Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-103/2022-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja ČI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ines Mošmondor, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u OD Ćurković i Šanjug, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 29.siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 6.ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e:

I.Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, isplatiti tužitelju ČI, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.755,09 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31. srpnja 2015. sukladno čl.29. Zakona o obveznim odnosima u visini eskontne stope Hrvatske Narodne Banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena kako slijedi:

- Iznos 1,92 EUR od 30. rujna 2006.

- Iznos 2,43 EUR od 31. listopada 2006.

- Iznos 1,15 EUR od 31. prosinca 2006.

- Iznos 14,62 EUR od 31. kolovoza 2007.

- Iznos 10,83 EUR od 29. veljače 2008.

- Iznos 15,38 EUR od 31. listopada 2008.

- Iznos 3,44 EUR od 30. studenog 2008.

- Iznos 16,44 EUR od 31. prosinca 2008.

- Iznos 17,53 EUR od 31. siječnja 2009.

- Iznos 18,02 EUR od 28. veljače 2009.

- Iznos 15,77 EUR od 31. ožujka 2009.

- Iznos 15,82 EUR od 30. travnja 2009.

- Iznos 11,68 EUR od 31. svibnja 2009.

- Iznos 8,63 EUR od 30. lipnja 2009.

- Iznos 9,44 EUR od 31. srpnja 2009.

- Iznos 11,05 EUR od 31. kolovoza 2009.

- Iznos 10,91 EUR od 30. rujna 2009.

- Iznos 9,28 EUR od 31. listopada 2009.

- Iznos 12,24 EUR od 30. studenog 2009.

- Iznos 37,99 EUR od 31. siječnja 2010.

- Iznos 17,46 EUR od 28. veljače 2010.

- Iznos 1,85 EUR od 31. ožujka 2010.

- Iznos 38,51 EUR od 30. travnja 2010.

- Iznos 30,22 EUR od 31. svibnja 2010.

- Iznos 38,15 EUR od 30. lipnja 2010.

- Iznos 35,04 EUR od 31. srpnja 2010.

- Iznos 44,55 EUR od 31. kolovoza 2010.

- Iznos 41,26 EUR od 30. rujna 2010.

- Iznos 35,98 EUR od 30. listopada 2010.

- Iznos 47,12 EUR od 30. studenog 2010.

- Iznos 61,09 EUR od 31. prosinca 2010.

- Iznos 57,71 EUR od 31. siječnja 2011.

- Iznos 54,60 EUR od 28. veljače 2011.

- Iznos 50,46 EUR od 31. ožujka 2011.

- Iznos 51,28 EUR od 30. travnja 2011.

- Iznos 67,83 EUR od 31. svibnja 2011.

- Iznos 70,16 EUR od 30. lipnja 2011.

- Iznos 87,84 EUR od 31. srpnja 2011.

- Iznos 80,33 EUR od 31. kolovoza 2011.

- Iznos 33,66 EUR od 30. rujna 2011.

- Iznos 51,48 EUR od 31. listopada 2011.

- Iznos 51,59 EUR od 31. prosinca 2011.

Iznos 72,01 EUR od 31. siječnja 2012.

- Iznos 81,42 EUR od 29. veljače 2012.

- Iznos 27,19 EUR od 30. travnja 2012.

- Iznos 75,93 EUR od 31. svibnja 2012.

- Iznos 166,80 EUR od 30. lipnja 2012.

- Iznos 97,62 EUR od 31. srpnja 2012.

- Iznos 128,39 EUR od 31. kolovoza 2012.

- Iznos 141,20 EUR od 30. rujna 2012.

- Iznos 126,31 EUR od 31. listopada 2012.

- Iznos 71,78 EUR od 30. studenog 2012.

- Iznos 75,36 EUR od 31. prosinca 2012.

- Iznos 58,17 EUR od 31. siječnja 2013.

- Iznos 85,14 EUR od 28. veljače 2013.

- Iznos 74,86 EUR od 31. ožujka 2013.

- Iznos 72,72 EUR od 30. travnja 2013.

- Iznos 66,05 EUR od 31. svibnja 2013.

- Iznos 65,88 EUR od 30. lipnja 2013.

- Iznos 67,52 EUR od 31. srpnja 2013.

- Iznos 70,11 EUR od 31. kolovoza 2013.

umanjeno za negativne tečajne razlike u iznosu od 156,15 EUR i to sve u roku 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja za iznos od 562,98 eura, tj. za razliku od presuđenog iznosa od 2.755,09 eura do traženog iznosa od 1.233,08 eura.

III. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

IV. Tužena je dužna tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.830,72 eura sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj ČI ( dalje tužitelj) je dana 24.3.2022. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.

2. U tužbi navodi da su tužitelj i tuženik dana 14.8.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 146-272/2006, a kojim je tužitelju odobren i isplaćen iznos od 23.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Navedenim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. Tuženik nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07) i to čl.96. , kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO-a.

3. Odredbom čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

4. U konkretnom predmetu radilo se upravo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama uopće se nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj. Upravo s time uzrokovano je i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača.

5. Tužitelj napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom Kreditora i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Presuda VTS-a broj Pž 6632/17-10 od 14.06.2018.g. potvrđena je Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/18 od 03.rujna 2019.g. Također, Ustavni sud je na sjednici održanoj 03. veljače 2021. godine donio odluku kojom odbija i odbacuje ustavne tužbe svih sedam banaka podnesenih protiv odluka Vrhovnog suda i Visokog trgovačkog suda u kolektivnom sporu.

6. Presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine je donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa tužitelj ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku.

7. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe jer je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač. Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije. Upravo stoga uzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ali i kamata. Tužitelj je izvršio izračun više plaćenog iznosa zbog primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, te je prilikom izračuna uzeo kamatnu stopu i tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, te je takvim izračunom utvrdio više plaćen iznos od 25.000,00 kn, za koji je zbog primijenjenih ništetnih ugovornih odredaba tužitelj oštećen.

8. Slijedom svega navedenog, a uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, predlaže se naslovnom sudu da primjenom odredaba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te odredbi čl. 322. ZOO-a donese presudu kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati ukupan iznos od 25.000,00 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka do 31.srpnja 2015.

9. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka sredio tužbeni zahtjev podneskom od 20.9.2023.

10. U odgovoru na tužbu tuženik je prije svega istaknuo prigovor zastare , osporio sve činjenične navode tužbe, protivio se dokaznim prijedlozima tužitelja, osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva. Vezano uz prigovor zastare tuženik navodi da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina što znači da su sva potraživanja s tog osnova nastala prije 24.3.2017. u zastari. Tuženik se protivi tumačenju kako bi pravno shvaćanje VS RH u predmetu Rev.2245/17-2 od 20.ožujka 2018. imalo značaj materijalno pravne norme ili predstavljalo drugi oblik materijalnog prava temeljem kojeg bi sud trebao odlučivati o materijalnim pravima prigovoru zastare. Tuženik se poziva na odredbu čl. 241. ZOO. , te navodi da je ova tužba prva i jedina tužba tužitelja prema tuženiku po ovom pitanju slijedom čega nije došlo do prekida zastare prije podnošenja ove tužbe. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredba iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Navodi da se tužitelj neosnovano poziva na presude VTS poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 , a na temelju čl. 138a. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tuženik ukazuje da su sporne ugvorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, radi čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Osporava da bi sud bio vezan za utvrđenja iz presude VTS RH u predmetu potrošač , budući da nema mjesta primjeni odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14) odnosno čl. 138.a. ZZP ( NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13) i čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku. Tuženik smatra da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao o spornim odredbama ugovora o kreditu jer je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u eur ili valutnom klauzulom u CHF, a tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Tuženik nadalje ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju 1.siječnja 2014. kada je uvedena obveza glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se uvode egzaktni parametri za promjenu kamatne stope. Nadalje, navodi da je valutna klauzula u ugovoru o kreditu bila dopuštena kao što je i danas, te se poziva na stav VS RH u presudi , poslovni broj: Revt-249/14 od 9.travnja 2015. , na presudu suda EU, C-186/16 od 20.9.2017. , točku 41. Tuženik tvrdi da je aktivno radio na edukaciji i upozoravanju potrošača na rizike vezane uz rast tečaja švicarskog franka, da je u oglasima upućenim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF , pa se poziva na svoje glasilo Hypo Times iz 2005. gdje je upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja , a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika, putem interneta, a bilo je slano i klijentima banke na njihove adrese. Tuženik tvrdi da u trenutku sklapanja ugovora nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF do koje je došlo kasnije tijekom trajanja ugovora o kreditu. Dakle, odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno od tuženika očekivati da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata s obzirom da nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, te ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku tada će on za istu saznati primitkom presude, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od podnošenja prvostupanjske presude.

11. U dokaznom postupku izvršen je uvid u specifikaciju uplata ( list 4-7 spisa), ugovor o predmetnom kreditu uz solemnizaciju istog ( list 9-17 spisa), pregled prometa za klijenta ( list 18-26 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra ( list 27 – 202 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 205-442 spisa), očitovanje tužitelja na odgovor na tužbu ( list 446-449 spisa), podnesak tuženika (list 450-453 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 464-472 spisa), očitovanje tuženika na nalaz vještaka (list 481- 485 spisa), dopunu vještačkog nalaza ( list 488-496 spisa), podnesak tužitelja od 20.9.2023. kojim specificira tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka (list 497-499 spisa), podnesak tuženika (list 502-503 spisa), očitovanje vještaka na prigovor tuženika (list 505-507 spisa), iskaze svjedoka AI, javnog bilježnika, LI, VI, CI – stalnog sudskog vještaka, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

12. Tužitelj je izjavio da mu je predmetni kredit trebao za adaptaciju kuće, pa se za kredit raspitivao u više banaka. Tuženik mu je ponudio najbolje uvjete odnosno najniže kamate i čini mu se da su iste bile nešto iznad 3,90 %. On je u stvari tražio kredit u eurima, te se za takav kredit raspitivao u bankama, kao i kod tuženika čiji djelatnici su mu prezentirali da bi mu kamata za kredit u eurima bila 8 ili 10 puta veća od kredita u CHF. Djelatnik banke ponudio mu je kredit u CHF sa kamatom kao što je naveo. Koliko se sjeća djelatnik banke nije spominjao nikakve rizike vezano uz kredite u CHF, nije spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači, a da mu je spomenuo taj termin on bi ga tražio objašnjenje. Misli da djelatnik banke nije spomenuo koju valutu i na koji način štiti HNB. Da mu je to bilo prezentirano tada bi se on prije uzimanja kredita više raspitao o tome. Kada je bio pozvan na sklapanje ugovora o kreditu isti je već bio pripremljen i on nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora. Pročitao je ugovor , veći dio mu je bio jasan, a neki dijelovi baš i ne, ali se zbog proteka vremena ne može izjasniti što mu nije bilo jasno. Misli da se radilo o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, no nije u to sasvim siguran. Prije sklapanja ugovora o kreditu kada je razgovarao s djelatnikom banke isti mu nije objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope , niti mu je prezentirao odluku banke u kojoj su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Javni bilježnik je ugovor pročitao i nije ga na ništa posebno upozoravao. Kada su rate kredita počele rasti, on je bio u više navrata u banci pitati za razlog, te mu je bilo rečeno da rata kredita raste, jer je porastao švicarac. Nije mu bio ponuđen neki drugi kredit , npr. u eurima ili kunama kako bi isplatio postojeći kredit u CHF. Koliko se sjeća prva rata kredita iznosila mu je oko 1.300,00 i nešto kuna, a najviša oko 2.000,00 kuna. Kada je sklapao ugovor o kreditu dobio je otplatni plan i čini mu se da su prve rate kredita bile neznatno različite, a kasnije rate su bile sve iste. U međuvremenu je ugovor otplatio. U vrijeme uzimanja kredita nije imao obrt, niti trgovačko društvo, a kuću koju je adaptirao koristi i koristio je isključivo u stambene svrhe. Sredstva kredita upotrijebljena su za adaptaciju kuće, odnosno promjenu prozora, centralnog grijanja, adaptaciju kupaone, rušili su se unutarnji zidovi i adaptirao unutarnji prostor. Kredit je otplaćivao on. Prilikom čitanja ugovora zna da je u nekoliko navrata tražio pojašnjenja od kojih je neka razumio, a neka nije. Pitao je da li se pojedine odredbe ugovora mogu mijenjati, ali bilo mu je odgovoreno da se ništa ne može mijenjati.

13. Svjedok CI, stalni sudski vještak iskazala je da je izračun prilikom izrade nalaza i mišljenja sačinila na način da je sačinila otplatni plan po početnoj kamatnoj stopi i tečaju CHF na dan isplate, zatim otplatni plan po promjenjivim kamatnim stopama i početnom tečaju CHF, te oba otplatna plana usporedila sa stvarnim uplatama tužitelja kako bi izračunala razliku više plaćenog po promjenama kamatne stope i po osnovi promjene tečaja CHF. U razdoblju od 30.11.2006. do 30.9.2008. utvrdila je da je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, pa je za navedeno razdoblje u izračun uključila tzv. negativne tečajne razlike, što je vidljivo iz tabele 2. nalaza, gdje se u tom razdoblju navode negativni brojevi. Negativne tečajne razlike uzela je u obzir prilikom vršenja izračuna.

14. Svjedok AI, javni bilježnik izjavila je da se ne sjeća solemnizacije predmetnog ugovora o kreditu, kao niti tužitelja. Izjavila je da općenito prilikom svake solemnizacije ugovora o kreditu ona ili njena prisjednica obvezno svakoj stranci objasne ovršnu klauzulu, kamatu, čitaju ugovor i utvrđuju pravu i ozbiljnu volju stranke.

15. Svjedok LI, supruga tužitelja, je izjavila da zna da je predmetni ugovor o kreditu uzeo njen suprug , a da je ona bila sudužnik iz razloga jer je njen suprug imao premala primanja. Kredit su uzeli radi adaptacije kuće, a kredit je otplaćivao njen suprug.

16. Svjedok VI, izjavio je da zna da je tužitelj uzimao kredit 2006.godine, jer mu je on bio sudužnik po istom kreditu. Naime, tužitelj je radio adaptaciju kuće , pa su trebali sudužnika kako bi mogli uzeti kredit. Izjavio je da se na kući adaptirao krov, unutrašnjost i stolarija. Kredit je u cijelosti otplatio tužitelj, radilo se o kreditu za adaptaciju kuće, dok on nije ništa otplaćivao.

17. Tuženik je odustao od saslušanja MI, djelatnice tuženika.

18. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

19. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj: 146-272/2006 dana 14.8.2006. kojim je banka stavila tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 23.600,00 CHF s redovnom kamatom po stopi od 3,88 % godišnje, promjenjivom, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, time da se kredit otplaćivao u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.

20. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

21. Kako tuženik smatra da se utvrđenja iz parnice Potrošač ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, to valja ukazati tuženiku da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

22. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelji pozivaju na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

23. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., presudu Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 od 13.6.2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., Odluku Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14 od 9.4.2015.,odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba), te čl.323. Zakona o obveznim odnosima.

24. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju, Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Istom presudom utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupila suprotno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/07, 85/09, 133/09 i to čl. 96. i 97. ZZP), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

28. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 3.9.2019. donio Odluku broj Rev- 2221/18 kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

29. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

30. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

31. Pravomoćnost kolektivne presude za ništetnost valutne klauzule nastupila je presudom Visokog trgovačkog suda, broj: Pž-6632/17 od 14.6.2018. što znači da zastara potraživanja nastupa 14.6.2023.

32. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 24.3.2022.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

33. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje.

34. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužitelj tuženoj zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja ( isplate) kredita platio više 3.635,64 eura. U dopuni nalaza od 18.9.2023. vještak navodi da se od ranije utvrđenog iznosa od 3.635,64 eura iznos od 880,55 eura odnosi na iznos koji je više plaćen po osnovi promjene kamatne stope dok se iznos od 2.755,09 eura odnosi na iznos više plaćen po osnovi promjene tečaja. Iz očitovanja vještaka na prigovor tuženika proizlazi da je vještak tzv. negativne razlike uključio u izračun, te je izvršio umanjenje. Na ročištu 4.prosinca 2022. vještak je objasnio na koji način je izvršio izračun, naveo da je u razdoblju od 30.11.2006. do 30.9.2008. tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita za koje razdoblje su u izračun uključene tzv. negativne tečajne razlike što je vidljivo iz tabele 2. nalaza, dakle da je uzeo u obzir negativne razlike.

35. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

36. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

37. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak ) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

38. Analizirajući iskaz tužitelja sud je smatrao da je isti detaljno i uvjerljivo opisao način na koji je došlo do sklapanja ugovora o kreditu s tuženikom. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio kredit u eurima, te da se za takav kredit raspitivao u više banaka, da mu je djelatnik tuženika kao najpovoljniji ponudio kredit u CHF uz prezentaciju da bi mu kamata u eurima bila 8 ili 10 puta veća od kredita u CHF. Prilikom razgovora sa djelatnikom banke isti nije naveo bilo kakve rizike vezane uz valutu CHF, nije spominjao termin valute utočišta odnosno da ga je spomenuo tužitelj bi tražio pojašnjenje istog, nije naveo koju valutu štiti i na koji način HNB, time da je tužitelj kazao da mu je to bilo rečeno da bi se više raspitao o tome prije uzimanja samog kredita. Razvidno je da je ugovor o kreditu sastavljen od strane tuženika, da je tužitelj tražio pojašnjenje pojedinih ugovornih odredbi, time da mu neka objašnjenja nisu bila baš jasna, da je pitao da li se koje odredbe ugovora mogu mijenjati na što mu je bilo odgovoreno da se ne mogu. Dakle, iz iskaza tužitelja proizlazi da se radilo o tipiziranom ugovoru, sastavljenom od strane banke, da tužitelj nije mogao utjecati niti na jednu odredbu ugovora, niti pregovarati o istima.

39. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

40. Prema odredbi čl.81.st.1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

42. Prema odredbi čl.87.st.1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava.

43. Odredbom čl.96.st.1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je odredbom st.2. tog članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

44. Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Rev.3142/18-2 od 19.ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem odredbe čl.502.C. ZPP-a, a isto tako i odredbe čl.118. ZZP/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz odredbe čl.106.st.1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu , a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrstan ugovor.

45. Prema odredbi čl.118.ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl.106.st.1. tog zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

46. Ujedno u presudi broj C-26/13 od 30.travnja 2014. u odnosu na tumačenje i primjenu čl.4.st.2. Direktive 93/13 EEZ izraženo je stajalište prema kojem se navedeni članak treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru potrošaču moraju na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koji se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovora za njega proizlaze. Unatoč tome što su sporne odredbe bile gramatički razumljive i uočljive one su bile nejasne jer tužitelj kao potrošač nije mogao razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju.

47. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi

48. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito nije učinio , a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

49. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

50. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

51. Dio ugovora koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan jer je nerazumljiv. Stoga tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove - u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

52. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelju plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

53. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

54. Tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev u podnesku od 20.rujna 2023. tražeći isplatu od 2.755,09 eura, dok je u tužbi tražio isplatu od 25.000,00 kuna odnosno 3.318,07 eura. Tuženik se protivio smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno protivio se djelomičnom povlačenju istog pozivajući se na odredbu čl. 193. Zakona o parničnom postupku. Stoga je sud ovom presudom odlučio o smanjenju tužbenog zahtjeva odnosno povlačenju dijela istog na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio. Naime, tužitelj je snizio tužbeni zahtjev nakon što se tuženik upustio u raspravljanje , pa navedeno sniženje predstavlja povlačenje dijela tužbenog zahtjeva, pa dolazi do primjene odredbe čl. 193. ZPP-a. Ovaj sud odlučio je o cijelom zahtjevu kao što je isti bio postavljen u podnesku tužitelja od 24.3.2022. Povlačenje tužbe kao procesna radnja tužitelja nije apsolutna i između ostalog ograničena je zaštitom tuženika od šikaniranja tužitelja, te kada se tuženik upustio u raspravljanje isti ima pravni interes da se postupak okonča donošenjem meritorne odluke. Stoga je sud povučeni dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu odbio.

55. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja tuženika, sukladno čl. 323. ZOO. u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tuženik je iznio prigovor radi prebijanja nakon zaključenja prethodnog postupka. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO jer plaćanje navedenih obroka tužitelj nije ništa primio odnosno stekao bez osnove već je cijelu uplatu primio tuženik , pa ne postoji obveza tužitelja da vraća nešto što nije primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Dakle, da bi se radilo o procesno pravnom prigovoru radi prebijanja potrebno je da tuženik ima tražbinu prema tužitelju, a u ovom slučaju u naravi ne postoji nikakva tražbina tuženika prema tužitelju osobito ne ona koja bi bila kompatibilna radi čega je sud odbio tuženikov prigovor radi prebijanja.

56. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim sređenim tužbenim zahtjevom.

57. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr.7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, dalje Tarife, NN broj 138/2023 ), sastav podneska od 5.5.2022., 21.9.2022. svaki u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu dana 7.6.2022., 29.2.2024., 4.12.2024. za svako u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9/1 Tarife), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura ( Tbr.9/3 Tarife), pripadajući PDV, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 39,81 euro i trošak predujma za vještačenje u iznosu od 165,91 euro, a što ukupno iznosi 1.830,72 eura, koji iznos je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju.

58. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 6.ožujka 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova ( Narodne novine RH broj 67/18 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.