niti su se oni njemu obraćali za predmetni stan. Ima jedino saznanja da otprije imaju neki status za predmetni stan. Također mu je poznato kao bivšem ravnatelju da je Državni arhiv snosili neke troškove vjerojatno za amortizaciju, također su snosili troškove struje, vode stana u kojem stanu je kućepazitelj ČČ, a također je za radnog vremena imao telefon koji inače služi za službene potrebe. Prema gradu [adresa] snosili su troškove za kompletnu zgradu u kojoj se nalazi predmetni stan. Premda je zgrada fizički odvojena od zgrade u kojoj djelatnost obavlja tužitelj. Uvijek se ta zgrada smatrala sastavnim dijelom prostora kojim raspolaže tužitelj. Nije se ništa poduzimalo u odnosu na predmetni stan i osobe koje su se u njemu nalazile dok je bio ravnatelj tužitelja. Dok je bio ravnatelj tužitelj nije polagao nikakva potraživanja prema tuženici bilo u smislu ispostavljanja računa za stanarinu, zakupninu, najamninu za korištenje predmetnog stana, na koje bi tužitelj imao eventualno prava kao vlasnik. Ne zna da bi bili pokretani bilo kakvi sudski postupci protiv tuženice, naime, smatrali su da su te osobe privremeno u stanu te kada isele da će tužitelj preuzeti tu cjelinu. Nije mu poznato otkad je tuženica u predmetnom stanu, jedino da je to iz vremena prije nego kad je došao za ravnatelja tužitelja. Nisu niti mirnim putem pokušali riješiti problem iseljenja ljudi koji su tamo stanovali, posebne račune nisu podmirivali osim za stan gdje je stanovao domar koje su troškove podmirivali. Ne zna da li su ti troškovi bili obuhvaćeni sa računima za predmetnu zgradu, znali su da netko živi u predmetnom stanu čak ne zna da li su tamo živjeli jedna ili dvije obitelj, preko toga su šutke prolazili.

11. Iz iskaza svjedokinje TČ (rođena 1938.) ( na ročištu od 11.9.2007.) slijedi da je kod tužitelja bila zaposlena cijeli svoj radni vijek od 1.11.1961. pa do kraja 2002. na radnom mjestu arhivist za stariju građu. Sjeća se da je 1966. bio zbor radnih ljudi kod tužitelja te da ih je tom prilikom tadašnji ravnatelj sada pok. Prof. ŽČ izvijestio da su tužitelju od stane tadašnje SO Zadar dodijeljene prostorije u koje su se tada već bili preselili za obavljanje svoje djelatnosti i to su prostorije u kojima i danas obavljaju tu djelatnost, a tada je rekao da je tužitelju dodijeljena i kućica u dvorištu te iste zgrade u čijem dijelu su smještene prostorije tužitelja. U spomenutoj kućici su bila dva stana. S desne strane od ulaza je bio veći stan za koji je tom prilikom, a obzirom na molbu tadašnje SO Zadar tužitelju, ustupljen na neko vrijeme tadašnjem zaposleniku Općine Zadar, sjeća se da mu je ime bilo ĆČ, a ne sjeća se prezimena. Naime, rečeno im je da isti treba dobiti stan na jednom drugom mjestu čim se isti sagradi. Na taj način je tom prilikom donesena suglasnost, naime, oni su se svi složili s tim da spomenuti ĆČ do odlaska u novi stan bude upravo u spornom stanu. U drugi stan s lijeve strane od ulaza je bio s njihove strane dodijeljen njihovom tadašnjem zaposleniku VČ, a kasnije s njegovim odlaskom je u isti ušao njihov današnji stanar ČČ. Spomenuti VČ se uselio u taj stan negdje 1965. otprilike gdje je ostao do 1970. odmah nakon njegova odlaska došao je u isti stan ČČ koji je i danas u tom stanu, u prijeporni stan također je odmah ušao ĆČ negdje 1966. dakle, tek nakon spomenute sjednice na kojoj je s njihove strane donesena suglasnost, ĆČ je bio u tom stanu dok se nije sagradio stan u koji se isti trebao useliti, ne sjeća se točno godine kad je to bilo i nakon njegovog odlaska iz prijepornog stana u stan je ušao prof. IČ, sa strane kolektiva tužitelja ne znaju na koji način je isti ušao u taj stan, nitko ih o tome nije pitao, jedino ako je imao dobro zaleđe onda je mogao svašta. Spomenuti IČ je također ostao u prijepornom stanu dok s nije sagradio za njega stan koji mu je dodijeljen, ne zna točno kad je to bilo, nakon toga isti je izašao iz prijepornog stana, a u istom su ostala njegova djeca. Ne zna njihova imena, jedino joj je poznato da je suprug kćerke EČ dolazio u prostorije tužitelja vezano za rad na kompjuteru. U prijepornom stanu su, naime, ostale dvije obitelji, kćerka sa obitelji i sin prof. IČ sa obitelji. U ovom momentu ne zna tko je sada u tom stanu jer je od kraja 2002. g. u mirovini pa tamo više ne dolazi. Nije joj poznato niti je spomenuti IČ govorio u tom pravcu da bi mu na bilo koji način bio dodijeljen sporni stan na korištenje. Bilo je samo riječ o tome da je kućica dodijeljena tužitelju. Navodi da su čuli da je stan dobio netko drugi, naime, radi se o tome da su oni o tome raspravljali kad je trebao ući u sporni stan spomenuti ĆČ kao Općinski službenik, a za ulazak u isti stan prof. IČ koji je također bio zaposlen u tada u školi, ne zna u kojoj, njih nitko nije pitao. Ne zna da li je pokrenut bilo kakav postupak, bilo kakva tužba vezano za iseljenje prof. IČ iz spornog stana, zna samo da se unutar ustanove raspravljalo o takvoj potrebi jer tužitelju i njegovim djelatnicima je bio potreban stan. Točno je da je postojao pismeni trag o tome da je spomenuta kućica i u njoj dva stana dodijeljena tužitelju na korištenje.

12. Zz tužitelja PČ u svom iskazu (na ročištima od 14.10.2002. i 11.9.2007.) navodi da je zaposlen kod tužitelja od 1969. godine. U to vrijeme u stanu u kojem stanuje njihov kućepazitelj živio je VČ. U predmetnom stanu živio je DČ kojemu je stan dat na privremeno korištenje kao prijatelju od tadašnjeg ravnatelja ŽČ. Nakon njegovog iseljenja iz predmetnog stana spomenuti DČ dao je ključ od stana ponovno Foretićevom prijatelju E. Sjeća se da je tadašnji ravnatelj ŽČ objašnjavao zaposlenicima tužitelja prilikom održavanja zbora radne zajednice da u vezi predmetnog stana moraju slušati organe općine jer ih on financira. Na taj način je IČ ostao u predmetnom stanu, nisu se mogli suprotstaviti ravnatelju. Tužitelj nije ispostavljao bilo kakve račune vezano za korištenje predmetnog stana. Do 1975. nisu mogli potezati pitanje predmetnog stana u vrijeme bivšeg ravnatelja ŽČ. Čuo je od domara da su G nešto pregrađivali, tj. da su napravili od jednog dva stana, a u jednom od tih da stanuju osobe sumnjivog ponašanja. Nakon iseljenja sada pok. IČ ušla su njegova djeca u predmetni stan. U to vrijeme je tužitelj imao drugog ravnatelja, pa tužitelj nije ušao u posjed predmetnog stana jer se očito radi o osobi koja je politički postavljena za ravnatelja tužitelja. Ravnatelj tužitelja je postao 1996. Čuo je da je tuženica sa obitelji odselila kod svojih roditelja, a u predmetnom stanu da su sada podstanari. Ranije je u istom stanovao ĆČ koji je bio tadašnji pročelnik za prosvjetu, koji je IČ dao ključeve spornog stana i na taj način je ovaj ušao u isti.

13. Sud je prihvatio iskaze saslušanih svjedoka SČ i TČ jer iste smatra životnim i uvjerljivim te u skladu s ostalim provedenim dokazima. Sud u bitnom dijelu, vezano za posjed predmetnog stana, nije prihvatio iskaz saslušanog zz tužitelja PČ u svojstvu stranke, jer isti smatra u neskladu s ostalim provedenim dokazima.

14. Svjedokinja RČ (rođena 1957.) nevjesta tuženice (u svom iskazu od 14.12.2017 u predmetu P-470/11) navodi da zna da zaova želi otkupiti ovaj stan u kojem živi već punih 45 godina. Ljudi iz Arhiva za nju znaju jer preko puta tog stana se nalazi zgrada Državnog arhiva. Svih ovih 45 godina zaova živi u tom stanu, uredno plaća sve dadžbine, režije i to je jedino što ima. Za svog supruga se udala 1977. g., tako da od tada poznaje zaovu. Godine 1972. g. pok. svekar OČ je radio kao profesor glazbenog u OŠ Petar Preradović. U to vrijeme Sekretarijat za društvene djelatnosti okupljao je kulturu i prosvjetu, da bi taj Sekretarijat kako bi koji stan bio slobodan dodjeljivao se, pa je taj stan tako bio dodijeljen OŠ Petar Preradović, a radnički savjet OŠ Petar Preradović upravo te 1972. g. svekru dodijelio ovaj stan. Međutim, kasnije je došla u njihovu obitelj, udala se za njihovog sina, zaova je zasnovala svoju obitelj i u tom stanu stvorile su se tri obitelji i taj stan je bio mali za tri obitelji. Upravo iz te činjenice svekar se obratio Fondu solidarnosti, da mu se dodjeli manji stan za njega i svekrvu, a moram pojasniti da je tada u to vrijeme fond solidarnosti raspolagao stanovima koji su upravo dodjeljivani prosvjetnim djelatnicima i kulturi jer u to vrijeme isti su teško dobijali stanove. Tako je svekar dobio taj jednosobni stan. Ona i suprug, te zaova i njen suprug tada su se obratili općini [adresa], konkretno Komisiji za dodjelu stanova na kojima postoji stanarsko pravo i to za stan koji je ranije dobio pok. svekar. U trenutku kada podnose zahtjev, ovaj stan na kojem je nekad svekar imao stanarsko pravo podijelili su dvije obitelji na dva stana i Komisija je priznala stanarsko pravo na stanu njenoj obitelji i zaovi na njenom stanu. Nakon što im je dodijeljeno, zaključili su ugovor sa tadašnjim Fondom za stambeno i sada ne znam točno, ali zna po tom ugovoru da su plaćali stanarinu.

Plaćali su stambenom fondu koji je odobren od Općine Zadar. Misli da su negdje 1980. g. dobili stanarsko pravo, kako ona i suprug na njihovom stanu, tako zaova na svom stanu. Svo to vrijeme od 1980. g. živim u tom stanu, a tako i zaova u svom stanu, uredno plaćaju režije i to im je jedini dom, kako njoj, tako i zaovi. Misli da je to bilo 1991. g. kada su dobili pozive od tadašnjeg Fonda Općine Zadar da mogu otkupiti ove stanove prema tada važećem Zakonu o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Odazvali su se tom pozivu, priložili su dokumentaciju koja je tražena, ističe to su učinili ona i suprug i zaova za ovaj sporni stan i nakon toga otkupili su taj stan, zaključili ugovor o kupoprodaji tog stana, ističe da su ugovor zaključili tada sa općinom [adresa], odnosno tada Stambenim fondom koji je bio u to vrijeme i nakon toga se upisali u zemljišne knjige, izvršili upis prava vlasništva u zk odjelu ovog suda. Nakon toga, misli 2000. g., ostali su u šoku kada ih je tužio pred ovim sudom Državni arhiv da taj stan ne bi bio njihovo vlasništvo. Za vrijeme Domovinskog rata živjeli su u našim stanovima, a skrivali su se u prizemlju Arhiva i tada su često bili sa djelatnicima Arhiva u tim situacijama pa tako i sa ravnateljem g. PČ. Poznavali su g. PČ, kako ne, na neki način su svakodnevno kontaktirali iz razloga što pored njihovih stanova se nalazio i treći stan i to službeni stan Arhiva za domara Arhiva pa se znalo tako dolaziti bilo ključ tražiti ili slično. Taj stan je od pok. svekra, svekrva je također preminula, a nakon smrti pok. svekra, ovaj stan je dodijeljen njihovoj djeci, suprugu i tužiteljici. Međutim kako su naša djeca u međuvremenu krenula na studije, a plaće prosvjetnih radnika su bile jako male, suprug i zaova su prodali taj stan od pok. svekra kako bi tim novcima mogli financirati studiranje djece. Četvero djece je bilo na studiranju, dvoje njihove, a dvoje od zaove. Prodali su stan pok. svekra ne može točno reći, zna da su nakon smrti pok. svekra vrlo brzo učinili, možda godinu, dvije dana, a svekar je preminuo 1997. g.

15. Svjedok IČ ( rođen **.**.1946.) brat tuženice (u svom iskazu od 14.12.2017 u predmetu P-470/11) navodi da ono što je bitno može reći da je sestra vlasnica ovog spornog stana, u njemu cijelo vrijeme živi, nekad je imala stanarsko pravo na istom. Sestra je uredno otkupila ovaj stan. Ranije je stekla stanarsko pravo, može reći da je sestra postupila isto kao svi oni u ono vrijeme koji su bili u takvoj situaciji, a između ostalog i on sam. Poznavao je g. PČ, viđao ga je na ulici, nije ulazio u njegov ured, a g. PČ je znao tko su oni, kako ne. Isto tako njih su viđali i ostali djelatnici Arhiva i pozdravljali su se na ulici. Za vrijeme domovinskog rata kada su bila bombardiranja svi, misli na svoju obitelji i obitelj sestre sklanjali su se upravo u podrum samog Arhiva, a u istim tim situacijama su s njima bili i djelatnici Arhiva. U ovoj zgradi u kojoj živi ima tri stana, jedan je njegov, jedan od sestre, a u trećem stanu živim bivši domar Državnog arhiva. Od kada živi u tom stanu ova 3 stana u toj zgradi isključivo su se koristili za stanovanje, nikad se nije koristilo za kancelarije ili druge službene prostorije Arhiva.

U stanu u zgradama solidarnosti trebao je živjeti njegov pok. otac, a u ovom stanu su živjele njegove dvije obitelji i već je bio podijeljen.

Osobno ima dvoje djece i sestra ima dvoje djece, oni su danas odrasli ljudi. Jedno dijete je studiralo u [adresa], a drugo u Zagrebu, dok sestrino dvoje djece misli da je oboje studiralo u Zagrebu. Da li je bio u mogućnosti u to vrijeme financirati svoju djecu dok su studirala, mora reći da mu je to teško, jer mora reći da je gladovao da bi mogao to učiniti.

16. Tuženica EČ (rođena 1952.) (u svom iskazu od 14.12.2017 u predmetu P-470/11) navodi da ovo što su iskazali brat i nevjesta u potpunosti se slaže s time. Tome nema ništa dodati. Definitivno je viđala g. PČ jer je tu živjela i danas tu živi, a pogotovo u vrijeme Domovinskog rata kada se i g. PČ skrivao u podrum Historijskog arhiva. Četiri godine su dolazili u podrum Historijskog arhiva u vrijeme rata. Sretala se i sa djelatnicima Državnog arhiva. Svakako djelatnici iz Državnog arhiva su znali gdje ona stanuje. Nakon smrti oca očev su stan prodali. Vjerojatno imaju ugovor o prodaji stana. Što se tiče ugovora o kupoprodaji stana iz zgrade solidarnosti gdje je živio pok. OČ, u vrijeme kada su stanari zgrade OČ i EČ već bili otkupili svoje stanove u zgradi [adresa] i uknjižili se kao vlasnici, potom naslijedili jednosobni stan svog oca i kao vlasnici sva tri stana prodali ovaj najmanji stan u zgradi solidarnosti da bi mogli školovati svoju djecu.

17. Odredbom čl.48. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj: 52/74 i 51/85, dalje u tekstu: ZSO/74), propisano je da se stanarsko pravo stječe zaključenjem Ugovora o korištenju stana, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno, dok čl. 2. ZSO-a propisano je da radni ljudi u osnovnim i drugim organizacijama udruženog rada i njihovim radnim zajednicama, u radnim zajednicama državnih organa, samoupravnih organizacija i zajednica, društveno-političkih organizacija i drugih društvenih pravnih osoba, imaju pravo i dužnost davanja na korištenje stanova, koje su te organizacije i zajednice kao investitori izgradili ili po drugoj osnovi stekli. To pravo radni ljudi mogu ostvariti i u samoupravnoj interesnoj zajednici iz čl.1. ovog Zakona.

18. Imajući u vidu sadržaj rješenja iz 1967. godine u postupku je utvrđeno da je jedan stan tužitelj dao na korištenje LČ, a drugi stan prijeporni, da je bio u posjedu prednika tuženice, ali ne na temelju odluke tužitelja, već na temelju odluke nadležnog tijela tadašnje općine [adresa]. Nakon prestanka korištenja tog stana od strane prednika, tuženica je zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana 30.10.1980. sa ZSIZ-om za stambeno-komunalnu djelatnost općine Zadar nakon što je zahtijevala priznavanje stanarskog prava na predmetnom stanu, a 1995. godine zaključila ugovor o kupoprodaji stana.

Nije sporno da je rješenjem Skupštine općine Zadar tužitelj dobio trajno pravo korištenja bez naknade na dva stana, da jedan od tih stanova svojom odlukom dodijelio na korištenje svom djelatniku LČ, dok drugim stanom tužitelj nije raspolagao, već je taj drugi stan odlukom nadležne komisije tadašnje općine [adresa] dodijeljen na korištenje predniku tuženice, kojeg je nakon prestanka korištenja prednika tuženice nastavila koristiti tuženica, koja je i tražila priznavanje stanarskog prava na spornom stanu, kojem zahtjevu je udovoljeno. Dakle, bez obzira na činjenicu dodjele spornog stana na trajno pravo korištenja tužitelju, nije došlo do izmjene odluke o dodjeli na korištenje jer iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da se tužitelj tim stanom nije koristio, već je drugi organ svojim rješenjem dozvolio korištenje tog stana trećoj osobi – predniku tuženice. Što se tiče načina korištenja predmetnog stana po iskazu svjedoka MČ slijedi da je korisnik tog stana uz suglasnost ravnatelja prednika tužitelja bio prednik tuženice, ali u tom smislu nema nikakvog pismenog traga. Predmetni stan nije predan tužitelju niti se rješenje skupštine općine Zadar o statusu predmetnog stana mijenjalo. Prednik tužitelja nije stan preuzeo niti ga vodio kao svoju imovinu. Konačno ostao je na snazi ugovor o korištenju stana od 30.10.1980. zaključen između pravnog prednika tadašnje općine [adresa] ZSIZ-a za stambeno-komunalnu djelatnost na području općine [adresa] i tuženice, kako to slijedi iz pravomoćne presude ovog suda posl. br. P-823/06 od 1.10.2007.

19. Naime, historijat ovog slučaja nije moguće razmatrati i donijeti pravilne zaključke o pravnim učincima pravnih poslova i akata koji su se od 1972. pa nadalje (od 1996. pravo na korištenje dijela kompleksa u kojem se nalazi sporni stan ima historijski arhiv u Zadru), događali vezano uz predmetni stan i obitelj OČ, bez da se uzme u obzir konfuzni kontekst upravljanja nekretninama tužitelja.

20. Iz navedenog stanja zemljišne knjige slijedi da je u pravu Grad Zadar (ranije tuženik ad. 2.) kada na ročištu od 14.10.2002. navodi : "Tužitelj se nikako nije odnosio prema svojoj imovini, odnosio se naprotiv kao loš gospodar jer je čest. zem. koju je dobio na korištenje uknjižio u staroj zk za k. o. [katastarska općina] stari, a prilikom osnivanja nove zemljišne knjige nije se potrudio prenijeti to svoje pravo; Grad Zadar je bio uknjižen na svim česticama a među njima i na predmetnoj i nikako nije mogao znati da bi to pripadalo tužitelju a pogotovo što je stan dodijeljen na korištenje; ne može se tužitelj sada pozivati da nije znao da mu taj stan pripada a da ga netko drugi koristi, a da oni nisu ništa poduzimali jer je bio neki ravnatelj koji nije znao svoj posao; to je bila službena osoba koja je predstavljala Državni arhiv i bila je ovlaštena zakonom štititi svoja vlasnička prava."

21. U očitoj prisutnosti zapuštenosti ovlasti koje je spram te nekretnine imao tužitelj koji je koristio dio tog objekta, što je, trajalo desetljećima, valjalo je zaključiti da je obitelj OČ stan koristila uz prešutno odobrenje nositelja prava korištenja. Štoviše, tuženica je stekla stanarsko pravo, čak i kada obveze iz ugovora o korištenju stana nisu ispunjavane prema osobi koja je bila ovlaštena za davanje stana na korištenje, već nekom drugom subjektu koji tu ovlast zapravo nije imao. Dakako, u konkretnom slučaju iz provedenih dokaza u postupku je utvrđeno da je tuženica koja koristi stan savjesna, dakle, da je u opravdanom uvjerenju da ispunjava svoje obveze iz ugovora o korištenju stana, te da ima i pravni temelj za korištenje stana, tj. da je u opravdanom uvjerenju da joj je stan zakonito dodijeljen na korištenje.

22. U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2997/1998 od 25. studenoga 1999. zauzeto je stajalište, koje prihvaća i ovaj sud, da se ne može reći da nema valjanu pravnu osnovu za korištenje stana osoba koja je glede tog stana niz godina izvršavala sadržaj stanarskog prava sa znanjem i odobrenjem davatelja stana na korištenje. Iz provedenih dokaza u postupku valja zaključiti da u konkretnom slučaju postoji to znanje i prešutno odobrenje, pa tada nesmetano korištenje stana, kroz dugi niz godina (od 1970.-tih do podnošenja predmetne tužbe 2002. godine) uz plaćanje stanarine, dovodi do stjecanja stanarskog prava.

Stoga u konkretnom slučaju tuženica je na valjani i zakonom propisan način stekla stanarsko pravo, bez obzira na činjenicu što je ugovor o korištenju predmetnog stana od 30.10.1980. zaključila s tadašnjom općinom [adresa] koja u tom trenutku nije bila nositelj prava korištenja na istom. Štoviše, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u pogledu utvrđenja ništetnosti istog ugovora pravomoćnom presudom ovog suda posl. br. P-823/06 od 7.10.2007.

23. U konkretnom slučaju radi se o vlasničkoj tužbi tzv. reivindicatio iz čl. 161. ZV, koji podiže vlasnik neposjednik protiv posjednika nevlasnika individualno određene stvari, tražeći da mu posjednik tu stvar preda. Nije sporno da je predmetni stan, kojeg zahtijeva, vlasništvo tužitelja i da se nalazi u posjedu tuženice. Međutim, tuženica ima pravo na posjed predmetnog stana temeljem ugovora o korištenju stana od 30.10.1980. zaključen s tadašnjom Općinom Zadar, pa primjenom odredbe čl. 163. ZV ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku.

24. U odnosu na pozivanje tuženice da se krše njena ljudska prava na poštivanje njezinog doma zaštićenih čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pritom ističući predmet Ćosić protiv Hrvatske od 15.6.2009., ovaj sud smatra da su navodi tuženice u tom pravcu osnovani. Naime, tuženica živi u predmetnom stanu, tj. u svom domu neprestano od 1970.-tih do danas. Pored navedenog tuženica je stekla pravo na posjedovanje predmetnog stana temeljem ugovora o korištenju stana zaključenog 30.10.1980.

25. Sud je odbio daljnje dokazne prijedloge stranaka budući smatra činjenično stanje dovoljno utvrđenim i razjašnjenim za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, a također u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, koji trošak za zastupanje tuženika po punomoćniku iz redova odvjetnika je valjalo priznati i to za sastav Odgovor na tužbu u visini od 250 bodova (Tbr. 7.t.2.); za zastupanje na ročištima od dana 2.3.2011., 1.6.2011. te za sastav podnesaka od 23.3.2011., od 1.6.2011. u visini od 250 bodova (Tbr.7. t.2.); za sastav podneska od 20.1.2025. i za zastupanje na ročištima od dana 8.10.2024., 3.12.2024. i 21.1.2025. u visini 250 bodova (Tbr. 7.t.2.), za sastav žalbe od 10.10.2011. u visini od 100 bodova (Tbr.10.t.1.) i za sastav revizije od 25.2.2012. u visini od 150 bodova (Tbr. 10. t.5.), sve uz pripadajući PDV, što sveukupno iznosi 2.250,00 eur. Sud nije uzeo u obzir trošak sastava podnesaka od dana 28.2.2011., 25.3.2011., 27.10.2011. i 21.3.2012. jer iste smatra nepotrebnim za vođenje ove parnice.

27. Slijedom svega iznijetog valjalo je odlučiti kao u pravorijeku presude.

Zadar, 6. ožujka 2025.

Sutkinja

Tatjana Domijan – Mrva

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 (četiri) primjerka, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude.

Dna:

1. Tužitelju po p.p.,

2. Tuženici po p.p.

Nakon pravomoćnosti:

Ministarstvu financija, Poreznoj upravi Zadar.