Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Pn-182/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, zastupani po generalnoj punomoćnici NŠ, dipl.iur., protiv tuženika Hrvatski ured za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, zastupani po punomoćniku Zlatku Zvonareviću, odvjetniku u Osijeku, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 19. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka, javno objavljene 6. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje Zagreb, OIB: 38922958547 isplatiti tužitelju Hrvatskom zavodu za osiguranje Zagreb, OIB: 84397956623 iznos od 7.462,67 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove a sve to u roku od 15 dana.“.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje Zagreb, OIB: 38922958547, prouzročeni parnični trošak u iznosu 500,00 EUR (petstotinaeura), sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je osiguranik tužitelja CŠ u prometnoj nesreći koja se dogodila 13. svibnja 2006.. zadobio teške tjelesne povrede. Po tom osnovu tužitelj je priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu u visini od 70% i po osnovu bolesti u visini od 50% rješenjem HZMO, Područna služba Osijek, broj spisa 197810 od 30.9.2008., počevši od 1.7.2008. Prometnu nesreću je prouzročio FŠ tako što je 13.5.2006. upravljajući osobnim automobilom marke Reno Thalia reg. oznake [registarska oznaka] u mjestu Gredići, te prilikom uključivanja u promet s lokalne ceste na županijsku cestu nije poštivao znak „Stop“ obavezno zaustavljanje, te je oduzeo pravo prvenstva teretnom automobilu marke Iveco, reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao CŠ te je došlo do sudara dva vozila, kojom prilikom je CŠ zadobio teške tjelesne ozljede. Po ovom pravnom osnovu tužitelj je već vodio postupak za naknadu štete protiv tuženika, a zadnji zahtjev-tužba bio je 1.12.2021. po kojoj tužbi je parnično postupak u tijeku pred ovim sudom broj Pn-212/2021, a kojom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete isplaćene invalidske mirovine priznate po osnovi povrede na radu u visini od 70% za razdoblje od 1.10.2019. do 30.11.2021. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu u visini od 70% osiguraniku CŠ za razdoblje od 1.12.2021. do 31.8.2024. u iznosu od 7.462,67 eura.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, dakle, osnovi i visini, te predlaže da sud tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan. Tužitelj u tužbi navodi da je osiguranik tužitelja CŠ u prometnoj nesreći od 13.5.2006. zadobio teške tjelesne ozljede, za uzrokovanje koje nesreće je odgovoran osiguranik tuženika FŠ, te je tužitelj priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad po osnovu povrede na radu u visini 70% i bolesti u visini od 30%. Ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete zbog isplaćene invalidske mirovine priznate po osnovi povrede na radu u visini od 70% za razdoblje od 1.12.2021. do 31.8.2024. u iznosu od 7.462,67 eura. Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan iz razloga što je tužitelj svoj izračun visine naknade štete, kao i ovu tužbu utemeljio na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, pri čemu se pogrešno poziva na primjenu Zakona o mirovinskom osiguranju NN 157/13 i 51/14 i dalje. Uz navedeno, tužitelj tuženiku nije dostavio poziv na plaćanje prije ovog spora, pa je vidljivo da tužitelj nije pokušao spor riješiti mirnim putem. Za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Prema članku 27. stavak 2. Zakona o osiguranju NN 11/2002, stoji da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a stavkom 3. je određeno da se razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U tom smislu tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, a osobito priloženi dokument „Obračun isplaćene obiteljske mirovine sačinjen 30.1.2024“, te smatramo da se isti temelji na pogrešnoj metodi izračuna pri čemu nije korištena ispravna matematička formula koja se koristi radi obračuna invalidske mirovine. Rješenjem Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1474/2022-2 od 24.11.2022., taj sud izložio pravno shvaćanje o mjerodavnom materijalnom pravu koje treba primijeniti u ovom sporu, pri čemu izričito navodi da je mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanke štete HZMO- u, to jest u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U rješenju Vrhovnog suda RH broj: Rev-12/2022-2 od 12.1.2022., jasno je izražen naprijed citirani stav, te je vidljivo da se VSRH u toj odluci poziva i na svoje ranije odluke broja: Rev x-388/2018 od 25.8.2020. i Rev-5292/2019-2, te navodi da se aktualnom odlukom reafirmira pravni stav izražen u ranijim, ovdje citiranim odlukama. U presudi Vrhovnog suda RH broj:

Rev-1354/2016-2 od 18.5.2021. navodi se da se na predmetnu pravnu stvar ima primijeniti Zakon o obveznim osiguranjima u prometu kao lex specialis, i to odredbu članka 27., pa je sud u tom postupku došao do zaključka da se mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu i da u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Pravni stav i činjenično stanje u tom predmetu su usporedivi s ovim predmetom

3. U dokaznom postupku radi utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u cjelokupnu materijalnu dokumentaciju koja prilježe spisu i to rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) od 30.9.2008. (stranice 3-5 spis), prijavu o ozljedi na radu (stranice 6-9 spisa), mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti (stranice 10-15 spisa), ponudu Croatia osiguranja d.d. (stranice 16-17 spisa), obračun isplata HZMO (stranice 18-34 spisa).

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji se odnosi na naknadu štete koju je tužitelj pretrpio isplatom invalidske mirovine priznate po osnovi ozljede izvan rada korisniku mirovine CŠ za razdoblje od 1. prosinca 2021. do 31. kolovoza 2024. i to u visini 70% isplaćene mirovine umanjene za doprinos osiguranika tužitelja nastanku predmetne štete.

5. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, odnosno da je osiguranik tužitelja CŠ u prometnoj nesreći koja se dogodila 13.5.2006., u kojem je sudjelovalo vozilo reg. oznake [registarska oznaka], a koje je bilo osigurano kod tuženika, zadobio teške tjelesne povrede.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je neosnovan.

7. Spornom se ukazuje prije svega osnova potraživanja, odnosno primjenjuje li se na konkretan slučaj Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/19., 84/21., 119/22. – dalje u tekstu: ZMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13., 152/14. – dalje u tekstu: ZOOP). Sporna je i odgovornost osiguranika tuženika za predmetnu prometnu nezgodu, a time i tuženika kao osiguratelja.

7.1. Prema ocjeni ovoga suda na konkretni slučaj primjenjuje se ZOOP-a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. U konkretnom slučaju radi se o osiguranju u prometu, kao posebnoj materiji u odnosu na materiju mirovinskog osiguranja, te se tuženik kao osiguratelj ne nalazi u položaju u kojoj je štetnik - vozač, već je tuženikova odgovornost kao osiguratelja regulirana jedino odredbama ZOOP-a jer tuženik ima obvezu naknaditi štetu umjesto štetnika (vozača) prema Ugovoru o osiguranju u smislu članka 8. ZOOP-a, kojeg je tuženik bio dužan sklopiti, čime je reguliran i opseg njegova pokrića i rizici, pa time i navedeno načelo razmjernosti iz članka 27. ZOOP-a. S tim u svezi, iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) poslovni broj Rev 328/2023, Rev 12/2022, Rev 159/2022, Rev 184/2022, Rev 1437/2021, Rev 635/2023 proizlazi da je za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a koje pravno shvaćanje nije napušteno, pa su neosnovani navodi tužitelja da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe ZMO, te s time u vezi i pozivanje na odluke koje odstupaju od tog shvaćanja.

7.2. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, valja reći da navedeni zakoni nemaju isto područje primjene, odnosno ZMO propisuje kada HZMO može potraživati naknadu štete, ali prema svim osobama prema kojim može potraživati naknadu stvarne štete. ZOOP pak propisuje pitanje odgovornosti društva za osiguranje kada HZMO od njih potražuje naknadu štete. Dakle, iako je ZMO kasniji zakon, ZOOP je posebni zakon, koji uređuje užu problematiku, pa se u konkretnoj situaciji ne može primijeniti načelo lex posterior derogat lex priori. Da je bila intencija zakonodavca da donošenjem ZMO iz 2013. izmjeni odredbe ZOOP-a kojima je uređena odgovornost osiguratelja, nije bilo zapreke da se donošenjem tog zakona stave izvan snage odredbe ZOOP-a koje nisu usklađene s odredbama ZMO u pogledu odgovornosti osiguratelja. Takav stav je iznesen i u odluci VSRH broj Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.

8. Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stavkom 2. propisano je da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Stavkom 3. propisano je da se razmjeni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Stavkom 4. propisano je da se odredbe stavka 1., 2., 3. odgovarajuće primjenjuje na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

8.1. U smislu citirane odredbe članka 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje postoji samo ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu. Isti stav je izražen u odluci VSRH broj Rev 553/2022-2 od 6. rujna 2022. u kojoj je navedeno da kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno stavkom 2. i 3. članka 27. ZOOP-a obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja. Drugim riječima, obveza tuženika ne postoji ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio manji ili bi bio jednak razmjernom iznosu mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog ozljede na radu.

9. Teret dokaza činjenica o postojanju razlike između iznosa mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi bili isplaćeni kad bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu je na tužitelju, a ovo sukladno članku 219. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP). Tužitelj je dostavio obračun isplaćenih invalidskih mirovina, dakle, izvršenih svih isplata, a što ne dokazuje štetu koju je tuženik dužan nadoknaditi tužitelju u smislu članka 27. stavak 2. i 3. ZOOP-a. Tužitelj nije predložio provođenje vještačenja niti ikakve druge dokaze na utvrđenje visine potraživanja u smislu tog Zakona, odnosno u smislu odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP. S tim u vezi je za istaknuti da tužiteljeva potvrda o isplatama od 17. rujna 2024. nema značaj javne isprave (iako je u potvrdi navedeno da ima značenje javne isprave) pa je tužitelj morao dokazati visinu štete, što međutim nije dokazao, dapače nije ni predložio izvođenje dokaza na tu okolnost.

9.1. Kako tužitelj nije dokazao da je invalidska mirovina, koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao da je sukladno odredbi članka 27. stavka 3. ZOOP-a tužitelju nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik, osiguravajuće društvo, to je primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a, ovaj sud utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan.

10. Tijekom postupka, tužitelj je da bi dokazao visinu tužbenog zahtjeva, sudu dostavio Izračun isplaćenog dijela invalidske mirovine za razdoblje od 1.12.2021. do 31.8.2024. (stranica 18 spisa) iz kojeg proizlazi da iznos isplaćene invalidske mirovine 10.660,95 EUR, odnosno 70% od tog iznosa je 7.462,76 EUR.

11. Dakle, iz navedenog izračuna proizlazi da tužitelj nije izračunao razmjerni iznos isplaćene obiteljske mirovine iz odredbe članka 27. stavka 3. ZOOP-a, već navedeni obračun čini ukupan iznos isplaćene mirovine. Također tužitelj je priložio ovom sudu izračun razmjernog dijela isplaćene mirovine (list 18 spisa), sukladno članku 161. stavku 4. ZMO, a koja se odnose na razmjerno isplaćenu svotu po osnovi priznatoga prava na mirovinu (članak 161. stavak 2. točka 1. ZMO), a ne na razliku između invalidske mirovine i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (članak 27. stavak 3. ZOOP).

12. Slijedom navedenog, tužitelj, na kojemu je teret dokaza sudu je dostavio obračun isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1.12.2021. do 31.8.2024. Navedeni obračun nije izračunat na temelju odredbe članka 27. ZOOP-a. Isto tako, tužitelj nije predlagao niti dokaze kojima bi dokazao da je iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio u utuženom razdoblju veći od iznosa starosne mirovine koju bi tužitelj bio u obvezi isplatiti svom osiguraniku u istom razdoblju, i to samo za razliku ta dva iznosa. Nadalje, potrebno je reći da tužitelj tijekom postupka nije predložio dokaz financijskim vještačenjem. Slijedom svega navedenog, tužitelj, na kome je teret dokaza, sukladno članku 219. stavka 1. ZPP nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

13. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a i članka 155. ZPP, te su tuženiku priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku, i to za: sastav odgovora na tužbu u iznosu 200,00 eura (Tbr. 8. točka 1. Tarife), te zastupanje na ročištu 19. veljače 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1. Tarife), ukupno 400 eura, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a iznosi 500,00 eura.

14. Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

Osijek, 6. ožujka 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju

2. Punomoćniku tuženika